Saturday, February 28, 2015

TWO GUYS FROM MILWAUKEE

Pogledao sam TWO GUYS FROM MILWAUKEE Davida Butlera, po scenariju Charlesa Hoffmana i I.A.L. Diamonda. Ovaj film je bio preteča TWO GUYS FROM TEXAS iako zapravo ne dele ništa ni na nivou likova pa čak ni žanra jer MILWAUKEE je komedija bez pevanja. Ipak, dele glavne glumce Jacka Carsona i Dennisa Millera, a zaplet je na liniji dosta čestih srednjeevropskih izliva u tadašnji holivudski film.

Balkanski princ Henri dolazi u posetu Njujorku i odlučuje da provede 24 sata sa običnim svetom. U ta 24 časa pronalazi simpatiju ali i prijatelja za ceo život. Jedini problem - dopala im se ista žena.

Naslov potiče iz zapleta, naime, princ laže da je iz Milvokija kako bi objasnio svoje nesnalaženje u Njujorku a onda pronalazi taksistu koji je poreklom odande i postaje mu prijatelj. Miller i Carson su izvanredni u glavnim ulogama, a Butler vrlo sugestivno u B-uslovima Warnervog filma radi u crno-beloj tehnici.

Humphrey Bogart i Lauren Bacall se pojavljuju u simpatičnoj cameo ulozi i ovaj film je bio jedna od njihovih prvih zajedničkih pojava na ekranu pa je zapamćen i po tome.

Hoffman i Diamond na planu scenariju ovde više gaze u pravcu mejnstrima ali film nije lišen prepoznatljivih diamondovskih intervencija. Alex Gottlieb je producent ali ovog puta opet izostaje značajna scena sna po kojima će njegove kasnije produkcije postati poznate.

MILWAUKEE ima pitomiji, više mejnstrim senzibilitet od TEXASa ali odoleo je zubu vremena. 

* * * / * * * *

Friday, February 27, 2015

NIČIJE DETE

Pogledao sam NIČIJE DETE Vuka Ršumovića, izvanredan rediteljski debi iskusnog scenariste rane srednje generacije u kome je umnogome iskoristio svoje nedostatak rediteljske rutine kao prednost. U priči o dečaku kog su odgajili vukovi, da bi potom bio pronađen, doveden u sirotište, socijalizovan i na kraju u ratnom vihoru ponovo vraćen u šumu i ubijen, postoji sve što bi jedna takva filmska priča mogla da nosi. Ipak, ono što je Ršumovićeva prednost jeste upravo to što nema rediteljsku rutinu niti fascinaciju raznim filmskim figurama kojima bi školovani reditelji pribegli. Ršumovićev rediteljski koncept je ogoljen, jednostavan i efektan, sa likovima i pričom u prvom planu, i u estetskom i u bukvalnom pogledu. Kroz odsustvo raznih vidova estetizacije kojima bi “reditelji” pribegli (uporedimo recimo scenu otkrivanja dečačke ljubavi u poslu igračice u SLUMDOG MILLIONAIREu i u NIČIJEM DETETU), Ršumović postiže jednu drugu ravan estetizacije.

U jednostavno komponovanim, često frontalno igranim kadrovima, u većini slučajeva datim u odnosu na naslovnog junaka, Ršumović uspostavlja robusnu estetiku koju ne bih mogao nazvati minimalističkom jer ovo nije minimalistički film, ali jeste arhetipski, jer su ovde na delu neke vrlo bazične pripovedačke tehnike, kao što su na delu i neke vrlo bazične životne situacije, pa i bazične dramske postavke. Time Ršumović postiže efekat da je njegov film istovremeno i vrlo konkretan u pogledu svoje lokalizacije, nema nikakve dileme koje godine i na kom mestu se dešava, ali sve to istovremeno dobija i svojevrsnu vanvremensku dimenziju kroz estetsku jednostavnost koja čini film nepovezanim sa bilo kojom stilskom epohom.

Ršumovićev prilaz priči je vrlo umeren, bez puno pompe, i film zapravo uspeva da stvori nekoliko izuzetno komunikativnih likova unutar priče pa zašto ne reći i produkcionog miljea koji se ne može podičiti takvim ambicijama. Iskreno, kada bi mi neko prepričao o čemu govori NIČIJE DETE, i dodao da je film dobio nekoliko nagrada u Veneciji, ne bih očekivao film sa likovima za koje ću se zaista vezati.

A opet, Ršumović nije izdao ono što je savremena estetika realizma. Međutim, uspeo je da sačva toplinu likova sa kojima gledalac uspeva da napravi neposrednu komunikaciju, i u tom pogledu NIČIJE DETE jeste izvanredan pokušaj savremenog “festivalskog filma”, o čemu svedoči uspeh u Veneciji, ali istovremeno ima i pitkost starog jugoslovenskog filma.

Svakako da SPECIJALNO VASPITANJE Gorana Markovića i MALI VOJNICI Bahrudina Čengića prvi padaju na pamet. Teško je dovesti sebe u poziciju da se film poredi sa ovim klasicima, ali nemam strah da kažem kako NIČIJE DETE svakako jeste ako ne SPECIJALNO VASPITANJE a ono svakako MALI VOJNICI našeg vremena. Nije SPECIJALNO VASPITANJE pre svega zato što je fokus na glavnom junaku bez pokušaja da se zabeleži atmosfera grada i epohe u širem smislu, ali jedna scena izlaska u grad, u sebi sadrži dosta moćne nostalgije i nesputane emocije.

Dečak Denis Murić u glavnoj ulozi je fascinantan. Ova uloga je prepuna igre bez reči, sa zahtevnim fizičkim radnjama koje bi bile ozbiljan izazov i za najpripremljenijeg odraslog glumca i Denis je to uradio na način koji ostavlja bez daha. Pavle Čemerikić mu pruža dobru podršku u jednom unekoliko lakšem zadatku, a Ršumović vrlo vešto vodi “afirmisane” glumce kojima je okružio dečake kako ne bi nastupio disbalans između njih. Vuk Ršumović je reditelj sa velikom perspektivom. Ono što je njegova osnovna snaga jeste apsolutna posvećenost likovima i priči. Kako su nam reditelji postajali “filmski pismeniji” tako su nam filmovi postajali sve lošiji jer su se u rediteljskim figurama gubile suštinske stvari. Vuk Ršumović je redtelj koji je posvećen priči i ne treba da sebe ograničava žanrom i estetikom već upravo potragom za onim o čemu će mu sledeći filmovi govoriti.

* * * / * * * *

Wednesday, February 25, 2015

ALWAYS TOGETHER

Pogledao sam ALWAYS TOGETHER Fredericka De Cordove, posle vrlo kompleksne akcije nabavke u kojoj je Bata uzeo značajnu ulogu. Scenario za ovaj film potpisuju bračni par Henry i Phoebe Ephron (čije će kćeri potom postati još čuvenije holivudske scenaristkinje) i I.A.L. Diamond.

ALWAYS TOGETHER je živahna romantična komedija u produkciji Alexa Gottlieba koja govori o ljubavnom paru čija se dinamika menja kada nevesta nasledi milion dolara. Kada se ispostavi da joj je bogataš na samrti ostavio novac iz enigmatičnih razloga ali da mu je naglo postalo bolje, pokreće se akcija da se taj poklon nekako anulira. Oporavljeni bogataš i njegov advokat počinju da potkopavaju odnos ovih zaručnika.

ALWAYS TOGETHER ima dobru premise u osnovi i dodatno je obogaćuje time što je glavni junak pisac a junakinja je filmofil i ima strašan strah da će joj se život rasplesti kao u nekoj melodrami. Uprkos tome što je ta filmofilska dimenzija mogla biti još korišćena i integrisana u radnju, njeno uvođenje u ovako “lagan sadržaj” je vrlo inovativno za 1947. iz koje datira ovaj film.

Mnoge zvezde Warner Brothersa tog vremena kao Humprhrey Bogart, Dennis Morgan ili Errol Flynn imaju cameo uloge u “filmovima u filmu”, a glumci u glavnim ulogama, iako su deo Warnerove B ili čak C postave, obavljaju vrlo solidan posao.

Diamondov smisao za humor dolazi do izražaja u nekoliko situacija, a Frederick De Cordova sve obogaćuje sa dve-tri izuzetno dobro rešene minijature iz domena fizičkog humora.

Ovaj film po svom dometu i ideji nije zaslužio da bude potpuno potisnut, zaboravljen i nedostupan. Nažalost, činjenica da u njemu igra prilično nepoznata podela učinila je svoje. Ovo je ipak bila star-driven epoha i samo jako veliki kreativni iskoraci omogućavali su da filmovi ostanu dostupni.

* * * / * * * *

Monday, February 23, 2015

ROMANCE ON THE HIGH SEAS

Pogledao sam ROMANCE ON THE HIGH SEAS Michaela Curtiza, izuzetno uspešnu romantičnu komediju - mjuzikl u kojoj je dodatne dijaloge pisao I.A.L. Diamond. Curtiz je bio prvoligaški holivudski reditelj i ponos studija Warner u kome je snimao ne samo u svim žanrovima već je u svakom ostavio i značajan trag.

U filmu ROMANCE ON THE HIGH SEAS Doris Day igra jednu od svojih prvih značajnih uloga a Michael Curtiz pokazuje da je potpuno svestan kako režira jednu izuzetno perspektivnu zvezdu i glumačku ikonu za sva vremena.

Zaplet je duhovit, i upekos tome što je mogao da skrene u šupalj vodvilj, Curtiz uspeva da ga pokrene u pravcu melodrame. Diamondove intervencije na planu dijaloga su vidljive i uspele i to je taj visoki nivo humora po kome je on prepoznatljiv. Iako je reč o produkciji Alexa Gottlieba, u ovom filmu nema “scene sna” kao u drugim komedijama koje je on producirao za Warner.

Buzz Berkeley je bio angažovan kao ko-reditelj na scenama mjuzikla i postoji nekoliko zanimljivih ali prilično “mirnih” scena tog tipa, tako da je njegova intervencija ipak relativno nevažna za ukupan utisak koji film ostavlja.

Zanimljiv detalj je razrešenje u kome se odnosi među likovima rasplića koji je dat sa nekoliko zanimljivih elipsi koje pre svega pokazuju to da autori iako se obraćaju gledaocima sa manjim “gledalačkim iskustvom” od današnje publike, prilaze ovoj ciljnoj grupi sa velikim poštovanjem i pretpostavkom da štošta mogu da razumeju. Razrešenje je vrlo elegantno po tome koje sve “nepotrebne” detalje izostavlja i plašim se da bismo danas teško mogli da vidimo tako nešto.

Doris Day je naravno glumica po kojoj će se pamtiti ovaj film ali Jack Carson je pružio odličnu ulogu i napravio neočekivano emotivan lik. Curtiz je bio reditelj visoke klase i ovaj film je samo još jedan od njegovih trijumfa iz Warner Bros ere.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, February 22, 2015

NEVER SAY GOODBYE

Pogledao sam NEVER SAY GOODBYE Jamesa V. Kerna, film koji su po priči grupe autora napisali I.A.L. Diamond i sam reditelj. Reč je o dinamičnoj i duhovitoj božićnoj komediji o razdvojenom paru koji ne može zajedno a teško im je razdvojeno i detetu koje želi da ih pomiri.

Film je dinamičan i duhovit ali nema previše Diamondovih uboda, verpvatno zato što se to ne bi ni uklapalo u široku ciljnu grupu. Ipak, ima sasvim dovoljno Diamondovih driblinga da izdigne ovaj film iznad nivoa “porodične” komedije ali da ga očuva u prijatnom božićom raspoloženju.

Ako imamo u vidu vrlo specifian razvrat u kome je ogrezao Errol Flynn, pomalo je apsurdno gledati ga kao čoveka koji ponovo želi da okupi svoju porodicu i to na molbu ćerkice kojoj ne može da odoli (sic!)  ali u krajnjoj liniji on je zaista jako dobar u glavnoj ulozi, i uspeva da se adaptira na nešto drugačiji žanr od onoga u čemu se proslavio.

James V. Kern režira sigurno, vešto vlada raznim vidovima komedije, od screwballa do slapsticka, i nudi dobru ekspresiju u crno-beloj tehnici.

* * * / * * * *

Friday, February 20, 2015

TWO GUYS FROM TEXAS

Pogledao sam TWO GUYS FROM TEXAS Davida Butlera, izvanredan Warnerov mjuzikl iz 1948. godine. Scenario su inspirisani pozorišnim komadom napisali I.A.L. Diamond i Allen Boretz. Boretz je imao kraću karijeru jer se pedesetih našao na crnoj listi, a pored scenaristike, radio je i kao brodvejski dramaturg i tekstopisac. Diamond i Boretz su sarađivali i na filmu THE GIRL FROM JONES BEACH iako on nema muzičkih elemenata. Ipak, sve ove produkcije povezuje producentski angažman Alexa Gottlieba.

Gottlieb je vodio Warnerove produkcije iz četrdesetih sa Jackom Carsonom i Dennisom Millerom, i TWO GUYS FROM TEXAS ima niz njegovih obeležja. Jedno od njih je i značajna, ekspresivna scena sna ili fantazije u kojoj junak uspeva da artikuliše svoje probleme ili želje. Već sam pominjao na koji način je Frank Tashlin u SUSAN SLEPT HERE rešio tu scenu, ali u TWO GUYS FROM TEXAS Gottlieb odlazi korak dalje i angažuje Friza Frelenga da scenu fantazije inicirane seansom kod psihoanalitičara uradi kao animaciju sa sve cameo pojavljivanjem Bugs Bunnyja. To je detalj koji ne samo da čini TWO GUYS FROM TEXAS jednom istorijom Warnera u malom već ovom suštinski B-filmu daje producton value skupljeg MGM mjuzikla.

I.A.L. Diamond i Allen Boretz su uradili odličan posao. Samo naizgled priča o dva kabaretska pevača koji zalutaju u Teksas deluje kao lenja premisa za mjuzikl na ranču jer se film postepeno pretvara u vrlo finu farsu i jako duhovitu parodiju vesterna. U nekoliko scena, Carson i Miller dobijaju priliku da lepo dekonstruišu žanr, a parodija nikada ne iskoračuje izvan onoga što diktira sama situacija u kojoj su se zatekli junaci.

David Butler film mahom režira frontalno kako bi izbacio glumce u prvi plan. Fino se služi Technicolorom ali ovo je ukupno uzev manje vizuelno upečatljiva komedija nego recimo IT’S A GREAT FEELING nastala u sličnom aranžmanu.

Carson i Miller su u ovom periodu bili odgovor na seriju Road filmova sa Hopeom i Crosbyjem. Iako, Carson i Miller nikada nisu dostigli slavu i značaj ove dvojice komičara, TWO GUYS FROM TEXAS itekako ima šta da ponudi, i u pogledu pesme, i u pogledu humora, pa i nešto toksičnije komedije.

* * * / * * * *

Thursday, February 19, 2015

LOVE NEST

Pogledao sam LOVE NEST Josepha Newmana, ekranizaciju romana Scotta Corbetta, u adaptaciji I.A.L. Diamonda. Literatura opisuje ovaj roman kao komično autobiografsko štivo o nevoljama čoveka koji je postao kućevlasnik mimo svojih želja, dočim je film više dramedija koja na kraju krajeva ne uspeva da do kraja definiše koja joj je krajnja dramska okosnica. Film je neprekidno simpatičan ali ni u domenu melodrame, ni u oblasti socijalne kritike, pa ni komedije ne ide do kraja, i ukupan utisak ne odlazi znatno dalje od pitkosti.

Marilyn Monroe se pojavljuje u maloj ulozi “zanosne plavuše”, i to je omogućilo ovom filmu da ostane koliko-toliko dostupan i danas. 

Crno-bela fotografija Lloyda Aherna uspeva da oživi minimalističku postavku mahom vezanu za jedan ambijent.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, February 18, 2015

IT'S A GREAT FEELING

I.A.L. Diamond potpisuje priču za film IT’S A GREAT FEELING Davida Butlera. Reč je o preteči ENTOURAGEa, jednom od brojnih holivudskih filmova koji preuzimaju temu snimanja filma za okosnicu priče, u podeli okupljaju poznate glumce da igraju sami sebe, ali i jednom od retkih uspešnih dela baziranih na ovom konceptu. Scenario po Diamondovoj priči napisali su Jack Rose i Melville Shavelson koji su kasnije imali solidne karijere ali neuporedivo slabije od Diamonda naravno. U scenariju se i na nivou priče i na nivou dijaloga oseća Diamondov vrhunski smisao za humor, iako pretpostavljam da ni Rose i Shavelson nisu smetali u svemu tome.

David Butler je uz Michaela Curtiza, Kinga Vidora i Raoula Walsha jedan od reditelja koji imao cameo u filmu, kao Warnerov lot director koji odbija da radi novi film sa Jackom Carsonom. Na kraju, Carson dobija posao i da režira vlastiti film ali se suočava sa novim problemom - niko neće da glumi sa njim. Ipak, nekako uspeva da pridobije svog stalnog partnera Dennisa Morgana a za žensku ulogu biraju talentovanu konobaricu iz Warnerove kantine Judy koju igra Doris Day.

Doris Day jedina od tri glavna glumca koja ne igra samu sebe, iako se Carson i Morgan poigravaju svojim filmskim i javnim personama dok je Doris u tom trenutku snimila tek tri filma i ZAPRAVO jeste u vlo sličnoj poziciji kao Judy.

Warner je bio spreman da se našali sa svojim imidžom i sa Holivudom u celini a na tapetu su svi, od iznurenih šefova studija koji se bore sa hirovima zvezda i nemaju sluha za umetnost, zvezde koje su površne i duboko uronjene u klišee svojih junaka, pa sve do konzumerističkih ideala i iluzija koji dovode mlade ljude da budu progutani u Los Anđelesu dok pokušavaju da se dokopaju karijere.

U tom smislu, IT’S A GREAT FEELING ne nudi poruku koja reafirmiše Holivud, izuzev unutar svog filmskog tkiva koje je holivudsko i iluzionističko par excellence. IT’S A GREAT FEELING je pre svega komedija ali u sebi nosi izraćene elemente dijegetičkog mjuzikla, vrlo fino realizovanog sa dobrim pesmama koje su imale život i izvan filma.

U glavnoj trojci glumaca, Doris Day pokazuje svu raskoš svog talenta, od dara za komediju, preko pevanja do pitkih melodramskih karakterizacija. Carson i Morgan su vrlo solidni, ali jasno je zašto su njih dvojica ostali tek značajni glumci svog doba a Doris Day postala zvezda za sva vremena.

David Butler vrlo fino estetizuje kako studio Warner Brosa i prostor iza scene tako i sve ostale ambijente i stuacije, puštajući glumce u prvi plan ali ne izostavljajući i prostor za vizuelnu ekspresiju.

Ova produkcija Alexa Gottlieba nosi njegov karakteristični pečat, sa lucidnim dijalozima, dekonstrukcijom Holivuda i popularne kulture, i šarmantnim likovima koji su topli čak i onda kad su spremni na sve.

Ono što je najbitnije jeste da danas, u periodu kada su probijanja “četvrtog zida” mnogo češća, koketiranje sa filmskim personama ovde deluje fundamentalno drugačije jer ovde je ipak reč o ikonama, dočim je danas popularnost ipak više u detaljima. 

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, February 17, 2015

BACHELOR FLAT

Pogledao sam BACHELOR FLAT Franka Tashlina. Scenario za ovaj prilično slab film napisali su sami Tashlin i autor komada Budd Grosman. Nažalost, jedina dobra stvar u vezi sa ovim bučnim, napornim i minornim Tashlinovim radom, punim neutemeljenog slapsticka i vodviljske vriske koja nije funkcionionalna i mahom je naporna, jeste sećanje na odličan film SUSAN SLEPT HERE koji je u ovom ostvarenju u najmanju ruku parafraziran.

Ako je SUSAN SLEPT HERE imao nategnutu premisu ali je realizovao vrlo vešto i taktično, onda je BACHELOR FLAT nategnut preko tačke pucanja. Tashlin i Grosman pokazuju da ne znaju šta da rade sa ovom premisom, glumci su podjednako nemoćni, i rezultat je jako slab. 

Pojedini kritičari su kasnije u pojedinim scenama prepoznavali Tashlinov lascivni humor doveden do paroksizma ali u slučaju ovog naslova to je zaista lobovanje, naročito ako imamo u vidu da te koske zbilja nisu tako falusioidne kao što ih posmatraju kritičari.

Terry-Thomas nije prva liga komičara koja može da iznese ovakav film, bez jače autorske podrške, a čak ni Tuesday Weld u ovom filmu nema onaj šarm po kome je decenijama bila poznata.

BACHELOR FLAT iz 1962. je jedan od slabijih Tashlinovih filmova, i zbilja kada se uporedi sa SUSAN SLEPT HERE iz 1954. vidljiv je pad. Međutim, posle BACHELOR FLATa, Tashlin je snimio nekoliko odličnih filmova, koji zbog opšte atmosfere pada nisu dovoljno cenjeni. 

* 1/2 / * * * *

Monday, February 16, 2015

LET'S MAKE IT LEGAL

Pogledao sam LET’S MAKE IT LEGAL Richarda Sele iz 1951. godine, jedan od ranih filmova Marilyn Monroe. Scenario su po priči Mortimera Brausa napisali F. Hugh Herbert i IAL Diamond. Nažalost, uprkos pojedinim sličnostima koje ovaj film ima sa THE GIRL FROM JONES BEACH u pogledu toga da priču otvara junak koji se kasnije ispostavi kao sporedni, LET’S MAKE IT LEGAL ne vrca od Diamondove duhovitosti, a Sela nažalost ne uspeva da rediteljski nadogradi pitak ali ipak prilično ravan scenario, i u velikoj meri ga lišava tenzije, identifikacije sa junacima i njihovim odnosima.

Claudette Colbert se nalazi u zanimljivoj ulozi žene u fazi razvoda koja uprkos tome što je u međuvremenu dobila i unuče predstavlja predmet čežnje za svog vršnjaka, bogataša-plejboja koji ju je voleo u mladosti. U tom pogledu, ima zanimljivih “osveženja” u ovoj priči, ali nedovoljno da bi nadoknadilo Selinu korektnu egzekuciju koja ne donosi mnogo živosti. 

* * / * * * *

Sunday, February 15, 2015

WYRMWOOD

Pogledao sam novi australijski zobi akcijaš WYRMWOOD. Autorski tandem, Braća Roach-Turner, gde Kiah režira, pišu zajedno a Tristan producira, napravio je vrlo solidan niskobudžetni showcase i u već iznurujućoj ponudi zombi sadržaja ponudio nešto koliko-toliko sveže. Nema u WYRMWOODu puno toga svežeg, sve je to negde već viđeno, i sve se da prepoznati, ali spoj je nov, i šavovi su na mestima gde ranije nisu bili.

Naime, WYRMWOOD je zombi akcijaš sa smislom za humor gde humor mahom prizilazi iz situacija a ne iz gegova, a akcija je koncipirana kao produžetak onoga što su Australijanci već formulisali u MAD MAXu. Apokaliptični milje u spoju sa telima koja se ojačavaju metalom, oklopima, a protivnici su kako zombiji tako i ljudi koji su usled apokalipse ali i opšteg civilizacijskog sunovrata i neograničene moći počeli da gube razum, umnogome preuzima tekovine Millerovog filma.

Iako je WYRMWOOD iz opravdanih razloga fokusiran na vrlo malu priču korz koju se priča “velika priča” i ne može da zahvati društvenu kritiku u onom obimu kao Miller, nema sumnje da Roach-Turneri nose taj Millerov DNK.

U pogledu inscenacije, takođe ima dosta Millerovog duha, sa puno pokreta kamere, odnosima koji se više razvijaju kroz intenzivne fizičke radnje i vizuelne detalje nego kroz dijaloge (iako u filmu ima i dijaloga) i uz obilje crnog humora.

U pogledu intenziteta WYRMWOOD je blizak prvom MAXu ali u pogledu nekih detalja, evocira i treći deo.

Zombiji su osveženi u nekoliko detalja, mada ne mislim da je na bilo kom nivou ovaj film dovoljno jak i maštovit u tom domenu da “izmeni pravila” prikaza zombija na filmu.

WYRMWOOD je film čiji se određeni nedostaci, i tonalna iskakanja svakako mogu oprostiti ako imamo u vidu nizak budžet na kome je snimljen. Iznenadio bih se ako WYRMWOOD ne donese Roache-Turnerovima neke još bolje prilike. 

* * * / * * * *

Saturday, February 14, 2015

JUPITER ASCENDING

Pogledao sam JUPITER ASCENDING u režiji Wachowskih. Nažalost, ovaj film je toliko slab da bih rekao kako je američka scena pokazala izuzetnu zrelost i samilost kada je promovisala ovaj pokušaj razbijanja hegemonije franšiza i stripova. Zbilja, u teoriji bi bilo dobro da je JUPITER ASCENDING uspeo jer bi to sigurno otvorilo vrata SF projektima baziranim na originalnim idejama. Nažalost, ovaj film naprosto nije zaslužio da uspe a išao bih toliko daleko da kažem da su Wachowski u ovom slučaju pokazali minimum angažmanu i da su izigrali veliko poverenje koje im je ponudio studio Warner.

CLOUD ATLAS je pokazao da Wachowski itekako još uvek mogu da naprave vizuelno, i na svaki drugi način impresivnu scenu ili priču kada su zainteresovani, stoga bi se za JUPITER ASCENDING pre svega moglo reći da pokazuje ogromnu nezainteresovanost. Ovo je film od dva sata koji ne samo da je mogao biti kraći već je baziran na jednom vrlo malom broju dramskih situacija, a rekao bih i na vrlo malom broju glumačkih scena. Film je znatno dopunjen crtežima, efektima, animacijama, ali ne čudi onaj prošlogodišnji datum izlaska i kratka realizacija koja ga je morala ispratiti. Ovaj film deluje jako zbrzano u pogledu live action scena, iako ovi specijalni efekti sugerišu dug i brižljiv rad.

Neko će verovatno u seriji groteksnih i izrazito antipatičnih stvorenja koja donosi ovaj film, a lišenih uznemirujuće anatomske strave, prepoznati možda neke dileme Lane Wachowski u pogledu identiteta, tela, mutacija, ali nažalost pre bih rekao da je reč o bahato neuspelom dizajnu koji ne funkcioniše.

JUPITER ASCENDING nije veliki praznik SF mašte, on je samo hrpa nerazrađenih i ne preterano dobrih pripovedačkih i dizajnerskih ideja, sakupljena u svojevrsnom grču i oćaju koji nije svojstven ovim autorima.

Ukoliko postoji još neko ko misli da je snimanje SF spektakla samo stvar tehnike i da tu nikakve režije nema, onda treba da uporedi JUPITER ASCENDING i JOHN CARTER ili GUARDIANS OF THE GALAXY, filmove koji su bazirani na sličnim pulp premisama ali realizovani ne samo sa različitim žarom već i sa bitno različitim efektom.

Channing Tatum je sa puno entuzijazma prišao ovom projektu koji mu verovatno neće mnogo okrnjiti status leading mana ali mu neće mnogo ni pomoći, dočim će Mila Kunis i dalje ostati glumica čije je angažovanje više pitanje rediteljske odluke.

Wachowski nisu uništili mogućnost da se u budućnosti sa visokim bužetima snimaju filmovi po originalinim idejama ali su ih definitivno znatno otežali, pokazavši da studiji ne mogu dati apsolutno poverenje “autorima”. Ovo podseća na srpsku izreku o čoveku koji se naljti na celo selo pa odseče onu stvar, a u sluaju Wachowskih se to praktično i desilo i u bukvalnom smislu.

Ipak, slutim da su sa mnogo više pažnje prišli svojoj seriji SENSE8 koju su radili uporedo sa JUPITERom.

Vrlo hladno i trezveno prihvatanje toga da su ovim filmom zatvorili vrata velikih budžeta moram priznati da me zbunjuje i samim tim pokazuje da su Wachowski ne samo svesni svog promašaja već i da pokazuju nezainteresovanost za scenu na kojoj su se borili petnaest godina. Vrlo sam radoznao da saznam da li su Netflix i serije njihovo trajno opredeljenje i da li će ih neka ponuda vratiti u igru, naročito ako imamo u vidu da su oni pomogli ulasku strip-estetike u bioskope i da u tom svetu još uvek imaju veliki ugled. Uprkos komercijalnom promašaju, kulturni kapital braće Wachowski ostao je veliki i studiji bi sasvim sigurno bili spremni da im pruže novu priliku ako se izgovore sve “Mea culpe”...

KINGSMAN: THE SECRET SERVICE

KINGSMAN: THE SECRET SERVICE Marka Millara je jedan od najslabijih stripova koje sam čitao u poslednje vreme, i spada u red Millarovih pokušaja koji su očigledno više bili usmereni prema nuđenju ideje za ekranizaciju nego prema nekoj ozbiljnoj sudbini u grafičkoj formi, uprkos angažmanu Tarona Egertona. Neki od elemenata koji su mi smetali u stripu, ponovili su se i u filmu ali su bili upadljivo “utišani”.

Naime, ta ideja da će mladi chav delinkvent ući iz svoje “geto” realnosti u britansku tajnu službu bondovskog profila je ne samo bila upadljivo slična KICK ASSu, gde smo imali “ljude koji su se ubedili da su superheroji” a ovde imamo momka “koji bira da postane Bond”, i delovala je jako mehanički već je i sam svet chav delinkvenata jako potrošen na filmu i u serijama i nije mi bilo preterano atraktivno da gledam spoj jedne bajate priče sa drugom koja je evergrin ali ima potencijal da bude bajata.

Matthew Vaughn i Jane Goldman su u svojoj adaptaciji mudro stavili akcenat na Bonda, svodeći chav element na minimum i što je još važnija gurajući ga u dickensovsku klasnu podelu, a ne u razradu ozbiljnog socijalnog problema sa kojim se suočava Velika Britanija i koji su uostalom na sličan način vrlo uspešno već obradili u filmu HARRY BROWN. Doduše, tamo su se susreli Harry Palmer i mladi delinkventi, ne toliko James Bond, ali je taj realistički element opet bio prožet filmofilskom dimenzijom.

Padanje Bonda u ruke Sama Mendesa, velikog protivnika bioskopske zabave otvorilo je mogućnost drugim autorima da se prilično slobodno poigravaju formulom klasičnog Bonda. U slučaju KINGSMANa, to poigravanje je neprikriveno i jasno, čak je u nekoliko situacija i objašnjeno kroz dijalog. Ono što je paradoks je da mladi junak iz drugog socijalnog staleža, zapravo u pogledu naracije nema apsolutno nikakvu funkciju izuzev da olakša objašnjavanje origin storyja agencije Kingsman. Međutim, taj origin story se mogao objasniti i kroz nekog mladog junaka iz bilo koje druge klase. Međutim, ako već nije bilo potrebe za tim junakom kao narativnom kopčom sa savremenom publikom i savremenim filmom jer nažalost savremena publika i film nisu stvorili neke svoje “zatvoene kodove” i Bond ih lako probija, onda je potreba proisticala iz Vaughnove želje da kroz ovaj film prikaže klasnu podelu Velike Britanije i podvuče taj aspekt socijalne tenzije koji su nosili Bond filmovi.

Još je Slavoj Žižek pisao o tome da se fabrički pogoni u kojima neko radi mahom javljaju u filmovima o Bondu kada se tajni agent probije do gnezda negativca-megalomana i njegovog postrojenja za pokoravanje sveta. Sada je Vaughn napravio još angažovanii prikaz klasne tenzije, sa radničkom klasom i odgojenim aristokratama koji se bore protiv nouveau riche psihopate koji se obogatio u IT sektoru, i mnogo više pripada geek kulturi, i od chava koji “odrasta na ulici” i od aristokrate koji sebe vidi kao “nevidljivi stub društva”.

Vaughn stoga kritikuje klasnu podelu kako između aristokratije i plebsa, gde pak ne kritikuje aristkratski odgoj - štaviše fetišizuje ga, ali apeluje na “obnavljanje krvi” - ali ponajviše kritikuje podelu po bogatstvu.

Otud ideja da je negativac ne samo ITjevac koji se obogatio tokom bubblea, već neko ko je istovremeno geek, ali i neko ko paradoksalno veruje u stvari koje su nominalno dobre (on veruje u GAIA theory) možemo posmatrati i kao kritiku savremene popularne kulture koja uzdiže takve ličnosti, i plasira potencijalno opasne ideje u ovom “dobu površnosti”.

Koliko god da je Vaughnov film anarhičan u pogledu odnosa bogatih i siromašnih, kao i u odnosu prema “dobrom ukusu” kakav bi se očekivao u mejsntrim bioskopskom projektu - na kraju cele priče on zastupa konzervativne kvintesencijalne britanske tradicionalističke vrednosti, nasuprot globalizovanog američkog uticaja.

U mnogim aspektima, Vaughn pravi opoziciju između britanskog i američkog svetonazora, a u Ameriku smešta i verovatno najdementniji antoloijski akcioni-splatter set-piece.

U pogledu pristupa akciji, Vaughn svemu prilazi vrlo britanski, vrlo fetišistički i KINGSMAN funkcioniše kao britanski auto, prilagođen velikoj deci. U akciji ima dosta detalja vezanih za ambijente, lokacije maksimalno igraju ulogu i to bez potrebe za efikasnošću koja je svojstvena američkim rediteljima. Vaughn uživa u digresijama, u malim zahvatima, i u akcionom pogledu film napreduje kako odmiče.

U tom smislu, daleko je vitalniji od prvog KICK ASSa i mnogo bliži raspojasanosti drugog, koji je meni jako prijao, s tim što su naravno uzori i budžeti ta dva filma bitno drugačiji.

Taron Egerton je na osnovu ovog filma već dobio priliku da se razmatra za niz novih projekata. U jednoj izrazito nepotističkoj oblasti kao što je film, u kojoj se uvek može postaviti pitanje “zašto on a ne neko drugi” - Egerton svakako odlično obavlja svoj zadatak ali ne mogu da kažem da je doneo nešto jedinstveno i nikada viđeno. Da, uspeh koji ga čeka neće biti nezaslužen, ali nije doneo ono što su nedavno pokazali Nicholas Hoult ili Andrew Garfield.

Samuel L. Jackson je kanalisan i drugačiji nego što bi se očekivalo, pre svega zato što igra junaka koji želi da bude kul tako što će to kupiti, ALI MU NE IDE. Colin Firth i Mark Strong su naravno već dobro pordmazane mašine kojima ova vrsta istovremene reprodukcije i parodije ide vrlo lako.

KINGSMAN sasvim sigurno ima potencijala da se pretvori u franšizu. Nadam se da će se asimetrična distribucija koju je Fox krenuo iz Britanije imati uspeha. Iskreno, voleo bih da se ponovo pođe putem KICK ASSa, odnosno da stvari preuzme drugi reditelj a da Vaughn nastavi da seeduje nove stvari.

Ovog puta dva nekadašnja poslovna partnera imaju slične filmove iste godine, u avgustu Guy Ritchie nastupa sa THE MAN FROM UNCLE. Za razliku od trejlera za KINGSMANa koji je delovao dosta tanko, trejler za UNCLE deluje briljantno. Nadam se da će krajnji rezultat biti u skladu sa trejlerom. U svakom slučaju, kada dođemo do SPECTRE nećemo biti razočarani ako Mendes izvesno opet ne pruži ono što očekujemo od Bonda. 

* * * 1/2 / * * * *  

Thursday, February 12, 2015

THE REWRITE

Pogledao sam THE REWRITE Marca Lawrencea, reditelja i scenariste kome je ovo već četvrti film sa Hugh Grantom. Neki od najisplativijih Grantovih filmova su nastali u ovoj saradnji, neki od najbleđih, ali i MUSIC AND LYRICS, jedan od najboljih u njegovoj karijeri.

Nažalost, filmu THE REWRITE nedostaje ono što je učinilo MUSIC AND LYRICS tako dobrim filmom. Ponovo je film jako dobro zamišljen i postavljen, ponovo imamo stvaraoca u glavnoj ulozi koji prevazilazi svoju ljudsku i moralnu, pa i kreativnu krizu kada upozna ženu “iz naroda" koja mu nije ni kolega ni publika. Konačno, Lawrence je uspeo da okupi izuzetnu glumačku podelu kojom će okružiti Granta, kao onomad Drew Barrymore sada je tu Marisa Tomei, a J.K. Simmons i Allison Janney podržavaju iz pozadine, sa Bellom Heathcote koja preuzima neke važne deonice.

Ono što međutim nedostaje jesu detalji koji bi nadogradili vrlo zanimljivo postavljenu priču. Hugh Grant, Marisa Tomei i drugi navedeni glumci dobijaju zanimljive likove ali svi ostali profesori i nastavnici koji čine postavu ovog filma nažalost bazirani su na prvoloptaškim klišeima, realizovanim bez punog ubeđenja tako da ovi sjajni glumci ne mogu da ih pokriju svojom visokom profesionalnošću. Čini se kao da Lawrence nije razrađivao nijedan detalj izvan onih koji su bili vezani za ova dokazana glumačka imena, i na kraju film propada zbog nekih suštinski nevažnih ali ipak vrlo prisutnih gafova poput ranjivog geeka koji obožava STAR WARSe ili naftalinskog lika holivudskog agenta.

Šteta. Ova priča je mogla da bude osnov za vrlo prijatan romcom, pa čak i dramedy namenjen malo starijoj publici koja ipak ne traži preteške sadržaje, međutim, uprkos intenciji da se obrati “zrelijoj” publici pravi masu detinjastih grešaka.

Štaviše, vrlo je zanimljivo upravo to kako je lajtmotiv ovog filma upravo ta životna tranzicije holivdskog scenariste koji ne može da se snađe u savremenom Holivudu koji traže filmove namenjene mladima, a onda u samom filmu pokazuje niz početničkih grešaka koje neki od mladih up and comera ne bi sebi dopustili. Štaviše, najviše grešaka upravo postoji u prikazivanju holivudske industrije i njenih nusproizvoda među mladima.

Uprkos tome što za ovaj film ne možemo reći da je izrazito antiholivudski niti da se bazira na preziru prema “nekakvoj krizi nekakvog gledališta”, nesporno je da Lawrence ne uspeva da zaokruži priču u dovoljnoj meri kako bi THE REWRITE imao argumente kao predstavnik zabavnog filma za stariju publiku.

U tom smislu ni ne čudi da je dosta kritičara insistirala na tome da pravi neprekidne igre reči i bockanja na temu naslova filma. Da, filmu THE REWRITE je definitivno bio potreban rewrite. Šteta je samo u tome što Lawrence očigledno nije u dovoljnoj meri prepoznao tranziicioni karaker svog filma.

Naime, THE REWRITE zapravo nije romantična komedija sa Grantom, u njemu ima humora ali film nije smešan, pre bi se moglo reći da je šarmantan. Uostalom, osnovna ljubavna priča između Granta i Marise Tomei za koju mislimo da je okosnica filma zapravo to nije, ona je izvesna ali ni na jednom nivou nije konzumirana.

Lawrence međutim nije u dovoljnoj meri ni u rediteljskom pogledu izgurao taj dramski zaokret, niti je marketing filma odstupio od pretpostavke da je reč o romcomu. A zapravo, kada se podvuče crta THE REWRITE ima mnogo više zajedničkog sa indie melodramama niti sa onim što je ranije radio Hugh Grant.

U određenom smislu, najbolji posao u ovom filmu uradio je Grant, prepleo je junaka sa svojom već izgrađenom glumačkom personom i zbog njega zapravo ponajviše treba gledati ovaj film. U određenom smislu ovo je njegov oproštaj sa Holivudom i formulom koja je radila jako dobro. Ja se iskreno nadam da će on uspeti da se izbori za neku drugu vrstu uloga u budućnosti, ali u pogledu onoga po čemu je postao poznat, THE RWRITE je svojevrsni bookend i lik scenariste koji se seli iz Holivuda na provincijski fakultet jeste njegov lik koji se definitivno smirio. 

Čak i u okvirima Lawrenceovog filma, mogla se iskomunicirati ta priča o Grantovom povlačenju iz “formule” ali koliko god kritikovao Holivud, Lawrence očigledno nije bio spreman da o klin okači onu formulu koja je i njemu donelo bogatstvo.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, February 11, 2015

THE GIRL FROM JONES BEACH

Pogledao sam THE GIRL FROM JONES BEACH Petera Godfreya, Warnerovu romantičnu komediju iz 1949. godine. IAL DIamond u ovo vreme još uvek nije sarađivao sa Billy Wilderom ali u scenariju za ovaj film, po priči Allena Boretza, prisutan je njegov smisao za humor, igre reči, oštre i efektne dijaloge i preokrete koji na fin komičan način dekonstruišu moderne odnose. 

THE GIRL FROM JONES BEACH je bio assembly-line Warnerov film vrhunski izrade i u svojih skromnih 77 minuta uneo je vrlo duhovitu priču, nadahnutu glumačku igru Ronalda Reagana i Virginie Mayo u glavnim ulogama odnosno Eddieja Brackena i Done Drake kao podršku. Zanimljivo je da ulogu Virginie Mayo inicijalno nije prihvatila tadašnja Warnerova glumica Lauren Bacall koja nije želela da nastupa kao “bathing beauty”. 

Međutim, ovo nije film o bathing beauty i kupaći kostimi o njemu na kraju imaju emancipacijsku dimenziju.

Iz današnje perspektive, vrlo je zanimljiva “seksualna politika” ovog filma. Glavni junak je dizajner koji je u svojim ilustracijama osmislio “ženu iz snova”. Međutim, ona je nastala iz ukrštanaja elemenata dvanaest različitih žena. Kada finansijeri požele da upoznaju tu “devojku iz snova”, ispostavlja se da ona ne postoji, ali dizajner upoznaje mladu učiteljicu koja bi mogla biti baš ta.

Dizajner se zaljubljuje u nju, i kreće da joj se udvara pretvarajući se da mu se sviđaju njeni duša i intelekt, međutim ona postaje frustrirana - želela bi da je on ipak doživljava i kao seksualni objekat.

Diamondov smisao za humor je dovoljno raskošan da fino isprati sve ove promene u odnosima među junacima a Ronald Reagan i Eddie Bracken upros svom B-statusu uspevaju da iznesu ključne humorističke zahvate.

Zanimljivo je da jedan komični set-piece jako podseća na jedan od ključnih iz filma THE MAJOR AND THE MINOR koji su pisali Charles Brackett i Billy Wilder. Diamond će odmeniti Bracketta kao Wilderov prvi saradnik.

Godfrey je bio nenametljivi profesionalac i nije ostvario veliku rediteljsku karijeru ali THE GIRL FORM JONES BEACH je komedija koje se ni neki poznatiji reditelj ne bi postideo. Kasnije, Godfrey se posvetio radu na televiziji.

U slučaju ovog ostvarenja, kapacitet B-filma bio je dovoljan da se I.A.L. Diamond razmahne, a glumci realizuju zamisao. Ovo nije veliki film, niti je imao takvu ambiciju, ali čini sve što može sa svojim dimenzijama.

 * * * 1/2 / * * * * 

Tuesday, February 10, 2015

BRIGHT YOUNG THINGS

Pogledao sam BRIGHT YOUNG THINGS, prvi i za sada jedini celovečernji film koji je režirao Stephen Fry. Reč je o moćnom redteljskom i scenarističkom debiju, adaptaciji romana Evelyna Waugha u kom je ovaj pisac napisao priču o grupi mlade “londonske mladeži”, racionalne prema ljubavi i idealistične prema novcu koja provodi vreme u dakadentnim provodima u osvit Drugog svetskog rata. Fry u ovom romanu prepoznaje više slojeva, od naravno jasno čitljive dekadencije koja prethodi velikoj tragediji sve do nekih elemenata koji čine da se ova priča lako transponuje u današnje doba a to je period tabloida, celebrityja i hedonističkih uživanja.

U tom pogledu, Fry smešta film u epohu ali ga režira “moderno”, bez ukočenosti svojstvene inscenacijama epohe, sa puno pokreta kamere, puno kretanja u kadru, i film postepeno postaje sve mirniji prateći puls priče, odnosno laganog suočavanja junaka sa posledicama vlastite lakomislenosti.

Roman VILE BODIES se ne smatra ključnim Waughovim delom, ali Fry je snimio film koji je svakako njegova ključna ekranizacija upravo zato što je sebi uzeo dosta slobode u pogledu rediteljskog postupka, i odmakao se od uzdržanog i akademskog pristupa.

U celoj tom vizuelnom i mizanscenskom intenzitetu, Fry ne gubi iz vida ni emociju ni smisao za humor koji je naizmenično starinski ali i vrlo moderan, sa obiljem dramske ironije. Stephen Campbell Moore i Emily Mortimer u glavnim ulogama su okruženi upečatljivim glumcima poput Davida Tennanta, Michaela Sheena, Dana Aykroyda, Stockard Channing i Jima Broadbenta, ali uspevaju da se izbore za mesto svojih likova i odnosa unutar celine.

Fry u rediteljskom pogledu ne gađa povišeni realizam iako ga postiže intenzivnijim pokretima kamere koji pokrivaju veći ugao lokacije pa samim tim i asociraju na realističnije postupke. Štaviše za glumu se može reći da najbliža tradiciji screwballa, ali drugačiji pristup eohi definitivno dovodi do vibrantnijeg prikazivanja emotivnih i intelektualnih vrtloga u životima junaka i prenosi histeriju doba u koje je smešten. 

Čitao sam nešto negativnih komentara o ovom filmu, i deluju kao rukopis osoba koje su zalutale u bioskop. 

* * * * / * * * *

Monday, February 9, 2015

S.O.S. ICEBERG (Garnett)

Pogledao sam SOS ICEBERG Taya Garnetta, američku verziju filma koju su u koprodukciji na Grenlandu snimali Nemci i Ameirikanci. Nemačku verziju režirao je dr Arnold Fanck, čuveni reditelj njihovih bergsfilmova i uopšte priča o sukobu i suživotu čoveka i prirode. Tay Garnett i Fanck su samo delimično koristiliisti materijal i glumce. Ne samo da se dramske scene razlikuju u dve verzije već su i scene u prirodi montirane od različitih dublova, ili drugih uglova kamere u istim situacijama.

Garnettov film nažalost ne uspeva da napravi balans između impresivnih poludokumentarnih snimaka grenlandskih glečera, i faune, i statičnih “tesnih” glumačkih scena. Gluma je anahrona, dileme pred kojima su se junaci nšli nisu dovoljno dobro plasirane, i nažalost, uprkos impresivnim snimcima prirode (koji su takođe kod Garnetta mogli biti bolje iskorišćeni) rezultat je polovičan film.

Carl Laemmle, producent filma se na početku američke verzije zahvaljuje ekipi na godini dana rizičnog rada na Grenlandu gde su čekali da privole na traku tako uzbudljive prizore.

U ulozi mlade letačice koja pokušava da spase arktičke istraživače a na kraju slupa avion i pridruži im se kao neko kome takođe treba pomoć pojavljuje se Leni Riefenstahl a Ernst Udet, čuveni nacistički letač igra samoga sebe. 

* 1/2 / * * * *

Sunday, February 8, 2015

SUSAN SLEPT HERE

Pogledao sam SUSAN SLEPT HERE Franka Tashlina. Alex Gottlieb je sam adaptirao svoj komad sa saradnicima, a Tashlin je svemu doprineo svojim rediteljskim pečatima. Iako Dick Powell nije na onom nivou kakav bi umeo da donese neki star iz podela Billyja Wildera, Tashlin to nadoknađuje svojim osobenim pristupom filmskom humoru. Otud Dick Powell uspeva da postigne sasvim solidan efekat i sa Debbie Reynolds iznese priču ove vrlo atipične romantične komedije.

Film govori o holivudskom scenaristi koji je izgradio karijeru pišući komedije, i posle osvajanja oskara želi da se dokaže pišući “ozbiljne” priče. Međutim, to mu ne ide, gubi posao u studiju, tone. Pojavljuju se policajci koji su mu služili kao stručni konsultanti na jednom filmu i dovode maloletnu delinkvetkinju da je upozna kako bi ga inspirisala za film. Kako bi sprečio da delinkventkinja ode u zatvor, scenarista odlučuje da se formalno oženi sa njom, a onda se ispostavlja kako je greškom možda oženio pravu devojku.

Uprkos tome što film pokušava da bude nestašno duhovit, a opet i vrlo čedan, ceo ovaj bizarni meet cute na kraju rezultira pričom u kojoj se scenarista zbilja oženi sa devojkom i u tom pogledu odstupa od moralnih kodeksa holivudske romantične komedije čak i u njenim najciničnijim inkarnacijama kao što je recimo bio CACTUS FLOWER.

Bez namere da zvučim moralizatorski, taj aspekt filma je prilično “uznemirujući” čak i za današnje standarde, iz koje god vizure da ga čitamo. Iako se brak u ovom filmu konzumira kada devojka postane punoletna, dakle u tom pogledu SUSAN SLEPT HERE formalno nije problematičan, odnos između duplo mlađe devojke i starog momka deluje ili prilično liberalno ili kao reafirmacija krajnje konzervativnosti.

Tashlina je verovatno vrlo zabavljala ovako “radikalna” postavka, i on uspeva da kroz neprestanu dvosmislenost, nestašni humor i zapravo vrlo čedan odnos između glavnih junaka, izgradi ubedljiv “cilj” za junake, i ishod za koji će publika navijati, iako ruku na srce, do samog kraja nisam mogao verovati da će se to ZAISTA ostvariti.

Gottlieb je pokušao maksimalno da razigra svoj komad koji je prevashodno vezan za lokaciju scenaristinog stana, ali uprkos tome što su pozorišni koreni ove priče evidentni, Tashlin pravi punokrvni film od svega. Jedna Tashlinova signature scena je zanimljiva “scena sna” bez reči, sa plesnom koreografijom i muzikom koja potpuno odstupa od wilderovskog štimunga okosnice filma.

Iako Tashlinovih detalja ima u nizu drugih scena, upravo ovaj eksces bez reči i samo oslonjen na koreografiju predstavlja ne samo njegov pečat nego možda i jedno od tipičnih obeležja kojima je zadužio Holivud, ta iskakanje iz pripovedačke konvencije sa snažnim često teatralnim izražajnim sredstvima.

U tom duhu je postavljen i narator koji nas uvodi u priču - statueta “oskara” koja stoji u scenaristinom stanu. Četiri godine posle SUNSET BLVD. Tashlin se poigrava sličnim rešenjem u priči o scenaristi, suptilno ga parodirajući.

To rešenje nije jedina spona Wildera i Tashlina, čiji su se “materijali” u pojedinim slučajevima jako podudarali ali su im se pristupi režiji bitno razlikovali. 

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, February 7, 2015

THE VOICES

Pogledao sam THE VOICES Marjane Satrapi. Imao sam jako velika očekivanja od ovog filma i tokom gledanja strašno želeo da bude bolji, međutim, krajnji utisak je ipak da je ovo rad sa ogromnim nedostacima. Šteta.

U osnovi Marjane Satrapi je snimila film u najboljoj tradiciji Franka Tashlina, sa iskorakom u vizuelnom pogledu i dobrim inkorporiranjem tradicije Looney Tunes animacije u jedan edgy crnohumorni narativ. Marjane Satrapi nije prva u toj tashlinovskoj tradiciji, pored njegovog zvaničnog “potomka” tu su pre svega John Requa i Glenn Ficarra koji su radili to isto kao scenaristi u CATS & DOGS (film koji nije edgy) i I LOVE YOU PHILIP MORRIS (koji jeste edgy).

Marjane Satrapi pokušava da napravi amalgam CATS & DOGS i I LOVE YOU PHILIP MORRIS ali nažalost to joj ne uspeva jer scenario Michaela R. Perryja ne nudi apsolutno nijedno zanimljivo rešenje izuzev osnovne premise da je život serijskog ubice sličan idiličnom filmu iz pedesetih onda kada nije pod lekovima. Možda i najzanimljivija deonica filma jeste ona kada junak popije lekove i pod uticajem psihofarmaka dolazi u dodir sa realnošću koji je bolan i samim tim nepodnošljiv jer ga suočava sa time da je ubica.

Drugi dobar element filma su glumci. Ryan Reynolds je odličan kao duševno oboleli hunk, a Anna Kendrick je tradicionalno šarmantna i lepršava kao devojka sa kojom on po svemu sudeći može da započene vezu koju ne može da očuva zbog ubilačkog minulog rada. Međutim, Marjane Satrapi potroši čitavu prvu polovinu filma na ekspoziciju da bi potom negde od polovine do početka trećeg čina krenuo odnos Reynoldsa i Kendrickove. Stoga ni ti efektni odnosi među likovima i izopačena ljubavna priča ne uspevaju da se razviju.

Na kraju krajeva, glasovi koje čuje glavni junak nisu preterano zanimljivi. Štaviše, ono što se dešava u dijalogu između ubice i njegovih kućnih ljubimaca koji ga savetuju predstavlja jedan od najpredvidivijih i najracionalnijih delova filma. Pitanja koja oni postavljaju uprkos “smešnim glasovima i akcentima” koje pravi sam Reynolds spadaju u tipične “zločin i kazna” dileme, i praktično se podrazumevaju kada su neizgovoreni.

Otud, THE VOICES kao neki umobolni DR. DOLITTLE nažalost ne odlazi dalje od tog deklarativnog koncepta. Nažalost, scenario Michaela R. Perryja sadrži upravo sve one potencijalne klopke koje karakterišu scenarije na koje se "lepe" strani reditelji kada dođu u Holivud, naivno verujući da će baš oni naučiti Amerikance kako se snima film. I na kraju završe sa filmom koji pati od problema koje većina "konvencionalnih filmova" nema.

Marjane Satrapi je stekla slavu sa PERSEPOLISom, stripom i animiranim filmom, i otud njeno smeštanje u tashlinovsku tradiciju ima itekakvog smisla. Uostalom, njegov uticaj je evidentan upravo u konstrukciji mnogih scena, upotrebi boja, fizičkog humora. Ruku na srce, i mnogi njegovi filmovi nisu bili briljantni u pogledu scenarija pa bih rekao da THE VOICES unekoliko podseća na njega i po manama.

THE VOICES je film koji pokušava puno dobrih stvari ali na kraju, pre svega krivicom scenarija, malo koju postiže. 

* * 1/2 / * * * *

Friday, February 6, 2015

THE EICHMANN SHOW

Šešelj je gostujući u Ćirilici izneo da je Hag bio zapravo svojevrsna ispravka Nirnberga. Onda bi se na bazi tog poređenja moglo reći da su prenosi iz ICTY zapravo pokušaji da se ponovo značaj snimaka suđenja Eichmannu. 

Naravno događaji na prostoru bivše Jugoslavije su bitno drugačiji od nacizma tako da ne znam koliko su ova poređenja adekvatna, međutim, ono što je sasvim sigurno jeste da prenosi suđenja nisu ni na koji način doprineli širenju “istine” o zločinima i naprotiv povećali su popularnost haških optuženika.

Pogledao sam THE EICHMANN SHOW, BBCjevu rekonstrukciju pokušaja da se prenosi i snima suđenje Eichmannu. Martin Freeman i Anthony LaPaglia glume glavne uloge u ovom TV filmu nastalom po scenariju Simona Blocka. Nažalost, iako ovaj scenario uspeva da napravi i nekakvu sveproživajuću nit priče, i niz ilustrativnih detalja, i ima ideju kako da kroz malu priču ispriča veliku priču, sve to rezultira jednom praznom celinom u kojoj na kraju krajeva ne uspevaju da zažive likovi.

LaPaglijin Leo Hurwitz je kudikamo upečatljiviji kao nabustiti Blacklister koji na kraju ipak uspeva da pokaže svoj talenat i da opravda rizik koji je u njega uložio Milton Fruchtman, ali ukupno uzev, sve što nam na kraju nude likovi je žestok “second hand”.

Martin Freeman je jedva tek korektan u ulozi Miltona Fruchtmana, i više podseča na niz svjih ranijih likova, na Watsona koji asistira LaPaglijim Sherlocku.

Sporadična zadovoljstva THE EICHMANN SHOW prevashodno nudi u deklaartivnim situacijama u kojima junaci diskutuju o značaju svoje istorijske misije. Nažalost, ni pisac ni reditelj, mimo nekoliko zapaćženih dijaloških objašnjenja ne uspevaju da nam prenesu taj epohalni značaj aktivnosti svojih junaka.

Možda je posao Lea Hurwitza i Miltona Fruchtmana bilo preteško efektnije prikazati, ali pored scenariste podbacio je i Paul Andrew Williams, dokazani reditelj od kog se sigurno očekivalo više. Srećom, istorijska priča je dovoljno jaka da čak i na ovom kreativnom leru može naći svoje mesto na programu televizija u decenijama pred nama... 

Thursday, February 5, 2015

PRIDE AND EXTREME PREJUDICE

Pogledao sam PRIDE AND EXTREME PREJUDICE televizijski film Iana Sharpa iz serijala FREDERICK FORSYTH PRESENTS u kome su sakupljene ekranizacije priča iz zbirke THE DECEIVER. U ovom filmu nažalost Ian Sharp nije ponudio svoju prepoznatljivu kompetenciju. Osim elementarne zanatske veštine, nema onog mišićvog rediteljskog rukopisa koji su krasili najbolje Sharpove radove poput WHO DARES WINS. Brian Dennehy donosi opipljiv umor u liku glavnog junaka, agenta BNDa koji je zavoleo pretvrtljivu službinu prostituku, i nemačke lokacije daju svemu određenu atmosferu, ipak veći dometi zaobilaze ovo delo na svakom nivou.

Ovo je jedan od TV filmova iz serijala koji nije sniman u Jugoslaviji.

ROSEWATER

Pogledao sam ROSEWATER Jona Stewarta, rediteljski debi ovog poznatog televizijskog autora u kome se bavi svojom tradiconalnom temom - slobodom medija i sukobom ljubitelja istine sa glupim vlastodršcima. Nažalost, stewart razočarava na nekoliko nivoa. Pre svega, ROSEWATER je konfuzan film u pogledu izraza, nije do kraja jasno šta je stewart želeo da postigne - ono što se desilo njegovom junaku svakako nije ravan MIDNIGHT EXPRESSa, poneke okolnosti jesu apsurdne ali ih je nagazio do kraja kao komediju, i sve se na kraju svelo na jednu filmsku razglednicu prilično minornog slučaja pritiska na medije.

Od Stewarta nisam očekivao mnogo u pogledu rediteljskog postupka, i on me nažalost nije demantovao, sve je snimljeno više informativno sa nekim tobožnjim elementima nadgradnje koji nažalost više pokazuju početničke zablude nego istinski filmadžijski dar.

Izbor Irana kao zemlje koja vrši represiju nad medijima je naravno očekivano bedan, ako imamo u vidu da im svakako nije falio Stewart da ih dodatno kleveće. Međutim, ono što desio Maziaru Bahariju, koliko god bilo neprijatno, svakako spada u red manjih neprijatnosti među onim koje su zadesile novinare. U određenom smislu, svako ko očekuje da vidi Iran kao pakao na zemlji to neće dobiti u ovom filmu. U izvesnom smislu, ROSEWATER čak prikazuje Iran kao zemlju sa blago disfunckionalnom demokratijom, što deluje dosta pitomo ako imamo jaku retoriku o ajatolisma, svetosti države, sistema. Koliko god Stewart želeo da prikaže iransku vlast kao monstruoznu, upravo kroz akcentovanje te retorike, njihovo ponašanje nije ništa gore od neke pitomije latinoameričke hunte. 

Naravno, ne treba ni naglašavati da Stewart nije ni na koji način pokušao da sagleda širu sliku i na bilo koji način “objasni” iranski revolucionarni režim, i u tom smislu radi znatno manje nego Ben Affleck u filmu ARGO.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, February 3, 2015

NUIT BLANCHE

Pogledao sam NUIT BLANCHE Frederica Jardina, dinamičan i vrlo intenzivan akcioni triler. Reč je o derivatu DIE HARDa smeštenom u veliki noćni klub, svojevrsni shopping mall noćnog života, u kome korumpirani policajac mora da pronađe tovar ukradene droge i zameni ga za svog otetog sina.

Tomer Sisley, za kog ne mogu reći da mi se nametnuo kao zanimljiv lik u LARGO WINCHu, ovde jako dobro funkcioniše kao dinamčni akcioni heroj sa mučnom tajnom koji mora da se izbori sa nadmoćnim protivnikom i neprijatnim okolnostima. Jedini krupan glumački problem ovog filma je to što negativci nisu toliko zanimljivo postavljeni kao glavni junak, naročito lik glavnog korzikanskog mafijaša koji je prilično retro, iako i u njemu ima par zanimljivih detalja.

Ono što je najzanimljivije jeste činjenica da je jako dinamično slikan, sa dosta pokrete kamere, dosta pozicija kamere, sa puno krupnih planova i generalno krupno slikanom fizičkom radnjom, realizovanoj na prosumer tehnici, a sve to potpisuje Tom Stern, direktor fotografije Clinta Eastwooda. Zaista nisam očekivao da će Stern, snimatelj jednog takvog klasiciste kao što je Clint moći da ponudi ovakvo rešenje. I zblja Sternova fotografija stvarno jeste jako značajan deo ovog filma, i to ne samo u pogledu koncepta kadriranja već i realizacije osvetljenja i digitalnog zapisa. U tom smislu, važno je naglasiti Sternovu fotografiju jer je ona zaista, nezavisno od režije koja ju je indikovala, jedan od ključnih aspekata uspeha ovog filma.

Scenario je duhovit na nivou zapleta, sa dosta preokreta, dobro postavljenih situacija i ne čudi da me su otkupljena prava za američki rimejk. NUIT BLANCHE u principu spada u čitav niz sličnih filmova koji su prodati za rimejk u Americi, tu pre svega mislim na rad Freda Cavayea. Međutim, za razliku od Cavayea, Jardin zaista ume da jako dobro fizički realziuje svoju trilersku zamisao.

Iskreno čudi da me i sam Frederic Jardin do sada nije privukao pažnju Holivuda i dobio neki rediteljski angažman. 

* * * / * * * *

Monday, February 2, 2015

VREME LEOPARDA

Konačno sam pogledao VREME LEOPARDA Zdravka Velimirovića.Posle specijalne operacije nabavke filma koja nije bila nimalo jednostavna, drago mi je što ovaj film ne samo da je onoliki kuriozitet koliki sam mislio da će biti već srećom NIJE ISKLJUČIVO kuriozitet.

Naime, Velimirović je snimio prilično solidan film, naročito ako imamo u vidu da je radio sa glumcima naturščicima u kinematografiji koja je bila u povoju a ni do danas nije znatno napredovala. Film je nastao po ideji Liciana Azeveda, doajena afričkog i osnivača mozambičkog filma a scenario su uz Luisa Patriquima radili Zdravko Velimirović i Brana Šćepanović. Umešanost Zdravka i Brane Šćepe neumitno navodi na pun “Crnci i Crnogorci”, ali ovaj film je vrlo autentičan i opusu obijice autora treba da zauzme značajno mesto.

Prvi element po kome je ovaj film autentičan je svakako Mozambik. Film je sniman na mozambičkim lokacijama sa mozambičkim naturščicima i crne i bele puti. Ideja da Zdravko izveze svoj know how u narodnooslobodilačkom filmu. U krajnjoj liniji, Zdravko je ovde imao jedan tipičan zadatak, sličan Gillu Pontecorvu u IL BATTAGLIA DEL ALGERI. Naravno, ne pokušavam da poredim Zdravkov domet sa Pontecorvovim remek-delom iz 1964. godine ali mogu reći da se u VREMENU LEOPARDA nimalo nije obrukao. Ako imamo u vidu glumce naturščike i ogromnu količinu sadržaja i u pripovedačkom i u ideološkom smislu koja se morala sliti u ovaj film, rekao bih da su Zdravko i ekipa uradili solidan posao.

Dijalozi u kojima borci elaboriraju svoje motive, stavove i namere, prema sebi i drugima, razdvajaju belaca od kolonizatora; i s druge strane same kolonizatore koji se dele na rođene Portugalce i starosedeoce; nisu onoliko neprijatni koliko su mogli biti niti patetični kao u brojnim partizanskim filmovima sličnog profila. Naravno, ima tu sporadičnih iskliznuća ali ništa previše sporno.

Isto važi i za emocije koje se moraju stvoriti prema borcima za slobodu odnosno prema kolonizatorima. Portugalci jesu prikazani kao sistemski rasisti koji ne haju mnogo za civilne žrtve prilikom gušenja pobune ali ipak nisu prikazani kao nacisti, između ostalog zato što film u sebi nosi internacionalističku antikolonijalnu notu i nije koncipiran kao mozambički nacionalistički film sa rasnom predrasudom.

Temeljna postavka da se kao vođe u sukobu nađu dva druga iz detinjstva funkcioniše mnogo bolje nego što sam očekivao, između ostalog i zato što je vođena sa dosta takta.

Drugi element po kom se ovaj film iz 1985. izdvaja jeste to što je reč o ratnom filmu smeštenom u 1971. godinu (oslobodilački rat je trajao od 1964. do 1974. godine) dakle reč je o relativno savremenoj temi. U jugoslovenskom filmu, sve do raspada države i sukoba koji su tada nastupili, praktično nije bilo filmova o većim oružanim sukobima smeštenim u savremeni ambijent. 

Scene borbe su realizovane vrlo dobro i sigurno. Velimirović je doduše bio umešan u neke od zanimljivijih partizanskih filmova, kao pro je recimo sovjetska koprodukcija PROVERENO-MIN NJET ali njegova inscenacija podjednako funkcioniše i sa kalašnjikovima u rukama pobunenika. Rekonstrukcija sukoba je prilično verna, a film je imao nesebičnu podršku mozambičkog ministarstva odbrane i to je dobro iskorišćeno na ekranu.

Neki savremeni teoretičari smatraju da je Velimirovićev film mnogo bliži kolonijalnom filmu nego umetničkim formama koje su nastajale uporedo sa ovom borbom koju karakeriše velika količina snimljenog materijala i uključivanje filmskih autora. To je tačno u izvesnom pogledu, Velimirović ima zapadnu fascinaciju egzotikom i društvenim ustrojstvom koje je zatekao u Mozambiku, a kao autor je sklon konvencionalnijem narativnom izrazu.

Međutim, kodovi kojima se Velimirović služi čine da VREME LEOPARDA bude komunikativan film koji se može bez velike kompromitacije i vrlo jasno preneti osnovne parametre mozambičke borbe za slobodu stranom gledaocu. U tom smislu, sasvim je sigurno da pojedini autori koji su snimali filmove o događajima u Mozambiku imaju jaču galerijsku vrednost ali Velimirović je odličan za rad na terenu i dan-danas se bez stida može prikazati njegov film na bilo kojoj televiziji.

Ono što je naročito zanimjivo jeste da trideset godina kasnije, prostor bivše Jugoslavije stoji kao manja ili veća kolonija, a 1985. smo pravili filmove sa osećajem superiornosti, kao da nam se ovo što danas proživljavamo nikada neće desiti, i kao da smo sada mi pozvani da druge učimo slobodi. Četiri godine posle ovog filma srušio se i mozambički revolucionarni projekat, a otprilike u isto vreme i naš.

Zato je možda sećanje na ovaj film i važnije nama nego njima. 

* * * / * * * *

Sunday, February 1, 2015

WILD CARD

William Goldman je ponovo adaptirao svoj roman HEAT i ovog puta glavnu ulogu dobio je Jason Statham. Za razliku od prve inkarnacije sa Burtom Reynoldsom, nova ekranizacija pod nazivom WILD CARD ima razrešena neka osnovna motivacijska pitanja. Dok u prvobitnoj ekranizaciji nije bio do kraja razjašnjen odnos mentora i učenika između Reynoldsa i Petera MacNichola, u WILD CARDu je to jasno iako nije naročito ubedljivo. Međutim, ovog puta taj sporedni lik kog igra Michael Angarano zapravo nije previše bitan, i daleko je od okosnice filma. Ni druga linija sukoba gde pak imamo jači spor ali nemamo tenziju među likovima između Stathama i mladog mafijaša kog igra Milo Ventimiglia, takođe nema dovoljno veliku snagy da bi bio okosnica filma i na kraju možemo zaključiti samo jedno - ovo nije film o priči već o centralnom liku Nicku Wildu kog igra Jason Statham.

Mislim da je Stathamova orijentacija da pored “čiste akcije” radi i hardboiled neo noir i osvetničke filmove vrlo dobra i on zbilja ima smisla za to. PARKER Taylora Hackforda i po romanu Donalda Westlakea je bio odličan. Mislim da je ključ ipak bio u Hackfordu koji je uspeo da žanrovski izmesti Stathama tako što je ostavio žanr po strani i režirao sve kao priču ispričanu na najbolji mogući način a onda su događaji malo po malo formulisali šta je žanr. Simon West koji je radio WILD CARD je meni drag reditelj i odličan profesionalac, međutim on nije dovoljan autoritet da uzme Stathama i tako ga tretira. On je uostalom Stathama već proveo kroz vrlo solidan rimejk Winnerovog MECHANICa ali tamo je žanr bio jasan, imali smo mladog i starog plaćenog ubicu, imali smo poslove, zadatke koje obavljaju. Ovako kako je William Goldman napisao, naprosto u centru svega je lik, i to ne uzimam kao neki apriorni kvalitet, ali naprosto tako je, a Simon West jedino što uspeva je da vodi priču, dočim likovi ostaju prepušteni glumcima. Statham je filmičan glumac i uspeva da podvali prazninu za underplay ali Westov reditejski postupak je suviše baziran na radnjama kojih naprosto nema. Iako efektivno traje 85 minuta, WILD CARD je još mogao da bude skraćen, i još se moglo raditi na planu ritma. Daleko od toga da je dosadan, WILD CARD ima ritmički problem na nivou izraza ne strpljenja gledalaca.

Odluka da se Stathamove šibadžijske sposobnosti ovaplote tako što će borilačke scene raditi Cory Yuen, vraća nas na njegove početke u serijalu TRANSPORTER i same tuče nisu loše, međutim toliko su estetizovane da odvlače pažnju gledalaca i deluju kao money shot filma iako to u ovoj priči nisu, premda Wesotvi producenti imaju legitimno pravo da prodaju film baš na osnovu tih tuča. Ipak, na nivou celine te tuče sasvim sigurno remete sklad filma, iako im se tehnički nema šta zameriti.

Konačno, celokupan retro šmek u kome Stathamov lik throwbackuje sedamdesete deluje pomalo smešno kada je u glavnoj ulozi junak koji je u toj dekadi eventualno mogao biti beba. Da, znamo da se sedamdesete moćna decenija zbog svoje ikonografije i filmova koji su ih formulisali, ali danas je dosta teško verovati junaku koji za svakodnevne potrebe vozi automobil star pedeset godina, u koji se mogao zaljubiti samo ako je bio od malih nogu ljubitelj old timera. Ne mogu da kažem da je u tom pogledu WILD CARD nosilac nekog lošeg trenda, sedamdesete su postale standard tog cool izraza, ali suviše je vremena prošlo da bi se to moglo smatrati uverljivim u priči sa glumcem Stathamovih godina i fizičkog stanja.

Da je Willis u glavnoj ulozi, ili Gibson, to je još i moglo imati relativnog smisla. Recimo, Hackford je upravo u PARKERu i to sa Stathamom bolje rešio taj stilski gambit, sličnim sredstvima.

West dakle nije bio idealan izbor za ovaj projekat jer pored nesporne tehničke kompetencije on nije reditelj koji može da u potpunosti zabeleži atmosferu oko takvog svedenog, mitskog junaka. Goldman je pritom veteran tog razdraganog lucidnog noira, šarmantnih prevaranata i luzera i on daje dosta nagoveptaja radnje tamo i gde je nema.

U principu, ova Goldmanova adaptacija nije ništa posebno, ali ima barem jednu majstoski postavljenu scenu a to je ispitivanje Stathama. Scenaristička veština u toj sceni jeste način na koji je izbegao da upadne u klopku da tokom ispitivanja junak ponovo ispriča ono što smo videli a da pri tom uspe da otvori jednu potpuno novu liniju drame.

Michael Angarano je mio ali ne uspeva da razvija hemiju sa Stathamom i da napravi odnos učitelja i učenika odnosno da prikaže istinsku fascinaciju izvan čitljivih odnosa na osnovu spoljašnjosti.

PARKER nije bio komercijalni uspeh a bio je odličan film, WILD CARD neće ni pretendovati na to zbog marginalne bioskopske eksploatacije. Ukoliko želi da se održi u svetu tvrđeg neo noir krimića, Statham će za početak morati da ih radi sa boljim rediteljima. To ne znači da Simon West nije dobar reditelj, samo nije za obaj materijal. Iako ne mislim ni da je De Palma koji je prvobitno trebalo da snima ovaj film bio idealan, svakako da bi rezultat bio kudikamo zanimljviji, ako ne i uspešniji. 

* * / * * * *