Wednesday, April 30, 2014

ПЛЕННЫЙ

Pogledao sam Пленный Alekseja Učicelja, zanimljiv film o ratu u Čečeniji koji me je delom podsetio na Bodrovljev film po sličnoj temi. Ipak, Učicelj je snimio ovaj film bez zvezda, sa mnjim budžetom i sa izraženijim "istern" senzibilitetom. Film govori o dvojici ruskih vojnika, jednom sposobnom borcu i jednom švejkovskom zabušantu koji treba da uz pomoć čečenskog zarobljenika obave izviđanje terena. Kreću na zadatak i usput razvijaju odnos poverenja prema mladom Čečenu, no negostoljubiv teren i surove okolnosti sve to stavljaju na probu.

Učicelj se sa ovim filmom tek zagrevao za svoje železničko remek-delo. Ovde je još uvek radio sa niskim budžetom i puno obećavao i zbilja svedeni izraz, odlično korišćenje lokacija, solidna gluma čine pokazuju da je on reditelj sa velikim potencijalom. Srećom, imao je priliku da sa filmom КРАИ razvije svoju poetiku do vrhunca i snimi jedan od najboljih ruskih filmova u poslednjih destak, pa i više godina.

Пленный nije veliki film, ali je vrlo solidna mala ratna priča koja pokazuje da Učicelj odlično vlada fundamentima. Kad je reč o prikazu rata u Čečeniji, sigurno se dosta oslanja na tradiciju filmova o Vijetnamu. Nema one naknadne pameti koja je krasila filmove o Vijetnamu, ali nema ni patriotskog nadahnuća koje je svojstveno filmovima o Drugom svetskom ratu.

* * * / * * * *

Tuesday, April 29, 2014

SARAJEVO - DAS ATTENTAT

Pogledao sam SARAJEVO - DAS ATTENTAT Andreasa Prochaske. Reč je o televizijskom filmu koji je koliko vidim po nekim kritikama tretiran i kao bioskopski rad, premda nema nikakve sumnje da je imao svoju premijeru na malim ekranima. Moguće je da distributeri nude i tu opciju, ali sumnjam da će ovaj film igde ići u bioskope. Međutim, sasvim sam siguran da će ga mnoge televizije prikazati ove godine na Vidovdan. Znam da je John Reynolds pogledao ovaj film i da mu je prihvatljiv, i u tom pogledu se ne samo slažem sa njim, već smatram da bi bio prvorazredni skandal ako RTS NE PRIKAŽE ovaj film za stogodišnjicu.

DAS ATTENTAT je svojevrsni JFK na temu Sarajevskog atentata. Prochaskin film se doduše razlikuje po tome što je duprlo kraći i kao dramsku okosnicu priče uvodi i prilično zaslađenu ljubavnu priču između Lea Pfefera, istražnog sudije koji ovde dobija funkciju Jima Garrisona, i srpske gospođice iz imućne sarajevske kuće. "Teorija zavere" koju iznosi Prochaska je slična onoj iz JFKa - mladobosanci su izvršioci ali su najveći profit mogli ostvariti samo eksponenti i vlasnici austrijskog i nemačkog vojnoindustrijskog kompleksa. U tom smislu, mladoboanci su prikazani kao idealisti, skloni levici i ne implicira se nikakva ni tajna ni javna velikosrpska agenda niti ikakva umešanost Kraljevine Srbije. Štaviše, DAS ATTENTAT kaže da okolnosti pod kojima se desio atentat otvoreno sugerišu da je Ferdinand podmetnut mladobosancima i žrtvovan da bi počeo Veliki rat.

Prochaskina rekonstrukcija epohe je kamerna ali solidna, sve scene su vešto realizovane, akcenat je naravno na karakterima i na odnosima, ne na masovkama, i ako izuzmemo par situacija u kojima se insistira na uspostavljanju konvencije zašto svi i kad ne moraju govore nemački, DAS ATTENTAT dobro funkcioniše.

Ovaj televizijski film nema potencijal da crossoveruje kod onih koje tema barem iole ne zanima. Ipak, za nas je značajno da u opštem trendu binladenizacije Srba pojavi film koji pretenduje da baziran na činjenicama a govori nama u korist. To što su Srbi sada postali negativci za koje je lako objasniti da su esencijalno zli u fikciji, predstavlja manji problem - uostalom to je dovelo do nastanka antiheroja Nika Belića. Međutim, filmovi koji tvrde da su bazirani na činjenicama, kao što je onaj Angelinin, su problem.

EXTRACTION

Pogledao sam EXTRACTION koji je za web snimio Tony Giglio. Reč je o novoj formi DTV rada koja dakle zaobilazi i fizičke nosače. Gledan u home video ambijentu a ne online zbilja deluje tehnički hendikepirano u odnosu na DTV filmove. Ipak, vrlo je zanimljiva kreativna dimenzija ovog dela koja nije za potcenjivanje.

Po strukturi bi se reklo da je EXTRACTION krenuo kao web serija, priča je podeljena na poglavlja. Takva je i struktura, ima jednu dominantnu liniju priče i jednu zakržljalu paralelnu radnju.

U glavnoj ulozi je mladi majstor borilačkih veština i relativno prominentni epizodista iz DTV filmova Jon Foo koji se pristojno snalazi u glavnoj ulozi, delom zato što je okružen iskusnim glumcima. Foo je odličan u onome što treba da pruži a to je akcija i borilačke scene su svetla taška ovog vrlo niskobudetnog filma snimljenog za tri sedmice.

Međutim, ni mirne scene nisu nepodnošljive, pre svega zato što su nepretenciozne i toliko rađene pod uticajem filmova ZERO DARK THIRTY i THE RAID (više u pogledu radnje nego realizacije) da to epigonstvo deluje simpatično.

Tony Giglio je jedan od pionira savremenog DTVa, i kao reditelj i/ili scenarista se dokazao u mnogim žanrovima.

Sad je postao i pionir DTWa (direct-to-web) gde je postigao simpatičan i upotrebljiv rezultat, u skladu sa mogućnostima.

Kao i Giglio, i Foo ovde ima čemu da se nada.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, April 27, 2014

TOKAREV

TOKAREV Paca Cabezasa je jedan od najslabijih TAKEN rip-offova koje sam gledao. Moram priznati da sam očekivao više od Cabezasa koji se nije izdvojio u prvu ligu španskih reditelja, ali Španci ipak obično drže visok nivo. Nažalost, uprkos tome što mu je film slikao nekadašnji Tarantinov DP Andrzej Sekula, Cabezas isporučuje film koji je ispod svih dosadašnjih Cageovih stranputičkih filmova, i po mnogo čemu podseća na nešto što bi se pre moglo očelivati u srpskom filmu, a ne u američkom ili španskom.

Akcija je mlaka i uglavnom dosadna, slabo realizovana bez energije, zaplet koji su smislili DTV pisci Jim Agnew i Sean Heller (znamo ih po groznom filmu GIALLO) veći deo filma ide po potpuno potrošenim konvencijama i tek u završnici donosi simpatičan obrt, ali to je već kasno da bi spasilo ovaj promašaj.

Cage poslednjih godina tone sve dublje u DTV, ali je do sada barem imao filmove koji su oko sebe okupljali "talenat" koji bi imao šanse i da ga dovede u bisokope. Ovaj film je možda mogao da računa na Cabezasov potencijal. Nažalost, Cabezas nije pokazao da je dorastao ozbiljnom repetroarskom, čak ni prvoklasnom DTV filmu.

* 1/2 / * * * *

Saturday, April 26, 2014

BLUE RUIN

BLUE RUIN Jeremy Saulniera je jedan od primera jako velikog napretka reditelja između dva filma. Saulnierov debi MURDER PARTY bio je simpatična crna komedija i ne mnogo više od toga, BLUE RUIN je film koji donosi snažniji rediteljski rukopis, i u odnosu na MURDER PARTY koji je imao zanimljiv rediteljski koncept, ovde već možemo govoriti o rukopisu.

Mahom bez dijaloga, a u tim deonicama je najbolji, Saulnier je snimio vigilante priču o "običnom" građaninu koji pokušava da ispravi nepravdu sa svim onim trapavostima koje nosi osveta koji zapravo nema "set of special skills" kao Liam Neeson u TAKENu. Saulnier u određenom smislu sledi Braću Coen ali i Johna McNaughtona u svojoj priči čiji je osnovni sastojak niz slučajnosti i neuspelih osvetničkih gestova koje čini glavni junak i tone sve dublje u nevolje.

Macon Blair u glavnoj ulozi je odlična kontrateža ne samo mačo usamljenicima koji se tradicionalno svete u vigilante filmu, već i nekim upadljivo simpatičnim podelama iz indie filmova. Macon Blair je anti-zvezda i iz toga crpi svoj šarm. Saulnier je pored vizuelnog konceopta i pripovedačke tehnike i sa njim napravio odličan izbor. Macon Blair je definitivno pomogao da se dobro uravnoteže dijaloške sa "nemim" scenama.

Fotografija kojom se takođe bavio Macon Blair je izuzetna, kao i osećaj za ritam koji pokazuje u montaži. Ipak, teško je očekivati da će Macon Blair još dugo biti "sam svoj majstor" ako ode u neku skuplju produkciju.

Ukoliko mu je ulazak u produkciono ambicioznije vode izmakao posle MURDER PARTY, mislim da je BLUE RUIN definitivno uvod u to, ukoliko Saulnier to bude želeo.

* * * / * * * *

Friday, April 25, 2014

OMAR

Pogledao sam OMAR Hany Abu Assada, još jedan od promašaja, doduše manje neobjašnjiv od prethodnog, koji je posle oskara za PARADISE NOW snimio Abu Assad, jedna od potvrda teze da nagrada za strani film uvod u stagnaciju karijere.

OMAR je nešto između PARADISE NOW i Assadovog bizarnog DTV filma COURIER, dakle triler smešten u Palestinu. Nažalost, Assad se bavi najjednostavnijom formom trilera o mladom učesniku pobune koji biva zarobljen, postaje doušnik i potom tone sve dublje u intrige između terorista i izraelskih snaga bezbednosti ali sve to biva začinjeno i ljubavnim trouglom koji je na nivou jednostavne telenovele.

U tom pogledu, OMAR zaista deluje drugorazredno, i koliko god se Abu Assad trudio da ga "oblikuje" kao savremeni art-house sa žanrovskom svešću, jeftini elementi zapleta sve to u potpunosti degradiraju.

Jedno od zanimljivih ograničenja jeste i ta "nelagodna" pozicija Abu Assada kao reditelja palestinskog porekla koji se dotiče tamošnjih političkih prilika ali se obraća strancima. Iako se za savremeni izraelski film ne može reći da je previše ortodoksan u pogledu prikazivanja učesnika konflikta. Čak bi se moglo reći da je dosta liberalan i sa razumevanjem prema Palestincima, Assadov film svemu prilazi sa velikom dozom "balkanizacije" problema, u čemu neizbežno Izraelci postaju "pozitivci", i to ne zbog nekih naročitih moralnih gestova već zbog oslonjenosti na, nama prijemčivije, zapadne vrednosti.

Sama ideja o sukobu kultura ne bi bila loša kada svoju kulturu Assad ne bi prikazivao u konvenciji tlenovele gde ljudi svoje tragične nesporazume ne mogu da reše zbog tobožnje inhibiranosti a svi sporovi im se mogu razjasniti u tri razgovora. Da bi dočarao fatalnu nemogućnost komunikacije, Assad bi morao da se mnogo više potrudi.

* * / * * * *

Wednesday, April 23, 2014

TAJVANSKA KANASTA

Reprizirao sam TAJVANSKU KANASTU Gorana Markovića, jedan od filmova koji su anticipirali moralnu krizu post-titoizma i definisali konzumerizam poznog titoizma. U jednoj ravni, TAJVANSKU KANASTU možemo nadovezati na filmove DEČKO KOJI OBEĆAVA Miše Radivojevića i NEŠTO IZMEĐU Srđana Karanovića a zašto ne i DAVITELJ PROTIV DAVITELJA Slobodana Šijana koji su kanalisali nezadovoljstvo rane srednje generacije kroz prizmu Novog talasa. Zanimljivo je da Novi talas upadljivo interesuje generaciju reditelja koji su nešto ispred njegovih učesnika i u njemu oni prepoznaju potentan simbol. Kod Radivojevića Novi talas je visokoestetizovan, stoji u opoziciji sa socrealističkom svakodnevicom i nudi autentičan prostor za intimnu avanturu glavnog junaka, ambijent u kome on može da se izgubi i ponovo pronađe. Kod Karanovića je Novi talas a pre svega pank obeležje nove generacije koja bezobzirno okreće leđa generaciji-autora, a delimično ga percipira i klasno, kao simbol urbane srednje klase. Kod Šijana je klasno obeležje još karakterističnije kao vid dekadencije građanske klase koja se ispoljava drugačije od frustracije koju ima naslovni lik. Ipak, i kod Radivojevića i kod Karanovića i kod Šijana, Novi talas je tretiran kao autentično umetničko ispoljavanje nekog društvenog ili generacijskog problema.

Kod Markovića međutim, prilično viozionarski Novi talas biva prikazan kao nova zabluda. Stariji brat Saša Belopoljanski je propali šezdesetosmaš koji još uvek može da živi u svojim iluzijama bez ikakve odgovornosti prema okolini. Koliko god je on plod vlastitih slabosti i doslovnog shvatanja šezdesetosmaških ideja, on je produkt i sistema koji sebi dopušta da, fromovski rečeno, proizvodi takve "škartove". Međutim, njegova mlađa sestra Dragana Belopoljanski, koju igra Margita Stefanović (sic!) oličava Novi talas koji je jedna nova vrsta uzaludne pobune, praćene heroinom.

Scene u kojima policija privodi Draganu i pretražuje stan u potrazi za narkoticima su naročito vibrantne, a naročit odjek imaju danas kada smo upoznati sa sudbinom grupe EKV. Inače, zanimljivo je da su članovi EKV u dve godine imali nastupe u dva filma, i ako imamo u vdu koliko je tada film bio bitan kao sredstvo masovne komunikacije, jasno je da su bili vrlo afirmisani i daleko od statusa potpunih alternativaca što samo govori u prilog verovatno spontano prepoznatoj tezi Gorana Markovića da se Novi talas već kompromitovao i da u njemu nije nikakvo rešenje niti atmosfera pobune.

Za razliku od DEČKA KOJI OBEĆAVA koji govori o esteti na visokoestetizovan način, Markovićev film više evocira atmosferu američke socijalne melodrame sedamdesetih. Lako bih mogao da zamislim Waltera Matthaua, pa čak i Paul Newmana u ulozi ovako beznadežnog junaka, a Dustin Hoffman, De Niro i Pacino su se time jako puno bavili samo bez tako izražene komične i groteskne dimenzije. Iako Saša Belopoljanski ima u sebi jako puno tragike nekog Schlesingerovog junaka recimo, on je ipak komičan, otud mi je Matthau i prvi pao na um.

U ovoj fazi Markovićevog rada, i dalje više volim MAJSTORE MAJSTORE i NACIONALNU KLASU jer su oni unutar ubedljivije male priče uspeli da zarobe veliku priču - Belopoljanski je lik na granici uverljivosti. Međutim, užasna i duboko komična situacija u kojoj se on nalazi svakako jeste na liniji ova dva filma, i njen pesimizam je ravnopravan. Štaviše, u određenom smislu, TAJVANSKA KANASTA praktično više ni ne percipira samoupravljanje kao ključni problem, već se ponaša kao da je ono već nestalo, kao da SFRJ još uvek samo tehnički egzistira, o čemu najbolje svedoči mahinacija u koju Belopoljanski biva uvučen.

Naime, takav veliki građevinski projekat kao što je novo naselje s jedne strane jeste simbol samoupravne izgradnje, odnosno državnih investicija i samim tim prikaz kako je ta oblast ušla u fazu beskrupulozne privatne pljačke ukazuje na ozbiljnu i verovatno neizlečivu krizu sistema.

Markovićev postupak je u ovom filmu sveden, dosta akademski, sa bravuroznim rešenjima u pogledu rada sa glumcima.

Zanimljiv je način na koji u ovom filmu Marković tretira svog "stalnog" glumca Bogdana Diklića. Naime, u ovom filmu on već postaje tipski junak impotentnog radnika slabog karaktera, u odnosu na smušenog ali disciplinovanog junaka iz MAJSTORA.

TAJVANSKA KANASTA je stekla status kultnog filma, i u određenom smislu, spada u red naslova kroz koje se može pratiti kontinuitet tipičnog "Markovićevog junaka", filmova koji se fokusiraju na junaka a ne na priču ili događaje oko njih, u koje svakako spadaju i NACIONALNA KLASA i TITO I JA, kao svojevrsni prequeli TAJVANSKE KANASTE.

* * * / * * * *

Sunday, April 20, 2014

THE PHYSICIAN

Pogledao sam THE PHYSICIAN Philippa Stoelzla, nemačku ekranizaciju bestselera Noah Gordona, američkog pisca čiji je rad ipak imao najveći odjek u Nemačkoj i Španiji. Film je snimljen na engleskom za budžet od 20 miliona eura a biće eksploatisan i u formi televizijske mini-serije. Zaradio je oko 56 miliona dolara širom Evrope do sada, što znači da se praktično isplatio iz bioskopa i potvrdio kao mudra investicija oslonjena na internacionalni bestseler.

Stoelzl je napravio odličan komercijalni proizvod. Nisam upoznat sa sadržajem Goprdonovog bestselera, ali Stoelzl je snimio raskošnu kič-melodramu o srednjevekovnom engleskom vidaru koji odlazi u Arabiju kako bi izučio lekarske veštine, tamo zaboravlja na evropsko vreme, otkriva miris Istoka i sve što uz to ide.

Stoelzlov film ima sve, i lepe ambijente i lepe likove i zanimljivu temu, jedino nema gotovo nikakvu dramsku tenziju, što je inače svojstveno tim "vernim" slikovničkim adaptacijama bestselera. Ipak, u poređenju sa HARRY POTTERom ili LORD OF THE RINGS uvek bih se opredelio za Stoelzlov film.

U određenom smislu možemo reći da je Stoelzl, kao reditelj sa backgroundom u scenografiji i operi svojevrsni neo-klasicista nemačkog filma, mnogo više nego što je to bio Wolfgang Petersen koji je bio i pod uticajem Novog Holivuda i Novog nemačkog filma. Stoelzl sa svojim istorijskim temama i sklonošću ka klasicističkim zapletima i kodifikovanim žanrovima podseća na reditelje koji su radili u Trećem Rajhu. U tom pogledu najparadigmatičniji je njegov bergsfilm NORDWAND, obnova žanra koji je bio karakterističan za nacističku kinematografiju ali i priče iz epohe GOETHE! i THE PHYSICIAN. Paradoksalno, ipak njegov najsigurniji rad ostaje film koji je sve sem evropski, a to je ERASED, savršena kopija trilera iz TAKEN kalupa.

Kao i uspeh filma THE PHYSICIAN tako i utisak o ovom filmu dosta zavisi od bliskosti sa materijalom iz Gordonovog romana. Pošto roman nisam čitao, a po ovom filmu mi ipak ne deluje previše blisko, umereno sam i uživao, ipak visok nivu realizacije mu se ne može osporiti.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, April 19, 2014

FILIP FILIPOVIĆ

Miša Radivojević je značajan reditelj u srpskim, pa i jugoslovenskim okvirima, i njegovi filmovi su ostavili značajan trag. Ipak, teško je napraviti konsenzus oko toga koji su njegovi zapravo ključni i najznačajniji filmovi, naročito u kontekstu jugoslovenske filmske tradicije. Da li su to njegovi rani radikalniji filmovi na liniji BEZ ili TESTAMENTa, urbane melodrame poput KVARA odnosno odrazi stanja u percepciji popularne kulture (mada ne i u popularnoj kulturi samoj) kao što je DEČKO KOJI OBEĆAVA. Ipak, posle reprize njegovog filma SNOVI, ŽIVOT, SMRT FILIPA FILIPOVIĆA, rekao bih da je to njegov najznačajniji doprinos našoj, pa zašto ne i evropskoj kinematografiji.

Za početak, FILIP FILIPOVIĆ je Radivojevićev stilski najdosledniji film, a da nije reč o radikalnom konceptu "filma bez reči" i sl. Naročito je stilska doslednost važna je FILIP FILIPOVIĆ nije eksperiment već se može smestiti u kontekst priča o predratnim revolucionarima i značajnim ličnostima koji su nicali širom Evrope na "levoj" filmskoj sceni, pa i kod nas. Među tim "žitijima", FILIP FILIPOVIĆ zbilja zauzima posebno mesto. Za početak, nastao je u zemlji u kojoj se nije moglo tako lako preispitivati revolucionarno nasleđe, a naročito generacija prvih "babica" revolucije čije su priče bile rezervisane za razne hagiografske "strogo kontrolisane" televizijske projekte, između ostalog i zbog i raznih kontroverzi koje su postojale upravo unutar tih istorijskih previranja.

Nema sumnje da je na Zapadu bilo mnogo lakše, u jakoj tradiciji sartrovskog preispitivanja, praviti ovakve priče, a u Jugoslaviji su one svakako bile prisutne eventualno u formi nekakve fikcije, i sa jasnim naravoučenijima kako je nepravilnost unutar sistema prepoznata.

Tek nekoliko godina kasnije, kod Kusturice i drugih autora koji su se dotakli teme Informbiroa, počinje da prevladava taj fatalistički karakter priča o revoluciji koja jede svoju decu i da se stvara ta nova tradicija filmova o NOBu, koja je prekinuta a u stvari je reflektovala različite narative koji su se javljali u društvu.

FILIP FILIPOVIĆ je dakle napravio nekoliko krupnih koraka dalje od filmova koji su preispitivali revoluciju, bilo da su to DALEKO JE SUNCE ili filmovi Živojina Pavlovića, upravo zbog toga što se izvukao izvan tematizovanja revolucije kao prostora na kome su se mogle ispoljiti najmračnije težnje sakrivene u pojedincu i gurnuo ih u pravcu svoje osnovne autorske opsesije kojom se detaljnije bavio Ivan Velisavljević, a to je položaj intelektualca.

FILIP FILIPOVIĆ je film koji se pre svega bavi temom sukoba ideja, i u tom pogledu je sartrovski, a scenario po svojoj deklarativnosti čak i prevazilazi domen "političke drame" koja prerasta u polemičku dramu. Ovo je priča o intelektualcu koji je učestvovao u bitnim događajima, nekada pobeđivao, nekada gubio sa svojim idejama, i na kraju sve platio glavom. Dramaturgija je epizodična i vrlo dinamična što nije svojstveno Radivojevićevom opusu a scenario potpisuje čak pet pisaca - Aleksandar Popović, Milovan Vitezović, Slobodan Stojanović, Miša Stanisavljević i sam Radivojević po Damjanovićevoj knjizi o Filipoviću.

FILIP FILIPOVIĆ u svojih sto minuta trajanja uspeva da dosta pitko i ubedljivo sabije nekoliko decenija Filipovićevih aktivnosti, sa stilizovanim pasažima koji ne remete "konkretnost" izlaganja. To su pre svega zasluge izuzetno snažnog rediteljskog rukopisa Miše Radivojevića u tom trenutku, i izuzetnoj centralnoj ulozi Aleksandra Berčeka. Iako je u korenu pripovedačkog mehanizma arhaična postavka da junak piše svoju autobiografiju kako bi se uključio u partijske organe, ona zahvaljujući Radivojevićevoj egzekuciji i Berčekovoj igri deluje moderno i ne preterano mehanički, a čak u nekim situacijama, kao recimo u sceni kada Berčekov pripovedač simultano prevodi sastanak sa ruskim komunistom, čak i maestralno.

Radivojevićev tretman likova i epohe je vrlo radikalan u kontekstu načina na koji smo navikli da se epoha prikazuje, i u jugoslovenskom pa i u svetskom filmu. Umesto statičnog prikaza, punog pijeteta i ukočenosti, kamera Bože Nikolića je neprekidno u pokretu, kao u najdinamičnijem novotalasovskom filmu, agresivno se koristi širokougaona optika koja izobličuje lica, pretvara junake u pojedinim scenama u svojevrsne lutke, a u pogledu izbora lokacija i njihovog tretmana, FILIP FILIPOVIĆ ima izgrađenu likovnost.

U određenom smislu, iako FILIP FILIPOVIĆ ne vrca od revolucionarnog entuzijazma zbilja liči na film koji bi stari revolucionari, po prirodi skloni avangardi, rado voleli da gledaju.

U tom pogledu, ako možemo da kažemo da se naratiov o NOBu tokom osamdesetih raslojio na nekoliko različitih, na Đilasov, Tempov, Lekin, Kočin... onda je FILIP FILIPOVIĆ rani reprezent Kočinog pogleda na revoluciju, iako se zapravo ne bavi događajima u kojima je Koča učestvovao, ni Španijom, ni Prvom proleterskom ni posleratnom diplomatijom. Ali u sebi definitivno sadrži korene "liberalizma" i skepse prema Sovjetima koja će kasnije krasiti Kočin politički kredo.

Određeni odjek estetike FILIPA FILIPOVIĆA možemo prepoznati kasnije u filmu KAKO SU ME UKRALI NEMCI, međutim u njemu nema ni ove stilske snage niti ideološkog kreda koji je krasio rani rad.

Raslojavanje revolucionarnog narativa koje on najavljuje se dogodilo ali nešto kasnije. Ako uzmemo u obzir da su se drugim Radivojevićevim uspešnim formama bavili drugi autori, poput Makavejeva, Žilnika, Gorana Markovića ili Srđana Karanovića i Rajka Grlića, sa uporedivim rezultatima, samo FILIP FILIPOVIĆ ostaje film u kome je Radivojević praktično sam u svom dostignuću.

U jugoslovenskim okvirima, FILIP FILIPOVIĆ je bio film ispred svog vremena. U evropskim okvirima, ovo je bio film kog se ni Werner Herzog tih dana ne bi postideo.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, April 14, 2014

HATESHIP LOVESHIP

Pogledao sam HATESHIP LOVESHIP Lize Johnson, adaptaciju priče Alice Munro, koja je okupila zbilja All-Star glumačku ekipu. Priča Alice Munro je sjajna i nudila je dobar materijal za razne vrste filma. Liza Johnson je snimila indie film, sa klasičnim senzibilitetom svojstvenim za tu scenu. Fotografija danskog DPa Kaspera Tuxena je izuzetna i doprinosi minimalističkoj a opet vibrantnoj atmosferi koja je vrlo značajna za ovu priču pošto je osnovna vokacija junakinje briga o životnom prostoru i ljudima koji borave u njemu. Johnson i Tuxen odlično dočaravaju likove i prostore koji odumiru i vraćaju se u život, i iako film osim Čikaga, nema konkretnije reference gde se dešava, taj Anywhere USA osećaj ne hendikepira film. Uprkos odsustvu snažnije lokalizacije, HATESHIP LOVESHIP može da se tumači i kao (tipična) indie amerikana.

Glumačka podela je perfektna. Kristen Wiig je odlična u glavnoj ulozi i ovo joj je do sada verovatno najbolji showcase za mogućnosti koje ima van komedije, a Hailee Steinfeld, Nick Nolte i Huy Pearce su najbolja podela za uloge koja se mogla naći. U tom pogledu HATESHIP LOVESHIP nema slabog mesta, i magnetičnost glumaca čini da ovaj prilično sveden i spor film zapravo deluje vrlo dinamično.

Liza Johnson u svom postupku ne pravi nijednu grešku, i HATESHIP LOVESHIP je primer solidno realizovanog "malog" indie filma koji nije potonuo pod pritiskom ogromnog broja zvezda.

* * * / * * * *

Thursday, April 10, 2014

HWAYI: GWIMULEUL SAMKIN AHYI

Pogledao sam HWAYI: GWIMULEUL SAMKIN AHYI, novi film Jang Joon-Hwana koji je pre desetak godina napravio internacionalnu senzaciju sa filmom SAVE THE GREEN PLANET. HWAYI je potpuno drugačiji film, mnogo je konvencionalniji i moram priznati da me je iznenadila Jangova odluka da se baš sa njim vrati u igru. Čini mi se da HWAYI apsolutno nije ono što bi, pre svega internacionalna, publika očekivala od njega, i da će biti doživljen kao stagnacija u njegovoj karijeri. Naime, SAVE THE GREEN PLANET je bio prilično svež film, u svojoj razbarušenoj postavci, ali je i južnokorejski film tada još uvek bio u povoju i pun svežine. Danas, HWAYI izlazi u fazi kada je južnokorejski film nadomak da postane deo internacionalnog mejnstrima i bavi se najokoštalijom formom tamošnje produkcije a to je osvetnički triler.

Međutim, za razliku od velikog dela osvetničkih trilera iz Južne Koreje koji su se pretvorili u bezlične kopije Chan Wook Parka i Kim Ji Woona, Jangov film istovremeno i jeste deo te konfekcije ali je i prilično ubedljiv u tome što pokušava da ispriča. Jangov rukopis je ipak specifičan i on donosi neka osveženja u taj žanr, pre svega kroz uvođenje oniričkih elemenata i snažnijih ekspresionističkih impulsa, ipak bez izlaženja van okvira akcionog trilera.

Isto tako, rekao bih da je Jang u ovom filmu okrenutiji akciji nego što je to tipično za osetničke trilere ovog tipa tako da HWAYI ima i jednu dodatnu blokbastersku dimenziju. Teško je reći šta ovakav zahvat predstavlja u Jangovoj karijeri, da li je ovo znak njegovog povratka u dinamičnije bavljenje filme i frekventniji rad, da li ovo pokazuje ulazak u viši budžetski rang posle verifikacije u inostranstvu ali HWAYI u svakom pogledu otvara prilike i potvrđuje ga kao reditelja spremnog za prvu korejsku ligu.

HWAYI je dobar primer adaptacije reditelja sa izrazitim autorskim aspiracijama na zakonitosti visokokodifikovanog repoertoarskog filma, sa umerenim zadržavanjem vlastitih obeležja.

* * * / * * * *

Wednesday, April 9, 2014

GOETHE!

Pogledao sam GOETHE! Philippa Stoelzla, film sa kojim je pokušava obnova interesovanja za Goethea na isti način kao u filmu SHAKESPEARE IN LOVE ili sa manje uspeha u Emmerichovom ANONYMOUS.

Nažalost, Stoelzl je snimio film koji je istorijski poprilično netačan, u kome se svi likovi odlikuju upadljivom bezličnošću, što je verovatno najveći greh upravo za romantičare, i ovaj film ne samo da je neistinit već je u određenom smislu protivan Goetheovom pogledu na svet. Rečju, ako je GOETHE! bio pokušaj da se čuveni pisac približi mlađoj i internacionalnoj publici kroz pseudobiografsku priču, onda su Stoelzlu izmakli i atmosfera i fakti.

Stoelzl nudi sterilnu rekonstrukciju epohe, sa prilično ravnim, gotovo televizijskim odnosom prema likovima u kojima priča nikada ne dobije bilo kakvu subjektivnu crtu niti se likovi jasno artikulišu kao glavni, kao centar pažnje autora i gledalaca.

GOETHE! je glumački neupečatljiv a rediteljski krajnje mehanički vođen film. Očekivanja od Stoelzla kao pitoresknog reditelja nemačkog mejnstrima koga sam nedavno video u potpuno drugačijem ruhu u filmu ERASED bila su mnogo veća.

* * / * * * *

Monday, April 7, 2014

IN THE BLOOD

Pogledao sam IN THE BLOOD Johna Stockwella, film koji je bio nadomak da bude dobar, ali na kraju ostaje tek vrlo zanimljiv i energičan exploitation. Ako nekoga zanima da vidi po čemu se razlikuju ozbiljni od slabijih reditelja, treba da vidi ovaj film i uporedi ga sa Soderrberghovim HAYWIRE. Naime, u oba filma glavnu ulogu igra Gina Carano, MMA šampionka ali je razlika u njenoj interpretaciji ogromna. Soderbergh je u svom filmu apsolutno uspeo da prevaziđe njena glumačka ograničenja i da njenu "stegnutost" u kadru iskoristi kao osobinu lika, dočim Stockwell kao da ne razmišlja kako će iskoristiti Ginu Carano i ubacuje je u masu scena koje ona prosto ne može da reši.

Međutim, isto tako čak je i IN THE BLOOD potvrda kako je Gina Carano daleko od ćorsokaka u glumačkom smislu. Ona zaista ima sve predispozicije za autentičnu akcionu zvezdu i nadam se da će se njen rad na filmu nastaviti.

Stockwell je poslednjih desetak godina u priličnoj rediteljskoj defanzivi. Posle nekoliko solidnih major filmova, ušao je u DTV rutinu, o čemu svedoče i naši filmski radnici koji su radili na njegovom filmu CAT RUN. IN THE BLOOD je bio prilika da se ozbiljno vrati u igru a on tu priliku delimično koristi. Borilačke koreografije nisu naročito zanimljive ali Gina Carano donosi veliku autentičnost. U pogledu kadriranja, Stockwell pokušava da imitira poznog Manna, filmove kao što je MIAMI VICE, stavlja veliki akcenat na atmosferu, lokacije, statiste, i time delimično nadoknađuje fundamentalnu neubedljivost priče koju pokušava da predstavi. Jedan od osnovnih problema svakako je i to što film ima jako razvučen i jako slab uvod u kome ređa loše situacije bračne idile, bez akcije u kome često deluje prilično diletantski.

Srećom, lokacije i Gina Carano uspevaju da nadoknade sve ono što Stockwell propušta, a šteta je što u montaži nisu više reducirani "problematični" delovi čime bi se ne samo popravio ovaj film, već bi možda i dobio neki bolji status od ovoga koji ima sada.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, April 6, 2014

THE CHALLENGER

Pogledao sam BBCjev televizijski film THE CHALLENGER Jamesa Hawesa, istinitu priču o ulozi čuvenog superstar fizičara i nobelovca Richarda Feynmana u istraživanuju razloga spejs šatla Challenger 1986. godine. Feynman je bio koloritna ličnost koja je i ranije privlačila pažnju filmadžija a Hawes uspeva da napravi vrlo solidan i uzbudljiv film o istraživanju afere Challenger u kome je sasvim sigurno pojačao određene elemente kako bi ovi događaji dobili glazuru conspiracy trilera. Ipak, Hawesov TV film nikada ne izlazi van okvira uverljivosti, a naročito je majstorski uspeo da u formi britanske TV produkcije kanališe američku priču koja bi inače bila tema za relativno ambiciozan holivudski film. Hawes ekonomičnim sredstvima uspeva da prikaže sve ono što bi u holivudskom filmu bilo sasvim sigurno realizovano sa više spektakla, a filmu ni na kom nivou ne nedostaje čak i vizuelna eksperivnost, pa i spektakularnost.

U određenom smislu, Hawes se i oslanja na žanrovsko/gledalačko predznanje gledalaca tako da sugestivnom atmosferom stvara utisak da smo videli više nego što zapravo jesmo.

William Hurt je već standardno vešt u ulozi Feynmana. Sada se više ni ne zna da li se džangrizavi načeti intelektualci ponašaju Hurt ili on pokušava da ih dočara. Hurt je odigrao već toliko takvih uloga da je postao svojevrsni aktivni učesnik imidža blago rezigniranog intelektualca. Bruce Greenwood kanališe pouzdanu personu krotkog epizodiste starog kova, kao što je recimo bio Robert Stack.

U svakom slučaju, BBC se vrlo dobro snašao na američkom terenu, i adekvatno je preneo svoj know-how. Hawes je u nekoliko navrata bio na ivici da sklizne u senazcionalizam ali se uzdržao, a u pogledu prikazivanja Feynmanovog zdravstvenog stanja pokazao je hvale vrednu hladnokrvnost.

THE CHALLENGER nije nezaobilazno delo za ljubitelje filma i televizije ali za one koje zanimaju istraživanje svemira i biografije slavnih naučnika svakako jeste.

Friday, April 4, 2014

BAD WORDS

Pogledao sam BAD WORDS Jasona Batemana, jedan od težih indie promašaja koje sam gledao u poslednje vreme. Doduše, ovaj film je samo produkciono deo nezavisne scene, po esetetici to je vrlo mejnstrim komedija sa tom razlikom što su one koje proizvode studiji (i u kojima često uigra sam Bateman) za raliku od ove i smešne.

BAD WORDS je film čiji problemi postaju očigledni između ostalog i zato što je bolno očigledno šta je bila rediteljeva namera. Bateman je pokušao da napravi film koji će na neki način moži da se nadoveže na klasike Michael Ritchieja kao što je BAD NEWS BEARS i uopšte njegove radove na temu kompeticije u američkom društvu, odnosno na film BAD SANTA. Nažalost, kada se tako očigledno postave uzori onda su problemi još upadljiviji.

Jedan od osnovnih problema ovog filma jeste šematizovana struktura čiji su mehanizmi previše očigledni. Drugi problem je šematizovanost na mikronivou gde je potpuno jasno kako se konstruišu gegovi. Nažalost, konstrukcija gegova je vidljiva, samo nije smešno, a pošto je humor u najboljem slučaju usiljen, onda BAD WORDS deluje kao najgora zamisliva varijanta neuspele komedije.

Sve se na kraju svodi na Batemanov glumački šarm koji nije zanemarliv i na bazi koga film može da se podnese. Međutim, zar nije njegov šarm nešto što obično služi da neuspela studio-komedija bude podnošljiva? Zašto je snimao svoj rediteljski film ako se na kraju sveo na nivo neuspele studio-komedije?

To su sve pitanja koja potapaju ovaj film i čine da čak i Bateman, kao retka svetla tačka ovog filma, naprosto ne može biti prepoznat kao heroj u njegovom porazu.

* 1/2 / * * * *

ERASED

Odavno mi tako dobro nije legao neki čist akcijaš kao što je slučaj sa TAKEN rip-offom ERASED Philippa Stoelzla, filmom koji je nastao u produkciji pouzdanih euro-oportunista koji su radili mnogo manje uspešan ali produkciono slično koncipiran rip-off SAFE HOUSEa, NUMBERS STATION ali im tada ovaj recept nije profunkcionisao. A recept je jednostavan, uparvivanje talentovanih i afirmisanih evropskih reditelja repertoarskog filma koji još uvek nisu otišli u Holivud i psotali "preveliki", sa scenarijem koji podseća na skorašnji hit (ioli pogled na hit-film) i par američkih zvezda srednje kategorije.

John Cusack i Malin Akerman u svojoj saradnji sa Kasparom Barfoedom nisu imali naročito dobar scenario niti je njihov zvezdani napon dovoljno visok da parira Aaronu Eckhartu i Olgi Kuzrylenko koju je na raspolaganju imao Philipp Stoelzl. Međutim, Stoelzl je pored toga imao i bolji scenario i odlične belgijske urbane lokacije.

Scenario koji potpisuje Arash Amel oslanja se kako na TAKEN tako i na UNKNOWN, dakle i na "originalnu" sirovinu ali i na derivat, a tome dodaje i neke sastojke iz THE THREE DAYS OF THE CONDOR, u međuvremenu kanalisan kroz odličnu i nažalost ukinutu seriju RUBICON. ERASED je čist TAKENovski caper, sa ocem koji ima predistoriju rada u tajnoj službi i snalažljivu kćer tinejdžerku koju štiti od pokvarenih obaveštajaca i velike zle korporacije iz vojno-industrijskog sektora. Amel i Stoelzl rade sa polovnim delovima, tu nema nikakve sumnje, ali isto tako nema sumnje da ih poliraju do savršenog sjaja.

Stoelzl odlično snima i mirne scene i akciju. Film je visokoestetizovan, dinamičan i realističan, smešten na sjajne lokacije. Akcija je kada krene besomučna i visceralna. Ne štede se ni tela protagonista, ni vozila ni lokacije, i ERASED u tom smislu ima sve atribute A-produkcije. Da je Liam Neeson glumio u njemu sasvim sigurno bi imao široku bioskopsku distribuciju, a inače je neuporedivo kvalitetniji od nesrećnog TAKEN 2. ERASED je dakle jedan od onih rip-offova koji prevazilaze zvanične derivate koje plasiraju autori originala.

ERASED naizgled deluje kao film koji je toliko oslonjen na poznata rešenja da je u njemu nemoguće pogrešiti. Međutim, kada vidimo kako autori masovno i lako greše, onda ovaj rad treba ceniti još više.

* * * 1/2 / * * * *

ОКОЛОФУТБОЛА

Pogledao sam ОКОЛОФУТБОЛА Antona Bormatova, film o ruskim fudbalskim huliganima, konkretno navijačima moskovskog Spartaka i njihovim dogodovštinama. U ovaj milje je smešten jedan od najboljih filmove poslednje decenije prošlog veka - I.D. Philipa Davisa ali i dosta smeća, a ОКОЛОФУТБОЛА se bez većih nedoumica može smestiti u najgore filmove o navijača ikada snimljene.

Bormatov je napravio priču koja ne funkcioniše ni na jednom nivou i šteta je što inače dinamična ruska navijačka scena nije bolje prikazana u prvom filmu koji bi mogao dobiti i internacionalnu pažnju, naročito jer je nesrećni ОКОЛОФУТБОЛА privukao pažnju po svojim kontroverznim nastupima na festivalima.

Bormatov pokazuje određenu tehničku uglačanost reklamdžijskog tipa u visokoestetizovanim ali potpuno umrtvljenim prikazima tuča i glamurizovane Moskve, sa svojim besprekorno doetranim navijačima-kicošima, njihovim japanskim džipovima i glamuroznim pratiljama. ОКОЛОФУТБОЛА se ne može čak optužiti ni za fetišizovanje navijačkog miljea pošto nisam siguran da navijači sebe baš ovako vide.

Naravno, stvaranje šika od urbane buntovničke subkulture nije novost i ima autora koji to sjajno rade, recimo Romain Gavras, ali Bormatov je mnogo bliži rediteljima srpskih reklama za mobilnu telefoniju.

Zaplet sa navijačima koji sumnjaju da ih enko odaje policiji, bi imao više smisla kada bi likovi imali jasnije profile i kada bi publici iole stalo do toga da se spasu i da se otkrije ko je izdajnik. Zaplet sa ljubavnim trouglom koji se rađa kada navijač-profesor istorije priprema devojku svog saborca za istipt (privatni časovi istorije su inače prilično bizaran detalj, ne znam da se iko spremao za ispit iz takvog predmeta sa privatnim učiteljem) imao bi težinu kada bi imao bilo kakvu ulogu u zapletu i kada bi ta izdaja na neki način uticala na navijačku grupu.

Sam dizajn filma je svež utooliko što se priča dešava u savremenoj Rusiji, i da Bormatov ne bira toliko vesternizovane lokacije, film je mogao barem na tom nivou biti zanimljiv. Međutim, jedina utakmica koju vidimo je Spartak - CSKA a ona se oduigrava na stadionu koji svaki drugi dan gledamo u Ligi šampiona i drugim evro(azijskim) kupovima, dakle ni tu nema tog ugođaja koju nose istočnoevropske lige a naročito ruska koja je mimo "velike četvorke" uglavnom mrak mrakova.

Teško mi je da utvrdim kome je Bormatov namenio ovaj film ali sa skorom od tri miliona dolara zarađenih na ruskim blagajnama, rekao bih da je naišao na dobar odziv u Rusiji i Ukrajini, dakle povezao se sa domaćom publikom.

Koliko vidim, ОКОЛОФУТБОЛА počeo je da stiče određeni kultni status i među navijačima kod nas.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, April 1, 2014

QUAI D'ORSAY

Pogledao sam komediju Bertranda Taverniera QUAI D'ORSAY. U njoj ovaj velikan euroamerikane kanališe komedije Armanda annuccija, svesno ili ne. Kako god bilo rezultat je ispod onoga što te komedije pružaju u televizijskoj formi, ALI isto tako, ne bitno ispod odnosno tu negde sa onim što te komedije pružaju u bioskopskoj formi - u slućaju filma IN THE LOOP. Bertrand Tavernier je skloniji konvencionalnijim holivudskim stilizacijama od Iannuccija pa je samim tim i glumački koncept u njegovom filmu konzervativniji. Tom anahronošću u odnosu na Iannuccija, Tavernier pokazuje da gubi korak. S druge strane humor u ovoj političkoj komediji u sebi više drži elemente inteligentne ali i pomalo bajate kritike birokratizovanog sistema nego što nudi nešto novo. Ipak, Tavernierova narativna artikulisanost je dovoljno visoka da QUAI D'ORSAY bude pitak i prijatan film koji naravno ostavlja određenu glad za malo jačim, kaloričnijim sadržajem.

Detalj, verovatno potpuno nepredviđen koji donosi kastovanju Julie Gayet u jednoj od uloga daje filmu malo nenamerne dopunske provokativnosti. Inače, reč je o adaptaciji poznatog francuskog satiričnog stripa sa čijim sadržajem nisam upoznat.

* * 1/2 / * * * *