Sunday, August 31, 2014

WE ARE MARSHALL

Pogledao sam WE ARE MARSHALL, jedan filmski incident koji dosta dobro pokazuje svu pogubnost kreativne krize savremenog Holivuda. Ovaj vrlo solidan sportski film iz 2006. godine režirao je McG a glavnu ulogu je igrao Matthew McConaughey. U tom trenutku, McG je bio reditelj na kog Warner stavlja sve svoje aduite a McConaughey je bio sve ono što nije sada, potrošeni seks simbol u padu, čovek u čije se glumačke sposobnosti sumnja... Za McGa, WE ARE MARSHALL je bio "ozbiljan" film dok ga Warner priprema za neki ambiciozan komercijalni zadatak. U to vreme on je recimo razmatran za Supermana. A McConaughey je bio in-house mezimac kog je jedino ozbiljna uloga mogla oporaviti. Moramo imati na umu da Warner voli da gradi kontinuiran odnos sa glumcima, primer su Clint Eastwood, Mel Gibson i George Clooney a prema McConaugheyu su imali određeni dug još od ranih dana kada im je doneo puno novca u adaptacijama Grishamovih romana. Na kraju, WE ARE MARSHALL je bio komercijalni promašaj, McG je za Warner snimio TERMINATOR SALVATION (kao prvi primer Nolanovih usmeravanja Warnerovih franšiza, preko brata Jonaha) i tu se nije "pokazao" i tada je dobio nogu u dupe - šutnut je toliko daleko da je jedan film kasnije završio kod Luca Bessona, snimajući film u Beogradu.

McConaugheyevu priču znamo.

Ja sam inače bio prilično zadovoljan TERMINATOR SALVATIONopm no Warner očigledno nije i ulogu McGa preuzima zack Snyder kome trpe štošta u zamenu za nolanizovani MAN OF STEEL koji na sve to i uspeva. Snyder sada snima affleckizovani DC film u kome umesto Nolanove ekipe imamo Affleckove ljude.

Kao što je dobro poznato, meni se MAN OF STEEL takođe izuzetno dopao ali Snyder nema svoj WE ARE MARSHALL ili 3 DAYS TO KILL kojim bi pokazao da je zapravo, kada je bez nadzora, dobar reditelj.

Međutim, u vremenu kada se snimaju filmovi od 200 miliona dolara koji ne samo da imaju zaplet B-filma već i njegovu efemernost, što je nedopustivo, sasvim je moguće da i reditelj isto tako potone.

WE ARE MARSHALL je film koji nije imao sreće. za početak, izašao je vrlo blizu prevratničkom FRIDAY NIGHT LIGHTSu a smatrali su ga krućim od INVINCIBLE. U njemu su se tada našli McG i McConaughey koje je kritika samo čekala na volej i spremala se da ih optuži za patetiku i scar-baiting. I WE ARE MARSHALL je doživeo polupune čaše koja je proglašena za polupraznu.

Iz današnje vizure, WE ARE MARSHALL deluje kao showcase najboljeg što američko glumište može da ponudi - tu su u ulogama najboljih drugova Anthony Mackie i Brian Geraghty koji će kasnije to ponoviti u THE HURT LOCKER (štaviše Geraghty ne isključuje budućnost da ih je WE ARE MARSHALL preporučio kao tandem), tu je January Jones iz MAD MEN, Ian McShane, iskusni David Strathairn, Kate Mara i konačno McConaughey. Većina ih se dakle pojavila u ovom filmu pre velikih HBO i AMC uspeha i pre oskara. Da je danas snimljen isti ovaj film sa istom ovom podelom bio bi potpuno drugačije posmatran nego tada.

Istinita priča o univerzitetu čija je američka ekipa američog fudbala nastradala u avionskoj nesreći i preduzmiljivom treneru luzeru koji je ponovo pokreće nudi sasvim dovoljno elemenata za staromodnu, velikodušnu sportsku dramu.

I McG to isporučuje.

na sve to u saradnji sa svojim direktorom fotografije Shaneom Hurlbutom nudi visoku estetizaciju sedamdesetih, glossy i glamuroznu rekonstrukciju epohe, relativno inventivno snimanje akcije na terenu - rečju, po prvi put u životu koristi tehnike koje je naučio snimajući gluposti za nešto što ima smisla, i pokazuje da ume da izgradi likove i ispriča priču.

Međutim, paradoksalno studio sve to vidi kao ustupak koji će malo osokoliti pred ulazak u Supermana. Budući nije imao sreće da WE ARE MARSHALL "upali" kao kasnija produkcija Warnera i Legendaryja - 42 o Jackie Robinsonu, a kako je američki fudbal retko plasiran u bioskope van SAD, McG je završio sa promašajem. Studio je verovatno projektovao neki rezultat u ravni REMEMBERING THE TITANS ali to nije postignuto.

Kada nije zadovoljio u onome radi čega je doveden, McG biva odbačen a niko ne računa ovaj pristojan i ozbiljan film koji je napravio.

Ne mislim da je to što McG ne snima filmove ovog profila veliki guibitak per se, ali mislim da je vrlo loše što studiji zapravo više nisu u stanju da cene dobro ispričanu priču, dobro izabrane glumce osim ako nije reč o Scorseseu i njemu sličnima, i da to tretiraju kao enskces umesto kao pravilo.

Da se nije oporavio sa produkciono jedva napabirčenim LONE SURVIVORom, Pete Berg bi završio slično kao McG posle neuspeha BATTLESHIPa. A u slučaju Berga to bi zaista bila i velika šteta.

Kao ljubitelj holivudskog visokobudžetnog filma zabrinut sam baš nad tim njegovim efemernim aspektima, Naime, ranije je ozbiljan novac ulagan u filmove sa ozbiljnim pretenzijama, ako ne u umetničkom pogledu a ono bar u domenu eksploatacije. Danas se ogroman novac ulaže u dela koja je čsto čak i nemoguće gledati kao samostalne filmove i čije eksploatacija traje u vrh glave mesec dana.

Ne treba da čudi što se toliki akcenat stavlja na obaranje rekorda gledanosti kada o filmovima ionako sve manje ima da se kaže jer su to mahom nastavci ili ekranizacije sadržaja iz drugih formi o kojima je odavno ionako sve rečeno.

Otud McGjev WE ARE MARSHALL deluje kao sve ređi primerak filma u koji su uložena ozbiljna sredstva i angažovani ljudi da glume a ne da isključivo privlače publiku, a da pritom nije imao nikakve šanse da iz njega proizađe nastavak. To se sve ne bi desilo da se Wartner nije udvarao McGu kako bi snimao ovo na šta se žalim.

* * * / * * * *

Saturday, August 30, 2014

LOVE HUNTER: PRIČE IZ NJUJORŠKOG TAKSIJA

Pogledao sam LOVE HUNTER: PRIČE IZ NJUJORŠKOG TAKSIJA braće Nemanje i Brane Bala koji se po mnogo čemu kvalifikuje da ga smatramo srpskim fiomom ali je po svojoj samoj suštini američki. Naime, LOVE HUNTER je priča o Milanu Muminu, frontmenu Love Huntersa koji u ovom igranom filmu igra fikcionalizovanu verziju sebe, i vrlo je bitno to što je to Milan Mumin - sa svim onim konotacijama koje to nosi - dakle tema je srpska, zatim znatan deo filma je igran na srpskom jeziju i konačno veći deo ekipe čine ljudi rodom odavde. Svi ti elementi bi sami po sebi trebalo da budu dovoljni da LOVE HUNTER čine srpskim filmom. Međutim, ovaj film je po svojoj suštini američki. Za početak odluka da u njegovom centru bude Mumin, i da se sve karte odigraju na njega ne mora biti tumačena kao američka per se (recimo, Želimir Žilnik je snimio dosta takvih filmova) ali je istinska fascinacija Muminom kao ličnošću i njegovim vrlo širokim izvođačkim darom, autentično američka. Kada tome dodamo Njujor kao lokaciju, njujorškog taksistu kao mitemu američkog filma i pristup realizaciji u tradiciji njujorškog andergraunda i nezavisnog filma uopšte, to čini LOVE HUNTER više amerićkim filmom.

Izuzev Žilnika i vrlo ubedljivog filma LICE REVOLUCIJE Vladimira Milovanovića, srpski niskobudžetni film se nije razvijao u pravcu istinski efektnog usvajanja postulata niskobudžetne estetike već se mahom svodio na besparički film. Ne smemo zaboraviti da su Amerikanci do savršenstva upravo dolveli visokobudžetni i niskobudžetni film, a da su vremenom zapustili ono između. Dočim, u Srbiji osim navedenih izuzetaka nismo imali reditelje koji su usvojili načine pretvaranja oskudice u estetski izraz.

U principu, nema naročite logike da Amerikanci odu dalje u razvoju niskobudžetnog filma od nas. I čini se da LOVE HUNTER, snimljen po postulatima nezavisnog filma, nehotice upravo objašnjava zašto je to tako. U jednoj sceni, Muminova verenica pita zašto se on ne vrati u Srbiju kada tu sve zna, lako bi mogao biti Ministar kulture a on joj odgovori da u Americi ima san da snimi američki album i slobodu. I upravo ta činjenica da Mumin u Njujorku uspeva da regrutuje ljude koji će pokušati da ispune njegov san a u Srbiji može da bude Ministar kulture ali da je veliko pitanje ima li koga rapoloženog za neko umetničko "rađanje mečke" i ima li ikoga ko išta još sanja, objašnjava zašto je u Americi moguć niskobudžetni film a u Srbiji nije. U Srbiji su snove i bavljenje umetnošću zamenili Ministri kulture a ako neko nešto i usni to sanja sam bez vizije da bi kroz ujedinjenje iza nečijeg talenta nešto moglo da se postigne.

Rečju, teško bi se u Srbiji okupili ljudi iza ideje da snime film sa i o Muminu jer većina misli da treba da se snima filma sa i o njima.

Otud je "njujorška logika" bila potrebna da se prepozna Mumin i jedini krupan nedostatak ovog filma je upravo to što gledaocu nije do kraja objašnjen njegov paradoks da je u Srbiji on rok zvezda ali samo kao taksista u Njujorku može da ispuni svoj san.

Fotografija je sirova i to je većimd elom adut filma. Mumin kao darovit i filmičan naturščik ima bolju interakciju sa američkim glumcima nego sa Jelenom Stupljanin, no taj problem uklapanja profesionalaca i naturščika je čest u našem filmu, narolito u poslednje vreme.

Usled same underground forme, iako scenario zapravo ima prilično jasnu strukturu, gledaocu može da se učini kako je ishodište filma neizvesno, ipak ako ponekad deluje da film ne zna kuda ide, nikada se ne čini da ne ide nikuda.

LOVE HUNTER- PRIČE IZ NJUJORŠKOG TAKSIJA nije film za svakoga kao što ni Muminova muzika nije bila. Ali, za mnogo više je ljudi nego što se čini.

Ovaj film je kao i Mumin, uspešan zato što je drugačiji i zato što istrajava iako sve liči na recept za neuspeh.

Nisam pogledao celokupnu ponudu ovogodišnjeg festovala u Vrnjačkoj Banji ali LOVE HUNTER je upravo onaj profil filma koji bi trebalo da dobija Specijalnu nagradu i mislim da je žiri doneo dobru odluku.

* * 1/2 / * * * *

KAUBOJI

Pogledao sam KAUBOJE Tomislava Mršića, filmsku adaprtaciju popularne predstave zagrebačkog Teatra Exit. Mršić je napravio vrlo zanimljiv koncept adaptacije. Sam film nije naročito uspešan ali je koncept adaptacije intrigantan. Naime, Mršić je adaptirao predstavu u film o pravljenju predstave. Time je očuvao uspešne scene iz predstave i celokupnu glumačku podelu ali je uspeo da produbi narativ i šteta je što u tom probubljivanju nije bio jop uspešniji.

Jednu komičnu, populističku, predstavu Mršić na ovaj način transformiše u svojevrsni savremenu eho "praške škole" i teskobnu priču o okrepljujućem efektu kulture na poludivlje provincijalce. Lako bih mogao da zamislim Gorana Markovića kako snima ovakav film. I lako bih mogao da ga zamislim da je bolji i duhovitiji.

Mršić nudi artikulisan vizuelni izraz i glumci su prilično dobri. Nažalost priča je previše oslonjena na opšta mesta i likovi je vrcaju od svežine.

Šteta što je Mršić na nivou rediteljskog osmišljavanja napravio sve prave poteze a onda je pao na nivou scenarija i dramaturške egzekucije pravih ideja.

Ipak, recepcija KAUBOJA u Hrvatskoj je bila prilično dobra dakle to nije smetalo ni kritici ni publici.

* * / * * * *

Wednesday, August 27, 2014

THE ROVER

Pogledao sam THE ROVER Dvida Michoda, uvredljivo loš film u kome Michod pravi da je Alex Cox, Guy pearce da je Mel Gibson i Robert Pattinson da je Joaquin Phoenix. Reč o zamornom postapokaliptičnom Ozploitationu oslonjenom na tradicije rroad movieja i vesterna, opterećenog strašnim pretenzijama koje ni scenario, ni reditelj, ni glumci nisu u stanju da iznesu.

Činjenica da je film prikazan u Kanu, ukazuje da su producenti našli način kako da ga ne bace u đubre već da ga vinu u ozbiljne visine. Ipak, kanska sudbina ovog filma deluje geg iz Woody Allenovog filma u kome neuspelo delo "prodaju Francuzima".

Vreme je da se prizna i to da Guy Pearce odavno ne ispunjava ona visoka očekivanja koja smo imali od njega. Ne sporim da je odluka da napusti mejnstrim arenu bila dobra, ali profili indie projekata i lokalnih produkcija za koje se odlučuje scve češće deluju potpuno opskurno.

No, slučajevi kao što je THE ROVER koji uspevaju da izblefiraju javnost čine da Pearce ne prepozna svoje posrnuće.

* 1/2 / * * * *

BROJ 55

Deluje paradoksalno ali verovatno da će srpska publika ostati uskraćena za vrlo solidan hrvatski ratni film BROJ 55 Kristijana Milića jer je reč o hrvatskom nacionalnom projektu koji bi mogao uznemiriti građane a istovremeno se srpskim novcem finansiraju razni mnogo toksičniji i opskurniji domicilini i regionalni anti-srpski pamfleti. Ovaj žanrovski film bez ikakve sumnje ukazuje zašto u njemu treba navijati za Hrvate a ne za Srbe i suptilno sugeriše da Krajišnici nisu marili za ratno pravo, ali ne iskoračuje puno izvan onog esencijalističkog pristupa neprijatelju koji se obično sreće u ratnom filmu.

Uostalom, Milić dovoljno poznaje rat i ratni film pa zna da neprijatelja ne treba bespoštedno degradirati.

Dakle, Milić ne beži od toga da Srbe prikaže nešto crnjim od Hrvata ali se drži relativno korektno, kao recimo Dragojević u LEPIM SELIMA. Doduše, Dragojević od neprikazivanja neprijatelja pravi koncept dok je Milić prikazao Srbe okoliko koliko mu treba da se postavi akcija ali se njima ne bavi jer su mu glavni fokus likovi iz zarovbljene jedinicie Zbora narodne garde i MUPa.

BROJ 55 je u korenu priče na liniji Waltera Hilla, međutim, suočen sa ograničenjima istinite priče Milić ipak najpre snima hrvatski LONE SURVIVOR odnosno BLACK HAWK DOWN. Od Hilla stoga ostaje akademski, klasicistički pristup kadriranju, i opšte uzev inscenaciji, svedena gluma a od Scotta i Berga nalazimo autentičnost iu poceduralnost koje ponekad utišavaju dramu.

BROJ 55 je ratni akcioni film, ali je on u suštini film stanja jer nema puno priče izvan onoga što je situacija.

Incident o kome film govori nije mi poznat i pomali mi deluje neuverljivo da su se Srbi letnji dan do podne baktali opsadom kuće umesto da je sravne sa zemljom. U svakom slučaju, u ovoj formi, incident nudi materijal za filmsku priču.

U masi likova dobrim izborom glumaca Milić uspeva da diferencira one glave i do kraja filma ne odstupajući od "suvoće" istinite priče uspeva da stvori i neko razrešenje, dramsku žrtvu, zaokruženost, itd.

U samoj završnici, Milić ubacuje malo herojstva koje ne deluje previše verovatno ali svakako je verovatnije od katarzičnog obračuna na kraju LONE SURVIVORa.

Kad je reč o rekonstrukciji vojnog aspekta, mislim da Milić koji ima bogato vojno iskustvo - uzima malo slobode u prikazu kretanja boraca u zoni kontakta, odnosno ima faza kada se Srbi kreću malo naivno, kao okupatori u partizanskom filmu, no on to pravda time da to nije JNA već samoorganizovani Krajišnici. Kada dođe JNA, stvar se diže na viši nivo.

Isto tako, iako jeste bilo svakakvih uniformi naročito među neformalnim formacijama, Milić među Srbima malo forsira ekipu sa šajkačama, šubarama, pletenim džemperima i JNA šinjelima. Ne sporim da je takve ekipe bilo, niti tvrdim da je neko od njih "prestilizovan" ali su bili prošarani i modernije dizajniranim "paravojnicima". Ne mogu reći da je Milić prikazao Srbe groteskno i netačno ali rekao bih da je izučio neka od radikalnijih modnih rešenja iz tog vremena i prikazao ih kao masovniji trend.

Što se Hrvata tiče, dizajn je spot-on, sa sve singapurskim i južnoafričkim puškama iz Kikaševog tovara.

Inscenacija ratnih scena, ako uzmemo u obzir činjenicu da su kod nas filmski radnici zaboravili kako se radi pucnjava, jako dobro izgleda. Tehnički tu nema zamerki i ako imamo u vidu da oko sat vremena filma čini bitka sa kratkim prekidima, Milić zaslužuje prelaznu ocenu. On se nije uplašio da se uhvati u koštac sa akcijom i rizik se apsolutno isplatio.

Glumci su tvrdi, u underplayu, u konvenciji žanra i face su dobro izabrane.

Fotografija Mirka Pivčevića je za moj ukus previše isprana u kolor korekciji ali dobro dočarava blatnjavi pakrac, vlažnost i oblake ranog septembra. Ipak, opšti utisak i po kostimu i po atmosferi je da se film dešava negde krajem jeseni a ne početkom.

Poređenja sa LEPIM SELIMA će biti neumitna ali ta dva filma iako govore o vojnicima uhvaćenim u klopku zapravo ne mogu da se porede. Dragojevićev zahvat je širi, nastao u jednoj jačoj kinematografiji koja je tih godina snimila i Kusturičin UNDERGROUND, a ambivija je mnogo veća jer film zadire i u prošlost sukoba i likova, ima i humora i metafore, i dodatni filmofilski sloj.

Milićev film je bare bones ratni film ambicije da "šalje poruke" i analizira prošlost, izuzev onih rudimentarnih pouka koje su svojstvene tom žanru.

Ipak, zanimljivo je da Milić iako snima film o "državi pobednici" u kojoj nema dilema ko su "dobri momci" mora ipak da ga uvije u formu istinite priče i da stavi akcenat na ljudsku dramu i pitanje opstanka. To je izgleda još od THE HURT LOCKER postao recept za snimanje ratnih filmova o "kontroverznim konfliktima". Dakle, u prvi plan se ističu ljudi a u drugi plan se gura politika i samo biće tog konflikta. Srećom, Milićevoj poetici to odgovara.

Žao mi je što mi danas nismo u stanju da snimimo ovakav film. Ipak, barem imamo LEPA SLEA kao jedan od klasika ratnog filma na globalnom nivou.

* * * / * * * *

Tuesday, August 26, 2014

VIS-A-VIS

U drugom filmu Nevio Marasović ponovo ide low budget putem. Ipak, za razliku od THE SHOW MUST GO ON, njegov drugi film VIS-A-VIS je naišao na skoro pa aklamativnu podršku hrvatskih filmadžija i kritike što deluje kao svojevrsna "teorija zavere".

Naime, THE SHOW MUST GO ON je bio no budget sa regionalno relevantnom inventivnošću a dočekan je kao simpatični eksces. VIS-A-VIS je daleko manje zanimljiv film koji nailazi na opštu podršku. Ponekad se čini kao da u regionu postoje dva načina kako "onemogućiti" transgresivne reditelje - prvi je srpski metod, onemogućiti im da rade; drugi je hrvatski, pohvaliti njegov slabiji film.

Kada se Charlie Kaufman pojavio na sceni, smatrao sam da je njegov loopy samoreferentni pristup ozbiljan znak dekadencije. Ipak, posle Marasovićevog filma čini mi se da je kaufman zaslužio revalorizaciju.

Naime, Kaufman je barem pokušavao da koliko-toliko estetizuje i domašta bavljenje samim sobom. Nevio Marasović se bavi sobom vrlo direktno, "suvo" i šuplje. VIS-A-VIS je metafilm utoliko što u novinama možemo pročitai da scenario o kom junaci govore stvarno postoji i Marasović želi da ga snima (kao NEKRŠTENI DANI u PORNO BANDI Mladena Đorđevića) ali ta deklarativnost svakako nije dovoljna da bi se neko delo smatralo metafilmom, što inače deo kritike spinuje kao dijagnozu VIS-A-VISa.

Sam proces rada na filmu je dat u opštim mestima. Iako naravno nemam nameru da osporavam da li Marasović tako radi ili ne, ovo kako je prikazan proces je gadan kliše.

Zatim, ono što je van tog "filma-o-filmu" pošto nema "filma-u-filmu" sve do same završnice, deluje kao još manje autentična hrpa opštih mesta.

Međutim, iako se Marasović ovde opasno približava podžanru "regionalne pričaonice" opet je za nijansu svežiji od konkurencije jer barem neuvijeno kritikuje hrvatsku filmsku birokratiju i odlazi korak dalje u oslanjanju na indie i mumblecore uzore.

Ipak, ukupno uzev, daleko je on od punokrvne transpozicije indie estetike američkog filma kao Nikola Ležajić u TILVI ROŠ.

Nevio Marasović je otišao najdalje u talasu debitanatra koji snimaju filmove o nastabnku filma u poslednjih desetak godina. Ako skupimo prve i druge filmove koji govore o toj temi (ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE, MILOŠ BRANKOVIĆ, DOKTOR REJ I ĐAVOLI, KAKO POSTATI HEROJ, SRPSKI FILM...) zapazićenmo da je kontemplacija o kinematografiji karakteristična za mlade reditelje ili one koji možda i nisu baš mladi ali se nisu mnogo raubovali na setovima igrenjaka.

S druge strane, ključne filmove o filmskoj industriji su snimili veterani poput Altmana, Truffauta, Godarda recimo, dakle ljudi koji su imali neko duže iskustvo u njoj.

Potreba da se kinematografija demistifikuje praktično sa praga, bez pružanja prilike da se autoru popne na glavu, pokazuje da u njoj nešto ozbiljno ne funkcioniše. I da to nije isključivo srpski problem.

* * / * * * *

THE FAN

Kad gledamo najbolje serije koje su između ostalog i sjajno režirane, često se postavlja pitanje kako li bi tek izgledali filmovi koje režiraju ovi velemajstori. Nažalost, rezultati najelitnijih reditelja HBO i AMC serija su mahom prilično tanki, a to često važi i za BBC i C4 serije. Teško je objasniti zašto je to tako, delom zato što je televizija mahm scenaristički medijm delom zato što je ipak reč o različitim formama pripovedanja i minutažama. Ipak, i u Holivudu i u Britaniji, reditelji i dalje dobijaju priliku na osnovu serija, neki kao Edgar Wright je iskoriste.

Isto tako mnogi su sa filma prešli na tleviziju, u rasponu od Johna Dajla koji je imao respektabilnu karijeru do Derana Sarafiana koji baš i nije.

Jedno od imena koje me obavezno obraduje na špici serija jeste Ed Bianchi koji je potpisao neke vrlo sofisticirane epizode HOMICIDEa, RUBICONa, HALT AND CATCH FIRE... Bianchi je počeo na filmu i posle dva neuspeha dospeo je na televiziju.

Posle uspešne karijere u svetu reklama, Bianchi je debitovao sa filmom THE FAN po romanu Boba Randalla. Glumačka podelu koje okupila ova Paramountova produkcija bile je izvanredna. Glavnu ulogu brodvejske zvezde igra Lauren Bacall, slashera koji je progoni Michael Biehn, bivšeg muža i holivudskog reditelja James Garner, inspektora koji istražuje njen slučaj Hector Elizondo.

Bianchijev film je vizuelno vrlo pismen sa nizom lepih rediteljskih rešenja u pogledu detalja, premda ne dobacuje do standarda koji je u ovoj formi pos6tavio Brian De Palma. Glumačka podela je izuzetna. Međutim, ni scenario ni opšta pripovedačka veština nisu na nivou. Naprosto, gledaocu na kraju nije previše stalo šta gleda i priča mu ne drži pažnju.

Ako raščlanimo film, izuzev rutinske priče koja nije na nekom visokom nivou ali nije ni bitno gora od drugih filmova te vrste, Bianchi nije imao puno razloga da ovoliko promaši.

Ipak, očigledno je da u rediteljskom postupku nije imao pravo rešenje za ritam, kako u pogledu tempa tako i razdvajanja važnog od nevažnog, i da rediteljski nije dovoljno pronikao u mehaniku ove priče. Scenario u znatnom delu nije nudio tenziju ali to ne znači da je Bianchi nije mogao definisati kroz glumačku igru i odnos među likovima, međutim njegov rad sa glumcima je bio površan i bled.

Na televiziji takvih problema nema jer reditelji rade sa već polusažvakanim materijalom, razrađenim scenarijima i glumcima čiji su odnosi postavljeni, a u takvom ambijentu onda Bianchi može da iskaže svoje vrline.

* * / * * * *

Monday, August 25, 2014

THE SHOW MUST GO ON

Pogledao sam THE SHOW MUST GO ON Nevija Marasovića, vrlo zanimljiv hrvatski no budget film. Pošteno govoreći, kod gledanja ovog filma nije zgoreg naglasiti da je no budget ali kada se povuče crta nema on mnogo krupnih zaostataka za mejnstrim produkcijom u regionu. Svakako, fotografija je sirovija, lokacije su grublje opremljene, ali čini mi se da ovaj film bez problema može da se gleda i u glavnotokovskom ambijentu.

Ipak, ono po čemu THE SHOW MUST GO ON bitno odskače od regionalnog mejnstrima jeste tematsko-zanatski okvir. Naime, reč je o futurističkoj priči, uslovno rečeno SFu, premda nekih vidljivih naučno-tehničkih "novuma" nema - rekao bih samo da su neke postojeće stvari pomerene korak dalje u odnosu na ono gde su bile kada je sniman ovaj film koji je izašao 2010. godine.

Film je smešten u sedmu godinu hrvatskog članstva u EU, dakle u 2019. ili 2020. godinu i govori o budućnosti u kojoj ratuju evropski savez i SAD sa nekakvim Istočnim, azijskim, recimo Evroazijskim blokom.

U osvit nuklearne razmene, u Hrvatskoj, nevoljnoj ččlanici zapadne alijanse kreće reality show. Kako bi zaštitili učesnike reality emisije od uticaja spolja, producenti ih sele u podzemno sklonište i vremenom reality u kome ljudi ne znaju da napolju počinje Treći svetski rat postaje globalni fenomen.

Apokalipsa koja prolazi mimo učesnika reality emisije nije nova ideja, imali smo je u mini-seriji DEAD SET. Međutim, za regionalne okolnosti, u kojima je još uvek prelomna tema rat i tranzicija, ovo je prilično inventivan a u određenom smislu čak i ideološki aktuelan problem.

Paradoksalno, Marasovićev futuristički film govori o temama koje su prisutnije u životima gledalaca od onih koje gledamo u "realističnijim" ostvarenjima o "gorućim" temama.

Marasović se ne fokusira na osudu reality emisija. Štaviše, onim prilazi fenomenološki i pokušava da sa puno razumevanja dokuči njihovu društvenu ulogu. S druge strane, kroz prikaz ljudi koji prave reality program i njihove opozicije, onih koji prave informativni, slika mikrouniverzum profesionalca koji su svesni realnosti ali joj se opiru jer zaduženi da stvaraju sliku o njoj.

THE SHOW MUST GO ON sve ove ambicije ispunjava lagano i nepretenciozno. Sven Medfvešek je glumački stub filma i uspeva da se iznese sa ulogom cinika koga apokalipsa lagano omekšava.

Marasovićevi rediteljski postupak je dinamičan. Uprkos vrlo ograničenim sredstvima trudi se da drži tempo, snimi što više pozicija kamere i nekim dobrim scenografskim improvizacijama nadoknadi nedostatak novca. većina tih zahvata mu, što se mene tiče, polazi za rukom.

THE SHOW MUST GO ON je dobio veliku pažnju u Hrvatskoj i poslužio je kao uspešan showcase za Marasovića koji je potom ušao u regularne, profesionalne, vode.

Reditelji bazirani u Hrvatskoj su i ranije imali sklonost ka apokalipsi na filmu - na um mi padaju RAT Veljka Bulajića i SAMI Lukasa Nole. Nevio Marasović bez veći problema prevazuilazi oba ova pokušaja.

* * * / * * * *

Sunday, August 24, 2014

WINNING

Pogledao sam WINNING, manje cenjenu a zapravo izvanrednu sportsku melodramu Jamesa Goldstonea sa Paulom Newmanom i Joanne Woodward. U vreme izlaska, WINNING je optuživan da se previše oslanja na formulu i da je suviše "tanak" za takve glumačke veličine kao što su Newman i Woodward.

Naravno, o scenariju Howada Rodmana kao odvojenom delu možemo raspravljati. Ali, Newman i Woodward su deo paketa pa ako ga i "uzdižu" to je potpuno legitiman zahvat. Čini mi se da je Rodman kao prevashodno televizijski scenarista bio potcenjen, naročito u odnosu na neke autoritete sa kojima je Newman do tada radio. Ipak, za njegov scenario se može reći sve sem da je "formulaičan" i eventualna zamerka može ići reditelju a ne Rodmanu - dvočasovni film bi možda zahtevao i scenario za taj format a ovaj predložak više deluje kao da je za jednoipočasovni film.

No, WINNING je film o autotrkama i deficit na nivou priče nadoknađuje hipnotičkim snimcima takmičenja. Uprkos tome što u to doba Frankenheimerov GRAND PRIX slovi za ključni trkački film, ui nudi briljantan materijal, WINNING nimalo ne zaostaje. Zapravo, jedini bitan zaostatak "trkačkog materijala" u WINNINGu je to što je vezan za samo jednu državu, dočim ima trke sa svih kontinenata.

S druge strane, tamo gde Frankenheimer ima sjajne glumce i šuplje likove, Goldstone ima i sjajne glumce i odlično postavljene likove.

Iako se Novi Holivud tek zagrevao, Goldstone nudi vrlo moderno koncipiran i glumljen odnos glavnih junaka a kamerne dramske situacije vešto estetizuje tako da one sa materijalom trke čine skladnu celinu.

Paul Newman i Joanne Woodward su sjajni kao sportski vozač i samohrana majka sa kojom on stupa u vezu a tada vrlo mladi Richard Thomas (aktuelan u ulozi FBI starešine u seriji THE AMERICANS) u ulozi njenog sina bio je pravo otkrovenje.

WINNING je film koji istorija ne prepoznaje kao bitan Newmanov nasov i to je šteta. Ovo nije veliki generacijski film i studija jednog vremena kao SLAP SHOT ali jeste zanimljiva melodrama o jednom posvećenom profesionalcu i teškoćama koje ima kada želi da se prilagodi porodičnom životu.

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, August 23, 2014

NIGHT MOVES

Pogledao sam NIGHT MOVES Kelly Reichardt. Posle velikog kiksa dvojca Marling-batmanglij sa filmom THE EAST od kog sam očekivao da će otvoriti novo filmsko poglavlje na temu eko-terorizma, Kelly Reichardt uspeva da izvuče stvar svojim slowburnerom od grupi aktivista koji odlučuju da sruše branu.

Film nose Jesse Eisenberg kao svojevrsni eko-teroristički Raskoljnikov, zatim Dakota Fanning i Peter Sarsgaard kako njegovi saborci. Ipak, Eisenberg je stub filma i uspeva vrlo dobro da dočara grizodušje i prazninu teroriste koji je obavio zadatak i tek tada se uverio u njegov besmisao.

Kelly Reichardt uspeva da filmom dočara atmosferu treehuggerskih kolonija kao nukleusa nekog budućeg Weather Undergrounda a kroz svoj metodičan postupak i detaljno iznošenje slučaja stvara i solidan snowburn suspense.

U pojedinim situacijama je bilo prostora za efektinija rešenja i domišljatije gestove likova. Ipak, na duže staze je dobro što se Kelly Reichardt uzdržala kako bi očuvala utisak mučnog i gotovo banalnog života počinioca takvog dela.

NIGHT MOVES je solidan i ozbiljan, doduše ne preterano atraktivan film. Iako nema sumnje da je reč o delu savremene indie scene, u njemu ima ponešto od angažmana novoholivudskog filma sedamdesetih.

Kome ove reference nešto znače neka obrati pažnju.

* * * / * * * *

Friday, August 22, 2014

LUCY

Luc Besson se vratio sa filmom LUCY. Nažalost, ona vrsta minucioznog rada i ambiciozne fizičke produkcije kakvu je poslednji put iskazao na filmu JOAN OF ARC je iza njega, ali je izgleda pronašao modus kako da se njegova lenjost ne vidi toliko na ekranu, pa čak i da ponudi vrlo lepe rezultate.

LUCY je u određenom smislu produžetak UNDER THE SKIN drugim sredstvima. Glazerov film je bio primer oživljavanja raznih muzejskih formi avangarde, a LUCY je sličan autorski bezobrazluk samo sa aproprijacijom tradicija pop-filma, premda ne samo anglosaksonskog nego i francuskog i azijskog. Ako bih morao da smestim LUCY u domen nečega što smo do sada videli onda referenca koja najpre pada na um je Jan Kounen. Ovo je film kakav bi Kounen snimio posle DOBERMANNa i BLUEBERRYja da se i dalje bavio ovom vrstom filma, a neko drugi će u Bessonovom postupku prepoznati i Miikea.

Kounen je ipak tačnija referenca jer se Besson ovde ipak bavi spojem visokooktanske akcije, šarmantno stupidnog filozofiranja i šamanizma i visoke estetizacije. Međutim, Miike i ostakla fassbinderovska tradicija su bitni jer je u ovom filmu očigledno da Bessona samo poneka scena istinski zanima a da neke koje je već savladao i pokazao da ume da radi, vrlo lako preskače, ostavlja u elipsi ili transformiše do neprepoznatljivosti.

Oduševljava me činjenica da je ovaj anti-superherojski i u suštini anti-akcioni film koji kreće i superherojskim i akcionim putem da bih ih onda napustio i skrenuo u šamanizam i mistifikaciju, uspeo da zaradi preko sto miliona dolara u Americi. Naime, na nivou strukture LUCY itekako odstupa od očekivanih postulata, a publika koju su u bioskop privukli producent TAKENa i Black Widow (jer da se ne lažemo, nema više fanova LEONa i NIKITE od fanova TAKENa i Marvela) dobila je nešto potpuno drugačije i bila presrećna.

Scarlett Johansson sa naslovima kao što su HER, UNDER THE SKIN i LUCY pokazuje da je možda najbolje od svih kapitalizopvala blamiranje u Marvelovim filmovima, i da je potom uspela da se afirmiše kao vrlo samosvojna ne samo art house već i žanrovska heroina.

LUCY se sve vreme kreće po tankoj liniji između onog dobrog i onog lošeg treša i ja sam među onima koji su uživali i koji čašu vide kao polupunu. Treba imati u vidu da sam ja Bessonov fan iz davnih dana i da me njegovi radovi od JOAN OF ARC do danas, kad je reč o režiji mahom deprimiraju. Od trenutka kada je odlučio da postane Corman, pa do danas, LUCY je jedini njegov rediteljski rad istinski vredan pažnje.

Ne možemo reći da je Besson protraćio sve godine od JOAN OF ARC do danas, uostalom impact TAKENa ili parkoura u raznim formama svakako se može porediti sa značajem nekih njegovih rediteljskih radova, ali kad god je režirao bilo je očuigledno da više nema strpljenja. U LUCY je konačno pronikao u formu koja mu omogućuje da se to odsustvo strpljenja ne oseti.

Pored Scarlett tu je i znalački odabrani Choi Min Sik kome se obradujem kad god ga vidim, i njegova pšrva uloga na Zapadu pokazuje da Luc i dalje prati gradivo širom sveta. Isto tako, pokazuje da je Luc Besson, što je pokazao i sa FIFTH ELEMENTom i dalje jedan od najboljih reditelja za tretiranje stripovske stilizacije i šteta je što on verovatno nema volje da se bavi tim ekranizacijama jer mislim da bi mnogi imali šta da nauče od njega.

LUCY je akcioni minjon u kome sam uživao. Razumeću one koji budu zgroženi.

* * * / * * * *

Thursday, August 21, 2014

GOAL OF THE DEAD

Ponekad me zaprepasti koliko infesriorne rezultate u pojedinim formama mogu imati Francuzi, ako imamo u vidu istorijski značaj i lidersku poziciju njihove kinematografije. Uprkos tome što su na kraju zahvaljujući talasu reditelja koji čine aja, Gens i Lauguier uspeli da osvoje i horor žanr koji im je dugo bio "terra incognita" i pružao marginalne rezultate u prošlostu, i dalje su su u stanju da neprijatno iznenade.

