Sunday, September 6, 2015

CLOSER TO THE MOON

Pogledao sam CLOSER TO THE MOON Nae Caranfila, film koji nije sasvim nezanimljiv za gledanje ni inače ali je naročito intrigantan za one uklkjučene u srpsku kinematografiju. U estetskom pogledu, ovaj film je zakasneli odjek onoga to je u jugoslovenskom filmu rađeno tokom osadesetih, a to su reakcionarni filmovi koji iz svojevrsne elitističke pozicije kritikuju socijalizam u repertoarski prihvatlivoj formi - najbolji primer toga je BAL NA VODI. Sigurno da se takve tendencije mogu prepoznati i u nekim filmovima Gorana Markovića iz tog perioda ali oni su ipak kudikamo bili ubojitiji od Aćinovog coming-of-age filma.

Ono što je pored ideološkog stava karakteristika tih filmova pre svega je coming-of-age forma filma nostalgije (Marković koketira sa tim početkom devedesetih u TITO I JA) u kome se pronalazi zanimljiv događaj, mala priča koja dekonstruiše režim. Ono što je karakteristično za filmove tog tipa jeste pokušaj da se degradira i sistem i njegovi reprezenti pa je rezultat obično infantilizacija problema, odnosno kreće se iz kritike sistema ali se kroz degradaciju njegovih zastupnika, priča svodi na male lične intrige. Tako se na kraju ispostavi da je komunista u BALU NA VODI zapravo samo hteo da tuca Ester, ili da je Štazijevac u DAS LEBEN DER ANDEREN isto celo svoje posmatranje pisca bazirao oko ljubavne intrige, a sam sistem nekako uspeva da se izvuče neobjašnjen.

S druge strane, CLOSER TO THE MOON podseća na Sveti Gral srpskog filma a to je san o tome da se uzme neka anegdota i ekranizuje sa stranim glumcima. I Nae Caranfil je uradio upravo to, uzeo je jednu ekstremno intrihgantnu i vrlo bizarnu anegdotu koja je već preko pedeset godina predmet radoznalosti raznih fela, i snimio je film sa odličnom stranom podelom koju predvode Mark Strong i Vera Farmiga, a rezultat je… hm… mlak.

CLOSER TO THE MOON uprkos vrlo zanimljivoj priči koja je nažalost do te mere bizarna da deluje krajnje neuverljivo, ne uspeva da bude mnogo više od skupog rumunskog pokušaja mejnstrima sa poznatim stranim glumcima. Kako poslednjih godina uspon rumunskog filma nije vezan za mejnstrim, jasno je da su rezultati u tom mejnstrim domenu krajnje srborazredni i da ovaj film nažalost nema šta da traži na velikom ekranu, ni bioskopa, ni festivala.

Uvek možemo reći da je ideja srpske anegdote sa stranim glumcima ipak validna samo Nae Caranfil nije reditelj koji joj je dorastao. I to je možda tačno, ali neke potencijalne greške Caranfil nije napravio. Primera radi, vrlo je širok krug likova koje igraju anglosaksonski glumci, dakle nije napravio grešku suočavanja Britanaca i Rumuna u kadru i disbalansa između dve škole glume i dva nivoa poznavanja jezika. Međutim, ipak je ozbiljna razlika u know howu projekata u kojima inače gledamo Marka Stronga i ovoga i to se baš oseća.

Ova priča je dovoljnao zanimljiva da barem filmofili treba da vide i ovu igranu verziju pored nekoliko dokumentarnih. Međutim, gledalac koji nema predznanje dobiće sliku razbarušene i suštinski tople predčaušeuvske Rumunije u kome se sazreva, vodi ljubav, umire, praktuje crni jevrejski humor i sprda sa glupim komunistima, a masa tih stvari odavno više nije relevantna tema i svakako ne na ovaj način. 

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment