Sunday, July 31, 2016

IN THE DEEP

Pogledao sam IN THE DEEP Johannesa Robertsa, niskobudžetni high concept triler, u kome su autori pred sebe postavili skroman cilj ali su ga jako uspešno realizovali. Dok čekam da pogledam THE SHALLOWS Jaume Collet-Serre, IN THE DEEP je dobro zagrevanje. U ovoj produkciji Alexandera Aje, dve američke turistkinje odlučuju da u gvozdenom kavezu rone sa ajkulama. Stvari polaze po zlu, i njih dve ostaju zarobljene u zarđalom kavezu na dnu mora sa razjarenom ajkulom koja kruži oko njih.

Robertsov film je leakovao pre američke bioskopske premijere koja je više puta odlagana zbog promena nad vlasništvom filma, ali da je sve išlo regularno bilo bi zanimljivo kako bi se ova priča koju predvode Mandy Moore i Claire Holt prrovela na blagajnama. THE SHALLOWS je doduše obradio istu teritoriju, ali IN THE DEEP nosi specifičnu živost B-filma kojoj je teško odoleti.

Johannes Roberts ekonomično korist efekat pojavljivanja ajkule i u tom pogledu takođe IN THE DEEP realno koristi svoje mogućnosti. Tenzija se koristi upravo kroz tretman dubokog plavetnila iz koga vreba opasnost, kao i iz glumačke igre koja je vrlo solidna u pogledu stvaranja panike.

Film zaslužuje naročito priznanje zbog fine doze ironije koja se pojavi iznenada i doda filmu jednu dimenziju koja mu je nedostajala. IN THE DEEP je B-film koji radi sve ono što treba i mudro koristi svoje produkcione kapacitete. 

* * * / * * * *

GOKSUNG

Pogledao sam THE WAILING, film sa kojim se ove godine vratio Hong-jin Na, južnokorejski žanrovski maestro u najavi, čiji filmovi iz raznih razloga nisu uspeli da prorade kod mene. U slučaju filma YELLOW SEA, jedan od problema bio je taj što se Hong-jin Na ne obazire previše na to da li mu je trajanje filma prilagođeno priči, što je doduše čest problem korejskih filmova, i to je samo jedan od problema koji opterećuju WAILING.

WAILING ne treba da traje dva i po sata, i u ovom slučaju nije problem tempa koji je dosta visok već pre svega to što u jednom trenutku, priča i junaci, i sam film zajedno sa njima kreću da se vrte u krug i što duže traje film postaje postupno sve besmisleniji.

U samom korenu WAILING je jedan zanimljiv spoj trilera i snolikog horora, za koji vrlo brzo postaje jasno da mu racionalno objašnjenje i razvijanje zapleta nije primarno, da je ključni efekat, i samim tim odlazak u predugo trajanje u kome znatan deo čine upravo dijalozi koji pokušavaju da objasne dešavanja, nije bio pravi izbor.

Da nije neodgovarajuće forme, WAILING je imao predispozicije da bude sve ono što volimo kod južnokorejskog žanrovskog filma, spoj svežeg tretmana žanrovskih konvencija, sa neočekivanim izlivima bizarnosti i humorom na mestima gde ga inače nema. Nažalost, Hong-jin Na je precenio svoj materijal i WAILING na kraju više može da komunicira sa fanovima južnokorejskog filma i žanrova koje tretira. 

* * / * * * *

Saturday, July 30, 2016

NEGOCIADOR

Pogledao sam NEGOCIADOR Borje Cobeage, jednog od najuspešnijih aktuelnih španskih scenarista, pre svega vezanog za žanr komedije. Borja Cobeaga od početka svoje karijere uporedo i režira, pored pisanja za druge reditelje. NEGOCIADOR je njegov do sada najuspešniji film kada je reč o nagradama, dobitnik je naslova najboljeg bakijskog filma na festivalu u San Sebastijanu.

Nažalost, NEGOCIADOR odlazi u smeru čudnog understatementa u kome ne samo da je teško čitljivo šta je Cobeagi smešno, osim same suštine sukoba između Španaca i Baska, već ni najosnovniji zaplet ne uspeva da se razigra, kao što ni karakteri ne uspevaju da se izgrade.

NEGOCIADOR govori o matorom španskom birokrati, lojalnom Baskijcu, koji odlazi na pregovore sa članovima ETA oko rešenja baskijskog problema. Zaplet zvuči potentno, ali rezultat je nažalost i više nego mlak. Kada se toj nedorečenosti proistekloj iz understatementa doda i dosta neočikavana banalnost Cobeaginog pokušaja da strancima “objasni” situaciju u Baskiji, onda je rezultat film zaista skromnih dometa.

* 1/2 / * * * *

Friday, July 29, 2016

ELS NENS SALVATGES

Pogledao sam ELS NENS SALVATGES Patricie Ferreire, katalonsku omladinsku melodramu. Film pre svega obeležavaju izvanredna glumačka podela među mladim protagonistima i ekspresivna visokoestetizovana fotografija Sergija Gallarda čiji sam rad zapazio još u filmovima LA POR i 25 KILATES. Ferreirin film ima zanimljivu strukturu, sve vreme se krećući kroz lavirint pomešanih vremenskih tokova koji nam sugerišu da će ova zanimljiva priča ipak imati rutinsko razrešenje. Ipak, na kraju razrešenje uspeva da istovremeno bude logično i neočekivano, i mnogo mračnije na neočekivan način.

Patricia Ferreira je u igranom filmu imala prilično nekonzistentan opus, sa izborom tema koji nije bio autorski profilisan. Ipak ELS NENS SALVATGES apsolutno izgleda kao film koji bi se mogao smatrati autorskim, sa jasnom idejom kako se ovakva priča tretira i glumački i vizuelno. Ako bude nastavila ovim putem, nezavisno od tematskog okvira, Ferreira može izgraditi zgodan opus, uprkos tome što naravno u savremenim okolnostima omladinske melodrame sa problemskim tonom predstavljaju obaveznu figuru u svim kinematografijama.

ELS NENS SALVATGES zbog svoje precizne realizacije ipak uspeva da ne bude samo “jedan od mnogih” filmova na ovu temu. 

* * * / * * * *

Thursday, July 28, 2016

BUDBRINGEREN

Pogledao sam BUDBRINGEREN Paela Sletaunea, norvešku crnohumornu krimi komediju iz 1997. godine. Reč je o zanimljivom komediografskom neo noir derivatu koji se delom oslanja na specifični skandinavski humor ali je delom i zaista duhovit. Glavni junak je “grešni” poštar kiji voli da voajeriše svoje komšije u reonu i da im čita pisma, međutim, kada u jednom pismu otkrije da se kuva nekakva kriminalna radnja, ispostavlja se da je on najispravnija osoba u svojoj okolini.

BUDBRINGEREN nije BLOOD SIMPLE, ali pokušava da bude, i Sletaune u vreme kada se norveški film još uvek nije “oteo” i iskoračio u internacionalne okvire uspeva da napravi zanimljivu priču, sa jasnim identitetom i pristojnim zanatskim dometima. U trenutku kada se pojavilo ovo nije bilo dovoljno za neki veći internacionalni iskorak, pa ipak Sletaune je čak dospeo i do nas sa svojim kasnijim filmom NABOER.

Danas, on je i reditelj prestižnih norveških serija kao što je OKKUPERT. 

* * * / * * * *

JASON BOURNE

Pogledao sam JASON BOURNE Paula Greengrassa. Greengrass i Damon su se u ovom filmu vratili u franšizu koju su u ULTIMATUMu već apsolvirali, i pretpostavljam da je povratak motivisan svim onim što se desilo u međuvremenu, tu pre svega mislim na Assangea i Snowdena. U tom pogledu, film je vrlo zanimljiv jer dosta otvoreno iznosi neke “teorije zavere” koje često padaju na pamet, plus dodatno rasvetljava cyber aktivnosti američkih obaveštajnih službi na skoro pa dokumentaran način.

Kad je reč o akciji i strukturi, Greengrass je malo umirio svoj stil. Sada je tu manje rezova, malo više kontinuiranih kadrova, ali zamisli u pogledu akcije su praktično prenete iz ranijih nastavaka - tu je jurnjava kolima u finalu, ovog puta u Las Vegasu, slabija od one u Moskvi u SUPREMACYju ali bolja od one u ULTIMATUMu, tu je ponovo razmena podataka na javnom mestu, kao u ULTIMATUMu, tu je ponovo koda sa par dramskih scena posle akcionog finala.

Za razliku od ranijih Greengrassovih filmova koje je snimao Oliver Wood, ovaj je snimao Barry Ackroyd, DP kome akcija nije pod A. Ne mogu sada njega okriviti za pitomost dešavanja, ali mislim da je Wood bio stabilniji izbor što je uostalom pokazao kasnije snimajući Espinosin SAFE HOUSE. Ipak, akcija u JASON BOURNEu je na nivou, a set-piece na atinskom Trgu Sintagma spada među upečatljivije u serijalu.

Ono što je najbitniji doprinos petog filma serijalu jeste uvođenje Alicije Vikander koja je maestralno odigrala ulogu agentice CIA zadužene za cyber pitanja koja prepoznaje da Bourne nije baš tako jednostavna figura kako ga njeni šefovi prepoznaju. Ako se serijal bude nastavio, a nema razloga da se to ne desi, nadam se da će Alicia Vikander ostati integralni deo tih budućih nastavaka. 

* * * / * * * *

Wednesday, July 27, 2016

BATMAN: THE KILLING JOKE

Pogledao sam BATMAN: THE KILLING JOKE Sama Liua. KOnačno je urađena animirana ekranizacija Mooreovog klasika, ali rezultat nažalost nije tako moćan kao što se očekivalo. Naprosto, animirani univerzum koji je izgradio DC ima neke limite u koje se ova Mooreova priča nije uklopila, a isto se može reći i za sam Mooreov predložak koji je svakako esencijalno štivo za fanove Batmana, ali nije baš najpodesniji za ekranizaciju.

Otud na kraju ovo što je Liu napravio ostaje više respektabilna reakcija ne rasprostranjene zahteve DC fanova, nego što predstavlja korak napred u DC animaciji, kao što je Moore prestavljao u stripovima. 

* * / * * * *

LIGHTS OUT

Pogledao sam LIGHTS OUT Davida F. Sandberga, i moram priznati da je ovaj dosta kilavi horor bio neprijatno iznenađenje, ne zbog toga što nešto naročito očekujem od Jamesa Wana već zato što je proistekao iz kratkometražnog rada mladog švedskog reditelja kojim je impresionirao producente i dobio posao. Nisam gledao kratki film i ne znam čime je impresionirao, ali LIGHTS OUT nažalost ne deluje kao film koji najavljuje neki novi talenat.

Sandbergov film ne funkcioniše ni na nivou strave ni na nivou elementarne drame i odnosa među likovima, a završni efekat je preplitanje ova dva nedostatka. Naime, s jedne strane, junaci se suočavaju sa stravom koja je toliko intenzivna da deluje poptuno neverovatno kako se odavno sa njom nisu radikalnije obračunali. Činjenica da su junaci sebe doveli u tu situaciju govori o tome da su potpuni moroni, čak i iznad onog standardnog “Ne silazi u podrum”.

Osim toga, Sandberg tretira i dramske scene sa nekom vrstom horor zadrške, pokušaja da izgradi atmosferu i nekakav suspense, čak i tamo gde ne treba da ga bude, gde se grade likovi, i time pokazuje da rediteljski radi u samo jednom ritmu. 

Unutar pojedinačnih sekvenci, Sandberg pokazuje da ima žara pa i smisla za humor ali toga nema dovoljno čak i da bi jednu scenu učinilo vrednom pamćenja.

* 1/2 / * * * *

Saturday, July 23, 2016

STAR TREK BEYOND

Pogledao sam STAR TREK BEYOND Justina Lina. Treći film nije režirao JJ Abrams a i scenario ne potpisuju njegovi čauši Orci, Kurtzman i ekipa već Simon Pegg i Doug Jung. I rezultat je različiti od Abramsovog. Meni su oba njegova STAR TREK filma bila odlična, prvi je zaista jedan od onih filmova koji opravdavaju postojanje rebootova, i stoji kao uzor u toj nečasnoj delatnosti. Drugi je bio zanimljivo viđenje najvećeg negativca u mitologiji STAR TREKa i ispravio je problem prvog filma a to je slab negativac. Prva dva Abramsova filma su se dakle mahom bavila redefinisanjem pojmova, rebootovanjem, inovacijama unutar načina na koji se radi STAR TREK.

Treći film je potpuno drugačiji. U njemu je STAR TREK već uhodana mašina. Nema tu ničeg naročito novog ili revoluconarnog. S jedne strane imamo ono što je uspostavio Abrams, s druge imamo karakterističnu artificijelnost STAR TREK-univerzuma. Otud, STAR TREK BEYOND ne može imati impact prva dva Abramsova filma ali pokazuje nešto drugo što je vrlo važno - u rukama Justina Lina, ovaj serijal funkcioniše kao dobro podmazana i efikasna mašina.

Štaviše, STAR TREK BEYOND takođe uspeva da ima boljeg negativca nego prvi Abramsov film, a uspeva da u duhu Roddenberryjevih ambicija i plasira jednu “veliku temu”. Možda je najzanimljivije to što u pogledu “velike teme” STAR TREK BEYOND ponajviše podseća na Blomkampov ELYSIUM, sa kojim deli ne samo dizajn Yorktowna već i temu otpadnika koji žele da se dokopaju civilizacije koja ih je odbacila i smestila na planetu punu tehnološkog otpada.

Otud, poput latinizovanog siromašnog LA u ELYSIUMu, ovde je planeta zapravo blomkampovska Afrika u kojoj kopajući po tehnološkom oitpadu, subalterne grupacije žele da organizuju otpor civilizaciji koje se gnušaju i koju krive što su u tom stanju.

U određenom smislu, treći deo nudi možda i najaktuelniji “message movie” element od sva tri rebootovana STAR TREK filma.

Justin Lin konačno uspeva da proizvede zaokružen film koji funkcioniše. Videlo se da on to ima u sebi prošle godine kada je svojim epizodama otvorio drugu sezonu TRUE DETECTIVEa. Naravno, STAR TREK BEYOND nema veze sa tim, ali drago mi je da Lin ipak uspeva da napreduje. Odlično vlada ritmom, humorom i akcijom i eventualni problemi filma se mogu prepoznati u scenariju koji u pojedinim deonicama čini da “zaboravimo” na određene tokove priče a Lin nije uspeo da te probleme razreši.

STAR TREK BEYOND je pouzdan produžetak onoga što je Abrams započeo i dokaz da je novi filmski serijal ove franšize već sada daleko bolji. 

* * * / * * * *

LA IGNORANCIA DE LA SANGRE

Pogledao sam LA IGNORANCIA DE LA SANGRE Manuela Gomeza Pereire, ekranizaciju kriminalističkog romana Roberta Wilsona koji je adaptirao Nicolas Saad. Nažalost, uprkos sinopsisu koji obećava intrigu u kojoj se seviljski detektiv Javie Falcon suočava sa ruskom mafijom i džihadistima dobili smo naivan, maltene ornamentalistički krimić televizijskog nivoa, sa neuverljivim melodramskim preokretima i hipertrofiranim odnosima. Po onome što je viđeno u ovom filmu, Javier Falcon ne pokazuje kapacitet da postane filmski junak da većom perspektivom. 

Manuel Gomez Pereira začuđujuće bezlično realizuje ovu priču, sa inscenacijom koja je jedva malo iznad televizijskog nivoa. U svakom slučaju LA IGNORANCIA DE LA SANGRE deluje kao film koji je daleko ispod nivoa prvoklasnih španskih repertoarskih filmova.

* 1/2 / * * * *

Thursday, July 21, 2016

PRESENTIMIENTOS

Pogledao sam PRESENTIMIENTOS Santiaga Tabernera. Reč je o mešavini trilera i melodrame nastaloj po scenariju koji su zajedno napisali Tabernero i glavni glumac Eduardo Noriega. Važno je odmah napomenuti da ovo nije Noriegin vanity project i da se kao glumac u potpunosti stavio u službu priče. Ideja je zanimljiva ali nažalost, uprkos Tabernerovoj dobroj realizaciji, na kraju ipak ostaje manjkava.

Naime, PRESENTIMIENTOS je priča o bračnom paru koji odlazi sa bebom na letovanje. U jednom izlasku u kupovinu žena zaluta u nekakve nadralne okolnosti da bi se ubrzo ispostavilo da je to snoliko stanje zapravo košmar u kome se nalazi dok je u komi posle saobraćajne nesreće. Film potom prati paralelno muževljeve doživljaje dok mu je žena u komi i njene komatozne košmae čiji je smisao da nekako pronađe rešenje i izađe iz tog stanja.

U principu, komatozna stanja jesu poznata po košmarima tog tipa u kojima se dešavaju narativi u kojima čovek želi da izađe iz neke zamršene situacije.

Međutim, u ovom spoju dveju paralalnih radnji, sa dodatim elementom simboličke obrade događaja iz života junaka, film gubi svoj onirički kvalitet. Tabernerovo solidno vođenje priče na kraju ipak ne može da pomogne u tome da scene snolikog lutanja dobiju na istinskoj dinamici.

Ono što je inovativno i zanimljivo jeste koncept da je san samo malo pomaknut od realnosti, reč je o “povišenoj realnosti”, blago apsurdnoj, na liniji nekog paranoidnog trilera. Tu nema Tarsemovskog baroka duševne bolesti kao u THE CELL niti agresivne mehanike Rubenovog DREAMSCAPEa. Međutim, isto tako nema ni dramskog efekta koji su nosili ti filmovi.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, July 20, 2016

LA CARTA ESFERICA

Pogledao sam LA CARTA ESFERICA Imanola Uribea, ekranizaciju romana španskog bestseler pisca Artura Perez-Revertea. Reč je o španskoj varijaciji na DA VINCI CODE, podjednako ravnoj i dosadnoj, vidno manje zanimljivoj. Film je formalno triler ali je zapravo jedan dosta mučan, nezanimlljiv hibrid melodrame i nečega što bi trebalo da bude uzbudljivo ali nikako u tome ne uspeva. Taj efekta velikim delom stvara i voiceover glavnog junaka koji neprekidno komentariše situacije, neke čak i anticipira, ubijajući čak i preostale tragove nekakve intrige. Sudeći po filmu, Uribe nije bio siguran da li je njegova pojednostavljena priča održiva bez voiceovera, a onda ga je dodavši ga samo još više pojednostavio.

Javier Aguirresarobe je slikao film i to je možda najveća šteta jer Uribe nije uspeo da iskoristi zaista izvanredne mogućnosti ovog veterana čiji je talenat na kraju krajeva prepoznat i u holivudskoj A-produkciji. Nažalost, Uribeov film jedva da ima kapacitet televizijskog filma, i tu Aguirresarobe nema šta da pokaže, osim elementrarne profesionalnosti.

Uprkos potpisu ovog velikog majsotra, LA CARTA ESFERICA spada među vizuelno manje zanimljive španske komericjalne filmove. 

* 1/2 / * * * *

Monday, July 18, 2016

AFTERPARTY

Pogledao sam AFTERPARTY Miguela Larraye. Reč je o vrlo simpifikovanom slasheru koji se od ostatka ponude izdvaja po odličnoj fotografiji Pabla Rossa, prekaljene žanrovske kuke koja je radila najbolje filmove Jaume Balaguera, i po opštem dizajnu u domenu scenografije i kostima.

Dizajn je vrlo značajan u ovom filmu jer se mahom dešava na jednom objektu, u kući koja je bila poprište žurke a sada je na meti slashera koji ima nameru da se na neki način osveti promiskuitetnom mladom glumcu iz popularne horor sapunice, na tragu SCREAMa.

Larraya je vrlo efikasan na svim nivoima. AFTERPARTY ne nudi neke značajne obrte, ali svaki koji se desi je prijatan i logičan. Ono što je najvažnije je to što u filmu od 78 minuta, Larraya ne troši naše na vreme ni u jednom pogledu, prosto i njemu je jasno da je nama sve jasno, tako da se posvećuje akciji.

Ono što je relativno oskudno jesu same ripper sekvence za koje sam očekivao da će biti razrađenije i napetije. Naročito jer je u drugim situacijama Larraya pokazao ozbilnu veštinu. Ipak, i u ovom stanju kakve su sada, one su korektne.

Larraya je sam sveo očekivanja od svog filma do nekog dosta niskog praga, a onda ih je ispunio. Ipak, moraće da se potvrdi u budućnosti sa nekim ambicioznijim zahvatom. 

* * 1/2 / * * * *

Sunday, July 17, 2016

EL CORREDOR NOCTURNO

Pogledao sam EL CORREDOR NOCTURNO Gerarda Herrera. U godinini kada je producirao Campanellinog dobitnika oskara, Herrero, veteran hispano krimića i kinematografije uopšte, snimio je svoj film po romanu Huga Borela. Borelov roman govori o aregntinskom poslovnom čoveku koga počinje da progoni i iskušava mefistofeleska figura koju je sreo na povratku sa službenog puta u Evropi.

Nažalost, u tom odnosu između poslovnog čoveka i mefistofeleske figure ni u jednom trenutku nema pravog “zavođenja”, nema pravog iskušenja i zajedništva koje mora biti kažnjeno. Glavni junak dosta uverljivo pati od savremenih urbanih psihoza i straha od stranaca, tako da je taj sentiment podeljen i sa gledaocima, pa je intruzija nepoznatog čoveka u junakov život podjednako odbojna i neprijatna i junacima i publici. Svi zajedno žele da se ova neprijatna storija završi, a čini mi se da to nije bila Herrerova ambicija.

Drugi sloj, pored ovog psihološko-arhetipskog jeste naravno kritika kapitalizma, gde Herrero opet nema šta da kaže. Štaviše, zlokobna firma za koju radi glavni junak muti na predvidive načine, i rekao bih čak da deluje krajnje klišetizirano, baš zbpg toga što je tako konvencionalno pokvarena.

Herrerova režija je kompetentna, mada nema nekih rešenja koja naročito uspevaju da prevaziđu ograničenja priče. Gluma je solidna, ali je ukupan zanatski paket uprkos opštoj kompetentnosti, ipak blago arhaičan.

* 1/2 / * * * *

Friday, July 15, 2016

EL JUEGO DEL AHORCADO

Pogledao sam EL JUEGO DEL AHORCADO Manuela Gomeza Pereire, ekranizaciju romana Imme Turbau, film iz 2008. godine u kome je Clara Lago polako krenula da dostiže svoj zenit kao odrasla glumica. Literarni koreni su evidentni po tome što se Pereira drži literarnog predloška u pogledu toga da svoj film nikada ne uklapa u žanrovske matrice. Međutim, na kraju, kada se povuče crta ovaj film je melodrama o mladim ljubavnicima, zločinu i opsesiji, i ako imamo u vidu da fabula romana obuhvata nešto širi period od onoga koji bi filmska priča inače žanrovski obuhvatala, Pereira i scenarista Salvador Garcia Ruiz zaslužuje pohvale što su u pogledu ritma pripovedanja uspeli da savladaju Turbauin materijal.

Film je vizuelno izuzetno artikulisan, međutim emocionalno jezgro rediteljskog izraza čine Clara Lago i Alvaro Cervantes u glavnim ulogama, i uspevaju da prikažu dosta kompleksan odnos među glavnim junacima koji tokom filma prolazi kroz čitav niz transformacija koje, kako rekoh, izmiču samo jednom žanrovskom registru. 

EL JUEGO DEL AHORCADO je dobar primer repretoarskog filma koji sebi dozvoljava povremene mračne izlete i autorski pečat zahvaljujući kome ne podilazi publici. U situaciji kada sve manje mid-budget holivudskih filmova stiže u Evropu, a sve manje ih se i snima, ovakvi filmovi treba da služe kao prototip za ono čime evropske produkcije mogu popuniti repertoar.

* * * / * * * *

Thursday, July 14, 2016

NO HABRA PAZ PARA LOS MALVADOS

Pogledao sam NO HABRA PAZ PARA LOS MALVADOS Enriquea Urbizua. Reč je o španskom policijskom trileru koji je u međuvremenu otkupljen za američki rimejk i po poslednjim informacijama Stallone je bio zainteresovan da ga radi. Nažalost, NO HABRA PARA LOS MALVADOS počne dobro ali ne uspeva da dovede do zadovoljavajućeg razrešenja. Urbizu pokušava da ga gazi do kraja i da mnogim dosta mlakim elementima filma da snažniji efekat nego što zaslužuju, ali na kraju krajeva, film ipak ne uspeva da ispuni inicijalno obećanje.

Glavni junak filma je najzanimljiviji element - ovo je kao Torrente koji nije smešan, hardboiled detektiv-ruina koji uzima pravdu u svoje ruke, prilično trapavo. Posle njegovog inicijalnog osvetničkog čina, pokreće se regularna policijska istraga i Urbizu provodi ceo film praveći paralelu između onoga kako ovaj seriozni Torrente rešava stvar a kako to radi by the book istraga. U početku je i to zanimljivo, ali se na kraju pretvara u dupliranje u kome je zvanična istraga redovno na korak iza osvetnika.

Međutim, treći element koji odlazi dođavola kako film odmiče jesu sami negativci koji su predmet istrage. Od dobrodošle low key kolumbijske kriminalne mreže u Madridu, oni prerastaju u neku terorističku pretnju koja daleko nadilazi postavljene okvire Urbizuove priče.

NO HABRA PAZ PARA LOS MALVADOS je film koji polazi od zanimljivih premisa, i u polazištu vrši inverziju nekih tipičnih tropa policijskog filma ali kako stvar odmiče gubi kontrolu nad vlastitom idejom.

Urbizuova režija je prilično sigurna, ali na kraju krajeva ipak ne uspeva a ispravi neke od fundamentalnih problema koje je postavio scenario. Možda će rimejk i prebacivanje u američki milje neke od tih stvari uspeti da popravi. 

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, July 13, 2016

CIEN ANOS DE PERDON

Pogledao sam CIEN ANOS DE PERDON Daniela Calparsora, heist film po scenariju Jorgea Guerricachevarrie. Reč je o vrlo solidnom filmu o grupi pljačkaša koji upadaju u banku tokom provale oblaka u Valensiji i shvataju kako nisu došli da pokradu novac već kompromitujuće podatke o moćnom političaru. Kada pljačka krene naopako, dolaze u paradoksalnu situaciju, ni njima ni vlastima ne odgovara da budu uhvaćeni.

Guerricachevarria je napravio zanimljivu inverziju u nekoliko motiva koje film preuzima iz klasičnog filma velike pljačke, ali u osnovi ovo ostaje priča o grupi mannovskih profesionalnih lopova koji su upali u banku i plan im se ne odvija kako su zamislili.

Daniel Calparsoro nudi jasnu i energičnu žanrovsku inscenaciju ali se trudi da glumce istakne u prvi plan jer ovoga puta ima sa kim da radi - glavnu ulogu tumači Luis Tosar i ovaj antiheroj je skrojen baš za njega. Ipak, u nekoliko navrata Tosar mora da prepusti svoj protagonizam Rodrigu De la Serni, i to po diktatu scenarija koji očigledno nije baš do kraja profilisan kao star vehicle za Tosara.

Film je dinamičan i tehnički odlično realizovan, premda ne doseže onu virtuoznost De La Torreovog EL DESCONOCIDO. Pa ipak, zanimljivo je da ovi filmovi dele nekoliko sličnosti. Pored Tosara, tu je i glossy fotografija Josu Inschausteguija i “politička priča” sakrivena iza rutinskog zločina. Čini se da je ovo u izvesnom smislu i profil trilera koje gaji producentska kuča Vaca Films.

Određena sličnost zapleta, pa i fiziononime Luisa Tosara i Jasona Stathama može povezati CIEN ANOS DE PERDON i sa BANK JOBom Rogera Donaldsona, ali Calparsorov film je primarno vezan za jednu lokaciju, dok ovaj drugi prati i posledice pljačke.

Ukupno uzev, CIEN ANOS DE PERDON je efektan španski triler, ispraćen je solidnim uspehom na blagajnama, a očekujem da će biti zanimljiv i našoj publici kada stigne na nekom formatu. 

* * * / * * * *

Monday, July 11, 2016

YEOLHANSI

Pogledao sam YEOLHANSI Hyun-seok Kima, južnokorejski SF triler o mašini za putovanje kroz vreme. Namerno ne bih nazvao ovaj film SFom o putovanju kroz vreme jer ono je samo zamajac dešavanja, desi se jednom a ostatak filma je pokušaj da se na neki način preduprede uznemirujuća saznanja stečena hronomocijom. U određenom smislu, autori filma kao da nas usmeravaju na svoju tezu kako se stvari dešavaju onako kako moraju, hteli mi to ili ne. Takav signal je već priča o tome da se vremeplov zove Trocki, po želji ruskih finansijera jer njihov gazda smatra da bi SSSR bolje prošao sa njim na vlasti nego sa Staljinom. Kasnije, kada krene suspense oko pokušaja da se predupredi zlehuda sudbina istraživačke stanice, ta marksistička teza će se nadvijati kao crni oblak nad junacima.

Južnokorejski film je proteklih godina uspeo da se nametne kao lider u pogledu kreativnosti, pa čak i zanatske veštine, međutim u YEOLHANSIju, ima nešto copywoodske tradicije južnokorejskog filma. Pored odjeka Cameronovog THE ABYSSa, Hyun-seok Kim se dosta oslanja na flmove o istraživačkim ekipama.

Zanimljivo je da Južna Koreja ima u svojoj kinematografiji neke izvanredne SF filmove, pre svega one koje je radio Bong Joon Ho, ali da ovaj žanr nije u potpunosti zaživeo i da je imao određeni broj upečatljivih promašaja. YEOLHANSI nije film koji to može da preokrene, ali reč je o efikasnom, jasnom, pripovedački neinventivnom ali vrlo stabilno postavljenom SF trileru, koji je pritom u pogledu glumačke podele prilagođen i za izvoz.

YEOLHANSI je film koji podseća na ono što je Holivud isporučivao poslednji put u drugoj polovini devedesetih a danas pruži ponekad, u naslovima kao što je MOON. Ne znam da li je Hyun-seok Kim svestan toga, ali YEOLHANSI je jedan od onih filmova koji upravo popunjava potrebu za “običnim”, srednjebudžetnim žanrovskim filmovima koje Holivud pravi sve manje i sve ređe distribuira po svetu.

Filmovi kao što je YEOLHANSI ili recimo SOURCE CODE su ranije bili profil iz kog su se regrutovali ljudi koji će preformulisati žanr. Ovaj naslov nije jedan od njih ali je prilično dobar. 

* * * / * * * *

Sunday, July 10, 2016

CHRONICLES OF EVIL

Pogledao sam CHRONICLES OF EVIL Baek Woon-haka, reditelja na čiji sam drugi film posle odličnog TUBEa čekao jako dugo. CHRONICLES OF EVIL je solidan južnokorejski policijski triler ali nažalost nije ni u jednom pogledu neko izuzetno delo. Ako je TUBE bio fascinantan po tome što je uspeo da nanovo izvede neke holivudske zanatske bravure, onda je CHRONICLES OF EVIL film koji ponavlja neke stvari koje je (u međuvremenu) južnokorejski film nametnuo kao svoj standard. Ovo je dakle priča o osveti, korupciji, opštoj koroziji društva, a na nivou samog zapleta CHRONICLES OF EVIL je vrlo sličan filmu A HARD DAY, ali nažalost nije toliko dobar, i nema tako istančan smisao za crni humor.

CHRONICLES OF EVIL se zadržava na pristojnom realizovanju svih obaveznih figura južnokorejskog policijskog filma i ina neki način nudi presek motiva koje je ovaj podžarnr obrađivao. Nažalost, rezultat nije na nivou zbira svih eključenih elemenata i to je šteta.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, July 9, 2016

LE CONVOI

Pogledao sam LE CONVOI, novi triler Frederica Schoendoerffera. Posle prethodnog filma, Schoendoerffer je morao da orkestrira svoj kambek i LE CONVOI je po mnogim kriterijumima upravo to. Film ima neke zaiste izvaredne domete, pre svega odlično izgleda, u pogledu dizajna, opšte estetizacije, kadriranja, i DP Vincent Gallos zaslužuje sve pohvale. Zatim, akcione scene su izvaredno inscenirane i Schoendoerffer pokazuje da je stvarno na jako visokom nivou. 

Ono što je problem filma jeste svojevrsna dramaturška stagnacija u svakom pogledu te reči. Naime, LE CONVOI ima probleme u stvaranju drame. Možda su me filmovi Michaela Manna razmazili ali navikao sam da gledam kriminale koji apsolutno znaju šta rade, a ponekad oni znaju šta rade a publici nije do kraja jasno. Iako za LE CONVOI ne možemo rei da je u bilo kom trenutku zaista nejasan gledaocu, ima dva problema, publika ima teškoće da dokuči šta junaci hoće da izvedu ali i sami junaci su prilično nespremni pošli u svoju akciju. Naprosto, protagonosti ovog filma jako pate od nedostatka plana B što nas dovodi do nekoliko dramskih čvorišta koja nisu na nivou onoga što je Schoendoerffer postigao na nivou fotografije i akcije.

Kada govorim o dramaturgiji, tu ne mislim isključivo na scenario već i na pojedine montažne aspekte ovog filma i načina na koji je sklopljen. Ali, ipak većina problema ipak kreće iz scenarija, i nekih motivacija koje su postavljene kako bi otvorile neke situacije ali su mogle biti ubedljivije plasirane. To se odnosi na niz motiva, među njima je svakkao ključni, pitanje taoca sa kojim skončaju naslovni drug runneri.

Najjača glumačka karika je Benoit Magimel, ali njemu je posao dodatno olakšan time što je izuzetno cool i od svih junaka filma ponajviše shvata šta treba raditi kada stvari krenu nizbrdo. Ostali nisu baš tako snalažljivi u krizi pa samim tim, nisu ni toliko cool kada krenu nevolje.

Jacques Audiard nas je s druge strane takođe malo razmazio svojim “masnijim” prikazima marokanskog i alžirskog podzemlja, pa u tom pogledu LE CONVOI deluje malo “uopšteno”.

Za standarde evropskog filma, LE CONVOI bi možda mogao da pretenduje i na * * * ali ako imamo u vidu Schoendoerfferov minuli rad i očekivanja, moramo ipak biti malo stroži. Ovaj film je definitivno povratak u formu ali još uvek nije onaj rezultat koji smo od Schoendoerffera očekivali.

* * 1/2 / * * * *

Friday, July 8, 2016

THE LEGEND OF TARZAN

Pogledao sam THE LEGEND OF TARZAN Davida Yatesa. Ovaj film ima slične probleme kao GODZILLA Garetha Edwardsom. Odlično je koncipiran u polazištu u odnosu na mitologiju glavnog, da ne kažem naslovnog, junaka. Međutim, onda su zatajili pre svega likovi koji to treba da iznesu. Doduše, za razliku od Godzille gde su zakazali ljudi, ali ne i kaijui, ovde je zakazao čovek i to baš glavni junak.

Alexander Skarsgaerd nažalost nije glumac koji ima dovoljnu harizmu da iznese lik Tarzana. Nota bene, njegov filk je decenijama imao kanonske interpretacije baš u ulogama loših glumaca, mislim da je Johnny Weismuller najbolji primer. Ali, Weismuller je imao šarm i naivni magnetizam koji je Skarsgaerdu nedostižan. Imati film o Tarzanu u kome je glumac koji igra Tarzana zvuči nemoguće. Međutim, Yates je to učinio mogućim time što je film koncipirao tako da Tarzana mora da igra dobar glumac. To sve naravno ne znači da Sakrsgaerd ne ume da glumi ali ovu vrstu neposrednog personalityja koji je spojen sa “produbljenim pulp” likom nažalost ipak ne može da kanališe.

Stoga, imamo film o TARZANu u kome je sam Tarzan najslabija tačka.

