Thursday, January 30, 2014

KVINDEN I BURET

Pogledao sam dansko-švedski krimić KVINDEN I BURET Mikkela Noergaarda, buddy detektivski triler sa Nikolaj Lie Kaasom i Fares Faresom u glavnim ulogama. Ovaj film snimljen je po bestseleru Jussi Adler-Olsena (kod nas prevedenom pod naslovom ŽENA U KAVEZU) i čini mi se da bi autori voleli da započnu franšizu. Nažalost KVINDEN I BURET nema snage da započne franšizu, reč je o filmu koji ipak ima dominantan TV-look tako da se postavlja pitanje da li bi možda mogla izrasti nekakva televizisjka serija iz svega ovoga (mada već postoji takva serija COLD CASES).

Noergaard koketira i sa torture pornom u prikazivanju šta se dešava sa žrtvom zločina, i nažalost nikada ne uspeva da pšrožme u punoj meri unutrašnju dramu glavnojg junaka, sa teškoćama rtve i istragom. Otud KVINDEN I BURET uprkos tome što je u pojedinim detaljima gadan nikada ne postaje istinski napet niti se ulažu pravi ulozi na ishod priče.

Nikolaj Lie Kaas i Fares Fares su simpatični ali njihova hemija nije dovoljno iskorišćena. Ukupni utisak je u principu dosta slabiji od visokog nivoa skandinavskih televizijskih krimića ali i od nešto nižeg nivoa tamošnjih bioskopskih krimića.

* * / * * * *

SIN NOMBRE

Tragom vrlo vibrantne serije TRUE DETECTIVE odlučio sam da se pobliže upoznam sa cenjenim debijem njenog reditelja Cary Joji Fukunage SIN NOMBRE. Ovaj film je bio jako hvaljen u vreme izlaska ali mi je promakao. Reč je o vrlo zanimljivo koncipiranoj drami, sa elementima posutolovnog filma, road movieja i krimića. Fukunaga rekonstruiše vrlo zanimljiv i do sada, u ovoj formi neviđen svet meksičkih bandi i honduraške sirotinje koja preko Meksika, trpeći razne muke i poniženja pokušava da se dokopa SAD. U tom vrlo autentičnom miljeu, smešta jednu jednostavnu arhetipsku priču o prepoznavanju i platonskom vezivanju mladog bandita u bekstvu i devojke koja pokušava da stigne do SAD.

Jednostavnost priče i njena utemeljenost u starim dramskim postavkama u određenom smislu odudara od visokoestetizovanog naturalizma kojim se Fukunaga bavi na vizuelnom planu, međutim, do kraja filma on uspeva da opravda ovo opredeljenje. SIN NOMBRE počinje kao film čiji je cilj da iznenadi ali do kraja uspeva da svoje aduta upravo bazira na anticipaciji ishoda priče. Otud linearnost ovog narativa nije greška već postupak koji se pokazao kao rizik ali se i isplatio.

Fukunagu očigledno intrigiraju vizuelna ekspresija modernog kova i mitski narativi iz klasike, i spada među reditelje koji unose taj pristup stvarima u savremeni film, kao što je recimo Denis Villeneuve. Ipak, čini mi se da understatement i situacije koje se rešavaju ćutanjem Fukunagi bolje idu od ruke nego njemu.

* * * / * * * *

Wednesday, January 29, 2014

BIG BAD WOLVES

Pogledao sam BIG BAD WOLVES Aarona Keshalesa i Navota Papushada, film koji je hajpovan do smrtti time što ga je Quentin Tarantino stavio u čelo svoje godišnje liste filmova. S jedne strane, mogu da razumem tarantinovu želju da popularizuje izraelski film koji se poigrava sa žanrom i exploitationom u određenoj meri, međutim BIG BAD WOLVES nije ništa više do komična parafraza PRISONERSa Denisa Villeneuvea, i to znatno neubedljivija.

Keshales i Papushado se kreću unutar standarda izraelske kinematografije i njihov film u najboljim fazama deluje kao televizijsko ostvarenje. Iako deo kritike navodi da film vrca od genijalnih obrta, moram priznati da su obrti u ovom filmu mahom na nivou vodvilja i vezuju se za svojevrsnu igru "muzičkih stolica" među junacima. U pogledu šire tradicije serial killer filma, filma osvete i sl. ovo ostvarenje ne donosi ništa novo osim što eto, sticajem okolnosti dolazi iz Izraela. Međutim, izraelski repertoarski film je toliko vesternizovan da izraelsko poreklo ovog filma zapravo ne donosi nikakav značajan doprinos filmskom izrazu.

Moguće je da grešim, ali BIG BAD WOLVES je film u koji je kritika učitala mnogo više vrednosti nego što priznaje nekim rutinskim ali mnogo boljim američkim ili južnokorejskim filmovima na ovu temu.

* * / * * * *

Sunday, January 26, 2014

COMMITMENT

Pogledao sam COMMITMENT Hong-soo Parka, treći prošlogodišnji južnokorejski film u nizu koji se bavi infiltracijom severnjačkih špijuna na Jug. Posle solidnog akcijaša BERLIN FILE i neobičnog briljantnog crowd pleasera SECRETLY GREATLY, Južnjaci ponavljaju formulu. Slično kao u slučaju svojih osvetničkih filmova i brutalnih krimića, sada su filmovi o severnjačkoj infiltraciji postali ciklus i nažalost COMMINTMENT je najslabiji od ova tri. Akcija je solidna mada nije inspirisana kao u prethodna dva, međutim likovi su manje zanimljivi, priča je pojednostavljena i uprkos tome u mnogim aspektima nejasna, i reč je o jednom tek pristojnom južnokorejskom trileru, što dakle i dalje ostavlja niz razloga za gledanje.

Međutim, sada se u ova tri filma može prepoznati nešto drugo a to je osnov na bazi kog se severnjački agenti formulišu kao heroji. Naime, kao što je u ujedninjenoj Nemačkoj nastupio talas "ostalgije", odnosno nostalgije za Istočnom Nemačkom, tako i u Južnoj Koreji likova sa Severa bivaju prikazani kao osobe koje dolaze iz strogog, monstruoznog režima ali nose određeni "komunistički moral" i čvrstinu koji im omogućuju da pomognu Južnjacima i zavedu red.

To je vrlo zanimljiv fenomen pošto, za početak, građani Južne Koreje nemaju iskustvo života u Severnoj, a s drge strane, jasno je da propaganda dodatno demonizuje režim u Pjongjangu. Međutim, upravo stvaranje velike distance koja je u domenu jugonostalgije bazirana na protoko vremena, a u nemačkoj ostalgiji na promenama društvene formacije, ovde verovatno proističe iz razdvajanja dva društva koje nikada nije bilo veće. Otud savremeni južnokorejski film svoje junake formuliše kroz rudimentarne vrednosti jednog sistema sa kojim nema tako direktan dodir ali je inspirisan njegovom ikonografijom.

Otud tek sada dobijaju na težini one primedbe davane mladim glumcima koji su pristali da igraju severnokorejske agente. Nije problem bio u tome što su oni prikazivani kao romantični heroji već zato što je kroz njih kanalisana kritika savremenog južnokorejskog društva i nuđeno "ono što nedostaje" savremenim Južnokorejancima.

Naravno ovako nešto neće promeniti sliku o Severnoj Korejina duže staze, međutim pokazuje sklonost Južnjaka ka "čvrstoj ruci" koju su pokazali i na izborima izborom tvrđe desne struje koja je sklona da marginalizuje kritički intonirane filmove. Nova vlast verovatno nema preterane simpatije za ove vidove afirmacje severnjačke "čvrste ruke", ali je tim pre stvar zanimljivija jer očigledno postoje dve vizije "čvrstine" na terenu, jedna u praksi i jedna na filmu.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 24, 2014

JACK RYAN: SHADOW RECRUIT

Pogledao sam JACK RYAN: SHADOW RECRUIT koji je Kenneth Branagh proizveo tokom apsurdnog ulaska u domen visokoprofilnih holivudskih projekata iniciranog THORom. Nažalost, Branagh nije dovoljno osposobljen za režiranje ozbiljnog holivudskog akcionog trilera, i čini mi se da je odavno jasno kako on ipak nije novi Orson Welles kao što je delovalo onomad kada je snimio HENRY V i DEAD AGAIN, zanimljive filmove. SHADOW RECRUIT ne samo da nije dovoljno vešto realizovan niti spektakularan kako bi mogao da zauzme mesto čak i u domenu pojednostavljenih, rudimentarnih akcionih trilera kao što su TAKEN ili UNKNOWN već se radi o filmu koji maltene ne dobacuje ni do DTV nivoa.

Ako imamo u vidu da su filmovi o Jacku Ryanu bili vrlo ambiciozni, da je barem jedan od njih RED OCTOBER Johna McTiernana, klasik i remek-delo, onda razočarava ovako mlaka, gotovo televizijska ekranizacija Toma Clancyja.

Jasno je da DTV primedba zvuči preterano, ali to je nažalost istina o ovom filmu. Za početak, Branagh ne pokazuje poznavanje ritma kojim bi barem elementarno sugerisao u kojoj se fazi priče nalazimo što većina holivudskih reditelja zna. Jedna od karakteristika holivudskog filma između ostalog jeste to što na nivou ritma gledalac može da prepozna u kojoj se fazi priče nalazi. Čak i kada nije gledao film od početka, listajući po televizijskim kanalima, kada se uključi u sred filma, gledalac mož da prepozna da li je negde pri početku ili je u finalu.

Da nisam znao koliko traje film, od akcionog finala koje je Branagh snimio pomislio ih da je reč o nekakvom "akcionom zagrevanju" iz prve trećine filma. Isto važi i za razvoj likova, na kojima on insistira. Likovi se nesporno menjaju, ali ne tako što ih neki događaj izmeni već tako što se obraduju svakoj promeni okolnosti i zdušno je prihvate.

Neke scenarističke konvencije su toliko pojednostavljene i potezi su očigledni da izazivaju nelagodu.

Glumačka podela je zanimljiva ali nažalost sporedni (mada ne i epizodni) likovi koje igraju Kevin Costner i Keira Knightley su tri klase iznad Chrisa Pinea i Kennetha lično koji je sebi dodelio pozivnicu za šmiru u ulozi ruskog negativca.

Hladni rat je podstakao nastanak nekih sjajnih filmova. SHADOW RECRUIT ozvaničava početak novog Hladnog rata u to nema nikakve sumnje. Nažalost, voleo bih da je bolji film iskorišćen za objavu novog Hladnog rata.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, January 22, 2014

SNABBA CASH - LIVET DELUXE

Pogledao sam SNABBA CASH - LIVET DELUXE kojim je Jens Jonsson zaokružio trilogiju započetu blokbasterom Daniela Espinose, po romanima Jensa Lapidusa. Prvi film je bio izvanredan i na osnovu njega je Espinosa otišao u Holivud. Drugi film je sporadično uspevao da liči na prvi u vizuelnom pogledu ali nije dobacio do njegove narativne veštine i zamaha. Treći deo je na nivou zapleta ambiciozniji od drugog, ali Jonsson, uprkos tome što je svojevremno osvojio Sundance sa jednim jako lepo snimljenim filmom, ne uspeva da dostigne prvi ali ni drugi film.

Treći film je praktično nemoguće pratiti bez predznanja o prva dva. Čitao sam samo prvi roman iz trilogije, tako da ne znam koliko se drugi i treći film drže Lapidusove proze ali treći deluje kao da je dosta oslonjen na neko literarno delo jer mnoga scenaristička rešenja više pripadaju formi romana nego scenarija. Jonsson u par navrata "krije" pojedine preokrete, nudeći ih potom u formi flešbekova, dosta slobodno skače između vremenskih tokova i u tom pogledu film nije nezanimljiv.

Nažalost, ono što se nameće kao osnovni problem jeste Jonssonova nesposobnost da unese dovoljno energije u okoštali krimi-narativ i da ga ponovo učini ubedljivim kao što su učinili Espinosa u SNABBA CASHu ili Affleck u THE TOWNu. Uprkos ponekom zanimljivom rešenju, Jonssonovim likovima nedostaje utisak autentičnog sukoba, njihovi odnosi i sporovi se odvijaju mehanički i ostavljaju gledaoca hladnokrvnim.

Joel Kinnaman je ostao lojalan serijalu koji ga je lansirao ali je upadljivo da ga je u trećem filmu jako malo. Očigledno da je sve teže uskladiti njegove švedske i američke obaveze. Otud JW više ne uspeva da se razvije kao karakter iako formalno i dalje ima važnu ulogu u zapletu. Sada njegovo pojavljivanje više deluje kao dužnost prema drugarima nego kao istinska nastup fokusiranog glumca.

Srpski kriminalci ponovo imaju značajnu ulogu u zapletu. Glumac Dejan Čukić potpisan je kao konsultant na scenariju i prikaz naših kriminalaca, naslednika Joksine imperije u Švedskoj je prilično solidan. Trilogija SNABBA CASH ostala je apolonijski pandan dionizijskom serijalu PUSHER u pogledu prikaza našeg podzemlja u Skandinaviji. U svakom slučaju, oni koji su gledali SNABBA CASH samo zbiog prikaza našeg podzemlja neće biti razočarani.

Nisu mi poznate sve okolnosti nastanka ove trilogije, naročito ne kvalitet preostala dva Lapidusova romana. Ipak, voleo bih da je filmska trilogija bolje zaokružena jer čak i ako ostavimo Lapidusa na stranu, Jonsson nije uspeo da rekreira estetiku koju je postavio Espinosa i treći deo povremeno ima malo TV atmosfere u slici.

* * / * * * *

Monday, January 20, 2014

RAZE

Pogledao sam RAZE Josh C. Wallera, indie akcijaš koji zalazi i na teritoriju torture porna. Reč je o još jednom produktu nove horor-festivalske scene u kome autori pokušavaju da silom konkurišu jedni drugima i da se nadmeću u ekstremnosti scena koje prikazuju i pretenziji dijaloga kojima se popunjavaju odmorišta. Ono što je funkcionisalo u SRPSKOM FILMU gde su smenjivale deonice nasilja i teoretisanja, ovde puca po šavovima, i mogao bih reći da je RAZE loš predstavnik te vrste indie pristupa exploitation filmu. U konkretnom slučaju okolnosti su bazirane na oprobanim klišeima o prisilnom kumiteu gde na kraju može biti samo jedna pobednica. A organizatori koji prisiljavaju otete i ucenjene žene na ovaj battle royale su neki pretenciozni frikovi školovani na istom mestu sa negativcima iz MARTYRSa, i ukusom za akcione heroine identičan Tarantinovom, ako imamo u vidu da glavnu junakinju igra kaskaderka Zoe Bell.

Umesto originalnosti, ovaj film nudi kombinaciju već oprobanih rešenja, i njegov poraz nije u tome što nije originalan već što uspeva da preuzme savršeno funkcionalne delove iz boljih filmova i pokvari ih.

Tuče su korektne i brutalne, nažalost i prilično jednolične. Odnosi među likovima su i scenaristički i glumački krajnje jednolični a agenda izopačenih negativaca je morala biti znatno zanimljivija.

* 1/2 / * * * *

Sunday, January 19, 2014

INSIDE LLEWYN DAVIS

Pogledao sam INSIDE LLEWYN DAVIS Braće Coen, njihov novi film smešten u svet folk kantautora šezdesetih. Nažalost, ovaj film ima pretenzije koje više sežu u domen metafizičkog ali nema onu snagu koju je recimo imao SERIOUS MAN za koji bismo mogli reći da je slično seciranje te epohe. INSIDE LLEWIN DAVIS prikazuje svet kantautora sa dosta scena u kojima se peva, ali ne uspeva da obuhvati ni metafizičke pretenzije autora, niti duh tog doba. Paradoksalno, T-Bone Burnett je kao kompozitor i muzički urednik zapravo napravio najveći domet u ovom filmu koji ponajviše oživi u scenama kada se zapeva. Uprkos finom detalju sa pojavljivanjem Boba Dylana u jednom trenutku, film nema ni istorijsku-dokumentarnu vrednost u pogledu dočaravanja atmosfere Greenwich Villagea.

Oscar Isaac je nažalost nedovoljno harizmatičan u glavnoj ulozi. Svi likovi koje sreće u rasponu od Justina Timberlakea do Adama Drivera deluju kao zanimljiviji materijal za film od njega. Epizoda sa John Goodmanom je verovatno centralna zamisao autora ali predsrtavlja potpuni višak. Zanimljivo je da se pored Goodmana i nekih "menscheva" iz ranijeg opusa Braće Coen u filmu pojavljuje par glumaca iz serije GIRLS što na određeni način pokazuje da su oni izgubili korak sa savremenim tokovima i više nisu u stanju da diktiraju već počinju da potpisuju. Naravno, Adam Driver je u svojoj epizodi klasa iznad Alexa Karpovskog.

Neke od ideja kojim se bave Braća Coen kako u pogledu radnje tako i na nivou celine deluju kao blef nedostojan ozbiljnih autora, i čini mi se da je sve to i razlog relativno bledog rezultata ovog filma uprkos prenaduvanih kritika. Naprosto, kritika ne može da pokrije ovoliku prazninu.

S druge strane, Coenovi nisu nikada za potcenjivanje i ovaj film funkcioniše na nivou pojedinačnih scena dakle ne može se sasvim otpisati. No, to nije dovoljno da bi se INSIDE LLEWYN DAVIS uvrstio u njihov kanon.

* * 1/2 / * * * *

Monday, January 13, 2014

HER

Pogledao sam HER Spike Jonzea, film koji u principu ne spada u red onih kakvi mi inače prijaju, niti mislim da je reč o filmu kome ću se često vraćati. Ipak, smatram da je to do sada Jonzeov najzreliji film, i da je konačno postigao ono za čim je čeznuo a to je da snimi "važan, veliki, prevratnički" film. Ne verujem da će HER sam po sebi proizvesti nekakav talas sličnih naslova ali mislim da će se izdvojiti kao vrlo bitan klasik savremenog američkog filma.

S jedne strane, Jonze je snimio svoj formalno najradikalniji film do sada. Joaquin Phoenix igra junaka koji se zaljubljuje u svoj Operativni sistem i film ima snažnu literarnu dimenziju, ostavlja utisak svojevrsnog filma-romana u kome se ne prikazuje baš tok svesti, ali su dijalozi, u skladu sa samom prirodom odnosa o kome film govori osnovno pripovedačko sredstvo, a događaji koji se nižu zalaze mnogo više u domen junakove intime nego nekakve konvencionalne priče.

S druge strane, u pogledu samog odnosa prema junacima i osećanjima publike, Jonze je snimio svoj najkonvencionalniji film. HER uprkos svojoj društvenoj kritici, blagoj SF premisi i opservacijama o stanju savremenog čoveka koje je je već dosegnuto (iako je tehnika kojom njegovi junaci raspolažu za jedan mali korak ispred postojeće) zapravo jedna izuzetno ubedljiva, u sentimentalnom pogledu gotovo konvencionalna ljubavna priča. Zanimljivo je da u proteklih godinu dana, SF premise zapravo stoje u korenu izuzetnih ljubavnih filmova kao što su ABOUT TIME i HER, i da je ovaj oblik fantastike našao oslonac u sinergiji sa žanrom koji mu do sada nije bio svojstven.

Sasvim sigurno, HER ne može biti ona vrsta mejnstrim ljubavnog filma koji se obraća svim generacijama iz prostog razloga što značajan deo publike impak može smatrati odnos između junaka i Operativnog sistema prebizarnim da bi se emocionalno investirao. Ali, to je generacijska stvar koja će za koju deceniju biti izmenjena tako da HER zapravo masovniju recepciju može očekivati tek u budućnosti.

Jonze u saradnji sa holandskim DPjem Hoyte Van Hoytemom nudi visokoesetetizovan film i uz pomoć vrlo malo sredstava kreira vrlo zanimljiv svet bliske budućnosti. Lično, radije bih gledao film sa bilo kim drugim umesto Joaquina Phoenixa, ali ne može mu se osporiti da je vrlo požrtvovano i dobro uradio svoj posao, kao i ostatak ekipe. Naravno, u svakom smislu najizazovnija je uloga Scarlett Johansson koja je odmenila Samanthu Morton. Posle gledanja filma, deluje ipak groteskno ideja da njen vokalni nastup bude nominovan za "oskara", ali to je svakako razmišljanje koje će otvoriti polemiku o tome koliko i kako treba vrednovati vocal acting.

HER je film kakav se retko sreće, pre svega zato što dela ovako velike ambicije i kreativnog zamaha retko uspevaju da budu ubedljiva na svim nivoima, dakle i ideološki i emotivno.

* * * * / * * * *

Sunday, January 12, 2014

KAD LJUBAV ZAKASNI

Pogledao sam prvi srpski film prikazan u 2013. godini, premontiranu seriju SAMAC U BRAKU nastalu po romanu Mir Jam, pod bioskopskim naslovom KAD LJUBAV ZAKASNI. Reč je o debitantskom bioskopskom ostvarenju Ivana Stefanovića koji je učio režiju na istoj godini sa Dejanom Zečevićem i Srdanom Golubovićem i scenaristkinje Milene Depolo koja je učila dramaturgiju na istoj godini sa Crippleom.

U konkretnom slučaju Ivana Stefanovića koji je kao i Golubović ostao kao predavač na Fakultetu dramskih umetnosti, njegova bioskopska karijera nije pošla istim stopama kao Srdanova i Zekina. Međutim, uprkos očiglednim razlikama, zanimljivo je da su Zeka i Stefanović praktično u nekoliko meseci izašli u bioskope sa premontiranim serijama, i da su pored svoje generacijske vezanosti deo istog trenda, a to je eksploatacija jednog materijala u više medija.

U tom duelu klasića, Stefanovićev film je daleko superiorniji, rekao bih čak neuporedivo. Ne samo da je u pogledu estetizacije konzistentniji, da ima relativno jasnu ideju kojim se vizuelnim sredstvima služi već i na mnogo jasniji način priča priču.

Za razliku od VOJNE AKADEMIJE 2 koja nema smisla ni na jednom nivou, ne može se ni prepričati ni žanrovski odrediti, KAD LJUBAV ZAKASNI stoji iznenađujuće konzistentno, i u pogledu žanra i kad je reč o samom sklopu događaja.

Štaviše, uprkos tome što je po raznim detaljima upadljivo da KAD LJUBAV ZAKASNI predstavlja nusproizvod nastanka serije, film je zapanjujuće konzistentan u okvirima onoga što pokušava da kaže i vrlo je fokusiran na svoju osnovnu temu a to je jednostavan melodramski zaplet o ljudima koji se venčaju bez obostrane ljubavi i tokom fingiranja braka počnu da se vole.

U kinematografiji koja već duže vreme ne gaji čistu melodramu, KAD LJUBAV ZAKASNI deluje kao vrlo poželjan incident. Nažalost, problem je u tome što mnogo veći smisao ovaj film ima kada se analizira nego kada se gleda kao aktuelno ostvarenje.

Naime, da je KAD LJUBAV ZAKASNI crno-beli film, to bi delovalo kao vrlo interesantan eksperiment u persiflaži, parodiranju ortodoksne melodrame i pokušaju da se unutar nje pronađe neka nota naivnog lascivnog humora koja bi uprkos toj naivnosti delovala gotovo sofisticirano. Da je ovo crno-beli film nastao pre nekih šezdesetak i više godina, bio bi čak svojevrsna "karika koja nedostaje" u istoriji našeg filma. Međutim, očigledno da Stefanović nije bio spreman za takav korak, koliko god on ekstremno nekomercijalno delovao, kao što je na primer, prezentacija ove priče u crno-beloj slici.

I tu dolazimo do trećeg klasića, Srdana Golubovića koji sa KRUGOVIMA diktira kalibar srpskog mejnstrim filma sa visokim umetničkim pretenzijama. filmovi kao što su KRUGOVI su na neki način ostavili publiku gladnom upravo za onim sadržajima kakve nude VOJNA AKADEMIJA 2 i KAD LJUBAV ZAKASNI. Ali, ti filmovi naprosto ne nastaju čak ni kao filmovi već kao otpadak, svojevrsni bioskopski krek nastao preradom televizijskog kokaina.

Kada tome dodamo jednu paradoksalnu činjenicu iz duela začelja, a to je ishod u kome je KAD LJUBAV ZAKASNI daleko superiorniji "sastav" od VOJNE AKADEMIJE 2 a da se istovremeno eksploatiše sa manjom ambicijom, i automatski rezultira i desetak puta manjom gledanošću, krug apsurda naše kinematografije je zaključen.

Dakle, kod nas čak i kada se otpadak pušta u bioskope, više se forsira onaj gori otpadak.

Otud, postavlja se pitanje da li bi prebacivanje filma u crno-belu sliku bilo baš toliki komercijalni suicid, naročito jer su ga producenti i distributeri već "prebrinuli" pustivši ga u malom broju termina u bioskope na samu Novu godinu i dve nedelje pred MONTEVIDEO.

U tom žalosnom talogu naše simulacije komercijalnog filma ponekad deluje da se deo gledalaca, oni koji se bave kritikom, daleko ozbiljnije angažuju oko tih filmova nego sami autori.

A KAD LJUBAV ZAKASNI nosi u sebi energiju prengalašene melodrame koja bi mogla uzbuditi Žižeka sa svojim srednjeevropskim međuratnim pristupom srpskom međuratnom miljeu.

Za razliku od Šotre koji je nepretenciozan i virilan u svom kopanju po "lakoj literaturi" Mir Jam, Stefanović i Depolo su znatno pretenciozniji i "sporiji". Međutim, meni je to prijalo iako je rezultat objektivno manje pitak od Šotre. Međutim, opšti utisak je intrigantniji pošto ovde nema tog neudobnog spoja melodramske ozbiljnosti i šaljivog populizma, ovde je sve smrtno ozbiljno i samim tim izuzetno smešno. U nekoliko navrata sam bio siguran da značajan deo tog humora proisteklog iz deadpan realizacije nimalo nije slučajan.

Koliko god Stefanović grešio u pokušaju da napravi populističku melodramu koristeći se filmskim jezikom njenih neprijatelja, uprkos svemu to mi je zanimljivije od Šotrine formule "narodnog filma" prenatrpanog potrošenim glumcima, bajatim vicevima i jednom bujicom opštih mesta koja na kraju čine da više ne možemo da razlikujemo šta smo videli u tom konretnom ostvarenju a šta je sećanje na druge slične uloge istih glumaca i dela istih autora.

U tom smislu, Stefanović je po svim parametrima slabiji od Šotre, naprosto snima smeće koje se nedovoljno gleda, ali je isto tako i daleko zanimljiviji od njega jer luta u pokušaju da napravi nekakav svoj izraz u svemu tome.

Slično Šotri, Stefanović je snimio film čiji je osnovni problem u tome što nije dobar. Ali, za razliku od Šotre njegov film je barem zanimljiv, naročito onima koji vole da pored uočavanja loše realizacije u filmu (gde Šotra ipak prednjači) uživaju i da posmatraju melodramski eksces.

"Filmski jezik neprijatelja" se ogleda u tome što Stefanović koliko god pokušavao da bude iskren u realizaciji ove priče, ne može da odoli a da unutar postupka ipak ne prepozna ono što je u njoj apsurdno, a to kod Šotre ponekad eventualno prepoznaju glumci i devalviraju "ozbiljne" odnose sprdnjom i šmirom, kao i ono što je njen erotski podtekst, čega kod Šotre apsolutno nema. Ukupno uzev, Stefanović je sa svešću o svemu tome uspeo da prilično dobro zauzda glumce, i sigurno bi postigao još bolji rezultat da su Miloš Biković i Brankica Sebastijanović okruženi boljom podelom. Nažalost, u potrazi za "novim licima", Stefanović je platio preskupu cenu i uveo je niz neupotrebljivih faca na ekran.

KAD LJUBAV ZAKASNI je film van svog vremena a na tu kartu nije dovoljno odigrao kako bi tu manu pretvorio u prednost i autorsku nameru. Ali da je iole blizu nekakvih relevaznih zanatskih tokova, mislim da je ovo nešto što bi Slavoj Žižek obožavao.

* * / * * * *

Wednesday, January 8, 2014

JACKASS PRESENTS BAD GRANDPA

Pogledao sam JACKASS PRESENTS BAD GRANDPA Jeffa Tremainea, novo izdanje ove uspešne franšize za koju nikada nisam uspeo da se vežem zbog bizarnog spoja elitizma i populističke bizarnosti. Ipak, čini mi se da je BAD GRANDPA za sada najzreliji film u franšizi upravo zato što je jasno profilisao svoje namere a one su bez ikakve sumnje narativne. Naravno sredstva kojima postižu cilj i dalje u sebi nose elemente skrivene kamere i freakshowa, ali ovde se definitivno prepoznaju karakteri, celina i emocija.

Bad Grandpa je kreacija Johnny Knoxvillea koji je sa Spike Jonzeom i rediteljem Tremaineom zajedno pisao scenario. Knoxville je izvanredno talentovan komičar, u ovom filmu pokazuje ne samo dar za fizičku komediju već i vrlo istančan osećaj za improvizaciju, ne samo u glumačkom već i u scenarističkom pogledu.

Međutim, najveći podvig i najmudriji potez ovog filma jeste kako je postavljena hemija između Bad Grandpe i unuka-vragolana. Naime, dok je Bad Grandpa groteskna karikatura napaljenog starca, komika ne proističe iz unuka koji ga imitira i izgovara ili izvodi opscenosti već upravo iz nevinog i detinjastog ponašanja kojim stvara osećaj neprijatnosti među odraslima. Upravo takvi detalji u kojima neka uobičajena, normalna reakcija stvara nelagodu čine ovaj film značajnim, a groteskno preterivanje, samopovređivanje i sve ostalo čine kičmu ostatka ugođaja.

BAD GRANDPA definitivno nije novi BAD SANTA ali zahvaljujući autentičnom izrazu na kome je baziran i uspelom humoru, takođe zauzima značajno mesto među savremenim američkim komedijama. Uprkos tome što je Sascha Baron Cohen verovatno ovu vrstu pristupa doveo do vrhunca u BORATu, BAD GRANDPA apsolutno može da se poredi sa njim, doduše kao nepretenciozni primer sličnog postupka. Dok je BORAT nesumnjivo značajniji po svemu onome što je izgovorio o globalnim odnosima, kulturrasizmu itd. BAD GRANDPA ipak deluje autentičnije u pogledu dokumentarnosti, čak i koherentnije na nivou narativa.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 7, 2014

ULVENATTEN

Pogledao sam ULVENATTEN Kjella Sundvalla, ekranizaciju romana Toma Egelanda o grupi čečenskih terorista koji zauzimaju televizijski studio u Oslu ne bi li iznudoli predaju jednog svog otpadnika. Sasvim sigurno da sam televizijski setting sugeriše dosta toga ali ULVENATTEN više liči na televizijski nego na bioskopski rad i rekao bih da skandinavski specijalista za žanrovski film Kjell Sundvall u ovom ostvarenju ne nudi materijal koji je dorastao za veliki ekran.

Egelandov roman obazrivo raspaljuje antiruski sentiment čuvajući se od toga da ne bude shvaćen kao apologeta čečenskog terorizma. Ono što je nama najzanimljivije jeste dosta hvaljena rola Dejana Čukića koji je dobio zadatak da napravi lik čečenskog negativca. iako ga deo kritike proglašava za ključni kvalitet filma, Čukić ovde ipak nije ni na koji način uspeo da odbrani taj lik i ponudio je vrlo klasičnog jednodimenzionalnog negativca.

Sundvallu se ne može osporiti elementarna kompetentnost ali ukupno uzev ULVENATTEN nije reprezentativan primerak skandinavskog žanrovskog filma.

* 1/2 / * * * *

Monday, January 6, 2014

TERROR LIVE

Pogledao sam TERROR LIVE Byeong-woo Kima, južnokorejski triler o novinaru koga progoni terorista sa pretnjama da će podmetnuti bombe. Novinar isprva pokušava da napravi gledanost od te priče, međutim ispostavlja se da terorista ima još nekoliko aduta i plan koji seže do samog vrha države.

TERROR LIVE je kamerni triler koji svoju radnju smeštenu na jednoj lokacji pokušava da začini nekim spektakulranim kadrovima, specijalnim efektima u drugom planu, međutim nažalost nije dovoljno kreativan da bi se izborio sa kamernom formom niti je dovoljno originalan da bi se nametnuo kao autentični high concept.

* * / * * * *

Sunday, January 5, 2014

THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY

Pogledao sam THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY Bena Stillera, adaptaciju priče Jamesa Thurbera koja je već decenijama pokušavala da izbori svoju novu ekranizaciju. Stillerov film na kraju imponuje svojom ambicijom i željom da bude nešto više od kaprijanske komedije. Nažalost, taj žar i izuzetnu rediteljsku artikulaciju nije ispratila scenaristička konepcija. Conradova adaptacija Thrubera je vrlo konfuznma u idejom pogledu.

Naime, s jedne strane film se pretvori u svojevrsnu newagey elegiju sa srećnim krajem i to je gnjecavo ali manje problematično. Mnogo je veća nevolja sa samim razvojem glavnog junaka. Walter Mitty je naime mlakonja zarobljen u životu običnog službenika koji bi želeo da bude zapaženiji i stekne dostojanstvo koje je rezervisano za hrabrije, nametljivije i pustolovnije ljude. U Conradovoj adaptaciji, Mitty upravo i potaje pustolov čime zapravo uspeva da se emancipuje kroz reafirmaciju one "nepovoljne" društvene slike koja ga je mučila.

