Tuesday, August 27, 2013

THE OTHER DREAM TEAM

U sklopu pripreme za Evropsko prvenstvo, pogledao sam prilično grozan dokumentarni film Mariusa Markeviciusa THE OTHER DREAM TEAM. Ovaj hagiografski rad prilagošđen za publiku u SAD pokušava da prikaže "potresnu" sliku o litvanskohj nezavisnosti koju su inspirisali njeni košarkaši svojim velikim uspesima u sovjetskom i drugim dresovima. Međutim, u ovom filmu ne samo da su prećutani i iskrivljeni mnogi značajni istorijski događaji već su falsifikovane i karijere igrača o kojima se govori. Ne samo da su mnoge značajne stvari vezane upravo za njihovu afirmaciju preskočene (recimo Kurtinaitisovo učešće na All Star takmičenju u trojkama 1989. godine) već bih rekao da je to učinjeno tendenciozno kako bi se stvorio utisak da je Marculionisov odlazak u NBA 1989. bio gest u ravni Solženjicina, a informacije govore da nije kao i da je Marculionis zajedno sa Sabonisom dominirao u Žalgirisu iako je on značajan deo tog perioda proveo u drugom klubu.

Poneki detalj i poneki dokumentarni snimak čine ovaj film relativno zanimljivim za hardkor ljubitelje košarke.

* 1/2 / * * * *

Monday, August 26, 2013

FOUR LIONS

Pre nekoliko godina, kada se pojavio, pokušao sam da gledam FOUR LIONS Christophera Morrisa. Prekinuo sam posle desetak minuta, sada sam pogledao ceo film, smogao snage da izdržim do kraja, i uprkos tome što sam u međuvremenu do detalja upoznao i zavoleo rad Jesse Armstronga, Sam Baina i Simona Blackwella, ponovo nisam uspeo da se sporazumem sa ovom idejom. FOUR LIONS je crna komedija o džihadistima koja nije smešna, ali ne zbog toga što je reč o provokativnoj i delikatnoj temi već naprosto zato što nisam primetio dovoljno duhovitih detalja, situacija ili likova koji bi generisali barem nešto što je čitljivo kao humor. S druge strane, film je realizovan vrlo svedeno, i tako je snimljen da bi morao da bude urnebesno smešan jer su sve karte bačene na glumce i situacije. Doduše, kada pogledam kritike i reakcije drugih gledalaca, očigledno je da su neki našli dosta toga zanimljivog i smešnog u ovom filmu. U seriji pokušaja da film bude politički nekorektan, na kraju ispada politički korektniji nego što bi se očkivalo od ove teme. Otud, ovo ostaje znatno inferiorniji rad od onoga što su pružili u seriji THE THICK OF IT ili u filmu IN THE LOOP.

* 1/2 / * * * *

Sunday, August 25, 2013

EMPIRE STATE

Pogledao sam EMPIRE STATE Dito Montiela. Ova istinita priča o čuvenoj pljački trezora u Njujorku, smeštena u milje grčkih iseljenika, završila je na DTV tržištu i ponovo nije uspela da plasira Dita Montiela u prvu rediteljsku ligu, na čijim se obodima on vrzma već čitavu deceniju. Montiel je zaslužio poštovanje svojim doslednim bavljenjem urbanim dramama i krimićima u duhu sedamdesetih, ali rezultati na tom polju mu nisu baš toliko upečatljivi. Međutim, Montiel je upečatljiv kao figura jer dosledno snima onu vrstu filmova koja je zapostavljena u savremenom Holivudu i iz koje su onomad proisticali veliki klasici. Rečju, šteta je što nije nešto talentovaniji jer bi sa takvom upornošću maltene mogao da revitalizuje ovaj žanr.

EMPIRE STATE je istinita priča čiji su pojedini detalji toliko bizarni da se u njih maltene ne može verovati, a Montiel ne uspeva da ih predstavi na pravi način i kod njega oni više deluju kao greška u realizaciji nego kao nešto što se zbilja dogodilo. S druge srane, Montiel nastavlja bizaran trend angažovanja The Rocka za istinite priče. Koliko je u filmu PAIN & GAIN on imao smisla kao rešenje za ulogu bildera, tako ni u EMPIRE STATE ni u SNITCH on ne deluje uverljivo. U EMPIRE STATE on igra policajca koji je na tragu pljačkašima, i uprkos tome što čak ni ne igra loše, njegova fizionomija pripada drugoj vrsti filma - naprosto nemoguće je smestiti čoveka sa takvom fizionomijom u bilo kakvu realističku ili istinitu priču osim neke u kojoj naprosto igra bildera. Održavanje takvog izgleda deluje kao posao sa punim radnim vremenom i on prosto ne može da prođe kao lik koji usput radi nešto drugo.

Liam Hemsworth, Chrisov brat i zamenik je solidan u glavnoj ulozi, Michael Angarano kanališe mladog Dustina Hoffmana kao njegov pričljivi i pohlepni najbolji drug, i ostatak ekipe se prilično solidno uklapa u žanr.

Scenario Adama Mazera nedovoljno reaguje na bizarnost čitave situacije, i čini se da je morao da stavi malo veći akcenat na to kako su takve stvari mogle da se odigraju a da neko ne odreaguje ozbiljnije. Možda je to i do montaže, ali priča ima nekoliko ozbiljnih rupa u pogledu logike izvršenja dela i kasnije istrage.

Ipak, EMPIRE STATE je vibrantan film, one vrste koja se ne pravi tako često tako da je uprkos raznim frustrirajućim nedostacima vrlo pitak i prijatan. Taj domet ipak nije dovoljan da bi danas ovakva priča došla do bioskopa.

* * / * * * *

Saturday, August 24, 2013

TRAP FOR CINDERELLA

Pogledao sam TRAP FOR CINDERELLA Iaina Softleya. Sa ovim filmom Softley se vraća u Evropu posle neujednačene karijere u Holivudu u kojoj je uspeo da se izbori za poziciju pouzdanog profesionalca na kog studiji mogu da računaju, gde ga je na kraju pregazilo i vreme. TRAP FOR CINDERELLA je ekranizacija često adaptiramog Sebastien Japrisota i po svom duhu ne samo da podseća ma francusku školu makabrističkog krimića u tradiciji Boileau-Narcejac već u određenom smislu pokušava da estetizuje priču kao neki arhaizirani francuski krimić.

Uprkos tome što se sudeći po automobilima i odeći dešava sada, film ima nekoliko konvencija starinskog krimića koji odaju utisak namerne Softleyeve intervencije čija mi znakovitost izmiče. Preokreti se baziraju na konvencijama kao što su čitanja pisama poslanih poštom ili prisluškivanje razgovora na fiksnom telefonu koji deluju potpuno apsurdno u današnje vreme, a pronalaženje javnog telefona te vrste kakav vidimo u ovom filmu graniči se sa arheologijom.

Ne znam šta je tačno Softley želeo da postigme ovim intervencijama, osim da nas podseti na stara vremena kada je zločin bio romantičniji za realizaciju nego danas.

Posle holivudskih projekata u kojima nije mogao mnogo da vrda od žanrovskih matrica, Softley ovde pravi neke francuske mešavine melodrame i krimića u kojima nije baš tačno jasno šta je osnovni zamajac priče, ali ako se izmakne iz repertoarskog miljea trilera u kome ne bi opstao u nekakav trofejni art house krimić, TRAP FOR CINDERELLA je relativno prijatan za gledanje.

Ipak, Softley operiše sa jako niskim budžetom u ovom filmu, i u nekoliko nabrata vidljivo je da produkcija nije mogla da isprati njegovu viziju. Srećom pa Softley nije doživeo brodolom kao De Palma u filmu PASSION.

Tuppence Middleton i TV zvezda Alexandra Roach čine ubedljiv i čitljiv duo glavnih junakinja koje se toliko vole da u jednom trenutku to postaje materijal za Patriciu Highsmith.

Nažalost, pre svega produkcija a zatim i neke sumnjive kreativne odluke čine da TRAP FOR CINDERELLA deluje zanimljivije od Softleyevih recentnih holivudskih radova ali i znatno manje razrađeno i zaokruženo.

* * 1/2 / * * * *

Friday, August 23, 2013

A TEACHER

Pogledao sam A TEACHER, Sundance favorit koji je režirala Hannah Fidell. Ovaj film svakako spada u najradikalniju Sundance struju, sa najmanjim budžetima, najradikalnijim postupcima, ali ovog puta rezultat itekako može da crossoveruje kao vrlo intenzivna intimistička drama o "sramnoj" vezi profesorke i učenika koja glavnu junakinju dovodi do propasti, lične i profesionalne.

Lindsay Burdge igra glavnu ulogu i nastavlja svoju intenzivnu saradnju sa Fidellovom, nudeći se praktično kao stub i svoje vrsni ko-autor ovog filma. Interzitet centralne uloge bi se najpre mogao porediti sa onim što je pružio Ryan Gosling u filmu HALF NELSON i u određenom smislu kada imamo u vidu milje u koji je smeštena priča i stil, rekao bih da A TEACHER i jeste ženska verzija tog filma.

Kao i u HALF NELSONu ili KLIPu, naracija se iznosi kroz praćenje lika, više nego kroz neke tehnike u kojima autori usmeravaju gledaočevu pažnju i prikazuju širu sliku. Tim pre je Lindsay Burdge ostvarila značajniji doprinos.

Fidell se fokusira na temu opsesije, krivice, i ne proširuje vidike na druge stvari, međutim atmosfera školskih aktivnosti je vrlo vibrantna i oseća se razlika između učenika kojima je to usputna stanica i nastavnika koji tu zauvek ostaju.

A TEACHER je prilično lapidaran film tako da utisak koji ostavlja na gledaoce pre svega zavisi od toga da li ih je kupio svojim prikazom atmosfere. U svakom slučaju, smešten u formu koja češće ne uspeva, A TEACHER je postigao svoj cilj.

* * * / * * * *

ELYSIUM

Pogledao sam ELYSIUM Neilla Blomkampa, jedan od najočekivanijih filmova godine and then some.

ELYSIUM dolazi pod bremenom velikh očekivanja posle Blomkampovog debitantskog ostvarenja DISTRICT 9 i u senci toga se ponajviše i apostrofiraju njegovi problemi. Da je ovo prvi film nekog reditelja, ili, da je ovo zrelo ostvarenje nekog drugog reditelja, postojalo bi mnogo manje primedbi. Ipak, Blomkamp je stvorio određena očekivanja i u ovom filmu ih je delimično ispunio, odnosno moglo bi se reći da je pošao nešto drugačijim putem. Od Blomkampa se posle DISTRICT 9 očekivalo da bude novi Cameron, i ELYSIUM tako i počinje, kao realistična kameronovska slika mračne budućnosti, međutim, ubrzo, kada se u brzinu ubace B-elementi, shvatamo da je Blomkamp mnogo bliži Verhoevenu.

Kombinujući kameronovski realizam i sentimentalnost sa verhovenovskim raspologanjem narativima B-filma, Blomkamp stvara jedan neočekivan derivat koji zapravo funkcioniše sasvim dobro, kada se izmesti izvan očekivanja koja su bila vezana za Camerona i A + pristup temi.

Za razliku od Verhoevenovog cinizma, Blomkamp nudi Cameronov aktivizam, i sve ovo deluje kao jedan zanimljiv i neočekivan derivat, kao TERMINATOR ispričan u formi ROBOCOPa.

Ono što se javlja kao problem jeste to što B-odnos prema priči uzrokuje da se likove izlažu vrlo efikasno, bez prostora da se naprave upečatljive kreacije, film je dosta ubrzan i iznosi likove kao da je reč o tipskim postavkama, što međutim nije u potpunosti tačno. Barem tri lika u ELYSIUMu su mogla da iskorače izvan tipskog, to su glavni junak Max, glavni negativac Kruger i Ministarka odbrane Elyisuma Delacourt. Blomkamp međutim kod njih pre svega više nudi transformaciju nego razradu lika. I zbilja, sa trajanjem od 109 minuta, ELYSIUM spada među najkraće ovogodišnje blokbastere.

Konačno, ono što svemu ovome daje naročit dignitet jeste to što (nezavisno od komercijalnog uspeha) ELYSIUM jeste koncipiran kao standalone film, ne nudi prostor za nastavak, ne zahteva snimanje sledećeg filma, nema viceva posle špice, sve je to vrlo jasno, ortodoksno i definitivno su nam takvi sadržaji nedostajali.

U samoj priči, Blomkamp se sa lakoćom kreće kroz SF milje. Ovo je film u kome se oko tridesetog minuta nešto već overrajduje, oko četrdesetog, junaku biva ugrađen egzoskelet. Motiv egzoskeleta je zanimljiv je se češe o Blomkampovu temu transformacije čoveka iz DISTRICT 9, s tim što ovde egzoskelet, uprkos elektronici nikada ne obuzme junaka. No, smrt i transformacija junaka su opet u centru pažnje. Ipak, isto tako, uočljivo je da Blomkamp ovde ne nudi nikakav originalni doprinos SFu, nema suštinski neke naročite invencije ni u pogledu novih izuma niti novih pogleda na već poznate miteme.

U ideološkom pogledu, ELYSIUM je vrlo otvoren - ovo je priča o čoveku koji je želeo da se preseli u luksuz ina kraju odlučio da ga nekako "oslobodi" od manjine i podeli sa većinom. U tom smislu, Blomkamp je neprikriven, na pravoj je strani i slično kao u slučaju AVATARa mnogi ljudi na svetu će se identifikovati sa odnosima koji se predstavljaju u ovom filmu. Kao stranac, Blomkamp očigledno kada govori o "svetu" misli na ceo svet a ne samo na Ameriku, kao većina američkih autora i ELYSIUM je jedan od retkih ovogodišnjih blokbastera koji nije oportuno namenjen publici van Amerike već joj se u određenom smislu i obraća. Uostalom, među bogatima koji vladaju Elyisiumom, Amerikanci čak i nemaju dominantnu ulogu ali Elysium kao takav jeste pronalazak američke korporacije.

U tehničkom pogledu, koji je Blomkampu jača strana, ELYSIUM je izvanredan, akcija je spektakularna i dinamična, R-rejting je pošteno zarađen, isključivo kroz nasilje nimalo kroz seks. U pogldu akciju, ima ponešto Verhoevenove groteske (ali ne želim da spoilujem detalje) no ipak ovo je opet od onih domena u kojima se očekuje da Blomkamp nasledi Camerona.

Čini mi se da ELYSIUM zapravo dolazi na svoje tek tokom drugog gledanja, kada gledalac nije opterećen očekivanjima, i da mnogo bolje funkcioniše u okvirima onoga što jeste nego kada se poredi sa onim što smo očekivali da će da bude. S druge strane, to što smo očekivali da će da bude definitivno jeste vredniji film od ovoga za koji se Blomkamp na kraju opredelio.

* * * / * * * *

Thursday, August 22, 2013

THE PURGE

Pogledao sam THE PURGE Jamesa De Monaca i prilično sam razočaran time što je ovaj film doživljen ako ne kao dobar a ono barem kao svež/drugačiji high concept rad u produkciju Blumhouse koja je stekla kapital na bazi serijala PARANORMAL ACTIVITY i rada sa Orenom Pelijem. Međutim, De Monaco nije snimio film koji je "radikalan" kao Pelijevi i njegov rad nažalost više podseća na DTV radove sa poznatim glumcima, i među njima se kvalifikuje u sredinu, možda čak i začelje kad je reč o kvalitetu. Osnovna premisa o Purgeu kao godišnjem prostoru u 12 sati tokom kog se zločin ne kažnjava u Americi, čime se narod doveo u red jer ima prostor da se izduva, samo po sebi poziva na mnogo ambiciozniju priču, i u tom pogledu sve što se dešava van kuće je zanimljivije od onoga što se dešava u njoj. De Monaco nije dovoljno ubedljiv reditelj da nam "silom" pomeri pogled sa šire slike na manju, i da kroz manju priču ispriča onu širu već nas prisiljava da unutar "zanimljive" postavke gledamo prilično konfuzan home invasion film, bez prave napetosti, sa razvučenom ekspozicijom itd.

Sama ideja da postoji Purge je zanimljiva ali je De Monaco svodi na želju građana da sprovodi nasilje, tuče i ubija, premda nisam siguran da su takvi porivi jedina stvar koja bi ljudima pala na pamet, niti da bi u startu klasna borba činila okosnicu tog nasilja, kako insistira De Monaco. Naravno, u ovakvim futurističkim premisama nema potrebe da se traži logika ili uverljivost nekog društvenog procesa, ovo iznosim kao primer suženosti De Monacove vizije.

THE PUIRGE je film koji nije skup ali je u rediteljskom pogledu krajnje konvencionalan. U tom pogledu, Blumhouse nas je na neki način prevario. Umesto high concepta kojine košta puno, podmetnut nam je jeftin film, ali je očigledno publika to itekako progutala i dovela ga do odličnog bioskopskog skora. Time je počinjena nepravda masi DTV naslova koji su bolji od THE PURGE ali nikada nisu dobili takvu priliku.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, August 21, 2013

I DECLARE WAR

Pogledao sam I DECLARE WAR Jasona Laypeyrea i Roberta Wilsona, vrlo zanimljivu indie parafrazu STAND BY ME, a u određenom smislu neizbežna referenca je i LORD OF THE FLIES, premda ovaj film zapravo nema suštinske veze sa tim jer ova deca jesu sama ali nisu istrgnuta iz društva odraslih niti su u bilo kom trenutku sklona tome da uspostavljaju odnose dominacije kao odrasli. No LORD OF THE FLIES je neizbežan barem da bi dočarao deo atmosfere, emotivnog i fizičkog nasilja koje deca sprovode među sobom. Međutim, u osnovi, emotivni osnov ove priče je zapravo dečji, na prelazu iz faze latencije i pubertet.

Lapeyre i Wilson su vrlo maštoviti u tome kako vešto prikazuju klizanje unutar i izvan sveta mašte, kako kroz detalje vešto tumače u kom su odnosu junaci u odnosu na igru u koju su upleteni i signaliziraju u kojim trenucima vrag odnosi šalu.

Glumačka podela je izvanredna, sve uloge igraju deca, od kojih neka imaju prilično iskustvo na filmu i televiziji. Ipak, reč je o izuzetno izabranom dečjem ansamblu, bez slabog mesta. No, ovaj indie film je očigledno imao tu privilegiju da je iskusnu decu-glumce očigledno jednostavno angažovati pošto ne verujem da bi ovakva produkcija mogla da se dokopa odraslih glumaca sa takvim filmografijama.

U svakom slučaju, I DECLARE WAR je film posle koga ovi reditelji verovatno mogu dobiti priliku da rade nešto skuplje. Kad je o deci reč, njima nije bio potrban showcase ali kvalitetan i cool film u karijeri svakako jeste i to su dobili.

Lapeyre i Wilson su očekivano vrlo dobro iskoristili metaforu o deci koja se igraju rata ne samo kako bi generalno secirali međuljudske odnose već i da bi kritiovali savremeni američki ratnički etos koji uključuje prevaru i mučenje. Srečćom, ni kada se više ne bude znalo za ono kako se Amerika ponašala ovih godina, ti detalji će pored ideološke imati i očuvanu narativnu ulogu.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, August 19, 2013

WE'RE THE MILLERS

Pogledao sam WE'RE THE MILLERS Rawson Marshall Thrubera i za sada ovo je jedna od TIH komedija u 2013. Kao što su HORRIBLE BOSSES sa vrlo sličnom podelom (Sudeikis & Aniston) uspeli da se izdvoje 2011. godine tako su MILLERSi ove godine spojili beskompromisan hard-R pristup sa potvrđenim zvezdama u žanru i napravljen je jedan od onih filmova koji su konzistentno smešni, sa nekoliko upečatljivih vrhunaca. Najzanimljivija stvar u ovoj komediji o stoneru je to što nije reč o stoner komediji, humor mahom proizilazi iz dekonstrukcije porodične dinamike kada grupa ljudi koja nema iskustvo ili nema uspešno iskustvo porodičnog života pokuša da simulira porodični život. Ako imamo u vidu da je ceo film baziran na ideji kako stoner regrutuje lažnu porodicu ne bi li preneo drugo iz Meksika, i ako imamo u vidu da se u filmu nalaze tone droge, zanimljivo je da nema nijednog zapaljenog džointa. Ipak, nešto stonerskog humora ima pre svega u odrđenim pop kulturnim referencama po čemu su me MILLERSi podsetili na TED. Ipak, rekao bih da je TED ipak mnogo više zavisio od pop kulturnog znanja nego MILLERS i Thurber je definitivno snimio autonomniji film u kome će duže moći da se uživa.

