Saturday, January 12, 2013

HYDE PARK ON HUDSON

Pogledao sam HYDE PARK ON HUDSON Rogera Michella. Scenario po kome je nastao ovaj film nije baš najsavršeniji primer dramaturgije i toga kako se bira tema, postavlja ritam izlaganja i raspoređuju akcenti u priči, međutim, Roger Michell je veliki reditelj i on uspeva da ovaj klimavo postavljen scenario pretvori u solidan film, da oživi likove i ambijent na ekranu i da tamo gde postoje rupe na nivou priče ili odabira događaja koje pratimo impresionira gledaoca svojim rediteljskim postupkom.

Bill Murray je izvanredan kao Franklin Delano Roosevelt, veliki, lucidni, državnik koji je transformisao svet svojim odlukama kako u vreme Depresije tako i potom u periodu Drugog svetskog rata. Njegova igra je uspela da zarobi lakoću sa kojom se Roosevelt suočavao sa svim problemima, od zdravstvenih do političkih, a kako govori ovaj film i romantičnih, a da savki od njih ne izgubi na svojoj težini i složenosti. Samuel West i Olivia Colman uspevaju da zarobe nesigurnost britanskog kraljevskog para koji dolazi u SAD da moli za pomoć, i u stalnom strahu da neće biti ismejani kao relikt prošlosti, naročito u susretu sa jednim izrazito modernim državnikom kao što je Roosevelt. Tome svakako doprinosi i iskustvo svih ovih glumaca u komediji i stvaranju osećaja blage neprijatnosti. Michell uspeva da na vrlo efekatn način prikaže ono komično, i "ljudsko" u ovim čuvenim figurama, a da ih ne pojeftini.

U tom pogledu, junakinja iz čije se vizure sve ovo priča, a igra je Laura Linney, predstavlja straight osobu od koje se odbijaju i u odnosu na koje se mere ekscentičnosti glavnih "komičnih" figura. Ona je u filmu omniprezuentna, jednim delom kroz sugestuivnost voiceovera kojim prati scene u kojima se ne pojavljuje.

Pored sposobnosti da izuzetno dobro pronikne u samu suštinu karaktera o kojima govori i jasne žanrovske artikulacije na koji način želi da osveži njihovu sliku u popularnoj kulturi, Michell je kao i uvek izvanredno vešt u vizuelnom pogledu. Sa vrlo skromnim budžetom on uspeva da rekonstruiše i fetišizuje jednu epohu, i uspešno integriše vuisoku estetizaciju sa pripovedačkom funkcionalnošću u inscenaciji i kadriranju.

Da je događaj o kome film govori istorijski značajniji i bombastičniji, i naravno da romantični zaplet o kome se govori nije kontroverzan, čak prilično izopačen, HYDE PARK ON HUDSON bi verovatno snažno figurirao i u trci za "oskare". Međutim, ovaj engleski kralj je kao tema već nagrađen nedavno u filmu KING'S SPEECH tako da HYDE PARK nije imao puno šanse, naročito jer se bavi nečim iz Rooseveltove biografije po čemu sigurno "ne treba" da bude zapamćen.

Taj spoj prelomnog susreta između Roosevelta i britanske krune u kome je na neki način on uveo kraljevsku porodicu da "igra" po njegovim, modernim pravilima (uostalom i KING'S SPEECH govori o sudbini prvog britanskog Kralja koji je morao da ima posla sa medijima) i sporedne priče vezane za njegov nekonvencionalni intimni život na neki način prikazuje sliku jedne vrlo složene ličnosti koja je svoju privatnost "oblikovala" kao i čitav svet. Nelsonov scenario je u tom pogledu dobro zamišljen ali nije dobro realizovan do kraja jer nijednu od tih tema ne uspeva da aktivno zaokruži.

Michell ipak uspeva da izvuče snažan emotivni odjek ove priče. Kao Britanac, Michell ne favorizuje nijednu od strana, uostalom Rooseveltova intimna priča je više u duhu francuskog filma nego angloameričkog, ali svakako da Kruni prilazi sa adekvatnim razumevanjem.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment