Saturday, April 30, 2016

SAINT AMOUR

Pogledao sam SAINT AMOUR Benoita Delepinea i Gustave Kerverna. Reč je o apsurdnoj arty komediji sa Gerard Depardieuom i Benoit Poelvoordeom u glavnim ulogama. U određenom smislu, nezavisno od mog opšteg utiska o filmu, ovo jeste Depardieuov povratak koliko toliko relevantnom filmu, imajući u vidu da se SAINT AMOUR plasirao i na festivale. 

Ipak, ovo je ona vrsta komedije koju teško pratim, ali koja je sve popularnija na art house sceni, a to su komedije koje mešaju elegične emocije bola, gubitka bližnjih i narušenih porodičnih odnosa sa apsurdom koji katkad doseže felinijevski ili Kustin nivo. Delepineova i Kervernova mešavinaje upravo to i SAINT AMOUR funkcioniše prilično dobro na nivou segmenata ali ne i kao celina. Štaviše, uprkos tome što mi je u ovom talasu mahom problem da u tim filmovima nema dovoljno sadržaja, sada mi se čini da imamo posla sa filmom u kome ima isuviše detalja i situacija i da bi sve bilo skladnije da je svedenije.

Depardieu se ne samo vrati ozbiljnijem filmu već se i glumački potrudio tako da sa Poelvoordeom uspeva da izgradi zanimljiv odnos oca i sina. Šteta što film na kraju nema jasnu ideju na šta želi da se fokusira.

Ovo je mogao biti francuski SIDEWAYS ali je na kraju previše hteo i previše započeo. Od odličnog početka na poljoprivrednom sajmu pa sve do neprikladne završnice sa ženom koja posle seksualnog odnosa sa svim junacima visi naopako na ringišpilu kako bi zatrudnela, ovaj film stvarno sadrži sve i svašta. 

* * / * * * *

KICKING OFF

Pogledao sam KICKING OFF Matta Wildea, fudbalsku komediju iz Velike Britanije o dva navijača koja odlučuju da kidnapuju sudiju kog smatraju krivim za ispadanje njihovog kluba u niži rang. Matt Wilde pokušava da kanališe reditelsjki stil Edgara Wrighta ali zaboravlja da je ovaj pre svega imao jako dobre scenarije i rezultat je na granici negledljivog pošto stvari nikuda ne idu posle inicijalne situacije i pada sudije u navijačke ruke. Potom, scenaristi kao da više nisu imali nijednu ideju pa nisu ni napisali ostatak scenarija, i sve je prepušteno na milost i nemilost glumcima koji nažalost ništa nisu uspeli da pruže.

Ovo je prva glavna, noseća uloga za Hugh McHugha, potencijalnog naslednika Nicka Frosta koji se afirmisao u seriji FRESH MEAT, međutim, čak ni on sa priličnom harizmom ne uspeva da izvuče ništa iz ove komedije koja je mogla biti dobra, samo da su pisci odmakli od prve scene.

KIKI SE AMOR HACE

Pogledao sam KIKI, SE AMOR HACE Paco Leona, špansku seks komediju, inače rimejk australijskog filma LITTLE DEATH Josha Lawsona u kome je igrala i naša Bojana Novaković.

Reč je o dinamičnoj španskoj seks komediji koja se ne usteže da evocira i pomalo uspomene na Almodovara ali da pritom ne iskoračuje iz jasnog kako komercijalnog tako i humorističkog izraza. Uvek je zanimljivo videti film koji rimejkuje film snimljen na engleskom, pa makar to bilo u Australiji, u Evropi. I u određenom smislu, mislim da je Paco Leon napravio jako efektnu adaptaciju, od prvog do poslednjeg kadra, KIKI, SE AMOR HACE odaje utisak španskog filma i svega onoga što volimo u vezi sa tom kinematografijom.

Paco Leon se snalazi dosta dobro u celini sačinjenoj iz više priča i uspeva da ih ujednači. Svaka govori o nekoj vrsti seksualne perverzije koju junaci treba da prepoznaju u svom odnosu, pa je zanimljivo da film uspeva da ostgane ujednačen uprkos tome što su perverzije prilično neujednačene po stepenu toga koliko odstupaju od “standardnih” i “prihvatljivih” seksualnih praksi.

Doduše, verovatno je pitanje od gledaoca do gledaoca šta mu je perverznije od ovih stvari, ali čini mi se da ovaj utisak o balansu stoji nezavisno od gledaočevog odnosa prema perverzijama.

Paco Leon donosi nekoliko briljantnih komičnih set-pieceova koje odlično realizuje na svakom nivou, ali u svemu tome ne gubi emociju među junacima, uostalom film i govori o emociji koju junaci traže pokušavajući da postanu seksualno kompatibilni.

U vizuelnom pogledu, ovo je vedar španski film, a Leonov pečat je svakako oseća u načinu na koji uspeva da ostane diskretan a opet da ne beži od “prljavštine” u prikazima seksa.

Sve u svemu, KIKI ima svoj izvozni potencijal i lako bih mogao da ga zamislim kao špansku komediju sa kultnim statusom u Srbiji početkom devedesetih kada je njihov film popunio rupu u repertoaru stvorenu sankcijama. 

* * * / * * * *

Friday, April 29, 2016

HIGH-RISE

HIGH-RISE J.G. Ballarda dobio je vrlo specifičnu ekranizaciju Bena Wheatleya i moglo bi se reći da je pred ovaj film teško staviti jednostavan predznak. Na mene je imao efekat kao Jacksonov LORD OF THE RINGS na Tolkienove fanove, dakle reč je o zanimljivoj filmskoj slikovnici za one koji vole taj roman ili barem za one koji su za to zainteresovani. Onima koji nisu inicirani u Ballarda ili u ovo konkretno delo, HIGH-RISE može delovati kao visokoestetizovana egzibicija koja u pojedinim fazama narativno gotovo da ne može da se prati. Sam Ballard bi ovim filmom verovatno bio zadovoljan. Reč je o delu art house pretenzija koje rekonstruiše imaginarijum njegovog romana. Ono što je međutim opet pa specifično jeste ta etiketa art housea. Naime, Wheatley je definitvino snimio film minimalnog repertoarskog potencijala pre svega u pogledu odnosa prema naraciji, međutim, njegovo bekstvo od naracije nije klasičan art house. Naprosto, Wheatley ipak zadržava tu žanrovsku potrebu da film bude atraktivan i privlači gledaoca, te izbegava onu perceptivnu prazninu svojstvenu art houseu koja otvara mogućnost za gledaočevu kontemplaciju.

Jedan od problema koji proizilazi iz ovakvog postupka jeste činjenica da su neke scene i situacije režirane tako da “pozivaju” gledaoca da ih razume iako zapravo one predstavljaju samo vizuelnu simboliku, montažu atrakcija i ništa vipe.

Ballard nije bio veliki stilista međutim njegove romane karakterišu stabilne fabule koje na racionalan način tretiraju iracionalne stvari, i Cronenberg je otišao najdalje u prenošenju Ballardovog proznog rukopisa u filmski, i inače i u pogledu njegovih ekranizacija. Wheatley se ovde međutim zapravo ne bavi u punom smislu ekranizacijom i adaptacijom romana već pre svega rekonstrukcijom njegovog imaginarijuma. U scenariju ima intervencija u odnosu na roman ali praktično nijedna nije rezultirala stvaranjem filmičnije celine. Otud Ballardov roman paradoksalno ostaje mnogo dramaturški zreliji u odnosu na film u kome je adaptiran. Uprkos tome, neka rešenja, pre svega izbacivanje nekih teza u prvi plan kroz dijaloge sugeriše da je Wheatley ipak hteo da napravi neke dramaturške prečice filmskog tipa.

SHIVERS obrni-okreni ostaje bolje ofilmotvorenje Ballardovog HIGH-RISEa od Wheatleya. Međutim, ovu direktnu adaptaciju ne treba u potpunosti odbaciti. Pored fetišističke rekonstrukcije romana koja će prijati čitaocima, ovo jeste jedan dosta kaloričan art-house film koji svakako treba videti na velikom ekranu zbog evidentnog “more is even more” pristupa, a to je nešto što nedostaje savremenim filmovima ovog profila. HIGH-RISE defiitivno pretenduje na art house estetiku ali Wheatley se koristi raznim mejnstrim tehnikama, kako iz filmske tako i iz tradicije reklame i muzičkog spota.

Na kraju, zaista mogu da zamislim publiku koja posle gledanja ovog filma misli da je prisustvovala nečemu grandioznom jer Wheatley i insistira na tom operskom, pompeznom izrazu.

Glumci nisu imali puno prostora da se istaknu, premda mlada ekspresija Toma Hiddlestona odgovara Ballardovim ambivalentnim junacima, pa su se onda prekaljeni šmiranti i najbolje pokazali, pre svih Jeremy Irons.

Za one koji nisu čitali HIGH-RISE * 1/2 / * * * *

Za one koji jesu * * * / * * * *

MADE IN FRANCE

Pogledao sam MADE IN FRANCE NIcolasa Boukhriefa, film koji je ozloglašen po tome što nikako da izađe već godinu i po dana. prvu premijeru je imao zakazanu u vreme napada na Charlie Hebdo, pa je posle odložen za termin koji se poklopio sa napadom na Bataclan. Na kraju je izašao na VOD i nešto malo u bioskope.

Kada se pogleda film, svakako da anticipira događaje koji su potresli Pariz jer govori o mladim pariskim muslimanima koji organizuju terorističku ćeliju i spremaju spektakularan napad na civile. Reč je o trileru koji je urađen u mejnstrim maniru, ali sa svešću o delikatnosti teme. Ovo nije ni DHEEPAN ni ZERO DARK THIRTY ali je vrlo solidan film koji ni na koji način ne eksploatiše temu verskih tenzija ili terorizma. Dakle, nije reč o odlaganju ZOOLANDERa u vreme 11. septembra.

Da li je problem bio u tome što su protagonisti filma džihadisti koji su prikazani kao ljudi od krvi i mesa, sa sumnjama i dilemama, zaista ne znam, ali ono što je jasno - evropski film je pokazao da je njegova zabrinutost za tekuće probleme i hrabrost da se sa njima suoči samo poza.

Boukhrief spada među moje omiljenije reditelje i scenariste francuskih krimića i u ovom filmu drži se svog ključa reinterpretacije američkih B-matrica. Ovo je praktično priča o undercover agentu koji se ubacuje u bandu, prebačena u svet džihadista i tretirana sa finom mešavinom stilizacije i realizma.

Boukhrief sve ovo vrlo sigurno režira, u filmu nema glumačkih zvezda ali ima harizmatičnih glumaca što sve doprinosi tom efektu B-filma u najboljem smislu.

Uprkos tome što MADE IN FRANCE nije imao sreće u distribuciji na matičnom tržištu, mislim da će imati dug život na malim ekranima, kako u Francuskoj tako i van nje jer je istovremeno skrupulozan u tretiranju islamizma i komunikativan u žanrovskom pogledu. 

* * * / * * * *

Wednesday, April 27, 2016

ONE MORE TIME

Pogledao sam ONE MORE TIME Roberta Edwardsa simpatičnu indie dramediju o ostarelom crooneru i njegovoj disfunkcionalnoj porodici. Scenario je izrazito oslonjen na poznate formule, gotovo da se iz scene u scenu može anticipirati kako će se stvari razvijati ali Christopher Walken u ulozi umirovljenog croonera i bonvivana, Amber Heard kao njegova kćerka koju vlastiti demoni sprečavaju da se snađe na muzičkoj sceni i Kelli Garner kao druga, stabilnija sestra, čine izvanredan glumački ansambl koji uspeva da digne ovaj materijal barem do nivoa simpatične niskokalorične indie zabave koja je idealna za mali ekran.

Otud, ako o filmu ONE MORE TIME možemo imati dosta skepse kao o bioskopskom ostvarenju, a ambicije su sigurno uključivale veliki ekran, ovo je idealan televizijski produkt i mogu mu predvideti dug televizijski život. U tom smislu, glumci su pokazali zašto su tako cenjen deo ekipe. Iako ni za Walkena ni za Heardovu ne možemo reći da su headlineri u poslednje vreme, dovoljno su velike zvezde da iznesu jednu ovakvu priču, a da su imali bolji scenario i življu režiju napravili bi još više. 

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 26, 2016

ROADIE

Pogledao sam ROADIE Michaela Cueste, tragikomičnu priču o otpuštenom roudiju Blue Oyster Culta koji dolazi u svoj stari kraj posle dvadeseyak godina neprekidne rokenrol turneje i mora da se suoči sa porodicom i prijateljima koje je odavno napustio.

Cuesta ovaj film smešta u jedan dan, i u ta 24 sata uspeva da ispriča tragikomični pad svog junaka, doduše bez puno kreativnih rešenja u pogledu scenarija. Ron Eldard je odličan u glavnoj ulozi a Bobby Cannavale i Jill Hennessy su mu solidna podrška, i čini se da je Eldard sigurno mogao da napravi još više sa nešto jačim materijalom.

Cuestin film, pa i sam predložak deluje “odsvirano na jednoj žici”, ali on nije dovoljno veliki majstor da bi to isterao do nekog upečatljivog rezultata. 

* * 1/2 / * * * *

PARADOX

Pogledao sam PARADOX Michaela Hursta, DTV akcijaš sa elementima SFa izraženim kroz hronomociju. Nažalost, uprkos tome što u filmu igra Zoe Bell, nije naročito zanimljiv ni u domenu akcije, ni u domenu fantastike. U stvari, vrlo malo lepog se može reći o ovom filmu jer se u njemu generalno desi vrlo malo toga. Stoga, PARADOX jeste jedan od onih DTV naslova koji su na granici gledljivosti.

Monday, April 25, 2016

DANNY COLLINS

Dan Fogleman je jedan od scenarista čiji scenariji stoje kao školski primeri formalne preciznosti u savremenom Holivudu. Čak i kada nisu naročito nadahnuti kao LAST VEGAS, odlikuje ih strukturalni sklad i odmeren smisao za humor, kao i sposobnost da napiše likove koji će privući i inspirisati zvezde.

CRAZY STUPID LOVE je Fogelmanov scenario koji je dobio najbolju ekranizaciju, najpre zato što su ga režirali najbolji reditelji sa kojima je radio - John Requa i Glenn Ficarra. DANNY COLLINS je godinama pripreman pod naslovom IMAGINE i trebalo je da ga radi Steve Carrell. Na kraju ga je režirao Dan Fogelman posle cele galerije reditelja koji su se smenili na projektu u periodu razvoja a glavnu ulogu je odigrao Al Pacino.

I zbilja, DANNY COLLINS je još jedan primer Fogelmanovog minucioznog formalnog postupka. Ponovo imamo celinu koja precizno funkcioniše, u kojoj se ređaju scene koje su scenaristićki briljantno postavljene. Sama priča je bolja od LAST VEGASa i govori o starom singer/songwriteru kog staro pismo Johna Lennona inspiriše da potraži sina kog je napravio u divljim danima sedamdesetih.

Sina igra Bobby Cannavale, koji ovih dana vrhunski kanališe sedamdsete, ali i onu glumačku energiju kojom su se u to vreme nadmetali Al Pacino, Robert De Niro i Dustin Hoffman. U manjim ulogama pojavljuju se i Annette Benning i Jennifer Garner, dakle Fogelman je ponovo uspeo da skupi ekipu.

Nažalost, ono što Fogelmanu nedostaje je autentični rediteljski nerv. Ovaj scenario se režira sam od sebe, i zbilja čak i sa krajnje uzdržanom, kajnje površnom akademskom režijom, DANNY COLLINS je film koji jako dobro funkcioniše. Međutim, evidentno je da ga Fogelman svodi na ekranizaciju ideja koje je zabaležio na papiru i to rade vrhunski glumci, tako da filmu ne fali pun da ispuni svoj potencijal ali mu definitivno nedostaje nešto.

Naprosto, rediteljskom postupku fali specifičan autorski pečat, odluka da će se neki segment priče akcentovati više nego drugi, nedostaje mu vizuelne maštovitosti, ubedljivijeg produkcionog dizajna, jačeg autorskog opredeljenja u kadriranju da ne bude toliko informativno.

DANNY COLLINS tematski nije preterano inovativan, i Fogelman uživa u klišeima kao u brlogu, ali formalna veština mu se ne može osporiti. Scenario je izvrsno izbalansiran između melodrame i komedije, sa veštim ubacivanjem detalja koji se sjajno razvijaju i dobijaju svoju poentu na suprotvnom delu filma gradeći simetriju. Sve to obogaćeno je izvanrednom verbalnom dovitljivošču.

Fogelman je vlastiti scenario ispratio i isporuičio korektan film ali ga je istovremeo i potcenio. DANNY COLLINS je u rukama nekog iskusnijeg i talentovanijeg reditelja mogao biti mnogo primećeniji i uspešniji film.

Ovako ostaje pre svega vrhunska zabava za mali ekran, sa dugim rokom trajanja. 

* * 1/2 / * * * * 

Sunday, April 24, 2016

BURYING THE EX

Pogledao sam BURYING THE EX, pozni promašaj Joe Dantea u kome on definitivno više ne pokazuje snagu da izrežira stvari na pravi način, bilo da je reč o “režiranju okolnosti” u kojima će raditi ili egzekuciji materijala kog se latio.

Anton Yelchin i Alexandra Daddario su potencijalno dobar filmski par za mešavinu zombi komedije i starinskog screwball romcoma ali Dante ne uspeva da oživi ovu priču koja se svodi na narativne klišee i vizuelnu nedorečenost.

Nadam se da je produkcija imala značajnu ulogu u ovakvom krajnjem rezultatu Danteovog napora. 

* 1/2 / * * * *

Saturday, April 23, 2016

MIDNIGHT SPECIAL

Pogledao sam MIDNIGHT SPECIAL Jeffa Nicholsa, i moram priznati da se nalazim u dilemi - da li Warner Bros na njemu primenjuje recept Zacka Snydera i pušta ga da snima šta hoće pre nego što ga podjarmi da deset godina radi superheroje ili je pak to sve crnohumorna igra grupe mogula koji su našli nekog sirotana da lože kako je genije a oni mu se smeju iza leđa.

MIDNIGHT SPECIAL je prošao ogromnu anticipaciju, koja je bila sistematski plasirana od prvih geek konvencija na kojima su prikazivani trejleri, preko prikazivanja na Berlinalu, do kritika koje su bile pune hvalospeva.

Međutim, rezultat je gotovo komično loš. Da je Stephen King ovo napisao, bilo bi snimljeno za televiiziju i baćeno na male ekrane. Poređenja sa Amblinom koja su plasirana se nažalost mogu navesti zbog tematske sličnosti ali MIDNIGHT SPECIAL je neuporedivo slabiji od bilo kog pravog ili osavremenjenog Amblina, kao što je recimo bio SUPER 8.

MIDNIGHT SPECIAL spada u red onih savremenih žanrovskih filmova koji se kunu u rediteljske postupke sedamdesetih i onda to pokušavaju da postignu tako što namerno arhaiziraju sadašnje vreme. Da je barem smešten u epohu, MIDNIGHT SPECIAL bi možda imao za nijansu više smisla, ovako Nicholosv film istovremeno pokušava da se dešava danas ali i da junaci lutaju nekim ambijentima iz američkog filma sedamdesetih silom pokušavajući da evociraju tu uspomenu.

Međutim, lutanje po ambijentima iz sedamdesetih nije dovoljno da bi se evocirao filmski stil. Naročito, kada epoha nije rekonstruisana. Nichols ovde pokazuje da je kao neki scenarista i reditelj koji ne ume da napravi melodramu u vreme mobilnih telefona i socijalnih mreža jer ne može da je konstruiše bez zabune i neznanja nekog od likova.

Michael Shannon, njegov redovni glumac, naprosto nije dovoljno harizmatičan da bi bio leading man i otac malog dećaka sa natprirodnim moćima, tako da glumačka podela svakako ne doprinosi atraktivnosti, a mnogo harizmatičniji glumac, Adam Driver prebačen je da bude antagonista i ima sporednu ulogu.

Međutim, ono što stvara krunski disbalans je Nicholsov pokušaj da spoji opori realizam reditelja koji je umislio da je narodni pesnik sa SF premisom koja ozbiljno koketira sa trešom. Kada se tome doda da je ovo film potere koji ima ozbiljne probleme sa ritmom, rekao bih da MIDNIGHT SPECIAL nije rešio ni jedan od svojih fundamentalnih problema.

Konačno, razrešenje dečakove misterije je istovremeno potpuno lišeno iznenađenja, a rešeno je na najgori mogući način, naročito ako imamo u vidu da su takva razrešenja filmova u najvećem broju slučajeva obično jako slaba.

MIDNIGHT SPECIAL je film koji je dobio nezaslužen hype, a stavljen je u kontekst dela koja mu ne laskaju. Ipak, iako verovatno neće naći najširu publiku, na nivou reputacije posao je besprekorno urađen. Nichols zahvaljujuči ovom filmu jeste ubačen u prvu ligu. 

* 1/2 / * * * *

Friday, April 22, 2016

ELVIS & NIXON

Posle GRAND THEFT PARSONSa, Johnny Knoxville i Michael Shannon su se našli na novom filmu koji govori o bizarnom događaju iz istorije rokenrola. GRAND THEFT PARSONS je govorio o krađi tela Grama Parsonsa, a ELVIS & NIXON Lize Johnson govori o susretu Elvisa i Nixona. Film je izašao jedva mesec dana posle epizode VINYLa u kojoj Richie Finestra susreće Elvisa, ali King prikazan u ovom filmu je na pragu da se pretvori upravo u tu dementnu ruinu.

Uostalom i u samom VINYLu, Elvis pokazuje Richieju neke zahvate kojima je učio Nixonovo obezbeđenje. ELVIS & NIXON pokušava da rekonstruiše susret Elvisa i Nixona što više može ali film na kraju ipak deluje kao simpatična fikcionalizacija, mnogo bliža DICKu Andrewa Fleminga nego FROST/NIXONu Rona Howarda. Dakle, ovde fakcija preuzima primat, ali rezultat je zabavan, efektan, zategnut film u kome Michael Shannon kao Elvis i Kevin Spacey kao Nixon sviraju na jednoj žici ali to rade majstorski.

Od sporednih glumaca jedini koji je uspeo da iskoristi priliku je Colin Hanks, Johnny Knoxville je nažalost ostao potpuno neiskorišćen, a rekao bih da isto važi i za priču o Elvisovom drugu i saradniku koji u sred cele te akcije žuri da se vrati u Los Anđeles kako bi upoznao roditelje svoje zaručnice.

Međutim, svi ti lenjo postavljeni subplotovi na stranu, pa makar ih smetali samo situacijama oko kojih sudbina nije bila dovoljno kreativna, u prvom planu je susret u kome najmoćniji čovek na svetu mora da se povinuje demenciji najpopularnijeg čoveka na svetu. I kad god se film drži te dinamike, funkcioniše.

Film je skromno budžetiran, u indie okvirima, i spada u jednu od glavnih ovogodišnjih Amazonovih akvizicija. Po profilu zaista i spada ono što bi streaming servisi logično nabavljali. 

* * 1/2 / * * * * 

EL CLAN

Pogledao sam EL CLAN Pabla Trapera, fino ekranizovanu istinitu priču iz vremena kada je početkom osamdesetih Argentina prelazila iz vojne diktature u demokratiju. U tom periodu, u Buenos Airesu je operisala porodična banda koja je otimala ugledne i bogate članove društva, uzimala novac za otkup i ubijala ih, sve pod krinkom rada terorističke organizacije.

Traperov film je izuzetno atmosferičan, sa fluidnim kretnjama kamere i izvanrednom glumom. U pojedinim segmentima ima određenih rupa u zapletu koje ne remete previše ugođaj filma, ali u pojedinim fazama dovode u pitanje motivacije likova. No, reč je o istinitoj priči pa nekako možemo preći preko toga jer je život često neverovatniji od fikcije kreirane po dramaturškim zakonitostima.

Guillermo Francella je odličan kao dijabolični pater familias koji uspeva da istovremeno bvude monstruozni zločinac i stub jedne društveno prihvaćene, rekao bih čak vrhunski emancipovane porodice, u čijem funkcionisanju on uzima značajnu ulogu.

Peter Lanzani je imao nešto lakši zadatak kao harizmatični sin koji ima značajnu ulogu u očevim kombinacijama, istovremeno zgađen onim što se dešava ali i lakom na novac koji donose očeve kombinacije.

Bizarnost cele priče pomognuta je tranzicijom Argentine iz diktature u demokratiju. Paradoksalno, diktatorski režimi su poznati po tome što je deregulisano sve ono što se ne tiče vlasti i što je ne ugrožava i zapravo junacima filma EL CLAN glave dolaze demokratija i kapitalizam, kada bogati ljudi dobijaju priliku da se izbore novcem za svoja prava i kada povezanost sa insititucijama nije dovoljna da bi se prikrila jedna ovako perverzna šema zaločina.

EL CLAN bez problema funkcioniše kao triler, premda jasno je da Trapero sve ovo koncipira kao jednu malu priču koja otkriva širu priču o argentinskim društvenim tokovima. Za puno uživanje u filmu potrebno je određeno predznanje o periodu argentinske hunte, ali film se može razumeti i bez toga. Iako će ova priča Argentincima verovatno biti vrlo poznata i zanimljiva, EL CLAN odlično komunicira i sa stranom publikom.

Trapero bez ikakve sumnje uspeva u obe svoje namere. A ovo je jedan od onih filmova koji kada završe svoj festivalski život jako dobro mogu raditi i na festivalima, i na malim ekranima. 

EL CLAN je svakako prototip tog festivalsko-repertoarskog hibrida za kojim tragaju naši autori.

* * * / * * * *

Thursday, April 21, 2016

CRIMINAL

Pogledao sam CRIMINAL Ariela Vromena. Da se odmah razumemo, scenario ovog filma je originalan koliko i SNSovčev doktorat. Dakle, nimalo. Međutim, ravan rip-offa koju ovaj film dostiže dovedena je do paroksizma pa čak i bizarne filmofilije. Naime, na nivou zapleta, ovaj film mnogo duguje Tarsemovom SELF/LESSu i svemu što mu je prethodilo da ne nabrajam, i kao i kod Tarsema istovetu ulogu igra Ryan Reynolds! Zatim, film jako puno duguje McGjevom THREE DAYS TO KILL i svemu što mu prethodi i glavnu ulogu kao i u tom filmu igra Kevin Costner.

Rečju CRIMINAL je rip-off minornih filmova Ryana Reynoldsa i Kevina Costnera, u kome glavne uloge igraju Kevin Costner i Ryan Reynolds. To je već samo po sebi genijalno. Doduše,Reynolsova uloga je glavnija po značaju nego po minutaži ali da ne cepidlačimo.

Na sve to, Avi Lerner je na neki, sebi svojstven način okupio impresivan cast, tu je i Gal Gadot (Costner, Reynolds i Gadot je DC reunion) zatim Tommy Lee Jones i Gary Oldman. Najveće iznenađenje u filmu je međutim rola Scotta Adkinsa. Naime, Adkins igra u filmu i NE BIJE SE!

Avi je dakle spojio mačo heroje, DTVjevce i oskarovce, i film ima bolju podelu nego što po bilo kom osnovu zaslužuje. Zahvaljujući tome, Vromen uspeva ne samo da prevaziđe tu bizarnu derivativnost scenarija već i da napravi film koji će u nekim momentima čak i pokušavati nešto novo.

Lik Kevina Costnera je snakeplisskenovski, on je psihopata sa oštećenjem mozga u koga su preneta sećanja tajnog agenta CIA koji zna gde se krije panično traženi holandski haker. Te smene agentove lucidnosti i besprizornosti prethodnog vlasnika mozga su dale priliku Costneru da se ispolji, i odavno se nije ovako dobro zabavljao na ekranu. On je u suštini i najprisutniji u filmu, svi ostali mu pružaju podršku, i svi su prilično dobri.

Film je sniman u Londonu i odlično su iskorišćene lokacije i kolorit. Posle LONDON HAS FALLEN, Avi Lerner ponovo pravi jednu iznenađujuće elegantnu produkciju u Londonu, i koristi ga za finu hladnoratovsku atmosferu.

Ariel Vromen je došao u ovaj film sa nekom polovičnom indie reputacijom ali se u pogledu egzekucije ne pravi mnogo pametan. Ovo je žanrovski film od glave do pete, ali uspeva da generalno stvori nešto malo upmarket atmosfere, pušta glumce da se povremeno ispolje, a oni mu uzvraćaju vrlo disciplinovanom igrom u funkciiji filma.

CRIMINAL je neslavno propao na blagajnama mada znajući Lernere verovatno su baš to i želeli. Međutim, siguran sam da će ovaj film živeti na malim ekranima gde neće imati tako nesavladivu konkurenciju kao u vreme kada je izašao gde ni blokbasteri nisu uspevali da se izbore za velike rezultate.

Ovaj film se može posmatrati kao druga Costnerova meč lopta u pokušaju da se ubaci u TAKEN-fazu. Opet mu komercijalno nije uspelo ali ovo je uspeliji TAKEN derivat od mnogih. 

* * * / * * * *

Wednesday, April 20, 2016

COLONIA

Pogledao sam film COLONIA Floriana Gallenbergera. Nažalost, ovaj film izgleda kao da su ga režirali pitomci Colonie Dignidad ne bi li na nekoliko decenija odložili snimanje dobrog igrenjaka o ovom vrlo bizarnom i perverznog događaju iz istorije Čilea i Hladnog rata.

Emma Watson i Daniel Bruhl deluju rasploženo za nadigravanje u ovom filmu koji počne kao neki osavremenjeni Csta Gavras a pogom se transformiše u nižerazredni ARGO. MIchael Nyqvist je karikaturalan kao Paul Schaefer, a ako imamo u vidu široku paletu intrigantnih aktivnosti koje su se dešavale u Colonia Dignidad, film supeva tek da krajnje neuverljivo zagrebe po njihovoj površini.

Šta je osnovni problem filma? Ako izuzmemo to da je Florian Gallenberger moron.

Svakako to što se film iz nekog razloga previše fokusira na intinmnu dramu junaka koje zapravo nema. Emma Watson i Daniel Bruhl su internacionalne zvezde koje igraju tipske likove čija je funkcija da budu protagonosti jedne preiče koja ne govori o njima već o jednoj široj priči. Međutim, Gallenberger se iz nekog neobjašnjivog razloga posvećuje tim likovima i itekako tumači njihovo viđenje događaja iako oboje od prvog do poslednjeg trenutka imaju snažan otpor prema Schaeferu i njegovom projektu i do kraja ne saznaju ništa partikularno gore od onoga što već misle na početku.

Da ne govorimo o tome da je ovo film o kultu u kome praktično ne vidimo nikoga ko je tim kultom zaveden, a da ne govorimo o tome da niko od junaka ni u jednom trenutku ne dolazi u rizik da bude zaveden kultom i magnetizmom njegovog vođe.

Ukoliko Paul Schaefer zaista i nije bio magnetični vođa kulta, već naprosto jedan vešti prevarant koji je na razne načine zloupotrebljavao svoju poziciju spram neemancipovanih meštana, odnosno mogućnost da se poveže sa Pinočevoim režimom, ti elementi su samo zagrebani po površini i nisu istraženi ni približno koliko bi trebalo.

Ovaj film ipak ima dovoljno hardvera, i ima Coloniu Dignidad, dakle ne može biti sasvim liše intrigantnosti, međutim na kraju ukupan utisak je da se radi o jednom od onih promašaja u kome se suspense generiše ne brigom za junakom već strahom da ako bude uhvaćen moramo zajedno sa njim proći kroz jednu seriju loše realizovanih opštih mesta.

* 1/2 / * * * *

Monday, April 18, 2016

I AM WRATH

Pogledao sam I AM WRATH Chucka Russella, pokušaj da se John Travolta uključi u TAKEN trku. Nažalost, film je jako slab, i uprkos tome što Travolta u svom novom padu zapravo nije napravio strateške greške kao onomad kada je prvi put posrnuo, ovde je pre svega krivac Chuck Russell, svojevremeno zanimljiv reditelj koji sada potpisuje jedan jako slab film. I AM WRATH je produkciono vidno slabije delo od onoga na šta je Russell navikao i tu nema zbora, ali isto tako ovde pokazuje da je izostao i trud pa i know how da se realizuje čak i jedna prilično konvencionalna i jednostavna priča koja se danas olako otpisuje kao česta formula. Međutim, kada se pogleda I AM WRATH vidi se koliko su TAKEN ili RUN ALL NIGHT, pa čak i THREE DAYS TO KILL superiorni filmovi.

Travolta opet sam po sebi nije dovoljan da digne film na neki naročit nivo i da nadoknadi Russellovu indisponiranost a to ne radi ni Christopher Meloni kao njegov sidekick i na kraju, sve u svemu I AM WRATH ima sve elemente klišea u karijeri jednog glumca ali ni jedan atribut kako je takav kliše pomogao njegovoj karijeri.

Saturday, April 16, 2016

ER IST WIEDER DA

Pogledao sam ER IST WIEDER DA Davida Wnedta, ekranizaciju bestselera Timura Vermesa. Reč je o vrlo zanimljivoj nemačkoj komediji koja se nadovezuje na tradiciju Sache Baron Cohena, a ako idemo dovoljno daleko zapravo na Želimira Žilnika i njegovog TITA PO DRUGI PUT MEĐU SRBIMA.

Cohen je tu prisutan ne samo po susretanju Hitlera sa običnim svetom, odnosno lažiranjem Hitlerovih susreta sa običnim svetom, već i po tome što je film ipak baziran na razvijenoj dramaturškoj matrici koja pored gerilski snimanih scena nudi i prilično složen zaplet u kome se pojavljuju razni slojevi realnosti, od pseudo found footagea do filma-u-filmu.

Wnendtov film u tom smislu zaslužuje pohvale jer uspeva da pomiri nekoliko vrlo ozbiljnih zahteva. Naime ER IST WIEDER DA funkcioniše kao mejnstrim komedija, dakle imamo Hitlera koji je došao u današnje vreme i ne može da se snađe, a onda umesto da ponovo bude Firer postaje televizijski komičar koji nikada ne izlazi iz lika Firera, ali potom taman kada sve postane rizično da se pretvori u humanizaciju Hitlera, što je inače bio vrlo čest problem naših parodija na političare, stvar krene da se pretvara u jednu vrlo ozbiljnu analizu narativa koje Hitler donosi u današnje vreme i uočavanje da oni i dalje mogu imayi snažan odjek čak i kad su izrećeni na isti način kao pre sedamdeset godina.

Možda najkontroverzniji aspekt filma jeste to što prikazuje nacistički režim kao jedan od onih totalitarnih režima u kojima je postojala velika potreba za indoktrinacijom i vaspitavanjem naroda, i samim tim kao vlast koja ne bi dozvolila da medije preplavi toliko banalnih sadržaja. Hitler je u današnje vreme šokiran time kako se tako moćni propagandni alati poput televizije koriste za emisije o kuvanju, reality emisije i druge banalnosti. Naravno, ni u tim deonicama film ne govori da je Hitler bio u pravu, ali kada krene da reaguje na tu temu ni autori ni likovi nemaju čime da uzvrate.

Kako se približava kraju, film se pretvara u efektnu metaforu o stalnom riziku od povratka nacizma u nekoj formi, i ta “društveno odgovorna” završnica je vrlo vešto sprovedena i uprkos očiglednoj nameri da posluži kao disclaimer, ne smeta filmu.

ER IST WIEDER DA je sjajan primer mejnstrim filma koji uspeva da bude višeslojan a da nikada ne prestane da zabavlja publiku, i to na vrlo provokativan način, a da se to sve nikada ne pretvori u nehotičnu infantilizaciju osetljive teme.

* * * 1/2 / * * * *

HARDCORE HENRY

Pogledao sam HARDCORE HENRY Ilje Naišulera, first person akcijaš koji izgleda kao walkthrough kroz neku igru koju je sanjao neko posle binge watchinga celokupnog opusa Neilla Blomkampa. Da li je HARDCORE HENRY recept za bilo šta? Svakako da nije. Ali, unikatan je film, i sam po sebi ima smisla i vredi.

Ideja first person filma nije nova i mnogi autori su se do sada njome bavili i na neki način opekli. Naišuler nije jer je uspeo da na nivou dramaturgije napravi neke vrlo zanimljive zahvate, i to na raznim nivoima.

HARDCORE HENRY ima vrlo jednostavnu priču, reč je o junakovoj potrazi za otetom suprugom koja je pala u šake ruskog super-negativca sa telekinetičkim moćima. Na tom putu junaku pomaže Sharlto Copley koji se javlja u raznim obličjima i ima funkciju sidekicka i video game tutoriala.

Sve vreme govorim o junaku, a junaka zapravo nema, zar ne? Mi ga praktično nikada ne vidimo (osim u jednom ogledalu u odrazu ali mi treba više gledanja da bih dešifrovao ima li u tome neke reference ili ne) ali on definitivno jeste junak i ispoljava se na dva načina. Pored toga što je nosilac vizure iz koje pratimo priču, javlja se i u formi, takođe first person flešbekova koji pomažu oko određenih motivacija.

Dakle, Naišuler ipak jeste uspeo da barem malo predstavi unutrašnji život junaka i stvori atmosferu kako mi “jašemo sa njim” iako ga ni ne vidimo ni ne čujemo.

U glumačkom pogledu zanimljivo je to kako je iskorišćen Sharlto Copley. Naime, on se vremenom profilisao kao epizodista u američkim filmovima, pa čak ni kod Blomkampa on više ne igra noseće likove, barem ne u svom telu. Međutim, u HARDCORE HENRYju on istovremeno jeste najprisutniji glumac. No, nije glavni, iz prostog razloga što igra nekoliko likova gde je svaki epizodni, i u narativu naprosto nema protagonizam glavnog junaka. Time je Naišuler izbegao problem Copleyeve harizme koja je vrlo velika ali nije za glavnog junaka, jer to je prevara koja je uspela Blomkampu i to samo jednom u DISTRICT 9.

Danila Kozlovsky je odličan kao Akan, glavni negativac. Haley Bennet pravi jako zanimljiv uspon u karijeri koja traje već celu deceniju ali kao da sada dobija neki pravi impuls.

Po jednostavnosti zapleta, HARDCORE HENRY stoji kao mešavine bajke o princu koji treba da spase princezu od zmaja i CRANKa sa Jasonom Stathamom. Ilja Naišuler ima smisao za humor tako da ima i dosta autentično duhovitih momenata.

Kada je o akciji reč, pošto je maltene neprekidna, zanimljivo je kako na neki način možemo govoriti o maestralnoj gradaciji. Naišuler je gradirao akciju izvanredno, od prve scene koja je spektakularna i najavljuje zanimljiv raszvoj događaja pa sve do sledeće u kojoj se malo spušta lopta a onda sve kulminira finalom koje je po nivou ludila negde gde bi možda gazio Takashi Miike da je u stanju.

HARDCORE HENRY je pored spektakla i estetike POV kadra, inače i vrlo nasilan film i u tom pogledu nosi u sebi onu dimenziju maštovitosti koju imaju akcioni fanovi kada svoje fantazije odvrnu na maksimum. Ruske lokacije i hardver su naravno svež imaginarijum za razigravanje takvih impulsa.

HARDCORE HENRY je posle skupe prodaje STXu uspeo da iskorači izvan geta žanrovskih festivalskih favorita u nešto što je ozbiljan mejnstrim adut. Međutim, mislim da na blagajnama nije izazvao ekstazu kakva se očekivala. Ipak, globalni prihodi, a i kasniji home video život će ovakav projekat učiniti svakako uspešnim produktom.

Da li je HARDCORE HENRY recept za to kako da se neka non-English speaking kinematografija nametne na žanrovskoj sceni? Apsolutno. Ovaj film ima tu vrstu nedostatka obzira prema zakonitostima rejtinga i masovnog tržišta kao i SRPSKI FILM. Ipak, ovo nije film koji je tehnički jednostavan niti je budžetski baš jeftin. Dakle, ovakav film može da nastane u Rusiji samo ako neko kao Timur Bekmambetov poveruje u njega. Jedan od najzanimljivijih Easter Eggova je to što se u jednoj situaciji na kratko pojavi “crna munja”, auto iz Bekmambetovljeve produkcije.

Nadam se ća Naišuler nastaviti da se bavi režijom, ali isto tako i da će u sledećem filmu pokušati nešto novo. 

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, April 14, 2016

JUSTICE LEAGUE VS TEEN TITANS

Pogledao sam JUSTICE LEAGUE VS TEEN TITANS Sama Liua. Izgleda da me je ASSAULT ON ARKHAM razmazio pa mi ovo naprosto nije dovoljno interesantno. Nema tog smisla za humor i tog nihilizma koji nosi Suicide Squad u spoju sa drugim protagonistima Arkhamske institucije. To ne znači da je JUSTICE LEAGUE VS TEEN TITANS potpuni promašaj, daleko od toga, međutim, ceo njihov sukob sa Trigonom nije baš najzanimljiviji put kojim je DC mogao otići, no srećom animirani univerzum nudi filmove vrlo često i mahom više pogađa nego što promašuje.

Osnovni problem JUSTICE LEAGUE VS TEEN TITANS jeste upravo u tome što je Trigon i sukob sa njim mnogo manje zanimljiv od odnosa među junacima, naročito među podmlatkom koji čini Teen Titanse. Njihovih trzavica u principu ima dosta u filmu, ali kad god stvar krene u pravcu Trigona i njegovog zapleta interesovanje naglo padne. 

Ipak, WB Animation je već dostigao jedan pouzdan nivo u kome stvarno teško da imamo zbog ičega krupnog da se bunimo. To je to, samo je pitanje kome šta više leži.

* * / * * * * 

Tuesday, April 12, 2016

COACH

Pogledao sam COACH Willa Frearsa, sportsku romantičnu komediju krajnje skromnog dometa o mladom nasledniku koji ne mora ništa da radi jer ima nasledstvo od kog može da se izdržava ali odlučuje da se osamostali kada ga napusti devojka zato što je neradnik i zgubidan. Pošto se razume u fudbal, odlučuje da postane trener deci, u jednom severnoameričkom gradu gde njegovi polaznici ne znaju čak ni ko je Zinedine Zidane ali imaju dobru volju da igraju fudbal.

Hugh Dancy igra glavnu ulogu i pokušava da unese maksimum angažmana u celu priču ali nažalost COACH je film kome nema spasa jer čak ni formule na koje se oslanja, i koje su već dobrano savladane u raznim filmovima počev od BAD NEWS BEARS, pa nadalje, ne uspeva da naročito ubedljivo sprovede.

COACH je prilično bizaran slučaj filma koji je uspeo da se istovremeno bavi temom sporta koji nije u centru pažnje i da ima domet koji ne privlači pažnju.

Sporedni film o sporednoj stvari. 

* 1/2 / * * * *

Sunday, April 10, 2016

MI GRAN NOCHE

Pogledao sam MI GRAN NOCHE Alexa De La Iglesije, novi film u kome on opet ne uspeva da se vrati na pozicije koje je ranije imao. De La Iglesia pokazuje veliku nesigurnost u ovom filmu, nabijajući mu tempo do pucanja, i ubacujući niz raznih malih i sukoba i linija priče, u tradiciji slapstick komedije, međutim, osim tehnički prilično dobre realizacije i jako dobrog dizajna, sve to ostaje prilično prazno.

Parodja medija, televizije i estrade kojom se bavi De La Iglesia je bajata, i mediji su u međuvremenu otišli duboko na drugu stranu, a sama ideja da se parodira pozadina revijalnog novogodišnjeg programa deluje čak i prilično anahrono ako imamo u vidu dokle je televizija otišla u pogledu reality programa, izveštavanja iz ratova i sl.

Na kraju, De La Iglesia propušta da definiše ko su mu glavni likovi i šta je glavni konflikt tako da u drugoj polovini filma, kada se gledalac zamori od mahom fizičkog crnog humora, koliko god da je on dobro realizovan i kada treba da zaigraju likovi, naprosto nema za šta da se veže.

Uprkos tome što MI GRAN NOCHE spada među veštije realizovane evropske komedije poslednjih godina, čime De La Iglesia pokazuje da i dalje ima veliki kredit u španskoj kinematografiji, u ovom filmu naprosto nema onog njegovog duha. Teško je objasniti kako je De La Iglesia posle silovitog starta i četiri izvanredna filma ušao u ovako kontinuiranu krizu u kojoj ne uspeva da snimi film onog starog dometa čak i kada se vrati žanru kojim savršeno vlada. Može biti da je u ranoj fazi dostigao svoj vrhunac i da odatle zapravo više nije mogao da napreduje, a publika i kinematografija su išli napred. Otud De La Iglesia danas paradoksalno više znači kao pouzdani zanatlija nego kao relevantan autor.

No, oni koje zanima bioskopska komedija svakako treba da pogledaju MI GRAN NOCHE jer pokazuje tehničku veštinu koja generalno retko može da se sretne u komedijama.

* * / * * * *

THE INVITATION

Pogledao sam THE INVITATION Karyn Kusame. Možda je problem u tome što sam fan njenoh filmova pa sam ovaj film dosta očekivao, ali jako sam se razočarao. Nažalost, THE INVITATION kreće kao jedna indie gužva u prostoriji, sa velikim brojem nedovoljno diferenciranih likova i prvoloptaškim ispoljavanjima njihovih trauma koju bih lakše mogao da zamislim da sceni nekog provincijskog pozorišta nego u ozbiljnom filmu, potom usledi jedan mlak iskorak u triler i na kraju se sve završava zaključenjem kojim Kusama odlazi u ozbiljne sfere treša.

Činjenica da ovaj film dobija dobre kritike pre svega se može vezati za Kusamin ugled na indie sceni gde je izbila u prvi plan kao velika zvezda a potom je nestala posle dva solidna major filma. Međutim, očigledno je da se danas status autora stiče ne samo snimljenim filmovima i uspesima već i neuspesima, i Karyn Kusama je to dobro iskoristila.

Phil Hay i Matt Manfredi su pokušali da napišu scenario koji bi se izdvojio od njihovih komercijalnih scenarističkih angažmana, ali nažalost THE INVITATION pokazuje da je bolje da se drže rimejkova i ributova koje pišu jer karakterna drama ipak nije za njih, kao ni sofisticirani horor.

No, ni Karyn Kusama nije sasvim nedužna u ovom filmu. Film je vrlo kruto režiran, i jedini momenti kada vizuelno zaživi ispoljavaju se kroz dosta klišetizirane vizuelne žargone preuzete iz savremene televizije. Dakle, scenario je slab ali ni Kusama ga nije nadogradila. No, isto tako, film iso ovako režiran mogao je biti bolji sa boljim scenarijem. Njen rukopis ovde je nažalost, tek korektan.

Drago mi je da su Kusama vratila na veliki ekran. Voleo bih da uspeh filma THE INVITATION iskoristi da započne neki novi projekat, koji će valjda biti i bolji. 

* 1/2 / * * * *

Saturday, April 9, 2016

MR RIGHT

Pogledao sam MR RIGHT Paca Cabezasa, po scenariju Maxa Landisa. Landisov izuzetno duhovit scenario i odlična glumačka podela koju predvode Sam Rockwell i Anna Kendrick omogućili su Cabezasu da ne samo snimi svoj najbolji film do sada, već i da se izvuče sa jednom produkcijom koja je u sebi sadržala sve karakteristike ispiranja novca u Luizijani. Nažalost, Cabezas kao reditelj, iako mu je ovo daleko najbolji film, ostaje najslabija tačka ovog projekta, i onemogućuje mu da dosegne neki viši nivo koji je sigurno postojao u tekstu.

Landis je napisao izuzetno duhovitu romantiču komediju koja se bavi već puno puta trošenom premisom, a to je ljubav progonjenog plaćenog ubice i obične devojke, međutim svemu tome daje dimenziju woodyallenovske anksionosti i stripovske stilizacije, koji inače karakterišu njegove scenarije. AMERICN ULTRA je recimo scenario Maxa Landisa koji je imao više sreće nego MR RIGHT u pogledu režije, iako mislim da je MR RIGHT kao scenario još i bolji.

Srećom, Cabezas je dovoljno kompetentan da isprati najosnovnije zahteve a Sam Rockwell i Anna Kendrick u potpunosti uspevaju da isprate Landisov ritam i smisao za humor i rekao bih da je scenario ono što ih je primarno privuklo ovom filmu. U svakom slučaju, uprkos tome što je Cabezasov stilski ukraz izostao, Rockwell i Kendrick su uradili ono što su zamislili, i to je svakako prava stvar.

MR RIGHT je u određenom smislu koncepcijski zarobljen u nekom drugom vremenu - ova vrsta filma dominirala je sredinom devedesetih pa i na kraju te decenije, međutim, ono što Landis radi unutar scenarija, i način na koji dekonstruiše konvencije žanra apsolutno pripadaju aktuelnom trenutku.

Otud ne čudi da jednu od upečatljivih i dekonstruktivističkih uloga igra RZA.

Jedno od obeležja devedesetih je i to što se pominje Srbija i “tundra” u Srbiji u kojoj je plaćeni ubica dožive prosvetljenje na zadatku. 

* * * / * * * *

Friday, April 8, 2016

THE SCRIBBLER

Pogledao sam THE SCRIBBLER Johna Suitsa, niskobudžetni genrebending horor u kome je autor kroz ekranizaciju jedne grafičke novele pokušao da koketira sa art houseom. Suits je na ovom zadatku okupio solidnu ekipu, pre svih televizijsku zvezdu Katie Cassidy iz serije ARROW koja je pokazala da je izuzetno raspoložena za izazovnu rolu žene sa poremećajme podeljene ličnosti a u epizodama se pojavljuje upečatljive face poput Gine Gershon i Sashe Grey. 

Suitsov film nije ni pretendovao da bude uverljiv ili u potpunosti razumljiv, uostalom i govori o cepanju ličnosti gde je određeni stepen nejasnoće dobrodošao, rekao bih čak i neophodan, međutim u jednoj fazi Suits uprkos malom broju likova i suštinski kamernoj postavci uspeva da izgubi sve niti priče, tako da se film svodi na praćenje snalažljivog niskobudžetnog vizuelnog tour de forcea koji na kraju krajeva može više biti zanimljiv profesionalcima koje interesuje opipavanje pulsa na nezavisnoj žanrovskoj sceni.

Ipak, pstalim gledaocima, THE SCRIBBLER ne može ponuditi ni dubioznu satisfakciju nekakve weird estetike iz prostog razloga što je narativno više ispušten nego što je zapravo weird sam po sebi. 

John Suits svoja lutanja nije završio a THE SCRIBBLER je jedan od njegovih niskobudžetnih pokušaja u kojima je pokazao da ima potencijala koji treba kanalisati. Ipak, važno je naglasiti da je jedno od najupečatljivijih ispoljavanja tog potencijala svakako angažovanje Katie Cassidy koja je napravila odličan posao u naslovnoj ulozi.

* * / * * * *

Thursday, April 7, 2016

BAND OF ROBBERS

Pogledao sam BAND OF ROBBERS braće Aarona i Adama Neeja. Polazište je zanimljivo - Neejevi su napravili osavremenjenu adaptaciju Marka Twaina, ali rezultat je nažalost prilično konvencionalan i duboko ukorenjen u okvirima američke indie krimi komedije. Rezultat bi za klasu bio bolji da su okupili jaču glumačku ekipu sa većim star wattageom. Međutim, ovako BAND OF ROBBERS ne uspeva da se nametne čak ni u okvirima indie krimi komedije jer uprkos generalno korektnom utisku, niti nosi originalnost u postupku, niti ima zvezde koje bi to kompenzovale. To ne znači da ovaj film u određenim kontekstima i kod određene publike na malom ekranu neće imati izvesnog smisla. 

* * / * * * *