Saturday, January 31, 2015

BANG! BANG! YOU'RE DEAD!

Pogledao sam BANG! BANG! YOU’RE DEAD! Dona Sharpa, film poznat i pod naslovom THE MAN FROM MARRAKESH. Sharp je stara hekerčina, koja se iskazala u mnogim žanrovima, a najznačajnije u britanskom hororu, dočim je ovo spy spoof. Glavnu ulogu igra Tony Randall, američki komičar koji je imao osrednju filmsku karijeru ali je ostvario nekoliko zapažeih saradnji sa Frankom Tashlinom i Doris Day. Ipak, ukupno uzev, Randall je značajniji kao televizijska figura.

I ovom filmu Randall nudi solidnu personality rolu kao američki turista nevoljno upleten u špijunsku intrigu u Marakešu. Senta Berger kao heroina, Herbert Lom i Klaus Kinski kao negativci su dobro pojačanje, ali nažalost Sharp ne uspeva da unese istinsku život u ova by the book dešavanja. BANG! BANG! YOU’RE DEAD! na kraju nije promašaj, daleko od toga, ali nije ništa više od krajnje rutinskog prolaska kroz obavezne figure špijunske komedije šezdesetih.

Možda najveći problem, pored toga što film nije ni smešan ni napet jeste to što film ne nosi ni Randallov pečat. Za BANG BANG! YOU’RE DEAD! se ni u pozitivnom ni u negativnom smislu ne može reći da je punokrvni star vehicle iako je zamišljen upravo kao takav. 

* * / * * * *

Friday, January 30, 2015

THE HELICOPTER SPIES

Pogledao sam HELICOPTER SPIES Borisa Sagala. Ovaj film u narativnom pogledu nema “rupe” kao rani THE MAN FROM UNCLE spojevi, ali u svakom drugom smislu je vrlo “tanak”. Sagal drži stvari u visokom tempu i film odaje utisak jedne duge akcije, duge potere koja se dešava na mnoštvu lokacija. Nažalost, niti su glumice koje igraju uspele da donesu šarm i magnetizam niti su se dobro pokazali glumci u ulogama negativaca.

Vaughn i McCallum nisu uspeli da pruže dovoljno kako bi održali pažnju gledalaca i rekao bih da ovaj film pokazuje koliko su gostujući glumci bili značajni u ovim filmovima.

Sagal ne ispušta tempo, ali ne uspeva da glumačkim šarmom i veštem egzekucijom nadoknadi sve one posledice niskog televizijskog budžeta. Doduše. u sceni otmice voza koji prenosi raketu, ima par detalja koji su dostojni pristojnog B-filma. Ipak, to je nedovoljno. 

* * / * * * *

Wednesday, January 28, 2015

THE TODD KILLINGS

Pogledao sam THE TODD KILLINGS, film u kome se Barry Shear ponovo bavi mračnom stranom nezadovoljne omladine šezdesetih. U drugom filmu, Shear ponovo uzima antijunaka za nosioca priče. Ovog puta to je Skipper Todd, fikcionalizovana verzija Charlesa Schmidta, stvarnog thrill killera iz tog vremena. Energija u egzekuciji je ponovo tu kao u WILD IN THE STREETS, i THE TODD KILLINGS je silovit film nošen harizmatičnom igrom Roberta F. Lyonsa i izvanrednog Richarda Thomasa koji mu pruža izvanrednu podršku.

Shearov film ima pitkost i efikasnost B-filma ali u pogledu rekonstrukcije života u američkoj varošici uspeva da bude vrlo vibrantan a u pogledu odnosa među mladima začuđujuće otvoren, čak i za to vreme. Shear ne preza od prikazivanja njihovog hiperseksualizovanog ambijenta i uspešnog zavodnika Skipa koji u jednom trenutku počinje da dobija snažne psihopatske impulse i potrebu da pored erosa sa ženama okusi i tanatos.

U tom pogledu, važno je naglasiti homoerotsku dimenziju između Skipa i njegovog druga Billy Raya, koja se može opisati munjevitom jer njihov odnos kreće od slučajnog upoznavanja i brzo napreduje do bliskog prijateljstva. Njihova homoerotska priča se nikada ne realizuje, ali u homoerotskoj konvenciji gangsterskog filma - “Nastradaću što toliko volim ovog momka” - dovodi do Skipovog razotkrivanja. 

Shear štaviše i eksplicitnije koketira sa temom homoerotizma jer se Skip pred vojnom komisijom izvlači od regrutacije pretvarajući se da je imao homoseksualne avanture. Sam Skip to tretira kao šalu, ali ako imamo u vidu odnos Skipa i Billy Raya, mislim da je Shear želeo da povežemo te dve stvari.

Junaci u ovom filmu jesu otpadnici i neposlušna omladina ali u jednoj sceni Shear pravi bitnu distinkciju njih i celog kontrakulturnog, hipi pokreta i drugih “suverzivaca” tog vremena. Ipak, formalno nastojanje Skipa Todda da postane muzičar sugeriše da se ovaj mladi psihopata očešao i o supkulturne obrasce tog vremena.

Harizmatski vođa među zabludelom omladinom jeste svojevrsna anticipacija odnosno parafraza slučaja Charlesa Mansona, iako je zapravo osnovna karakteristika Skipovog slučaja da nije istinski uspeo da stekne sledbenike, a verovao je da jeste. Za razliku od Mansona, Skipov sistem uživanja i zločina srušio se iz banalnih razloga, iz niskih pobuda njegovih saučesnika (devojka koja je zaljubljena u njega) i njegove nesposobnosti da dosegne vlastit uber mensch standard (ne može da ubije prijatelja kojim je privučen).

Shearov film THE TODD KILLINGS je svojevrsna preteča Gusa Van Santa koja se bavi sličnim problemima mladih i njihovim radikalnim ispoljavanjima. Naravno, i pored svih sličnosti u samom temelju priče, KILLINGS se stilski itekako razlikuje od ELEPHANTa, međutim paralele su očigledne. Skip Todd svakako nije uspeo da se nametne kao kvintesencijalni antijunak svoje epohe kao što je to Travis Bickle, međutim Skip Todd je lik koji ima umetničku vrednost, uprkos tome što ne nudi toliko beskrajna tumačenja kao Scorsese-Schraderov klasik. Deo umanjenog prepoznavanja Skipa Todda kao bitnog antijunaka ove epohe jeste i Shearov energični, efikasni i mišićavi prilaz realizmu koji svoju estetizaciju crpi iz potpuno drugačijih atributa u odnosu na novoholivudske filmove. Ovo je odlično i svedeno glumljen film bez bravura i glumačkih arija kakve su gajili De Niro, Nicholson ili Hoffmann, sa kritikom društva koja se nenametljivo javlja unutar samih situacija (recimo, akcenat na prodavcima fast fooda koji opslužuju varošane u potrazi za leševima) bez naglašavanja u formi dugih kadrova, kadar-sekvenci, ili egzibicionističkih retnji kamere, no to sve ne znači da THE TODD KILLINGS ne nudi jednu drugu vrste “lepe slike”. Čak naprotiv, rekao bih da je ovo jedan vrlo estetizovan film u kome se ne uvoze evropski uticaji već se baš naprotiv razrađuje američka tradicija, naročito Warner Bros socijalna melodrama.

Shear je u svojoj karijeri snimio još dva filma, od kojih je ACROSS 110th STREET uspeo da se nametne kao klasik. Ipak, ta dva naslova nemaju sličnosti sa ovim diptihom o mladima sa kojim je započeo svoju karijeru. 

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 27, 2015

TESTAMENT

Pogledao sam klasik postapokaliptičnog filma - TESTAMENT Lynne Littman iz 1983. godine. Reč je o izvanrednom, minimalističkom delu, oslonjenom na svedenu glumačku igru Jane Alexander o porodici koja polako odumire u američkoj varošici zapahnutoj radioaktivnom pečurkom iz nekog susednog strateškog cilja. TESTAMENT je realističan u svojoj osnovi ali neizbežno postaje sentimentalan kada lagano radijacija, otrovna prašina i bolesti počinju da istrebljuju prvo one najslabije a potom sve jače članove zajednice.

Filmovi o smaku sveta su snimani puno puta i to je tema koja je često obrađivana tako da mnogi uvidi koje nudi TESTAMENT nisu ekskluzivni ali su plasirani sa punim ubeđenjem i vrlo jasnim rediteljskim rukopisom. Isto tako, Lynne Littman zslužuje priznanje što je snimila film koji je u toj meri pesimističan i fatalistički, i obiluje situacijama koje bi izbegavao svaki reditelj koji ima ukusa, a uspeva da u svemu tome bude vrlo dostojanstvena i da pruža gledaocu emociju bez manipulacija.

Apokalipsa koja zadesi varošicu nije predmet metafore, ona je plod nuklearnog rata između supersila, međutim, junaci se najmanje bave tom temom, rat se javlja samo kao eho i nije tema nijedne značajnije razmene među junacima. U tom pogledu, u sred Reaganove vladavine, Lyttmankin film pokazuje kako je politika nešto u čemu građani zapravo nemaju participaciju za razliku od mnogih tadašnjih radova koji su prikazivali rat sa SSSRom kao nešto u čemu se itekako može uzeti učešće.

TESTAMENT nije film sačinjen od understatementa ali svakako jeste film sa merom i dosta uzdržavanju što mu na duže staze daje veliku snagu i obezbeđuje status klasika. 

* * * 1/2 / * * * *

Monday, January 26, 2015

KRAFTIDIOTEN

Pogledao sam KRAFTIDIOTEN Hansa Pettera Molanda, simaptičan ali ipak ne naročito značajan norveški krimić, duboko umočen u severnjački koprodukcioni novac, u kome se krimi-zaplet odvija među nekoliko klasa norveških imigranata, od prezrenih komšija Šveđana, kao emigranta najviše klase, preko Danaca do Srba, kao useljeničkog dna.

Srbi međutim nude možda i najfiniji crnohumorni sloj, uprkos naivnoj konvenciji da Bruno Ganz ima teškoće sa govorom, što je i omaž GODFATHERu i prikrivanje njegovog nesnalaženja na srpskom gde ga u govoru odmenjuje Sergej Trifunović. Srbe igraju Srbi i Hrvati a Sergej i Miki Krstović su već dobro podmazana mašina za ovakve situacije. 

Ipak, Moland želi da unese još neke slojeve u ovu priču o strukturalnom rasizmu oličenom u sukobu Norvežana sa doseljenicima, i pokušava da napravi svoj FARGO (takođe smešten u “skandinavski” deo SAD) ali nažalost sve što preostaje je pretenzija koja ne rezultira znatnijom nadogradnjom u odnosu na bazičnu krimi-premisu. Dugi kadrovi snega kroz koji glavni junak hita svojom mašinom za čišćenje nažalost nemaju mnogo svrhe izuzev da stvore utisak kako KRAFTIDIOTEN ima na umu nešto drugo umesto efikasnog pripovedanja.

I to je svakako osnovni problem ovog filma. Naime, KRAFTIDIOTEN traje 110 minuta a nema nekog naročitog razloga za to i film je mogao biti znatno dinamčniji i “utegnutiji”. Očigledno je Moland želeo da “kaže” nešto više od onoga što bi pružio rutinski krimić ali izuzev već pomenute kritike odnosa prema emigrantima, nema tu puno štofa.

Drugi krupan problem je to što glavni negativac, gangster “Grof” naprosto nije ubedljiv, i nije dovoljno slikovit u odnosu na druge vrlo raskošne likove, od kojih Srbi srećom uspevaju da budu raskošni taman onoliko koliko treba.

Kad je reč o prikazu srpskih gangstera u Skandinaviji, KRAFTIDIOTEN nije bitan film na toj liniji. I PUSHER i SNABBA CASH su bitniji u tom smislu. Iako ima jako lepih detalja u vezi sa Srbima, oni su ovde ipak prevashodno parafraza italijanskih mafijaša iz američkog filma.

KRAFTIDIOTEN u svakom slučaju ima svoje mesto u mejnstrim ponudi. Ipak, uključivanje ovog filma u berlinsku selekciju ostaje dosta neobičan izuzetak. Ako su već želeli malo jače mejnstrim prisustvo, mogli su da uzmu neki zaokruženiji i snažniji film.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, January 25, 2015

WILD IN THE STEETS

Barry Shear je imao četrdeset pet godina kada je snimio film WILD IN THE STREETS. Ovu produkciju American International Picturesa iz 1968. godine distribuirao je MGM a tema je vrlo zanimljiva,kao i pristup. Naime, film govori o mladom pop pevaču koji odlučuje da se politički angažuje sa kampanjom za smanjivanje starosne granice za glasanje, i uključi u kampanju senatora koji želi da se obladi mladim glasačima. Međutim, ovaj mladi pop star ima traume iz detinjstva, loš odgoj od strane roditelja-malograđana i frustracije koje nosi iz detinjstva rezultiraju time da on kreće u kampanju da preuzme vlast, i njegova ne naročito ubedljiva i humana ideja pretvara se u ejdžističku tiraniju, sa sve logorima za istrebljivanje starijih.

WILD IN THE STREETS se javlja u trenutku kada je kontrakulturni rokenrol film snažniji u Velikoj Britaniji nego u SAD gde ga je baš Amerikanac Richard Lester doveo do vrhunca kroz saradnje sa Beatlesima. Barry Shear režira sa puno žara, dosta jump cutova, dinamičnom montažom, spregom slike i muzike, i sasvim u duhu koji je tada diktirao Lester.

Međutim, kod Sheara su mladi ljudi mračni traumatizovani ljudi koji dobijaju uticaj sa kojim ne mogu da se iznesu, i koji ne umeju da iskoriste na konstruktivan način. Satirična oštrica naravno kritikuje i “starije” koji su doveli do tog stanja, međutim rekao bih da je kritika ogromne popularnosti i uticaja pop fenomena ipak snažnija. WILD IN THE STREETS je dinamična i zanimljiva satira sa jednim problemom - nema junake sa kojima se gledalac mže identifikovati i antiutopija koja se konstituiše ostaje zanimljiva za gledanje sa strane ali ne uspeva da ozbiljnije uključi gledaoca u razmatranje.

Isto tako zanimljivo je da su istovremeno ponuđeni tako mračna vizija i mladi ljudi koji je baštine, u tome ovaj film anticipira Kubrickov A CLOCKWORK ORANGE, mada naravno ne i Burgessov roman koji nastao pre toga. Štaviše, u filmu se pojavljuju neki detalji koji bi se mogli smatrati preuzetim iz A CLOCKWORK ORANGE.

* * * / * * * *

Saturday, January 24, 2015

COLT 45

Kada se Pascal Laugier obrukao sa filmom THE TALL MAN, barem se moglo reći da u njemu ima ponešto što liči na njegove ranije filmove. Fabrice du Welz koji je snimio CALVAIRE i odlični VINYAN, u filmu COLT 45 ne samo da se obrukao već je snimio film u kome nema apsolutno ni traga onoga što je radio u tim naslovima. Ne samo da se ovaj film razlikuje od CALVAIRE i VINYANa, što samo po sebi ne mora biti problem već se radi o jako slabom filmu koji ne sadrži apsolutno nijedan od du Welzovih rediteljskih aduta.

COLT 45 je na nivou produžene i to slabije epizode serije BRAQUO, samo sa policajcima koji su manje prljavi, i akcijom koja je manje energična. Domet ovog filma je dakle subtelevizijski i ne čudi me da je u Francuskoj prošlog leta LUCY pregazila COLT 45 kada su išli head to head.

Koliko vidim ovaj du Welzov iskorak u akcioni triler nije samo privremen i dva projekta koja planira da radi na engleskom deluju kao da su bliži COLTu nego VINYANu što je velika šteta jer ovaj žanr upaljivo slabije radi. Štaviše, išao bih toliko daleko da kažem da je VINYAN baš i bio dobar zbog prevazilaženja žanrovskih očekivanja i konvencija, a COLT 45 je loš ne samo jer je slabo realizovan već i zato što se drži žanrovskih kovencija do paroksizma.

Pored du Welza u ovom filmu se prilično obrukao i Benoit Debie, sjajni DP koji se proslavio radeći sa Gasparom Noem ali je u svoj CV uvrstio i radove poput dličnih CARRIERSa Braće Pastor ili HOW I SPENT MY SUMMER VACATION Mela Gibsona. U saradnji sa Noeom, Debie je uspevao da spoji sirovost sa estetizacijom, a u ovim holivudskim radovima bio je vrlo atmosferičan. Naćalost COLT 45 iznad svega deluje artificijelno i neubedljivo, bez sposobnosti da tu artificijelnost digne na nivo postupka i oplodi u bilo kom pogledu.

Glumačka podela je jako slaba, Glavni glumac je krut koliko i Taylor Lautner kada radi sa lošim rediteljem a face poput Gerarda Lanvina po hiljaditi put igraju likove iz ranijih, boljih filmova… 

COLT 45 je slab film. Naravno taj efekat je pojačan sećanjem na VINYAN. Ipak, ovaj rad nažalost nema čak ni onaj intenzivni užas promašaja kakav može da snimi veliki reditelj. Ovaj film je pre svega krajnje efemeran, kao da ne bi bio upečatljiv ni da je veštije napravljen.

* 1/2 / * * * *

EVERLY

Pogledao sam EVERLY Joe Lyncha, dinamičan posttarantinovski gore krimić snimljen u Srbiji. U konkretnom slučaju EVERLYja, srpski pečat nije veliki osim par epizodnih glumaca i studija u kome je napravljena stilizovana, tehnički korektna scenografija, i ambijent u kome se odvija čitav film.

Posle raznih DTV projekata u kojima je Joe Lynch zaličio na reditelja koji se ipak izdvaja od DTV mase, pružena mu je prilika da za Dimension snimi ovaj stripovski high concept filma sa Salmom Hayek u kome ona igra ocvalu prostitutku koja izda svog zaštitnika Jakuzu i dolazi na nišan raznih osoba koje žele da je ubiju na najrazličitije načine u stanu u kome živi i radi, smeštenom u zgradu koja je cela u vlasništvu kriminalnog sindikata.