Dakle, Mitty ne pronalazi rešenje u tome što ispoljava sebe već u tome što lomi svoje inhibicije i postaje pustolov. Mitty kao žrtva je mnogo zanimljivija i inteligentnija pojava od Mittyja kao heroja, i uprkos tome što film pokušava da pokaže kako je rešenje postojalo u njemu samom i rešenje problema i svoju maštovitost mahom bazira na atrakcijama. Otud i Mittyjeva sanjarenja više odlaze u pravcu akcionog filma nego u pravcu njegovog boljeg i hrabrijeg reagovanja na izazove koje pred njega postavljaju druge životne okolnosti. Ako tome dodamo da Mittyjevo sanjarenje prestaje onda kada on postane istinski avanturista, iako bi u svakom pogledu zanimljivije da su se ona nastavila ali da im se promenio predznak, dobijamo film koji je u pojedinim aspektima načeo sve svoje potencijale ali je retko koji razvio do kraja.

Ben Stiller se, kao i inače, dobro snalazi kao reditelj, nudeći niz maštovitih rešenja u pogledu inscenacije i vizuelnog koncepta. Nažalost, gubi kontrolu nad materijalom u pogledu formiranja pripovedačke celine.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 3, 2014

TWELVE YEARS A SLAVE

Pogledao sam TWELVE YEARS A SLAVE Steve McQueena, veliki favorit za "oskara" ove godine. Moram priznati da je ovaj daleko ispod nivoa McQueenovih ranijih filmova koji nisu bili savršeni ali su bili jako zanimljivi. TWELVE YEARS A SLAVE nažalost nema ništa od njihovog dobro balansiranog odnosa pretenzije i konvencionalnosti, i ta dva aspekta izraza odmerava na jedan gotovo apsurdan način. Film je istovremeno toliko pojednostavljen u svom autorskom izrazu da to više nije ni art house već Siniša Kovačević, a pokušava da bude studija ropstva u SAD, ponašajući se kao da na tu temu do sada apsolutno ništa nije snimljeno. Ipak, štošta jeste snimljeno, ta tema možda nije dobila svoje adekvatno mesto, premda mogu da se setim nekih jako dobrih filmova na tu temu, i uprkos tome što je film o ropstvu dobrodošao, TWELVE YEARS A SLAVE ipak nije taj film.

McQueen je snimio film koji je estetski toliko rudimentaran da gotovo izmiče kritici. Rekao bih da ovaj film povremeno izgleda kao da McQueen u njemu ne pokušava ništa, a zapravo kroz to odsustvo intervencije pokušava mnogo toga. Najgore od svega što taj svedeni broj planova nije naročito zanimljiv na nivou same slike i TWELVE YEARS A SLAVE više podseća na neku dosta skromnu i jako dosadnu televizijsku dramu.

Scenario Johna Ridleya, pisca koji je tako mnogo obećavao kada je napisao Stoneov U-TURN, prati McQueenovu svedenost. Nema u sebi nikakvu paralelnu radnju, simulirajući praćenje jednog junaka, jednog toka događaja, jednog iskustva, pritom bez sposobnosti da pobegne od konvencionalnosti unutar scena.

Ukupno uzev, mislim da pored bombastične teme jedino što ovaj film uspeva da spase od potpunog ismevanja jeste zaista šokantna ispraznost koja verovatno većini deluje kao koncept, teško je zamisliti da bi nešto ovako McQueen sebi zaista dopustio. Međutim, dopustio jeste.

Ni Spielberg nije bio imun na rad sa scenarijima ovakvog dometa ali ih je rediteljski uvek veštije realizovao. Spielberg je često doticao ovu temu, od COLOR PURPLE, preko AMISTADa do LINCOLNa i u određenom smislu, McQueen deluje kao parodija njegovih radova. S druge strane, upravo Spielbergov dosta usiljeni angažman na temu robovlasništva odjekuje takođe usijanim angažmanom ekipe ovog filma. Ipak, koliko god usiljen, Spielberg je ipak znatno bolji na ovom terenu.

Wednesday, January 1, 2014

LONE SURVIVOR

Pogledao sam LONE SURVIVOR novi film Petera Berga, ostvarenje koje sam čekao sa velikim nestrpljenjem i time sam na neki način zaokružio listu filmova koje sam mnogo očekivao ove sezone, izuzev naravno SNOWPIERCERa čija je sudbina krajnje neizvesna što se nas tiče. LONE SURVIVOR je Bergov pet project, i reč je o filmu čiji je nusproizvod bio BATTLESHIP. U želji da umili studio Universal i natera ih da rizikuju sa ovom istinitom pričom iz američćkog rata u Avganistanu, Berg im je priuštio jedan od najtežih promašaja u istoriji, ali je zato ipak snimio LONE SURVIVOR, sa nešto većim udelom nezavisnih finansijera nego što je bilo očekivano i pruižio im učesnika u trci za oskara.

Sa ovim filmom Berg ulazi na teritoriju koje se sam vrlo uspešno latio u filmu THE KINGDOM, međutim pošto je reč o istinitoj priči i naturaluističkom prikazu rata, neumitna su poređenja sa klasicima Kathryn Bigelow THE HURT LOCKER i ZERO DARK THIRTY. U tom pogledu se odmah na početku mora reći da LONE SURVIVOR po svom pripovedačkom postupku ili ideološkoj agendi nije toliko soficticiran. Dakle, reč je o vrlo mišićavom, energičbnom i neposrednom filmu koji se izrazito oslanja na sva moguća iluzionistička sredstva, elipse, i u punom smislu je movie, sa tom razlikom što je u prikazu rata ekstremno brutalan i pokazuje prilično visok stepen destrukcije ljudskog tela, kao da ne želi da podseti na njegovu ranjivost već na izdržljivost.

U to pogledu, koreni LONE SURVIVORa se zapravo pre imaju tražiti kod Ridleya Scotta u BLACK HAWK DOWNu, njegova poetika je slična, sa sličnim inovacijama u filmskom pogledu na rat, sličnim izbegavanjem da se sagledava šira slika sukoba, sličnim pokušajima da se manipuliše emocijom gledalaca. Moram priznati da me je u pogledu emocija više aktivirala Ridleyeva priča, ali je i sukob u Somaliji ipak bio drugačiji od događaja u Avganistanu.

Naime, Bergovi junaci su vrhunski profesionalci, vrhunski ratnici, požrtvovani drugovi, ali sve te pozitivne osobine njih kao ljudi i stručnjaka padaju u vodu pred korenima njihovog problema. Oni su u tuđoj zemlji, poslati na tajni zadatak kako bi izviđali i pomogli ubistvo talibanskog vođe, a kritičnu grešku puštanja pastira koji će ih odati Talibanima prave zbog toga špto se plaše da bi o eventualnom ubuistvu civila mogao izvestiti CNN. Dakle, čak ni tu nesumnjivo fatalnu odluku Berg ne bazira na nekakvom njihovom osećaju da ne treba ubijati nenaoružane ljude već na strahu od skandala i vojnog zatvora i to je verovatno najprovkativniji i najpolemičniji deo ovog filma.

Naravno, kada je u ZERO DARK THIRTY prikazano kako američki mučitelji na kraju dana ipak jako vode računa o tome da ih tortura ne omete u karijeri, tako i u LONE SURVIVORu, lični interes dovodi do humane ali i fatalne odluke. Međutim, dok je ZERO DARK THIRTY može braniti kao film koji je upravo ukazao na suštinsku neefikasnost mučenja i ispraznio ga od ideala kojima su se mogli pravdati počinioci, LONE SURVIVOR bi vrlo lako mogao da se interpretira kao kritika medija, kao zabrinjavajući pokazatelj da je američka vojna sila izgubila mogućnost da pravilno reaguje i zaštiti se ubijajući civile. Ne znam da li je to bila Bergova namera, ali ako imamo u vidu vrlo pitak i neposredan stil filma, delimično ometen njegovom ekstremnom brutalnošću, verujem da će upravo među jastrebovima naći svoje gledaoce i imati upravo takvo tumačenje.

Ako imamo u vidu da junaci ovog filma pored veština, uzajamne odanosti i vrlina iz civilnog života, nemaju baš čime da se etički pohvale, slutim da je pred gledaocima jedan od ključnih aduta to što su Amerikanci, tako da bi tamošnja publika na osnovu toga mogla i da ima neke snažnije, esencijalizovane simpatije za njih.

Uprkos tome što je LONE SURVIVOR u samoj svojoj suštini priča o borbi čoveka za opstanak, što je sudeći po GRAVITYju i ALL IS LOSTu značajna tema ove godine, i što je to vrlo čitljivo u samom izrazu filma, nikada nisam uspeo da se do kraja prepustim tom domenu priče i da prevaziđem političku dimenziju, no to je sigurno deo i mog ličnog opterećenja.

Kad je reč o istinitosti rekonstrukcije bitke, Berg je na negde na pola puta između preterivanja Luttrellovih biografa koji govore da su se SEALovi borili sa 80-200 Talibana, i novih teorija po kojima je ćelija Ahmada Šaha na tom prostoru imala 8-10 boraca. Ovde se radi o nekoj srednoj vrednosti. Isto tako Ahmad Šah kao "negativac" odnosno meta je prikazan starijim i opasnijim nego što je zaista bio. Samo finale sa spasavanjem Luttrella je takođe daleko od istine.

Berg je dakle uzeo dosta slobode u ovoj "istinitoj" priči i napravio je zanimljiv hibrid fatalističkog, gotovo rekvijemskog, filma-rekonstrukcije i nadražujućeg akcijaša. LONE SURVIVOR je u tom smislu istinit koliko i prosečan partizanski film snimljen po istinitim događajima.

Razlika između Berga i partizanskog filma je međutim suštinska jer on snima iz vizure okupatora a ne oslobodilaca.

THE KINGDOM je bio dinamičan, visoko estetizovan repertoarski film iz okupatorskog asortimana što je retka sorta u Holivudu u kome Rat protiv terora nije zaživeo kao punokrvna tema za bioskopski uspeh. LONE SURVIVOR produžava tim putem, apsorbujući usput intenzitet i naturalizam THE HURT LOCKERa i oslanjanje na istinitu priču ZERO DARK THIRTYja. Međutim, ciljna grupa za razliku od Kathryn Bigelow nisu sofisticiraniji gledaoci već najšira publika, otud i grublji rediteljski postupak u kome se Berg sjajno snalazi.

Štaviše, ako bismo ideologiju samog političkog sukoa ostavili po strani, Berg je trenutno jedan od najvibrantnijih prezentera blue collar Amerike koji istovremeno zarobljava njene dileme i uspeva da je fetišizuje. LONE SURVIVOR je u tom pogledu nepogrešiv. Scene života u bazi u nekoliko kratkih manevara sjajno pokazuju socijalni milje iz kog potiču članovi jedinica, a po njihovom razbarušenom izgledu pokazuje da su oni u međuvremenu iz vojnika prerasli u industrijske radnike.

Pored problematične ideologije, Berg mi je i u nekim estetskim procenama ostavio ambivalentan utisak. Međutim, isto tako, LONE SURVIVOR mi je probudio radoznalost upravo tim ambivalentnim utiskom i odavno mi se nije desilo da film tokom istog dana pogledam dva puta, proveravajući određena zapažanja. Ne znam da li je LONE SURVIVOR po definiciji "film za više gledanja" ali meni je svakako delovao kao još jedan Bergov pokušaj da na neki način redefiniše mejnstrim i u njemu testira neka sveža rešenja.

* * * / * * * *