WE'RE THE MILLERS je godinama pripreman kao trijumfalni comeback scenarista koji su pisali WEDDING CRASHERS, i uprkos tome što je high concept CRASHERSa atraktivniji i što je to opšte uzev bio još snažniji i svežiji film, MILLERS ima jako duhovit scenario i što je još važnije, podelu koja je spremna da mu se prepusti. Čini mi se da je veliki deo skepse koju je pokazala kritika zapravo psoitsicao iz uvođenja respektabilnih glumaca u takav R-okvir iako to ni Sudeikisu ni Aniston nije strano. Ipak, jedino R-rejting šala može da objasni toliki animozitet kritičara. Drugi razlog je svakako istovremeno ciničan i afirmativan odnos prema porodici u kome cinizam ipak prevladava koji je sasvim sigurno zbunio kritiku do tačke da mnogi među njima kažu kako ovaj film nije smešan, što je čini mi se netačno.

Thurber nije reditelj Phillipsovog ili Dobkinovog kalibra, ali MILLERS je ujednačen i fino realizovan film u kome su humoristički detalji vešto usaglašeni sa pripovedanjem, priča i komedija ne smetaju jedna drugoj.

* * * / * * * *

Sunday, August 18, 2013

MAN OF TAI CHI

Pogledao sam debitantsku režiju Keanu Reevesa MAN OF TAI CHI, film koji je krenuo da bude super ali je na tom putu zaboravio da za početak treba da bude dobar. U ovoj kinesko-američkoj koprodukciji praktično možemo prepoznati vrlo ponizan pokušaj Holivuda da uđe na kinesko tržište tako što će praktično prožeti svoje resurse sa kineskim zahtevima i MAN OF TAI CHI je više kineski nego holivudski film po svojoj priči, strukturi, a možda čak i razmeri na kom se jeziku više govori.

Glavni glumac Tiger Chen je zanimljivo otkriće, reč je o laid back borcu, gotovo pa kung fu hipsteru koji nudi nešto drugačije od dosadašnjih intenzivnih ili pak komičnih zmajeva sa ekrana i Reeves iz njega izvlači dosta. Reeves ga je upoznao radeći MATRIXe sa Yuen Woo Pingom i postao mu je mentor. Borbe je koreografisao Yuen Woo Ping i rekao bih da je ukalkulisao moderne tokove koje je recimo doneo MMA i koreografi kao što je JJ Perry tako da su borbe više bespoštedne nego elegantne kao što je radio ranije, ali ova promena stila je zanmljiva i dobrodošla. Reeves pokušava da isprati razvoj lika kroz promenu stila borbe, i zbilja Chen uspeva da kanališe priču o transformaciji Tai Chi majstora koji polako zapostavlja meditaciju i stavlja akcenat na tuču.

Nažalost, kada se u filmu pojavi Iko Uwais, Reeves mu ne pruža veliku priliku da se dokaže sa Chenom i njihova situacija je više važna u dramaturškom nego u borilačkom pogledu. Finale Reeves čuva za sebe gde za čoveka od 50 godina dosta solidno izlazi na crtu Chenu.

Pisac video igara Michael Cooney nudi neke zanimljive ideje u scenariju zli se one više izgovore nego što se zapravo vide no činjenica da su bar izgovorene pokazuje da se o svemu razmišljalo. Zanimljivo je da se Reeves opredelio za film o zabranjenom borilačkom turniru a ne za nekakvu pretencioznu priču iz epohe i da je čvrsto smestio svoj kung fu film u domen exploitationa a ne u neki psudo-wuxia kontekst kakav bi se očekivao. Sve to je takođe za pohvalu jer pokazuje da je Reeves definitivno postao insajder u ovom žanru.

Ono što ne valja je sama postavka njegovog lika. Kao u masi DTV filmova, i Reeves svoj lik glavnog negativca, svemoćnog organizatora turnira tretira kao u suštini izdvojen, pasivan entitet koji nikada zapravo ne uđe u ozbiljan konflikt sve do samog kraja, što dovodi do utiska da uprkos obilju fizičkih konfrontacija i unutrašnjih lomova ni sam glavni junak nema pravi punokrvni dramski sukob. Kada se na to doda potpuno moronska motivacija glavnog junaka da uđe na turnir koja bi funkcionisala u kineskom, ali ne i u američkom filmu, i to čini ovaj film kineskijim, onda imamo dosta propusta na kakve nismo navikli kada je na ekranu neko kao što je Reeves.

Uprkos tome što, kako rekoh, ovaj film treba tretirati kao kineski borilački film, Reeves na kraju nije uspeo da postigne odgovarajući balans tamošnjeg scenarističkog nemara sa zapadnim senzibilitetom. Ipak, uprkos svim greškama, Cooneyu i Reevesu se ne može osporiti da su razmišljali dok su pravli ovaj film.

Krajnji rezultat je međutim borilački film koji će se više dopasti ljubiteljima i poznavaocima nego običnoj publici. Zanimljivo je da posle gore fu filma koji je snimio RZA sada i Reeves odlazi u Aziju i snima kudikamo hermetičniji borilački film od onih kakvi se tamo snimaju sada, u režiji domaćih autora, naročito za izvoz.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, August 17, 2013

CLEAR HISTORY

Pogledao sam CLEAR HISTORY Grega Mottole, televizijski film koji je HBO snimio sa svojom zvezdom Larry Davidom u glavnoj glumačkoj i kreativnoj ulozi. U pogledu estetike, iako u CLEAR HISTORY ima improvizacije, nema tako radikalnih rešenja kao u Davidovoj seriji CURB YOUR ENTHUSIASM i CLEAR HISTORY je iznenađujuće arhaična komedija o marketinškom stručnjaku koji je doneo pogrešnu odluku kada se odrekao akcija u firmi koja proizvodi električne automobile. U određenom smislu, larry David pokušava da kanališe Woody Allena, ali je njegova komedija ipak previše high concept u poređenju sa Woodyjevom, a veliki broj gostujućih i kameo glumaca pokazuje da je Davidu bitno da pokaže svoju moć u industriji i autoritet na HBOu što film još više gura ka mejnstrimu.

Osnovni problem je u tome što je zaplet zajedno sa likovima previše "tanak" da bi izdržao mejnstrim postupak koji donosi Mottola. Uprkos tome što Mottola ima veliko iskustvo u "modernim" stilovima komedije, uostalom režirao je kultnu seriju COMEBACK koja je na neki način bila uz rame CURBu, u ovom filmu on ne uspeva da ponudi "nov" stil u odnosu na mejnstrim senzibilitet a za te okolnosti David nije pripremio materijal (iako David ima iskustava u mejnstrim filmu, recimo komediju SOUR GRAPES).

Stoga, na pola puta između inovativnosti CURBa i mejnstrima, CLEAR HISTORY nikada ne postaje neprijatan za gledanje, ali svakako nije dovoljno intenzivan ili smešan. Isto važi i za brojne zvezde koje se pojavljuju u filmu. Neki su uradili sjajan posao, kao recimo Michael Keaton koji je odšmirao u najboljem smislu te reči ali su drugi kao Bill Hader potpuno promašili cilj svojim prenaglašenim postupcima a kao vrlo zreo se pokazao uzdržani Danny McBride.

Konačno, ostaje pitanje, u kom kontekstu CLEAR HISTORY bolje funkcioniše, ako se gleda kao film ili kao TV rad i odgovor je paradoksalan, pošto je komedija postigla nove standarde na televiziji, CLEAR HISTORY bolje stoji u poređenju sa filmovima nego sa televizijom.

Thursday, August 15, 2013

SILENCIO EN LA NIEVE

Pogledao sam SILENCIO EN LA NIEVE Gerarda Herrera, ekranizaciju romana Ignacio del Vallea koji je zapravo whodunit smešten u Divsion Azul 1943. godine kada je bitka za Staljingrad izgubljena a Španci se suočavaju sa neizvesnošću i serijom misterioznih ubistava u svojim redovima. Division Azul je zanimljiva tema koja do sada nije mnogo prikazivana na filmu i Herrero prikazuje ovaj milje slično kako su prikazani frankisti u savremenom španskom filmu, dakle kao represivan, surov, antikomunistički režim, sa ljudskim likom, korupcijom i bezbednom egzistencijom za one koji mu se ne opiru. Međutim, Division Azul ipak nije uobičajena falangistička jedinica, i Herrero u tom pogledu malo izvrdava da prikaže širu sliku. Svodeći priču samo na unutaršpanski konflikt i prikazujući Ruse i Nemce dosta često ali distancirano, jedne kao rulju žrtava druge kao rulju dželata, jedini pravi junaci ovog filma su Španci i samim tim su abolirani od istorijskih činjenica njihovog tadašnjeg istorijskog trenutka.

Uostalom vrlo brzo, i ideološka prizma zločina koji se u ovom filmu istražuje na kraju biva vezana za španski građanski rat a ne za rat na strani sila Osovine. Herrero dakle propušta da ponudi gledaocu istorijski kontekst najangažovanije Frankove formacije u Drugom svetskom ratu.

No, sam film je vrlo atmosferičan i da nema nekih digresija radilo bi se o vrlo zanimljivom ratnom whodunitu, snimljenom na surovim postsovjetskim lokacijama. Viškovi koji su vezani za romantičnu vezanost glavnog junaka i lokalne seljanke lakog morala su ne samo nepotrebni za priču već i prilično neubedljivi. Scenografija i fizička produkcija su prilično solidni i ambiciozni tako da rekonstrukcija rata deluje vrlo pristojno i u skladu sa zahtevima priče. Jedino smetaju CGI avioni u jednoj sekvenci.

Herrero je imao priliku da školski prikaže širu priču kroz jedan kriminalistički slučaj, ali to je samo delimično uradio. Ipak, jedinstvena vizura čini da ovaj film ipak zavredi pažnju ljubitelja krimića i ratnog filma.

* * 1/2 / * * * *

LOVELACE

Pogledao sam LOVELACE Roba Epsteina i Jeffrey Friedmana, igrani film dvojice poznatih gej aktivista i dokumentarista koji su snimili i nekoliko zanimljivih radova na temu istorije Holivuda kao što je recimo kapitalni CELLULOID CLOSET. LOVELACE je međutim prilično slab film i to pre svega zato što ne uspeva da obuhvati osnovni problem njene životne priče, a to je period iskupljenja kada je potpuno preokrenula svoj stav prema pornografiji. Linda Lovelace je rodonačelnik tog "Linda fenomena" koji je masovan i postoji niz primera porno zvezda koje su se ponašale pokajnički posle izlaska iz porno industrije.

Epstein i Friedman nisu mnogo talentovani za igranu formu ali jesu inteligentni i svesni su da je ključ Lindine priče u tome. Međutim oni nisu u stanju da proniknu u formu kojom bi to prikazali. Otud oni snimaju film u kome može da se snađe samo neko ko je upoznat sa njenom biografijom. Mnoge činjenice plasiraju kroz dijalog (recimo, fakti o detetu datom na usvajanje), u priči o osobi za koju se sumnjalo da laže, a neke stvari prikazuju kroz radnju iako spadaju među nepotvrđene Lindine priče.

Podela filma na dva dela, u formi svojevrsne rašomonijade gde prva polovina nudi glamuroznu priču o putu jedne stidljive devojke (koja je doduše već stigla da ima jedno vanbračno dete) do statusa zvezde a druga nudi preklapanje sa prvim delom prikazujući "mračnu" stranu, ali nudeći i neke nove detalje, pokazuje da su Epstein i Friedman svesni složenosti priče u koju su se upleli, ali ovim rešenjem ne uspevaju da to razreše. Svakako da ovaj koncept sa dve strane medalje deluje dobro na papiru, ali u realizaciji, naročito ovako zbrzanoj ostaje više interesantan nego efektan. No, u svakom slučaju, sam pokušaj je hvale vredan i pokazuje da su Epstein i Friedman ozbiljni ljudi.

Uloga Linde Lovelace je jako dugo bila predmet čežnje među mladim glumicama koje su u njoj videle materijal za oskara. I zbilja, u dobrom filmu na tu temu, neka mlada glumica je lako mogla da osvoji barem nominaciju. Nažalost,. LOVELACE nije dobar film tako da će trud Amande Seyfried ostati nenagrađen, a u sklopu neispunjenih očekivanja od kojih vrvi film, ona čini sve što može. Ipak, Amanda Seyfried nije dovoljno harizmatična da digne film uprkos svemu, no da je sve oko nje bilo bolje, sigurno bi ovaj doprinos bio cenjeniji.

Lik Chucka Traynora je slabo razvijen. On je prikazan kao magnetični luzer koji je zaveo mladu, naivnu devojku, koristio je da finansira svoje poroke, ali u njemu je moralo biti još nečega čim je potom isto uradio i sa Marilyn Chambers. Film ga prikazuje kao sitnog prevaranta koji se povlači pred ljudima koje vidi kao jače od sebe, i samim tim bi trebalo da bude intrigantnije kako je uspeo da "administrira" dve najveće porno zvezde svog doba. Cronenberg ga recimo opisuje kada govori o snimanju filma RABID, on se često javlja u raznim pričama, ali LOVELACE ga prikazuje krajnje simplifikovano, ne nudi nam mogućnost da vidimo čime je on zapravo držao te žene u pokornosti čak i kada se pored njih pojave još iskusniji tipovi poput Hugh Hefnera.

Sa trajanjem od sat i po čini se da je u nekom trenutku došlo i do toga da se naprosto "odustane" od ambicioznije forme i napravi efikasna melodrama, i da je ambicija koju su Epstein i Friedman verovatno zatomljena. Isto tako, reklo bi se da je barem za sada ova zanimljiva tema potrošena. Uprkos tome što je referisaona mnoge istorijske ličnosti BOOGIE NIGHTS ipak nije bio istinita priča, i za sada se još nije pojavio igrani film koji će sve to obuhvatiti. Naslovi kao što su WONDERLAND ili LOVELACE nude samo mlake fragmente jedne mnogo šire priče. Otud BOOGIE NIGHTS ostaje i dalje najvažniji film na tu temu.

* * / * * * *

Monday, August 12, 2013

THE GREAT GATSBY

Pogledao sam THE GREAT GATSBY Baza Luhrmanna, novu ekranizaciju klasičnog romana F. Scott Fitzgeralda koju je Luhrmann propustio kroz šake u svom maniru. Iako Luhrmannove filmove ne cenim previše, oni uvek zaslužuju određenu pažnju a ponekad i poštovanje, THE GREAT GATSBY je film koji se zaustavlja na poštovanju, reč je svakako o velikom logističkom poduhvatu i pokušaju da se intimistička priča silom pretvori u spektakl u čemu Luhrmann formalno uspeva. Sve ostalo je manje-više ponavljanje njegovih postupaka i u tom pogledu THE GREAT GATSBY je šarena laža koja zapravo ne funkcioniše na suštinskom nivou koji nosi roman, a to je pre svega priča o američkom društvu, usponu, promeni klasnih okolnosti koje se prelamaju kroz emotivni život i sl. GATSBY zapravo ne nudi pravu emociju osim sporadičnoig divljenja za spektakl, bogatu podelu i Leov magnetizam. Sve ostale emocije su ugušene pod pritiskom Luhrmannove nesigurnosti koja se ogleda u agresivnom montažnom postupku, kojim komada dramske scene ne dopuštajući ionako flah postavljenim dramskim situacijama da se nekako razviju.

Ako je na polju alternative sličan retro postupak odavno gajio Guy Maddin, Luhrmann je imao otvoren prostor u domenu mejnstrima sve dok se nije pojavio Michel Hazanavicius koji ga je matirao u nekoliko poteza, između ostalog lagano uzevši i "oskara". Zato Luhrmannov film deluje kao prilično bajat, mada i dalje šaren pokušaj da se vrati u igru, ali rezultat nije ništa više od pokušpaja da se lektira prilagodi mladima, da se kroz uvođenje pojedinih savremenih detalja na nivou muzike, odnosno prenaglašavanje retro-ikonografije dočara šta je GATSBY značio u svoje vreme i o čemu je govorio. I zbilja, ko ima dete koje ne može da shvati da se neko u sceni zabavlja uz džez, može da pogleda ovaj film i kada čuje will.i.am pretpostavljam da će razumeti da je reč o zabavi.

Dakle, THE GREAT GATSBY je film čiji su mnogi rediteljski postupci n nivou tretmana celine stari skoro 14-20 godina, i u tom smislu ovo se može smatrati muzejskim primerkom hip filma. U tom pogledu Jay-Zjeva umešanost je njemu samo donela korist jer Jigga ovim filmom stiče reputaciju nespornog klasika svoje epohe, ali samim tim gubi na značaju sada na terenu. No, čini mi se da je kulturni kapital stečen ovim filmom mnogo vredniji sa Jiggu i da je on najveći dobitnik u ovom filmu.

Drugi najveći dobitnik je svakako Leo koji je sada zacementirao status najveće zvezde savremenog Holivuda, ne samo time što je zasenio sve ostale zvezde koje je u ovom filmu izređao Baz već i po tome što je formirao opus sačinjen od klasike, što na polju autora sa kojima radio što u domenu materijala. Iako Will Smith garantuje više novca na blagajnama, Leo garantuje osmišljen i ambiciozan film bez populističkih trikova, i uprkos svojim nedostacima, GATSBY jeste takav film. Reč je definitivno o hazarderskom produkcentskom potezu koji se doduše isplatio na blagajnama.

THE GREAT GATSBY je film koji je u mnogim tehničkim aspektima impresivan, i donosi niz maštovitih rešenja plus Leovu uzbuidljivu ulogu. Nažalost, kao celina ne nosi apsolutno nikakvu emociju, niti nudi prostor za intelektualno promišljanje. S druge strane, moguće je da velikom delu publike koja je osuđena na aktuelne blokbastere štošta iz ovog filma može delovati avangardno i inspirativno. Zato je u načelu jako teško biti aktivno protiv ovakvog filma u ovako čudnoj sezoni.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, August 11, 2013

BYZANTIUM

Morao sam da sačekam da se postignu optimalni uslovi za gledanje BYZANTIUMa Neila Jordana. Ovaj reditelj zaslužuje da mu se priđe sa punom pažnjom, a poslednjih dana, klima je činila da se sve, pa i gledanje filmova, odvija otežano.

BYZANTIUM je Jordanov povratak na temu vampira, kojom se u okvirima vrhunskog mejnstrima bavio u filmu INTERVIEW WITH A VAMPIRE, i svojevrsni eho tog ostvarenja postoji i ovde - vampiri su prikazani drugačije od kanona ali i dalje imaju izvesnu romantičnu crtu i sasvim prirodno se vežu za epohu, kao za vremenski marker koji pokazuje njihovu starost. Otud je sve ono što je flešbek na korene vampirizma u porodici klasicistički tretirano na polju imaginacije i egzekucije, dok je moderni deo svojevrsni brajtonski NEAR DARK, osmišljena reaktuelizacija priče o vampirima sa elementima socijalne drame koju Jordan rado i vrlo vešto koristi.

