Monday, April 29, 2013

THE GRANDMASTER

Pogledao sam THE GRANDMASTER Wong Kar Waija, veliki promašaj velikog reditelja. Ovo je jedan od onih slučajeva kada veliki reditelj doživi potpuno neočekivan fijasko. Posle čitave serije okretanja kineskih art house reditelja kung fu filmovima, Wong kar Wai čini taj zaokret, ali čitavih deset godina od kada je to bilo aktuelno i svojim filmom nema da ponudi apsolutno ništa nagriženom hongkonškom filmu. THE GRANDMASTER je monoton, konfuzan, epizodičan i repetitivan, sa neshvatljivo neveštim pripovedanjem i strašno loše koreografisanim i snimljenim borbama koje spadaju u kič kung fu kakav se ponekad ranije sretao u južnokorejskim produkcijama.

Ostavljam mogućnost da je dvočasovna verzija koja se prikazuje u srpskim bioskopima na neki način hendikpirana, da nedostaje nekog materijala, međutim ono što je snimljeno i stil ne sugerišu da bi u bilo kom cutu ovaj film mogao biti znatno bolji, osim što bi verovatno mogao biti jasniji.

Saturday, April 27, 2013

MANIAC

Mora se priznati da je Alexandre Aja reditelj koji je upropastio svoju karijeru na krajnje nesvakidašnji način. Debitovao je premlad, kao deo moćne porodice Arcady, potom postigao svetski uspeh sa filmom HAUTE TENSION i otišao u Holivud. Od te tačke počeo je da režira samo rimejkove, prvo kultnog, zatim azijskog i na kraju kormanovskog filma. Ako se izuzme minorni debi, svaki sledeći film mu je bio sve besmisleniji i gori i to ne samo u kreativnom pogledu već i na nivou puke veštine.

MANIAC Francka Khalfouna je Ajina produkcija i scenaristički rad i reč je o rimejku kultnog filma Williama Lustiga sa Joe Spinellom. Pišući o rimejku Danteovog hita PIRANHA već sam govorio o toj apsurdnoj dimenziji bogate dece koja rimejkuju sirotinjski film, s tim što je PIRANHA koliko-toliko validan koncept za komercijalni monster movie. Ideja da se rimejkuje MANIAC, film koji jedino ima smisla kao slucaj u kome su se prepleli underground, sirotinja i exploitatiom spojivši filmadžije sa margine sa likovima sa margine i rezultirajući delom neobičnog integriteta, deluje kao interno iživljavanje grupe razmaženih bogataša koji svoju oskudicu u pogledu ideja nadoknađuju podilaženjem geekovima sa scene.

MANIAC je bio film koji je jedino imao smisla u onoj formi i produkcionim okolnostima i sada rimejkovan, u visokoestetizovanoj realizaciji deluje besmisleno jer sugeriše znanje i budžet koji ne zaslužuju da se troše na nešto toliko besmisleno. S druge strane, ima filmova vrhunskih reditelja koji bi se možda i mogli izvući sa takvim disbalansom talenta i materijala, recimo De Palma, ali Khalfoun svakako nije taj.

Ideja da se film posmatra iz subjektivne vizure naslovnog junaka je iz domena muzejskih rešenja. To rešenje se pokazalo kao neuspelo pre sedamdesetak godina i Khalfoun svakako nije uspeo da ga poboljša i kroz njega proizvede identifikaciju sa junakom. Istovremeno, tim rešenjem on gubi pseudo-naturalizam koji je davao poseban šarm Lustigovom izvorniku.

Elijah Wood pokušava da premosti krizu u svojoj karijeri saradnjama sa geek favoritima, u vrememu koje je usledilo posle Petera Jacksona, radio je sa Alex De La Iglesiom, Khalfounom i Vigalondom, dodajući ih bogatom rezimeu u kom su Ruben, George Miller i Rodriguez. Nadam se, pre svega zbog Vigalonda da će sa njim imati više sreće.

Lustigov Blue Underground je bio među producentima ovog filma zajedno sa raznim kućama, uključujući i firmu Thomasa Langmanna osvajača oskara za ARTISTa i jednog od najbogatijih evropskih producenata. Nadam se da je ovaj neobičan spoj sirotinje i bogataša barem doneo neku korist Lustigu.

* 1/2 / * * * *

Friday, April 26, 2013

TRANCE

Pogledao sam TRANCE Danny Boylea, krimić sa kojim se on vraća onome što je činilo njegov debi. John Hodge koji je pisao prve Boyleove filmove piše ovaj senario sa Joe Ahearneom, nažalost TRANCE nije onoliko dobar, svež i ubitačan kao što je bio SHALLOW GRAVE. Doduše, SHALLOW GRAVE je bio jednosatan, kamerni neo noir, ali snažan i zanimljiv, i uspeo je da se nametne u periodu velike renesanse, rekao bih čak i hiperprodukcije neo noira. TRANCE izlazi u vreme posle INCEPTIONa i bavi se grupom lopova kojima hipnoza i sugestija igraju veliku ulogu u izvršenju posla.

Ne samo da je TRANCE inferioran i po svom dometu i po svojim ambicijama u odnosu na INCEPTION već bih rekao da je reč o jednom konfuznom, slabom krimiću koji karakteriše Boyleov para-fasbinedorvski lapidaran odnos prema formi. Posle maestralnog SLUMDOG MILLIONAIRE, Boyle je ušao u fazu "sporednih" projekata u kojim pokazuje da može & ume da radi šta hoće. Međutim, jedini reditelj na planeti koji može tako da se ponaša je Martin Scorsese a činjenica sa Boyle jeste nekakav Scorsese novog doba, ne znači da je on na nivou starog majstora.

TRANCE mnogo više po svojoj neubedljivosti, površnosti i utisku usputne zabave za reditelja ponajviše liči na angloameričkog Takashi Miikea. Nažalost, one ideje po kojima Boyle želi da se istakne, ili zašto ne reći, one ideje zbog kojih je Boyle snimio ovaj film naprosto su nedovoljno da bi nadoknadile osnovni nedostatak autorovog ubeđenja koji devalvira ovaj film.

James McAvoy i Vincent Cassell su glavni glumci ali jedini glumac prekoma kome Boyle ima ikakav odnos u ovom filmu jeste Rosario Dawson koju naizmenično fetišizuje i objektifikuje učinivši TRANCE svojevrsnim spomenikom svolje ljubavne veze sa njom koja je usledila posle filma. Svi likovi osim nje su potpuno ispušteni i gledalac ne samo da nema odnos prema priči, ne samo da namerna konfuzija iz scenarija ne daje dobre rezultate, nego ne postoji odnos ni prema likovima. U tom pogledu, Soderbergh snima mnogo bolje "usputne" filmove od Boylea, premda čini mi se da ovaj više stremi ka Scorseseu nego ka Soderberghu.

Upotreba muzike je neukusna. U filmu sve vreme svira neka vrsta bajatog big beata koji je bio aktuelan u vreme kada je Boyle počinjao, a njegova karakteristično vešta upotreba pop muzike ovde ne pruža vrhunske rezultate. U sporadičnim situacijama, Boyle uspeva da napravi poneki efekatn set-piece. Nažalost, u najboljim fazama, TRANCE ne postiže ništa više od utiska solidne tehničke kompetencije.

Bez ikakve sumnje, fascinancija intimnim delovima Rosario Dawson jeste nešto što se ne viđa svaki dan u glavnotokovskom filmu, i tu se otprilike iscrpljuje ono što je Boyle autorski izborio u ovom projektu. No, to je premalo.

* * / * * * *

Thursday, April 25, 2013

STEPENICE HRABROSTI

Dokumentarista Oto Deneš snimio je 1961. film STEPENICE HRABROSTI po istinitoj priči o splitskim ilegalcima koji su na 1. maj 1942. raširili svoju zastavu sa zvonika u sred okupiranog grada.

Film je nadomak da bude jako zanimljiv, rekao bih čak i ekscentričan i vrsno realizovan. Direktor fotografije bio je Nenad Jovičić, "intelektualac među snimateljima", i ponudio je film izuzetno snažne vizuelnosti, sa izvanredno snimljenim prostranim splitskim lokacijama, maksimalno iskorišćenim lokalnim arhitektonskim obeležjima, bez mnogo reči ili sa dijalozima koji nisu presudni za razvoj priče. To svemu daje specifičan utisak prikaza "radnog procesa" i po tom odsustvu klaične dramaturgije se ovaj film izdvaja od tipičnih partizanskih filmova. Praćen Jovičićevog fotografijem, STEPENICE HRABROSTI odaju utisak da se zaista izdvajaju.

Ipak, kada se film u prelomnom trenutku razreši kroz prilično banalan obračun i dijalošku scenu, jasno je da Deneš verovatno ili ni sam nije shvatao kakav je postupak primenjivao ili u tome nije istrajao do kraja.

Film ne insistira na spektaklu, i u tom pogledu liči na verodostojan prikaz istinitih događaja, ali taj utisak takođe remeti klišetiziranim razrešenjem. Na špici su kao konsultanti pomenuti učesnici prave akcije, nadam se da da su barem oni zadovoljni time što je snimljeno.

Glumačku ekipu čine Aleksandar Gavrić, Dušica Žegarac i Zoran Milosavljević, a u jednoj uloga se tada pojavljuje glumac i reditelj Tori Janković koji je bio specijalizovan za pesimistične partizanske filmove i spada u red paradigmatičnih ali slabije talentovanih autora u tom podžanru.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, April 24, 2013

OBLIVION

Pogledao sam OBLIVION Josepha Kosinskog i moram priznati da sam neobično mnogo uživao, ako zapravo imamo u vidu kakvi su pojedini temeljni aspekti ovog filma. Naime, Kosinski je snimio film za koji je malo reći da je pastiš raznih SF filmova. Scenario za ovaj film je kao muzej većine kanonskih zapleta iz SF filmova sedamdesetih i devedesetih, pa ponešto ima i iz dvehiljaditih, no ipak čak i tako modularno sklopljen film zahvaljujući vešto povezanim mehanizmima zapleta i akcentu na vizuelno koji stavlja Kosinski rezultira vrlo solidnim filmom. U određenom smislu čak OBLIVION ima određeni integritet kakav bi pre bio svojsten nekom filmu iz sedamdesetih sa Charltonom Hestonom recimo, kada su žanrovski filmovi više prodavani kao "priče" nego skupovi konvencija. Otud OBLIVION je skup ne samo konvencija već i konkretnih rešenja iz niza filmova, ali je tretiran sa punim ubeđenjem, kao da nam Kosinski sada priča neku potpuno autonomnu, svežu, priču i to se meni izuzetno dopalo.

Uostalom sam scenario ovog filma je gotovo revolucionaran po tome da u sebi nema maltene ni zrno originalnosti, svako rešenje je negde viđeno i to u vrlo popularnom izadnju, masovno prepoznatljivom. Pa ipak, scenario je izuzetno vešto sklopljen i to zaista ne smeta. Sasvim sigurno je da pored veštine pisaca da isplasiraju klišee i da ih učine "neophodnim" sateravši priču u tačku u kojoj je to jedino rešenje, odnosno dobro zaokruživši celinu kroz primenu raznih viđenih rešenja. OBLIVION u tom smislu ima sličan problem kao JOHN CARTER koji je doduše mogao da se brani time što je nastao po literarnom izvorniku iz kog u svi preuzimali ideje.

Film ima mali broj likova, Kosinski insistira na atmosferi, i film u najboljem smislu reflektuje rediteljev background u svetu arhitekture, a Claudio Miranda se nameće kao novi DP za snimanje vizuelnog spektakla sa dosta specijalnih efekata koji su u slučaju OBLIVIONa i u domenu "vidljivih" i u domenu "nevidljivih". Kosinski i Miranda stvaraju dosta solidan i uverljiv ambijent spržene zemlje i "veštačkog raja" u kome žive i rade glavni junaci.

U ideološkom smislu, OBLIVION može biti vrlo zanimljiv Srbima jer govori o situaciji koja je vrlo slična aktuelnim kosovskim tenzijama. Ne želim da spoilujem film ulazeći u prepoznavanje paralela između sadašnjih tenzija i onoga što je tema ovog filma, ali rečju ako je AVATAR film koji govori statusno o Kosovu, OBLIVION ulazi u domen tehničkih pregovora.

Tom Cruise nosi ceo film. Svi ostali su mu potčinjeni, ali Andrea Riseborough je uspela da ostvari vrlo upečatljivu ulogu. Zanimljiv je Cruiseov zaokret prema tvrđem SFu koji pravi poslednjih godina i interesantno je da on to čini kao glumac iako su obično reditelji i studiji skloniji tom sadržaju i u odnosu na snagu koncepta često upravo žrtvuju frontmena. Uostalom, sam Kosinski je snimio vrlo skupi TRON LEGACY koji je bio karakterističan po odosustvu "frontmena". No, sada se pokazao i kao dobar reditelj za star vehicle.

* * * / * * * *

Saturday, April 20, 2013

THE GREATEST

Pogledao sam THE GREATEST Toma Griesa i Monte Hellmana. Gries je tokom rada na filmu iznenada preminuo i Monte je onda preuzeo zadatak da završi film. To Monteu nije prvi put, par godina kasnije završio je AVALANCHE EXPRESS Marka Robsona kada je ovaj preminuo tokom snimanja.

THE GREATEST je film koji se bavi životnom pričom Muhammada Alija na jedan krajnje paradigmatičan način. Naime, Ali igra samoga sebe umzrelijim godinama. Ova odluka u sebi nosi niz konotacija, ali najvažnija je ona ključna - film ima jako puno problema ali nijedan ne proističe iz Alijeve glume. Naime, Ali je bio izuzetno profilisana javna persona koja je bila spremna na razne intervencije u javnosti u vezi sa svojim imidžom i sl. tako da je već njegov javni nastup po mnogo čemu bio gluma. Otud, Ali se vrlo relaksirano snalazi pre kamerama. U određenom smislu čak, Ali je u svojevrsnom underplayu što onemogućuje da se na nekom umetničkom planu dublje istraži ta verite postavka. Međutim, potpuno je logično da Ali koji je za svaki javni nastup navlačio masku to uradi i za potrebe filma. S druge strane, Ali je vodio računa o tome da ga belci ne eksploatišu pa mu je samim tim to što će on igrati samoga sebe bilo u određenom smislu i poslovna odluka. Zašto bi iko drugi profitirao glumeći lik koji on sam najbolje glumi.

Isto tako, sa Alijem koji igra samog sebe, borbe nisu morale da se rekonstruišu već su korišćeni dokumentarni snimci.

Ono što bi film moglo učiniti žilnikovskim klasikom ali nije jeste adaptacija Alijeve autobiografije koja u sebi sadrži dosta konflikta ali dijaloške scene svodi na objašnjavanja prirode sukoba i razgovore u parolama. Otud, ovaj film više ima diskurs nego scenario, ali Gries nije bio dovoljno zreo reditelj jer je dolazio iz exploitationa da prepozna sve ono što mu je bilo ponuđeno i što bi neko poput Michaela Ritchieja sigurno sjajno iskoristio.

Gries je pokušao da o Aliju snimi hagiografski biopic, sa mentalitetom bokserskog B-filma i u tome je na neki način uspeo s tim što je Alijeva angažovanost i retorika onemogućila da THE GREATEST bude trijumfalna reinterpretacija formule kao ROCKY.

Međutim, nije problem filma THE GREATEST u tome što kada se izuzme bogatstvo raznih elemenata za analizu sve svodi na osrednji B-film. Niti je tema Alijeve borbe ovim putem devalvirana, kasnije je Mann snimio izvanredan film na ovu temu, Frears ove godine ima film o suđenju za HBO. Problem je samo u tome što je propuštena prilika da se sa samim Alijem snimi nešto autentičnije jer je on bio izuzetan materijal za tako nešto.

* * 1/2 / * * * *

THE SPEED OF THOUGHT

Pogledao sam THE SPEED OF THOUGHT Evana Oppenheimera, niskobudžetni rip-off radova kao što su DREAMSCAPE i INCEPTION u kome glavnu ulogu igra Nick Stahl, glumac na kog se jako računalo pre desetak godina pre nego što su ga poroci uzeli pod svoje. Sada Stahl tavori između rehaba i DTVa sa pomalo indie senzibilitetom jer nikada zapravo nije postao žanrovski profilisana zvezda ili dovoljno poznata ličnost da bi prošao kao ortodoksni DTV. Otud ni SPEED nije ortodoksni DTV već pokušava da bude malo više indie, malo više noir u premisi koju bi Holivud radije tretirao kao INCEPTION ili PUSH.

Da nismo nedavno imali tako dobre filmove na tu temu, SPEED bi svakako imao i jednu nostalgičnu dimenziju zbog svoje arhaičnosti. Pošto jesmo, rekao bih da u ovom trenutku nema šta da traži sem na programu neke skromnije televizijske stanice.

* 1/2 / * * * *

Monday, April 15, 2013

THE NUMBERS STATION

Pogledao sam THE NUMBERS STATION Kaspera Barfoeda, jedan dosta skroman holivudski debi talentovanog danskog reditelja. Barfoed je snimio vrlo solidan film KANDIDATEN i posle njega se našao u prilici da radi u Americi a Sam Worthington je trebalo da igra u rimejku njegovog filma. Barfoed je povezivan sa ovim i onim projektima, međutim na kraju je snimio THE NUMBERS STATION koji je po svom dometu na nivou pristojnog produženog TV pilota. Međutim, nije samo profil ovog filma jedini antiklimaks Barfoedovog debija. Naime, danski đak Daniel Espinosa, inače Šveđanin je prošle godine debitovao sa odličnim akcijašem SAFE HOUSE i godinu dana kasnije Barfoed snima nešto što je u suštini znatno jeftiniji, gotovo mikrobudžetni rip-off tog filma. Dakle, ako već sam zaplet nije dovoljno sličan da ljudi poistovete ova dva filma, onda će skandinavsko poreklo reditelja da dokrajči to poređenje.

Barfoed je tako suočen sa reputacijom reditelja koji ne samo da je snimio skroman holivudski debi što se često dešava Evropljanima već i da je snimio skromniju verziju nečaga što je ipak dostupno njegovim zemljacima.

John Cusack i Malin Akerman u glavnim ulogama svakako obećavaju da će THE NUMBERS STATION biti intrigantniji nego što jeste, a sa SAFE HOUSEom ovaj film deli i Liama Cunninghama u ulozi iskusnog obaveštajca. Cusack očigledno odustaje od svog tipičnog političkog angažmana i uprkos tome što ovde igra plaćenog ubicu iz tajne službe koji ima "krizu savesti" to nije kriza koja je komplikovanija od bilo koje krize u nekom od Seagalovih filmova. Dakle, u ovom filmu Cusak odustaje od političkih i umetničkih pretenzija i svesno iskoračuje u nešto što je upscale DTV, čak i u slučaju da ovaj film izađe u bioskope. Dakle, THE NUMBERS STATION sigurno nema bitnijih veza sa filmovima kao što su GROSSE POINT BLANK ili WAR INC.

Kaspar Barfoed pokušava da unapredi ovaj materijal preciznom i visokoestetizovanom režijom, ali scenario F. Scott Fraziera naprosto ne nudi dovoljno sadržaja. No, ne može se reći da se Cusack i Malin Akerman nisu potrudili zajedno sa rediteljem, no na kraju ovde nema ni spektakla ni nekog naročitog smisla.

* * / * * * *

MAD MAX BEYOND THUNDERDOME

Reprizirao sam MAD MAX BEYOND THUNDERDOME George Millera i George Ogilvieja. Ovaj deo mi je najmanje drag i najmanje puta sam ga gledao. Kao i svaki od filmova razlikovao se po rediteljskom pristupu i tematskim preokupacijama. Prvi je govorio o raspadu društva. Drugi je govorio o dostizanju civilizacijske nulte tačke posle apokalipse. Treći deo govori o društvu koji su manje-više napravili negativci iz drugog delu i koloniji izgubljene dece.

Treći deo nema onaj intenzitet napetog akcijaša kao drugi film i nalazi se negde na pola puta između Spielberga i Kusturice. U njemu Miller sasvim neprikriveno pokušava da se adaptira titula australijskog Spielberga, uostalom Spielberg mu je i ponudio ulaz u Holivud, ali svemu tome prilazi i sa jednom arty dimenzijom, dosta bizarnog humora, grotesknih rešenja, sklonosti slepstiku i u tom pogledu se odmiče od kanona koji je sam upostavio u Ozploitationu ali i od onog humora koji je ovaj praktikovao u INDIANA JONESu. U tom pogledu, Miller se opušta u trećem delu i nudi neka arty rešenja, očigledno zainteresovan da prikaže sledeći korak u dezintegraciji društva čak i u odnosu na drugi deo.

Uprkos raznim idiosinkrazijama vezanim za epohu, i postapokalipsi iz vizure osamdesetih, Millerov univertum ostaje autohton i ne čudi što je njegova vizija u nekim filmovima čak i direktno nastavljena, recimo Peoplesov SALUTE OF THE JUGGER je mogao da bude nezvanični nastavak MAD MAXa, a postoji čak i niz savremenih filmova sa ovakvim senzibilitetom. Otud, Millerov svet ostaje koherentan u sva tri filma, naročito u druga dva, ali opet rediteljski pristup se u svakom od njih razlikuje.

Međutim, jedna velika sličnost između prviog i trećeg dela je to što u njemu Mel Gibson nije onoliko zastupljen kao u drugom. I naravno, u trećem delu samo je u finalu Mel Gibson za volanom, a zapravo do trećeg čina, motorna vozila ni ne igraju značajnu ulogu.

Otud se za THUNDERDOME može reći da je mekši, veseliji, ali i manje formalno disciplinovan za razliku od zaokruženosti svedenog i ubitačnog ROAD WARRIORa.

* * * / * * * *

Sunday, April 14, 2013

BROKEN CITY

BROKEN CITY Allena Hughesa je nažalost prvi istinski slab film u karijeri Braće Hughes kojima očigledno ne prija razdvajanje. Ne mogu tačno da kažem da li je u razdvajanju zapravo problem ovog filma, čini mi se da nije, ali sasvim sigurno je da će to što ne režiraju zajedno biti često pominjano kao hipoteza u kritikama. U svakom slučaju, videćemo da li će Albert bolje proći pošto i on svoj sledeći film možda treba da radi sa istim producentima među kojima ja ipak vidim glavne krivce.

Naime, Mark Wahlberg je ušao u seriju prilično osrednjih krimića koji su se ispostavili kao prilično mediokritetski vehicle projekti čak i kada su dobro rpolazili, kao što je recimo CONTRABAND. BROKEN CITY je u izvesnom smislu bolji od CONTRABANDa jer scenario Briana Tuckera nije poptuno isprazan, ali je opet to što je snimljeno neoprostivo bajato a Allen Hughes ne uspeva da iz te priče izvuče niti išta zanimljivo niti da stilom nadomesti ozbiljne probleme na nivou supstance. Gotovo je nejasno kako je ovakav film uopšte uspeo da zainteresuje Wahlberga kao glumca i producenta kome su dostupni mnogo zanimljiviji materijali od ovoga. Međutim, svakako da je odsustvo ozbiljnijih producenata na nivou studija odnosno svođenje producenata na finansijere Wahlbergovih vizija dovelo do toga da bude snimljen ovaj film koji bi, da je iole dobar, bio hvaljen kao primer staromodnog krimića kakav Holivud više ne pravi.

Jedino iznenađenje koje donosi ovaj film su dobar reditelj i odlični glumci koji su se upecali (ili spali na to) da ovo rade. Sve ostalo je moguće predvideti maltene nivou koja će biti sledeća replika i gre će biti sledeći rez. Hughesov fuilm uzima "udopbnost razgaženih cipela" i dovodi ih do paroksizma, do tačke kada one spadnu kao sa mrtvaca.

Za BROKEN CITY se ne može reći da je potpuno mrtav film, ali svakako je takav po svežini.

* 1/2 / * * * *

Reprizirao sam BROKEN CITY devet godina kasnije, na malom ekranu, a ne u bioskopu. I na novo gledanje, osim samog finiša, dakle bukvalno završne scene u kojoj glavni negativac, protagonista jedne relativno prozaične zavere oko građevinskog prostora, konačno dolija, efekat je bio drugačiji.

Hughesova propulzivnost je na malom ekranu nudila veću energiju. Glumci su dali mnogo više, i nekako bolje pokrili priču nego u bioskopu, rečju, film je na malom ekranu dobio svoju pravu veličinu. Priče ovog tipa ne moraju da budu CHINATOWN da bi funkcionisale na velikom ekranu, ali sasvim sigurno moraju da ponude više od skripta Briana Tuckera.

Međutim, na ovo ponovoljeno gledanje, na malom ekranu, scenario je pružao mala zadovoljstva, pre svega u dijalogu. Osim Catherine Zeta-Jones, svi ostali glumci pružaju puno, i iz scenarija iznose maksimum, a Hughes to estetizuje, uz pomoć Bena Seresina.

Naravno, format gledanja, širi kontekst itd. čine oba utiska o ovom filmu legitimnim. Međutim, u ovoj formi sada BROKEN CITY mi je delovao kao jedan valjan Wahlbergov triler, potentan B-film kome je samo bio potreban pravi format.

* * * / * * * *

Saturday, April 13, 2013

YOUR SISTER'S SISTER

Pogledao sam YOUR SISTER'S SISTER Lynn Shelton, jedan od zrelih mumblecore radova u kome nmastupa trio asova Mark Duplass, Emily Blunt i Rosemarie DeWitt. I zbilja ovaj film se oslanja na njih u ogromnoj meri. Reč je o dosta svedenoj i simpatičnoj romantičnoj komediji u kojoj glumci kroz dosta improvizacije pričaju prilično jednostavnu ali zanimljivu priču, ostavljajući urtisak da je film zapravo dosta artikulisaniji nego što bi se očekivalo od tipičnog mumblecorea. Koliko mi mumblecore po sebi nije blizak, toliko mi je ova podela izuzetno draga iz drugih filmova, tako da je taj balans sigurno doprineo povoljnom utisku ovog filma.

Čitava mumblecore estetika, sa svojim najboljim naslovima samo je još jedan primer kako najbogatija svetska kinematografija ima najsnažniji sistem pravljenj kvalitetnih "jeftinih" filmova.

* * * / * * * *

THE VERDICT

Pogledao sam THE VERDICT Dona Siegela, Warnerov B-film iz 1946. godine u kome je Siegel iskoračio iz sveta montaže u režiju. Ovo je njegov prvi celovečernji igrani film sa kojim je postigao veliki uspeh i taj naslov se danas smatra klasikom. Ipak ovaj Warnerov B-rad iz epohe u kojoj su njihove glumačke podele pravljene od ljudi pod ugovorom gde bi zvezde poput Humphrey Bogarta i Jamesa Cagneye bile okružene glumcima pod ugovorom kao što su Peter Lorre ili Sydney Greenstreet. Ovo je međutim film u kome glavne uloge igraju "epizodisti" Sydney Greenstreet i Peter Lorre, nema zvezda u ovom zanimljivom derivatu gothic horora i film noira, u kome međutim lokacije ne prestaju da bivaju artificijelne a nijedan od glumaca sem Lorrea nema naročitu snagu u interpretaciji. A kad se film svede na to da mu epizodista poput Lorrea bude najupečatljivija njuška, rezultati ne mogu biti vrhunski.

Otud je THE VERDICT važan film svog doba i bitna karika u evoluciji filmskog krimića, naročito jer je reč o ekranizaciji vrlo značajnog Israela Zangwilla, međutim nema puno da pruži savremenom gledaocu kog ova vrsta istorije ne zanima.

* * * / * * * *

Friday, April 12, 2013

PHIL SPECTOR

Pogledao sam PHIL SPECTOR Mametov TV film u HBO produkciji koji dosta lapidarno prilazi slučaju ubistvu Lane Clarkson u Spectovorom domu i fokusira se na muke koje je imala Spectorova advokatica u pokušaju da ga nekako dovede u red za svedočenje. Al Pacino igra Spectora, Helen Mirren igra advokaticu i priča dosta podseća na sličnu HBO produkciju o doktoru Kevorkianu koju je režirao Barry Levinson, u SPECTORu zadužen samo za produkciju. Međutim, u slučaju Kevorkiana, Levinson je našao potentniji materijal jer eutanazija odnosno pomaganje u samoubistvu kojim se doktor bavio nudi mnogo više zanimljivih činjenica i etičkih nedoumica, u spoju sa istinitim događajima koji su jako neobični, dok je Spectorov slučaj misteriozan, Mamet ga do kraja ne razjašnjava i jedino što se iz ovog isečka te pravne epopeje može zajključiti jeste da Spectoru možda nije trebalo suditi kao zdravom čoveku već kao psihijatrijskom bolesniku.

U jednom trenutku advokatica poveruje da je Spector nevin i teško je oteti se utisku da i Mamet želi da prenese taj utisak na publiku.

S druge strane, Pacinova interpretacija ili bolj rečeno imitacija Spectora dosta živopisno pokazuje da je on prilično erodirana ličnost sa kojom je teško izaći na kraj, ali takav utisak onda počinje da ostavlja i film i u toj hrpi konfuzije svodi se na priču o advokatici koja je uprkos svemu poverovala da on ipak nije kriv. Možda tu ima zanimljivih ideja, ali svakako gledanje nije onoliko prijatno koliko bi trebalo da bude.

Mamet je velemajstor sudske drame, setimo se Lumetovog THE VERDICTa tako da to već stavlja SPECTORa na značajno mesto za gledanje među ljubiteljima ovog žanra. Ipak, rekao bih da mimo onih koje zanimaju Spector ili sudske istinite priče, ovaj HBO film nema šta da ponudi.

Wednesday, April 10, 2013

DARK SKIES

Pogledao sam DARK SKIES Scotta Stewarta. Ovo je daleko najbolji film u Stewartovom rediteljskom opusu a nažalost doživeo je najslabiju distribuciju i Braća Weinstein su ga ako ne baš neobjašnjivo a onda sasvim nepravedno bacila u nekakvu marginalnu distribuciju.

Reč je o vrlo solidnom B-trileru o paranormalnim aktivnostima vanzemaljaca usmerenim protiv jedne porodice. Za razliku od svojih dosadašnjih baroknih eskapada sa infantilnim prilazom svemu, Stewart ovde u saradnji sa DPjem Davidom Boydom uspeva da napravi solidan mali film o porodici koja mora da se ponovo ujedini pred napadom vanzemaljaca, poigravajući se strahovima roditelja i dece u vezi sa seksualnom inicijacijom potomaka i sl. U tom idejnom pogledu, DARK SKIES je vrlo šematizovan, ali to upravo i podseća na one najčistije i najefksnije B-filmove rađene sa punim ubeđenjem na osnovu kojih su ideološke sprege i konotacije te vrste filmova i prepoznavane.

Josh Hamilton nije idealno rešenje kao glava porodice, ali je zato Keri Russell sjajna u ulozi majke i rekao bih da sada uz seriju THE AMERICANS prolazi kroz veliki preporod svoje karijere. Otkrovenje filma je Dakota Goyo koji je u izvanrednom REAL STEELu bio izuzetno simpatčan kao sin glavnog junaka a u ovom filmu je antipatičan upravo u onom pogledu u kom to trianestogodišnjaci mogu da budu u toj fazi puberteta i konflikta sa okolinom.

DARK SKIES ne nudi ništa novo, i moglo bi se čak reći da pati od istog problema kao CLOSE ENCOUNTERS (sa kojim ima niz sličnosti) u tom pogledu da je publici predugo jasno šta se zbiva u odnosu na saznanja likova. Pa ipak, ovo je old school film koji sve nadoknađuje punim ubeđenjem.

* * * / * * * *

Sunday, April 7, 2013

THE SECRET WAR OF HARRY FRIGG

Pogledao sam THE SECRET WAR OF HARRY FRIGG Jacka Smighta, zanimljivu ratnu komediju koja se smatra minotnim filmom u karijeri Paula Newmana, čak i svojevrsnim promašajem. Međutim, gledan iz današnje vizure FRIGG je daleko od promašaja, premda naravno postoji niz filmova iz tog vremena na sličnu temu koji su bolji.

FRIGG je atipičan po tome što prikazuje rat iz vizure borbe Saveznika i ležernih Italijana i ima jasnu anti-establišment notu. U tom pogledu FRIGG tek u svojoj završnici dobija onu "isključivost" ratnog filma koja je činila radove u kojima se ratuje sa Nemcima, i ona se naravno javi kada se u film uključe sami Nemci.

FRIGG govori o petorici savezničkih generala koji padaju u ruke Italijanima. Ovi ih smeštaju u luksuzni dvorac i tretirau kao VIP goste tako da generali kako zbog udobnosti tako i zbog nemogućnosti da se dogovore čiji će se plan usvojiti ne pokušavaju bekstvo. Osramoćeni, Saveznici unapređuju redova u generala i šalju ga da primeni svoju ekspertizu koju je stekao bežeći iz vojnih zatvora u koje je dospevao zbog neposlušnosti.

Međutim, kada stigne u dvorac, redov Harry Frigg vrlo brzo nađe način kako da organizuje bekstvo ali se i zaljubljuje u Groficu na čijem imanju je napravljen "zatvor" i sada on kreće da opstruira bekstvo.

Ako imamo u vidu "isključivost" u pogledu na sukob, HARRY FRIGG donosi dosta relaksiran odnos prema ratu i daje svim junacima, sem Nemaca "humanu" dimenziju, mada ismeva i njih. FRIGG nije subverzivan kao AMERICANIZATION OF EMILY.

U određenom smislu, FRIGG u pojedinim aspektima pada ispod nivoa onog intenziteta koji donosi Newman kao glumac, rekao bih da on glumi "modernije" i "ambicioznije" u odnosu na sam film i ono što je preduzeo Smight oslanjajući se na tipske likove. Isto tako, mnoge stvari su prilično površno tretirane i nudio je prostor za produbljivanje na nivou scenarija koji je inače pisao Peter Stone, autor sjajnih SKIN GAME i vrlo poznatog TAKING OF PELHAM 123. Ovo je ispod SKIN GAMEa, nažalost, ali film ima dosta aduta i vredi ga videti, naročito za fanove Newmana i žanra.

* * 1/2 / * * * *

Friday, April 5, 2013

STOKER

Pogledao sam STOKER Chan Wook Parka, njegov holivudski debi u sezoni kada tri najpopularnija južnokorejska reditelja overavaju engleski jezik. Kim Ji Woon se nije baš snašao sa LAST STANDom pošto se ispostavilo da nema ono poznavanje američkog filma koje je potrebno da bi se nekako rekonstektualizovao Arnie, da nema dovoljan budžet da snimi spektakl niti da ima dovoljno pristojan scenario da bi naprosto snimio solidan film.

Chan Wook Park je snimio strateški znatno mudriji film. Naime, njegov holivudski debi je bez ikakve sumnje čvrsto utemeljen u onome što se očekuje od Chan Wook Parka posle globalnog uspeha sa VENGEANCE trilogijom. Dakle, ovo je left-field ekscentrična priča o čudnoj porodici, mračnim, ubilačkim i incestuoznim odnosima, u kojoj se spajaju ispoliranost mejnstrima, isfoliranost indieja, razne afektacije bliske francuskom filmu i Parkova obeležja iz kanonskih korejskih dana.

U tom pogledu, kao osnovno pitanje možemo postaviti Parkov odabir ciljne grupe. Meni se čini da je STOKER ono što je TWILIGHT trebalo da bude, svojevrsni entry film za mlade u kome će se inicirati za mračniji, pomalo arty pogled na žanr i to ne samo zbog toga što je mlada devojka glavna u filmu već i zato što ono što Park nudi najveću snagu može imati upravo kod mlađue publike, koja je uostalom možda i njegov core audience u Americi.

Naime, ako izuzmemo filmofile, Parkov rad sigurno nije ostavio trajniji utisak na starije gledaoce, uostalom i sam Park je stremio ka obraćanju mlađoj publici, dočim mladi gledaoci koji žele da se izdvioje od vršnjaka sigurno i danas otkrivaju njegove filmove.

A Park im ovom prilikom nudi mali muzej arty rediteljskih rešenja, svih mogućih nadmudrivanja na planu kadriranja i mizanscena, stilema u rasponu od lažnih rakorda, usporavanja i ubrzavanja slike, poigravanja akcentovanjem detalja i svim onim karakterističnim spoljnim obeležjima arty filma koji insistira na svojoj rediteljskoj upečatljivosti. Konačno, scenario Wentwortha Millera imao je samo koristi oda ovako agresivnog rediteljskog koncepta popšto sasvim sigurno ne bi ostavio utisak nešto jači od ukrštanja ADDAMS FAMILY i mnogih home invasion trilera sa početka devedesetih.

Ovako mu je Park dao glazuru vrhunskog mejnstrima sa primesama umetničke pretenzije i pružio jednu potpuno neočekivanu dimenziju Millerovoj karijeri

Scenario je očigledno imponovao svojom jednostavnošću, ali i vrlo šematizovanim dijalozima koje je Park (koji inače slabo vlada engleskim) tretirao vrlo teatralno, insistirajući na blaziranoj isporuci svake replike, i prilično jednostavnom jeziku kojim se junaci izražavaju,. često oslojenom na citate, poslovice, igre rečima, ali bez insistiranja na naturalističkoj ubedljivosti. u tom pogledu, Park je vrlo vešto prevazišao svoj problem u snimanju dijaloga na engleskom.

Ono gde je rezultat već ambivalentiji jeste Parkovo snalaženje sa imaginarijumom američkog filma. Naime, koliko su američki ambijenti s jedne strane zaista vremenom postali "film za sebe" toliko su sa druge strane postali potrošeni i Park ovog puta Ameriku tretira kao prilično sterilno mesto koje ili liči na neko apstraktno arhitektovsko rešenje ili ima neke prenaglašene američke atribute (recimo bajkeri koji se okupljaju kraj neke gostionice). Park dakle ne uspeva da ponudi "svoju Ameriku" pa makar i hiperestetizovanu, kao što to uspeva Refnu u filmu DRIVE.

Zatim, ako se izuzmu Mia Wasikovska i Nicole Kidman u glavnim ženskim ulogama, muški likovi su vrlo neubedljivo podeljeni, počev od glavnog kog igra Matthew Goode, glumac koji nema potencijala da parira ovim dvema divama, ali sličan problem muške podele Park ima i sa drugim likovima što neposredno što konotativno, recimo Britanac Ralph Brown, izrazito poznata britanska njuška, igra klišetiziranog američkog šerifa.

No, u krajnoj liniji Kidman i Wasikovska nose film, pa je šteta više izražena u tome što bi bolja muška podela možda donela neke zanimljive role nego što su oni naročito narušili film.

No, kad se podvuče crta, ostaje pitanje da li je STOKER film koji je svesno pravljen sa idejom da raspameti emo srednjoškolce ili je Park imao veće ambicije a onda se ispostavilo da samo njima može da prodaje svoje stare viceve. No, to nije ni važno, Park zaslužuje dobru volju barem u formi pretpostavke da je imao tačno onakve ambicije kakve je i postigao. Ako je želeo nešto više, onda to svakako nije postigao.

* * * / * * * *

Thursday, April 4, 2013

THE PRIZE

Pogledao sam THE PRIZE Marka Robsona, izvanrednu adaptaciju romana Irvinga Wallacea koju je napisao Hitchcockov scenarista Ernest Lehman, svakako jedna od interesantnijih figura u istoriji ove profesije. Robson je snimio neke solidne filmove u svojoj karijeri ali nikada nije uspeo da prevaziđe status pouzdanog plaćenika, međutim THE PRIZE je jedan od onih filmova u kojima je pokazao izvanrednu veštinu i sposobnost da napravi izvanredan film kada ima dobar materijal u scenariju i ispred kamere. To nažalost nije uvek bio slučaj, a prerana smrt negde u vreme kada je bio na pragu veteranskog statusa čini da se njegov opus i može i ne može lako sagledati.

No, THE PRIZE je vrhunac njegovog rada i zbilja inspirisan komični triler koji je izašao ispod Hitchcockovog šinjela s tim što nije toliko fokusiran na hladnokrvno stvaranje suspensea koliko na šarm Paula Newmana koji u jednu carygrantovsku ulogu donosi virilnost Method Actinga. Dok je Cary Grant bio poznat po prividnoj lakoći svoje glumačke izvedbe, Newman tom tipu uloge dodaje nervozu Method Actinga i u određenom smislu je modernizuje.

Isto tako, okolnosti u kojima se priča dešava nisu onoliko rigidno suprotstavljene junaku kao što bi se desilo kod Hitchcocka a Robson za razliku od njega dosta koristi i povoljan efekat proistekao iz snimanja na lokaciji.

Švedska nudi vrlo dobar ambijent za dešavanje hladnoratovskog trilera kao neutralno čvorište koje je geografski podesno za razne mahinacje, ali pored toga Robson i Lehman maksimalno koriste i neke od tipičnih "predrasuda" onog vremena koje su činile imidž Švedske kao što je recimo mit o seksualnim slobodama. Tako Šveđanka koju igra Elke Sommer kaže Newmanovom liku koji dolazi sa reputacijom ženskaroša, "Compared to an average Scandinavian, you are a mere amateur." Zatim, postoji prilično duhovita sekvenca junakovog skrivanja na skupu nudista.

Uvod u kome se predstavlaju brojni protagonisti priče koji će zaigrati svoju ulogu u toku komplikovanog zapleta realizovan je na vrlo duhovit i vešt način koji je svojstven scenaristima koji su sarađivali sa Hitchcockom i može da posluži kao školski primer za tu vrstu poetike.

U tom smislu, Hitchcoskova senka se nadvija nad THE PRIZE ali je zanimljivo da je ovo bolji film od TORN CURTAINa koji je sam Hitchcock (na relativno sličnu temu) snimio sa Paul Newmanom.

Newman u ovom filmu ima posla sa nekoliko žena a najviše sa glamuroznom Nemicom Elke Sommer. Zanimljivo je da je ona iste godine igralča u jugoslovenskoj koprodukciji OSTRVA Jovana Živanovića sa Peter Van Eyckom, dakle snimala je jugoslovenski film na vrhuncu svoje internacionalne slave. Živanović je imao lepa sećanja na nju, govorio je da je bila mnogo kooperativnija od Van Eycka i pomogla da se film uspešno realizuje.

Prošlo je pedeset godina od filma THE PRIZE i sada srećom postoji i vrlo dobro remasterovano izdanje Warner Archivesa. Svojevremeno je na TCMu ovaj film bio često prikazivan.

* * * * / * * * *

Tuesday, April 2, 2013

FINAL DESTINATION 5

Pogledao sam FINAL DESTINATION 5 Stevena Qualea. Posle trećeg dela, dogodila mi se pauza, i nisam se vraćao ovom serijalu čija sam prva dva nastavka izuzetno voleo. Prvi mi je bio zanimljiv kao dosta hip varijacija unutar žanra omladinskog horora koji je tada pokazivao znake stagnacije uprkos uspehu na blagajnama a drugi je bio maestralno režiran. Treći deo nije bio na nivou prva dva ali jeste uspeo da očuva dignitet franšize. No, posle petog dela postalo je verovatno da FINAL DESTINATION ipak neće uspeti da uđe u jedan beskrajni kontinuitet. Šteta jer čak i u najslabijim izdanjima, a to je za sada meni peti deo jer četvrti još nisam pogledao, FINAL DESTINATION je ipak znatno zanimljiviji od SAW franšize.

S jedne strane, FINAL DESTINATION ima perfektnog negativca, Sudbinu, a ona se ne troši, ne strada i nema potrebe da se izmišljaju načini kako da se ona porazi a potom perpetuira. S druge stram,e stalno ista postavka, gruope junaka koji su "prevarili Smrt" stvara određenu vrstu ritualnosti u serijalu i mogućnost ponavljanja formule čini da ovaj zaplet postane svojevsrni običaj a ne bajata priča.

Nažalost, posle trećeg dela, serijal je ušao u repeticiju umesto reboota i nije se modernizovao već se samo ponavljao pre svega u domenu dizajna i postavke miljea kroz koji se kreću likovi. U tom pogledu peti deo naprosto tera gledaoca da se fokusira na scene smrti, ali ne samo zato jer smo se zbog topga svi okupili nego naprosto jer su svi detalji među tim likovima, njihovi odnosi, i svi detalji vezani za njih, od osobina do odeće već više puta viđeni.

Quale dolazi iz domena 3D fotografije i njegov akcenat je na tome da otkinuti udovi, krv i ošđtrice iskaču pre gledaoca, a ripper sekvence su maštovite, no percipirane su cinično jer nema odnosa prema likovima. Pa ipak, i u tako razvodnjenoj percepciji serijala FINAL DESTINATION deluje bolje od SAWa.

