Monday, August 31, 2015

PANAMA

PANAMA Pavla Vučkovića uz AMANET Nemanje Ćipranića donosi dah nove urbane melodrame, jednu formu građanskog filma koja je nažalost kod nas dugo imala teškoće da zaživi. Reč je o ljubavnoj priči o mladom online i offline zavodniku i devojci sa kojom ulazi u šemu a potom se zaljubljuje, međutim ispostavlja se da taj upgrade odnosa nije onoliko jednostavan kako je on mislio.

Film se bavi modernom temom, a to je ljubav u periodu kada socijalne mreže umnogome smanjuju privatnost ljudi, i reditelj Vučković u saradnji sa scenaristkinjom Jelenom Vuksanović dosta dobro uspeva da iskoristi te detalje, a da film ne izgubi na svojoj filmičnosti.

Slično AMANETu i PANAMA ima dva filma u sebi. Jedan je melodrama o momku koji upoznaje devojku a drugi je triler kada momak mučen ljubomorom počinje da traži dokaze da ga ona vara, a na kraju i da traga za njom. Za razliku od AMANETa, ova promena tona u PANAMI je nešto oštrija, i konačno nudi jasniju refleksiju ogromnog uticaja filma L’APPARTEMENT na našu kinematografiju.

Međutim, ono što je ključ ovog filma i generalno ovog žanra jeste “ljudski faktor” i tu se Vučković opredeljuje za neafirmisane mlade glumce, čime odmiče svoj film od tipične repertoarske strukture i od nešto komercijalnijih formi melodrame. Slaven Došlo je mladi glumac u usponu koji me dosta podseća na Vuka Kostića i on pruža publici određenu distancu u odnosu na junaka. Jovana Stojiljković, koja je imala u ulogu u KLIPU, igra nešto prijemčivije, međutim ovakva glumačka podela zapravo predstavlja ključnu arty intervenciju u ovom filmu. Ipak, iako ovo nije podela bazirana na zvezdama, PANAMA je sasvim sigurno film sa scenarijem i glumcima, dakle odmiče se od estetike “Bor-Majdanpek” koja je dominirala poslednjih nekoliko godina i vraća naš debitantski talas konvencionalnijem postupku. 

Isto tako, film je bez ikakve sumnje smešten u Beograd, srećom naseljen normalnim ljudima koji se ne bave isključivo gnjavažama o tranziciji, niti se nailazi na neke olako ostavljene masovne grobnice. Istine radi, takvi su bili u NEPOSLUŠNI, ali PANAMA je u potpunosti smešten u vrlo normalne okolnosti.

U pogledu režije, kadriranja i montaže, film balansira između konvencionalnijeg i arty postupka, ali ukupno uzev, uz dobru fotografiju Đorđa Arambašića (kome je ovo drugi upečatljivi rad posle NEPOSLUŠNIH) ipak sigurno dolazi na liniju konvencionalnijeg izraza. Ono što iskoračuje od mejnstrima jeste nešto tvrđi seks koji je ipak daleko od sirovosti KLIPa, sa golim telima koja su prilično estetizovana u krajnjoj liniji.

Sasvim sigurno će faktor seksa biti vrlo značajan u privlčanju mlađe publike. Doduše ovo su generacije koje će pe svega privući urbani i tehno-kontekst a ne sam deficit golih tela koji bi nadoknađivali u bioskopu.

Iz svih ovih razloga, PANAMA može da pretenduje na gledanost koja je veća od drugih uspešnih srpskih debitantskih filmova. Ovo je film koji uprkos svim svojim arty zaokretima traži publiku, i bilo bi dobro kada bi uspeo da je privuče. time bi proizveo povoljan efekat na filmove ovog profila - radove koji se ne odriču određene pretenzije i internacionalnog odjeka ali žele da se obrate i srpskoj publici.

* * 1/2 / * * * *

TURBO KID

Pogledao sam TURBO KID fanovski niskobudžetni omaž postapokaliptičnim akcijašima osamdesetih koji su režirali Francois Simard, Anouk Whissell i Yoann-Karl Whissell. Reč je o zabavnom, maštovitom i duhovitom omažu raznim filmovima, od MAD MAXa preko Charles Bandovih produkcija do BMX BANDITSa Briana Trencharda-Smitha i CHERRY 2000. Međutim, ono što mi se čini kao najveća vrlina filma jeste to što u pojedinim trenucima apsolutno prevazilazi taj nivo omaža i postaje duhovit na jedan vrlo autentičan način. Takvih trenutaka ima sasvim dovoljno da sam u pojedinim trenucima žalio što su se ovi reditelji odlučili da svoj dar i snalažljivost ulože u nešto do te mere efemerno kao što je neki 80s throwback. Međutim, onda sam se zamislio i shvatio da i mnogo veća imena poput George Millera rade isto to, samo za veće pare, pogledajmo FURY ROAD. Uostalom, pogledajmo celokupnu savremenu produkciju. Najbolji film godine do danas je THE MAN FROM UNCLE koji je ništa drugo do ekranizacija starog IPa i throwback filma. Čak i Tatko koji može da radi šta hoće/ šta mu padne na pamet, odlučuje da provede sedmu deceniju snimajući nastavke AVATARa. Dakle, Simard i Whisselovi možda jesu traćili svoj talenat na nešto efemerno, ali nažalost i mnogo veće face zapravo rade nešto slično, samo u mnogo boljim uslovima, a rekao bih i uprkos mnogo većoj slobodi koju imaju.

Otud, ako uklonimo ovu principijelnu zamerku, jednina druga koja preostaje jeste taj gore na koji se autori oslanjaju koji je za moj ukus prekomičan i odudara od onog bolnog krvoprolića koje je karakterisalo izvornike na koje se nadovezuje. Očigledno je imperativ u radu na ovom filmu bio da se održi high spirit kod publike, pa je i gore više šaljiv nego uznemirujući. No, zaista u ovoj suši, u ovim less is more danima, goreu se u zube ne gleda.

TURBO KID zbog svog nepretencioznog i suštinski parodičnog tona ima ogroman potencijal za crossover kod publike koja samo vikendaški praktikuje žanr. S druge strane, on zaista poredstavlja taj pravac koji forsira žanrovska festivalska scena, pa je paradoksalno da tobožnji žanrovski čuvari prave sadržaj za žanr-vikendaše.

* * * / * * * *

Saturday, August 29, 2015

Z FOR ZACHARIAH

Pogledao sam Z FOR ZACHARIAH Craiga Zobela, vrlo jednostavnu i što je još važnije vrlo efektnu ekranizaciju romana Roberta C. O’Briena koji je pre tridesetak godina ekranizovan za BBC. U Zobelovom čitanju, adaptiran je kao vrlo mišićava i jasna melodrama, sa jasnim likovima, preciznim situacijama i delikatnošću na mestima gde je neophodna. Zobel vrlo dobro zna da je predznanje gledalaca poraslo od ranog rada Romana Polanskog i da priča o ljudima čiji “brak iz koristi” remeti pojava privlačnog alfa-mužjaka više ne može da podnese suptilne nagoveštaje razdora i zabranjenih simpatija. Zato su i Zobel i junaci vrlo svesni ishoda kome ta novostvorena situacija stremi, pa je samim tim Zobel čini zanimlljivijom, njeni junaci znaju sve što i gledaoci, i opet treba da se izbore sa svojom melodramom.

Margot Robbie je savršen izbor za poslednju ženu na svetu, već na bazi minulog rada, a u ovom filmu nudi nešto novo, vrlo nežnu ulogu zbunjene južnjačke devojke iz patrijarhalne kuće koja je ostala sama, naučila kako da se nosi sa “smaknutim svetom” a sada treba da počne da se snalazi sa muškarcima. David Oyelowo čini sve da ne bude atraktivan na prvu loptu i da na jednom drugom nivou gradi simpatije za svog junaka a Chris Pine je baš ona testosteronska smetnja koja se tražila, i ovo mu je već drugi odličan post-apokaliptični film, posle CARRIERSa u kome doduše igra u potpuno drugom ključu.

Ove tri zvezde čine da nam na ekranu ne zafali niti jedan dodatni lik ili pojašnjenje i to je dodatni kompliment za Zobela. Njegov vizuelni koncept je sveden, akademski, blago arhaiziran, i savršeno odgovara ovoj priči o grehu unutar postapokaliptične obnove, o paralelnim procesima razaranja i stvaranje koji čine dinamiku jedne zajednice u embrionalnoj fazi.

Odlične novozelandske i američke lokacije su maksimalno iskorišćene u ovom filmu koji je postigao sve što je trebalo da postigne sa svojim skromnim budžetom, oslanjajući se na snagu autorske i glumačke ekipe. U određenom smislu, Z FOR ZACHARIAH na nivou kostura pokazuje sve ono što je trebalo da bude smisao filma SVETI GEORGIJE UBIVA AŽDAHU. 

* * * / * * * *

Friday, August 28, 2015

IL RACCONTO DEI RACCONTI

Pogledao sam IL RACCONTO DEI RACCONTI Mattea Garronea, ekranizaciju romana Giambattiste Basilea u kojoj se praktično sakupljaju zaleti bajki smešteni u kanonski prostor dešavanja, dakle u vreme feudalizma kada su jasno razgraničeni odnosi dominacije, starešinstva, relacije između roditelja i dece, bogatih i siromašnih, aristokratije i raje, Dobra i Zla, normalnosti i izopačenosti itd. a potom im se daje jedan crnohumorni ton koji bi verovatno trebalo da nas podseti kako svaki od tih praktično arhetipskih zapleta referiše na neku pojavu iz našeg vremena.

Garroneov film međutim osim spektakularne fizičke realizacije, mada ne i preterano uspele opšte estetizacije u pogledu kadriranja koje je krajnje konvencionalno, ne uspeva da nam prikaže taj očekivani “drugi sloj”, odnosno zašto mi gledamo prerade ovih bajkovitih narativa koji su naravno u novoj interpretaciji dati sa određenim cinizmom bez jasnih pouka. Film ipak dolazi iz produkcije i mileja u kome se očekuje određena nadgradnja, uostalom učestvovao je u Kanu, a na kraju smo dobili ekvivalent onih skupih i mahom neuspelih Fellinijevih extravaganzi iz sedamdssetih sa američkim glumcima u glavnim ulogama kao što je CASANOVA ili neki od “ispraznijih” radova Kena Russella.

Garroneov film paradoksalno deluje kao svojevrsni pokušaj komercijalizacije, ekranizacija bajke sa malo evropskog arty senzibiliteta i to muzejske sorte, ali bez pravog angažmana u tom “drugom sloju”.

Za film koji čini mi se “ne znači ništa” već naprosto izlaže razne poznate narative sa određenim intervencijama, rekao bih da je mogao biti dinamičniji, mada ako imamo u vidu da je arty eksces deo estetike kroz koju pokušava da se plasira, možda je to sve deo paketa. Ipak, sasvim sigurno film nije dosadan, zanimljiv je za gledanje a u pojedinim retro insceniranim sekvencama kao što je uvodna creature feature situacija na početku recumi, nudi ponešto filmofilskog šarma.

U osnovi, raduje me ovaj pokušaj “komercijalizacije” art-house reditelja jer konačno vraća film koji može da se obrati publici u žižu kanskog interesovanja. Isto tako mislim da upravo u tom komercijalnom pogledu IL RACCONTO DEI RACCONTI, između ostalog i zato što je na engleskom itekako može zadovoljiti upmarket publiku jer je strukturalno “repertoarski” a po reputaciji je nešto više.

Mislim da su takvi filmovi još od Kusturičinih vrhunaca prilično nedostajali u ponudi. Garrone dobro vlada narativom ali na kraju ostaje mu jedan ozbiljan recidiv iz arty dana. Likovi ne pobuđuju istinsku emociju. Publika prema likovima na kraju krajeva ipak ostaje prilično hladna. 

* * 1/2 / * * * *

Thursday, August 27, 2015

SOLUNSKI ATENTATORI

Repriizirao sam SOLUNSKE ATENTATORE Žike Mitrovića iz 1961. godine. Slično kao u slučaju NEVESINJSKE PUŠKE, scenarista Jovan Boškoski uzima dosta slobode u obradi istorijskih događaja u priči o grupi anarho-nacionalista koji su 1903. vodili bombašku kampanju u okupiranom Solunu. Ono što je u SOLUNSKIM ATENTATORIMA preskočeno jeste bugarski element anarho-nacionalističke grupe koju u filmu prikazuju kao makedonske patriote. Same terorističke akcije su sabijene u kraći vremenski period i donekle su izmenjene u odnosu na stvarne događaje, naravno sa akcentom na heroizam, ali je sama atmosfera tih dela relativno autentično dočarana.

Ipak, za razliku od NEVESINJSKE PUŠKE koja je prošla veći istorijski whitewash i imala mnogo više problema u pogledu scenarija i opšte estetike, SOLUNSKI ATENTATORI je vrlo precizan triler, sa finim melodramskim tonovima među kojima se izdvaja podzaplet sa ocem koji traži po Solunu svog sina takođe ilegalca koji je zapravo poginuo ali drugi ilegalci objašnjavaju ocu kako je na putu i stalno nalaze opravdanja zašto ga nema. U toj deonici, Mitrović pokazuje da odlično vlada melodramskim eskcesom kada je to potrebno.

U pogledu vođenja priče, stvaranja napetosti i akcioniih prizora, nema nikakvih teškoća za Mitrovića a Aca Gavrić i ekipa se nameću kao izuzetni mladi junaci. FIlm je producirao poznati evropski producent Artur Brauner sa kojim su radili mnogi veliki autori poput Viscontija itd. Sa njim je Mitrović nekoliko godina kasnije snimio svoj jedini “strani” film GORKE TRAVE, priču o Holokaustu koja i dan-danas ima svoj život na specijalizovanim filmskim programima.

SOLUNSKI ATENTATORI su film koji nije istorijski pouzdan i umnogome falsifikuje makedonsku borbu za nacionalnu samostalnosti. Ipak, samu suštinu teme na deformiše u istoj meri kao NEVESINJSKA PUŠKA, u određenom smislu dopuštajući da se makedonski nacionalizam rasplamsa koji je očigledno u jugoslovenskoj kinematografiji bio dopušteniji od srpskog (u kome će doduše opet Mitrović imati značajne probole).

Kao film, SOLUNSKI ATENTATORI stoje kao solidan triler smešten u epohu, sa finim lokalnim dodacima i dobro se uklapaju u Mitrovićev kanon. U jednom dijalogu pominje se Miss Stone, junakinja koju je Mitrović obradio u filmu tri godine ranije, što je simpatičan autoreferentni detalj. 

* * * / * * * * 

TIGER HOUSE

Pogledao sam TIGER HOUSE Thomasa Daleya, simpatičan mali michaelwinnerovski triler smešten u jednu kuću, sniman u Južnoj Africi. Kaya Scodelario igra nekada perspektivnu atletičarku, danas kasirku i devojku iz nižih klasa, u inkognito poseti svom momku čija je otmena porodica protiv njihove veze. Tokom noći u kuću upada grupa brutalnih pljačkaša koju predvodi prekaljeni kriminalac Dougray Scott a čijeg najbrutalnijeg saradnika igra perspektivni britanski mačo Ed Skrein. Pošto ne računaju na devojčino prisustvo, ona uspeva da se sakrije, a onda postepeno kreće da radi na tome da oslobodi porodicu.

Daleyev film se ne odmiče od klišea ali ih radi sa punim ubeđenjem i zato film funkcioniše. U nekoliko navrata Daley uspeva da stvori gotovo opipljiv suspense a Kaya Scodelario uspeva da ga prenese na ekran kao devoka u nevolji koja postepeno postaje nevolja za druge.

Daley i scenarista Simon Lewis u drugom planu fino plasiraju i klasnu dimenziju ove priče gde neuprljana pripadnica niže klase donosi spas grupi bogataša koje su gresi iz prošlosti počeli da sustižu.

Film je najvećim delom sniman u enterijeru i kao takav je prototip ekonomičnog klaustrofobičnog suspensera. 

* * * / * * * *

Tuesday, August 25, 2015

NEVESINJSKA PUŠKA

Reprizirao sam NEVESINJSKU PUŠKU Žike Mitrovića. Prvi put sam je gledao davnih dana u neudobnosti Kinoteke. Ova repriza je bila u udobnijim kućnim uslovima ali na kopiji istog kvaliteta. Ovaj film je nastao u periodu kada je Žika Mitrović već snimio neke od svojih najboljih filmova, ali NEVESINJSKA PUŠKA nažalost ne spada među njih. Ovaj film ima više problema od kojih je jedan od osnovnih nategnuta konstrukcija scenarija Slavka Goldsteina i Žike Mitrovića i u pogledu ideološkog angažmana i interpretacije prošlosti, odnosno u domenu forme.

Formalno, NEVESINJSKA PUŠKA pati od statičnosti i neopredeljenosti jer se nalazi na klackalici između combat movieja,  odnosno vesterna ili partizanskog filma, i klasične pozorišne drame u kojoj se između okršaja dešavaju razne intrige. Međutim, ta teatralna struktura scena između bitaka uticala je i na segmente bitaka samih. One su umnogome statične, bez jasnog ugla gledanja, ali povremeno izbija Mitrovićev autentičan žar za inscenaciju borbe.

Međutim, toj nategnutosti i unutar bitaka i unutar dijaloških scena doprinosi pokušaj da se događaji Nevesinjske puške usklade sa titoističkim standardima istorijske progresivnosti. Glavni negativci su Turci kao kolonijalna sila koja nija prikazana ni sa jednim zaokruženim likom, naravno i bez prikaza lokalnih Muslimana koji su eventualno mogli biti na njihovoj strani.

Prvo naravoučenije jeste da ne treba verovati stranim silama i biti njihova marioneta, što je svakako na titoističkoj liniji. Pre ili kasnije, na strani Hercegovaca ostaju samo Garibaldinci a austrougarska imperija ih djae Turcima na tanjiru čim ne ispune njene zahteve. Zatim, tu su dinastičke borbe i izdaje Petrovića i Obrenovića, i naravno nesloga među Srbima koji vode pobunu.

Hrvati, Slovenci i ostali prikazani su kao razumni učesnici ustanka koji su uvek na konstruktivnoj strani Mićana Ljubibratića koji je prikazan kao svojevrsni proto-socijalista koji je uvek u pravu, a njegov kosmopolitizam je dodatno pojačan romansom sa bogatom Holanđankom koja pomaže ustanike a ponaša se po svim romantičnim konvencijama zapadnoevropske gospođice koja želi da se ukljući u oslobodilačke pustolovine malog ali prkosng naroda.

Pored Mićana Ljubibratića, drugi najzaokruženiji lik je hajduk Pero Tunguz koga kao svojevrsni comic relief sa moralno nadmoći tumači Mitrovićev stari saradnik Petre Prličko.

Uloga Crkve je minimizovana i uslovno rečeno prikazana kao negativna. Naime, posle masakra monaha u manastriu, siroče-samozvanac koje je živelo od milostimanastira oblači monašku odoru i preuzima zlobnu demonsku ulogu, ali to nije dovoljno razrađeno u scenariju, pa na kraju ono što eventualno politički zadovoljava cenzore jeste činjenica da se pojavljuje groteskni negativac u mantiji, iako ni sam film ne može da prikaže sveštena lica kao de facto negativce. Štaviše, hrvatski vojskovođa Musić prikazan je kao ratnik i sveštenik, takođe u jednom duhovitom kontekstu koji relativizuje njegovu verodostojnost ali ne i kao negativac.

Žika Mitrović je suviše dobar reditelj da bi snimio film koji sasvim ne funkcioniše ali na nekoliko mesta ideološki balansira što filmu daje neke dosta duhovite momente. U jednoj tipično rezigniranoj “srpskoj sceni”, Bata Živojinović koji igra poručnika Kostića kaže, "Lepo je Srbin biti, ali teško” ali kada potom povede srpske borce u bitku usledi čudnovata razmena -

“Srbi! Napred da osvetimo Kosovo!”
“Čekaj” Stoj! Basta!”
“Šta je bre?”
“Poručniče, pa di si potego Kosovo? Otkad smo ga osvetili?”

Potom sledi rez, poziv nekih drugih komandanata da povedu vojnike u bitku a onda se vraćamo u ovu situaciju u kojoj zamenik podseti poručnika Kostića na to da su Obrenovići tražili da se vojska povuče i kako otprilike ne treba srpski poklič koristiti u ovoj situaciji.

Doduše, naravno, Mitrović je veteran priča o našoj nemirnoj pokrajini, i tada je samo Kosovo delovalo rešeno ili se barem tako predstavljalo pa je njegov “srpski simbolički kapital” morao biti umanjen, rekontekstualizovan.

Mnoge istorijske priče ekranizovane za vreme komunizma stoje i danas, jednim delom zato što su skrupulozno obrađene, jednim delom zato što ih se potom niko nije latio. NEVESINJSKA PUŠKA nažalost ostaje film koji ipak ne komemorira događaje na adekvatan način, i to ne samo zbog zuba vremena koji ga je ipak ozbiljno nagrizao već i zbog ideologizovanog pristupa koji ga čini danas neprihvatljivim istorijskim falsifikatom. 

* * 1/2 / * * * *

Monday, August 24, 2015

ПРЯЧЬСЯ

Pogledao sam ПРЯЧЬСЯ Johnny O’Reillyja, triler irskog reditelja koji se školovao između ostalog i u Rusiji gde je odlučio da se okuša kao reditelj. Reč je o whodunit misterija sa elementima film noira koja je smeštena na meteorološku stanicu i nažalost pati od nagomilanih motiva za junake koji na kraju guše jednu relativno finu i jednostavnu zamisao u osnovi. Doduše, čak bi i ovakvo opterećenje motivima u izvesnom smislu moglo funkcionisati da ih je O’Reilly sa svojim scenaristom veštije upakovao.

Priča počinje kada prekaljeni gradski inspektor policije dolazi na napuštenu meteorološku stanicu sa svojim pomoćnikom i započinje istragu šta se desilo sa njenim zaposlenicima a uporedo istraga okida fflešbeove koji otkrivaju dramu koju su proživeli nestali ljudi.

Film je vrlo sveden, traje osamdesetak minuta, ali opet sebi dozvoljava da ima viškove i to ne u montažnom već u scenarističkom pogledu. O’Reilly je imao dobru zamisao a snimio je tek gledljiv film. Da bi se napravio ozbiljniji prodor sa ruskim filmom potreban je bitno ozbiljniji domet. 

* * 1/2 / * * * *

Sunday, August 23, 2015

BOY 7

Pogledao sam BOY 7 holandskog reditelja Lourensa Bloka (po imenu bi se reklo kao da je preuzeo ime krimi pisca Lawrencea Blocka) ekranizaciju SF triler romana Mirjam Mous. Ono što je zanimljivo u vezi sa ovim romanom jeste da je ove godine pored holadnske dobio i nemačku ekranizaciju, na kojoj su potpisani isti scenaristi kao i na ovoj, samo se razlikuju reditelj, glumci i jezik naravno.

BOY 7 je po žanru SF triler, sa malo većim akcentom na triler a nešto manjim na SF, ali po ciljnoj grupi kojoj se obraća spada u ovu aktuelnu young adult kategoriju. Zanimljivo je da evropski young adult roman u istoj sezoni dobije dve ekranizacije. Ako imamo u vidu priču koja je praktično parafraza Ludlomovog Jasona Bournea, rekao bih da je motiv producenata bio korišćenje uspeha knjige kao brenda, pre nego njena nesvakidašnja kreativnost. Pa ipak, vrlo je zanimljivo da je jedna knjiga uspela da postane takav kontinentalni fenomen da dobije čak dve zapadnoevropske ekranizacije. Koliko vidim, našeg izdanja nema pa bih rekao da je nas zaobišao fenomen Mirjam Mous.

Film je smešten u blisku budućnost. Holandijom vlada desni režim koji stavlja veliki akcenat na red i bezbednost, a povod za to su učestali teroristički napadi ekstremno levih organizacija. Mladi haker biva uhapšen i odveden u novu vrstu zatvora, školu za vrhunske mlade operativce u kojoj se uče sve vrste diverzija. Ne treba mnogo iskusnom gledaocu dva i dva…

Upravo ta neverovatna lakoća prepoznavanja kuda se kreće ovaj film i anticipacija preokreta koja se u ključnim momentima nažalost ne nadovezuje na “prijatnost razgažene obuće” čini da BOY 7 ostane prilično mlak pokušaj da se dostigne generic američki materijal, nažalost televizijskog, CW nivoa.

Lourens Blok kao egzekutor zamisli pokazuje da bi on eventualno mogao da pruži i više sa izazovnijim scenarijem, ali da svakako ne prebacuje mnogo iznad nekog CW proseka. Ipak, ni CW nije loš ako imamo u vidu nerazrađenost zapadnoevropske produkcije unutar ovog žanra.

Ukupno uzev, BOY 7 crpi puno simpatija iz svog vanameričkog porekla i na bazi toga mu se mnogo prašta. Uprkos tome što mi ova ekranizacija Mirjam Mous nije mnogo pružila, vrlo sam radoznao da vidim nemačku verziju. 

* * 1/2 / * * * *

Saturday, August 22, 2015

A GOOD OLD FASHIONED ORGY

Pogledao sam A GOOD OLD FASHIONED ORGY Alexa Gregoryja i Petera Huycka, neobičan derivat indie i repertoarske gross out komedije. Ovo je film kome bi koristilo malo više mejnstrim ispoliranosti naročito u nekim fundamentalnim dramaturškim stvarima kao što je recimo transformacija likova koje nažalost u ovom filmu skoro pa nema a i ono što ima je usiljeno, naglo i neubedljivo. S druge strane, film sasvim sigurno ima koristi od toga što je indie jer je ceo treći act iz naslova nešto što se ne bi moglo desiti u mejnstrim filmu iz najmanje dva razloga. Naime, sama ideja “orgije” odnosno raspleta u kome se tokom orgije razrešavaju odnosi među junacima je dramaturški riskantna i Gregory & Huyck ne uspevaju da izbegnu određenu pripovedačku stagnaciju u tom segmentu. S druge strane, sasvim je jasno da se na takvim scenama teško može bazirati mejnstrim komedija. Međutim, na kraju ono što se desi i vidi u razrešenju filma A GOOD OLD FASHIONED ORGY prilično je pitomo, ali sama količina i usporavanje filma do koga dovodi bila bi neprihvatljiva za mejnstrim film.

Pored prikaza seksa, A GOOD OLD FASHIONED ORGY od mejnstrim komedije preuzima i njenu suštinsku konzervativnost i patrijarhalnost ali upravo zhvaljujući trapavoj naraciji i vladanju ritmom plasira je mnogo tuplji način nego što bi to uradila kvalitetna mejnstrim komedija koja bi ubedila publiku u takav ishod.

Jason Sudeikis je 2011. već dokazao da može da bude leading man komičar pa to potvrđuje i u ovom filmu. Komičarski čopor koji se okuplja oko njega vodi prilično suvereno, film je prilično smešan, ali ukupno uzev nema šta da traži u epohi kada su čak i gross out komedije jako dobro režirane, i u pogledu inscenacije i kad govorimo o vođenju priče. 

* * 1/2 / * * * *

THE MAN FROM UNCLE

Dva puta sam pogledao THE MAN FROM UNCLE u bioskopu u protekla dva dana, i mogu reći da su se utisci u oba puta poklopili. Guy Ritchie je izrastao u prvoklasnog reditelja koji pored toga što u pogledu tehnike sve zna, danas radi ono čime bi Tarantino trebalo da se bavi. Ne treba da čudi da THE MAN FROM UNCLE predstavlja materijal koji je Tarantino želeo da režira, ovo je čedo Iana Fleminga koje nikada nije fetišizovano kao James Bond, ali u rukama Guy Ritchieja dobili smo film koji umnogome prevazilazi ono što je Warner mogao očekivati od pokušaja da se napravi retro špijunski serijal i ulazi u domen ozbiljne dekonstrukcije žanra kakvu ni QT odavno nije u stanju da napravi.

Osnovna postavka, priča o agentima CIA i KGB koji se zajedno bore protiv globalne opasnosti, odbeglih nacista koji su se dokopali atomske bombe, obiluje vrhunski realizovanom akcijom i vrcavim humorom koji bi trebalo da pruže gledaocima punokrvnu bondoliku zabavu.

THE MAN FROM UNCLE nudi jednu od najbolje osmišljenih i realizovanih akcija ove sezone, a neke scene su naprosto antologijske.

Međutim, unutar te rekonstrukcije epohe, akcije i humora, Ritchie za početak dekonstruiše muško-muški odnos između dva junaka, homoerotski naboj među njima dovodi do paroksizma, ne samo kroz dijaloge u kojima oni naizmenično ulaze u lascivne razmene i jedan drugog podbadaju pa sve do katarzičnog momenta kada Solo spase Kurjakina činom koji jako podseća na homoseksualni snošaj.

Zatim, Ritchie i Lionel Wigram uzimaju neke od obaveznih figura špijunskog filma i daju im novi spin tako što rekonstruišu strukturu situacije ali joj osvežavaju sadržaj. S druge strane u pojedinim akcionim scenama odlaze u potpuno neočekivanim pravcima mimo konvencija žanra. U tom pogledu, možda pojedini delovi ovog filma mogu biti previše sofisticirani i neobični gledaocima koji očekuju akciju kakve je karakterisala blokbastere ove sezone.

Slab rezultat na blagajnama donekle se može objasniti spy movie fatigueom jer su od početka godine izašli KINGSMAN, parodija SPY i ROGUE NATION, a ako imamo u vidu da je bioskopska publika na najjačim tržištima ipak štedljiva sa svojim sredstvima, UNCLE im očigledno nije privukao novac iz novčanika, naročito jer ih do kraja godine čeka SPECTRE. S druge strane, UNCLE nije preterano jak property danas, uostalom filmovi koji su izlazili u vreme serije bili su sačinjeni od premontiranih epizoda, dakle nikada nije imao jako bioskopsko prisustvo. Konačno, Warner je izvorno želeo da napravi UNCLE kao star vehicle sa Cruiseom ili Clooneyem, na kraju se opredelio za film sa glumcima misleći da će ga materijal izgurati na blagajnama To nije bila prava procena.

Henry Cavill kanališe mladog Jamesa Garnera a Armie Hammer zapavo igra nešto potpuno novo, i to baš u duhu onih dekonstruktivističkih tendencija samog filma, nudeći psihotičnu ali i istovremeno komičnu varijaciju na tough guyse koje je igrao Steve McQueen. U tom pogledu, srećom, Cavill i Hammer su otišli nekoliko koraka dalje od onoga što su pružali Vaughn i McCallum. Iako se April Dancer ne pojavljuje u filmu, Alicia Vikander je jasno bila projektovana da bude THE GIRL FROM UNCLE u perspektivi, odnosno da bude treći član tima. Ona donosi posebnu vrtu šarma i neobičnog komičarskog tajminga.

Ponekad je zaista žalosno kada ovako minuciozno realizovan film doživi neuspeh na blagajnama a kritika se ponese mlako zahvaljujući soft trackingu, pa na kraju sigurno najbolji Ritchiejev film postane svojevrsni balast u karijeri.

* * * * / * * * *

Thursday, August 20, 2015

10 000 SAINTS

Njujorški straight-edge hardcore ima značajnu ulogu kao milje u kome se odvija film 10 000 SAINTS zanimljiva melodrama Shari Springer Berman i Roberta Pulcinija, nastala po romanu Eleanor Henderson. Berman i Pulcini već godinama prave zanimljive filmove smeštene u epohu, uprkos prilično konvencionanom i mlakom rediteljskom pristupu koji ih krasi. Ipak, svaki od tih filmova donosi nešto specifično po čemu se izdvaja i u ovom slučaju to je njujorški hardkor kome posvećuju dosta pažnje u priči iako to nije primarna tema filma.

Film je režiran i generalno intoniran u jasnom i konzervativnom melodramskom registru što sami autori relativno izneveravaju relativno ambivalentnim krajem koji doduše prati izvesnu ambivalentnost romana koju spisateljica na kraju ipak razrešava jednim easter eggom. I Bermanova i Pulcini zaključuju film easter eggom ali ne tako jasnim kao roman.

Sam roman se kreće na razmeđi young adult priče i bildungs romana, dočim Bermanova i Pulcini nemaju te dileme, film je melodrama smeštena u konkretne istorijske okolnosti, sa jasno predstavljenom ljubavnom pričom, problemom u centru svega i odnosima među likovima.

Zaplet je vezan za mladića koji posle one night standa sa njujorškom šmizlom overdozira sa najboljim drugom. Drug preživi, odlazi u NY i tamo se ispostavlja da šmizla čeka bebu proisteklu iz one night standa. Njegov brat, najbolji drug i šmizla odlučuju da zadrže dete kao uspomenu na preminulog mladića. Međutim, to sećanje postaje preteško breme za njih…

Ekipa mladih glumaca koju predvode Asa Butterfield i Hailee Steinfeld, ponavljajući match up iz ENDER’S GAMEa ispraćena je odličnim doprinosom nešto starijeg Emilea Hirscha i još starijih Ethana Hawkea i Emily Mortimer, zaokružujući odličan glumački ansambl. Iako mu je lik vrlo pasivan, Asa uspeva da se nametne kao centar filma.

10 000 SAINTS je indie melodrama koja će zbog miljea u kome se dešava sasvim sigurno privući i pažnju publike koja ovo nikada ne bi gledala, ljudi kao što je recimo Mehmet. 

* * * / * * * *

Wednesday, August 19, 2015

COP CAR

Pogledao sam COP CAR Jona Wattsa, hvaljeni indie triler koji je pored Wattsa pisao i Christopher Ford scenarista odličnog indie SFa ROBOT & FRANK. Nažalost, ovog puta Ford nije uspeo da napiše tako dobar scenario a Wattsov uspeh posle ovog filma zaista nije jasan. Da, COP CAR jeste jednostavan, i jeste estetizovan, pomalo nejasno izmeštajući priču u neko malo ranije vreme (koje ?) i evocirajući kingovski STAND BY ME šmek, kanalisan kroz COLD IN JULY, ali taj spoj nažalost ne dobacuje ni do jednog ni do drugog navedenog uzora. Za razliku od Marca Webba kog kog je bilo jasno šta iz njegovog indie debija privlači producente SPIDER-MANa, kod Wattsa mi to izmiče jer sam poslednjih godina, ako je ovo neki standard, video masu podesnijih reditelja od njega za takav zadatak.

COP CAR vrca od korektno realizovaih bajatih premisa i elemenata i nažalost ta smeša nikada ne dostiže bilo kakvu živost, uprkos klincima u glavim ulogama koji bi trebalo da svemu unose svežinu ali to ne rade. Jednim delom problem je u tome što klinci nisu ni pravi “filmski” klinci, dakle pametniji i simpatičniji od proseka, niti su “realistični” klinci, dakle malo tuplji i malo manje maštoviti. Ovi su negde na ničijoj zemlji. Imaju hardver filmskih a softver realističnih klinaca i to ne vodi nikuda.

Kevin Bacon igra “velikog zlog vuka” koji ih progoni a izgleda da mu je takvu indikaciju da i Watts i ovaj je doslovno shvatio. Tako i Baconov lik ostaje “veliki” i “zao” i “vuk” i sve igra na istu notu.

Ukupno uzev, svaka Wattsu čast što je na osnovu OVOGA dobio SPIDER-MANa. Za razliku od Webba, što se mene tiče, on ne rizikuje repuaciju ako mu superherojski film ne uspe. 

* * / * * * *

Tuesday, August 18, 2015

ZAGORSKI SPECIJALITET

Pogledao sam ZAGORSKI SPECIJALITET četrdesetpetomnutni televizijski horor film Davida Kapca koji je išao na HRTu pre tri godine. Ovaj srednjemetražni film počeo je pripreme pre ŠUMA SUMMARUMa ali je izašao kasnije tako da praktično deluje kao nekakav apsurdni rip-off Vitezovog filma. No, upravo naše regionalne kinemtaografije imaju tendenciju da često proizvode jako slične filmove uprkos tome što je produkcija vrlo sužena i oskudna i ne bi trebalo da nudi prostor za takve gafove.

Vitezov film ima nešto širi zamah u pogledu kritike društva, i upotrebe urbanoie u razne svrhe ali Kapac sa druge strane snima intenzivniji, duhovitiji i napetiji film. Reč je o jednom od retkih mladih reditelja u regionu koji ne smatra da je suptilnost prednost već tuče iz svih oružja. Dakle, ovde ima gorea i Kapac se ne stidi da ga iskoristi, ima nasilja, ima skoro opipljive napetosti i sve to ima finu glazuru humora.

Glumačka podela je odlična a naročito je dragoceno to kako je rekontekstualizovao neke od glumaca iz hrvatskih sapunica. Ona i omogućuje tu finu dozu humora. Ono što je ključni problem filma jeste oslanjanje na neke od konvencija tih backwoods, urbanoia horora, koje sežu dosta duboko, sve do Tobe Hoopera. Kapac srećom i te klišee i preokrete koji više nisu preokreti već deo opšteg gledalačkog poznavanja medijuma radi sa punim ubeđenjem tako da je sveukupan utisak takav da stvara velike simpatije.

Kapac je nažalost posle ovog filma uslovno rečeno nestao sa scene. Vrlo sam radoznao da saznam šta sledeće sprema.

Sunday, August 16, 2015

SVINJARI

SVINJARI je celovečernji debi poznatog regionalnog queer autora Ivana Livakovića, film koji je istovremeno potpuno jeziv i neophodan za gledanje, barem za sve one koje zanimaju jugoslovenski i postjugoslovenski film.

Jezivost SVINJARA je drugačija od onoga što čini užasne postjugoslovenske filmove po tome što je ovo film čiji reditelj nije vizuelno pa ni dramski nepismen. Međutim, istovremeni spoj ogromne pretenzije, nekontrolisanog formalnog ekscesa koji nažalost nije nov, rezultira delom koje nažalost jeste unikatno jer je jedino snimljeno ali u idejnom pogledu mogao bih zamisliti mnoge reditelje koji bi pokušali da snime ovako nešto.

Film prepliće narkotičke vizije glavnog junaka i televizijski program i rezulitra nizom histeričnih skečeva koji parodiraju televizijske emisije, obuhvataju porodični i unutrašnji život glavnog junaka a povremeno skreće i u nešto što sam autor naziva “turbofolk mjuziklom”.

Livaković je veteran kratkometražnog queer filma i to se definitivno oseća u njegovoj nesposobnosti da artikuliše dugometražnu priču već gomila kratkometražne ideje u celovečernju minutažu. No, sama realizacija koja više duguje estetici videospota nije nevešta, rekao bih čak da je previše profesionalna u odnosu na subalternost ideje.

Imajući sve ovo u vidu, ovaj film bi mogao imati vrlo ozbiljan fandom među LGBT ekipom pošto se oslanja na estetiku tabloida, glamur reality emisija i turbo folka. Stoga, ne bi me čudilo da deo onih koje privlače šunda i camp, u tom LGBT ključu vrlo lepo prihvate ovaj film.

Nažalost, osim etiketiranja turbo folka kao muzike koja slavi bolesni hedonizam našeg doba oblikovan tabloidima, upotreba ove muzike nema dublju konotaciju. Naravno, turbo folk kao takav u Hrvatskoj je prokažen pa to doprinosi šok-estetici filma. U tom smislu bilo bi zanimljivo prikazati ovaj film u Srbiji i videti kako će turbofolk mjuzikl biti pročitan, naravno od strane onih koji imaju snage i strpljenja da prežive ovaj film.

DHEEPAN

Kanski pobednik, DHEEPAN Jacquesa Audiarda, za osvetnički film sedamdesetih čini isto ono što je THE MATRIX uradio za superherjski film, osmislio je kontekst u kome takvi junaci mogu da postoje. Kontekst je ovog puta na razmeđi dokumentarizma i fikcije, a priča prati junaka koji prelazi iz snažno indoktriniranog miljea Tamilskih tigrova u parisko predgrađe u kome su indoktrinaciju izvršile serije poput WIRE, i to ne kroz likove policajaca.

Naslovni junak je Tamilski tigar koji beži iz Šri Lanke kada shvati da je sve izgubljeno. U izbegličkom kampu pronalazi ženu koja pristaje da se pravi da mu je žena a ona nalazi siroče koje pristaje da se pravi da im je dete, i tako lažući stižu u Pariz. Posle još nekih laži u kojima ratnik sebe predstavlja kao žrtvu i NGO aktivistu dobijaju stan u nekom razorenom “socijalnom” bloku u kome red zavode lokalne bande narkodilera. Postepeno, ova “lažna” porodica počinje da funkcioniše kao prava ali traume iz rata su prevelike i žena & dete više nisu raspoloženi da prisustvuju pucnjavama u svom komšiluku. Dheepan ponovo mora da postane ratnik.

Kada se premisa prepričava ovako, deluje kao da se ovo sve moglo realizovati i kao film Tonyja Jaa, i to nije sasvim netaćno. Međutim, sve do završnice u kojoj kreće raskusuravanje kojim bi najbolji majstori bioskopske akcije bili zadovoljni, DHEEPAN je tvrda socijalna melodrama sa trilerskim odnosima među likovima.

Audiard izvlači maksimum iz tamilskih/ šrilankanskih glumaca, dopušta da film značajnim delom bude na njihovom jeziku. Istovremeno, ovo je film koji je izbegao klopku političke korektnosti, u njemu izbeglice nisu bespomoćne i jadne, barem ne dok ih u pojedinim situacijama francusko društvo ne učini takvim. Međutim, kada pritisak postane preveliki, Dheepan se vraća svojim ratničkim korenima. Iako se za ovaj naslov ne može reći da je feelgood film na kraju, nesporno je da Audiard staje na stranu ratnika koji uzima stvar u svoje ruke i ne dopušta da izgubi i drugi rat i da ponovo bude oteran.

Audiardov rediteljski postupak je sveden, realistički, sa odličnim darom za detalj i izbor ambijenata, i dobro odmerenim iskliznućima u nešto eksplicitnije subjektivne vizije glavnog junaka što je već uvežbao u PROPHETu oostalom s tim što je ovde to znatno diskretnije.

Noe Debre, Thomas Bidegain i Jacques Audiard zajedno potpisuju scenario a na špici se na kraju ne pominju literarni klasici koji su ih navodno inspirisali, još u vreme kada se film zvao ERRAN. Zanimljivo je da se upravo neki scenaristički pečati najmlađeng člana ekipe Noe Debrea najlakše čitaju na nivou detalja.

U izvesnom smislu, ovo je najatipičniji Audiardov film jer je u osnovnoj postavci otišao najdalje i u smeru evropskog angažovanog i holivudskog repertoarskog filma unutar istog dela, i napravio celinu koja pokazuje kako se na svež način radi i jedno i drugo. 

* * * 1/2 / * * * *

Friday, August 14, 2015

AIR

Pogledao sam AIR, naučnofantastičnu duo dramu, u sklopu industrijske špijunaže. Reč je o filmu oslonjenom na Djimona Hounssoua i Normana Reedusa, dve stare kajle što se tiče žanrovska estetika koje čine sve što je moguće sa scenarističkim materijalom koji je naažalost vrlo mlak. Njihova dobra igra, odličan produkcioni dizajn uprkos niskom budžetu i vrlo solidan rediteljski rukopis Christiana Cantamesse, debitanta koji je pekao zanat radeći igre i kratke filmove, čine da AIR neprestano sugeriše da će nešto da se pokrene, da se desi ali mu to na kraju ipak izmiče.

Premisa o dvojici čuvara koji u postapokaliptičnom svetu čuvaju sarkofage za hibernaciju u kojima se nalaze ljudi koji će biti potrebni za obnovu sveta kada se planeta očisti nudi više mogućnosti nego što na kraju dobijamo na ekranu, u ovom filmu koji producentski potpisuje Robert Kirkman. Premisa očigledno nije bila dovoljno da se autentičan dramski sukob pretoči u scenario i da Cantamessa u režiji izanimira Hounssoua i Reedusa da pruže još ubedljiviji rezultat. 

* * / * * * *

AMANET

Pogledao sam AMANET Nemanje Ćipranića, unikatan film u našoj kinematografiji budući da je reč o urbanoj melodrami sa elementima trilera, snimljenoj po uzoru na francusku, neo-šabrolovsku tradiciju. Ovaj film spada u liniju filmova kakvi nam nedostaju u našoj kinematografiji iako se baš ova forma na Fakultetu dramskih umetnosti smatra paradigmatičnom. Naravno, na toj liniji bi se hipotetički mogli naći KLOPKA ili ZAJEDNO, ali AMANET zaista uspeva da napravi odmak od svega toga i ode u pravcu jedne suptilne artificijelnosti koja omogućuje da se postigne pravi melodramski eksces u čemu ova dva naslova svaki iz svojih razloga ne uspevaju.

U tom smislu, ohrabrujuća je vest da je Ćipranićev film selektira za festival u Montrealu koji nije naročito značajan ali jeste bitan hub upravo za afirmaciju srpskog filma koji tamo redovno dosta dobro prolazi.

Premisa se razvija vrlo francuski - mladi student koji radi kao konobar upoznaje a zatim prima u kuću trudnu devojku koja luta gradom bez mesta gde bi prespavala dok se sprema za abortus. Među njima se razvija ljubav i on uspeva da je ubedi da zadrži dete, a ni ne sluti da je time otvorio vrata jednog neočekivanog života za sve njih…

Ljuba Bulajić i Milena Živanović u ulogama mladih protagonista nalaze se u izvesnom disbalansu u odnosu na iskusne profesionalce Danicu Maksimović i Gorana Radakovića. U tom disbalansu, Maksimovićka i Radaković donose već dobro razgažene interpretacije u drugom registru u odnosu na mlade glumce, i svakako bi bilo bolje da su glumci malo usaglašeniji, iako se ni za koga ne može reći da je u krivu kad je reč o izboru sredstava.

Ćipranić u vizuelnom pogledu i kad je reč o atmosferi vešto vodi priču i rekao bih da je ovo jedan od filmova u kojima je reditelj izvukao maksimum iz scenarija, ovog puta iz pera Sare Radojković.

Ova mlada ekipa je napravila niz hrabrih izbora iako to AMANET kao jedna vrlo decentna građanska triler-melodrama nimalo ne implicira. Naime, ovo je film sa profesionalnim i školovanim glumcima umesto Bor-Majdanpek škole rada sa naturščicima, zatim ovo je film u kome se oseća život u Beogradu a da nisu prenagažene teme tranzicije, nemaštine, rata itd.

U tom pogledu, AMANET je film koji je dugo “tražila” naša kinematografija i uprkos upornom usmeravanju kadrova da rade ovako nešto tek ga je sada i dobila.

Film je sniman u niskobudžetnim uslovima a koliko čujem izmakla mu je pomoć Filmskog centra Srbije što se zaista graniči sa ozbiljnim kriminalom, pa sve to ukupno zaista čini ovo delo još većim poduhvatom. 

* * 1/2 / * * * *

Thursday, August 13, 2015

THE GIFT

Pogledao sam THE GIFT, redieljski debi Joela Edgertona, u kome ovaj glumac potpisuje i scenario. Reč je o filmu koji se estetski nadovezuje na home invasion trilere osamdesetih, istovemeno ovo je i Blumhouse produkcija, međutim Edgerton pokušava da napravi i nešto mnogo više od toga. U tom pokušaju da napravi “nešto mnogo više” Edgerton ne uspeva, ali srećom gađajući sjajan film nije zaboravio da napravi dobar film i to je jako važno.

Ono što čini ovaj film dobrim jeste priča o fluidnosti identiteta, pitanjima laži i krivice, osvete i praštanja koja omogućuje da film menja fokus između tri junaka “sa senkom”. Isprva ovo kreće kao priča o ženi sa “sumnjivim” mužem i njegovim prijateljem psihopatom, potom se fokus pomera na muža, pa na psihopatu, i do kraja filma niko ne ostaje čist.

Blumhouse radi mikrobudžetne filmova. THE GIFT to nije, barem ne u formi koju imaju found footage i slični projekti ove kuće ali jeste vrlo sveden. Mahom je vezan za atmosferičnu i vrhunski dizajniranu kuču bračnog para, čiji modernistički, skandinavski dizajn sa velikim staklenim površinama koje upijaju svetlo ovvara mogućnost za razne suspense zahvate i jump scareove.

Scenario pak nudi zanimljiva rešenja u pogledu promene fokusa sa lika na lik. U određenom smislu, zarobljen je na ničijoj zemlji između trilera i studija karaktera, ali u zamršenom finalu prelazi ipak u triler. U pogledu preokreta i iznenađenja, ovo nije scenario u kome se preokreti ne mogu anticipirati ali većina njih spada u onaj domen “voleo bih da se sad ispostavi ovo”. Dakle, preokreti u ovom scenariju ne ostavljaju gledaoca iznenađenim već zadovoljnim.

Jason Bateman i Rebecca Hall u glavnim ulogama su odlični. Bateman se odmiče od svog komičarskog manira i nudi lik simpatičnog junaka sa ozbiljnim tajnama. Rebecca Hall se odlično nosi sa svojim zadatkom u svim deonicama filma i onda kada je fokus na njoj i onda kada nije. Sam Joel Edgerton je možda najmanje upečatljiv deo ove podele ali nije pogrešan.

U vizuelnom pogledu, Edgerton je iznenađujuće artikulisan i zreo, i film ne samo da ne deluje debitantski već ne deluje ni kao da ga je režirao neko ko po vokaciji nije reditelj. Mislim da će THE GIFT sasvim sigurno otvoriti još prilika Edgertonu za rediteljske angažmane. 

Home invasion trileri su početkom is redinom devedesetih bili jedan od najpopularnijih podžanrova američkog mejnstrima. Sada su gurnuti u indie i žanrovski mikrobudžetni milje. Ipak, vitalnost unutar žanra itekako postoji.

* * * / * * * *

A COOL, DRY PLACE

Pogledao sam A COOL, DRY PLACE Johna N. Smitha, adaptaciju romana Michaela Granta Jaffea, iznenađujuće efikasnu, svedenu, melodramu o ambicioznom čikaškom advokatu koji se povlači u unutrašnjost na lakši posao, da bi brinuo o malom sinu kada ga supruga napusti. Iako se za A COOL, DRY PLACE ne može reći da je savremeni ekvivalent KRAMER VS KRAMERa, reč je o solidnoj, jasnoj melodrami sa odličnom ulogom Vincea Vaughna u svom centru i solidnim doprinosom Monice Potter i Joey Lauren Adams oko njega.

Uprkos plačevnoj temi, film uspeva da bude duhovit a da ne skreće previše u direktnu komediju, i Vince Vaughn, tada još uvek prevashodno “dramski” glumac odlično kanališe takva kretanja u tonu.

Ukupni ton filma je bez sumnje mejnstrim, ali u suštini ovo je ona vrsta filma koja je već tada morala da se bazira u indie okvirima, a to je melodrama smeštena u američku provinciju, bez globalnih ambicija.

Smithova režija je jednostavna, akademska, film je efikasan, bez viškova, sa duhovitim i ubedljivim odnosom između Vaughna i klinca. Ipak, nedostatak većih rediteljskih egzibicija nesumnjivo iz današnje vizure tera A COOL, DRY PLACE na mali ekran.

 * * * / * * * *

Monday, August 10, 2015

TRAICANME LA CABEZA DE LA MUJER METRALLETA

Pogledao sam TRAICANME LA CABEZA DE LA MUJER METRALLETA Ernesta Diaz Espinoze. Reč je o rodriguezovskom filmu iz faze Grindhouse ortodoksije. Sve je prilagođeno Grindhouseu, od fakture slike koja je naprasvljena da izgleda kao neki VHS snimak do preteranosti treš rešenja kojima se film bavi - a naslov otprilike opisuje ko je centralni lik.

Na svu sreću, Ernesto Diaz Espinoza shvata da je naslovna junakinja preekstreman koncept da bi bila noseći, glavni lik. Ali sa druge strane za glavnog junaka uzima mladog gejmera, DJa iz Santijaga koji svoju potragu za naslovnom junakinjom tretira kao igranje GTA. ČAk je i film podeljen na poglavlja koji su formulisani kao misije, sa različitim zadacima za junaka.

Međutim, Diaz Espinoza ne ulazi u suštinu gejmerskog iskustva čak ni kroz ovu maskaradu gde igrač preuzima avatar u igri iako nema one veštine koje protagonista u igri ima itd. Otud cela stvar sa GTA ne samo da deluje nategnuto već bi se moglo reći da mi je pobuđivala snažnu želju da prekinem gledanje filma i zaigram GTA. Situacije u kojima se junak nalazi unutar tih “misija” naprosto ne deluju toliko izazovno i nisu koncipirane kao “igra”.

Kada se tome doda nemarna, a opet neduhovita okolnost koja je uvela junaka u potragu za glavnom junakinjom, rekao bih da dramaturški osnov filma baš i ne stoji, a akcije nema toliko da bi to mogla da prikrije.

S druge strane, taj mish-mash osamdesetih u estetici sa GTA i ima i nema smisla. Uostalom, meni najdraži klon GTA jeste SCARFACE produžetak, Međutim, prevelika količina tarantinovsko-rodriguezovske naknadne pameti (koje doduše ima i u GTA) nekako udaljava ovaj film i od ideje 80s throwbacka ili “oživljenog GTA”.

Međutim. činjenica da je ovo 80s throwback i “oživljeni GTA” kao i inače kod Diaz Espinoze rezultira nekim stvarima u kojima je nemoguće ne uživati.

Atmosfera filma u najširem smislu je prilično cool, i Diaz Espinozin nedostatak ukusa zbilja odgovara ovom materijalu. U vizuelnom pogledu, razaranje kvaliteta slike pomaže Espinozi iako se oseća digitalna tradicija ovog reditelja kroz priličnu tupost optike kojom se služi. 

Kao i drugi Diaz Espinozini filmovi i ovaj u sebi nosi efekat odličnog studentskog showcasea. I opet je problem u tome što ovo naprosto nije studentski showcase.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, August 9, 2015

A FAMILY BASKETBALL TEAM

Pogledao sam severnokorejsku sportsku komediju A FAMILY BASKETBALL TEAM iz 1998. godine. Ovaj film spada u red klasika njihove kinematografije koji su uključeni u repertoar stalnih repriza. U odnosu na film o fudbalu, ova košarkaška komedija je mnogo bolja i može sasvim ravnopravno stati uz rame sa nekim manje uspešnim ali opet pristojnim komedijama snimanim u evropskim socijalističkim zemljama tokom pedesetih i šezdesetih.

Ideja je gotovo pa zrela za rimejk. Naime, na čelu jedne seoske severnokorejske porodice je čiča, uvaženi profesor fizičkog. Svi u porodici su zahvaljujuži njemu posvetili svoj život sportu. Međutim, sin koji želi da bude bokser dovodi snaju koja se ne bavi sportom ali ima ujaka koji je bitan funkcioner u Sekretarijatu za fiizčko vaspitanje na pokrajinskom nivou.

Film u pogledu vrednosnog sistema uspeva da obuhvati tu postmodernost Juchea gde se u centru jednog opšteg modernizatorskog i emancipatorskog projekta nalazi jak konzervativni koncept patrijarhalnosti i starešinstva koje u ovom slučaju čak i nije toliko politizovano, naime partijski funkcioner je jedini lik koji na neki način biva ismejan i kritikovan (žena ga podseća da se ugojio, sigurno u sklopu kampanje koja je u to vreme trajala da narod manje jede zbog loše žetve, poplava itd.) ali vrednost koje patrijarh oličava su izuzetno jake i svima jasno čitljive. Doduše, pred junakinjom se pojavljuju dva puta, jedan je da bude prihvaćena jer patrijarh naravno nije ludak i razume ljubav, mada voli da je proveri na sportskom terenu, a drugi je da nauči da igra košarku.

Naravno, jasno je kojim će putem poći i biće nagrađena prilikom da svojom trojkom u poslednjoj sekundi reši utakmicu na lokalnim radničkim igrama.

Lako bih mogao da zamislim ovakav film Lole Đukića sa Mijom i Čkaljom tokom šezdesetih, i ne bih očekivao da bude bitno liberalniji. Doduše, razlika je svakako u cinizmu koji je postojao u našoj komediji a kog u Severnoj Koreji nema. Junaci možda jesu amateri čije ambicije daleko nadilaze njihove moći ali njihov optimizam i vera su nepatvoreni.

Na kraju filma, interveniše i Kim Jong Il, kao ruka sudbine koja nagrađuje onoga koji je to zaslužio. Ipak, izuzev te nagrade, film ne prikazuje neku esencijanu ispravnost rada institucija. Saradnja sa vojskom, bavljenje sportom, radničke igre, povinovanje želji starog oca koji smatra da je “košarka značajna za razvoj radnih i odbrambenih mogućnosti”, sve je to deo jedne opšte radosti življenja.

Filmofili raznih profila i interesovanja imaju masu razloga da potraže ovaj naslov.

 * * / * * * *

REDEEMER

Dosta sam očekivao od povratničke saradnje Marka Zarora i Ernesta Diaza Espnoze. Nažalost, uprkos činjenici da je ovaj film podržala američka kuča XYZ Films i da Diaz Espinoza ima izgrađeno ime u svetu žanrovskih festivala, čini se da je njegova pozicija zacrtana. Njegovo je da bude Drugorazredni Rodriguez iako je već sam Rodriguez drugorazredni.

REDEEMER je film koji u sebi ima temelj pristojnog borilačkog filma osvete, i na nivou ideje i pre svega sa Markom Zarorom u glavnoj ulozi. Međutim, uprkos mom raspoloženju za svedenu grindhouse akciju koja će istaći Zarorove fizičke predispozicije u prvi plan i njegovoj sposobnosti da to sve realizuje, Diaz Espinozin film je naprosto prečesto glupav i amaterski a to nedovoljno nadoknađuje nekim radikalnim idejama. Neke od naivnosti i loših scena proističu iz apsurdno loše stilizacije, kao recimo u sceni sa neonacistima, neke iz prenaglašeno cheesy subplota sa bolesnim detetom koji nikada ne zaigra, a ponajviše sa likom kog na jednoj lokaciji uz dosta mučnih monologa igra američki epizodista i koproducent ovog filma Noah Segan.

Akcija je u pojedinim scenama prilično dobra i tu Diaz Espinoza uspeva da postigne zaista dosta. Ipak, suštinski mi smeta ta nesumnjivo namerna idiotizacija svega ooga što okružuje akciju jer mi se čini kao da namerno pokušava da se uklopi u campy zahteve internacionalne žanrovske scene.

Najveći gubitnik u ovoj priči nije Diaz Espinoza već upravo Marko Zaror kome biološki časovnik otkucava a svoje glavne projekte ipak radi sa Diaz Espinozom. On je pružio sve što je mogao i u ovom filmu a rezultat je ponovo film koji bi se pre mogao smatrati kao showcase za nešto ambicioznije i skuplje. Problem je u tome što su Diaz Espinoza i Zaror to davnih dana snimili, i sada se samo ponavljaju. Ipak, REDEEMER landgrabuje određenu gledaočevu pažnju zahvaljujući Zaroru i akciji. Diaz Espinozina stagnacija odnosno tapkanje u mestu podsećaju na slučaj Prachye Pinkaewa ali nažalost Zaror nije uspeo da se afirmiše internacionalno kao Tony Jaa. 

* * 1/2 / * * * *

Saturday, August 8, 2015

LA CREME DE LA CREME

Pogledao sam novi film Kima Chapirona LA CREME DE LA CREME. U svom trećem filmu, Chapiron pravi do sada najpristupačniji, pa u određenom smislu i najkomercijalniji film u svom opus a pri tome ne žrtvuje scoju poetiku i neke od opsesivnih tema. Doduše, SHEITAN se po svom postupku bitno razlikovao od DOG POUNDa, pa se i LA CREME DE LA CREME razlikuje od prva dva, no tema zatvorene zajednice koja pritiska i determiniše ponašanje junaka ostaje snažno prisutna, kao i poigravanje sa stilemama žanrovskog i art filma.

Žanr je ovoga puta omladinska drama na ničijoj zemlji između socijalno kritičkog, da ne kažem problemskog filma i romantične komedije. Milje je elitna poslovna škola, za koju junaci neprekidno ponavljaju da je “najbolja u Evropi” a zaplet je ideja jednog od studenata da primeni ekonomsku teoriju na muško ženske odnose i dok si rekao keks, studenti organizuju eskort servis čiji je ključni zadatak da štreberima iz škole “podižu cenu”.

Arty element je Chapironovo povremeno koketiranje sa stilemama francuske građanske melodrame, naročito sa njenim satiričnim elementom, i imajući u vidu živopisne elemente kojih se latio, vrlo dobro uspeva da iskontroliše sve te zavodljive efekte.

Međutim, glavni junaci su klinci tako da koliko god hladnokrvno i poslovno prišli ovom biznisu pre ili kasnije “they start getting high on their own supply” i počinju da razrešavaju svoje odnose kroz ovu akciju. 

U vizuelnom pogledu, Chapiron se opredelio za visokoestetizovani pristup sa fotografijom koja je maksimalno uglađena, izgled filma je besprekoran, glamurozan u meri u kojoj to priča dozvoljava, U nekoliko navrata unosi vrlo male oniričke intervencije koje su mu svojstvene i ponovo uspeva da stvori odličnu atmosferu. Histeriju klasnog sukoba na kraju uspeva da prikaže mnogo efektnije od svog saborca Romaina Gavrasa, a na tom putu pravi i svoj do sada najpristupačniji i formalno “najkomercijalniji” film.

Mladi glumci u glavnim ulogama su sjajni ali ne treba zanemariti ni epizodiste koji ih okružuju i svojom sugestivnošću znatno doprinose interpretaciji glavnih glumaca

Scenario su napisali sam Chapiron i Noe Debre, učenik Thomasa Bidegaina, jedan od potpisnika scenarija za ovogodišnji trijumf Jacquesa Audiarda DHEEPAN. Scenario je dobro koncipiran i jedina krupnija greška jeste lik cimera koji isprva igra noseću ulogu u priči a potom biva marginalizovan čime se stvara osećaj izneverenog očekivanja.

LA CREME DE LA CREME me je u najboljem smislu podsetio na američke problemske filmove osamdesetih, i dao je tom konceptu savremenu millennial glazuru. 

* * * / * * * *

Thursday, August 6, 2015

FANTASTIC FOUR

Pogledao sam FANTASTIC FOUR Josha Tranka, novi Foxov reboot Marvelovog stripa koji je izgleda osuđen da podnese svu kritičarsku žuč, akumuliranu protiv strip-ekranizacija. Vidim da je i publika dosta indoktrinirana protiv filma, u Tuckwoodu je na projekciji bilo četrnaest ljudi od toga pet stranaca u dve grupe i odmah posle filma počeli su spontano da negoduju.

Da li je film toliko loš?

Ne samo da nije. Rekao bih da je jedini ozbiljan gaf u filmu napravio John Reynolds u prevodu. Kada Sue Storm kaže da je sa Kosova, titl je trebalo da glasi “Sa Kosova i Metohije”.

Josh Trankov FANTASTIC FOUR je origin story i “mali superherojski film” kao što je to ANT-MAN Peytona Reeda. Dakle, ceo film je priča o tome kako junaci postaju “fantastična četvorka” a negativac proističe iz origina i cela situacija sa Doomom zapravo vrlo lepo “uvezuje” stvar. Da li je film mogao da traje malo duže? Zašto da ne. Ali meni je lično prijalo što ovo nije dvo(ipo)časovna Marvelova peglačina.

Negde oko polovine filma junaci dolaze do tačke bez povratka, odnosno do mutacije a na samom kraju definišu svoju poziciju, autonomiju, činjenicu da će raditi kao tim.

Glumačka ekipa koja čini tim je besprekorna, sa ozbiljnim dramskim, karakternim kapacitetima. Miles Teller, Michael B. Jordan, Kate Mara itd. su najbolje što američki film ima. Ove uloge nisu najveći izazov koji su ikada dobili ali oni ih rade dobro i samo zbog ovako dobre postave bi trebalo da se nastavi franšiza sa njima.

Film ima u sebi suštinski nedostatak dramatike iz prostog razloga što mi već znamo da je F4 superherojski tim, i naprosto priča koju dobijamo u filmu nam je poznata iz mitologije iz trejlera, i pitanje je da li bi ovaj film ostavljao ovakav utisak da ga gledamo bez predznanja. Međutim, ni kada znamo ishod cele priče, film nije dosadan, iako u njemu ima dosta kooperacije među junacima, naročito u prvom delu i ne mnogo zaoštrenog konflikta. Ipak, Trank dobro vodi glumce i SF atmosferu koju gradi.

U određenom smislu MAN OF STEEL i FANTASTIC FOUR zaslužuju uporednu strukturalnu analizu. Naime, MAN OF STEEL ima A-pristup, dugo traje, ima veliko finale i puno akcije, ali je takođe film u kome iz origin storyja proističe negativac. Isto tako, u oba ova filma reditelj reže u trenutku kada treba da se izgovori suštinski kempozno ime superheroja.

U tom smislu, Trankov “realistički” pristup je više na liniji savremenog DCa nego Marvela, čak i Foxovog Marvela koji je tvrđi od Disneya. Ono što je zanimljivo kod Tranka je da uspeva dosta konzistentno da održi taj grungy pristup i kroz dizajn i kroz igru glumaca, čak i onda kada odenu svoje kostime.

Finale sa Doomom u drugoj dimenziji doduše možda odsutupa od osnovne Trankove ideje jer nije “uzemljeno”, naprotiv dešava se na užarenoj lopti u drugoj dimenziji ali Trank se trudi da i taj svet učini opipljivim i prašnjavim. Ipak, da, finale jeste svojevrsni “pad”, premda osvežava svojom “jasnoćom”, činjenicom da to nije animirani haos koji traje letnji dan do podne.

Doom je postavljen kao negativac čije odluka da ode na mračnu stranu proističe iz naravi i frustracije, ali i iz jasnog antiestablišment stava. Gest koji ga gurne preko ivice zapravo je svest o tome da je američka vlada uzela njegove mutirane drugove sa supermoćima pod svoje.

U scenama Doomove aktivnosti na Zemlji, funkcioniše mnogo bolje nego kada ode u drugu dimenziju gde solidno postavljen karakter ne uspeva da u potpunosti amortizuje generic znake negativčeve psihoze. Sličan slučaj kao u GUARDIANS OF THE GALAXY.

Trank u reditejskom pogledu nudi jedan vrlo “pročišćen”, lepo realizovan konvencionalni pristup, blizak SFu i u tom smislu snimio je film koji se više nadovezuje na estetiku SF akcije nego superherojskog filma.

Po značaju FANTASTIC FOUR ne može da se poredi sa CHRONICLE jer nije prevratnički ni u pogedu forme ni u pogledu sadržaja, ali je prilično svež i sasvim je u redu. Stoga je šteta što je Josh Trank od jednog perspektivnog reditelja, usled glasina sa snimanja itd. postao jedan od najozloglašenijih. Pre neki dan sam na tu temu kontemplirao o Marcu Webbu koji je izgubio svoj ugled radeći SPIDER-MANe a u Trankovom slučaju stvar je još ekstremnija jer njegov reboot FANTASTIC FOURa je mnofo solidniji od onoga što je Webb snimio za Sony.

Trankov eksperiment možda nije uspeo do kraja, ali na kraju se ispostavilo da se on jedino može optužiti za to da je snimio film koji nije “prenaduvao” stripovski izvornik van svih granica, što je napravio čist origin story, sa akcentom na ljude iza mutacije, i što je na neki način pokušao da ponovi ponešto od onoga zbog čega je CHRONICLE bio sjajan, i zbog čega je na kraju krajeva i angažovan. Rekao bih da u mnogim svojim pokušajima Trank i uspeva. 

FANTASTIC FOUR svakako nije na nivou CHRONICLEa, ali kada uzmemo u obzir da se suočavao sa raznim ograničenjima od kojih neka proističu iz stripa (neki junaci imaju malo bezveze moći), ovo je sasvim pristojan punky superherojski film koji očigledno nema šta da traži u dobu kada su superheroji dobili status GONE WITH THE WIND a GONE WITH THE WIND ide na Sundance. 

* * * / * * * *

A LEGO BRICKUMENTARY

Pogledao sam A LEGO BRICKUMENTARY Leifa Davidsona i Daniela Judgea. Odlična tema koja ne prestaje da fascinira, dobro istražen milje, i ambiciozan vizuelni pristup dovoljni su da nastane film kome se malo šta može zameriti. U tom pogledu zapravo jedino što smeta jesu pokušaji humora kojih nema puno ali ih ima dovoljno da se oseti kako naprosto nisu dovoljno dobri, uprkos tome što je narator Jason Bateman koji ume da isporuči duhovitu repliku.

A LEGO BRICKUMENTARY pokriva ključne tačke u razvoju same firme ali se potom fokusira na sve oblike kreativnosti koji proističu iz Lego kockica, u rasponu od masterbudildinga, geekova koji prave svoje projekte, pa sve do praktičih primena Lego kockica u obrazovanju, terapiji, savremenoj umetnosti pa sve do fringe aktivnosti kao što su razni brick-filmovi. Uporedo, film nas upoznaje sa poslovnim konceptom same firme čiji je najpametniji potez u stvari bio to što je dopustila i još podržala crowd-creative inicijative.

U tom smislu, film uspeva da bude hronološki precizan, a da opet neke od učesnika isplasira i kao karaktere, ne samo kao talking headse. Ne znam da li Lego ima neke skandale koje bi želeo da prikrije kao recimo Apple, ali toga u ovom filmu definitivno nema i moram priznati da mi ta “mračna strana” ne nedostaje.

Međutim, to ne znači da nema “mračne strane” u Lego univerzumu i ona se javlja gde drugo nego u Americi gde postoji entuzijasta koji izrađuje savremenu vojnu opremu i naoružanje za Lego kockice. Koliko god da je korporacija pravila gun control, našao se neko u Americi, naravno, da to zaobiđe. 

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, August 5, 2015

EDEN

Pogledao sam EDEN Mie Hansen Loeve, priču o usponu i padu sporednih likova francuskog housea, odnosno onih koji nisu bili Daft Punk. Film je duboko ukorenjen u savremenom francuskom realizmu, dosta kamere sa ramena, spontane ali ipak artikulisane glume, dosta pričanja priče kroz scene koje naizgled nisu bitne za naraciju. U tom smislu EDEN zahteva strpljivog gledaoca. Međutim, rekonstrukcija perioda je impresivna, naročito za ljubitelje muzike koji mogu da vide naličje DJ kulture koja je počela da cveta početkom devedesetih i pre svega jedan “krajnje običan” milje iz kog su oni dolazili, neprihvatanje zajednice i neprepoznavanje velikog biznisa i velikog kulturnog odjeka koji će ta subkultura imati.

Ko-scenarista i inspiracija za film je autorkin brat Sven Hansen-Loeve koji je i bio učesnik te scene. U izvesnom smislu ovaj film Mie Hansen-Loeve može se posmatrati kao blizanac filma njenog supruga Olivier Assayasa APRES MAI i šezdesetosmoj i njenim posledicama po učesnike i konrakulturu. Naravno, epoha o kojoj govori EDEN nije imala ni tako dubok angažman ni tako dalekosežne posledice. 

* * * / * * * *

(500) DAYS OF SUMMER

U sklopu proučavanja Franka Tashlina, reprizirao sam film koji smatram jednom od najčistijih manifestacija njegovog uticaja u savremenom filmu a to je (500) DAYS OF SUMMER Marca Webba. Ova indie ljubavna priča realizovana je tashlinovski, sa epizodičnom strukturom konstruisanom oko vizuelnih i?ili verbalnih gegova unutar scena, stilizacijom junaka koja je direktna i praktično više grafička, mešavinama raznih pripovedačkih tehnika - naročito u vizuelnom pogledu - uključujući uvođenje “filma u filmu”, split screena, plesnih numera i animiranih detalja. Ono po čemu se Webbov film razlikuje od Tashlina je svakako ciljna grupa i nešto sofisticiraniji smisao za humor.

Ovaj film je rediteljski tour de force koji je lansirao i Webbovu karijeru i pisce scenarija Scotta Neustadtera i Michaela H. Webera. Nažalost, Webb je posle (500) DAYS OF SUMMER napravio katastrofalnu grešku ušavši u mejnstrim kroz stagnantni reboot SPIDER-MANa i dva filma kasnije, od kojih se drugi smatra promašajem kog se odriču i članovi ekipe i sam studio, on je izgubio svoju veliku reputaciju. Za to vreme Neustadter i Weber su se nametnuli kao scenaristi i producenti quirky lubavnih priča za studije i praktično očuvali reputaciju stečenu ovim filmom.

Dok je Tashlin ušao u igrani film iz animacije, Webb je počeo u industriji muzičkih videoklipova i odatle potiče velika sugestivnost njegovih prizora i sposobnost da u kratkim deonicama postigne jako puno u pogledu atmosfere i opšte estetizacije. Sa glumcima raspoloženim za nadigravanje, uspeh je bio zagarantovan, iako sam scenario ne bi tako dobro funkcionisao sam po sebi u nekoj drugoj, vizuelno i pripovedački manje ambicioznoj egzekuciji.

Doduše u pojedinim stilizacijama, pre svega u uvođenju nekih arhaiziranih ambijenata i likova i sam Webb uspeva da se zaigra. Tih slučajeva nema puno ali ih je dovoljno da naruše sklad pojedinih deonica.

Indie igra glavnih glumaca u ovom slučaju, sa svim svojim idiosinkrazijama, specifičnim ritmom, pauzama i sl. odličo je uklopljena sa visokokontrolisanim vizuelnim izrazom. Webb to recimo u SPIDER-MANima nije uspeo da ponovi iako je pokušavao tako da je na kraju njegova ekranizacija zapala među najslabije filmove sa dobrom i tačnom podelom. U (500) DAYS OF SUMMER taj spoj glumačke idiosinkratičnosti i visoke estetizacije uspeva, i takvih slučajeva nema mnogo.

Dva filma su preokrenula Webbovu karijeru od indie autora do journeymana, njegov debi je podsetnik da još uvek sa određenom pažnjom treba očekivati novitete ovog reditelja. 

* * * / * * * *

Tuesday, August 4, 2015

ЖИТЪ

Pre nego što je i zvanično zadao domaći srpskim rediteljima sa filmom MAJOP Jurij Bikov je snimio debitantski film ЖИТЪ u kome je pokazao da ima takve namere. ЖИТЪ je takođe Sveti Gral srpskog filma, niskobudžetni žanrovski film koji to nije, film potere koji je istovremeno studija karaktera, rustikalni neo-vestern sa urbanim likovima, sve ono što većina srpskih reditelja u nekom trenutku želi a u produkcionom smislu možda i može da snimi.

MAJOP mi u tom smislu ipak ostaje draži i paradigmatičniji jer jače zahvata “veliku priču” izvan male. Ipak, ЖИТЪ je, da se poslužim omiljenim izrazom srpskih filmskih autora u tom smislu “čistiji”, i nepretenciozniji jer se fokusira na dva karaktera - dobroćudnog lovca koji tokom vikend-ekspedicije upoznaje enigmatičnog tough guya u bekstvu od ubica i na tough guya lično koji do kraja filma ostaje dovoljno enigmatičan da u dovoljnoj meri mistifikuje svedenost koncepta.

Film je vrlo mišićavo režiran, po atmosferi u nekoliko navrata evocira Waltera Hilla, a Bikov je sam napisao muziku koja pokušava da zaliči na Ry Coodera. Možda je baš ta muzika mogla biti malo nepredvidivija u odnosu na formu koje se latio.

Jednostavnost, energičnost, trajanje od vrlo svedena 72 minuta, sve su to aduti koji u spoju sa solidnom glumom i depresivnim krajolikom ne netaknute, već narušene prirode, to jest narušene pa zapuštene, daje filmu priličnu snagu.

* * * / * * * *

Sunday, August 2, 2015

PIXELS

PIXELS Chrisa Columbusa je jedan od onih letnjih blokbastera na kojima se slome kola i kritičari u njih izliju svu žuč koju inače nekako uspevaju da zadrže dok se po bioskopima pojavljuju drugi, verovatno podjednako glupi, derivativni i sve u svemu kompromitantni filmovi. PIXELS međutim, slično Schafferovom WATCHu od pre nekoliko godina, takav ukop nije zaslužio, čak naprotiv.

Sandler je svakako deo problema ovog filma i u gledalačkoj anticipaciji i u recepciji. Čini se da je Sandler došao do kraja svog grace perioda sa holivudskim novinarima, a verovatno i sa samim studijima kada je potpisao ugovor sa Netflixom, i baš su PIXELS film na kome treba da se dokazuje da on više nije zvezda i sl. Kada sam čuo premisu filma, iskreno, bilo mi je pomalo žao što će ova parafraza GALAXY QUESTa biti Sandlerov vehicle, pre svega zato što sam mislio da ona sama po sebi nudi više prostora za razne interpretacije, i isto tako mislim da su mnogi ljubitelji SF high concepta bili odbijeni činjenicom da u filmu glumi Sandler.

S druge strane, Sandler je ipak privukao dovoljno publike za otvaranje i teško je danas naći glumca koji lako, potpuno samostalno, a Sandler definitivno jeste glumac na čiji se film ne može zalutati, uspeva da privuče takvo otvaranje. E sad, to što je budžet filma visok, verovatno viši nego što Sandler danas u Americi može da vrati, pa to i nije pitanje za njega već za studio koji je odobrio ovaj film i izveo Sandlera iz njegovog žanrovskog comfort zonea.

Međutim, ono što je stduio pokušao, i što je zapravo uspeo jeste da snimi osavremenjenu varijantu GHOSTBUSTERSa, gde grupa komičara spasava svet od natprirodne pretnje - ovog puta od starih likova iz arcade igara koji bivaju poslati da pokore Zemlju za račun vanzemaljaca koji su pogrešno razumeli jednu od NASA vremenskih kapsula.

Sandler u tom smislu svakako daje ton filmu, ali on je deo tima u kome su još i Kevin James i Josh Gad, tu je Michelle Monaghan kao romantic interest i Peter Dinklage kao priduženi član ekipe. Sandlerov lik je u pogledu strukture glavni ali Sandler glumac je deo ansambla što je kritika zlonamerno proglasila za njegovu pasivnu rolu, nedostatak truda, nesposobnost da iznese scenu. Međutim, ja to tako nisam doživeo. Sandlerov lik je glavni ali Sandler glumac nije alfa i omega ovog filma.

Chris Columbus je reditelj koji je poslednjih godina lutao po raznim projektima, različitih ambicija, ali nekada je i on bio cool. Da li se iko seća da je on pisao scenario za GREMLINS? Ili GOONIES? Ili YOUNG SHERLOCK HOLMES? Ali da, pre nego što je krenuo da se ponavlja i da pravi bljutave repetitivne mejnstrim filmove za decu ili cele porodice, Columbus je bio prilično cool tip i nešto od toga je zapravo ostalo u njemu kao što se da videti i u PIXELSu. Naravno, ostaje žal što ovakav film nije režirao neki Brad Bird ili Lord & Miller, ali zapravo ono što je Columbus snimio je prilično OK, i mislim da deo humora u režiji verovatno proizilazi iz toga što je ovo Sandlerov film, dakle nema razloga da se stvari malo ne zapapre.

A rezultat je dinamičan, prilično smešan, povremeno prilično stupidan, ali i tada vrlo simpatičan, film koji napreduje i uvlači se gledaocu pod kožu kako se približava kraju. Cela ideja sa “šundom" koji društvo stvara i emituje u večnost a kasnije se vraća da ga uništi, ispostavlja se kao vrlo potentna za polemiku, mada PIXELS nije na nivou WRECK IT RALPHa. Ipak, ta ideja podeljenog mladalačkog iskustva sa ekscesima popularne kulture je zanimljiva, i intrigantna samim tim što je inkluzivna - junak koji je stasao igrajući stare šematizovane igre, na kraju pobedi preuzimajući paradigmu novih sa znatno sofisticiranijim CPU. 

U sezoni koja je umnogome obeležena oživljavanjem osamdesetih, PIXELS je formalno čist, ne pravi ništa nakaradno u formalnom smislu u odnosu na sadržaj na koji se referiše. LIšen umetničkih pretenzija za razliku od FURY ROADa, PIXELS jeste na liniji SF komedije osamdesetih. Šteta što nije imao tu sreću da ga režira Gil Kenan kao POLTERGEIST, ali pitanje je da li bi onda sačuvao i tu neophodnu goofy dimenziju.

* * * / * * * *

ДУРАК

Jurij Bikov je posle odličnog filma MAJOP mogao da snimi antologijski film ДУРАК i u tome ga je sprečila samo potreba da kroz dijalog eksplicira dubinu korupcije u ruskoj unutrašnjosti. Paradoksalno, film je smešten u milje koji je već u drugim kinematografijiama, naročito u američkoj definisan kao prostor duboke korupcije. Od CHINATOWNa pa do TRUE DETECTIVEa, gradske službe i infrastruktura su poistovećene sa korupcijom.

Biće da je Bikov želeo da stranoj publici kroz dijaloge prikaže mehanizme funkciionisanja sveobuhvatne korupcije, ali time je ubio svaku uverljivost svog filma. Negativci koji jedne druge podsećaju kada su i šta ukrali naprosto ne funkcionipu i to je šteta, između ostalog i zato što je među njima napravljeno nekoliko odličnih karaktera.

Uprkos teškoj neuverljivosti forme u kojoj su izraženi, negativci su zanimljiviji od glavnog junaka koji je skoro pa kaprijanski dobrica, vodoinstalater koji se školuje za građevnskog inženjera i shvata da će jedna stara devetospratnica da se sruši. O tome upozorava gradske oce ali su oni toliko ogrezli u korupciju da ne znaju kako, i da li da reaguju na to upozorenje.

Pored društvene kritike, Bikovljev film naravno tematizuje u odustvo solidarnosti u savremenom ruskom društvu, korupciju iz vrha koja je iskvarila i ljude ispod koji ni nemaju priliku da budu iskvareni. Otud je naslovni junak ДУРАК, budala, pre svega zato što želi da spase nekoliko stotina nedužnih građana.

Bikov je u vizuelnom smislu ponovo energičan i priča o zgradi koja se ruši je odličan zamajac za junake. Međutim, silna potonuća u polemičku dramu čine da se ova energija razvodni, i da film žrtvuje jako mnogo svoje uverljivosti i konzistentnosti. 

Film je inače posvećen sećanju na Alekseja Balabanova, sa kojim ipak ne deli puno toga, pre svega zato što kod Bikova nimalo nema humora. Producent filma je Aleksej Učicelj, jedan od zanimljivijih reditelja i producenata savremenog ruskog filma.

* * / * * * *

Saturday, August 1, 2015

UNFRIENDED

Pogledao sam UNFRIENDED Levana Gabriadzea, film koji je ceo baziran na prizorima vidljivim na ekranu jednog računara. OPEN WINDOWS je već odradio taj screen grabberski rediteljski koncept, dakle ovo nije ništa novo, s tim što je kod Nacha Vigalonda, internet bio ipak “dgnut” u odnosu na uobičajenu upotrebu, dočim se ovde ceo film odbija preko Skypea, YouTubea, Facebooka i sl. Ovo je zanimljiva ideja za niskobudžetni horor, i estetski i produkciono, sa jednim problemom, Levan Gabriadze je realizuje onako kako svi skeptici opisuju njene potencijalne probleme. Naprosto, Gabriadze ne uspeva da prevaziđe inherentne nedostatke ovog pristupa, i UNFRIENDED ostaje bleda senka znatno boljeg ostvarenja - jednočasovnog C4 televizijskog filma CYBERBULLY koji se bavi istom temom ali na mnogo ubedljiviji način, takođe kroz radikalno svedenu formu, svodeći se na praćenje jedne junakinje i njen psihološki slom usled krivice koju oseća za stvari koje je radila na internetu.

DARK PLACES

Pogledao sam DARK PLACES Gillesa Paquet-Brennera, ekranizaciju romana Gillian Flynn koju je Charlize Theron kao producent dovela do realizacije. Kako nisam fan flma GONE GIRL, nije mi teško da kažem da je DARK PLACES bolji film, pa i zanimljivija priča. Nisam čitao romane Gillian Flynn ali mislim da se prepoznaju neke od opsesivnih tema, jedna od njih je recepcija zločina u društvu, njegov odjek u medijima i među građanima i razni vidovi eksploatacije zločina radi lične koristi. U tom pogledu, DARK PLACES je vrlo konzistentan i bavi se temom manipulacije zločinom i njegovom eksploatacijom na raznim nivoima.

Charlize Theron igra inicijalnog eksploatatora, ženu koja je dete preživela masakr svoje porodice i od tada živi od milostinje koju joj šalju ožalošćeni posmatrači odnosno od honorara koje joj isplaćuju murder geekovi iz raznih fan klubova. Kada se jedan od fan klubova pojavi sa ozbiljnom finansijskom ponudom da iznova otvori slučaj, ona po prvi put životu počinje ozbiljno da istražuje ono što je preživela i shvata da se zločin nije odigrao onako kako je ona mislila.

Film se odvija na dva koloseka, u današnjici kada žena istražuje korene svoje traume ali i egzistencije i u prošlosti kada se zločin desio. Iako je Paquet-Brennerova režija vrlo konvencionalna i “suva”, referenca koja se svakako javlja jeste TRUE DETECTIVE, naročito zbog motiva serijskih ubica, satanizma i ubistava kao inicijacijskih rituala.

Charlize Theron je odlična u glavnoj ulozi, i na neki način DARK PLACES se može posmatrati kao film-blizanac Reitmanovog YOUNG ADULT gde takođe imamo osobu koja je vrhunac svoje socijalne atraktvnosti postigla u prošlosti i sada se bori da to nekako očuva, ali je i ostatak glumačke ekipe sjajan, tu su i Nicholas Hoult i Chrtistina Hendricks i Chloe Grace Moretz i još nekoliko odličnih faca,

Paquet-Brennerov film je atmosferičan, akademski, nema puno žara u režiji, i na pripovedačkom planu funkcioniše sasvim korektno iako je vođenje priče na dva koloseka vrlo često naporno ako nije jako vešto realizovano. Po veštini, Paquet-Brenner nema čega da se stidi kad je reč o ovoj strukturi. Objašnjenje za ostanak ovog filma na nivou indie/ VOD statusa u Americi verovatno jeste u tome što nije senzacionalistički i što junaci nisu onoliko aktivni kao što je publika navikla. Iako je jasno da glavni lik igra Charlize Theron, DARK PLACES nudi dosta ambivalentnosti u odnosu na to o kome i čemu je film i očigledno da američki bioskop to teško podnosi osim kad se ne radi o teškom Oscar-baitu.

Paquet-Brenner nije prvo ime koje bi mi palo na pamet za režiju ovakve priče, ali svoj posao je uradio je vrlo korektno, dočim se domaćica ovog šoa, Charlize Theron, potrudila da sve digne na još viši nivo. 

* * * / * * * *