U izvesnom smislu, BYZANTIUM je produžetak filma ONDINE u kome je natprirodni momenat zapravo nesporan i unekoliko unapređen u odnosu na kanonski prikaz vampira, pre svega u pogledu same tehnike načinjanja žrtve i procesa inicijacije. Najveći problem filma zapravo ostaje to što Jordan uporedo background glavnih junakinja i njihovu životnu priču u sadašnjici, gde ta struktura sama po sebi ne bi bila toliko sporna da prethodno nije već spoilovana u svakom prepričavanju premise filma. Ovako, BYZANTIUM ostavlja utisak kao da pola filma gledamo jednu priču čiji nam je ishod nepoznat i drugu čiji nam je ishod poznat, čemu svakako doprinose i pogrešne najave i to što nam je krajnji horizont prošlosti junakinja lak za anticipaciju.

Međutim, Jordan je previše dobar reditelj da bi takav nedostatak ozbiljnije narušio utisak filma pošto čak i onda kada je pripovedački manjkav, vizuelno je zanimljiv, a u okvirima vampirske priče drmatičarka Moira Buffini unosi dosta svežih detalja, kako u pogledu same mitologije tako i želja koje imaju vampiri. Jordan sve vreme drži priču zatomljenom, iako ima ripper sekvenci ne kliza u senzacionalizam i zadržava sve na intimistčkom nivou, sa fokusom na karaktere i njihove tenzije.

U trenutku kada je svet zasićen raznoraznim pogledima na vampire, kada su oni komodifkovani za razne uzraste i eksplatisani sa razne načine, Jordanov film ima šta da ponudi, i u odnosu na filmove mnogih njegovih vršnjaka deluje vrlo vitalno i dostojanstveno. Otud je marginalna pozicija koju je BYZANTIUM imao u distribuciji nepravedna jer reč je o solidnom i zanimljivom filmu. Međutim, pošto su ovo vampiri koji nisu tretirani dovoljno adolescentski, a opet film nije dovoljno provokativan za sezonu nagrada, našao se na ničijoj zemlji za koju u distribuciji nema previše razumevanja.

* * * / * * * *

Friday, August 9, 2013

TOUCHY FEELY

Pogledao sam TOUCHY FEELY Lynn Shelton, njen prelazak iz mumblecore ortodoksije u nešto konvencionalniji vid pripovedanja. Improvizacija je i dalje tu, ali isto tako postzoji i izgrađenija priča, zaplet u konvencionalnom smislu, i ritam koji podseća na film glavnog toka. Shelton međutim ni sa ovim filmom nije apsolutno ukoračila u mejnstrim, samo mu se po određenim izražajnim sredstvima približila. O tome svedoči pre svega njeno odbijanje da zaplet koji je postavila u potpunosti razreši na način koji bi bio svojstven mejnstrimu.

Otud TOUCHY FEELY ostaje pre svega izuzetno atmosferičan rad u kome su glumačke bravure pre svega potčinjene stvaranju te atmosfere, i za razliku od drugih filmova Lynn Shelton čini se da su ovde likovi manje u prvom planu.

TOUCHY FEELY ne iskoračuje previše iz indie okvira ali unutar njih pokazuje da Lynn Shelton proširuje svoje vidike.

* * * / * * * *

Wednesday, August 7, 2013

BELII TIGR

Pogledao sam BELII TIGR Karena Šahnazarova, zanimljiv ruski ratni film nastao po romanu Ilije Bojašova. Šahnazarovljev opus je čudan, nekonzistentan, sa velikim pretenzijama, osrednjim dometima i pokušajima da se iskaže u raznim žanrovima. U jednom trenutku je koketirao čak i sa English-speaking filmom a na kraju je postao direktor čuvenog Mosfilma i režirao sa te pozicije.

TIGR je film iz 2012. godine koji u sebi sadrži sve ono što bi se očekivalo od ruskog ratnog filma starog kova. Za početak Šahnazarov ima arhaiziran ali snažan rediteljski rukopis sa zanimljivim jančovsko-klimovljevskim kadar sekvencama ali i sa vrlo tvrdim, jasnim, pripovedačkim okvirom u kome odlazi u digresiju u samo dva navrata, jednom u uvodu trećeg čina bez većeg opravdanja a drugi put u samom finišu kada iznosi zapravo svoju političku poentu koja čini film angažovanim delom.

TIGR je priča o tenkistima u Drugom svetskom ratu. Tenkovi i bitke sa koje su vodili spadaju u najvažnije inovacije na polju ratovanja koje je doneo ovaj sukob, ali su srazmerno malo prisutni filmovi o ovom vidu borbe. Uostalom, jedna od najboljih tenkovskih bitaka na filmu snimljena je u Hesslerovom THE MISFIT BRIGADE baš na našim prostorima sa fotografijom Đorđa Nikolića.

Šahnazarov otud snima jedan od kako retkih tako i boljih predstavnika ratnog filma u ovoj podgrupi. Pored same tenkovske akcije koja je realizovana na vrlo efektan način i uz vešto unošenje svojevrsne "personalnosti" u mašine koje se sukobe, film se dotiče i ratne psihoze. Glavni junak je jurodivi vozač tenka koji posle teških opekotina koje niko ne bi mogao da preživi postaje ubeđen da može da govori sa tenkovima i da mu to omogućuje da anticipira kadfa će biti pogođeni i ko ih je uništio. Kada se na frontu pojavi naizgled neuništivi nemački tenk, vozačeva uobrazilja počinje da se širi i na deo oficira koji su zaduženi za lov za nepobedivnog protivnika.

Ovo ne bi bio ruski film sa sovjetskom dušom kada se sve ne bi zaokružilo jednom velikom metaforom u kojoj se nepobedivi tenk zapravo poistovećuje sa nacizmom.

Upravo su ta rusko/sovjetska obeležja iz asortimana zastarelih estetskih postulata nešto što generiše najveće probleme na pripovedačkom planu, ali sa druge strane svemu daje određeni retro-štimung. Šahnazarov je državni reditelj i u određenom smislu nudi očekivani državni mejnstrim, no ovoj temi takav pristup baš odgovara. TIGR je stoga zanimljiv primer filma kakav se više ne pravi koji paradoksalno uspeva da donese dosta toga svežeg ili retkog u ratni film.

* * * / * * * *

Monday, August 5, 2013

THE CANYONS

Pogledao sam THE CANYONS Paula Schradera, crowdfundovani film po scenariju Bret Easton Ellisa čiji rad i dalje, pored upornosti nema značajne rezultate na filmu izuzev Avaryjevog RULES OF ATTRACTION i LESS THAN ZERO koji ima samo nostalgičnu vrednost. Schraderov film ne izgleda toliko crowdfundovano na polju budžeta koliko deluje da su ga snimali neki random građani na polju egzekucije. Sa estetizacijom koja je na nivou studentskog filma i glumom koja je takva da se James Deen kao stuntcastovani porno glumac bolje snalazi od "profesionalaca", rezultat je prilično nepodnošljiv jer nema pripovedačkog umeća koje bi amortizovalo tendenciozni Ellisov sadržaj u kome je svako pohlepni izopačenik vođen krajnje predvidivim najnižim namerama.

Schrader nikada nije bio veliki reditelj ali je svojvremeno ponekad umeo da kanališe svoje ideje. Iako još od izvanrednog AUTO FOCUSa nije snimio relevantan film, THE CANYONS je samo pokazatelj njegovih slabosti koje ga izmeštaju iz kruga iole relevantnih reditelja.

Ako imamo u vidu koliko je ovaj film opterećen seksom, same scene seksa su krajnje pitome no valjda je i bioa namera da se više priča nego što se radi.

* 1/2 / * * * *

Sunday, August 4, 2013

LOS ULTIMOS DIAS

Pogledao sam LOS ULTIMOS DIAS Braće Pastor. Posle izvanrednog američkog debija CARRIERS koji je imao zapaženo mesto na indie žanrovskoj sceni, oni se vraćaju u Španiju i snimaju vrlo ambiciozan postapokaliptičćni film LOS ULTIMOS DIAS. Posle CARRIERSa su imali priličnu pauzu i ovih dana se vraćaju sa svojim filmom ali i sa nekoliko scenarija i zanimoljivo je da su ušli duboko u high concept. Ruku na srce, i CARRIERS je bio high concept ali čini mi se da su sada njih dvojica grčevito u high concepta i da pokušavaju da implenmentiraju nekakav "nauk" iz Amerike. Iako Pastori i dalje imaju neku "težinu" u Holivudu, vratili su se u Španiju ali čini se da ne odustaju od principa koji su tamo prepoznali kao put do uspeha.

U tome i jeste jedan od osnovnih problema LOS ULTIMOS DIAS. Naime, LOS ULTIMOS DIAS je zanimljiv high concept film koji je međutim zanimljiviji kao scenaristička zamisao, ili čak kao scenario koji bi se lako prodao, možda čak i nekom holivudskom studiju, nego kao film. Pastori pritom su itekako kompetentni u realizaciji što su uostalom pokazali u CARRIERSu međutim, LOS ULTIMOS DIAS ima nekoliko srtrukturalnih problema.

Osnovni strukturalni problem je u tome što Pastori "kriju" šta je uzrok apokalipse, i publika to otkriva uporedo sa razvojem postapokaliptične priče. Sam razlog za smak sveta je interesantan ali priča kroz koju ga otkrivamo baš i nije. Čini se da tim otkrivanjem razloga apokalipse film dobija pripovedačku dimenziju više i time prikriva ozbiljne teškoće u svom osnovnom zapletu i priličnu jednodimenzionalnost karaktera koje i Pastori i glumci tretiraju kao mnogo produbljenije nego što oni zaista jesu.

U tehničkom pogledu, LOS ULTIMOS DIAS prilično dobro izgleda, potvrđujući lidersku poziciju španske kinematografije u domenu žanrovskog filma. Podzemna, enterijerska Barselona je dobra zamisao, mogla je biti i kreativnije postavljena, mada možda je i dobro što je veći akcenat na destrukciji nego na konstrukciji autohtonih formi jer bi film lako mogao da skrene u grotesku.

Za razliku od CARRIERS gde je postojao high concept, doduše ne toliko originalan kao u ULTIMOS DIAS, ali je akcenat bio na likovima i njihovim odnosima, ovde su likovi i odnosi istaknuti ali prazni. Otud, iako je budžetski ambiciozniji, ULTIMOS DIAS predstavlja stagnaciju u odnosu na CARRIERS.

* * 1/2 / * * * *

Friday, August 2, 2013

THE WOLVERINE

Bez želje da zvučim kao cinični antimarvelovac, meni se THE WOLVERINE Jamesa Mangolda prilično dopao. Bez ikakvog ustezanja mogu čak da kažem da, ako izuzmemo FIRST CLASS koji je naprosto na svim nivoima superiorniji i ozbiljniji film, ovo je meni daleko najbolja priča iz X-MEN univerzuma. Mangold je u ovom filmu postigao nešto što je Vaughnu takođe pošlo za rukom, s tim što on prosto nije dovoljno dobar reditelj, a to je da kroz egzotični seting priče nađe "realnost" u kojoj će superheroji funkcionisati. I zbilja, THE WOLVERINE je superherojski BLACK RAIN, priča o susretu arhetipskog američkog junaka (besmrtnog lutalice koji čak i bukvalno stiže iz epohe kada su se kovali takvi junaci) i japanskog miljea u kome se na iracionalan način prepliću moderno i tradicionalno i u kome je potpuno logično da neko napravi egzoskelet u formi adamantijumskog samuraja.

Scenario koji je sročio već ozbiljno problematični Mark Bomback i očigledno radi popravke dovedeni Scott Frank, nije ništa naročito, mogao je biti bolji, ali nudi dosta prostora da se prikažu likovi, pre svih naslovni lik, i da se na određeni način objasni zašto uopšte on ima solo-film pošto je prethodno, iznenađujuće B-osvarenje u tome podbacilo. Millerov storyline iz stripa nudi taman adekvatnu dozu one-shota u ovoj priči i čini da THE WOLVERINE zaista bude film i daleko nadmaši ovaj princip "slagalice" koji forisraju Feige i Disneyev Marvel.

Mangold je reditelj mediokritet i njegova egzekucija je više elegantna nego što je energična ili ubedljiva, ali bez ikakve sumnje on se ipak izražava dobro jer misli filmski i celokupnu priču oblikuje prema filmskim uzorima, od kojih je BLACK RAIN samo početak a osećaju se razni drugi uticaji od arty samurajskog do exploitation mačevalačkog filma. Japan je sjajna lokacija, gde god uperiš kameru deluje zanimljivo i na taj način Mangold nadoknađuje svoja ograničenja i odusustvo ličnog pečata.

Hugh Jackman nosi ceo film i odličan je, pokušava da kanališe Mela Gibsona i popuni prazan prostor koji je ostao posle njegovog umirovljenja. Konačno je uspeo da oko sebe u ovoj franšizi okupi ekipu koja je uzdigla materijal do njegovog nivoa.

Van Disneyevog Marvela sada nastaju bolji filmovi po njihovim junacima a Fox je od FIRST CLASSa očigledno poveo stvari u pravom smeru. Nažalost, plašim se da će generalno zasićenje publike dovsti do krize superherojskog filma na blagajnama i da će njihovi dalji radovi imati manji komercijalni odjek od onog koji zaslužuju...

* * * / * * * *