Ostali glumci su odlični i raspoloženi da ispune svoje zadatke, ali sa tom prazninom u glavnoj ulozi naprosto nemaju šta da urade. 

Tu dolazimo do drugog problema a to je sam profil projekta. Naime, filmovi o Tarzanu su bili holivudski eskapizam, B-filmovi u osnovi. Sad je to dignuto na nivo event filma i Yates koji ima dosta iskustva u pravljenju event filmova nažalost u ovom filmu pokazuje da nema nerv za tu vrstu pulpa iz koje je iznikao ovaj lik. Naprosto, Yates sve tretira kao jedan genre-bending event film u kome nam nije tačno jasno koje su glavne scene i koji su glavni odnosi među likovi. Na kraju, ispostavlja se da Margot Robbie ima više značajnih dramskih scena nego Skarskaerd iako zapravo njegov lik ima ključne sukobe i probleme u priči.

Isto važi i za akciju. Sporadično je dobro zamišljena ali je mlako realizovana i više liči na neku borbenu sekvencu iz filma u kome to nije glavna tema nego kao nešto iz avanturističkog spektakla.

To sve ne znači da je Yates nevešt reditelj. Ima nekih briljantnih scena, ali one su uglavnom vezane za manje važne situacije.

Film počinje izvanredno i problemi počinju tek kada stigne u Afriku. Na početku, to je film o engleskom Lordu koji je kao dete odrastao u džungli, potom je spasen i vraćen u Britaniju i sada mu se otvara mogućnost da se ponovo nađe u Africi kao britanski izaslanik. Međutim, ni ne sluti da je žrtva zlog belgijskog plana da porobe Kongo.

Tarzan je u ovom filmu već svojevrsna javna ličnost, popularan na osnovu pulp publikacija koje su objavljivale priče o njegovim pustolovinama. Kada krene u Kongo, polazi u komspiraciji, kao viktorijanski James Bond, i to je sjajno. Međutim, već jedna nevešta elipsa prilikom dolaska u Afriku otkriva da će tu biti pripovedačkih nevolja.

U ovoj inkarnaciji Tarzana, a ovo nije prvi seriozni pokušaj da se tretira ta priča, autori nude dosta dobar balans istorije, angažmana i pulpa, pa je zato još veća šteta što na kraju prevashodno zanat možemo istaći kao problem.

S druge strane, film je svakako mnogo bolji od onoga kako ga negativne kritike prikazuju, a rekao bih da su neke, kao recimo ona u Varietyju, netačne i na nivou prepričavanja i tumačenja filma. Štaviše, u političom pogledu, u svetlu Brexita, ovo je vrlo aktuelan film - ne samo da prikazuje Britanca koji pokušava da ponovo uspostavi komunikaciju sa prostorom svojih bivših kolonijalnih pohoda već vrca i od osude kontinentalnih Evropljana, podsećajući na genocid koji je sprovodio Leopold u Kongu. 

Ako svemu dodamo veliku fan bazu Alexandera Skarsgaerda kojima je verovatno on sjajan u glavnoj ulozi,THE  LEGEND OF TARZAN je možda i uspešniji produkt nego što je izgledalo…

* * / * * * *

SEPTIMO

Pogledao sam SEPTIMO, triler Patxija Amezcue. Posle 25 KILATES smešten u Kataloniji, Amezcua svoj novi film smešta u Buenos Aires. Isto tako, posle prvog filma koji je prodat za rimejk, kao da je želeo da postigne isti rezultat i sa o novim filmom. SEPTIMO ima jednostavnu trilersku premisu, advokat na dan velikog ročišta doživljava veliku krizu - deca mu nestaju tokom rutinske porodične šaljive igre i on kreće da ih traži. Jedino mesto na kome su deca mogla nestati je njegova stambena zgrada, ali prisutna lica nisu jedini osumnjičeni.

Za razliku od 25 KILATES u kome je Barselona kao grad imala značajnu ulogu, u SEPTIMO zgrada dobija ulogu zgrade-protagoniste. Nažalost, zgrada nije dovoljno interesantna i Amezcua gubi taj vrlo bitan adut. Zgrada je arhitektonski intrigantna ali neatraktivna, sa puno belina koje se registruju kao praznina pa SEPTIMO, opet za razliku od 25 KILATES pomalo vuče i na TV film.

Osnovna misterija je solidno sprovedena ali ni postavka ni razrešenje ne nude ništa senzacionalno osim fino spakovanog high concepta. Čini mi se da je u ovom filmu Amezcua odlučio da se zaustavi na high conceptu, ali rezultat je film koji nažalost neće uspeti da se proda Holivudu jer oni za inicijaciju pored koncepta ipak i očekuju i atraktivan film. SEPTIMO je pitak, pošteno urađen triler a nije to ono neameričko ostvarenje koje zaista može da crossoveruje i prevaziđe holivudsku ponudu. 

* * 1/2 / * * * *

Thursday, July 7, 2016

25 KILATES

Pogledao sam 25 KILATES Patxija Amezcue, izvanredan španski krimić od grupi ljudi sa margine, iz podzemlja koji se zajedno upliću i triple-cross intrigu na ulicama Barselone. Amezcui je ovo rediteljski debi ali se prethodno već dokazao kao scenarista i moram priznati da je on jedan od onih autora koji su sebi najbolji reditelji.

25 KILATES je koncizan, intenzivan triler, bez viškova, koji zahvaljujući svojoj jezgrovitosti uspeva da dobro zabašuri delove u kojima je “previše pametan za svoje dobro”, a takvih delova ima na nekoliko mesta. Ono što je osnovni problem postavke Amezcua uspeva da prevaziđe glumačkom igrom i jako veštom realizacijom, uz izvanrednu fotografiju Sergija Gallarda.

Amezcuin film uspeva da učuva utisak uticaja socijalne melodrame i realističke ubedljivosti, pre svega kroz atmosferu i stil iako je u žanrovskom pogledu nesumnjivo ovo mnogo više crime caper nego studija zločina i života ljudi u podzemlju.