* * / * * * *

VEHICLE 19

DTV ponovo uzvraća udarac u vrlo finom high concept trileru VEHICLE 19 Mukunde Michaela Dewila, sa Paul Walkerom u glavnoj ulozi. Smatram da je Paul Walker jedan od najpotcenjenijih glumaca u savremenom akcionom filmu koji se nikada nije ogrešio, uvek je držao jasnu liniju u svom izboru uloga, a u slučaju filma RUNNING SCARED čak je uspeo da odigra i jedan od onih genre bender filmova. Walker nastupa u bioskopskim projektima ali ponekad radi i DTV i kad ga radi to je na priličnom visokom nivou, sa ambicijama koje su nadomak bioskopskih.

VEHICLE 19 je mininmalistički high concept rriler na liniji COLLATERAL, CELLULAR, PHONE BOOTH i govori o Amerikancu koji doputuje i na parkingu rent-a-kar kompanije uzima auto sa kojim su korumpirani policajci imali neke namere. Priča se potom razvija u potpuno očekivanom pravcu a Paul Walker svojim underplayom, da ne kažem "neglumljenjem" čini poznatu opriču nepretencioznom i efikasnom a izlaganje tipskog lika laganim.

Mukunda Michael Dewil međutim nudi rediteljski koncept koji je zanimljiv. Kamera se nikada ne pomera izvan vozila koje je uzeo Walkerov lik i eventualno snima okolinu iz vizure koja bi se mogla postići unutar vozila. Otud film ima zanimljiv koncept na kom Mukunda insistira i pridržava se dajući svemu auru blage neobičnosti. To ne samo da olakšava snimanje akcionih sekvenci na malom budžetu, već im daje i jedan zanimljiv "ugao gledanja" koji film ne bi mogao da ima da je konvencionalno sniman.

Otud ovaj DTV pokušava da bude svež u odnosu na žanr a ne samo da simulira filmove koji su prisutni u bioskopu i služi kao jeftina zamena za njih. Paradoksalno, VEHICLE 19 je čak i zanimljiviji od Walkerovog najkomercijalnijeg serijala FAST AND FURIOUS koji ga je učinio poznatim i od kog primarno crpi svoju popularnost.

Walkerove mogućnosti kao glumca nisu prevelike ali on mudro bira materijal koji savršeno odgovara onome što on može da pruži. Glumci koji su vezani za franšize koje ih daleko prevazilaze po svom konceptu i koje ne proističu iz njihove glume vrlo često čak i bez izričitih promašaja bivaju odstranjeni iz studija. Nadam se da će Walker i u tom slučaju održati ovaj visok nivo koji je sada uspostavio u poštenom izboru projekata.

* * * / * * * *

Monday, April 1, 2013

WELCOME TO THE PUNCH

Pogledao sam WELCOME TO THE PUNCH Erana Creevyja, film koji je po imenima glumaca a naročito producenta Ridleya Scotta obećavao da se izdvaja od ostatka dosta depresivne ponude aktuelnog britanskog krimića. Međutim, WELCOME TO THE PUNCH je jedan konfuzan pastiš situacija, zapleta i rešenja iz boljih policijskih filmova koji je pritom nemoguće razumeti ukoliko čovek prethodno nije pogledao sve te filmove i u potpunosti usvojio njihove konvencije. Bez sposobnosti gledaoca da popuni "nelogičnosti" i "rupe" u zapletu i "razume" junake na bazi ranijeg iskustva, čini mi se da bi WELCOME TO THE PUNCH bio potpuno negledljiv.

Naravno, ne treba naglašavati da Creevy mimo "priče" nema šta da pruži, da ovo nije akcioni spektakl u kome se slaba priča nadoknađuje spektaklom i da služi samo kao opravdanje za senzacionalne borbe i prizore.

Publicitet koji je dobio WELCOME TO THE PUNCH proistekao je iz angažmana Jamesa McAvoya, Marka Stronga i mnogih drugih poznatih glumaca. U protivnom bi verovatno bio potpuno zaboravljen, možda čak završio pravo na DVDu.

* 1/2 / * * * *

GI JOE: RETALIATION

Pogledao sam GI JOE: RETALIATION Jona Chua, reditelja koji se do sada bavio plesnim filmovima ali se pokazao i u 3D formatu što je verovatno bilo presudno da dobije posao na ovoj "koreografisanoj" akciji za mlade gde je verovatno trebalo da prenese svoju kompetenciju iz serijala STEP UP. Nažalost, rezultat je prilično slab, i to ne samo u domenu onoga gde je Chz trebalo da se snađe a to je koreografija i ritam brojnih akcionih sekvenci, već i na nivou mašte u najširem smislu te reči. Za razliku od Sommersovog filma u kome su Hasbrove igračke dobile taman onakav tretman kakav zaslužuju, Chu je pogrešio u bazičnom ključu stilizacije tako da su onda preostale samo "slabe tačke" ove ionako vrlo riskantne premise za svakoga ko želi da snimi smislen film.

Jedan od osnovnih problema svih autora koji se bave preradanma materijala koji potiče oz drugih narativnih ili pseudo-narativnih formi kao što su stripovi, kompjuterske igre i kolekcije igračaka jeste rekonstrukcija "društvene realnosti" koju zarobljavaju ti artefakti, prizori, zapleti...

Sommers je to pravilno razumeo i napravio je film prepun infantilne maštovitosti, u kome se sukobljavaju dve grupacije high-tech ratnika u uverljivo koncipiranoj stilizaciji. Chuov film je, koliko god to moronski zvučalo, utemeljen u ne previše glamuroznoj realnosti u kojoj se Gi Joe junaci kao futuriostička vojska u nekoliko navrata čak obračunavaju sa slabo naoružanom i neuvežbanom nejači (Severnokorejanci, Pakistanci) što dovodi do prilično apsurdnog utiska.

Kada krene obračun sa organozacijom Cobra, Chu je već uspostavio svet u kome GI Joes deluju antipatično a Cobre krajje apsurdno.

Akcija je mlaka i mahom nemaštovita. Bruce Willis ne uspeva da oživi dešavanja jer se pojavljuje u apatičnom proširenom kameu, Adrienne Palicki je sada već odlutala jako daleko od serije FRIDAY NIGHT LIGHTS i od teksaškog sweethearta iz te serije pretvorila se u ofucanu plastičnu lepoticu koja asocira na stari vic o vanbračnoj vezi Barbieke i GI Joea.

Najveći zločin je ipak počinjen prema Rocku koji je zaista i dalje jedan od najfilmičnijih akcionih heroja, njegovo telo je samo po sebi kinematografija, ali u ovom filmu on nema šta da pruži jer se ni Chu njjime ne bavi dovoljno.

RETALIATION je potpuno promašen nastavak jednog jako simpatičnog filma koji je na kratko dao legitimitet filmovima baziranim na igrama.