Sunday, December 4, 2016

ARRIVAL

ARRIVAL je film o tome kako je ćoveka moguće naučiti vanzemaljski ali je nemoguće naučiti Denisa Villeneuva da režira.

Nažalost, čini se da su PRISONERSi bili samo incident i da je Denis Villneuve jedan od onih reditelja kojima ozbiljno nedostaje osećaj za ritam i strukturu čime su isprva uspevali da osveže žanrovske forme koje iziskuju upravo ritam i strukturu ali je to u kasnijoj fazi postalo opterećenje i da razare filmove gde su koketirali sa žanrom.

ARRIVAL je ekranizacija Terry Changove priče ali zapravo je rimejk Zemeckisovog CONTACTa. Ovi dani jesu možda obeležni komemoracijom Zemeckisovog opusa jer on ovih dana ima svoj novi film ali posle ovlašnog poređenja CONTACTa i ARRIVALAa, zaključak je da se ubuduće ovaj ima zvati "Zemeckis doktor Robert". Naime, Zemeckis je u svom filmu uspeo da spoji sve ono što je Villeneuve hteo da napravi u svom, dakle da ima produkciju koja se ležerno prostire na više kontinenata, spaja hardver SF spektakla, sa softverom tvrđe naučne fantastike, da kroz malu ličnu priču, odnosno razrešavanje traume ispriča veliku prviču o "prvom kontaktu".

Sve to su stvari koje pokušava da uradi i Villeneuve ali ne uspeva. Za početak, sebi je dosta olakšao posao jer je priču fokusirao na jednu junakinju i rediteljskim konceptom u kome se sve limitira na nju rešio je niz pitanja i ozbiljnih prepreka sa kojima se suočava "ozbiljan" reditelj a to je kako sada voditi jednu komplikovanu priču, u koju je uključen ceo svet. Villeneuve se opredeljuje za arty rešenje, prikazivanja jedne junakinje, razrađivanja jednog karaktera, maltene do fizičkog praćenja samo jednog lika. Time je napravio subverziju u odnosu na žanr, "suzio" je vizuru što nije svojstveno ovakvim filmovima kada imaju veliki budžet, ali na kraju sa tim ništa nije uradio.

Nije uradio iz više razloga. Prvi razlog je u tome što je nemaštovit. Segment u svemirskom brodu scenografski izgleda kao pozorišna predstava, sve je dato na prvu loptu i jako statično - išao bih toliko daleko da kažem sledeće - venzemaljci se u filmu ponašaju kao da su gledali jako puno filmova o prvom kontaktu i odlučili da naprave prilagođene ambijente koji sublimiraju imaginarijum čovečanstva stvoren kroz te priče.

Scene pokušaja da se venzemaljci pouče nekom vidu komunikacije nisu naročito uzbudljive ni junacima koji u njima učestvuju a za publiku su direktno ubistveno dosadne, a onda kada film konačno uđe u neki svoj kontra-ritam, Villeneuve uspeva da poklekne, što kineskim koproducentima, što nekim žanrovskim konvencija pa pravi neki kilavi suspense koji tada naravno deluje nakalemljeno i suvišno.

Međutim, osnovni problem ovog filma jeste istovremena autorova potreba da subvertira žanr i nemaštovitost koja rezultira time da u svakoj bitnoj situaciji deluje gotovo muzejski. Oslanjanje na ta već puno puta viđena rešenja deluje gotovo parodično u pojedinim situacijama.

Villeneuve naravno aplicira umetnost tamo gde joj nije mesto, pa onda u priči koja eskalira temom percepcije vremena odlučuje da bude "enigmatičan", da ne ponudi konkretno razrešenje, tako da verujem kako znatnom delu publike apsolutno neće biti jasno šta se u filmu desilo - i uživaće u tome.

Uprkos svim svojim umetničkim pretenzijama, vidljivi su kadrovi u kojima je Villeneuve jasno želeo da poentira, ipak je on populista u duši, pa imaš momenat kad narod treba da kaže "Au, ovo nisam očekivao", naravno i "Kako me je film razneo" itd. Ali, veliki majstori kada prave takve konstrukcije to urade tako da se efekat desi a ne da se mehanički prepozna.

Nažalost, Shawn Levy je kao reditelj i producent sa REAL STEELom i STRANGER THINGSima imao savršen amblinovski track record. ARRIVAL se neumitno mora porediti sa CLOSE ENCOUNTERSom, i naravno nije ni blizu tog klasika a ni Amblina, ruku na srce. Međutim, recepcija ARRIVALa je potpuno drugačija, i kritika i publika deluju zadovoljno, dakle Levy i Villeneuve su obavili posao.

Ljubiteljima srpskog filma će biti zanimljivo da u ARRIVALzu prepoznaju neke elemente Terry Changa koji su rip-offovani u RIFTu. Reklo bi se da je čak RIFT u jednom trenutku trebalo i više da liči na Changa, sudeći po sledećoj izjavi jednog od scenarista, "Tako je prvi sinopsis Procepa u sebi imao i „slomljeno vreme“, odnosno, dešavanja i scene postavljene izvan uobičajenog uzročno-posedičnog toka. Onda smo shvatili da bi to verovatno bilo veoma zbunjujuće za gledaoce, pa smo čitavu stvar postavili dosta svedenije." Ovako, očuvana je glavna junakinja koji ima praktično identičan backstory i traumu kao u ARRIVALu i još poneki detalj.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment