Tuesday, May 31, 2016

FAIR PLAY

Pogledao sam FAIR PLAY Andree Sedlackove, zanimljivu sportsku melodramu o devojci koja se priprema za Olimpijske igre u Los Anđelesu i nastup za čehoslovačku reprezentaciju. Režim je uvodi u sportski centar u kome se pripremaju takmičarke za najveće trofeje i tu ulazi u program uzimanja dopinga koji preti da joj ozbiljno ugrozi zdravlje. Istovremeno, atletičarkina porodična situacija se komplikuje, otac joj je prebeg na Zapadu a majka je bivša proljećarka koja i dalje ima kontakte sa disidentima.

FAIR PLAY ne beži od svojih plakatskih korena, i oni ga na kraju naravno onemogućuju da postigne neki impresivan domet, međutim, ukupno uzev, reč je o solidnom, atmosferičnom filmu koji jasno predstavlja likove, efikasno pripoveda i dobro rekosntruiše epohu.

U domenu sportskog filma, FAIR PLAY postiže sve ono što je potrebno a to je da se kroz sport priča neka šira priča. Doduše, Sedlackova uz sport dodaje i disidentstvo i time na kraju sprečava film da bude efektna melodrama. Ali i ovako, verujem da će FAIR PLAY dugo živeti pre svega na malim ekranima.

* * 1/2 / * * * *

BLAST

Pogledao sam BLAST Alberta Pyuna, film koji u sebi nosi gotovo williamcastleovski nivo eksploatacije. Naime, ovaj film tvrdi da je nastao inspirirsan najozbiljnijim terorističkim napadom planiranim za vreme Olimpijade u Atlanti 1996 iako slučaj Richarda Jewella pokazuje da se napad ne samo desio već i da nimalo nije ličio na klišetizirani n-ti rip-off DIE HARDa, kako ga prikazuje Pyun.

Pyun svakako ne može imati pretenzije na titulu najgoreg reditelja na svetu ali svakako da se može izdvojiti kao reditelj sa možda najvećim brojem užasnih filmova. BLAST je jedan od njih. U njemu, Pyun pokazuje svoju sposobnost da snimi poneki kadar koji liči na deo znatno skupljeg i boljeg filma a da celina ostane potpuno besmislena i da ne dobaci čak i dobro razgaženih klišea nečega kao što su bili DIE HARD-klonovi sredinom i krajem devedesetih.

X-MEN: APOCALYPSE

Pogledao sam X-MEN: APOCALYPSE Bryana Singera. Kako u šali kažu junaci filma, treći je obično najslabiji u serijalu. Ako FIRST CLASS Matta Vaughna posmatramo kao novi reboot X-MENa onda je APOCALYPSE treći, i samim tim je…

S jedne strane, APOCALYPSE je film koji ostaje unutar kanona Foxovih ekranizacija Marvela koje ja u principu volim, najpre zbog FIRST CLASSa ali i drugog WOLVERINEa, i u tom pogledu stvari zapravo “nisu loše”. Međutim, ovo je uz DAWN OF JUSTICE ovogodišnji film po stripu u kome su dramske scene odnele prevagu nad akcijom. I to ne vidim kao greh, ni kod jednog, ni kod drugog filma. Jedini problem je u tom što APOCALYPSE ima prilično kempoznog glavnog negativca koji je nedovoljno integrisan u radnju i koji se kao takav jako teško uklapa u celinu tako oslonjenu na melodramu.

Zapravo, Apocalypse kao junak ne funkcioniše naročito dobro ni vizuelno ni dramaturški i film provodi oko pola svog trajanja u genezi protivničkog superherojskog tima a tek u drugoj polovini kreće da se sprovodi plan negativca i izbija sukob. U tom strukturi, APOCALYPSE naprosto ulazi u neke stilske odluke koje su potpuno neodržive, a u centru svake od njih je naslovni negativac.

Singerov rediteljski postupak u ovom filmu donosi sofisticirani populizam koji je meni lično proradio tek u DAYS OF FUTURE PAST, ali sasvim sigurno rešenja kroz koja Singer želi da komunicira sa publikom u ovom filmu, a koja vrhune u sceni sukoba unutar Xavierove svesti u kojoj Apocalypse narasta. pokazuje kako se postiže dobar balans između “ozbiljnog” i “stripovskog”.

Uprkos tome što je Singer daleko od one nolanovse “ozbiljnosti”, njegov rediteljski postupak je svakako zreliji i sofisiticiraniji od Nolanovog i u mnogim deonicama, pre svega za razliku od Disneyevih Marvel ekranizacija, APOCALYPSE zaista izgleda kao “ozbiljan” film.

Nažalost, sve ono što Singer izgradi a Apocalypse ne uspe da razruši svojim campy elementom, razaraju neke dramaturške konvencije. Recimo, jedna od primarnih primedbi na DAWN OF JUSTICE bila je da u filmu junaci koji gledamo nisu u DC kanonu, i to je činjenica. Tamo jesmo zatekli Supermana koji je u specifičnoj životnoj fazi, Batmana koji je na zalasku, Lexa koji je na početku. Dakle, niko nije u zenitu. Međutim, u APOCALYPSEu imamo junake koji su tek delimično transformisani. Xavier nije kao u FIRST CLASS ali zato Magneto jeste na nivou DAYS OF THE FUTURE PAST. Dakle, Magneto pravi iste greške kao da ga već nismo jednom videli kako pravi te greške, ponovo se vezuje za ljude, ponovo isto reaguje kao ubica kada je povređen. Sve deluje kao sitkom u kome se ritualno ponavljaju reakcije junaka i zapleti što je u fllmu ovakvog operskog zamaha nedopustivo.

Ipak, kao neko ko se bavi filmom, u ovom ostvarenju prepoznajem Singerovu želju da unutar nečega što je “isto” napravi nešto drugačije, da stvari učini zanimljivijim i sebi i gledaocima. U tom smislu činjenica da u filmu nema baš neko obilje akcije, meni nije smetala, jer i u ovome što ima vidim određeni rediteljski integritet. 

* * 1/2 / * * * *

Monday, May 30, 2016

CASH ONLY

Pogledao sam CASH ONLY Malika Badera, niskobuždetni krimić o albanskoj krimi dijaspori u Njujorku u kome je Nickola Shreli napravio showcase za sebe i kao glumca i kao scenaristu. CASH ONLY je sirov ulični krimić na liniji PUSHERa, samo sa albanskom mafijom umesto Srba i sa makedonskom mafijom kao rivalima. Shreli uspeva da iznese ulogu u kojoj je neprekidno na ekranu uspevši da otvori prostor i za identifikaciju sa publikom ali i čuvajući uličnu brutalnost.

Najveću žensku ulogu u filmu, koja je ipak dosta mala u odnosu na celinu igra Danijela Štajnfeld, pa je eto lepo videti da se i sa njom nešto dešava od kada se odselila u Ameriku i da je snimila dobar film.

CASH ONLY ne nudi ništa novo izuzev settinga u kome su albanski kriminalci od sporednih generic negativaca unapređeni u protagoniste. Međutim, Bader sve to radi sa punim ubeđenjem i to daje zanimljiv indie rezultat.

* * * / * * * *

Saturday, May 28, 2016

WHISKEY TANGO FOXTROT

Pogledao sam WHISKEY TANGO FOXTROT Johna Reque i Glenna Ficarre. Requa i Ficarra su najdosledniji naslednici Billy Wildera i WHSKEY TANGO FOXTROT je njihov naslednik filma A FOREIGN AFFAIR. Umesto oslobođenog Berlina, priča je smeštena u Kabul, mesto u kome američka novinarka mora da se suoči sa svojim demonima, i otkrije neke nove…

Requa i Ficarra su počeli kao briljantni scenaristi ali adaptacija knjige Kim Barker koju je uradio Robert Carlock, iako nije reč o njihovom scenariju, dobija odličan rediteljski tretman. Svi obavezni elementi lokalizacije i objašnjavanja konflikta svedeni su na minimum i realizovani na vrlo vešt način. Za razliku od mnogih filmova koji opisuju konflikte i žarišta, WHISKEY TANGO FOXTROT je vrlo direktan, neobično realističan, i fokusiran film koji svoja najveća “iskliznuća” čuva za izvanredna žanrovska šaltanja.

Requa i Ficarra uspevaju da naprave koherentnu celinu donoseći svoj crni humor, sklonost ka komičnim eskapadama i vrhunskoj vizuelnoj estetizaciji sa jednom ratnom, vrlo često oporom pričom. Iako ne dolaze iz Starog Sveta, oni u tom pogledu kanališu Wildera. Neki likovi poput korumpiranog avganistanskog političara kao da su izašli iz nekog ranijeg Wilderovog rada, a tretman ovako delikatne teme kroz prizmu komedije svakako je karakterističan baš za tog autora.

Najveći odmak od Wildera jeste njihovo nepoverenje u srećan ljubavni ishod, koji nagoveštavaju ali bez satisfakcije za gledaoce.

Tina Fey je u ovom filmu odigrala svoju najvišeslojniju ulogu. Uprkos pokušajima da se iskaže u indie dramama, ona je u ovoj sofisticiranoj komediji pronašla svoju najbolju ulogu. Svi su joj definitivno podređeni, i ona je mudrim izborom saradnika i materijala pokazala kako inteligentne zvezde kroje vehicle za sebe.

Margot Robbie, Martin Freeman, Christopher Abbott i Billy Bob Thornton su izvanredna podrška, i umeju da kanališu istovremene izlive razobručenog humora i karakternih deonica koje oslikavaju jedan trenutak kako u političkim odnosima tako i u medijskom polju.

Xavier Perez Grobet, redovni DP Reque i Ficarre čini da film izgleda mnogo skuplje od svog suštinski skromnog budžeta od 35 miliona dolara i Avganistan je verno rekonstruisan u Nju Meksiku. 

WHISKEY TANGO FOXTROT je film koji je podelio kritiku i ostaje strah da se Requa i Ficarra neće tako lako upuštati u ovako riskantne projekte. Međutim, ovaj film će sasvim sigurno uspeti da potvrdi svoj kvalitet kako veme bude odmicalo. Osim u retkim slučajevima, Rat protiv terora bio je uglavnom box office poison. U određenom smislu, WHISKEY TANGO FOXTROT je crnohumorna reinterpretacija HURT LOCKERa i ZERO DARK THIRTYja, sa nekoliko scena u kojima ih direktno parafrazira.

* * * 1/2 / * * * *

BROOKLYN RULES

Pogledao sam BROOKLYN RULES Michaela Correntea. Corrente je jedan od reditelja čiji su mi filmovi uglavnom prijali ali nisam ga pratio kontinuirano jer prosto često mi je izlazio van radara. BROOKLYN RULESu me je pre svega privuklo to što ga je pisao Terry Winter kog znamo kao Scorseseovog novog čoveka od poverenja. BROOKLYN RULES sam malo duže tražio ali kada sam ga locirao, film me nije izneverio.

Winter je napisao jednu vrlo solidnu, jasnu priču o odrastanju u Bruklinu osamdesetih, sa junacima koji uprkos tome što im je mafija samo deo komšiluka, neumitno na svojoj koži osećaju vrtloženja unutar podzemlja.

BROOKLYN RULES je oslonjen na Warner Bros gangsterske melodrame iz tridesetih, odnosi među likovima su jasni i arhetipski, i ovo je mustra kojom se služio i rani Scorsese. Naravno, Correnteu Scorsese nije referenca, njegov cilj je urbana melodrama koja je stilski mnogo mirnija, bez raskoši i ukrasa, ali ovo je priča koja se svakako kože pridružiti tom bruklinskom kanonu.

Freddie Prinze Jr, ako ga se iko još uvek seća, vrlo dobro igra glavnog junaka a Scott Caan i Jerry Ferrara su sjajna pojačanja. Alec Baldwin kao sitni lokalni mafijaški bos dodaje svemu klasu, kao i inače u Correnteovim filmovima u kojima se redovno pojavljuju.

Winterov scenario je solidan, sa punim ubeđenjem plasira priču u kojoj nema ničeg novog ali ima dosta toga dobrog.

Corrente je ovaj film realizovao sa B-produkcijom i na neki način sa B-ekipom ali rezultat je film starog kova koji bi u nekim boljim vremenima, recimo sedamdesetih, pa i osamdesetih, bez problema bio deo major repertoara. Sa fokusom na likove i priču, Corrente je pokazao da u ljudima koje Holivud brzlo žvaće i odbacuje itekako ima dara. 

* * * / * * * *

THE NICE GUYS

Pogledao sam THE NICE GUYS Shanea Blacka, svakako jedan od najočekivanijih filmova godine. Black koji je ponovo u poziciji da radi veliki letnji adut i to u svom stilu, svakako stoji kao nešto čemu sam se ponajviše nadao jer mu za početak nudi mogućnost da se vrati “autorskom” pečatu i odmakne od velikog stripovskog spektakla i drugih event-filmova koji nisu korisni ni njemu a ni publici. Treći IRON MAN je bio sasvim dovoljan kao potvrda da ima svoj mojo na blagajnama ali, ruku na srce, uprkos brojnim jako lepim detaljima u tom filmu, niti je njemu režiranje tako zahtevnog blokbastera jača strana, niti je dobro da neko sa tako osobenim autorskim pečatom apstinira od onoga što najbolje radi.

THE NICE GUYS je sa druge strane, produkciono složeniji film od KISS KISS BANG BANG i sasvim sigurno ga ne bi mogao snimiti da se u međuvremenu nije desio taj izlet u Marvel. Ovo je rekonstrukcija epohe, i film koji u pogledu inscenacije prikazuje Blacka u novom svetlu. Dok je u IRON MANu bila očigledna njegova tehnička sirovost, ovo je film koji u pojedinim fazama zaista deluje gotovo pa stilski rafinirano.

Ono što je osnovna mutacija žanra u odnosu na ono po čemu je Black poznat jeste smeštanje priče u epohu. Uprkos tome što su Blackovi kanonski filmovi nosili u sebi dosta atmosfere krimića sedamdesetih, njihova osnovna karakteristika bilo je to da su hvatali zeitgeist i postavljali se kao cutting edge radovi i komentari naše savremenosti. Oni su u sebi okupljali zvezde i resurse da se pravi visokooktanska akcija.

Black ovde međutim odlazi u epohu, dakle rekonstruiše vlastite uzore umesto da ih koristi kao vlasititi repromaterijal i to odlično radi.THE NICE GUYS istovremeno nije krimić iz sedamdesetih jer mnogo šta u njemu odudara od onoga što su tada bile autorske opsesije, ali po mnogo čemu zarobljava njihov duh. U određenom smislu, ovde kao da je radio neki vremeplov, Black je snimio film koji izgleda kao su krimić iz sedamdesetih snimili ljudi onog vremena ali sa iskustvom gledanja njegovih filmova.

THE NICE GUYS donosi nešto akcije i naravno ima kriminalistički zaplet ali prevashodno je reč o komediji i u to ne treba imati nikakvu sumnju. Black je snimio krimi-komediju koja je slojevita i zbog smeštanja u epohu i zbog odnosa prema njegovom vlastitom opusu, ali u korenu nema dileme, ovo je pre svega komedija.

Gosling i Crowe su izvanredni kao mismatched buddy cop par koji se isprva mrze a onda postanu partneri, ali je iz njihove glumačke igre jasno da su i oni pre svega bili privučeni komedijom i mogućnošću da kanališu Roberta Mitchuma i Ryana O’Neala. Black u rediteljskom pogledu naravno sve to prati tretirajući sve prevashodno kao komediju, i ovo je film u kome se neki kadrovi po uzoru na reditelje koji su ga najbolje režirali, dakle Donnera, Scotta i Harlina pojavljuju više kao začin nego kao osnovni izraz filma.

Čini se da je Black prepustio tu zeitgeist štafetu Maxu Landisu, i da on sada planira da se bavi potpuno drugačijim odnosom svog rukopisa i epohe. 

U pojedinim deonicama, Black odlazi u neka autoska džeziranja, takođe primarno u pravcu komedije u kojima pokazuje da je stekao ozbiljnu reputaciju čim mu takvi detalji nisu “potkresani” na studio-projekcijama.

Philippe Rouselot se u ovom filmu vraća u produkciju Joela Silvera pošto je pomogao Guz Ritchieju da snimi svog SHERLOCK HOLMESa. Francuz ovde ponovo donosi svoju efikasnost i prefinjenost. Pa ipak, kad smo kod Ritchieja, smatram da THE NICE GUYS nije ovogodišnji THE MAN FROM UNCLE, jednim delom zato što se oseća da Black tek treba da prođe put disciplinovanja svog stila koji je Ritchie zapravo započeo radeći sa Silverom. Međutim, da, duh je tu, i nada da će ovo biti ovogodišnji UNCLE je potpuno opravdana.

Jedan od razloga zašto ovo nije ovogodišnji UNCLE je između otsalog i to što THE NICE GUYS ne donosi humor na neočekivanim mestima, u neočekivanom slojevima priče kao UNCLE. To ne znači da NICE GUYS nije smešan, ali manje iznenađuje.

Isto tako, UNCLE je mnogo utegnutija celina, što odražava rediteljevu zrelost. Doduše, Ritchie je bio daleko od takve preciznosti kada je radio svoj treći film i bio u istoj fazi kao Black.

Glumačka podela kojom je Black kružio Goslinga i Crowea je izvanredna, tu ima sjajnih faca a sa Kim Basinger se dešava i svojevrsni LA CONFIDENTIAL reunion.

THE NICE GUYS je film za više gledanja. U njemu Black sebi dozvoljava dosta slobode koja ga ponekad malo i nadjača. Nadam se samo da ispoljavanje slobode u NICE GUYSu neće biti uvod u nekakvo ograničavanje kreativnosi u nekom skupom studio projektu. 

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, May 24, 2016

PRIDE AND PREJUDICE AND ZOMBIES

Pogledao sam PRIDE AND PREJUDICE AND ZOMBIES i moram priznati da je to film koji svakako vredi videti jer u sebi sublimira niz novih tendencija u američkom filmu, pre svega ovisnost o ekranizovanju intelektualne svojine koja nije inicijalno pravljena za film. PRIDE AND PREDJUDICE AND ZOMBIES je ektanizacija romana Seth Grahame-Smitha, koji je u međuvremenu došao nadomak toga da režira FLASH za Warner Bros, ali izgleda da se u međuvremenu studio dozvao pameti.

Iskreno smatram da je ovaj film jako znaćajno videti jer moram priznati da iako nisam čitao knjigu, a posle gledanja filma istovremeno i imam i nemam potrebu da je pročitam, reč je o delu koje je do te mere zbunjujuće da je sasvim moguće da je genijalno a ja to nisam sposoban da shvatim.

Naime je spojio dve nespojive stvari koje nisu nikada pokazivale neku naročitu potrebu da se spoje a to je roman Jane Austen i zombi infekcija. Ta ideja zvući bizarno i što se mene tiče u ovom filmu je ostala bizarna.

Ono što ja uspevam da prolitam iz gledanja filma, a možda bi mi upoznavanje sa knjigom pomoglo, ceo smisao je da se prikaže društvo iz romana Jane Austen koje uspeva da preživi uprkos dostizanju civilizacijske “nulte tačke” koju donose zombiji.

Film prikazuje mutacije u stratifikaciji tog društva proisteklom iz zombi-zaraze, ali nisam siguran koliko su te promene zaista uzbudljive kao filmsko gradivo. Ne mogu za sebe da kažem da sam izričiti ljubitelj takve literature ali volim filmove tog tipa, i naprosto PRIDE AND PREJUDICE AND ZOMBIES ne pravi neki jasan prodor, već se naprosto izmotava.

Film stoga uopšte ne deluje kao mejnstrim ostvarenje koje pretenduje na najširu publiku, naprotiv, mislim da bi i publika morala ostati upitana nad onim što je videla. I na tom nivou, Steersov film deluje kao nekakvo bizarno autorsko iživljavanje proisteklo iz ideje da se spoje dve nespojive stvari. Međutim, zapravo situacija je potpuno obrnuta - Steers je potvrđeni plaćenik u žanru komedije a sve ovo je ekranizacija prestižnog IPa.

Paradoksalno dakle možemo reći da je jedan od najbizarnijih holivudskih filmova poslednjih godina krenuo kao zicer-ekranizacija a završio kao enigma. Verujem da će ovaj film podeliti publiku, a očekujem da čujem i reakcije onih koji su upoznati sa knjigom. 

Steersova adaptacija nije urađena sa previsokim budžetom ali ova nesvakidašnja ideja jeste dobila mejnstrim tretman. Ipak, čini mi se da on u scenarističkoj adaptaciji nije pronašao pravi filmski ključ i film nema jasno profilisan narativni zamajac.

Ipak, mislim da je pojedine aspekte ovog filma teško prepričati, i da se u njegovu bizarnost ili briljantnost gledaoci sami moraju uveriti.

* 1/2 / * * * *

DESPITE THE FALLING SNOW

Pogledao sam DESPITE THE FALLING SNOW Shamima Sharifa, film koji je praktično negledljiv ali nosi određenu forenzičku vrednost za nas jer je sniman u Srbiji. Drugi eventualni adut jeste zabavna činjenica da je u ovom filmu Rebecca Ferguson snimila jednu od onih rola kojih će jednog dana morati da se stidi, i koje se snimaju kada ne očekuješ da ćeš postati zvezda. Međutim, desio se ROGUE NATION, ušla je u fokus holivudskih producenata tako da je DESPITE THE FALLING SNOW dobio priliku da se prikaže umesto da potone u duboku opskurnost kojoj pripada.

Shamim Sharif je ekranizovao svoj roman i rezultat je nevešta melodrama smeštena u špijunski milje koja ne uspeva da profunkcioniše ni na jednom nivou, i to je svojevrsni podvig. Ovako loš film se retno viđa, ali nažalost nije onoliko interesantan za gledanje koliko je loš.

Srećom, sniman je kod nas pa onda barem imamo tu mogućnost da prepoznajemo lokacije i epizodiste. Antje Traue nažalost očigledno nije uspela da kapitalizuje svoj rad u MAN OF STEELu i ovo je jedan od filmova u kojima luta od tog naslova.

Sunday, May 22, 2016

NEIGHBORS 2: SORORITY RISING

Pogledao sam NEIGHBORS 2: SORORITY RISING Nicholasa Stollera. Uprkos tome što je napravljen brzo posle originala, ovo je dobar sequel u kome se praktično ponavlja premisa prvog dela s tim što sada Rodega i Rose ne maltretiraju klinci iz fraternityja već klinke iz sororityja. Međutim, istovremeno, ovaj film produbljuje jednu melanholičnu crtu o tome šta se dešava sa ljudima koji dostignu vrhunac u fraternityju a onda izađu u život u kome ne mogu da se snađu. Otud, Stoller drži celu liniju bazičnog gross outa i komičarskih bravura, što njemu kao prekaljenom veteranu iz ekipe Judda Apatowa nije teško ali sve to pokušava i da koliko-toliko produbi začuđujuće ambicioznim pokušajem da se razviju likovi a da komedija ne pati. Stollerov postupak u principu funkcioniše iako zahteva dosta balansiranja, i jedina neuravnoteženost koja se može prepoznati, vidljiva je ue nešto dužim deonicama u kojima se definišu antagonisti, u kojima neobično dugo nema glavnih junaka.

Ostatak filma je pouzdana, prljava, duhovita komedija, sa nekoliko izvanrednih sekvenci kako u pogledu humora tako i rediteljske egzekucije. Stoller spada među reditelje komedija koji su po vešini možda već spremni da malo iskorače u druge žanrove. On će tu uskoro i uraditi u animiranom filmu STORKS od koga imamo razloga da očekujemo dosta.

* * * / * * * *

Thursday, May 19, 2016

HJUSTON, IMAMO PROBLEM

Pogledao sam HJUSTON, IMAMO PROBLEM Žige Virca. Pre četiri godine ovaj film je bio u fazi finansiranja i u javnosti je prikazan trejler koji je najavljivao mockumentary o jugoslovenskom svemirskom programu koji je sakrivan od celog sveta. Po regionu je plasirana priča o tom filmu, novine su naravno svemu prišle senzacionalistički i bavile se time da lie je Tito zaista ima svemirski program, i sve je na kraju delovalo kao apsurdan hoax.

Međutim, kada se film pojavio četiri godine kasnije, ispostavilo se da je ovo priča koja je mnogo više od mockumentaryja o nečemu tako apsudnom kao što je Titov svemirski program. Naprotiv, ako je u prvoj polovini ovo jedan nestašni, jako dobro realizovani mockumentary o tome kako je SFRJ pravila rakete za put u svemir, u drugoj polovini sve se pretvara u jednu melanholičnu priču o raspadu SFRJ koja moram priznati malo kome neće zaustaviti knedlu u grlu.

Film pritom ne prestaje da bude šaljiv, povremeno neozbiljan, istorijski neprecizan ali odjednom njegova apsurdna priča počinje da govori istinu, i HJUSTON, IMAMO PROBLEM tada postaje jedna meditacija o modernizacijskom projektu Jugoslavije koji nije uspeo, o Titovom kultu ličnosti koji je vrlo slojevito tretiran, i o uticaju Zapada na procese u Jugoslavili.

Površno bi bilo reći da HJUSTON, IMAMO PROBLEM problem u drugoj polovini postaje “nešto više”. On sve vreme jeste “nešto više”, samo što je to u maniru najboljeg žanrovskog filma plasirano u formi koja je sama po sebi nepretenciozna i ne sugeriše da autori žele da prikažu neku “veliku istinu”: I oni je ne tretiraju na taj način ali daju svoj doprinos toj višedecenijskoj debati.

Sam mockumentary je baziran na mešavini arhivskog materijala kojim je vrlo vešto manipulisano, zatim igranih scena koje su kao situacije istraživanja slučaja, i razgovora sa protagonistima od kojih su neki rađeni u talking jeads maniru a neki u formi razrađenih situacija na terenu. Kao “pokrovitelj” filma, njegov “superego” javlja se Slavoj Žižek koji ima jednu atipičnu deonicu a to je momenat kada mora da se “suoči” sa svojom ulogom u rušenju Jugoslavije, u periodu kada se zalagao za demokratiju, građansko društvo i ostale stvari kojima se danas podsmeva. 

Žiga Virc suvereno vlada svim elementima izraza i u fazi kada manipuiše arhivskim materijalom, i kada pravi te skoro pa found footage rekonstrukcije. Lokacijama se izvanredno služi i na njima uspeva da izvuče maksimum, to ne važi samo za brod “Galeb” i podzemne kamponire RV i PVO već i za neke od pitomih lokacija poput Konobe na Pagu ili Kuće cveća.

Koliko vidim, dosta fondova specijalizovanih za dokumentarni film učestovalo je u realizaciji filma što je zanimljivo jer ovo de facto nije dokumentarni film iako se služi tom formom. Voleo bih da znam kako se to desilo.

* * * * / * * * *

Wednesday, May 18, 2016

RACE

Pogledao sam RACE Stephena Hopkinsa, film koji možemo smatrati jasno profilisanim produktom napravljenim za potrebe povezivanja sa ovogodišnjom Olimpijadom, ali i sa namerom da se obeleži osamdeseta godišnjica rekorda koji je postigao Jesse Owens. Hopkins je pre jedno četvrt veka bio među najperspektivnijim žanrovskim rediteljima, kada je posrnuo na bioskopskoj sceni, prešao je na televiziju i nametnuo se kao jedan od najrespektabilnijih reditelja koji je umnogome definisao izgled savremene televizije.

Posle toga se praktično nije vraćao na veliki ekran, a RACE je nažalost, uprkos tehničkoj virtuoznosti pojedinih Hopkinsovih scena, film koji je se pre može smatrati robom nego nekakvim ostvarenjem koje iskazuje bilo šta. Uprkos tome što je uspeo da u ulozi Larry Snydera ima Jasona Sudeikisa, da se u filmu pojavi Jeremy Irons ili Carice Van Houten kao Leni Riefenstahl i da Owensa ubedljivo odigra Stephan James, Hopkins i scenaristi celu stvar drže u krajnje konvencionalnim okvirima, i RACE je u tom smislu sterilniji i televizičniji čak i od nekih sličnih eskapističkih filmova o sportskim trijumfima kao što je MONTEVIDEO.

Ono što se međutim ne može osporiti filmu RACE je da u svom sterilnom maniru didaktički otvara niz kontradikcija koje su činile ovaj nastup američkog olmpijskog tima, i same Owensove medalje, i u tom pogledu RACE zaista može poslužiti kao solidna istorijska lekcija, film koji se može prikazivati u školama širom sveta.

Međutim, ako želimo pravi punokrvni film o problemima afroameričkih sportista, onda to i dalje ostaje ALI Michaela Manna. Prava je šteta što autori nisu stremili da snime takav film, polemičan, političan, ubedljiviji u realističkom smislu. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je ALI na raznim nivoima bio izazovan publici, RACE je verovatno jednostavniji proizvod za plasman.

Šteta je što Hopkins ne radi nešto zanimljivije, ali uteha je da to što radi u principu radi dobro. 

* * 1/2 / * * * *

Monday, May 16, 2016

KILL COMMAND

Pogledao sam KILL COMMAND Steve Gomeza, britanski niskobudžetni SF film, produkciju Nicka Lovea, koju je kritika nazvala cameronovskom, a to u nekom savremenijem ključu znači da je i blomkampovska.  Nažalost, Steve Gomez ne uspeva da u znatnijem delu nadoknadi budžetske nedostatke kroz kreativnost. Štaviše, film je niskobudžetni ali mu to ne smeta previše u domenu efekata, sem što Gomez naravno mora da “krije” neke od aduta, odnosno mora da malo slowburnuje pretnju. Ono u čemu je mogao biti veštiji jesu konflikti unutar ekipe vojnika iz budućnosti koji odlaze na poligon da likvidiraju borbene robote koji su se pobunili protiv ljudi.

Gomez je evidentno inspirisan ALIENSom, a samim tim i EDGE OF TOMORROW a dinamika u ekipi vojnika je bazirana na sumnjama prema junakinji koja je kiborg a treba da bude na strani ljudi. Dakle, sve što ovaj film pokazuje smo videli već negde u izvrsnim SF akcijama. Otud, on ni nema šansu da se lako provuče jer na svim nivoima poziva na nepovoljna poređenja.

Scenario je korektan a to u ovim okolnostima nije dovoljno da bi se film izvdvojio i dobio neki crossover potencijal.

Pa ipak, meni kao ljubitelju tog SF imaginarijuma, KILL COMMAND na kraju krajeva nudi prijatno gledalačko iskustvo. Uprkos tome što je u ovom filmu bukvalno sve moglo biti bolje, dovoljno je dobro da zadovolji fanove dok čekaju nešto iz ovog arsenala. 

* * 1/2 / * * * *

Sunday, May 15, 2016

SMRT U SARAJEVU

Pogledao sam SMRT U SARAJEVU Danisa Tanovića. Reč je o novom festivalskom uspehu bosanskog filma i novom koraku u novom pravcu za Tanovića. SMRT U SARAJEVU po svom sadržaju ima sve predispozicije da bude gadan antisrpski film ali nije, i to je možda najzanimljivija stvar u vezi sa njim. Naime, Tanović je svoju festivalsku rehabilitaciju posle serije nezapaženih filmova posle oskara za NIČIJU ZEMLJU doživeo upravo kada se omanuo antisrpskih tema i postao levičar.

Zato u SMRTI U SARAJEVU, Tanović pravi film koji tematizuje EU, i neokolonijalne odnose u Bosni, i na Balkanu, a sve to prelama na prvo loptu, i na sve šutira iz prve. Film je baziran na ispovestima junaka u raznim formama, scenario je napisan u maniru političke drame, svaki lik ima neku svoju životnu, klasnu, samim tim ideološku poziciju, a tako je koncipiran i zaplet.

U hotelu EVROPA se organizuje proslava EU, to su dani diskusije o EU i Gavrilu Principu. Na krovu hotela, televizija snima izjave raznih sagovornika koji bukvalno iznose teze o Gavrilu Principu. U podrumskim prostorijama hotela se sprema štrajk radnika hotela koji hoće da se pobune baš pred TV kamerama. Upravnik hotela verujući da će moći da isplati plate radnicima odlučuje da se obrati za pomoć lokalnom kriminalcu koji iznajmljuje prostor hotela za svoju kockarnicu i striptiz klub… A uporedo, u hotel stiže francuski glumac Jacques Weber koji se priprema da uveče izvede monodramu Bernard Henri Levyja.

Svi ovi elementi deluju potencijalno antisrpski ali kako rekoh, Danis Tanović više nije bošnjačka žrtva, on je sada levičar, pa je i sam Bernard Henri Levy sa svojom predstavom na određeni način potkačen u filmu jer je glumac izvodi na nekom besmislenom, uzaludnom EU skupu, koji film zapravo osuđuje i ismeva.

U jednom momentu se pojavi lik Srbina koji se zove Gavrilo Princip i iznosi srpsko viđenje rata u Bosni, i u principu ne samo da se dobro drži, već na kraju postaje pozitivni lik, i to ne zato što je odustao od svog ratnog nacionalizma, nego zato što je spoznao da su sada drugi problemi aktuelni a na vrhuncu filma, on i gine, u jednoj dosta stupidnoj sceni koju samo reditelj ograničenog talenta poput Danisa Tanovića može smatrati klimaksom bilo čega…

Tanović je međutim u svom levičarenju inkluzivan i mudro shvata kako je to sadašnji bubble na kom treba insistirati, pa očigledno ni rezultati nisu izostali. Jasno je da će i srpski film u predstojećem periodu preći iz autošovinističke faze u socijalno angažovanu fazu, ponovo kaskajući za Bosnom.

Inače, Tanović sada kao ima novi rediteljski koncpet, a to je imitiranje ovih festivalskih filmova u kojima se kamera kreće za junakom dok hoda, snimajući ga s leđe. Međutim, u većini slučajeva kada se kamerqa končano zaustavi za jednu razmenu dijaloga, Tanović odustaje od kadar-sekvence i snima klasičnu plan-kontraplan strukturu. Dakle, ovo je film koji pretenduje da bude stilski upečatljiv, fluidan, da povezuje likove i prostora ali u tome nije konzistentan. 

* 1/2 / * * * *

OUR KIND OF TRAITOR

Pogledao sam OUR KIND OF TRAITOR Susanne White. Nažalost, ovo je još jedna vrlo slaba adaptacija romana Johna le Carrea. Uprkos tome što je scenario pisao ugledni Hossein Amini i što je sam le Carre producirao film, pa se čak i pojavio kao Stan Lee u kameo ulozi, što mu je u poslednje vrem postao običaj, ova ekranizacija je jako daleko od kvaliteta koji su imale le Carreove adaptacije u poslednje vreme, od TAILOR OF PANAMA preko CONSTANT GARDENERa do TINKER TAILOS SOLDIER SPY. Ovo je banalan, neuverljiv, televizijski realizovan euro špjjunac, sa atraktivnom podelom ali krajnje površnim karakterizacijama.

Ewan McGregor i Naomie Harris su divna podela za centralni par ali su njihovi likovi potpuno neuverljivi, sa preduzimljivošću koja je pre karakteristična za neki eskapistički akcijaš nego za ekranizaciju le Carrea. Damien Lewis je potpuno jeziv u ulozi MI6 obaveštajca koji im je handler, sa sve napućivanjem usana da bi ličio na karakternog glumca iz neke od starih le Carreovih ekranizacija.

Povrh svega, Anthony Dod Mantle nije adekvatno iskorišćen kao DP i Susanna White koja ima sjajne rezultate na televiziji potpisuje režiju koja je krajnje televizijska, flah, bez prave filmske ekspresije. Po mnogo čemu OUR KIND OF TRAITOR podseća na NIGHT MANAGER, koji takođe nije bio dobro režirana televizija.

Čini mi se da sam le Carre kao učesnik ovih ekranizacija ima pogrešnu percepciju vlastitog rada i to je najveća šteta.

Za nas je zanimljivo da Raša Bukvić ima malu, a Velibor Topić nešto veću ulogu u filmu. 

* * / * * * *

Tuesday, May 10, 2016

HUSH

Pogledao sam HUSH Marka Flanagana, konvencionalni slasher o gluvoj spisateljici koju napada ubica koljač i kada shvati da mu je prelako da je ubije kreće da je sadistički maltretira. Film je pre svega opterećen tehnikom te situacije i realizovan je prilično dobro, po scenariju koji potpisuju Flanagan i izvanredna glavna glumica Kate Siegel. John Gallagher Jr je slabo iskorišćen kao psihopata-koljač. On je odličan glumac ali ovde nije dobio materijal sa kojim bi zaista nešto mogao da uradi. Otud, lucidna rešenja su mahom sačuvana za glavnu junakinju dok je ubica tek korektno predstavljen. Ubičin motiv je sadizam, i kreće kao maskirani koljač kao u SCREAMu, međutim do kraja ne dobijamo neku atipičnost u njemu niti je njegovo pojavljivanje dovoljno motivisano.

U svakom slučaju, HUSH je dobro realizovan slasher i to mi je predstavljalo osveženje jer iskreno odavno nisam ni nailazio na konvencionalne slashere ovog tipa. Ipak, filmu nedostaje još jedan sloj pre svega u razradi negativca da bi se nametnuo kao istinski solidan programmer a zaista mu puno nedostaje da bi bio depalmijanska ili cravenovska dopuna žanrovskom korupusu. HUSH je pristojno izvedena konfekcija sa natprosečno kvalitetnog glumačkom podelom koja je mogla pružiti i više. 

* * 1/2 / * * * *

Monday, May 9, 2016

THE HEART MACHINE

Pogledao THE HEART MACHINE Zahcaryja Wigona, u kome John Gallagher Jr i Kate Lyn Sheil igraju noseće uloge. Njih dvoje su protagonisti priče o paru koji pokušava da održi vezu na daljinu. Jednog dana, momak posumnja da mu devojka zapravo nije u Berlinu kako tvrdi već par blokova dalje u njegovom gradu. Kreće da je traži…

THE HEART MACHINE ovako prepričan zvuči kao zanimljivo promišljanje savremenih odnosa koji se odvijaju preko interneta, socijalnih mreža i sl. Nažalost sam film je više jedna mumblecore studija stanja, koja je povremeno vizuelno zanimljiva a povremeno na nivou studenstkog filma, sa scenarijem koji ponekad gradi neku dobru situaciju ali je veći deo vremena prilično bezveze.

Najveći adut su dva sjajna glumca u centru dešavanja. Nažalost, oni ne mogu da uzdignu materijal, štaviše oni svojim kvalitetom otkrivaju koliko je ovaj materijal ispod njihovog nivoa.

Gotovo da je neumesno ovaj film porediti sa PANAMOM Pavla Vučkovića jer je Vučkovićev film sigurno imao veći budžet ali je bolji i na svim drugim nivoima izraza. No, priličan je poraz za američki nezavisni film kada ga je čak i srpski film na istu ili sličnu temu pregazio.

THE HEART MACHINE se može izdržati do kraja samo zahvaljujući sjajnim glumcima i ponekoj dobro iskorišćenoj lokaciji. 

* * / * * * *

Sunday, May 8, 2016

THE FAMILY FANG

Pogledao sam THE FAMILY FANG Jasona Batemana, još jednu indie komediju na temu disfunkcionalne porodice koja doduše ima izvanrednu glumačku podelu predvođenu samim rediteljem, Nicole Kidman i Christopherom Walkenom, ali nažalost nema dovoljno jak dramski zamajac da razigra bilo koji od uvedenih elemenata. Čini se da adaptacija Davida Lindsay-Abairea koji je dramatizovao roman Kevina Wilsona, i do sada se pokazao kao pouzdan scenarista, naprosto nije uspela da pronađe dramu u seriji maštovito koncipiranih odnosa.

Bateman i Kidman igraju brata is steru koji su odrasli sa roditlejima performans umetnicima koji su ih od malena uključivali u svoje dosta ekstremne umetničke radove. Sve to je traumatizovao deu u određenoj meri i uprkos tome što je on danas pisac a ona glumica, nisu uspeli da izađu iz senke roditelja.

Kada im jednog dana roditelji nestanu, deca naslućuju da je to možda neki njihov novi performans i kreću da ih nađu.

Nažalost, film je najefektniji onda kada se junaci prisećaju ranijih događaja, ali sve što bi trebalo da pokrene priču u “sadašnjosti” i da generiše nekakvu napetost i interesovanje publike nažalost uglavnom ne funkcioniše i ostavljaja utisak velike ukalupljenosti.

Uprkos tome što je sličan film ONE MORE TIME, takođe sa Christopher Walkenom izašao nedavno, u jednoj bitno neuglednijoj produkciji, u krajnjem skoru ostavio je mnogo ubedljiviji utisak na mene.

THE FAMILY FANG je svakako ambicionziji, ali kao i u filmu BAD WORDS, tako i ovde, Batemanu se nije “dogodio film” koji je žečeo da prizove, što ne znači da bi trebalo da prestane da pokušava, naprotiv. 

* * / * * * *

Saturday, May 7, 2016

CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR

Pogledao sam CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR Braće Russo. Po prvi put od zasnivanja Marvelovog filmskog univerzuma, zaintrigiran sam šta će se destiti u sledeća dva INIFINITY WAR filma, odnosno da li će u sledeća dva filma Cap kompletirati eluzivni “3G” trofej pošto je u prva četiri uspeo da poseduje babu i unuku iz iste kuće.

Osim toga, ne možemo reći da je ovo business as usual u Marvelovom filmskom univerzumu. Reditelji filma JOHN WICK su bili zaduženi za scene akcije i akcija je u ovom filmu znatno bolja od Marvelovog standarda. Iako i dalje pati od diskrepance između dramskih i akcionih delova, ovde za razliku od WINTER SOLDIERa sve izgleda kao da su film snimali isti ljudi sve vreme, tako da je recept braće Russo “TV epizode sa akcijom” sada prevedeniji u nešto što liči na film.

Nažalost, film nosi dosta duge dijaloške scene u kojima junaci mahom izgovaraju neke tupavosti pokušavajući da objasne svoj sukob. I svakako da bi svima bilo lakše da je film malo kraći, upravo zbog tih scena.

Ono što je zanimljivo je da zaprravo sada nema neke velike dileme zašto je Warner želeo da odmakne DAWN OF JUSTICE od CIVIL WARa. Naime, ovo su dva ista filma. Oba počinju incidentom u Africi koji rezultira saslušanjem pred vlastima, na kome eksplodira bomba, a sve je plan ludog genija bez supermoći da izazove sukob među superherojima.

Naravno, Braća Russo nemaju taj dar da sve to podjednako vešto insceniraju kao Zack Snyder, iako nota bene njihov film ima mesta “za disanje” za razliku od njegovog, ali svakako je zanimljivo videti kako DC i Marvel praktično u svoja dva glavna aduta nude suštinski istu priču, i u čemu se razlikuju.

Naime, iako Marvel već ima izgrađen univerzum, CIVIL WAR uvodi druge likove, i to na sličan način kao DAWN OF JUSTICE, dovodeći ih kao ispomoć u ključnoj borbi. U ovom slučaju to je Spider-Man. Pored ponovnog susreta Trenta Opalocha sa Afrikom, ovaj film donosi i vrlo sočan reunion nekadašnjeg glumačkog i ljubavnog para - Roberta Downeya i Marise Tomei, a Marisa naravno kao i uvek donosi puno šarma. iskreno se nadam da u novom Spider-Manu neće biti protraćena kao Emma Stone.

Ono zbog čega će CIVIL WAR biti uspešniji od DAWN OF JUSTICE nije samo u tome što je pravljen za decu i što je bitno lakši za praćenje, već pre svega zato što DC i Marvel imaju različitu percepciju svojih likova. Naime, DC se ponosi onim inovacijama koje su donosili autori poput Franka Millera, i transformacijama lika koje su tu usledile, dočim je Marvel skloniji da okameni svoje likove i okreće se njihovoj modernizovanoj verziji čisto da bi ih prilagodio tehnološkom progresu.

Otud, u DAWN OF JUSTICE gledaoci dobijaju Supermana koji nije baš u raspoloženju u kome ga znamo, dobijaju Batmana koji je na kraju svog životnog puta, dobijaju Lexa Luthora koji još uvek nije postao ono po čemu ga znamo. Rečju, DAWN OF JUSTICE odlazi znatno unapred u odnosu na likove, iako se paradoksalno time i vraća njihovim korenima - Superman na samim počecima lika nije leteo a Batman je ubijao ljude.

Marvelovi junaci su stalno u istom psihološkom stadijumu. Uprkos tome što je ovo već šesti film sa Iron Manom, on je i dalje u stanju da pobesni kada sazna ko mu je ubio mamu i tatu, iako bi do sada već morao da nauči da ne reaguje implusivno, iako u tom trenutku već zna da je Winter Soldier brainwashovan, on ne samo da postaje agresivan prema krivcu koji nije kriv već i prema okolini, pa i sebi. Isti takav je i Cap, i svi ostali. Likovi ne evoluiraju, otud su Braća Russo kao reditelji sitcoma zapravo pravo rešenje za ovu direkciju. Likovi se ne transformišu, oni su stalno isti, kao u sitkomu.

Međutim, na nivou produkta, verovatno je to ono što fanovi više žele od mračnih vizija i mutacija karaktera. To je šteta, ali to je očigledno tako. Marvel je ipak razrađena mašinerija tako da se iskreno nadam da DC neće pokušavati da ih pobedi u njihovoj igri jer to će dovesti do još mučnije uniformnosti filmova od one koja već postoji. 

* * 1/2 / * * * *

Friday, May 6, 2016

10 CLOVERFIELD LANE

Pogledao sam 10 CLOVERFIELD LANE Dana Trachtenberga. Ovaj film umnogome ilustruje stanje savremenog žanrovskog filma. Naime, bez studija srednjebudžetni pa i niskobudžetni film teško može da dođe da bioskopa a 10 CLOVERFIELD LANE je radikalan primer toga. Naime, reč je o filmu koji jako teško da bi stigao u bioskope da ga nije preuzeo JJ Abrams i Paramount. Dakle, isti ovaj film je lako mogao biti malo prestižniji indie triler sa DTV sudbinom i nastupom na žanrovskim festivalima, ali preuzimanjem od strane studija postao je deo bizarne nove trke u kojoj se studiji nadmeću ne samo ko će imati najskuplji film nego i ko će imati najjeftiniji. Kultura mikrobudžeta koju je napravio Oren Peli a potom i Jason Blum očigledno razvija element kompeticije i među velikim studijima.

Međutim, 10 CLOVERFIELD LANE je na neki način umrežen sa CLOVERFIELDom Matta Reevesa i možemo ga posmtrati kao svojevrsni sidequel, “rođački” film, međutim preplitanje ova dva filma je gotovo perverzno. Naime, imamo zapravo apokaliptični triler smešten u istu apokalipsu koja se dešava u CLOVERFIELDu, svojevrsni univerzum koji razrađuje JJ Abrams kao jedan od pionira savremene “metaserijalnosti”, gde na svu sreću barem gledalac nije uslovljen gledanjem drugih filmova, ali u određenom smislu to insistiranje na univerzumu mene definitivno ispunjava nekom nelagodom.

Kad je reč o 10 CLOVERFIELD LANEu, krenulo je kao scenario pod nazivom CELLAR i moram priznati da je ovom filmu koji je sam po sebi high concept svakako doprinela ta kontaminacije CLOVERFIELDom.

Naime, CELLAR je scenario u kome nema praktično nijedan novi element, što ne bi bio greh da su ovi ostojeći scenaristički veštije reciklirani. Nažalost, nisu. Film ima niz početničkih grešaka, recimo “biografski” dijalog među junacima za koji je jasno da je ubačen kako bi premostio minutažu između dva plotpointa što je tipičan problem scenarista kada im ponestanu ideju između ključnih punktova.

Istovremeno film je podeljen na etape, slično Marvelovim filmovima, konflikti i situacije se postave a onda se reše i nema kontinuiranih linija priča koje bi se razvijale kroz ceo film. U određenom smislu 10 CLOVERFIELD LANE je sklepan scenaristički od tri već poznate ideje koje se mogu razraditi u ovakvom ambijentu. 

Trachtenbergova realizacija je sigurna, korektna ali svakako da 10 CLOVERFIELD LANE nije u bilo kom smislu groundbreaking kao što je bio film Matta Reevesa. Ipak, mislim da dalji Trachtenbergov rad treba pratiti, u nadi da će snimiti i nešto po čemu će se izdvojiti.

* * / * * * *