Thursday, June 27, 2013

PENTHOUSE NORTH

Joseph Ruben je pod stare dane snimio jednostavan, napet visceralan suspense triler sa dobrom glumačkom podelom koju čine Michelle Monaghan i Michael Keaton, dakle bez zvezda ali sa pouzdanim facama koje su okusile taj status. Scenario Davida Lougheryja je rudimentaran, ne naročito inovativan, ali opet vrlo pristojan u domenu home invasion žanra koji se dosta eksploatiše. Ruben se bavio raznim vidovima trilera i sa Lougheryjem je uradio remek-delo DREAMSCAPE. Ovaj film je više na liniji SLEEPING WITH THE ENEMY ali naprosto nema onu energiju u podeli i trendsetersko mesto koje je ovaj imao. Otud PENTHOUSE NORTH nije značajan film ali je odličan suspenser koji se ne šlepa na zamajcu stare slave i čini da se Ruben ponajmanje obrukao os svojih ispisnika.

* * * / * * * *

Tuesday, June 25, 2013

TOYS IN THE ATTIC

Pogledao sam TOYS IN THE ATTIC George Roy Hilla, ekranizaciju komada Lilian Hellman koju je adaptirao James Poe. Ovo je zanimljiv film koji se dotiče posesivne, gotovo incestuozne ljubavi dve sestre usedelice i brata propaliteta i Hill čini sve što može da aktivira dramu kojiko god je to moguće, međutim, prevelika količina informacija se plasira kroz dijaloge što čak i ne čini film statičnim, uostalom snimao ga je Joseph Biroc ali ga čini jako konfuznim jer iz dijaloga naprosto mnoge stvari ne mogu tako lako da se zapamte i isprate. Otud u ovoj priči koja se zasniva na odnosima upravo odnosi ostaju nejasni. Dean Martin u ulozi brata je hazarderski potez koji je učinio film zanimljiv, neki misle da se isplatio, neki ne. Nemam profilisan stav o tome jer su problemi koje imam sa filmom pre svega pripovedačke prirode.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 21, 2013

THE BATTERY

Pogledao sam THE BATTERY Jeremy Gardnera, indie film o invaziji zombija, priču koja ima elemente horora ali bi se pre svega mogla definisati kao melodrama o prijateljstvu. THE BATTERY nije buddy film, najpre je reč o filmu koji govori o prijateljstvu, o dvojici ljudi koji u sred zombi-apokalipse postaju toliko vezani jedan za drugog da svoju ljudskost poistovećuju sa međusobnom dinamikom. Glumci prilično efektno kanališu svoje karaktere unutar jednog ortodoksnog indie rediteljskog postupka u kome Gardner uspeva da proizvede ne samo vrlo dobru atmosferu na minimalnom budžetu već i da snimi nekoliko nesvakidašnjih scena.

U domenu tih rudimentarnih polu-žanrovskih ostvarenja, THE BATTERY je daleko superiorniji rad od recimo SIGHTSEERSa, a donosi i nekoliko suštinski inovativnih momenata.

Gardner izuzetno vešto ekonomiše sredstvima koja su mu na raspolaganju i svoja budžetska ograničenja vrlo lako pretvara u prednosti i samu suštinu rediteljskog izraza. Uprkos tome što u ovom filmu ima nekih indie obeležja u rediteljskom smislu, od mumblecorea do nekih hipertrofiranih upotreba muzike koje su gotovo pa postale kliše indie filma, pa je samim tim, simpatija za ovaj film u priličnoj meri uslovljena tolerancijom za indie zahvate - THE BATTERY ima mogućnost i za ozbiljniji crossover.

* * * / * * * *

Wednesday, June 19, 2013

HAMMER OF THE GODS

Pogledao sam HAMMER OF THE GODS Farrena Blackburna, iskusnog televizijskog reditelja koji se sada okušao i u formi hip vikinškog akcijaša, pod scenarističkim i producentskim pokroviteljstvom Matthewa Reada koji je postao svojevrsni Refnov poverenik za Britaniju i stalni saradnik. Read je pisao VALHALLA RISING i britanski PUSHER a sa Refnom je sarađivao još na koječemu, međutim, osnovni žanrovski predznak ovog filma pored neizbežne VALHALLE daje i izvršni producent Nick Love. Dakle, s jedne strane, ovde su Refnovi uticaji, s druge Loveov pitki britanski B-film koji se poslednjih godina ruku na srce dosta ofucao, a utisak je negde na sredini.

U narativnom pogledu, Love je dominantniji uticaj, priča je jasna, besmisleno jednostavna, bez skrivenih značenja, suptilnih rešenja i apsolutno je prilagođena savremenom gledaocu kome su Vikinzi predstavljeni kao marljivo ogrubele atlete predvođene jednim od prvoboraca iz TWILIGHTa, Charlie Bewleyem. U isto vreme, priča je i prilično dosadna i osim jednog duhovitog izliva nasilja ne nudi preterane razloga da se gleda u ekran.

U vizuelnom pogledu, Blackburn je vrlo korektan i HAMMER OF THE GODS izgleda kao jedan od boljih primera britanskog B-filma. Vikinzi nisu mnogo skup setting pošto lutaju po pustarama i Blackburn to sve snima kao upmarket britansku televiziju. Međutim, ono što Blackburnu izmiče da bi napravio mešto zanimljiviji film jeste upravo svest o tome da se mora odmaći od televizijske efikasnosti i ponuditi lični pečat, ono što je Refn imao u izobilju sa Readom u ranijim saradnjama.

Otud, suštinski, Readov ravan scenario dobija pristojan ali ravan tretman kod Blackburna i gura ovaj film u geto naslova koji su zanimljivi samo ljubiteljima priča smeštenih u epohu. Iako u iednom trenutku koketira sa idejom halucinogenih gljiva, Blackburn ovu vikinšku priču zadržava u racionalnim okvirima, daleko od VALHALLA RISINGa. Odluka da score za film čine neki drugorazredni industrial i dubstep je oportuna, ali na kraju ne deluje ni hrabro niti energično.

* * / * * * *

Monday, June 17, 2013

MILLION DOLLAR BABY

Posle filma MILLION DOLLAR BABY uveo sam embargo na gledanje filmova Clinta Eastwooda pošto sam želeo da očuvam kakvo-takvo poštovanje za časnu starinu i da ne krnjim previše status njegove rediteljske i glumačke ličnosti. Međutim, građani su potom počeli da apeluju kako bi ipak trebalo da pogledam GRAN TORINO kao film koji je snimio posle MILLION DOLLAR BABY a koji je zapravo vredan pažnje i koji na određeni način zaključuje jednu liniju njegovih karaktra početu sa Dirty Harryjem.

Za početak, važno je naglasiti da grumpy old man iz ovog filma nema previše veze sa Dirty Harryjem na fundamentalnom nivou. Ovaj junak je cveo život bio lojalni građanin, zasnovao je porodicu, vredno je radio, nije kršio pravila, i tek kada je ostao potpuno sam postao je nadžak-starac koji želi da svima kaže u lice ono što se oduvek kuvalo u njemu. Ta vrsta zakasnele katarze nije svojstvena Harryju koji je u principu to radio još dok je bio u najboljim godinama.

Ono što bi se moglo tumačiti iz ključa Dirty Harryja jeste skrivena potreba za priznanjem koju je junak dugo potiskivao a sada izbija na videlo. U određenom smislu glavni junak vapi za tim da ga neko uvažava i neprestano se, u svom lakonskom stilu hvali vlastitom biografijom.

Otud, Clintov glavni junak nije osnovni problem ovog filma. Veći problem je Clintovo snalaženje u okolnostima savremenog sveta s akojim on očigledno više nije u dodiru. Ulična banda koja teroriše kraj više liči na neki film sa početka devedesetih nego na 2008. Rečju, ovo je trebalo da bude film o snalaženju omaterlog Clintovog lika u savremenom svetu, ali je upravo savremeni svet koji se nalazi u opoziciji Clintu, vrlo klišetiziran i arhaičan. clint zbog svog vanvremenskog stava deluje modernije od svog okruženja koje je izuzetno arhaično.

A tog okruženja ima i previše u odnosu na Clinta, i film bi bio znatno bolji kada bi se situacije u kojima su junaci koji ga okružuju sami, nekako reducirale jer su one i bajate i znatno slabije glumljene.

Ako imamo u vidu, Clintovu duboku starost u vreme kada je snimao ovaj film, i sporadične doze finog, njemu svojstvenog humora u nekim scenama, GRAN TORINO zaslužuje popust i * * * umesto * * 1/2 što je zaista pravi utisak o ovom filmu. Međutim, taj pravi utisak je nešto što u priličnoj meri ne samo da određuje procenu filma već i njegovu poziciju u Clintovom opusu. Iako je nešto bolji od drugih radova iz krizne faze, ovaj film je i dalje paradigmatičan deo svega onog pogrešnog što je Clinta zadesilo u dvehioljaditim, negde posle odličnog filma MYSTIC RIVER.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, June 16, 2013

INVASOR

Pogledao sam INVASOR Daniela Calparsora, španski akcioni triler, nastao po romanu Fernanda Mariasa, priču o veteranima iz Iraka koji više ne mogu da žive sa istinom o ratnom zločinu koji su počinili na terenu, i mutnim državnim zvaničnicima koji žele da ih spreče u pokušaju da to obnaroduju. Calparsoro se odlično snalazi u scenama suspensea i borbe, akcija u Iraku je odlično rekonstruisana, kao i automobilske potere po povratku u domovinu. Ono što međutim akcija i odlična egzekucija ne mogu da prikriju jeste sama priča koja prosto ne donosi nikakva iznenađenja. INVASOR je definitivno manji rip-off BOURNEa od recimo ČETVRTOG ČOVEKA, ali ne može se zanemariti da je izašao ispod Ludlumovog šinjela. Ipak, poređenja sa BOURNEom su u ovom slučaju mnogo manje diskvalifikujuća u odnosu na Zečevićev film. Sa budžetom od oko tri miliona eura, ovaj film izgleda daleko skuplje i pokazuje volju španske kinematografije da ne prepusti repertoarski film u potpunosti američkim naslovima i da im pruži otpor koliko god može. INVASOR je vrlo pošten primer tog otpora.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 14, 2013

THE PERFECT STORM

Reprizirao sam THE PERFECT STORM Wolfganga Petersena, drugi film u njegovom triptihu o moru. Prvi film naravno bio je DAS BOOT, priča o nacističkoj podmornici za vreme rata, u kojoj je rat poslužio kao polje u kome ljudi uspevaju da očvrsnu do tačke pucanja a u zavisnosti od toga na čijoj strani se bore taj napor ili nema smisla. U vreme izlaska DAS BOOT je kritikovan jer je nedovoljno postavio junake u kontekst nacističkih aktivnosti što je tačno, ali je sa krajem u kome oni stradaju uprkos podvigu koji su izveli zapravo ne samo kazna za nacizam već i simbol ukletog sistema čije inherentne mane ne može da ispravi pojedinac. DAS BOOT je bio baziran na istinitim događajima iako ne i na istinitoj priči.

THE PERFECT STORM je baziran na istinitoj priči koja sama po sebi nije baš autentična jer je izvor za njenu ekranizaciju bio roman Sebastiana Jungera koji je pokušao da rekonstruiše događaje tokom velike oluje 1991. godina i sudbinu ribarskog broda Andrea Gail. Kraj filma je sličan DAS BOOTu, junaci taman pomisle da su se izvukli ali onda ih dotuče inherentna mana sistema za koji rade i oni ipak stradaju.

Junaci ovog filma su mogli da prežive da su poslušali savete kolega i moderne meteorološke prognoze koje su im bile dostupne, međutim nisu to uradili jer su želeli da posle mršave ribarske sezone donesu ogroman ulov u luku. Dakle, ulog je novac a sistem je kapitalizam. Razlika je u tome što se Petersen za razliku od junaka DAS BOOTa ovde bavi kako sentimentalnom motivacijom pre lova, tako i sentimentalnom kodom posle. Međutim, između prinuđenosti ribara da rizikuju živote za novac i završnice u kojoj se njihova žrtva uklapa u mit. hrabrim moreplovcima, kriju se razni slojevi komodifikacije, od oluje koja se komodifikuje kao medijski fenomen do njihovog stradanja koje se dožiljava kao Posejdonov hir hemingvejevskih razmera a ne pogrešna procena usloljena trkom za novcem.

Za razliku od DAS BOOTa, Petersen se ovde nalazi na pipavom terenu u prikazivanju junaka jer su to svarne ličnosti tako da na nivou podele skuplja ekipu koja dobro kombinuje film star look i blue collar ogrubelost ali je prilično taktičan kada dođe do prikaza njihovih odnosa. Ako imamo u vidu da je odnos među ribarima većim delom mogao biti izmaštan jer nema preživelih, mogao je biti zanimljiviji, no imajući u vidu njihove porodice, nije se smelo preterivati.

Glumci solidno nose svoje likove i uprkos Petersenovoj taktičnosti prema stvarnim ličnostima donose neku ubedljivost motiva.

Fizička produkcija je impresivna, CGI s kraja prošlog milenijuma je danas u nekim scenama arhaičan ali sve u svemu saspens je opipljiv i prevazilazi tehničke okolnosti koje se moraju uzeti u obzir.
Petersenov treći film na moru je POSEIDON, rimejk Neameovog klasika u čijem centru više nisu profesionalci već turisti. Otud, zanimljiva je gradacija u kojoj se kao ambijent za uzbudljivu avanturu uzimaju agresivni rat, grozničavi rad i egzotični odmor, svojevrsna kratka istorija zapadnog društva.

* * * / * * * *

Wednesday, June 12, 2013

DIE KONSEQUENZ

Pogledao sam DIE KONSEQUENZ Wolfganga Petersena. Ovaj film bio je jedan od koraka koji će dovesti do toga da Petersen dobije priliku da snimi naskuplji nemački film svih vremena (u tom trenutku) DAS BOOT i potom ode u Holivud. U principu, DAS BOOT je film koji se najčešće pominje kao primer onoga što je Petersen radio u Nemačkoj, međutim, on je pre toga imao dva značajna filma, od kojih EINER VON UNS BEIDEN nikada nisam uspeo da lociram, iako je reč o nemačkom kandidatu za oskara 1974. godine.

DIE KONSEQUENZ je film iz 1977. ekranizacija romana Alexandera Zieglera baziranog na ličnim iskustvima koje je imao kao uhapšeni švajcarski homoseksualac, kada mu je prekinuta glumačka karijera. Ziegler je kasnije postao kativista u borbi za LGBT prava a bio je umešan i u slučaj generala Gunthera Kiesslinga koji se danas smatra Stasijevom zaverom, pa je i Zieglorvoa uloga u njoj od mnogih danas posmatrana kao služenje istočnonemačkoj tajnoj službi. U svakom slučaju, Ziegler je ponudio materijal u kome se bez ustezanja prikazuje život jednog neprikrivenog homoseksualca u Švajcarskoj i Nemačkoj tokom šezdesetih i sedemdesetih i svim elementima otvorene i prikrivene homofobije, preplitanja političkog i kriminalnog podzemlja sa svetom homoseksualaca i brutalnosti kako u odnosu vlasti prema njima tako i u njihovim međusobnim odnosima.

Za razliku od većine "coming out" filmova koji će uslediti kasnije, Petersenov film je daleko ispred svog vremena, pa čak i ispred onoga što će uslediti. Kod njega je homoseksualnost prikazana kao potpuno "uobičajena" pojava, bez ikakvog insistiranja na njoj kao hendikepu junaka niti kao izvoru preterane sentimentalnosti. Iako je DIE KONSEQUENZ u osnovi melodrama o zabranjenoj ljubavi između starijeg i mlađeg muškarca, ona je prikazana bez ikakvog senzacionalizma. Štaviše, u određenom smislu ona je prikazana do te mere "normalno" da se ne insistira previše na osnovnom aspektu njene zabrane a to je pored homoseksualnosti činjenica da je na početku veze momak maloletan. No, iako ljubav ne zna za godine, policija zna i odatle kreću iskušenja sa kojima se suočavaju junaci.

Petersen uspeva da stvori ne samo ubedljiv odnos među junacima koje igraju Jurgen Prochnow i Ernst Hanawald već i gotovo opipljiv suspense u situacijama kada represija protiv maloletnog moka postane nepodnošljiva. Ipak, nikada ne iskoračuje iz okvira jedne precizne i hladne melodrame koja bi se po svojoj jedniostavnosti i efektnosti mogla porediti sa boljim radovima Volkera Schlondorffa uiz tog perioda.

Iz današnje vizure, delovalo bi mnogo očekivanje da se ovom temom bavio Roland Emmerich nego Petersen, ali kad je reč o kvalitetu filma nimalo ne čudi, i pokazuje njegovo izuzetno vladanje filmskom formom i tehnikama pripovedanja koje će ga uostalom ubrzo učiniti jednim od najpouzdanijih holivudskih reditelja.

U određenom smislu taj "smiren" prilaz senzacionalističkom miljeu, Petersen ponavlja kasnije u DAS BOOTu u kome prikazuje naciste kao glavne junake, u određenom smislu heroje jedne situacije iz rata, naravno sa patinom koja ih odmiče od tipičnih nepogrešivih heroja iz ratnih filmova. Homoerotski motivi su prisutni u Petersenovom radu, uostalom režirao je TROY, ali ne nešto više nego u bilo kom "muškom" filmu Howarda Hawksa i sl. Iako bi se po porodičnoj situaciji moglo pretpostaviti da Petersen ne spada u tu populaciju, snimio je jedan od najboljih filmova o homoseksualnosti uopšte koji pored njegovog vladanja rediteljskom tehnikom svoj značaj crpi upšravo iz lakonskog odnosa prema "specifičnosti" svojih junaka.

Ovaj projekat je producirao Bernd Eischinger, veliki nemački producent koji će kasnije takođe iskoračivati u Holivud a pred kraj karijere će učestvovati i kreativno u seminalnim filmovima o nemačkoj istoriji DER UNTERGANG i DER BAADER-MEINHOF KOMPLEX. Sada, ako uzmemo Eischingerov i Petersenov slučaj moemo da kažemo kako su oni u određenom smislu, kao "autsajderi" u pojedinim slučajevima bolje prikazivali određene teme od "insajdera" u nemačkom filmu, kad je reč recimo o homoseksualnosti i RAFu.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, June 11, 2013

THE HANGOVER PART III

Pogledao sam THE HANGOVER PART III Todda Phillipsa, završni film u trilogiji. Kritika je sahranila ovaj film kao komediju koja nije smešna, bizaran nastavak koji nema veze sa duhovitošću prva dva dela i sl. Uprkos tome što je kritika zapravo u pravu, ovaj film nije onoliko smešan koliko se očekivalo i definitivno je bizaran, ipak zaslužuje itekakvu ekshumaciju. Dok je drugi deo bio svojevrsni rimejk prvog filma u Bangkoku, bio je vrlo smešan, ali je kao film prilično slabo funkcionisao, junaci su se ponašali kao da su svesni da su u sequelu, i strukturalno kao da je rimejkovan prvi film sa sve prepričavanjem uspelih viceva. Treći film ima integritet skoro pa samostalnog filma, potpuno je drugačiji u postavci, nema amnezije i pokušaja da se rekonstruišu prethodni događaji, reč je o psihotičnoj krimi-komediji koju Todd Phillips režirao kao akcioni film, prilično estetizovano, daleko ispred standarda tipične komedije. Otud je akcenat pomeren sa interakcije među junacima na atmosferu, akciju, i više se insistira na priči nego na komediji.

Ako imamo u vidu da je u prvom HANGOVERu koji je bio izuzetno duhovit, upravo to bio jedan od prepoznatljivih aduta, dakle bilo je jasno da je reč o dobro režiranoj dobroj priči, ovde se to javlja kao osnovni adut filma. Uprkos odsustvu humora, čak i pokušaja, treći HANGOVER prosto funkcioniše kao priča. Činjenica da je došlo do promene žanrovskog predznaka postaje vidljiva zapravo posle uvodnih sekvenci koje su u duhu prva dva filma, i koje su praktično "prodate" u trejleru i rekao bih da je Phillips ovim prepoznatljivim stilom hteo da polako uvede publiku u "drugi film". Očigledno u tome nije sasvim uspeo, i treći HANGOVER nikoga nije uspeo da prevari.

To je šteta jer reč je o atipičnom nastavku koji demantuje kreativnu potrošenost i oportunizam drugog dela. Štaviše, Toddov pokušaj da snimi drugačiji film od prethodna dva vraća serijalu kreativni integritet koji je prvobitno itekako imao a onda ga je u drugom delu sasvim prokockao. Iz vizure studija i fanova svakako možemo da problematizujemo Toddovu odluku da ne snima smešan već akcioni HANGOVER, ali svakako da se ovakav nastavak zbilja retko viđa.

U svakom slučaju, ovaj film zaslužuje pažnju i revalorizaciju do koje će neumitno doći. Činjenica da više liči na filmove iz osamdesetih kao što je 48 HRS nego na gross out iz novog milenijuma samo mu dodaje na kvalitetu i roku trajanja.

* * * / * * * *

Sunday, June 9, 2013

THE INCREDIBLE BURT WONDERSTONE

Pogledao sam THE INCREDIBLE BURT WONDERSTONE Dona Scardina, mlaku ali u osnovi simpatičnu komediju koja nažalost ne uspeva da izvuče maksimum iz glumačke podele koju je okupila i rezultira mahom tek korektnim rezultatima. Film nije dosadan, i sporadično je smešan ali nema dovoljnog intenziteta da bi opravda angažman svih ovih zvezda niti kvantiteta da bi u potpunosti zadovoljio svoju repertoarsku funkciju.

Priča o lasvegaskim mađioničarima koji ulaze u krizu kada uđu u manirizam i potroše svoj entuzijazam, a sustigne ih i pojava nove generacije mađioničara koji svoj šou baziraju na esktremnim fizičkim zahvatima koji nemaju zabavljački aspekt i plemenitost konvencionalne magije, nudila je dosta mogućnosti. Nažalost, rezultat je mlak na sličan način kao kada su se glumci i autori serije PEEP SHOW okušali na velikom ekranu u filmu MAGICIANS.

Doduše, BURT WONDERSTONE je skuplji i ambicionzniji od MAGICIANSa ali pored odsustva smeha ima i problem sa nedostatkom sukoba među likovima, funkcioniše kao nacrt formalno ispravnog scenarija u kome jedino nedostaje prava supstanca.

Otud, formalna preciznost i zanatski nivo čine da BURT WONDERSTONE ne može da se proglasi slabim filmom, ali svakako da ne ispunjava zahteve i očekivanja publike. Mađioničari su u principu dosta inspirisali filmske autore ali su često filmovi o njima rezultirali teškim promašajima.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 7, 2013

MARY AND MARTHA

Pogledao sam MARY AND MARTHA TV film BBCa i HBOa koji je po scenariju Richarda Curtisa režirao Philip Noyce. nažalost, u ovom scenariju nema ni C od Curtisa i reč je o šupljoj i ravnoj drami o majkama sa Zapada koje posle smrti svojih sinova od malarije pokreću humanitarnu akciju da se poveća pomoć afričkim zemljama koje imaju problema sa ovom bolešću. Imena Curtisa i Noycea su okupila respektabilnu glumačku ekipu ali u materijalu bez ikakvog dramskog sukoba ili integriteta nema ničega za šta bi ta velika imena mogla da se uhvate i da to na bilo koji način unaprede.

Curtis je i ranije imao dela sa "humanitarnom" crtom, njegov angažman je dobro poznat, međutim ranije je uspevao da pretoči sve to u dobre tekstove. Ovog puta mu je to sasvim izmaklo i čini mi se da je afrička faza u njegovom opusu ostala prilična stranputica.

IL PICCOLO DIAVOLO

Pogledao sam IL PICCOLO DIAVOLO komediju Roberta Benignija iz 1988. godine u kojoj je imao priliku da pored sebe režira i Waltera Matthaua. Ostavljam mogućnost da je Matthauovoj ulozi u ovoj filmu smetalo to što sam je gledao sa italijanskim dubbingom, međutim čini mi se da je Benigni koji je stekao status jednog od bitnijih savremenih reditelja komedija i komičara uopšte propustio dobru priliku da pruži nešto novo u Matthauovom opusu. Srećom, iako je Matthau u vreme snimanja ovog filma već bio veteran, u Holivudu je uspeo da se reinventuje još jednom tokom devedesetih tako da ovaj neuspeli izlet u Evropu nije bio fatalan po njegovu karijeru.

Benigni je s druge strane sebi ipak našao bolju meru tako da je on prisutan u dva najsmešnija set-piecea. Ostatak filma se u benignijevskom stilu grčevito bori da bude smešan i u tome uglavnom ne uspeva. Matthau je u tom pogledu potrošen jer Benigni ne uspeva da mu nađe adekvatno mesto i materijal, premda zbog italijanskog duba nije moguće čuti njegov karakteristični glas koji je možda donosio neki osmeh.

U odnosu na očekivanja koja donosi pomen ovakva dva imena na istom projektu, IL PICCOLO DIAVOLO je zapravo priličan promašaj koji srećom barem nije dosadan i podseća na Benignijevu simpatičnu, nepretencioznu, predoskarovsku fazu.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, June 5, 2013

LADIES AND GENTLEMEN, THE FABULOUS STAINS

Pogledao sam LADIES AND GENTLEMEN, THE FABULOUS STAINS Lou Adlera, tipa iz muzičke industrije koji je odlučio da se okuša na filmu. U ovom projektu, producent Joe Roth, kasnije šef nekih od najvećih holivudskih studija, okružio ga je sjajnim saradnicima, poznata scenaristkinja Nancy Dowd potpisala se imenom Rob Morton, slikao je Bruce Surtees i oni su uspeli da delimično pokriju Adlerovu rediteljsku nekompetenciju.