EVERLY je film koji se u potpunosti oslanja na već korišćene elemente i stripovsku stilizaciju, od zgrade u vlasništvu sindikata koja podseća na rešenje iz Helgelandovog PAYBACKa, ponovo revitalizovano i u prošlogodišnjem JOHN WICKu pa sve do tarantinovskog preplitanja dijaloga na prozaične teme unutar dramatičnih situacija. Uostalom sama Salma Hayek u ovoj ulozi referiše na opus Roberta Rodrigueza koji ju je i lansirao u svom DESPERADO/ MARIACHI serijalu. Ono što je reltativni novitet za američki film jeste uvođenje dosta takashimiikeovskih detalja i likova. Naravno, ovu kvalifikaciju treba shvatiti krajnje uslovno jer se u ovom filmu prepliću stripovska stilizacija i rešenja iz drugih filmova (i filmskih kultura) međutim likovi Sadiste i Mazohiste kao pretendenata na nagradu za Salminu ucenjenu glavu jako podsećaju na Miikeove junake.

Šteta što japanske junake ne igraju neki glumci sa jačim minulim radom u žanrovskom filmu već japanski epizodisti iz zapadnih filmova i serija.

EVERLY je skončao na DTV tržištu, ali je prošao žanrovski festivalski krug. I ta oštrica koja ga izdvaja od klišetizirane DTV ponude zapravo i jeste karakeristična za tu pseudo-radikalnost/ ekstremnost festivalskog žanrovskog filma. Ipak, u ovom slučaju, kada imamo u vidu spoj visoke profesionalne realizacije, zapaprene gorehoundskim ludilom i japanskim detaljima, ovo je svakako minorno ali prijatno osveženje.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 23, 2015

BLACKHAT

Veliki broj kritičara se surovo ogrešio o novi film Michaela Manna BLACKHAT. Uprkos tome što ovaj film nije napravljen po mustri savremenog akcionog trilera, iako ga je režirao jedan od autora te mustre, reč je o moćnom ostvarenju, svakako najsolidnijem Mannovom filmu još od njegovog poslednjeg klasicističkog ostvarenja ALI. U BLACKHATu sadašnjost Holivuda sustigla je Mannovu viziju upotrebe digitalne tehnike. Čak su i poslednji zaštitnici celuloida počeli da prelaze na digitalu, ali on i dalje gazi izvan tog vizuelnog mejnstrim kruga, nudeči drugačiju digitalnu fotografiju nego do sada. Tehnika je uznapredovala do tačke da se savremeni digitalni film ne razlikuje od starog celuloidnog, ali Mann kroz uglove kamere, odluke u pogledu osvetljenja pa i montaže čuva edgy look svoje digitalnosti, i uprkos zanimljivom iskoraku u filmu PUBLIC ENEMIES gde je celuloidno doba beležio digitalno, sada iz digitalne slike crpi sirovi grungy look.

BLACKHAT je film u kome Mann ponovo fetišizuje gradove i protagoniste borbe između policajaca i kriminalaca, ali na novi način. Njegov svet više ne naseljavaju supercool mačoi, u sjajno dizajniranim ambijentima, pod svetlošću neona, u noći punoj detektiva, već junaci koji su i dalje supercool a među njima je Chris Hemsworth koji i jako dobro izgleda, ali sada se govori o svetu cyberkriminala gde se akcija odvija za tastaturom, i sve počinje od Entera ali se mora završiti prolivanjem krvi.

Realnost je zato korozivna, ambijenti su zato azijski gradovi čiji čelično stakleni neboderi izviru iz slamova, high tech je spojen sa prizorima koji su povremeno potpuno dikensovski, sasvim u duhu protagonista - američkog hakera puštenog iz zatvora da bi uz pomoć majora kineske Narodne armije locirao opasnog blackhat cyber teroristu. Dakle, ovo je naličje moćne slike Singapura koja je ustoličila ideju kapitalističkog razvoja bez demokratije koja se tako virulentno širi svetom.

Ako imamo u vidu da je tema filma cybercrime, Mann je iznašao vrlo zanimljive načine kako da sve ode u old school pravcu gde stvari naprosto moraju da se fizički pronađu i preuzmu, i film je vrlo samosvestan u pogledu toga da naprosto cyber crime isključuje fizički kontakt, ono od čega je sačinjen Mannov film, i da samim tim moraju da se stvore okolnosti u kojoj je on neizbežan.

Scenario po kome je BLACKHAT snimljen nije najlucijdniji u istoriji, vrlo je jednostavan, sa odnosima koji na papiru deluju šuplje, negde i prvoloptaški, međutim u Mannovoj realizaciji uspevaju da profunckionišu. To se ne odnosi samo na brzopoteznu ljubavnu priču između robijaša i sestre kineskog majora već i na sam glavni lik hakera.

Chris Hemsworth zaista ne izgleda kao neko koga možemo zamisliti kao superpametnog MITevca koji se bavi hakovanjem kartica, ali ako imamo u vidu kriminogenu sredinu u kojoj se kretao, plus zatvor, Hemsworth uspeva da svoj colness učini koliko-toliko ubedljivim, i meni njegove mačo sposobnosti van tastature, sposobnost da stigne i utekne i sl. nisu bile toliko problematične, naročito kada ga je Mann postavio u kontekst.

Kao i u MIAMI VICEu, Mann se ne bavi puno dijalektikom i ekspozicijom u scenama, osim kada je situacija takva da se stvari moraju nekome objasniti i srećom, ovde ima sasvim dovoljno takvih situacija da se film vrlo lepo prati bez ugrožavanja njegovog rediteljskog postupka.

Akcione situacije su istovremeno vrlo visceralne i arty. BLACKHAT svakako da neže zadovoljiti publiku TAKENa ali ima itekako šta da pruži ljubiteljima tvrdog prolivaja krvi na zanimljivim lokacijama. U određenom pogledu, BLACKHAT možemo gledati kao muški LUCY, iako je mnogo manje baziran na gimmicku.

BLACKHAT je film u kome stil igra veliku ulogu i veliki deo svog uzbuđeja crpi upravo iz Mannovog stila. Ipak, siguran sam da je u ovom slučaju napravio film oslonjen na stil koji ima šta da pruži i onima koji nisu njegovi prekaljeni fanovi. Uprkos tome što ima barem dve scene u kojima referiše na vlastiti opus, na THIEF i HEAT, BLACKHAT je začuđujuće lišen autoreferentnosti i pokazuje da Mann itekako ima šta da pruži.

Počev od COLLATERALa a sa izuzetkom stilski subverzivnog PUBLIC ENEMIES, BLACKHAT je vrhunac u evoluciji Mannove digitalne faze.

Baš zato je šteta što je sva prilika da će ga i Mann i Hemsworth zbog fijaska na blagajnama i loših kritika pamtiti kao neprijatno iskustvo. 

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, January 21, 2015

THE KARATE KILLERS

Šesti film izmontiran iz serije THE MAN FROM UNCLE režirao je Barry Shear. Ovo je takođe uspešan deo jer ima sve narativne atribute bioskopskog filma, Shear ga režira modernije nego druge kolege, sa više pokreta kamere, kamere iz ruke, jump cutova, muzikom sa više sinkopa, uplivom kontrakulture tog vremena. Shear je imao i “šareniju” postavku, Solo i Kuryakin putuju po celom svetu i traže kćer i pastorke naučnika koji je izmislio proces prerade morske vode za koji je zainteresovana zla organizacija THRUSH. Na tom putu upoznaju propale italijanske grofove, posećuju Swingin’ London šezdesetih, a finale je rezervisano za geisha house u Japanu i fabriku tajnog oružja u Polarnom Krugu. Film je prepun efektnih epizoda među kojima su i nastupi dvojice budućih Bond-negativaca Telly Savalasa i Curda Jurgensa.

Konačno, glavnog predstavnika THRUSHa u ovom filmu igra Herbert Lom, odlična bioskopska faca koja se dobro snalazi i u trilerskim i u komičnim interpretacijama.

Shear dobro spaja goofy rešenja svojstvena špijunskom filmu tog vremena sa humorom i akcijom, tako da film stilski deluje prilično konzistentno. U tom pogledu ton filma umnogome diktiraju žene i zapravo njihove reakcije na ponašanje muških likova umnogome pomažu “čitanje” situacija u žanrovskom pogledu i Shear time dobro vlada.

Ipak, ako imamo u vidu značajne filmove koje je Shear snimio, recimo ACROSS 110th STREET ovaj rad više ilustruje ono čime se većim delom on bavio, a ne ono po čemu je zapravo značajan.

* * * / * * * *

THE SPY WITH A GREEN HAT

Pogledao sam peti film u seriji kompilacija iz THE MAN FROM UNCLE. Joseph Sargent, prekaljeni TV veteran režirao je THE SPY WITH A GREEN HAT, do sada najbolji film u serijalu. Vaughn i McCallum su na uobičajeniom nivou kao Solo i Kuryakin ali su Jack Palance kao nesigurni zastupnik zle organizacije THRUSH, Leticia Romano kao vatrena Italijanka koju Solo sreće tokom misije i Janet Leigh kao psihotična vixen-negativka odlična pojačanja koja uz dobro vođen zaplet, nacističke naučnike i vrlo goofy plan negativaca za globalnu dominaciju aduti kakve raniji radovi naprosto nisu imali.

Sargent uspeva da u potpunosti eliminiše sve elemente koji bi odavali jak utisak na THE SPY WITH A GREEN HAT nije film, a doza humora i uspelih gegova je na visokom nivou. Tom efektu doprinose i mnoge dobro poznate stileme kao recimo etnički stereotipi o italijanskim gangsterima kojima se ovaj film, ili televizijski diptih poigrava. 

Sargent priču vodi sa puno energije, izlaganje likova i situacija je dinamično, sa puno vrcavosti, a za razliku od njegovog prethodnog učešća u serijalu i scenografija je mnogo višem nivou tako da uprkos nižem budžetu ovaj UNCLE rad neće da se osramoti ni u poređenju sa Bondovima, uprkos svom televizijskom poreklu i vidno nižem budžetu.

Neki izvori navode da je Barry Shear bio ko-reditelj ovog filma, međutim, nisam uspeo da nađem nekakve dokaze ili argumente za to. U ovoj fazi serije, Shear jeste radio UNCLE ali niti je radio epizode iz kojih je ovo kompilirano, niti bih mogao da konstatujem na koji način bi se ta ko-režija mogla ostvariti.

No, Shear, jedna zanimljiva figura američke televizije i filma tog doba, režirao je sledeći film u seriji.

 * * * / * * * *

Monday, January 19, 2015

ONE OF OUR SPIES IS MISSING

Pogledao sam ONE OF OUR SPIES IS MISSING E. Darrella Hallenbecka. Ovaj reditelj mitskog prezimena radio je prevashodno kao pomoćnik a pomalo je režirao i na televiziji. U njegovom nevelikom filmskom opusu, centralno mesto drže filmovi izmontirani iz televizijskih serija. ONE OF OUR SPIES IS MISSING je kompilacija dve epizode serije THE MAN FROM UNCLE. Četvrti film je najslabiji do sada iako ima jednu od boljih premisa. Naime, naučnik je osmislio aparat za podmlađivanje ljudi i postao je meta zle organizacije THRUSH. UNCLE pokušava da im se suprotstavi.

McGuffin u ovom filmu je prilično zabavan i goofy i nudio je dobre mogućnosti za ekranizacju, ali nažalost nije naročito dobro iskorišćen.  Hallenbeck nije baš neki majstor ali nije ni imao dovoljno precizan i dinamičan scenario tako da je krajnji rezultat prilično skroman.

* * / * * * *

Sunday, January 18, 2015

VICE

Pogledao sam VICE Briana A. Millera, jedan istovremeno rutinski a opet atipičan B-film koji veću budućnost može imati na kućnim formatima nego u bioskopima, koji ima očekivane a opet neobične probleme.

VICE je DTV film koji je produkciono za nijansu iznad tog nivoa a opet nije blizu bioskopskog filma. Miller je bivši kaskader, daleko je on nekog jako veštog autora, čak nije nešto preterano kreativan ni u akcionim situacijama, ali opet reč je o korektno, sterilno realizovanom delu. Ipak, filmu nedostaje budžet kako bi ta korektnost ostavila utisak spektakla a nedostaje mu i autentično obeležje kako bi se izborio za pažnju gledalac sa tim sredstvima kojima je raspolagao. 

Scenario koji je Miller realizovao je SF triler o kiborzima, tema koja je i u znatno boljim inkarnacijama, recimo vrlo sličnom SURROGATESu rezultirala dobrim filmom koji nije našao odzive publike. Ovde rezultat nije odličan, a odziv publike će verovatno biti još manji. Rezultat opet nije ni najgori koji se može zamisliti i po svojoj pukoj korektnosti podseća na Millera.

Konačno ovo je film u kome su headlineri Thomas Jane i Bruce Willis iako ni jedan ni drugi nisu zapravo headlineri. Willis igra glavnog negativca ali je film strukturiran tako da se taj negativac vrlo malo pojavljuje i u najvećem delu se ispoljava kroz sastanke i zabrinute diskusije u situation roomu, bez mnogo angažmana. Dakle, Willisova uloga nije baš cameo ali nije ni mnogo više od toga. S druge strane. Jane igra glavnog junaka, i formalno zbilja jeste glavni glumac ali je ovo redak slučaj u kome neko ko je glavni glumac ima tako ograničen screentime. U podeli inače ima nekoliko prijatnih iznenađenja kao što je recimo Bryan Epstein iz HOW TO MAKE IT IN AMERICA, ali se čini da su svi ti likovi tu kako bi prikrili koliko Jane kao glavni detektiv i Willis kao glavni negativac zapravo malo prisustvuju dešavanjima na ekranu.

U tom pogledu VICE je dosta logičan. Verovatno je reč o produkciji koju su Jane i Willis odradili kao tezgu sa minimumom učešća. Međutim, samim tim su dvojica glavnih antagonista pasivizirani i veliki teret pada na glavnu glumicu koja je dobra da igra hladnog robota ali ne i da ga plasira do nivoa glavnog junaka i razne druge sporedne pozitivce i negativce.

Filmovi koji kapitalizuju na imenima poznatih glumaca koji se nakratko pojavlju nisu retkost, ali filmovi u kojima se glavni junak kratko pojavljuje ipak jesu i VICE je jedan od njih.

Dok je za Willisa jasno da je svoje ime spreman da troši za veliki novac u zamenu za malo rada, nije mi do kraja jasno zašto se Jane čuva. Ali, po svemu sudeći ovo je novi model, “glavnog lika sa ograničenom odgovornošću”.

Takav raspored vremena na ekranu neumitno dovodi do toga da neki problemi scenarija i režije postanu još očigledniji jer nema glumačke harizme da ih pokrije, ali pitanje je i da li bi se neki iskusniji i bolji reditelj od Millera bolje snašao da je snimao film u kome glavnog junaka nema baš puno u akciji.

VICE je film koji je kritika izgazila što je opet nezasluženo. Prvo, iz same produkcije je jasno da je ovo rad koji se ne može porediti ni sa Willisovim pa ni sa Janeovim vrhuncima, ali u domenu u koji je plasiran stoji kao podnošljiv programmer za kućne formate.


 * * / * * * *

Friday, January 16, 2015

THE RACK

Reprizirao sam THE RACK Arnolda Lavena. Tokom pedesetih i šezdesetih, zarobljenici koji su se vratili iz Korejskog rata važili su za enigmatične, traumatizovane, potencijalno subverzivne likove u američkom filmu. Nisu svi bili tretirani kao “mančurijski kandidati” ali motiv traume koju nose iz rata, i uopšte tretman rata kao događaja koji ne mora a priori da oplemeni čoveka postaje karakterističan za priče o ovom sukobu.

THE RACK je film o junaku koji je poklekao u severnokorejskom-kineskom logoru, ali ne zato što je bio podvrgnut torturi koju nije mogao da podnese već zato što mu je rat otvorio neprebolne rane koje je sa sobom poneo na korejsko poluostrvo. U tom pogledu THE RACK iz 1956. godine je zanimljiv izuzetak jer u ovoj priči nema herojstva, ali ni komunističke zavere koja je potkopava. Delikatno pitanje izdaje svodi se na intimni svet junaka koji “izbija” u toku traumatične situacije, muke na kojoj se poznaju junaci.

Paul Newman u ovoj ulozi dobija priliku da maksimalno kanališe zanat koji mu je u ruke dao Actors Studio i odličan je kao junak čiji povratak iz rata budi nelagodu i kod njega samog i kod okoline.

Ono što je naročito zanimljiv detalj u ovom filmu jeste struktura. Naime, ovaj film je strukturiran kao courtroom drama a forma suđenja je vrlo česta osnova za polemičke ili egzistencijalističke drame pa samim tim i za dijalektivku u dramaturgiji sovjetskog filma. Po mnogo čemu, ova sudska drama, ne samo po svojoj formi već i po svojoj idejnosti podseća na sovjetske filmove koji kroz “suđenje” dovode gledaoce do zaključka o priči koja im je predstavljena.

Arnold Leven je rutiner, film je solidno realizovan. Paul Newman donosi nov senzibilitet u glavnoj ulozi a Walter Pidgeon u ulozi oca pruža podršku koristeći se arsenalom starih studio glumaca. Lee Marvin je upečatljiv kao bitan lik u procesu koji inicira razotkrivanje izdaje glavnog junaka. 

* * * / * * * *

BONE

Pogledao sam BONE Larryja Cohena, njegov rediteljski film iz 1972. godine koji svakako doprinosi raznovrsnosti autorskog opusa. BONE je naime satira, melodrama o slomu bračnog para poznih srednjih godina, iz visoke klase koja je na svoje mesto došla kroz špekulaciju a ne “težak rad” i susretu sa crnim provalnikom kog igra Yaphet Kotto čija intervencija razotkriva sve kontradikcije njihovog odnosa.

Cohen režira film sa velikim žarom, dosta avangardnih vizuelnih rešenja, fleševa, insertiranih ispovesti, diskontinuiteta i nema nikakve sumnje da je BONE imao jasnu angažovanu, da ne kažem art ambiciju. Štaviše, BONE uspeva i da dobaci do tog cilja, i spada među žustrije filmove o nakalisanju nezadovoljstva tog doba.

Nažalost, u pojedinim fazama Cohen kao da potcenjuje angažovani film i neka rešenja koja nudi deluju naprosto nerazvijeno i lične na pokušaje “žanrovaca” da snime “art” u kome se oseća određeno potcenjivanje zahteva te forme. Otud, nema sumnje da BONE zarobljava dosta psihoze sedamdesetih, i da je njegova stilska i idejna ambicija čitljiva, međutim ne uspeva da se nametne uz rame sa klasicima kakve su potpisivali drugi “angažovani” autori toga doba, mada sasvim sigurno zaslužuje pomen u tom krugu. 

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 13, 2015

ONE SPY TOO MANY

Pogledao sam ONE SPY TOO MANY Josepha Sargenta, treći film iz serijala kompiliranih bioskopskih varijanti televizijske serije THE MAN FROM UNCLE. Joseph Sargent je televizijski veteran, prekaljena faca iz domena televizijskog filma sa povremenim izletima u bioskopski rad, i njegov “film” je zapravo do sada najbioskopskiji u celoj seriji.

Solo i Kurjakin su dobro postavljeni u narativu, Rip Torn je zanimljiv negativac kao bogataš koji želi da ponovi osvajanja i istorijsku ulogu Aleksandra Velikog, a sam tok priče u potpunosti odgovara standardima bioskopskog filma.

Jedina krupna “tehnička” zamerka u dramaturškom pogledu je to što se McGuffin ovog filma - vrlo zanimljiv koncept gasa, bojnog otrova koji ubija volju svojih žrtava, nije pojavio kao bitan deo radnje, nije iskorišćen u nekoj situaciji. Iako je THE SPY WITH MY FACE na nivou pojedinačnih scena lucidniji, scenario ove kompilacije je strukturalno ukupno uzev ipak znatno filmskiji.

Sargentova realizacija je sigurna ali se ovog puta budžet, uprkos ponovonom angažmanu Freda Koenekampa, javlja kao problem. Naprosto scenografije, kostimi, realizacija dekora, nisu na nivou standarda koji je tada imao kenadamovski dizajn Bonda. 

Stoga, u pogledu budžeta i onoga što se moglo naći na ekranu, ONE SPY TOO MANY odaje svoje televizijske korene i deluje kao nedovoljno ambiciozan B-film. Međutim, ako imamo u vidu genezu, nema sumnje da je reč o fundamentalno najzrelijem od prva tri filma. 

* * 1/2 / * * * *

Monday, January 12, 2015

FORT APACHE THE BRONX

Reprizirao sam FORT APACHE THE BRONX Daniela Petrieja. Paul Newman je u ovom filmu pokušao da ponovi gambit iz filma SLAP SHOT i nije uspeo, ovo je trebalo da bude priča koja istovremeno zabavlja publiku u okvirima konvencija žanra, dekonstruiše žanr i komentariše stanje u društvu slikajući svoju epohu. Nažalost, svi ti elementi nisu uspeli da slegnu i prožmu tako dobro kao kod George Roy Hilla, što ne znači da scenario Heywooda Goulda, pa u krajnjoj liniji i režija Daniela Petrieja koji je kasnije potonuo u bezličnost, ne nude niz zadovoljstava.

Ono što je ključno jeste da film u svojoj osnovi jeste zabavan, i na toj liniji je i najuspeliji, kao policijski film, zatim, u mnogim elementima dekonstruiše žanr, recimo pokazujući entropiju borbe protiv kriminala u kojoj kriminalci bivaju kažnjeni a da to policija praktično radi nesvesno, da se zločin i kazna odvijaju paralelno ali bez sinteze koja bi ima dala kauzalnost, ali i kroz neke vrlo nekonvencionalne odnose među likovima, tu naročito mislim na jednu situaciju u romansi između policajca kod igra Paul Newman i medicinske sestre na stranputici koju igra Rachel Ticotin.

Konačno, ono gde je film možda i ponajviše sporan jeste pokušaj da se uhvati duh vremena. Naime, film je izuzetno pesimističan. I u tom pesimizmu on dolazi do tačke u kojoj praktično potpuno apstrahuje “normalne” ljude, one koji nisu ni izopačeni kriminalci ni korumpirani policajci. Film do te mere prikazuje ekstreme da bi se moglo reći da je natpis na početku - kako ovaj film ne prikazuje lojalne građane koji se drže zakona, praktično bio iznuđen jer bi u protivnom FORT APACHE THE BRONX bio rasistički, nihilistički manifest.

Iskreno, mislim da je do te kontroverze oko karaktera samog filma dovelo to što je u formi zabavnog policijaša ponuđen krajnje subvezivan pogled na svet i time se pojačao efekat političke nekorektnosti. Naprosto gorčina određenih pogleda na svet podrazumevala se u formama koje nisu zaslađene.

Ken Wahl kao Newmanov partner ima fizičku pojavu i ne mnogo više od toga, ali sve to nadoknađuje svojom istorijskom fusnotom kao one hit wonder američkog mačo filma. Pam Grier je vrlo zanimljiva kao prostituka koja sišla sa uma od Angel Dusta i postala ubica. Danny Aiello najavljuje kasniju reputaciju kao policajac koji krši pravila.

Na mnogo mesta, ovaj film polazi rizičnim putem i glavni junak kog sa puno šarma igra Paul Newman na mnogo mesta donosi odluke kakve naprosto ne donose junaci koje igraju takvi glumci. To mi je verovatno bilo i najinteresantnije jer je upadljivo a veliki deo kritike je otpisao ovaj film upravo kao hrpu klišea viđenih u policijskim filmovima i serijama. Međutim, ja bih rekao da u najosetljivijim tačkama, ovaj film pravi ozbiljne zaokrete u odnosu na te klišee, ne samo u pogledu na svet, već i u dramaturgiji.

Fotografija Johna Alcotta uspeva da zaroi sirovost užasa u Bronxu, derutne građevine i erodirale ljude, a u akcionim scenama doprinosi efkasnosti i neposrednosti prikaza.

Ovo je ona vrsta policijskog filma kakav se nažalost danas više ne gaji i samo povremeno izbije u radovima Davida Ayera, dakle knjiga je spala na jedno slovo. 

FORT APACHE THE BRONX nije prepoznat u svoje vreme ali danas zaslužuje OZBILJNU rehabilitaciju kao vrlo ozbiljan i unikatan film. 

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, January 11, 2015

THE SPY WITH MY FACE

Pogledao sam THE SPY WITH MY FACE Johna Newlanda, drug film izmontiran iz serije THE MAN FORM UNCLE. U ovom film, poet postoji jaki utisci da je reč o kompilaciji iz TV serije, ali drugačiji su nego u prvom filmu. Naime, prvi film je imao sveden broj lokacija, i dosta razrađene dramske situacije koje bi u bioskopskom filmu bile mnogo efikasnije i sažetije. U THE SPY WITH MY FACE, premisa je drugačija i u samom temelju je televizičnost. Naime, u THE SPY WITH MY FACE kako sam naslov kaže, Napoleon Solo biva zamenjen dvojnikom i dvojnik ima mnogo veći screentime nego Napoleon što sebi može da dozvoli samo TV serija. U filmu, čak i sa tom premisom, glavni junak ne bi mogao da se toliko udalji od centra pažnje i akcije dok je u seriji to prihvatljivo. Naravno, publika nije uskraćena za zvezdu, Robert Vaughn igra obojicu ali uskraćena je za svog omiljenog junaka.

Scenario je lucidniji i duhovitiji nego u prvom filmu a ovaj nastavak mnogo više objašnjava anatomiju televizijske serije jer se Napoleonu sada pridružio i Ilya a Leo G. Carroll igra šefa agencije Waverleya. Ni drugi film ne zaostaje u pogledu angažovanog “filmskog talenta”. Direktor fotografije je čuveni Fred Koenekamp a u filmu gostuje Senta Berger.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, January 10, 2015

INHERENT VICE

Paul Thomas Anderson nije prvi snimio film direktno ili posredno inspirisan pisanjem Thomasa Pynchona, ali je svakako prvi koji je otvoreno ekranizovao roman ovog enigmatičnog pisca sa njegovim blagoslovom. INHERENT VICE je ekranizacija poznog Pynchonovog romana koji u sebi nosi jasnu i prepoznatljivu nit šta bi se od svega toga moglo na neki način transformisati u film. Onošto je Anderson pružio na kraju jeste jedno moguće čitanje ovog romana, ali ne bih rekao da je izabrao najfilmičnije.

Pynchonov roman je entropični stoner noir koji zbilja mahom jeste sačinjen iz serije susreta i dugih dijaloga koji čine istragu. Ali usput taj vrtlog informacija, teorija zavere, stvarnosti i halucinacija, erozije ličnosti i svega ostalog itd. ispraćen je raznim iontelektualnim digresijama, dekonstrukcijama urbanih i pop kulturnih mitova i vrlo vibrantnom atmosferom.

Anderson za početak gotovo u potpunosti eliminiše atmosferu. Ovo je film sa minimumom eksterijera i establishing shotova, i mahom imamo posla sa dugim dijaloškim scenama koje u pojedinim slučajevima čak nisu ni scene nego sesije. Kada tome dodamo da neki od najfilmičnijih detalja iz samih dijaloga u knjizi nisu ušli u film, a naročito oni koji imaju veze sa dekonstrukcijom samog filmskog narativa tog doba, pored atmosfere uklonjen je i intelekrualizam Pynchonovog dela.

Jedna od karakteristika Pynchonovih stoner noir postupaka jeste to da u jednom trenutku logika istrage prestaje da ima značaj, knjiga upija čitaoca u sebe, i pruža drugu vrstu uživanja. To čak i nije tako daleko od pojedinih detektivskih romana ili filmova - poznat je primer Raymonda Chandlera koji priznaje da ni sam ne ume da objasni šta se zaista desi u filmu THE BIG SLEEP koji danas smatramo klasikom žanra, a sigurno bi i De Palma imao štošta da kaže o tome.

Andersonov narativ baziran na sukcesiji dijaloških scena je zapravo kudikamo tvrđe izgrađen od romana. Međutim, naravno da ne uspeva da bude i savršeno konsekventan. No, za razliku od Pynchona, opredeljujući se za dijalog, za film ako ne krupnih a ono mahom užih planova, amerikena i dvoplana, Anderson stvara film koji ne upija gledaoca kao što romani ovog pisca upijaju čitaoca.

Uprkos tome što mnogih Pynchonovih minjona u ovoj adaptaciji nema, Anderson mu je bio prilično veran i očuvao je znatan deo materijala. Ipak, čini mi se da sam duh romana, pre svega taj pitki mehanizam razvoja priče kroz oslanjanje na konvenciju krimića, zatim taj snažni osećaj da se jedna epoha završava, i da počinje jedna nova znatno konzervativnija, u filmu ne postoji izuzev kroz izgovorenu reč.

Pynchon je želeo da u jednoj nepretencioznoj, gotov šund-formi kroz postmoderni postupak ponudi jedno zahtevno viđenje sveta. Anderson je umnogome lišio Pynchonov rukopis pretenzija ali ga je sam upakovao u pretencioznu formu.

To sve međutim ne znači da je INHERENT VICE beznačajan film. Ovo ipak jeste prvi zvanični izlazak Pynchona na bioskopski ekran, i kao takav je vrlo dostojanstven. Anderson je mudro izabrao pozno, dakle manje značajno Pynchonovo delo, i uprkos brojnim zamerkama, pružio mu veliku pažnju.

Možda INHERENT VICE nije sve ono što je ekranizacija tog romana mogla da bude, ali svakako jeste ozbiljan pokušaj čiji efekat zavisi od gledaočeve sklonosti za stanje u kome se Anderson danas nalazi. Anderson je snimio film sa svojim autorskim pečatom a očuvao je i pisca, to čini ovu ekranizaciju vrlo skrupuloznom.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 9, 2015

TO TRAP A SPY

U sklopu priprema za izlazak ambiciozne ekranizacije idućeg avgusta, pogledao sam TO TRAP A SPY Dona Medforda, prvi film kompiliran iz epizoda serije THE MAN FROM U.N.C.L.E. Medfordov film iz 1964. godine ima puno svojstava bioskopskog rada, snimao ga je Joseph Biroc, međutim, televizijski koreni se osećaju pre svega u pogledu kamernosti i činjenice da se film zapravo svodi na nekoliko situacija, i zanemaruje potencijalne paralelne tokove. U vremenu kada su takve akcije bile česte, TO TRAP A SPY ipak ostaje u senci kompilacija kao što je I DEAL IN DANGER Waltera Graumana, nastale po seriji BLUE LIGHT.

Specifičnost Medfordovog filma je u tome što je on premontiravao materijal pilot epizode koja je potom odbačena i dosta menjana tako da prvi film zapravo nije uhvatio "duh" serije koja se potom bitno transformisala, uvodeći sovjetsklog partnera sa Napoleona Soloa, zamenjujući lik šefa itd.

TO TRAP A SPY je bio jedan od nusproizvoda fame oko Jamesa Bonda, solidan second feature na tadašnjem repertoaru, ali i u toj konkurenciji, bilo je boljih radova.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, January 8, 2015

THE ALPHABET MURDERS

Pogledao sam THE ALPHABET MURDERS Franka Tashlina, ekranizaciju romana Agathe Christie koja se smatra zanimljivim ali minornim filmom u njegovom opusu. Tony Randall igra Hercule Poirota i nudi rolu koja u određenom smislu kanališe kreaciju Petera Sellersa u serijalu o Pink Pantheru. Sellersova rola je nastala 1963. a Randallova 1965. u okviru istog studija, dakle logično je pretpostaviti da je ALPHABET MURDERS možda i koncipiran kao ponavljanje forme Pink Panthera.

Međutim, Tashlinov film ima znatno ambiciozniji i sofisticiraniji rediteljski postupak od filmova Blakea Edwardsa iz tog serijala, iako Randallov Poirot ne može da se meri sa time kako su se proželi Sellers i Clouseau. To opet ne znači da je Randall loš, štaviše u ovoj ulozi je vrlo konzistentan i simpatičan ali naprosto nije ista liga kao Sellers.

Međutim, u ALPHABET MURDERSu, Tashlin je u punoj formi. Vraća se crno-beloj fotografiji i nudi jedan vrlo estetizovan pogled na London šezdesetih. Tashlin se koristi zanimljivim pokretima kamere, ekstremnim uglovima snimanja, montaža je vrlo nadahnuta, a u nekoliko situacija Tashlin briljira, kao recimo u čuvenoj dijaloškoj sceni između Randalla i Roberta Morleya gde tipičnu konvenciju plana i kontraplana prevazilazi korišćenjem ogledala. Inače su u nekoliko situacija ogledala lajtmotiv mizanscenskih rešenja u ovom filmu.

Ono što je u ključu stilizacije vrlo važno jeste da Tashlin, iako je jasno da mu je komedija primarna, ipak ne pokušava da parodira suštinu misterije Agathe Christie, i možda najveća transformacija u odnosu na tipični prikaz kanonskog Poirota jeste to što ga Tashlin tretira kao svojevrsnog Sherlocka Holmesa, detektiva koji ne beži od toga da bude i čovek od akcije. Tako i Poirot ovde u nekoliko navrata ima i jači fizički angažman u kome Tashlin nalazi odličan balans između napetosti i suspensea, jednu od onih delikatnih stvari koje često izmiču rediteljima.

THE ALPHABET MURDERS nije skup film ali Tashlin iz dostupnih rekvizita i lokacija izvlači maksimum, očigledno nadahnut imaginarijumom Londona šezdesetih koji doduše ne naseljavaju ni gnevni mladi ljudi, ni modovi ni rokeri, ali se dah modernosti oseća u tretmanu aristokratije i nesposobnih birokrata.

Randall je već imao dobro iskustvo u radu sa Tashlinom i praktično je svoj angažman u ovom filmu uslovio time da on režira a Roger Morley se i glumački i po izgledu fino uklopio u ono što Tashlinu treba. Od bitnih faca onog vremena, u filmu se pojavljuje i Anita Ekberg.

Zanimljivo je da je Billy Wilder napravio jedan od najboljih filmova o Holmesu prišavši mu nekonvencionalno, s tim što je THE PRIVATE LIFE OF SHERLOCK HOLMES ipak kudikamo sposobniji da pruži konvencionalno zadovoljstvo fanovima ovog lika. THE ALPHABET MURDERS s druge strane verovatno samo može zgranuti puriste Agathe Christie. 

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, January 7, 2015

THE GLASS BOTTOM BOAT

Pogledao sam THE GLASS BOTTOM BOAT Franka Tashlina. Zanimljivo je da je moj prvi susret sa Tashlinovim filmovima bez Jerry Lewisa bio upravo film CAPRICE emitovan svojevremeno na RTSu, spy spoof sa Richardom Harrisom i Doris Day. Ovaj film je u svoje vreme smatran potpunim sunovratom, i činjenica je da je tada već dobrano omatorela Doris Day pokušavala da se nekako pozicionira u savremenim okolnostima, a da ne izgubi svoju “čednost”, a tome svemu je doprineo Harris, u tom filmu pomalo “mod” a pomalo i “angry young man”. CAPRICE je po utisku koji je ostavio na mene pre petnaestak godina kada sam ga gledao bio negde između potpunog otpisivanja iz vremena premijere i kultnog statusa koji je stekao kasnije. U suštini to je pristojan film koji u mnogim aspektima zapravo i nije potpuni spoof, a sa druge strane nije ni sasvim ozbiljan, sa Doris Day koja je campy a da toga nije ni svesna i Harrisom koji je tezgaroš a misli da je jako cool.

Film pred CAPRICE je bio THE GLASS BOTTOM BOAT iz 1966. godine. Opet je reč o Doris Day, tada već u svojoj 42. godini a za partnera joj je izabran Rod Taylor, tada mladi hunk from Down Under. THE GLASS BOTTOM BOAT spada u filmove sa kraja Tashlinove karijere u kojima je on angažovan da režira filmove velikih zvezda koje su u stagnaciji kao što je tada bila Doris Day.

Međutim, THE GLASS BOTTOM BOAT je odličan film u come Tashlin jako dobro uklapa Doris Day i sve ono što karakteriše njene čedne sex komedije, Roda Taylora kao novog mužjaka u tom miljeu, i zaplet o tajnom NASA projektu i zamešateljstvima koja uslede kada neko pokuša da ih se dokopa.

Stil glume je na liniji onoga što karakteriše filmove Doris Day, dosta insinuacija, razgovora između redova, aluzija, dinamične dijaloške razmene, i uprkos tome što Tashlin ubacuje dosta prilično efektnog i ambicioznog slapsticka, glumački koncept nije sličan njegovim ranijim radovima. Naprosto ovde likovi nemaju cartoonish ekspresiju, već dolaze iz jasno kodifikovanog miljea pitome sex komedije i to danas glumački funkcioniše kudikamo bolje od kanonskog Tashlina.

Jedna od vrlo efektnih scena jeste pevački interludij sa Doris Day koji je izrazito netashlinovski.

U ovom filmu Tashlin se ne libi da igra na veliko. Film ima velike gegove, velike setove, velike potere, veliki broj vrata za vodviljske situacije ali i za slapstick bravure, i iako se ne može reći da je išta suptilno u ovom filmu, ono što je zacrtani cilj biva ispunjeno - dinamično je, smešno je, zabavno je, gledalac razvija simpatiju za likove.

Međutim, ono što je meni bilo naročito zanimljivo jeste da zapravo film nije lišen subverzivnosti. Naime, kulturrasistički obrazac u spoju sa paranojom koji glavnu junakinju čini glavnom osumnjičenom u slučaju špijunaže jeste vrlo duhovit ali teško da u njemu nema odjeka i tada još uvek svežih sećanja na makartizam, lov na veštice itd.

Tashlinov THE GLASS BOTTOM BOAT je solidna komedija svoje epohe kojoj suptilnost nije jača strana, niti tu ima pameti kakva se mogla naći kod Wildera ali kad se uzme u obzir opus Doris Day i ukrsti sa tradicijom spy spoofa, reč je o klasiku.

Mislim da je THE GLASS BOTTOM BOAT kao takav jednim delom ipak prepoznat ako je sudeći po prilično dobrom DVD izdanju koje se trudi da ispoštuje i Doris i Tashlina. 

* * * / * * * *

WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER?

Pogledao sam WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER? Franka Tashlina, film koji se smatra najznačajnijim ostvarenjem u karijeri ovog vrlo interesantnog reditelja. Tashlin je naime stekao status auteura u Cahiers du cinema, ali u Holivudu nije uspeo da se nametne kao išta više od pouzdanog profesionalca, osobenog stila. Doduše, ono što ga razlikuje od većine drugih auteura koji su dobili taj status u Cahiersu jeste da se kroz celu karijeru izražavao u samo jednom žanru. Ostali su svoje autorstvo gradili kroz prenošenje određenih stilskih, tematskih ili idejnih osobina u razne forme i žanrove.

Međutim, Tashlinov opus ima niz vrlo unikatnih obeležja. On je počeo kao autor animiranih filmova za Warner Bros, i bio je jedan od autora Porky Piga. Neki kritičari kažu da je već u animiranim filmovima koristio kadriranje slično igranom filmu, što je krajnje relativno jer nije isključivo Tashlinov pečat. Međutim, s druge strane, Tashlinove gegove i visok tempo baziran u nabacivanju gega na geg zaista možemo prepoznati kao nasleđe animiranog filma. Isto važi i za glumu. Njegovi glumci su birani podjednako i po glumačkim kvalitetima i po fizičkoj ekspresiji, radio je sa Jerry Lewisom čija je fizička eksplozivnost zahtevala reditelja koji može da je sustigne, a i kasnije je imao sklonost da bira glumce sa izrazitim fizičkim karakteristikama kao što je bila Jayne Mansfield recimo. U pojedinim slučajevima se može reći da su izgled i naglašena ekspresija mnogo bitniji Tashlinu pri izboru glumaca od tipičnih američkih glumačkih kvaliteta kao što je underplay. U tom smislu, Cary Grant i slični glumci kao da nisu dolazili u obzir za Tashlinove podele.

Glavnu ulogu u filmu WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER? igra Tony Randall, ni najbolji ni najgori komičar svog doba, srednjak koga Tashlin koristi upravo zbog sklonosti ka fizičkoj komediji. Sasvim je sigurno da su glumci koje je birao, s jedne strane bili značajan deo njegove poetike, ali sa druge su umnogome određivali recepciju njegovih filmova pa otud Tony Randall svakako nije bio faca na osnovu koje bi se neko vratio i iznova tumačio WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER?

S druge strane, u određenom smislu, konvencionalnije glumljeni Tashlinovi filmovi, odnosno filmovi koji se u glumačkom pogledu više približavaju holivudskom standardu, iako odstupaju od njegovog kanona, danas u mnogočemu deluju bolje nego ovi “kanonski” jer lakše uspevaju da stvore simpatiju kod gledalaca.

Ovo je malo duža preambula za ulazak u priču o filmu WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER? Naime, ovo je satirična komedija visokog tempa, u kojoj Tashlin na razne načine “probija četvrti zid”, koja vrca od raznoraznih očiglednih revolucionarnih detalja. Od elemenata slapsticka kakav će kasnije mnogo pre gajiti Tati nego bilo koji drugi holivudski reditelj, do vrlo otvorenog demistifikovanja javnosti, štampanih medija, Holivuda, televizije, kulta javnih ličnosti itd. Neo-mitska matrica koja postoji u korenu ove priče jeste potraga glavnog junaka za uspehom i rizici na koje nailazi, i razni uticaji koji ga čine lošijim čovekom, a Randallova gluma uspeva da dobro isprati tu transformaciju, i u tom pogledu ako imamo vidu obim raznih stilskih rešenja, intrevencija, gegova, referenci itd. WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER? iznenađujuće dobro funkcioniše kao celina i priča o jednom čoveku.

U ovom konkretnom filmu kroz slapstick, parodiju, zadirkivanje i ismevanje, Tashlin zbilja uspeva da ispriča priču i da poentira, pa bih rekao da je ovaj naslov baš zato i doživljen kao najznačajniji u njegovom opusu. U ostalim filmovima nije uspevao da ostvari takvu celovitost priče i idejnog sloja, a ako imamo u vidu formu kojom se služio, to je priličan uspeh.

Ono što stvara određenu distancu između savremene publike i ovog filma jeste upravo gluma. Naime, nijedan od junaka ne uspeva da iskomunicira sa gledaocem u punoj meri i Randall naprosto nije taj glumac koji može da iznese karakter sa kojim će se publika identifikovati. Ipak, Tashlinu je kompliment činjenica da je ovo film koji je vrlo dinamično gledalačko iskustvo iako zapravo ne uspeva da se u potpunosti “poveže” sa gledaocem.

Dinamičnost rediteljskog rukopisa i razaznatljiva prevratnička poetika jasno definišu WILL SUCCESS SPOIL ROCK HUNTER? kao klasik. Ipak, u odnosu na ukupan Tashlinov opus, ovaj rad koji objedinjuje sve kvalitete na jednom mestu i verovatno stoji kao najslojevitija celina ipak ne stoji kao vrhunac njegovog rada u mnogim drugim segmentima. Na nivou pojedinačnih scena ili uloga, Tashlin u drugim ostvarenjima ima još jače domete. 

 * * * / * * * *

Monday, January 5, 2015

CARBON COPY

Pogledao sam CARBON COPY, staru komediju iz 1981. godine značajnu po tome što je u njoj debitovao Denzel Washington. Ova komedija Michaela Schultza, jednog od najuspešnijih afroameričkih reditelja komercijalnog filma te epohe može da se nadoveže i na seriju komedija o “rasnim pitanjima” ali i da se smesti u opus Georgea Segala koji igra glavnu ulogu. Naime, CARBON COPY bi se mogao smestiti uz rame sa izvornim FUN WITH DICK AND JANE jer govori o imućnom belcu koji ostaje na ulici i mora da se snalazi. Tamo Segal i Fonda postaju lopovi, dočim kod Schultza, mora da radi ponižavajuće poslove ali u jednom trenutku postaje provalnik.

Oskarovac Stanley Shapiro napisao je zanimljiv, pomalo mehanički ali ipak vrlo šarmantan scenario o imućnom belcu koji je učinio sve da bi uspeo, napustio ljubav svog života, oženio se raspuštenicom ćerkom nekog gazde, promenio veru iz judaizma i prezbiterijanstvo, i onda kada je konačno postao WASP stiže šokantna vest - žena koju je voleo je preminula i on ima sina, a sin je kao i ona crnac.

Sin se pojavljuje sa željom da bude usvojen i kada lažni WASPovac to pokuša da sprovede u delo gubi sve belačke privilegije i odlazi da okusi život crnačke sirotinje.

George Segal je prekaljeni igrač a Denzel Washington već u svojoj prvoj ulozi pokazuje da je glumac ogromnih mogućnosti, i oni sa Shapirovim sporadično vrlo duhovitim scenarijem i efikasnom Schultzovom režijom, nose ovaj vrlo simpatičan, neujednačen ali efektan film.

CARBON COPY ni na jednom nivou nije sofisticiran, ali George Segal ga svojom zajedljivošću, uz nesporan glumački dar Denzela Washingtona drži u tonusu. Na kraju efekat je da ovaj film koji je u vreme premijere nailazio na dosta grubo otpisivanje, danas deluje kao evergrin.

Takav mu je doduše i idejni sloj, sve ovo smo već znali, naročito danas ali Shapiro je skrupulozno ispratio sve ključne tačke i odgovorno obradio teme koja je mogla potonuti u površnim stereotipima. Iako se CARBON COPY bavi stereotipima u tome je barem temeljan. CARBON COPY nije klasik u ravni SKIN GAME ali je vrlo korektan film koji ne zaslužuje da ostane zakopan u opskurnosti, maltene bez dobrog home video izdanja. 

* * * / * * * *

Sunday, January 4, 2015

SIX DEGREES OF SEPARATION

Pogledao sam SIX DEGREES OF SEPARATION Freda Schepisija, ekranizaciju pozorišnog komada Johna Guarea. Ovo je jedna od prvih velikih filmskih uloga Willa Smitha i malo je reći da se bitno razlikuje od većine onoga što je igrao kasnije, a da je potpuno suprotna od onoga što ga je učinilo superstarom. Imajući u vidu da je Will Smith bio prilična zvezda kada se opredelio da izađe na veliki ekran baš sa ovim filmom, reč je o vrlo zanimljivom izboru. Naime, Guareov lik harizmatičnog prevaranta, homoseksualca koji ulazi u živote njujorške više srednje klase predstavlja pokretača jedne mračne buržoaske farse koja nema puno dodirnih tačaka sa Big Willyjevom ciljnom grupom. Štaviše, SIX DEGREES OF SEPARATION više duguje francuskim buršoaskim farsama nego američkoj širokogrudoj komediji, pa čak i njenim indie formama kao što je rad Woodyja Allena.

Guare i Schepisi pokušavaju da razigraju pozorišni komad i u tome zapravo uspevaju, iako su ti pokušaji grčeviti pa bi se pre moglo reći da se škripa pozorišnih dasaka oseća u toj grčevitosti nego u statičnosti dešavanja. Naravno, Guareov dijalog koji se šali sa neurozama i ispraznim intelektualizmom viših klasa takođe asocira na pozorišne korene, odnosno već pomenuti francuski film.

Međutim, SIX DEGREES OF SEPARATION je vrlo dinamičan film, sa puno lokacija, zanimljivim narativnim rešenjima, naročito u pogledu razigravanja tipičnih mehanizama retrospekcija, a bitan deo dinamike proističe i iz centralne role Stockard Channing koja predstavlja emotivni centar filma kao i Willa Smitha koji je izuzetan i vrlo predan ulozi mladog prevaranta. Channingova i Smith imaju obrnute transformacije, nju pratimo od tačke kada je Smithov lik poremetio status quo a Smithov lik se prati unazad, ulazi se u korene koji su ga formirali.

Idejni sloj ovog filma je vrlo jasan, mladi prevarant je zapravo ideal viših klasa, njihov potomak kakvog nisu imali koji istovremeno izmiče svim njihovim predrasudama, osoba koja izaziva poremećaj baš zbog toga što se savršeno uklapa i nekritički prihvata njihove vrednosti, a po svom poreklu im nikada ne može pripadati. Teško je reći da je SIX DEGREES OF SEPARATION u tom pogledu subverzivan film ali svakako stoji kao jedan od inteligentnijih studio filmova prve polovine devedesetih, i što je još važnije, niti se stidi svog intelektualizma, niti je u tom pogledu pretenciozan. 

* * * / * * * *

Saturday, January 3, 2015

TURIST a.k.a. FORCE MAJEURE

Pogledao sam TURIST Rubena Oestlunda, švedskog kandidata za "oskara". Moram priznati da sam sinopsis upozorava gledaoca sa čim ima posla. Naime, film govori o "Šveđanima na zimovanju" što jasno implicira da nije reč o naročito dinamičnom i uzbudljivom ostvarenju. Stoga, taj čudan spoj mehaničke polemičke melodrame i nekakve pseudo-estetizacije pristupa u dugim kadrovima koji treba da nas bace u kontemplaciju rezultira prilično napornim gledalačkim iskustvom koje nažalost ne dovodi ni do svežih uvida ni do zanimljivih ishoda.

Ideja da se jedna potentna situacija detaljno razrađuje kao svojevrsna psiholoka Rubikova kocka nije nezanimljiva, ali karakteri koji to čine naprosto ne uspevaju da zainteresuju gledaoca u dovoljnoj meri. Univerzalnost situacije se vrlo brzo iscrpi i gledalac već u prvoj trećini filma ispita sebe, a ostatak filma se junaci nedovoljno preispitaju da bi održali pažnju.

* * / * * * *

Thursday, January 1, 2015

STUKAS

Pogledao sam STUKAS Karla Rittera, tek drugi film ovog značajnog reditelja iz Goebbelsove propagandne mašinerije do kog sam uspeo da dođem. Njegov film GPU gledao sam u Kinoteci i sa STUKASom ima dosta sličnosti. Naime, oba filma spadaju u podžanr za koji se Ritter specijalizovao u nacističkoj Nemačkoj a to je tzv. Zeitfilm. Reč je o propagandnim filmovima koji su se bavili savremenim temama i po tome su se izdvajali od najambicioznijih nacističkih produkcija kakve je recimo radio Veit Harlan koje su se mahom bavile temama iz “slavne” prošlosti i pokušavale da osnovu “istorije” utiču na percepciju sadašnjosti i usmeravaju budućnost.

Ritter se bavio savremenim filmovima na vrlo dinamičan i komunikativan način, a na njegovu poetiku uticali su iskrena pripadnost NSDAPu, ratni staž u Velikom ratu, i bavljenje grafikom, filmskom promocijom i saradnja sa nemačkom ispostavom Disneya. Goebbels recimo nije previše cenio Rittera, govorio je da bi od njegove propagande pristojan čovek porumeneo, i da bolje rukuje avionima u kadru nego ljudima, ali na duže staze, propagandni efekat danas mahom prave reditelji poput Rittera. Zli jezici su bili skloni da u knjigama navedu Rittera kao preteču Rolanda Emmeicha, i to nije sasvim netačno, uostalom zar se baš Nemci Wolfgang Petersen i Roland Emmerich nisu sredinom devedesetih nametnuli kao najveći “američki državni reditelji”.

Ritterov film STUKAS je zanimljiva priča o učešću aviona Ju-87 u ratu u Francuskoj i njihovim veselim, hrabrim i šarmantnim posadama. U tehničkom pogledu, Ritterov film je apsolutno uporediv sa vazduhoplovnim akcionim filmovima koje je Holivud proizvodio tokom četrdesetih i pedesetih. Ritter vrlo vešto integriše dokumentarne snimke sa kadrovima glumaca, aviona u pravoj borbi i avioni koji lete za potrebe filma.

Međutim, da, Goebbels je u pravu kada kaže da pristojan čovek rumeni od Ritterove propagande, i da, svakako da ne ume da vodi ljude. No, to zapravo ima veze jedno sa drugim. Naime, Ritter se oslanja na epizodičnu dramsku strukturu u kojoj se pojavljuju prevashodno situacije a mnogo manje se razvijaju likovi. Samim tim, nema karaktera koji se razvija kroz ceo film, i publika nema za koga da se veže. Tome doprinosi i sama forma - reč je o ratnom filmu, vojnici po definiciji svi izgledaju slično, a kada tome dodamo da su ovo mahom zaboravljeni nemački glumci, rezultat je niz ljudi u kadru koje teško razlikujemo.

To naravno ne znači da film nije dinamičan, međutim, nema autentičnog vezivanja za likove.

Ipak, svakako najbizarniji detalj jeste jedan od junaka koji u trećem činu zapravo prođe kroz karakternu transformaciju. Naime, junak biva pogođen, oboren, ranjen, i tokom oporavka pada u depresiju. Deluje kao da se ne može vratiti u jedinicu. Sve dok ga preduzimljiva medicinska sestra ne odvede na Wagnerovu operu (inače Siegfrid Wagner je bio Ritterov rođak sa ženine strane tako da mu je to znatno pomoglo u afirmaciji u Rajhu. Dakle, kada ode da pogleda Wagnera, on se toliko nadahne da se vrati u rat.

Problem Ritterove propagande jeste u tome što nije stvorio ubedljive likove preko kojih uspeva da komunicira sa publikom, ali i u njenoj vrlo neobičnoj “sofistikaciji”. Ideja da se čovek nadahne operom da posle traumatičnog iskustva ode i nastavi sa delatnošću koja mu je izazvala traumu zaista deluje vrlo iskonstruisano, ali opet jako dobro ilustruje taj značaj kulture u Trećem Rajhu.

Kad je reč o prikazu neprijatelja, Francuzi su prikazani kao nesposobn ratnici i žrtve britanske maniuplacije. U jednoj sceni dva oborena nacistička pilota recimo pomisle da će ih meštani bolje prihvatiti ako se predstave kao Englezi, međutim francuski seljaci ih isteraju kao “engleske lopuže” a u jednoj drugoj sceni ta ista dvojica-trojica ubede francusku četu da se preda jer nema svrhe da ratuje za račun Britanije.

U filmu su korišćeni autentični dokumentarni snimci i odlično su uklopljeni u materijal. Među njima su i snimci napada na Dankerk tokom brtanskog povlačenja.

Ovaj film iz 194. završava operski. Štuke poleću napad na Englesku a hor pilota peva “Stuka Leid”, himnu ove jedinice. Ritterov opus će međutim zabranom jednog filma iz 1944. u kome plilot Luftwaffe planira da se seli na Istok sa svojom drago, zato što je tada Istok bio izgubljen i priča o selidbi tamo je izgledala kao neprijatno podsećanje.

Sovjeti su tražili da se Ritteru sudi zbog propagandnog uticaja na omladinu, a organi za denacifikaciju su mu dodelili status “saputnika” zločinačkog režima.

Na kraju, ako gledamo iz vizure TOP GUNa i paradigmatičnih propagandnih filmova današnjice, oni mnogo više duguju Ritteru nego Harlanu koji je ipak bio rafiniraniji i suptilniji reditelj čije je omiljeno oruđe bilo melodrama. 

* * 1/2 / * * * *