Ono što filmu daje euro-šmek jeste to što nijednom glumcu nije podređen protagonizam junaka. Svi junaci kojih se priča dotakne imaju svoju ariju što je karakterističnije za američki indie krimić nego za mejnstrim. U tom pogledu, iako se protagonizam likova dosta pomera, i uprkos situacija u kojima epizodisti imaju pivotalnu ulogu, 

Ipak, na kraju krajeva, Amezcui je važnija priča od samih karaktera iako film ostavlja utisak na početku da će biti obrnuto. Međutim, glumci i likovi su kompatibilni i ova ekipa uspeva da iznese 25 KILATES do željenog efekta.

25 KILATES je kupljen za rimejk i vrlo sam radoznao da vidim u kom smeru će se kretati holivudska intervencija na ovom materijalu. 

* * * / * * * *

Wednesday, July 6, 2016

LA POR

Pogledao sam LA POR Jordija Cadene, katalonskog veterana, reč je o porodičnoj drami koja se fokusira na temu porodičnog nasilja. Cadena u ovom filmu ima saradnike koji donose izuzetno svež i sugestivan vizuelni pristup, tako da LA POR sjajno izgleda i po tome se izdvaja u odnosu na ono što nudi sam materijal, baziran na adaprtaciji romana Lolite Blanch.

Naime, LA POR je najsnažniji u atmosferičnim prikazima života glavnih junaka, tokom rane jeseni u Barseloni, a kada se dođe do dijaloga, oni su dosta fokusirani, uglavnom vrlo vezani za glavne konflikte i odudaraju od atmosferičnosti i “povišenog”, estetizovanog realizma koji Cadena dotle gradi.

Referenca koja mi pada na pamet u slučaju ovog filma svakako je Gus Van Sant u tom vizuelnom pogledu ali Cadena je mnogo efikasniji, njegov film traje sedamdesetak minuta i vrlo je zgusnut, uprkos estetizaciji.

Momak koji igra glavnu ulogu je odličan, pa ne čudi da je i pre ovog filma imao glumačku karijeru.

LA POR je film čiji je autor verovatno stavljao akcenat na samu supstancu priče, a na kraju mi je forma bila daleko zanimljivija i smatram da samo zabog forme i vešte egzekucije ovaj film i vredi videti. 

* * * / * * * *

Tuesday, July 5, 2016

CENTRAL INTELLIGENCE

Pogledao sam CENTRAL INTELLIGENCE Rawson Marshall Thurbera, drugu ovogodišnju akcionu komediju o mismatchovanom paru superšpijuna i običnog građanina. Nažalost, GRIMSBY je bio potpuni promašaj, iako je daleko zanimljiviji od CENTRAL INTELLIGENCEa. To ne znači da je CENTRAL INTELLIGENCE nezasluženo hit. Naprotiv, Thurber je snimio film koji na vrlo korektan način sprovodi u delo jednu dobro oprobanu premisu, sa grupom velikih zvezda. Međutim, problem CENTRAL INTELLIGENCEa je u tome što je iole nagledanoj publici sve jasno unapred, ne samo na nivou priče već i na nivou gegova. To ne mora biti problem u ovoj vrsti filma, ali mu definitivno oduzima onu svežinu koju ima GRIMSBY sa svojim ponekad šokantnim, zbunjujućim, neobuzdanim humorom. Ipak, CENTRAL INTELLIGENCE je evidentno pravljen za publiku koja nije gledala mnogo filmova a Rock je ponovo izvanredan u glavnoj ulozi, kao komičar Arniejevskog profila. Sada se sigurno obistinila vizija Petea Berga iz filma WELCOME TO THE JUNGLE o tome kako je Arnie predao štafetu Rocku, ali isto tako čini mi se da je Rock naučio sve lekcije iz Arniejevih staza i bogaza i da svoju karijeru usmerava znatno obazrivije i preciznije.

Teza da je ovo film koji je pravljen za publiku sa omanjim gledalačkim stažom dovodi do još jednog poređenja sa GRIMSBYjem koji ima paklen tempo između ostalog i zato što zna da će gledalac lako prepoznati razne žanrovske žargone. CENTRAL INTELLIGENCE u pojedinim fazama ide potpuno obrnutim putem i pokušava da nam do detalja proda premisu kao da u njeno ispunjenje sumnjamo. Otud je prilično rastegnut na početku.

Inače, zanimljivo je da se film bavi pitanjem autsajdera koji dolaze u centar pažnje, zamenom uloga i rušenjem stereotipa i to kroz neverovatno reafirmaciju istih tih stereotipa, podsmevajući se istim stvarima koje su smešne negativcima u filmu. Za film koji je toliko opterećen tematizovanjem životnih vrednosti, izuzetno je vrednosno konfuzan.

Kevin Hart se kod mene još nije dovoljno dokazao kao komičar ali u ovom filmu je korektan. Ipak, čini mi se da je Thurber bio nekonzistenatn u načinu na koji ga je režirao pa se tako smenjuju precizno skriptovane scene sa nekim pokušajima improvizacije koji u potpunosti menjaju ritam filma. Thurberov rediteljski postupak je u tom pogledu bio znatno superiorniji u naprosto bitno duhovitijem filmu WE’RE THE MILLERS.

Glavne probleme filma ipak moram vezati za scenario. Prosto scenario za flm ovako visokog profila morao je biti svežiji i samim tim duhovitiji. Humor koji je ovde ponuđen izrazito je predvidljiv, kao i tretman premise koji je izuzetno konvencionalan. U pojedinim slučajevima čak i ortodosniji žanrovski filmovi koji se ne dotiču parodije nude nešto iščašeniji pogled na određene zaplete, kao što su recimo tajni agenti ili terorističke pretnje. No, s druge strane, CENTRAL INTELLIGENCE je strukturalno jako precizan pa u tom smislu uspeva da dobije prelaznu ocenu kao scenaro.

Film je umnogome oslonjen na Rockova pleća, i ona su prilično jaka. Ipak, kada se sve sabere, CENTRAL INTELLOGENCE jeste film koji nije bolji od njegove role. U tom smislu, ovo je svakako par u odnosu na Thurberov prethodni film ali i dalje on izgleda kao reditelj na kog se može računati u budućnosti. 

* * 1/2 / * * * *