Međutim, na kraju Adlerov rediteljski problem se nije mogao prikriti, i ovaj film ima u sebi niz problema, nedovoljno definisan razvoj lika, nedostaju mu neke jako bitne scene u kojima se junaci i odnosi transformišu, u pojedinim aspektima nelagodno meša šematizovanost rokenrol filma pedesetih i angažovani realizam. Ali u ukupnom skoru, STAINS ima jednu nespornu autentičnost kojoj pre svega doprinose Diane Lane u ulozi frontmenke ženske punk grupe i Ray Winstone kao frontmen britanske punk grupe u kojoj pored njega muzičare igraju i Steve Jones, Paul Simonon i Paul Cook.

Autentičnost je upravo i prisutna kroz tu sirovost Adlerovog rediteljskog postupka koja je verovatno proistekla iz njegovog neiskustva ali je u ovom slučaju mogla da se percipira i kao adut filma, premda on u svoje vreme ne samo da nije prihvaćen kao uspeh nego je dve godine "odležao", dosnimljen je i premontiran kako ne bi imap pesimističan već optimističan kraj, a dok je to trajalo glumice Diane Lane i Laura Dern su malo porasle. Otud kraj sada deluje malo bizarno i nejasan je, ali zanimljivo pokazuje promenu muzičkih trendova koji su nastupili baš u te dve godine. Od priče o devojčicama koje imaju svoj pristup punku postao je kao priča o mladim zvezdama na tragu Debbie Harry i Madonne, što sigurno nije bio Adlerov plan. Inače, Nancy Dowd su na ovaj film inspirisali Ramonesi koji su do danas ostali vrlo inspirativna tema za filmmakere.

No, čini se da je film na kraju dobio svoje mesto i kultni status koji mu je u vreme premijere izmakao. Isto tako mislim da su svi oni objektivni Adlerovi problemi itekako nepremostivi gledaocima koje ne zanima ova tema.

* * * / * * * *

THE MASTER

Pogledao sam THE MASTER Paul Thomasa Andersona. Ovaj film takođe čini vrlo dalekim utisak koji sam svojevremeno imao da je on reditelj koji obećava i da se sa BOOGIE NIGHTSom pokazao kao punokrvni Altmanov naslednik. Nažalost, čini mi se da se posle toga Anderson umislio i krenuo da snima filmove koji su lutali između hermetične indie ekscentričnosti i pretencioznih fresaka kojima je pokušavao da prikaže razne epohe i fenomene iz američke povesti. No, THE MASTER, kao uostalom i THERE WILL BE BLOOD pokušava da na pretenciozan način dotakne neku od Velikih tema, ali nažalost niti uspeva da tu veliku temu dekonstruiše kroz svoju "malu priču" niti uspeva da prevaziđe svoj pretenciozni rediteljski postupak. Otud su mu ova poslednja dva filma kao neka vrsta pretencioznih postupaka koji nisu dovoljno zanimljivi da bi se iscrpljivali u sbi u potrazi za temom koja prosto nije dovoljno jako dokumentovana. Likovi kroz koje je pokušavao da prelomi tu temu su opet previše puni tikova i nevažnih detalja da bi se iz njih mogao izvući neki univerzalniji utisak o velikoj Tezi koju nam nudi.

U svakom slučaju, THE MASTER je aluzija na sajentologe, a istovremeno i priča o bezbrižnim oportunistima koji drže američko tržište vere i junaku ozbiljno načetog psihičkog zdravlja koji postaje saradnik jednog od takvih propovednika. Međutim, na kraju cele priče, niti njihov odnos počinje da se bazira na onome što je zanimljivi aspekt priče, a to je ta religija u kojoj se aludira na sajentologiju, niti ova dva lika istinski pomognu jedan drugom i sve se pretvara u nei prilično konfuzan splet mlakih zapleta i agresivne glume u kojoj prednjači Joaquin Phoenix koji se ponaša kao parodija na glumu Daniel Day Lewisa i Roberta Downeya Jra.

Bez ikakve sumnje, THE MASTER vrca od ambicije ali je rezultat prilično slab i nedorastao. No, u domenu nezavisnog filma gde dominiraju "manji" filmovi, Anderson se izdvaja kao reditelj koji pravi "velike" projekte.

* * / * * * *

Sunday, June 2, 2013

WITNESS FOR THE PROSECUTION

Reprizirao sam WITNESS FOR THE PROSECUTION, Wilderovu adaptaciju pozorišnog komada koji je po svojoj priči napisala Agatha Christie. Ova Wilderova adaptacija je kasnije poslužila kao osnov za još neke ekranizacije i zbilja reč je o vrlo efektnom scenariju u kome je priča modernizovana, dodata joj je nova doza šarma i solidno je razbijena teatralnost izvornog predloška, koja se ipak u određenom smislu oseća. Wilder deo inspiracije za "proširenje" komada pronalazi u svom filmu A FOREIGN AFFAIR iz koga aproprira lik Marlene Dietrich, i postavlja ga kao podršku glavnom glumačkom stubu ovog filma a to je briljantni Charles Laughton sa kojim je Wilder inače imao saradnju punu uvažavanja i međusobne inspiracije.

