Saturday, July 19, 2014

DAWN OF THE PLANET OF THE APES

Pogledao sam DAWN OF THE PLANET OF THE APES Matta Reevesa. Mislim da je teško iz jednog gledanja, doduše iz vizure filmskog radnika, spoznati grandioznost ovog filma. Zašto? Pa pre svega zato što je ovo film u kome u kome je tehnika dostigla tačku razvoja u kojoj uz poravilnu upotrebu uspeva da u potpunosti plasira priču i karaktere u prvi plan. Reeves je uspeo u nečemu potpuno nesvakidašnjem - majmuni su prikazani sa životinjskim fizionomijama i kretnjama, ali njihova interakcija ima sve aspekte dobro glumljene melodrame sa "običnim glumcima". Ne samo da se u jednom trenutku poveruje u majmune kao likove a ne kao spektakularan specijalan efekat ili barem bizarni SF "novum", već film ima tendenciju da povremeno deluje "obično", kao da svaki dan gledamo filmove o mutiranim majmnunima koji imaju sposobnost komunikacije.

To naravno nije samo stvar napretka tehnike već Reevesovog rediteljskog postupka koji je nesvakidašnji. Naime, u ovom vrlo skupom i složenom filmu, on snima nešto skupo, složeno i nesvakidašnje, kao neku najobičniju, maltene "filler" scenu, čime razbija kliše da su tehnički kompleksne scene obično rediteljski akcentovane kako bi publici bilo jasno da su se filmadžije namučile. Time postiže naročit efekat jer DAWN OF THE PLANET OF THE APES zaista deluje kao film o likovima i odnosima.

To naravno ne znači da nema spektakularne akcije, između ostalog i parafraze Kustine scene "majmun je ušao u tenak" iz PODZEMLJA, i to sa jasnom posvetom poznatom izraelskom filmu. Naravno, moguće je da učitavam zbog aktuelnih tenzija u pojasu Gaze, ali scena u kojoj se tenk tretira iz subjektivca majmuna, jako podseća na LEBANON.

"Humana" podela je takođe odlična i to opet sa akcentom na karaker i priču. Jason Clarke praktično po prvi put dobija top-billing ulogu, ali teško je reći da on u ovom filmu uspeva da se nametne i kao glavni glumac. Tu su još i Keri Russell, čija je karijera praktivčno reinventovana sa THE AMERICANS ali zapravo je ovo njen FELICITY reuninion sa Reevesom a Gary Oldman je jedini koji igra u maniru zvezde, premda znamo da on pruža i više od toga. Ono što je osnovni kvalitet ove glumačke podele jeste da je reč o harizmatičnim glumcima, koji umeju da igraju karakter, i samim tim personality acting prepuštaju majmunima. To je vrlo zanimljivo i sofisticirano rediteljsko rešenje, naročito ako imamo u vidu tradiciju ovog serijala koji je krenuo kao star-driven sa Charltonom Hestonom da bi kasnije prerastao u loopy SF u kome majmuni vode glavnu reč.

Međutim, ovde je to zbilja duboko ukorenjeno u priči. Naime, majmuni imaju filmičniju psihologiju od ljudi. Ljudi su slabi, njihova psihologija je više vezana za stanje nego za radnju, dočim su majmuni spremni za akciju jer stvari uprkos evoluciji vide mnogo jednostavnije.

Zanimljiva je promena ideološkog predznaka i za DAWN OF THE PLANET OF THE APES se može reći da je mnogo dešnji od svih dosadašnjih APES filmova. Naime, ovde dolazi do rata pre svega zbog "jastrebova" u redovima majmuna, što donosi određenu dramaturšku svežinu. Naime, iako ima ljudi koji su majmunofobi u priči, svi ljudi se ponašaju prilično razumno, odnosno kao da su naučili sve lekcije iz prethodnih SF filmova. Majmuni se ne ponašaju tako.

Film tretira rat kao proizvod serije događaja koji se na kraju pretvara u neminovnost iako su na čelu obe strane zapravo miroljubivi junaci. U tom pogledu DAWN OF THE PLANET OF THE APES deluje prilično šmitovski po svom opredeljenju da konflikt prikaže kao neizbežan. U svakom slučaju, ideologija ovog filma, slagali se sa njom ili ne, nimalo nije gnjecava.

Planeta Majmuna je kao ideja morala da sačeka adekvatan napredak filmske tehnike kako bi se mogla prikazati na istinski ubedljiv način, i zato je kao property vapila za rebootom. Jaffa & Silver kao pisci i Rupert Wyatt kao reditelj su to odlično uradili u prvom filmu. Reeves međutim u nastavku sve to dovodi na jedan mnogo viši nivo.

* * * * / * * * *

Thursday, July 17, 2014

HONOR BOUND

Pogledao sam HONOR BOUND Jeannota Szwarca, hladnoratovski triler smešten u Istočnu Nemačku, a sniman delom u Zapadnoj Nemačkoj a delom i u SFRJ, kao usluga Jadran Filma. Jadran Film je potpisan kao koproducent ovog filma i po produkcionim kapacitetima, ovaj film iz 1988. me podseća na TV adaptaciju Fredericka Forsytha JUST ANOTHER SECRET koja se takođe dešava u Istočnoj Nemačkoj, takođe je snimano u Hrvatskoj i ima nekih vrlo sličnih aerial stuntova u izvedbi pilota RV i PVO.

Međutim, Szwarc je reditelj ozbiljne reputacije koji nije uspeo da se probije mnogo dalje od dva dostojanstvena stunta u Superman-univerzumu (u širem smislu). Snimio je nekoliko filmova, među kojima se pamte SOMEWHERE IN TIME u kome je igrao Christopher Reeve, zatim SUPERGIRL koji je bio zamišljen kao cash-in Braće Salkind i konačno brojne epizode serije SMALLVILLE.

Naravno, pored Superman univerzuma, Szwarc je radio i na mnogim drugim serijama a snimio je i pesimistični hladnoratovski triler ENIGMA.

HONOR BOUND je film od kog producenti nisu očekivali mnogo više od solidne hladnoratovske akcije ali je šteta pored harizmatičnih faca kao što su Tom Skerritt i George Dzundza u sporednim ulogama, nemaju kvalitetnog akcionog heroja u glavnoj. Međutim, ono što izostaje na nivou scenarija i glavnog glumca, Szwarc nadokanđuje stylish detaljima i car stuntovima koje je radio Remy Julienne.

Na kraju, HONOR BOUND ostaje kao relativno beznačajna celina, ekranizacija romana Stevena L. Thompsona koja nije proširila interesovanje za njen rad, ali nosi u sebi i nekoliko zanimljivih ličnih doprinosa kao što je recimo rediteljski ili kaskaderski.

Sve u svemu, HONOR BOUND je pre svega zanimljiv za ljubitelje hladnoratovskog trilera i one koje zanima šta su "stranci radili u raju".

* * 1/2 / * * * *

Monday, July 14, 2014

THE ZERO THEOREM

Pogledao sam THE ZERO THEOREM Terryja Gilliama, njegov pozni, starački film koji nažalost ne donosi mnogo razloga za optimizam. Ja spadam među Gilliamove fanove, ali ovaj film spada u podgrupu njegovih radova na čijem čelu je BRAZIL koji u principu ne volim. Čini mi se da je Gilliamovo opredeljenje da se vrati BRAZILu bio pogrešan iz više razloga. Prvo, ovaj retrofuturizam danas nema puno smisla jer ne korespondira sa bilo čime što danas postoji. Stvari su već daleko odmakle u odnosu na ono prema čemu Gilliam pokušava da se postavi i ta groteska na liniji BRAZILa u prinicipu ne vodi nikuda i samo opterećuje film.

A u krajnjoj liniji, zarpravo ovo je film o slomu živaca jednog pojedinca koji zapravo nema puno veze sa miljeom u kome živi, i nema puno veze sa društvom ili poslom kojim se bavi. Rekao bih da je Gilliam silom uveo imaginarijum BRAZILa u ovaj film ne bi li on više zaličio na njegov raniji opus a manje na jedan njegov vrlo kvalitetan ali potcenjen film TIDELAND, ali u suštini i pre svega na nivou priče, ovo je više TIDELAND nego BRAZIL.

Otud je šteta što se unutrašnji TIDELAND ovog filma ne razvija jer je pod pritiskom njegovog spoljašnjeg BRAZILa.

Sve u svemu, teško da bi ovaj film mogao zainteresovati bilo koga osim Gilliamovih fanova i onih koji vole tu vrstu poetike kod drugih reditelja.

* 1/2 / * * * *

Saturday, July 12, 2014

DELIVER US FROM EVIL

Scott Derrickson je već jednom snimio "horor po istinitim događajima" ali u DELIVER US FROM EVIL je preterao. Osim ukoliko FALLEN Gregory Hoblita, Friedkinov - Boormanov - Blattyjev EXORCIST i TRAINING DAY nisu takođe snimljeni po istinitim događajima.  Derrickson se u ovom filmu toliko oslanja na razne holivudske klišee, glumačku podelu koja ima ogroman zvezdani napon i estetizaciju da bi čak i "fikcionalnu" priču učinio prenategnutom i preispoliranom. Ovako jedan prilično tanak film koji se kreće od klišea do klišea, u kome se svako od policajca do demona ponaša u skladu sa najpotrošenijim konvencijama žanra, postaje još dodatno uvredljiv tvrdnjama autora kako je snimljen po istinitim događajima i kako su zaista likovi koje igraju Eric Bana, Olivia Munn i Edgar Ramirez zbilja postojali.

Gimmick istinite priče, pseudo-dokumentarca i sl. jeste odavno prisutan u hororu, u većini slučajeva kao adut za exploitation. Međutim, major film bi stvarno trebalo da se uzdrži od tako stupidnih promotivnih trikova pošto u najboljem slučaju za DELIVER US FROM EVIL možemo reći da je nastao tako što je neko ponudio pitch za TRAINING DAY meets EXORCIST i producentima se to dopalo.

Iako sve to deluje konfekcijski, nije moralo da bude. Na početku zato što u principu policajci u horor žanru mnogo češće imaju sudbinu "Martina Balsama iz PSYCHOa" nego što uspevaju da budu aktivni junaci, iako se to ne može naravno uzeti kao pravilo jer ima svega. No, policijski procedural pomešan za EXORCISTom nismo skoro gledali, no Derrickson je daleko od vrhunskih primera, kao što je recimo bio Hoblitov FALLEN.

Bana, Ramirez i Munn čine sve što mogu, ali Derrickson baca prosto previše besmisla prema njima da bi se sa njime izborili i rekao bih da DELIVER US FROM EVIL na kraju ne samo da neće imati imidž ranijih radova ovog reditelja već će biti upamćen kao jedan od ekatantnijih primera neuspele "prodaje" studijima, što je doduše Derrickson jednom već uradio ali se kako-tako oporavio od tog nokauta,

* 1/2 / * * * *

Friday, July 11, 2014

COLD IN JULY

Činjenica da film poput COLD IN JULY možemo da pogledamo u bioskopu je prilično velika privilegija, ako imamo u vidu da je Jim Mickle namerno snimio film koji podseća na one koji su se tokom osamdesetih a naročito na njihovom kraju prikazivali u bioskopu "20. oktobar". Neke od njih sam imao priliku da kao dete vidim u bioskopu, neka preko katodne cevi starog televizora, u svakom slučaju, ovu vrstu artefakta je važno konzumirati na način koji je najbliži njihovoj izvornoj formi.

Jim Mickle je snimio adaptaciju romana teksaškog pisca krimića Joe R. Lansdalea koji se bavi i drugim žanrovima, i stripom, a ne bi me čudilo da uskoro krene mnogo veća ekspanzija njegovih ekranizacija. Među njima je i jedna koju najavljuje Bill Paxton, a iako u ovom filmu nema natprirodnog, rekao bih da se oseća malo one divne atmosfere koju je baš Paxton postigao u filmu FRAILTY.

COLD IN JULY je priča o "ljudima koji su osetili krv", nekima koji zbog toga moraju da budu ubijeni i nekima koji zbog toga mogu da ubiju. Istovremeno, ovo je film o očevima i različitim načinima na kojima oni pokušavaju da sačuvaju svoju porodicu i njen mir.

Zakljujčci do kojih dolaze Mickle i Lansdale su srećom "tvrdi" i vrlo zabavni a Mickle se pored toga trudi da pored smeštanja priče u Teksas 1989. ponudi i rekonstrukciju filmova iz te epohe. Kritike su navodile Carpentera i Hilla kao uzore. Ipak, mislim da eventualnio muzika u filmu ima nešto carpenterovsko mada je meni više asocirala na Tangerine Dream u raznim varijantama a od rediteljskih uticaja na polju slike i inscenacije mislim da su bitniji Mann i Joseph Ruben. No, čim je Teksas, i čim postoji fascinacija starim odmetnicima i pokušaj ljudi da budu "moderni kauboji", odmah se stvara asocijacija na Hilla, iako ovaj film suštinski nema veze sa tom poetikom jer Hill nije arty, za razliku od Manna, čijem je imaginarijumu ovo bliže ne samo po tome što liči na THIEF već i po tome što glumi Don Johnson.

No, reference na stranu, one su srećom kod Micklea samo glazura, film funkcioniše kao punokrvni krimić, ali i kao schraderovska studija karaktera, i kao indie rekonstrukcija života u malom mestu. Zanimljivo je da upravo smeštanje ovog filma u konkretnu sredinu čini da COLD IN JULY bude gurnut u indie, a to znači da je Teksas izgubio svoj globalni domet koji je imao. No kao i NO COUNTRY FOR OLD MEN i COLD IN JULY ipak gravitira indie sceni uprkos mainstream osnovama.

No, pošto se Mickle kreće tankom linijom između mumblegorea i uglednog indie filma, velika je sreća da je stigao na naš repertoar, pošto u ovim danima apsolutnog gubitka autonomije naših distributera, vrlo retko do nas stižu ovakvi naslovi iako bi uz adekvatnu promociju mogli čak imati i nekakvu gledanost. Priče o tome da se u svakome krije teksaški odmetnik i da samo treba pustiti malo krvi da se on ispolji imaju trajnu vrednost, i mislim da će baš zato ovaj film dug život i slavnu sudbinu.

* * * / * * * *

Wednesday, July 9, 2014

SABOTAGE

SABOTAGE Davida Ayera je film koji izuzetno dobro funkcioniše uprkos brojnim fundamentalnim problemima što ga automatski ubraja uz rame sa nekim od Arniejevih klasika koji na mnogim nivoima nisu bili dobri filmovi ali zapravo jesu bili vrlo prijatni. Ono što međutim, izdvaja SABOTAGE od tih filmova koji nisu akademski gledano ispravni ali jesu dobri, upravo je to što on u mnogim aspektima ne samo da nije dobar u akademskom pogledu već nije ispravan ni kao Arniejev vehicle.

Naime, SABOTAGE je film koji je vrlo tepško žanrovski odrediti što u principu za Arniejeve filmove nije dobro. Ovo je u osnovi triler, ali u njemu ima dosta hard-R akcije, međutim pored napetosti tu ima i misterije a pored misterije ima i estetizovanog prikaza savremenih formi organizovanog kriminala. Dakle, SABOTAGE ima ozbiljne probleme da odredi šta je jer neki od tih segmenata odgovaraju Arnieju kao glumcu a neki ne. Međutim, to nadoknađuje time što svaki od ovih segmenata ima svog junaka koji ga nosi. Tako Arnie nosi hard-R akciju, Olivia Williams koja paradoksalno možda ima i najveći screentime nosi misteriju, dočim svi ostali nose ostatak. To nas dovodi do onoga što je SVAKAKO najnedopustivije u filmu sa Arniejem a to je da on nije dominantno glavni lik i da se samim tim ne ravna sve prema njemu niti mu se sve prilagođava.

SABOTAGE je iz svih ovih razloga imao predispozicije da bude potpuna katastrofa što je u principu i postigao ako posmatramo bioskopski skor koji je bio sramotno slab. I rekao bih, istovremeno nezasluženo i očekivano. Očekivano utoliko što je ovo film koji Arnie headlineuje a nije zapravo film o njemu, a nezasluženo jer film UPRKOS svakom od ovih gafova i dalje funkcioniše.

Ayer i Skip Woods uspevaju da stvore svet hard-R pandura, meksičkih kartela, ubica-psihopata, nikaragvanskih odreda smrti i svega onoga što volimo da gledamo, i to u spoju sa vrlo vibrantnom rediteljskom egzekucijom čini da se SABOTAGE podnese upravo kao jedan hard-R doživljaj, a da se filmski kvaliteti bace na drugo mesto.

Ayer je kao reditelj okupio odličnu glumačku ekipu, ali je uspeo i da iz Arnieja izvuče nešto od one dezorijentisanosti matorog Johna Waynea iz pokušaja da uhvati Eastwoodov talas u filmovima kao što je McQ, s tim što je SABOTAGE bolji od McQ. Dakle, Arnie u ovom filmu nije kanonski Arnie, drugačiji je, ali funkcioniše. Međutim, osim Arniejevog zbabljenog tela koje je sada dobilo jedan novi kinematografski kvalitet, ključ je u tome da jako dobri glumci sa Oliviom Williams na čelu neprestano "igraju" i Arniejev lik. On je legenda koja svakako dosta dela ali se o njoj mnogo više pripoveda i mnogo više se o njoj razume iz ponašanja ostalih likova nego iz akcija konkretnog junaka.

U tom pogledu, ESCAPE PLAN ostaje najbolje "shvaćeni" Arnie u Arniejevom filmu mirovine i posle političke karijere iako on tu ne igra glavnu ulogu. Pisao sam o tome koliko je značajno bilo Hafstroemovo razumevanje razlike između Arnieja i Slya. Kim Ji Woon pak u THE LAST STAND uprkos pokušaju da se uroni u američku filmsku tradiciju jedino nije uspeo da ukapira Arniejevu ulogu u njoj.

Ayeru je čini se takođe izmaklo to da shvati Arnieja, kao komičara u osnovi, ali je zato uspeo da napravi dodatni napor i zbilja izgura ovog glumca da u njegovom filmu bude nešto drugo.

* * * / * * * *

Monday, July 7, 2014

A NIGHT IN THE WOODS

Pogledao sam A NIGHT IN THE WOODS Richarda Parryja, found footage film koji na kraju metastazira u loš pokušaj horora i ne uspeva da iskoristi nijedan od izvanrednih elemenata koje je imao u startu. Naime, podela koju čine Scoot McNairy, Anna Skellern i Andrew Hawley je imala potencijal i očigledno je improvizovala priličan deo svog nastupa, usput uspevši da napravi zanimljive filmske likove. Međutim, Parry nije uspeo da proizvede ni priču ni celinu u kojoj bi ovi glumci sa svojim likovima imali neku svrhu. Parryjeva ideja se završavala na nivou situacije, no i tako kako je, samo svedeno na situaciju, opet nije moglo da izdrži momenat u kome se unutrašnji užas ovih junaka nasilno eksternalizuje bez ikakve jasne svrhe, pa čak ni vizuelne atraktivnosti koju inače glumci i lokacije na kojima je sniman film zapravo imaju.

Parry je snimio found footage film koji po svojoj zamisli, i egzekuciji horora spada u donji dom ovog ionako toksičnog domena savremenog filma. Međutim, isto tako, ovo je film koji nudi jednu od najboljih glumačkih podela koju je ovaj podžanr horora ikada imao pa je šteta samim tim i veća, ali isto tako i ovaj film može biti poučan onima koje zanima ta estetika iz profesionalnih rzalika.

Dakle, A NIGHT IN THE WOODS je film za prekaljene forenzičare i filmadžije

* 1/2 / * * * *

LAS BRUJAS DE ZUGARRAMURDI

Alex de la Iglesia je u umetničkom sunovratu poslednjih petnaestak godina, još od filma LA COMUNIDAD i njegovi filmovi od tada manje ili više ilustruju potpuu kreativnu imploziju bilo da asociraju na njegove stare radove bilo da pokušavaju da označe istraživanje nečeg novog. de la Iglesia je u jednom trenutku delovao kao next big think, bio je nadomak holivudske karijere, a sada je sveden na nivo striktno lokalne atrakcije čiji se filmovi gledaju isključivo zbog minulog rada.

LAS BRUJAS DE ZUGARRAMURDI je de la Iglesijijn pokušaj da se vrati anarhičnosti minulog rada i naslova kao đšto je EL DIA DE LA BESTIA i sličnih radova sa početka karijere. Pamtim period kada sam bio student i kada je de la Iglesia bio veliki uzor na FDU, i sada gledajući LAS BRUJAS DE ZUGARRAMURDI u pojedinim deonicama kao da prepoznajem filmove poput TOČKOVA, CRNE ZORICE ili ČARLSTONA ZA OGNJENKU, filmova na koje je de la Iglesia uticao što nije dobar znak iz najmanje dva razloga. Prvi je to što nije dobro kada te estetika stranog filma podseti na domaći. Drugi je što deluje kao da se krug zatvorio i da de la Iglesia više liči na svoje epigone nego na sebe.

Umesto de la Iglesijinog anarhičnog smisla za humor, u centru ovog filma imamo grotesknu gotovo fellinijevsku mizoginu zamisao da su sve žene veštice, ali da jedna od njih, seksualno najprivlačnija potencijalno može biti "izlečena". de la Iglesia se ranije sprdao sa verom i sujeverjem, poigravao se sa mentalitetom i to je sve radio nepretenciozno. Sada međutim toliko insistira na svojoj premisi da se čini kao da je ovaj film neka vrsta ličnog angažmana, obračuna sa ženama, filma sa tezom, umesto filma koji bi se šalio sa stereotipima.

Otud humora ima samo u nekim površnim manifestacijama priče, gegovima, detaljima, nikako u njenoj suštini. U principu, rekao bih da u ovom filmu od "suštine" de la Iglesia ima samo taj koncept da su "žene veštice" dok nekog drugog nukleusa u formi junaka, zapleta, pa čak i smislenog rituala zapravo nema.

Ova farsa po sadržaju i vodvilj po formi zasipa gledaoca raznim senzacijama od kojih su tek sporadične sveže, a malo koja je naročito dobra, i što je gomilanje dešavanja intenzivnije to je film zapravo dosadniji. Ovog puta ne piomaže ni ostno veći budžet u odnosu na de la Iglesijine klasike jer on sa tim budžetom ne postiže ništa izuzev predimenzioniranih grotesknih detalja bez pravog značenja.

Lep je osećaj ponovo videti de la Iglesijin film u bioskopu (premda je ovaj naslov odavno dostupan online) ali taj entuzijazam splasne već posle prvih desetak minuta filma. Ono što ostaje je skup, sporadično duhovit neholivudski spektakl, što samo po sebi nije za odbacivanje. Međutim, daleko je to od nekog filma koji bi ponovo probudio interesovanje za de la Iglesijine sledeće poteze.

* * / * * * *

Sunday, July 6, 2014

HEATSTROKE

Pogledao sam HEATSTROKE Evelyn Purcel, ekranizaciju romana Hannahe Nyala West, povratničiki film za rediteljku posle tridesetak godina sporadičnih TV poslova, realizovan u vrlo neobičnom maniru DTV trilera sa snažnim melodramskim tonovima.

Evelyn Purcel je od zvezda na raspolaganju imala Stephena Dorffa ali njegov lik ispada iz igre na trećini filma i tada glavne uloge preuzimaju Ruskinja Svetlana Metkina, koja se još nije baš adaptirala za glumu na engleskom i nisam siguran šta je kvalifikovalo za galvnu ulogu u ovom filmu i Maiasie Williams, mlađa glumica sa respektabilnom karijerom.

HEATSTROKE bi sa ovim nukleusom junaka u spoju sa prilično živopisnim lokacijama i solidnom fotografijom iskusnog televizijskog DPa Bena Notta još možda i mogao imati nekog kvaliteta, da nije antagonista trgovaca oružjem i lovokardica koje predvodi Peter Stormare koji kao da su izašli iz nekog trećerazrednog backwoods exploitationa.

Ubrzo se nažalost, uprkos dobrim lokacijama, relativno pristojnom rediteljskom konceptu i svežim odnosima među likovima HEATSTROKE upravo i degeneriše u to - trećerazredni backwoods chase thriller sa tom razlikom što je na boljoj lokaciji i bolje je snimljen od svoje sabraće po generičnosti.

Za razliku od Dorffa kome nije teško da se blamira ali se uvek koliko-toliko trudi da izvuče barem elementarno glumačko dostojanstvo, Stormare ne pokušava ni to već pravi lik karikaturalnog negativca u maniru najsurovije tezge.

* 1/2 / * * * *

Friday, July 4, 2014

DRAGON DAY

Pogledao sam intrigantan desničarski indie film DRAGON DAY koji je verovatno zbog svoje desne agende i naišao na neočekivano hladan prijem. da se razumemo, film nije remek-delo i niko nije ostao iskraćen što rad Jeffreya Travisa nije više hvaljen, ali svakako da je ovaj naslov zaslužio više samilosti, barem zato što ideološki štrči unutar jedne homogene scene.

Premisa deluje kao lo-fi rimejk RED DAWNa i to u sezoni kada MGM prikazao svoj kuakvički (a i prilično kukavni) "pravi" rimejk. SAD su u DRAGON DAYu upale u krizu dugovanja prema Kini i Kinezi su izveli cyberattack kako bi uradili "naplatu duga"/ "zaplenu zemlje". Kao i uvek u ovoj vrsti filmova, sama tehnička egzekcuija okupacije je više simboličnog nego pravog vojno-taktičkog karaktera i služi da se iskaže ovaj ili onaj vid socijalne kritike.

Kod Miliusa je to bila kritika demilitarizacije mladeži, kontrole posedovanja oružja itd. a kod Travisa je na meti ovisnost SAD od visoke tehnologije kineske proizvodnje i klimav moral federalnog osoblja.

Iako ideološka agenda ovog filma deluje maltene paleokonzervativno, ona je ublažena time što su Meksikanci prikazani kao pozitivci, odnosno kao "manjina koja je pogrešno smatrana opasnom".

Travis je moga sebi da učini uslugu i da film dodatno pojednostavi. Ovaeko je to film o grupi ljudi izgubljenih u okolini vikendice u toku cyberattacka, ostrvljavanju redneck "raje", nekontrolisanim represivnim impulsima naizgled miroljubivog šrifa i psihofizičkoj drami izazvanoj oskudicom. Travis nesumljivo preopterećuje film elementima i u spoju sa greškom u podeli - gde glavnog junaka igra najslabiji glumac u ekipi, rezultat je intrigantan ali neujednačen.

DRAGON DAY je oslonjen na indie estetiku pa je zanimljiva ta desna optika koja je atipična. Ipak, čini mi se da kako stvari stoje, desni indie film neće zaživeti i da će opstati samo na obodu mejnstrima ii njegovim simulacijama koje finansiraju mega-churches.

* * / * * * *

BLENDED

Pogledao sam BLENDED Franka Coracija, novo uparivanje Adama Sandlera i Drew Barrymore. Prethodna dva su bila sjajna i komercijalno uspešna a 50 FIRST DATES je umnogome transcendirao formulu Sandlerovog tipičnog filma i izdvojo se kao jedan od upečatljivijih romcoma godine.

BLENDED označava tranziciju ovih glumaca iz rola zaljubljenih mladih ljudi na pragu srednje dobi u uloge roditelja. Sandler već neko vreme vrši tu tranziciju dočim Drew Barrymore podslednjih godina ima upadljivo uzbudljiviju karijeru od njega jer uspešno crossoveruje i u režiju itd.

Nažalost, BLENDED je skoro-pa-trainwreck sa dve harizmatične zvezde u svom centru koji ima sve predispozicije da bude potpuna katastrofa ali to nije zahvaljujući njihovom šarmu. Ruku na srce, BLENDED nikada ne zalazi na pot-filmski teren GROWN UPSa, i želi da koliko-toliko funkcioniše kao film a ne kao zbir skečeva, ali je naprosto nemaštovit, osim u fazama kada Sandler i Drew preuzmu inicijativu.

Pošto je film prilično plot-heavy, nema puno instanci u kojima Sandler i Drew mogu da se opuste. Kao i kič-letovanje u Africi na koje odlaze junaci tako i ceo film nudi niz manje ili više besmislenih zamajavanja za gledaoce.

BLENDED ipak na kraju zahvaljujući zvezdama i dobrim namerama ne uspeva da se kvalifikuje u rang upečatljivo loših Sandlerovih radova. Ali, svakako razbija auru nepogrešivosti na ekranu koju su Drew i on izgradili.

* * / * * * *

Wednesday, July 2, 2014

DEVETNAEST DJEVOJAKA I MORNAR

Iz današnje vizure deluje potpuno neverovatno da je 1971. godine, na vrhuncu slave, jedan od najglamuroznijih evropskih parova tog vremena Serge Gainsbourg i Jane Birkin snimio partizanski film u Jugoslaviji, u produkciji Bosna Filma i režiji Milutina Kosovca. Iako u to vreme, saradnja sa stranim, čak i vrlo popularnim glumcima nije bila retka u našoj kinematografiji, Serge i Jane su vrlo specifičan spoj, kao kada bi pre nekoliko godina neko pozvao Pete Dohertyja i Kate Moss da glume u srpskom filmu. Veće su šanse da dođe Assante ili Madsen nego neko njihovog profila. Ako tome dodamo činjenicu da je film režirao Milutin Kosovac, reditelj bez ikakvog iskustva na igranom filmu, prevashodno dokumentarista, to stvari čini još čudnijim.

Doduše i Zoran čalić je usled trgovine državljanstvima filmova potpisan na jednom filmu sa Kirkom Douglasom i moguće je da bi Kosovac mogao biti patsy te vrste, međutim literatira koja mi je bila dostupna ni na jednom nivou ne sugeriše da je Kosovac bio formalno pokriće za nekog stranca.

Ako imamo u vidu haotičan modus operandi Bosna Filma, ne čudi da oni odluče da "nagrade" dokazanog dokumentaristu Kosovca jednim igrenjakom. Ali da u njemu igraju Serge i Jane je već prilično neverovatno.

Osim ako se Serge i Jane zapravo nisu zadesili u Jugoslaviji snimajući ROMANCE OF A HORSETHIEF Abrahama Polonskog i onda naprosto produžili boravak.

Šteta je što Kosovac nije uspeo da snimi bolji film, a stepen promašenosti filma DEVETNAEST DJEVOJAKA I MORNAR je toliki da kada se nekom starijem filmskom radniku kaže, "Gledao sam jedan bizaran partizanski film." kao iz topa usledi ovaj naslov.

Isto tako, ovaj film danas ima DVD izdanje u Francuskoj a pošto je nastao u Bosni prvo VHS izdanje dobio je 1993. godine pod naslovom BALLADE A SARAJEVO iako zapravo nema nikakve veze sa Sarajevom. No kult Sergea Gainsbourga i Jane Birkin omogućio mu je duži život nego nekim dobrim jugoslovenskim filmovima.

Priča je u osnovi vrlo jednostavna, govori o krupi partizanki iz naslova i ćutljivom alfa-šmekeru koji im pomaže da prenesu ranjenike, progonjeni Nemcima koji le da se dokopaju jednog od njih.

Film je vrlo konvencionalan, ima pucnjave, potre, dugih diskusija o dilemama ratnika, požrtvovanih gestova, izdaje i sl. ali ima i par detalja koji ga izdvajaju, pre svega to što su većina likova žene i što ima određene elegičnosti u rediteljskom postupku mada ne i u muzici koju potpisuje Serge i koja je krajnje generic, kao iz mase osrednjih partizanskih filmova i nema njegovih obeležja.

Nažalost, Kosovac ne uspeva ništa da uradi sa tim svežim i originalnim elementima i na kraju se DEVETNAEST DJEVOJAKA I MORNAR svodi na jednu bare bones plakatsku partizansku priču sa glumcima koji se teško snalaze sa materijalom, to jest reklo bi se da Serge i Jane glume i mimo njega.

Ipak, kao curio, i u domenu partizanskog i u domenu evropskog filma tog vremena DEVETNAEST DJEVOJAKA I MORNAR ima šta da ponudi. Štaviše, gledano iz današnje perspektive, izgleda kao nešto što bi možda napravio neki hipster sa jako naprednim softverom za animaciju.

* 1/2 / * * * *