Recimo, primer takve neprijatnosti jeste GOAL OF THE DEAD edgarwrightovski promašaj rediteljskog dvojca Thierry Poiraud - Jeremy Rocher. U ovom nemaštovitom pačvorku raznih uticaja, bajatih i glupih ideja, Poiraud i Rocher jedino zaslužuju pohvale za to što im film produkciono izgleda ambiciozno. Sve ostalo je manje-više grozno, izuzev glumačke podele koja je svakko mogla odigrati i bolji film da je imala materijala.

Jedna prilično jednostavna ideja, pariski prvoligaški klub odlazi na Kup gostovanje u rodno mesto jednog od svojih asova i tamo narod podivlja, deluje simpatično, skoro pa logično ako imamo u vidu navijačku strast i horor tradiciju nevolja u zabačenim varošicamam ali Poiraud & Rocher uspevaju da je učine neuverljivom i nategnutom na svakom nivou.

Uprkos izvesnoj tehničkoj kompetenciji u domenu fotografije ne uspevaju da naprave niti jednu koherentnu scenu, borbu, dijalog, bilo šta.

GOAL OF THE DEAD je predug pored toga što je glup. Uz produkcionu ozbiljnost kao kvalitet mu se može priznati samo potentna podela i činjenica da će u istoriji žanmra ostati zapamćen kao fusnota - prvi slučaj da se lokalna sportska histerija tretira kroz prizmu "nemrtvih", i to na ovako ambicioznom nivou.

Ako imamo u vidu francuski doprinos "nemrtvima" kroz LES REVENANTS, ovaj film je jedan od onih radova koji pokazuje da se ukupan nivo scene ipak nije podigao.

* 1/2 / * * * *

MULBERRY STREET

Pogledao sam MULBERRY STREET Jima Micklea, no budget debi reditelja koji je u protekle dve godine privukao veliku pažnju. MULBERRY STREET nažalost nije mnogo više od no budget filma koji služi kao showcase za reditelja i pokazuje da ovaj ume da ispriča priču, stvori atmosferz i izabere koloritne likove.

Ono što MULBERRY STREETu nedostaje jeste pre svega formalni sklad. Mickle je očigledno bio pritisnut budžetskim ograničenjima koja su ga naterala da jako "raširi" priču u prva dva čina da bi je onda razrešio u trećem. Očigledno mu je iz nekog razloga bilo jednostavnije da uvodi nove likove nego da razrađuje postojeće. Otud u pojedinim fazama u početku, film ume da bude težak za praćenje.

Mickle stvara ubedljivu atmosferu teskobe i apokalipse a ljudi-pacovi su zapravo parafraza zombi-mitosa iako su potpuno drugačije korišćeni u ranijim filmovima među kojima je i IZBAVITELJ Krsta Papićam ekranizacija Aleksandra Grina.

Ako imamo u vidu budžet, ripper sekvence su dobro realizovane sa dosta osećaja klaustrofobije i nekoliko crnohumornih suspense momenata.

MULBERRY STREET je dobar showcase koji srećom nije lagao.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, August 20, 2014

DRAFT DAY

Pogledao sam DRAFT DAY Ivana Reitmana. Pre dvadeset i kusur godina bi film koji režira Reitman sa Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi pretendovao da bude najveći hit godine i glavni prioritet studija. Danas je to film na nelagodnoj ničijoj zemlji iumeđu indieja i glavnmog toka, skoro pa Oscar-bait. Uprkos tome što je Kevin Costner uspeo da se odži u bioskopskom filmu iako je izgubio headlinerski status ali se snašao u ulogama harizmatičnih mentora, Reitman je dodatno posrnuo u zaborav kada mu je sin Jason postigao indie uspeh i status uvaženog autora, ono što je ocu na kraju izmaklo.

Kao što je teško pozicionirati profil saradnje Reitmana i Costnera, tako je teško pozicionirati i sam film - DRAFT DAY je kao ANY GIVEN SUNDAY - light, ali i kao MONEYBALL - light a opet ne dobacuje ni blizu JERRY MAGUIREa koji je klasik kaprijanske obrade cinizma u sportu.

Costner ima dobro iskustvo iz sportskog filma, nažalost DRAFT DAY ne dobacuje do ranijih pogodaka iako silno pokušava. Osnovni problem filma je u tome što na nivou zapleta vrlo grubo i vrlo direktno pokušava da zakuca svoje poente.

Costner je izvanredan kao generalni menadžer Cleveland Brownsa koji na dan drafta treba da izvuče maksimum za svoj tim a da istovremeno rešava i svoje privatne probleme - sa ženom i pokojnim ocem.

Psihoanalitičari bi rekli da su pokojni otac i žena jedan a ne dva problema, ali u ovom filmu oni deluju nakalemljeno i sve bi bilo dosta bolje da se ne gubi vreme na njih. U pokušaju da se junaku integrišu poslovni i privatni problem, scenaristi prvo načinju jednu školsku i već bajatu postavku a potom tobože pokušavaju da pobegnu od nje sa lošim rezultatima.

Tema bogatih ljudi koji se bave sportom za velike pare teško da se može i dalje obrađivati bez većih doza cinizma, i to ne u odnosu prema likovima već upravo u njihovom odnosu prema poslu.

Uostalom, možda je baš MONEYBALL prototip takvog filma, priča o trenutku kada je razumevanje igre preseljeno u domen statistike i novca.

Reitman i Costner žele da time đubre svoj film ali da glavni junak na kraju bude istovremeno i starostavni "terenac" odan gut feelingu i makijavelistički menadžerski maher. Odlukom da junakov "sportski kodeks" ukrsti sa gordongekkovskom silovitošću, Reitman i scenaristi potpuno izbacuju DRAFT DAY iz koloseka.

Umesto punokrvnog povratničkog filma, DRAFT DAY je na kraju tek simpatičan usputni film za ljubitelje sporta i razonode.

No, možda i nije čudno što NFL nije dao Stoneu licencu da koristi njihov logo i klubove a Reitmanu jeste i možda je baš i to razlog što je film ovakav.

* * 1/2 / * * * *

Monday, August 18, 2014

KRUHA IN IGER

Ovaj film sam gledao na slovenačkom nacionalnom festivalu pre tri godine bez prevoda i sada konačno uspeo sam da ga lociram i sa titlovima. I sa i bez prevoda KRUHA IN IGER Klemena Dvornika ostavio mi je utisak atipične regionalne komedije. Bez zapostavljanja čeških uzora ili Gorana Markovića recimo, ali i sa potpunim usvajanjem angloameričkih zanatskih rešenja, Dvornik je snimio dinamičan i duhovit film o porodici iz unutrašnkosti koja na prelazu iz sedamdesetih u osamdesete ima "čast" da učestvuje u popularnom kvizu državne televizije. Provincijalci u grču susreću se sa korozijom prestoničke televizije, i raznim konfuznim detaljima koji ih prate na putu do grada.

Dvornikov film je značajan iz više razloga. Iako sasvim sigurno ne pokazuje oduševljenje tadašnjim stanjem u poznom titoizmu, kritika sistema je suptilnija i data kroz junake. Zatim, ovo je jedan od retkih ex-jugoslovenskih filmova koji pokušava da se bavi istorijom televizije, i da je uopšte tretira kao temu vrednu pažnje, iako je ona odavno tema stranih filmova.

KRUHA IN IGER je na kraju završio kao bioskopski film i to baš zahvaljujući pozitivnim reakcijama na koje je naišao tokom festivala u Portorožu. Inače, izvorno je snimljen kao televizijski film slovenačkog Javnog servisa, ali je po onome što je Dvornik pružo na ekranu bilo jasno da je prevazišao televizijske ambicije.

* * * / * * * *

LIFE AFTER BETH

Pogledao sam LIFE AFTER BETH Jeffa Baene, neobično lošu indie horor komediju koja nije ni smešna ni strašna, samo je jako čudno da su se iskusni scenarista Jeff Baena i odlična glumačka ekipa okupili oko jnegčega ovoliko besmislenog.

Ako izuzmemo nepotistiički aspekt odluke Aubrey Plaze da igra u ovom filmu, neverovatno je da su se tu skupili Dane DeHaan, John C. Reilly i slična imena.

Za početak zombiji su već potrošeni na filmu i vreme je za predah, videli smo ih u skoro svim kombinacijama i raznim produkcionim kapacitetima. Baena je jedan od onih koji su želeli da osveže zombi-mitologiju i u tome nimalo nije uspeo.

Međutim, to je najmanji problem. Mnogo je bizarnije to što film nema jasnu ideju šta želi da kaže, šta želi da ispriča i kakav efekat želi da ostavi na gledaoca. Još je žalosnije to što je realizacija u tehničkom pogledu prilično solidna tako da gledalac jako dugo pokušava da provali kada će krenuti profesionalno osmišljavanje sadržaja kada je već forma profesionalno oblikovana. Ali od toga na kraju nema ništa.

Posle sjajne uloge u sjajnom filmu SAFETY NOT GUARANTEED, Aubrey Plaza je ponovo pokušala da se iskaže u indie interpretaciji žanra. Nažalost, efekat ovog filma je potpuno suprotan...

* 1/2 / * * * *

Saturday, August 16, 2014

HITAC

Pogledao sam hrvatski krimić HITAC Roberta Orhela u kome se ovaj scenarista i reditelj dobrano oslanja na tradicije koje su postavili Zoran Tadić i Pavao Pavličić u svojim "metafizičkim" krimićima iz osamdesetih. Kao i za samog Tadića i za Orhela RITAM ZLOČINA ostaje nedostižan s tim što Orhel zamenjuje borhesovsku kontaminaciju žanra Scandi Noir elementom.

Rezuiltat je film koji je stalno na ničijoj zemlj9i između svedenog art-housea i ambicioznijeg televizijskog rada. Orhel voli disciplinovan izraz i understatement ali on i direktor fotografije tražeći takve atribute odlaze u sterilnost.

Uprkos tome što slično Tadiću niu Orhel nikada ne odlazi u klasični krimić, nudi dosta jasno razrešenje i tom popgledu je HITAC dosta pošten film.

Lepo je što Orhel obnavlja i nastavlja tradiciju autohtonog hrvatskog krimića koji su započeli Tadić i Pavličić. Šteta što ni on ne uspeva da se izvuče iz njenih problema kojih nije bilo samo u RITMU ZLOČINA.

* * 1/2 / * * * *

Friday, August 15, 2014

RAZREDNI SOVRAŽNIK

Pogledao sam RAZREDNI SOVRAŽNIK Roka Bičeka. Retko kada mi se ne dopadaju stvari koje rade ljudi koji se zovu Rok ili Roko, od Roka Petrovića do danas, no Rok Biček je jedan u nizu koji su podbacili. Nažalost, RAZREDNI SOVRAŽNIK nije dorastao velikim očekivanjima koja sam imao. Ipak, prikazan je u Nedelji kritike u Veneciji a imao je i pozitivne utiske kod relevantnih kritičara.

Nažalost, film je površna, pseudo-polemička i vrlo teatralna priča o sukobu profesora starog kova koji pati od svojevrsnog pedagoškog autizma i grupe đaka koji su smekšali od liberalne paradigme koja je zavladala u školstvu i svaku vrstu "tvrđe pedagogije" doživljavaju kao "nacizam". Tema omladine čije je poimanje stvarnosti bazirano pre svega na pravima a ne na obavezama je zanimljiva i koliko čujem od edukatora iz moje okoline, ima dosta takvih tendencija. Ipak, Biček od toga ne uspeva da napravi zanimljiv film. Sve vreme pokušava da spusti loptu ne bi li izbacio ideje u prvi plan. Film je čak tako i kadriran, sa mizanscenima koji nisu previše "duboki", kao da tenzija i sukob ideja postoje između nas i junaka ali na kraju taj underplay ne daje značajne rezultate.

Ne mislim da bi film bio bolji da je žustriji ili realističniji poput HALF NELSONA, nepretenciozniji i inspirativniji poput DEAD POETS SOCIETY i GOOD WILL HUNTINGa ili socijalno demistifikujući poput MAJSTORI, MAJSTORI, ali baš ovo što Biček želi da snimi, Francuzi rade mnogo bolje.

Naročito su neuverljivo postavljeni likovi učenika koji su sušta suprotnost mucave i polupismene omladine koja je zavladala srpskim filmom od kada je počeo trend "snimanja naroda" sa naturščicima. Međutim, Rok Biček sasvim sigurno nije uspeo da ponudi alternativu tom konceptu kao što je recimo pružio Kechiche u BLUE IS THE WARMEST COLOR.

Stoga, Rok Biček je imao više sreće nego kvaliteta kada je skončao u Veneciji. Uprkos tome što je slovenački film daleko odmakao u pogledu raznovrsnosti žanrova, zanatskog nivoa i internacionalne afirmacije, kao i u pogledu radikalnosti poetika, Bičekov film više liči na onaj stari "slovenački film" iz predrasude ex-jugoslovenskog gledaoca - statičan, pretenciozan, spor. Rečju, dosadan čak i onima koji se ne mogu optužiti da im nedostaje strpljenja...

* 1/2 / * * * *

EXPENDABLES 3

Pogledam sam EXPENDABLES 3 i mislim da je reč o ostvarenju koje je podjednako loše i žalosno kao i prva dva. Ipak ima nekoliko detalja koji su obradovali Starog:

1) Film počinje i završava se u dve različite despotije u kojima se govori srpski jezik. Prva nema ime ali u njoj je prikazan oklopni voz koji juri dakle sigurno nije Srbija jer u Srbiji nema takvih pruga. Druga se zove Azmenistan (ime liči na Gazimestan). Lepo je da je srpski postao lingua franca.

2) Melster je u dobroj formi, i igra čoveka koga žele da isporuče u Hag.

3) Film pruža zanimljiv komentar stanja u regionalnoj savremenoj umetnosti. Naime, agenti CIA i Albanci koriste artefakte savremene umetnosti za svoje mutne poslove a sastaju su u Muzeju savremene umetnosti. Posle njihovih aktivnosti,. Muzej savremene umetnosti zreo je za renoviranje.

4) U filmu se pojavljuje veliki broj bugarskih žrtava tranzicije a u jednom trenutku se pokazuje sudbina javnog sektora u tranzcionim zemljama - razara se prilično velika građevina starog hotela koja je u stvarnosti sazidana i napuštena zgrada bolnice, nešto kao beogradski soliter Kliničkog centra.

5) Kada Stallone ubije Mela, kaže repliku "Ja sam Hag" čime pokazuje ubilačku prirodu tog suda, koji kao i ovaj junak radi kao plaćenik američke vlasti.

Thursday, August 14, 2014

VARVARI

Pogledao sam VARVARE Ivana Ikića i moram priznati da mi se film dopao u toj meri da se plašim da će proći možda manje zapaženo nego što zaslužuje. Naime, u političkom pogledu ŠIŠANJE je zauzelo ovaj prostor u lokalu sada već davne 2010. godine a estetski ga je u internacionalnim okvirima zauzeo KLIP 2012. godine. Tako VARVARI izlaze kao svojevrsno dete ŠIŠANJA i KLIPa, i svi to pominju iako je zapravo reč o vrlo samostalnom filmu koji možemo definitivno smetstiti u hronološki niz sa TILVOM ROŠ i KLIPOM ali ga sigurno treba sagledavati samostalno.

Ikić slično Maji Miloš voli dinamičnu, viscenralnu inscenaciju sa naturščicima u glavnim ulogama, ali se isto tako ne samo ne odriče priče već na kraju nudi priču koja ima jasne sukobe, melodramu, transformaciju junaka i vrlo dobro poentu. Ako pogledamo slične istočnoevropske filmove kao što je recimo MOJ PES KILER, sa prošlogodišnjeg Roterdama, VARVARI su neuporedivo superiorniji rad.

Ovo je konačno film o navijačima kojim će navijači biti prezadovoljni. Ikićev prikaz mačizma sam po sebi nije mačo ali je jako efektno rekonstruisana njihova svakodnevica, atmosfera srpskog fudbala na obodima prve i druge lige, samoviđenje tih momaka i ono što oni jesu gledano sa strane, sve prožeto prisustvom socijanih mreža.

Film uključuje i scene dolaska na demonstracije i paljenje ameičke ambasade ali je u ideološkom pogledu film vrlo uzdržan i korektan, premda naravno ab initio pokazuje svoj stav time što se bavi junacima koji su bili među par stotina izgrednika ali ne i ljudima koji bili među nekoliko stotina hiljada mirnih učesnika skupa "Kosovo je Srbija". Međutim, ideološka agenda junaka je više deo njegovih karaktera nego što ima veze sa samim angažmanom filma i u tom smislu drago mi je što se autor uzdržao od pljuvanja po Srbiji iako je bio u prilici.

Fotografija Miloša Jaćimovića je drugačija nego u Ležajićevom TILVA ROŠU, mnogo je prljavija, dinamičnija u pokretu, i u svakom kvadratu donosi teskobu Mladenovca za razliku od TILVE gde je zapravo unutar ruševina junacima lepo.

Ako je TILVA ROŠ film o najdužem letu između srednje škole i fakulteta, VARVARI su film o dugoj zimi srpske omladine koja ispoljava agresiju u ambijentu koji je na svaki način generiše.

Uprkos tome što možemo da kažemo da je Ikićeva slika situacije sistematski crna, od medija koje junaci prate, preko ponašanja okoline, do njih samih, ni za šta u ovom filmu ne mogu reći da je prevelika konstrukcija.

Novitet koji Ikić donosi u naš savremeni film jeste dobra interakcija naturščika i profesionalnih glumaca koja se ranije javljala kao problem. Ovde naturščici uopšte nemaju provlema u istom kadru sa profesionalcima i odlično se snalaze. Tome sigurno doprinosi i odlična montaža.

Voleo bih da se VARVARI izbore za svoje mesto ovde pored ŠIŠANJA i u inosranstvu, pored KLIPA. Teško je oteti se definiciji da je ovo "muški KLIP" jer ona dosta toga olakšava, ali svakako da je ovaj film i više od toga.

* * * / * * * *

Tuesday, August 12, 2014

CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER

Pogledao sam CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER Braće Russo. Nažalost, ovaj film mi spada među manje uspele Marvelove ekranizacije pod Feigeovim okriljem, premda je svakako bolji od THORova, ali je slabiji i od prvog dela. U ovom filmu, ruku na srce, postoji nekoliko uspelih rešenja, rekao bih čak da je jedno od fundamentalnih dobro a to je kako Captain America egzistira u savremenom svetu. Međutim, sve ostalo je prilično užasno. Za početak, režija Braće Russo je neviđen krpež. Dramske scene su urađene kao u nekoj osrednjoj televizijskj seriji, s tim što na televiziji to izgleda koliko-toliko bolje jer ima barem dinamičan scenario. Ovde je scenario bezmalo nepostojeći, to je jedan katatonični niz situacija, nekih kao dramskih otkrića i nekih akcionih scena koji zapravo ne vodi nikuda, svega ima samo nema likova, neke njihove jasne i koherentne aktivnosti ili odnosa.

Možda su Braća Russo mislili da je to što nema ničega na nivou scenarija nekakva ogoljenost, minimalizam u izrazu, ali zapravo nije.

Kad je reč o režiji, ona je sastavljena iz dva segmenta. Dramske scene su kao iz neke serije a kad počne akcija onda preuzima druga ekipa, efektdžije i kaskaderi i počne drugi film. To mislim i figurativno i bukvalno. Kada krene akcija, krene mnogo dinamičnije kretanje kamere, krene više telesnosti u kadru, ali isto tako svaka krupna scena je preuzeta iz nekog klasika - recimo borba Capa i modernizovanog Harriera je naravno iz TRUE LIESa (a već je preuzimana u četvrtom DIE HARDu), tuča u liftu je prepisana iz trećeg DIE HARDa, čak dve pucnjave su jako slično onoj čuvenoj iz HEATa, a finale je kao ona heli-carrier scena iz AVENGERSa.

Dakle, ovaj film kada krene akcija postaje bukvalno drugi film, i to neki vrlo poznat koji smo već gledali. Iako je akcija korektno realizovana, ona toliko odskače od celine da ne ostavlja pravi utisak.

I konačno tu dolazimo do ideologije. Čini mi se da velika aktuelnost Capa ne pomaže zapravo ideološkoj agendi koju autori vertovatno iskreno pokušavaju da promovišu. Naime, pomeranje ozbiljnih društvenih pitanja u infantilizovane forme neumitno dovodi do infantilizacije samog problema. Otud je angažman Roberta Redforda naročito tragičan. Doveden je da bude pokazan kao mečka, da bi nas podsetio likom i imenom na poznate filmove koji su potkopavali sistem tokom sedamdesetih, međutim danas on izgleda kao vlastita parodija, a subverzija sedamdesetih deluje kao neki stripovski fetiš. Da se razumemo, imamo i ranije primere takvog fetipšizovanja ikona iz sedamdesetih, recimo Gene Hackman u ENEMY OF THE STATE koji je zapravo manje-više senzibilizirao narod za Snowdenova otkrića a aludirao je na Coppolin CONVERSATION. Međutim, momenat u kome NSA nadzor, likvidacije i sl. postaje predmet delatnosti odmetnutog nacističkog naučnika koji se aploudovao u kompjuter a to sve rešava paleokonzervativac Captain America, neumitno dolazimo do rizika da i probleme privatnosti tretiramo kao zaplet iz stripa a ne ozbiljnu pretnju.

U filmu ALL THE PRESIDENT'S MEN Redford je prikazao istinitu priču i ozbiljnu pretnju koja je rešena jednim novinarskim remek-delom, dočim je CAPTAIN AMERICA rešen opštim curenjem podataka što je upravo ono što ne bi smelo da se desi jer daje za pravo protivnicima sloboda.

Naravno, kao što su nacisti davnih dana izgubili svoj istorijski smisao i postali negativci iz filmova, to je uradila i CIA i američka obaveptajna zajednica. Otud, jedini ideološki iskorak ovoga filma je to da Marvel priznaje kako njegov property mora da se transformiše u skladu sa duhom vremena i da ljude ne raduje postojanje organizacije kao što je SHIELD, barem ne ovih dana.

Pokušaj Capa da vrati superheroje i supranacionalne organizacije u okvire ustavnih ovlašćenja jeste zanimljiv detalj ali nije dovoljan adut da se istinski podnese ovaj ipak nedorasli film.

* * / * * * *