Laughton je ovde ponudio jedan od prototipa za Wilderove smpatične namćore koje će kasnije sa velikim uspehom recimo igrati Walter Matthau.

Iz današne vizure, čini se da su flešbekovi koje Wilder koristi morali biti nešto skladnije raspoređeni ali za tadašnje standarde korišćenja ovog rešenja, reč je o vrlo dobroj upotrebi. Film je stilski konzistentan i dobro balansira između intrige o ubistvu, ubedljivog postavljanja socijalnih okolnosti koje motivišu junake i humora koji svemu daje naročitu ljupkost

* * * 1/2 / * * * *

NOĆNI IGRAČI

NOĆNI IGRAČI je televizijski film Miroslava Živanovića, jedan od onih primera kako se sudbina može surovo poigrati sa čovekom i dovesti ga u situaciju da u jednom trenutku nimalo podseća na sebe iz najboljih dana. Živanović je imao tu privilegiju da snimi jedan od loših srpskih filmova koje niko nije zaboravio, čime se izdvojio iz mase zaboravljenih loših srpskih filmova. Potpisavši pre svega ideološki atipično smeće USLOVNA SLOBODA, redak primer DSSovskog filma, Živanović je etiketiran verovatno na duže vreme kao jedan od upečatljivijih morona koji su isplivali u periodu ministrovanja Dragana Kojadinovića, "srpskog Rogera Cormana".

Međutim, NOĆNI IGRAČI kao Živanovićev dugometražni debi pokazuje nešto sasvim drugo, petnaestak godina pre USLOVNE SLOBODE. Naime, taj TV film pokazuje reditelja solidne vizuelne kulture koga zanima nešto pretencioznija šabrolovska faktura, inspirišu ga filmovi kao što je MY DINNER WITH ANDRE Louisa Mallea, pokušava da se izrazi stilski precizno, i da proizvede klasičnu melodramu u našim uslovima.

Dakle, Živanovićev debi uprkos pojedinim ozbiljnim nedostacima obećava puno, a ti nedostaci se upravo mogu otpisati zbog mladosti. NOĆNI IGRAČI najveće probleme imaju u pogledu prikaza krize srednjih godina koji daju iz vizure mladih ljudi koji o tome imaju krajnje šablonska viđenja, i scenario vrvi od neautentičnosti koja nimalo nije relaksirana smislom za humor.

U određenom smislu, Živanovićev ko-scenarista na ovom filmu Mladen Matičević će se vratiti ovoj temi, na svoj agresivniji način u filmu ZAJEDNO koji je bio prilično besmislen u bioskopu ali je delovao znatno pristojnije upravo na televiziji.

Milan Spasić, DP koji je u to vreme bio u najboljoj formi, u poslednje vreme prisutan kao snimatelj paskaljevićevih (zlo)dela, ponudio je izuzetnu fotografiju, vrlo zanimljive pokrete kamere, daleko nadilazeći vizuelnu pismenost velikog dela filmskih reditelja tog vremena i apsolutno prevazilazeći inače prilično visoke standarde našeg televizijskog filma.

Isto važi i za dizajn filma, koji je smešten u novobeogradski Blok 30, opremljen Jugoexportovom robom u kadru, kasnije se vide puste noćne beogradske ulice, i Kalemegdan, i deluje kao tačka kada je jugoslovenski konzumerizam dostigao svoj vrhunac, za koji danas znamo da je imao balardovski ishod.

NOĆNI IGRAČI su najava jednog talentovanog reditelja i odlična vremenska kapsula. Problem je u tome što na kraju ovo delo koje obećava nije rezultiralo onim što bi se očekivalo. Živanović je postao upamćen u kinematografiji po nečemu što je simbol njenog sunovrata, pozni post-titoizam je završio takođe tragično i to bi gotovo opravdalo ideju da se uradi bookend nastavak NOĆNIH IGRAČA u kome dolazimo četvrt veka kasnije na ruševine ovih ljudi i ambijenata. Naravno, NOĆNI IGRAČI nemaju tu reputaciju da iz njih proistekne nastavak ali bi bilo zanimljivo uraditi ga barem kao eksperimentalni film, upravo zbog izvornikove funkcije vremenske kapsule.

Saturday, June 1, 2013

STRANDED

STRANDED Rogera Christiana je još jedan stepenik nizbrdo za ovog nekadašnjeg oskarovca, Lucasovog štićenika, surov DTV rad smešten na svemirskoj stanici koja prvo strada od kiše meteora a onda od humanoidnog bića koje se izrodilo iz spore koja je došla na jednom od njih. Nažalost, STRANDED je ne samo derivat niza starih i novih filmova na ove teme, koje je lako naslutiti već na nivou sinopsisa, već je i žanrovski krajnje konfuzan i veći deo filma prođe u pripremi za scenu koja će ga žanrovski oderediti. U tom čudnom lutanju između saspensa, trilera i horora, prođe nenametljivih sat i po ovog priličnog promašaja.

* 1/2 / * * * *

BEHIND THE CANDELABRA

Pogledao sam BEHIND THE CANDELABRA Stevena Soderbergha, zanimljivu priču iz Liberaceovog života koja se može smatrati svojevrsnim biopicom, premda se ovaj film više bavi sadržajem knjige na kojoj je baziran a to je autobiografija Scotta Thorsona njegovog mezimca koji će u sudskom procesu u potpunosti razobličiti Liberaceov skriveni način života. Doduše, Liberace je više držao do forme svog closetovanja nego do suštinskog prikrivanja svojih sklonosti i sada kada se sagleda njegov nastup, Elton John deluje kao elegantni minimalista. Otud bi se za Liberacea moglo reći da je u određenom smislu bio inspirativna figura za sve closetovane američke homoseksualce pokazujući da je moguće ispoljiti se javno a ne priznati.

Thorson nije prvi koji je načep Liberaceovu closetovnu fasadu, on je imao sporove sa medijima i ranije ali je bio prvi koji je javno izneo sve bizarnme detalje iz njegovog promiskuitetnog načina života, rasipništva, razvrata i okrenutosti plastičnoj hirurgiji i opijatima. U tom smislu, čini mi se da BEHIND THE CANDELABRA nije proglašen da je suviše gej za holivudske studije zato što je bio suviše afirmativan za gej zajednicu već upravo zbog toga što nije.

Soderbergh i scenarista Richard LaGravenese nisu snimili film sa homofobnim namerama, ali Liberace jeste prikazan kao kapriciozni seksualni predator koji mladiće, naivne i manje naivne korumpira bogatstvom i udobnošću. Nema nikakve sumnje da je Soderbergh sa Douglasom i Damonom u glavnim ulogama izgradio punokrvne likove sa jasnim emotivnim odnosom, ali isto tako ovo je redak primer savremenog filma u kome nema herojske dimenzije kod junaka iz LGBT zajednice.

U vreme filma MILK, pominjano je da Van Sant nije prikazao mnoge aspekte ličnosti Harveya Milka, i detalje iz biografije. Soderbergh s druge strane nije štedeo Liberacea i njegov film dosta podseća na Scorseseove priče o eroziji ličnosti kao što je recimo bio CASINO.

U određenom trenutku, jednim delom zbog poznate Liberaceove životne priče, jednim delom zbog toga što su se stvari očekivano razvijale, film ima tendenciju da postane malo repetitivan, i pokazuje kako su vrlo neobični ljudi na kraju krakeva imali prilično očekivanu sudbinu. Film prati Liberaceov život od susreta sa Thorsonom do Liberaceove smrti od AIDSa, koju je pokušao da prikrije kako ga bolest ne bi autirala ali to mu kao ni Rocku Hudsonu na kraju ipak nije uspelo.

Soderberghov rediteljski postupak je u ovom filmu klasicistički i BEHIND THE CANDELABRA je verovatno vrlo zanimljiv za gledanje u bioskopu, kao što će ga i gledati ostatak sveta dok je u Americi rezervisan za HBO. Čini mi se da je ovo jedan od Soderberghovih recentnih filmova koji možda i najviše zaslužuju da se gledaju u bioskopu. No, sasvim sigurno je da će u nekom od formata biti vrlo ozbiljan kandidat za nagrade.

* * * / * * * *

FURIOUS SIX

Justin Lin je u četvrtom nastupu u serijalu FAST AND THE FUROUS uspeo da pronađe pravi balans u ovom serijalu i prava je šteta što FURIOUS SIX izlazi opterećen nekim već inherentnim manama ranijih delova i problemima koji su se dotle nagomilavali jer atmosfera kou Lin stvara nije loša, akcija je konačno u spoju pravih stuntova i animacija uspela da prevagne u pravcu iluzije da je reč o pravim stuntovima, a uvedeno je nekoliko novih interesantnih faca. Nažalost, ako izuzmemo Stathama koji je na kraju filma najavljen kao novi negativac, najveće pojačanje je Gina Carano koja se vrlo verovatno neće dalje pojavljivati u serijalu što je šteta jer je ona dosta osvežila stvari i gurnula film u pravcu više fizičkih konfrontacija, tuča, autentičnijih obračuna.

No, opterećenje ogromnim brojem likova koji više ne mogu da imaju pravu funkciju, Lin ne uspeva da reši, i tom inflacijom u broju likova gubi i mogućnost neke ozbiljne karakterne interakcija koja bi dala težinu inače vrlo šematizovanom i površnom scenariju Chrisa Morgana koji bi sigurno bolje funkcionisao da je manje junaka u igri.

No, Rock, Paul Walker i Vin Diesel su već uigran tim. Luke Evans je efektan negativac koji bi svakako dobio veći prostor u filmu koji je manje prenatrpan likovima, i akcija je istovremeno apsurdno neverovatna i dovoljno maštovita da opravda dva sata gledanja ovog spektakla. Čini se da je robovanje zaostavštini ranijih nastavaka dosta hendikperialo ovaj film i sprečilo ga da se otme ograničenjima serijala i postane istinski pristojan film. No, FAST FIVE i FURIOUS SIX svakako pokazuju tendenciju poboljšanja unutar ove franšize koja vešto koristi krizu klasičnog akcionog filma.

James Wan kao reditelj predstojećeg filma zapravo možda može da unapredi stvari i bude taj koji će snimiti prvi istinski dobar film u seriji.

* * 1/2 / * * * *