Thursday, October 6, 2016

NO SMOKING IN SARAJEVO

Pogledao sam NO SMOKING IN SARAJEVO, dokumentarni film o Zabranjenom pušenju koji je u francuskoj produkciji snimio Italijan Gianluca Loffredo. Ovaj film pokušava, ali ne previše jako, da prikaže sve tri strane rada i razlaza Zabranjenog pušenja, uzimajući izjave od Zenita, Seja i Neleta, međutim, obrni-okreni, na kraju cele priče Nele ispada negativac. Veliki deo toga proističe i iz Loffredove žestoke nebrige o istinitosti činjenica kojima se služi, ali i iznošenjem nekih hipoteza koje su u najmanju ruku degutantne. Recimo, Loffredo kaže da su 1984. godine nacionalističke partije bile u usponu, iako one tada nisu postojale, i niz drugih događaja u bivšoj Jugoslaviji dosta neprecizno locira. O hipotezi da su Nele Karajlić i Emir Kusturica tajno pobegli iz Sarajeva uz pomoć informacija "srpskih tajnih službi", da i ne govorimo.

Preko nekih drugih stvari se prelazi olako, recimo Sejo kaže kako je Nele izdao Novi primitivizam kada je podržao stranku na višepartijskim izborima, ali se nedovoljno razjašnjava da je Nele (kao i Kusturica) podržao Antu Markovića a ne SDS, već se stvara utisak kako je eto Nele izabrao političku stranku u gradu u kome nije bilo podela i u kome su "svi raja".

To što u Sarajevu danas ima oko pet posto Srba se naravno ne pominje. Međutim, nije problem ovog dokumentarca u tome što je falsifikat prevashodno usmeren u korist Seje Sexona, i nešto manje Zenita Đozića već u opštoj tendenciji da se neki krajnje privatno-poslovni događaji objasne kroz ideologiju. Iako Zenit Đozić u filmu naglašava da se Pušenje nije raspalo iz nacionalistilčkih razloga, autor kao da ne prihvata taj argument i sve vreme raspad Pušenja poistovećuje sa ratom kako bi svom filmu dao vrednost.

Međutim, Bosanci nemaju problem sa tim, pa tako i Hrvat Sejo i Srbin Nele povremeno "papre" mistifikaciju svog razlaza pričom o tome kako su nacionalne tenzije imale uticaja na to, pretvarajući svoj bend i svoj razlaz u mit. Na kraju, NO SMOKING IN SARAJEVO deluje kao rat u Bosni u malom, gde Zenit ostaje kratkih rukava.

Voleli sarajevske bendove ili ne, nesporna je činjenica da su neki od njih zaista sjajno iskoristili raspad države kako bi o sebi napravili mit. Pušenje ne beži od toga. Čini se Loffredo bez problema guta njihove udice, naročito Sejovu jer je on očigledno jedan od onih mladnih Evropljana koji su dovoljno antisrpski nastrojeni da su Kusturicu omrznuli. Otud je zanimljivo da Loffredo nikada ne objasni kontekst u kome dobitnik Zlatne palme kreće da svira bas u Pušenju kao vrlo specifičan detalj već Kustu drži maltene kao sešn muzičara u priči.

Na kraju svega, uz Zenita najviše je izigran Loffredo jer je naseo na priču koju su mu Nele i Sejo plasirali. Koliko god želeo da bude protiv Neleta, Loffredo na kraju nesvesno postaje njegov sluga, i ne dovodi nas ništa bliže istini.

Ako imamo u vidu obim bizarnih neistina koje Loffredo plasira kao istorijski kontekst, teško mi je da zamislim prikazivanje ovog filma kod nas, osim na nekom drugosrbijanskom skupu.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment