Saturday, June 30, 2012

VENDETTA

Pogledao sam ekranizaciju romana VENDETTA Mikaela Hafstroma, jedan od radova iz serije o Hamiltonu iz 1995. godine. Kao što znamo, Hafstrom je kasnije otišao u Holivud i uspeo da ostvari pristojnu karijeru pouzdanog profija. VENDETTA je priča smeštena u Italiju i u noj se Hamilton bavi otmicom švedskih zvaničnika koji su pokušali da spreče mafijašku mahinaciju u trgovini švedskim naoružanjem.

Kuriozitet je da Hamiltona igra Stefan Sauk, glumac koji nimalo ne liči na akcionog heroja, već pre na nekog mirnog službenika, i mislim da je ovo jedini akcioni film o tajnom agentu u kome je glavni junak ćelav.

Hafstrom je očigledno želeo da kroz fizički izgled ponudi "drugačijeg tajnog agenta" kako bi se diferencirao od Bonda i sličnih derivata i u tome je uspeo. Međutim, na nivou same priče, Hamiltonova pustolovina je čist sub-bondovski pastiš smešten u Italiju.

Hafstrom ne pravi naročite intervencije u odnosu na ikonografiju italijanske mafije, i jedino u čemu je VENDETTA bogatija od tipičnih subb-Bond radova je velika pažnja posvećena scenama sa Hamiltonovom porodicom. Kroz ceo film Hafstrom nudi prijatnu old school režiju u ravni američkog proseka osamdesetih, bez pokušaja da se radi ono što Šveđani ne umeju, i sa solidnom realizacijom onoga što umeju. U tom pogledu, Hafstrom je već 1995. pokazao da je solidan i ozbiljan profi, i kasniji intrigantniji filmovi su mu omogućili da tu rutinu predstavi i Holivudu.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 29, 2012

STAY

Pogledao sam STAY Marca Forstera, curio po scenariju David Benioffa koji u prvoj polovini deluje kao okrepljujući arty trijumf produkcionog dizajna na bleferskom pričom ali do kraja ipak ostaje previše šupalj da bi se mogao pokriti svojim spoljašnjim efektima. Forster je u pojedinim delovima maestralno inscenirao ovu hičkokovsko-linčovsku priču o psihijatru koji pokušava da spreči samoubistvo pacijenta koja to u stvari nije, a glumačka ekipa koju predvode Ewan McGregor, Ryan Gosling i Naomi Watts povremeno uspeva da bude na visini zadatka. Ipak, na kraju svega čini se da koliko je publika ostala neupućena u događaje toliko su ostali neupućeni i glumci i ovaj film deluje kao retko površno glumljen rad ovakve All-Star ekipe.

Benioff je scenarista koga karakterišu realizam i dobro postavljene priče i njegov pokušaj da ode putem nekih iracionalnijih postavki deluje mehanički, i na kraju STAY deluje kao da je u grčevitoj potrazi za nečim iracionalnim. S druge strane, ako je mehanika trebalo da bude adut, njena znakovitost mi je izmakla. Scenario za ovaj film je mnogo manje virtuozan nego što su autori mislili.

STAY nesumnjivo jeste prilično neobičan eksces u filmografijama svojih autora & učesnika, pa i u holivudskoj produkciji uopšte. Nažalost nedostaje mu više ubeđenja kako bi uspeo da u potpunosti sazri kao iole vredan rad.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, June 28, 2012

DARKER THAN AMBER

Pogledao sam DARKER THAN AMBER ekranizaciju romana Johna D. McDonalda o detektivu Travis McGeeju koji uprkos svojoj velikoj popularnosti još uvek nisu uspeli da dobiju adekvatnu filmsku sudbinu. Pre nekoliko godina krenule su priče da DiCaprio i Oliver Stone žele da snimaju film o McGeeju a u međuvremenu su u sličnom miljeu nastali romani Dona Winslowa i serija TERRIERS. Isto tako, Jim Rockford se može smatrati jednom od varijacija na Travis Mcgeeja.

DARKER THAN AMBER je 1970. snimio Robert Clouse. Iako je Clouse režirao jedan od najznačajnijih filmova svih vremena, nikada ga nisam previše cenio - naročito ne kao reditelja u zanatsko-stilskom smislu, i u tom pogledu DARKER THAN AMBER me demantuje. Film je vrlo zanimljivo izveden sa nekoliko sjajnih rešenja i stylish atmosferom.

Travisa igra Rod Taylor što je svakako moglo i bolje da se reši jer mi se čini da Taylor, iako je nesumnjivo bio značajan glumac u svoje vreme, nema tu vrstu šarma koja je potrebna za ovu vrstu junaka. Suzy Kendall igra devojku oko koje se zapliće misterija a bizaran cameo ima i Jane Russell.

Clouseov film je na nivou tempa vrlo relaksiran, i ne nudi previše tenzije. Ipak, mislim da kompletisti treba da ga vide jer nudi neka zanimljive situacije i rešenja, a naročito ako imamo u vidu da je Travis McGee ekranizovan još samo jednom i to za televiziju.

* * 1/2 / * * * *

RIO CONCHOS

Pogledao sam RIO CONCHOS Gordona Douglasa, jedan iznenađujuće tvrd, nasilan, vestern smešten u period neposredno posle kraja Građanskog rata koji po svom sejnzibilitetu više podseća na špageti vestern nego na Foxovu produkciju iz 1964. godine. Gordon Douglas je jedan od majstora B-filma koji su unosili specifičnu mračnu dimenziju i prizore sa društvenog naličja u naizgled rutinske B-filmove svog vremena. Pored odličnih detektivskih filmova sa Frank Sinatrom, pokazao se i kao nastavljač nihilističkih krimića sa Cagneyem i sa zanimljivim vesternima.

RIO CONCHOS je snimljen po romanu Clair Huffakera po čijem je scenariju malo pre toga rađen COMANCHEROS iz koga RIO CONCHOS preuzima deo podele.

Zaplet je zanimljiv - poludeli konfederalni pukovnik krade tovar vinčesterki i planira da ih podeli Apačima kako bi započeo rat iza severnjačkih linija. Unija šalje svog kapetana, njegovog ađutanta - crnca kog igra Jim Brown, osramoćenog konfederalčnog majora i robijaša ubicu da lociraju ukradeno oružje. Pustolovina ih vodi kroz teritoriju kontrolišu Apači, meksičke bande i sve se zavšava obračunom u samom "Srcu Tame" koje gradi poludeli Pukovnik.

Iako Pukovnikov "South Will Rise" plan nema nikakve džejmsbondovske dimenzije u sebi kao u nekim kasnijim vesternima ili modernim varijantama kao što su WILD WILD WEST ili JONAH HEX, Edmond O'Brien gradi vrlo zanimljivu rolu i bazira lik na Douglasovom konceptu da se o njemu dugo priča a da se kratko vidi.

Za razliku od italijanskih reditelja koji bi sigurno mnogim situacijama iz ovog filma dali šamansku dimenziju, a takvih lokacija i događaja ima nekoliko, Douglas je pre svega efikasan i pripovedanje mu je na prvom mestu. Ipak, nema nikakve sumnje da je upravo on kao reditelj učinio ovaj film neobičnijim od proseka mejnstrim vesterna iz tog perioda - naročito ako imamo u vidu da u produkcionom smislu RIO CONCHOS nije bio profilisan kao prestižan projekat koji će bilo šta prevazići.

U nekim drugim filmovima kao što je recimo BARQUERO, Gordon Douglas se i direktnije bavi špageti estetikom.

* * * / * * * *

Tuesday, June 26, 2012

EXTRATERRESTRE

Pogledao sam EXTRATERRESTRE Nacho Vigalonda, jedan od filmova koji je obeležio žanrovske festivale u 2011. godini. Vigalondo je posle CRONOCRIMENES biop primećen u Holivudu međutim umsto neumitnog američkog debija snimio je još jedan španski film u sličnim produkcionim uslovima kao što je imao i na debiju. EXTRATERRESTRE je romantična komedija sa elementima SFa. Film govori o ljubavnom trouglu koji se razvija u specifičnim okolnostima dolaska vanzemaljaca na Zemlju. Dok nad gradom lebdi veliki leteći tanjir, devojka, momak, ljubavnik i njen stalker pokušavaju da razreše svoje tenzije neumitno obojene prisustvom NLOa.

Vigalondo je sasvim sigurno našao recept kako da očara publiku žanrovskih festivala - ponudio im je film koji na nivou premise nudi čist SF ali zapravo na kraju od toga gotovo da nema ništa - time je stvorio utisak kao da sagledava žanrovske postavke iz jedne potpuno nove vizure. Međutim, taj utisak je lažan - činjenica je da Vigalondo nudi jednu situaciju koja nikada ne čini glavni fokus priča o dolasku vanzemaljaca ali se čak ni sa pomeranjem NLOa na sporedno mesto u filmu, van fokusa, taj zaplet ne razvija u razmerama koje bi bile dovoljno da se EXTRATERRESTRE posmatra kao polemika sa žanrom.

U određenom smislu, EXTRATERRESTRE dotiče samo ono što smo do sada mi preuzeli od žanra kao deo opšte kulture u percepciji vanzemaljaca.

Otud, nema razloga da se EXTRATERRESTRE ne sagledava kao prevashodno romantična komedija. Čini mi se da u slučaju ovog filma etiketa SFa mnogo više opisuje publiku kojoj će se ovaj film dopasti, ili neće, nego što definiše njegov sadržaj. Dakle, EXTRATERRESTRE je najpre romantična komedija za one koji ne gledaju ovaj žanr, sa odnosima i situacija preuzetim iz tradicije nekih drugih žanrova. Kao romantična komedija, Vigalondov rad izuzetno dobro funkcioniše, uspeva da prikaže ne samo high concept koji je spojio glavne junake već i emocije među njima. U tom smislu, Vigalondo se pokazao kao snalažljiviji i od mnogih romcom rutinera. No, ako imamo na umu Vigalondov bogat opus kratkih filmova oni itekako svedoče da je upravo ovaj žanr kod njefga možda i zastupljeniji od SFa ili horora.

Rediteljski koncept je sličan CRONOCRIMENESu, EXTRATERRESTRE je zanimljivo i snalažljivo režiran film koji uspeva da maksimalno iskoristi neveliki broj lokacija na kojima se dešava i da kroz samo nekoliko ambijenata, pre svega kroz ponašanje likova, dočara beskrajne mogućnosti života u pustom gradu.

Nadam se da će Vigalondo i u svom holivudsklom debiju, a sve mu je bliži kroz saradnju sa Mark Millarom uspeti da očuva ovaj off the wall pristup koji bi sada u Holivudu definitivno mogao da naiđe na solidan prijem, naročito ako imamo u vidu ekspanziju found footage filma.

* * * / * * * *

Monday, June 25, 2012

HAMILTON - I NATIONENS INTRESSE

Pogledao sam HAMILTON - I NATIONENS INTRESSE Kahrine Windfeld, novu ekranizaciju romana o švedskoj varijanti agenta 007 - Hamiltonu, koga su do sada igrali poznati glumci poput Peter Stormarea i Stellana Skarsgaarda. U ovom filmu, koji je možda i najbolja ekranizacija romana Jana Guilloua igra Mikael Persbrandt koji je igrao u oskarovskom filmu Suzanne Bier ali definitvno nema potencijal da bude velika zvezda kao Stormare i Skarsgaard. Zanimljivo je da ovu veliku franšizu kao glumac preuzima neki manje harizmatičan glumac kao što je Stiega Larssona preuzeo Mikael Nyqvist koji se nije nametnuo kao naročito harizmatična faca. Međutim, Persbrandt nadoknađuje nedostatak magnetizma hladnokrvnošću, fizičkom spremnošću i odličnim snalaženjem u borilačkim scenama. U tom smislu, iako HAMILTON - I NATIONENS INTRESSE ima sličan TV feel kao i švedske ekranizacije Larssona, ipak je reč o filmu koji istinski može da bude konkurentan u bioskopima. Otud mi je ova prva od dve ovogodišnje švedske ekranizacije bolja od tamošnjih filmova po Larssonu.

Film govori o švedskom agentu ali priča se odvija širom sveta a negativci su Amerikanci, što je u skladu sa Guillouvim levičarskim nazorima. Međutim, film je većim delom na engleskom, naravno deo tog engleskog je broken i čini mi se da je to rešenje bilo vrlo dobro - film je istovremeno English-Speaking ali je to i uverljivo jer situacije iziskuju da se govori na engleskom. Sa budžetom od 7 miliona dolara, Kathrine Windfeld je vrlo vešto realizovala akciju i globetrotting u tehničkom smislu, dok negativce igraju recimo vešto izabrani strani epizodisti kao što je Jason Flemyng.

Otud je HAMILTON sa spojem švedske veštine i visokotehnoloških okolnosti nastanka stoji kao odličan recept kako se u Evropi može napraviti dobro postavljen i konkurentan B-film koji nema čega da se stidi kada se nađe u bioskopima sa američkim akcijašima.

Štaviše, nemam nameru da spoilujem ali HAMILTON u prvih pola sata donosi jedan od najradikalnijih obrta koje sam ikada video u mejnstrim akcionom trileru, u ravni onog kada teroristi u DIE HARD 2 obore avion. razvoj priče u odnosu na taj preokret je takođe prilično ekscentričan i nudi neka ritmička rešenja na tragu THE BOURNE SUPREMACY.

U svakom slučaju, zanima me da vidim i nastavak koji će režirati tip koji ima veće iskustvo kao reditelj materijala za igre nego na filmu ali to bi svemu moglo dati jednu interesantnu dimenziju.

* * * / * * * *

COMPARTIMENT TUEURS

Pogledao sam COMPARTIMENT TUEURS Coste Gavrasa, njegov rani film koji se oslanja na tradicije francuskog krimića ali i Novog talasa. Dakle, ovde se tek na nivou detalja dotiče politika i ne bi se naslutio pravac kojim će se kasnije kretati Costa Gavras. Film je snimljen po krimiću Sebastien Japrisota koji je više puta ekranizovan i nije tipičan pisac krimića. Štaviše filmovi poput Jeunetovih i Jackinovh ekranizacija su mnogo poznatija filmska izdanja njegovih romana.

Otud ni Gavrasov film nije tipičan krimić već jedan rašomonski pogled na zločin koji ipak u krajnjoj konsekvenci pripada ovom žanru.

U glumačkoj ekipi pojavljuju se zvezde Yves Montand, Michel Piccoli i Jean-Louis Trintignant a scena za pamćenje je izuzetno dinamična, artificijelna ali ajko energična završna potera.

U ovom filmu Gavras je pokazao da je izuztno vešt, srećom je ubrzo uspeo da definiše i sadržaj koji će tom veštinom oblikovati.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 22, 2012

HUGO

Pošto su se izjalovile mogućnosti da se novi Scorseseov film HUGO pogleda u bioskopu, overio sam DVD Rip. I zbilja, Scorsese je snimio svoj odgovor na Kusturičin UNDERGROUND u kome je Kustinu opsesivnu temu Jugoslavije koja se prelama kroz privatne priče, zamenio temom filma, vlastitom opsesivnom temom - sve ostalo je gotovo pa identično, stilizovani ambijent u kome se sve dešava, atmosfera podzemlja, zakulisnih prostora u kome žive protagonisti, fetišizam apsurdne arhitekture i rekvizite i naravno alternativna istorija. Za razliku od Kusturice koji se sa Kovačevićem bavio pitanjima alternativne istorije jedne države i držao se ideologije kao teme, Scorsesea zanima alternativna istorija filma, priznanje Georges Meliesu za života, bajka o sudbini filma.

Sigurno da će biti onih poznavalaca istorije filma koji će pokušati da nađu neku vrstu političke ili estetske teorije zavere u Selznickovom objašnjenju Meliesove rehabilitacije jer ispada da su Meliesa oživeli sanjari iz publike a ne nadrealisti, ali sentimentalna poruka o značaju filma je apsolutno jasna i živa. Scorsese bez ikakve sumnje sebe prepoznaje i u liku dečaka koji otkriva Meliesa i u Melioesu samom tako da je zanimljivo kako svoje krajnje autobiografske opsesije tumači kroz jednu bajku, nastalu po tuđem materijalu.

Nisam čitao Selznickovu knjigu ali bih po strukturi rekao da se Scorsese i Logan dosta drže knjige. Film nema klasično postavljenu priču i dramaturgiju i mislim da je pokušaj da se kao takav prikauje deci dosta rizičan, odnosno da je HUGO pre svega film u kome mogu da uživaju filmofili i filmadžije nego deca. Rekao bih da izvensa dramaturška raspojasanost ovog filma može smetati i publici koja nije u toj meri posvećena filmu i nema strpljenje da se njime bavi kao temom.

Filmovi iz raznih epoha su oduvek bili osnovno pogonsko gorivo Scorseseovog rada, a HUGO to samo eksplicitno pokazuje. Nesumnjivo da je HUGO ona vrsta filma koje stari reditelji snimaju "za svoju dušu" ali Scorsese srećom još uvek nije izgubio razum i sada se nalazi u jednoj vitalnoj fazi preispitivanja raznih žanrova.

Saradnja sa Robertom Richardsonom proizvela je još jednu izvanrednu fotografiju a glumačka podela je kao i uvek kod Scorsesea prvoklasna i po imenima i po onome što su pružili.

ARTIST i HUGO su u istoj sezoni povezali najmoderniji sa arhaičnim filmskim izrazom i pokazali svu vitalnost starih filmova koju treba rehabilitovati. Scorsese ne samo da nije izgubio snagu svog rediteljskog rukopisa već je u njemu pronašao i nešto novo u ovom filmu.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, June 21, 2012

FELON

Sve su ređi autentični B-filmovi od momenta kada je tu funkciju preuzeo DTV. Srećom, Stephen Dorff se trudi da stvari koje radi za DTV imaju više smisla nego što bi se očekivalo, da imaju theatrical izgled i nešto sveže na nivou scenarija i režije. Ove godine smo imali BRAKE, Dorffovu varijaciju na BURIED a pre četiri godine je producirao FELON Ric Roman Waugha, nekadašnjeg kaskadera koji je u ovom filmu pokazao da ima vrlo mišićav scenaristički i rediteljski stil.

FELON je u svakom smislu testosteronski B-film. U njemu ima pomalo žena, ali i one su tako odabrane da izazivaju vrlo muževne reakcije, ali veći deo je smešten u najtvrđi deo jednog od najtvrđih zatvora u kome borave najokoreliji i najnabildovaniji kriminalci. Stephen Dorff kao i svaki pravi B-junak dospeva u zatvor jer je branio porodicu i nehotice bejzbol palicom ubio provalnika. Biva primoran da napusti svoj perspektivni blue collar život i skončava u zatvoru. Tamo postaje svedok obračuna među članovima Aryan Brotherhooda. Kada u strahu obije da svedoči, kreće da ga maltretira čuvar-sadista a on dobija savete od Zen osuđenika na smrt kog igra Val Kilmer i koji je dospeo u zatvor tako što je zatro seme čitavih porodica ljudi koji su mu ubili ženu i ćerku što je moram priznati jedno od originalnijih krivičnih dela počinjenih u istoriji zatvorskog filma.

FELON je vrlo jednostavan u postavci, vrlo je sveden i moram priznati da me je Ric Roman Waugh iznenadio scenarističkom zrelošću. Nema nikakve sumnje da on ovde barata isključivo klišeima ali to radi sa izuzetnom ubedljivošću a kada se kičmi koju čine Dorff i Kilmer doda Sam Shepard da svemu pruži malo klase, onda je ovo vrlo respektabilan B-film. U ideološkom pogledu, još od nekih radova Peter Berga nisam video ovakvu desničarsku fantaziju. FELON je reakcionaran kao da se snimljen sedamdeset i neke, takve stvari se ne viđaju u savremenom filmu.

Ric Roman Waugh se kao reditelj izražava jednostavno. Kombinujući multicam pristup, visok tempo u montaži i neverovatnu filmičnost muških figura koje povređuju jedne druge, Waugh pravi stilski konzistentan film koji gotovo pa da imponuje svojom svešću o tome šta su mu kapaciteti. Vidim da će Waugh sa sledećim filmom uspeti da uđe u bioskope i da mu igra The Rock glavnu ulogu i rekao bih da je to odličan spoj.

FELON definitivno treba da pogledaju svi ljubitelji mačo filmova o ljudima koji sazrevaju tek kada su izloženi izvesnim oblicima nasilja.

* * * / * * * *

Wednesday, June 20, 2012

HANSEL AND GRETEL

Sa zakašnjenjem sam pogledao korejski HANSEL AND GRETEL Yim Pil Sunga, reditelja koga sam zapazio po solidnom filmu ARCTIC JOURNALS. HANSEL AND GRETEL je znatno ambiciozniji i znatno slabiji film u kome se mana iz prethodnog filma prenela u znatno većim razmerama.
Naime, ANTARCTIC JOURNAL je bio baziran na jednostavnoj premisi koju je pošteno iako relativno mehanički priveo kraju, usput stvarajući dobru atmosferu i utisak o fscinantnim i surovim prostranstvima gde je priča smeštena. HANSEL AND GRETEL dovodi tu mehaničnost do paroksizma.
Yim Pil Sung u ovom filmu nudi suvu mehaniku ne samo na nivou zapleta i osnovnog zamjca koji vodi priča, već i na nivou karaktera i na nivou dizajna. Svaki detalj je potpuno očekivan a rediteljska mehanika izlagaja sih tih sadržaja koje je Yim Pil Sung pripremio je bazirana na pretpostavci da je sve što gledamo apsolutno revolucionarno.
Otud vremenom HANSEL AND GRETEL pistaje gotovo nepodnošljiv, kao film koji je u neprestanom grču da nas zadivi a pritom manipuliše idejama i rešenjima koja su na nivou simbolike u reklamama. Prilično je neobično da ovako ambiciozan film koji definitivno nije art-house (osim ako ja nešto nisam pogrešno razumeo) bude u toj meri žanrovski neodređen. Najsličniji film koji bi polužio za poređenje je Tarsemov THE CELL koji je ipak jasno profilisan kao triler, a HANSEL AND GRETEL luta između ekscentrične porodične drame, osavremenjene bajke, dekonstrukcije bajke i horora a na kraju ne spada ni u jedan od tih žanrova, što je za ovako ambiciozan i skup film skoro pa nedopustivo.
Šteta je što su solidan budžet i veliko tehničko znanje uzalud utrošeni na ovako nerazrađen koncept za koji je potpuno neverovatno da ne funkcioniše ako imamo u vidu na kojim je elementima baziran.

* * / * * * *

Tuesday, June 19, 2012

HALF NELSON

Sa zakašnjenjem sam pogledao odličan film Ryana Flecka HALF NELSON u kome je Ryan Gosling ostvario jednu od ključnih uloga za dalju afirmaciju koja će uslediti u naslovima kao što je BLUE VALENTINE itd. I zbilja, Ryan Gosling je temelj ovog zanimljivog filma o školskom nastavniku navučenom na krek i njegovom ambivalentnom odnosu sa učenicom čiji je brat u zatvoru upravo zbog dilovanja kreka. Naturščik Shareeka Epps odlično parira Goslingu u ulozi devojčice, mada je njen zadatak ipak nešto lakši. Naime, Golsing vrlo ubedljivo donosi lik čoveka na kreku koji se trudi da funkcioniše i očuva neke šarmantne parčiće svoje ličnosti. Uopšte, ključni segmenti po kojima se HALF NELSON izdvaja jesu pored Goslingove igre, biografija njegovog lika kao potomka razočaranih i mejnstrimizovanih radikala iz šezdesetih i rediteljski postupak.

Rediteljski postupak koji donosi Ryan Fleck kao reditelj i Anna Boden kao scenarista i ko-autor jeste zapravo stilska transformacija jednog dobro poznatog podžanra. Naime, HALF NELSON je u osnovi inspirational priča koja se ranije prikazivala u filmovima kao što je DANGEROUS MINDS, BLACKBOARD JUNGLE i sl. a sada dobija svoje unapređenje i prilagođava se zahtevnijem senzibilitetu. Otud, HALF NELSON i nema neke senzacionalističke melodramske preokrete već dosta svedenu priču koja ipak na kraju biva zaokružena i dovodi do transformacije junaka.

U tom smilsu, HALF NELSON spada u red filmova kao što su WRESTLER i WARRIOR koji uzimaju jednu mejnstrim matricu i rade je sa indie senzibilitetom, s tim što je HALF NELSON ubedljiviji od oba ova primera.

* * * / * * * *

Monday, June 18, 2012

A COLD NIGHT'S DEATH

Pogledao sam TV film A COLD NIGHT'S DEATH Jerrolda Freedmana, po scenariju Christophera Knopfa. ABC je u seriji vrlo upečatljivih televizijskih filmova sa početka sedamdesetih proizveo ovu jako interesantnu horor priču koja po kapacitetima svog koncepta najviše podseća na produženu priču TWILIGHT ZONE ali po atmosferi sasvim dobacuje do bioskopskog filma. Robert Culp i Eli Wallach igraju dvojicu naučnika koji eksperimentišu sa majmunima na jednom planinskom vrhu. Pošto je prethodni naučnih izgubio razum i nastradao pod nerazjanjenim okolnostima, oni preuzimaju njegovo mesto i polako shvataju da bi i njih vrlo lako mogla zadesiti ista sudbina.

Pitanje počinioca je tretirano kao preokret, i to je manje efektan deo završnice - mnogo je zapravo zanimljiviji whydunit od whodunita u ovom filmu.

Culp i Wallach su odlični u ovoj duo-drami a Freedman uspeva da ostavi solidan utisak sa pažljivo izgrađenom atmosferom. Scenografija i lokacije su takođe ubedljivi i A COLD NIGHT'S DEATH deluje mnogo zahtevnije od ostatka televizijskih projekata kada se uzme u obzir location shooting.

Da je reč o boskopskom filmu, svakako da bi se nedostatak razrade zanimljivo postavljenih događaja mogao posmatrati kao problem, ali kad je reč o TV filmu, ovo je jedan izvanredan reprezent te forme iz vremena kada je ona dostigla svoje vrhunske domete.

ALL GOOD THINGS

Pogledao sam ALL GOOD THINGS, igrani film u kome Andrew Jarecki koga znamo po dokumentarcu CAPTURING THE FRIEDMANS rekonstruiše jedan krajnje bizarni zločin čiji je počinilac zahvaljujući malo veštini, malo društvenom položaju prošao nekažnjen. Ryan Gosling igra duševno obolelog naslednika bogate njujorške kuće koji ženi jednu občnu devojku, uspeva da je potpuno rastroji i po slutnjama Jareckog ubije, kako bi kasnije on sam postao još bizarnije rastrojen, ušao u fazu prerušavanja u ženu, i organizovao lukavi plan kako da zauvek ukloni svedoke.

Prva polovina filma govori o braju junaka i žrtve i u njoj se njegov društveni položaj prikazuje kao dvosekli mač. Koliko je s jedne strane on mogao da priktiva svoje ludilo bogatstvom toliko je ipak i način života koji je pružao supruzi nju držao u tom odnosu. U drugoj polovini međutim gledamo čoveka koji iz jedne zaštićene pozicije kliza na marginu, kojoj po svojim delima negde i pripada i tu film dobija specifičnu dimenziju.

Naime, u prvom delu ALL GOOD THINGS deluje kao pitomija i manje neobična varijacija na izvanrednu istinitu priču REVERSAL OF FORTUNE Barbeta Schroedera, ali u drugoj polovini Jarecki prikazuje onu Ameriku koja je sposobna da iznedri najbizarnije serijske ubice upravo zahvaljujući svojoj toleranciji i nemešanju u tuđa posla s jedne, odnosno kroz brutalne ekonomske odnose i liberalne zakone o samoodbrani sa druge strane.

Naravno, Jarecki menja imena glavnih ličnosti pošto svoje junake dovodi u poziciju da oživljavaju njegovu verziju zločina koja, ruku na srce, deluje sasvim uverljivo, pre svega na nivou motivacije počinilaca, ali ima u sebi i nečeg prilično tabloidnog.

Ryan Gosling uspeva da učini gledljivim jednog čoveka koji je zapravo bio nepodnošljiv i ovo je izvanredna rola između ostalog i zato što prepušta životu da bude senzacionalistički a lik tretira vrlo svedenim sredstvima. Frank Langella kao "otac porodice" je najviše u "movie" štimungu i ne prati Goslingovu svedenost. Žrtva Kirsten Dunst je emotivni centar filma, dok posle smrti njenog lika sve ne preuzme Gosling.

Dok je REVERSAL OF FORTUNE imao i određeni mejnstrim potencijal, ALL GOOD THINGS je čist indie uprkos odličnoj realizaciji i dizajnu. Otud pored ljubitelja indie filma u njemu naročito mogu da uživaju ljuitelji true crime priča. Inače, verujem da ova vrsta bizarnih individua ne čini potentno bioskopsko iskustvo.

* * * / * * * *

Saturday, June 16, 2012

WAR HUNT

Pogledao sam WAR HUNT Denisa Sandersa iz 1962. godine. Ovaj film je značajan po tome što donosi ranu glavnu ulogu Roberta Redforda iako je top billing na filmu dobio John Saxon, što iz današnje vizure deluje potpuno apsurdno. WAR HUNT se pojavio na samom početku Vijetnamskog rata kao priča o ratu u Koreji. Na osnovu toga bi se moglo pretpostaviti da je kroz priču o KOreji zapravo pokušao da govori o Vijetnamu ali čini mi se da je 1962. godina još zucvek sam početak tog sukoga i nekako ne deluje mi da se WAR HUNT punopravno može priključiti filmovima koji su problematizovali američko vijetnamsko iskustvo.

Ipak, WAR HUNT svakako jeste film u kome se temi rata prilazi kritički i fokus je na sudbinama vojnika i onome šta ih čeka posle rata. Glavni junak kog igra Redford je običan momak koji dolazi u viojsku i zatiče jedinicu čiji je glavni adut psihopata koji se noću iskrada i ubija neprijatelje - njega igra John Saxon. Uprkos tome što je očigledno poremećen, on drži ostatak jedinice u strahu, ali joj isto tako donosi i odlikovanja. Otstak ekipe čine profesionalni podoficir kog igra Sydney Pollack čiji je osnovni cilja da posle 20 godina ode u penziju i još jedan vojnik koji je od 1937. u službi i uopšte nema ideju šta bi radio kao civil.

Pravo iskušenje za jediniciu nastupa kada se u jednom trenutku potpiše primirje, a Saxon odlazi tokom noći da nastavi sa ubijanjem neprijatelja.

Sandersov film je mnogo efektniji na nivou postavke nego na nivou realizacije gde je prilično rutinski ali solidan. Evidentno je da je Redford od samog početka svoje karijere birao atipičan i snažan materijal, pa ne treba da čudi kako se profilisao kasnije kada je postao zvezda.

U glumačkoj podeli, pored Redforda i Pollacka, zanimljivo je videti i mladog Tom Skerritta.

* * * / * * * *

JUAN DE LOS MUERTOS

Pogledao sam JUAN DE LOS MUERTOS Alejandro Bruguesa i mogu reći da su moje strepnje kako je reč o žanrovskom filmu čiji je jedini kvaltet to što je prvi kubanski zombi rad bile neosnovane. Naime, JUAN DE LOS MUERTOS jeste film čiji je osnovni kvalitet to što se dešava na Kubi, i što je kubanski (odnosno špansko-kubanski, da se razumemo jer osetan je španski know how u ovom filmu) ali svakako da nije dobar samo kao kuriozitet,

Naprotiv, JUAN DE LOS MUERTOS je zbilja izuzetno kvalitetna zombi komedija na tragu SHAUN OF THE DEAD od koga preuzima i ideju za naziv i samu strukturu i reklo bi se da je ovo film koji na najbolji način reprezentuje uticaj ovog klasika Edgara Wrighta, Naravno, Kubanac Brugues nije reditelj Wrightovog kalibra niti je imao takve uslove za rad ali je vrlo dobro prepoznao koje elemente kubanskog mentaliteta treba da uposli,

JUAN DE LOS MUERTOS nema naročito pozitivan odnos prema Castrovom režimu, i više je satiričan prema idiosinkratičnosti života na Kubi nego što je otvoreno kritičan prema Castru. Svet koji Brugues prikazuje jeste Kuba o kojoj manje-više znamo, sa razvijenom crnom berzom, prostitucijom, nestašicama, bizarnim gradskim saobraćajem ali isto tako i narodom koji je na sve to navikao i u izvesnom smislu u tome ja našao sebe.

U tom pogledu, Brugues je na neki bizaran način pošten - glavni junak Juan je lenčuga i prevarant koji se snalazi po Havani obavljajući razne akcije ali je isto tako svestan da takav način života inače ne bi mogao da praktikuje u Majamiju ili bilo gde u kapitalizmu.

Verovatno JUAN DE LOS MUERTOS neće učiniti Bruguesa disidentom na Kubi, ali isto tako neće ga učiniti ni miljenikom vlasti. Ipak, zanimljivo je da ova produkcija nije ni pokušala da preuzme žanr u cilju promovisanja ideje kao što je to inače rađeno u komunističkim zemljama i to ne samo u pretencioznijim sovjetskim produkcijama već i u monster movieju Kim Jong Ila. Očigledno je Castrov aparat preslab i premalo zainteresovan za film i strane produkcije koje se snimaju na Kubi da bi se više mešao šta se snima, pa čak i kada to rade kubanski đaci kao Brugues.

S drzge strane, kubanski filmovi su od samih početaka, slično jugoslovenskim, imali prepoznatljiv kritički pristup što im je kao u slučaju filma FRESA Y CHOCLATE donelo i međunarodni uspeh.

Bruguesov film je značajan pre svega zbog toga što preuzima ptopozicije jednog podžanra i nudi lokalnu verziju te priče i prilagođava je jednom miljeu u koji takve stvari nisu bile smeštene. JUAN DE LOS MUERTOS otud jedino može da razočara one koji su od Bruguesa očekivali žustriji politički angažman ili pak putokaz o tome kako će se forma razvijati. Brugues to ne nudi, političke je umeren a pripovedački je pismen ali ne i inovativan. Međutim, sama činjenica da je JUAN film koji uspeva da prevaziđe egzotičnost kao jedini kvalitet i da nađe svoje mesto među horor komedijama, po meni predstavlja izuzetan uspeh.

Štaviše, čini mi se da Bruguesov dosta konzervativan žanrovski pristup zdravo odstupa od aktuelnog trenda nadmetanja u ludilu i bizarnosti koji je zavladao u neameričkom žanrovskom filmu.

* * * / * * * *

Friday, June 15, 2012

THE CALLER

Pogledao sam THE CALLER Richarda Ledesa, neo noir nastao po scenariju francuskog pisca i psihoanalitičara Alan-Didier Weilla. Reč je o pretencionom no noiru sa arty ambicijama koju u jednom detalju knjige na uličnoj tezgi pokušava da aludira na Pynchona, ali u tom pokušaju itekako ne uspeva da dobaci.

Ono što je zapravo zanimljivo u ovom filmu jesu Frank Langella kao korporativni whistleblower koji potpisuje vlastitu smrtnu presudu kada oda neke podatke i Elliott Gould u ulozi rasejanog detektiva u kojoj tek delimično referiše na svoju rolu iz Altmanovbog revizionističkog filma. nažalost ovaj film ne rezultira spektakularnim glumačkim dvobojem koji bi se očekivao. Langella i Gould sve tek odrađuju, krajnje maniristički, i film ne uspeva da se održi na svojoj ionako tankoj konstrukciji.

Ukoliko je Weill uneo neku intelektualnu dimenziju u sve ovo, ja definitivno nisam uspeo da je prepoznam.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, June 12, 2012

DARBY'S RANGERS

Pogledao sam vrlo zanimljiv ratni film DARBY'S RANGERS William Wellmana. Wellman je veteran američkog filma, i svojim radom je obeležio njegovu istoriju. 1958. godine kada je snimljen DARBY'S RANGERS on je bio na samom kraju svog rediteljskog puta, međutim ovaj film ne udaje utisak da reč o umornom reditelju.

Štaviše, film je vrlo neobičan, vrca od života i u pojedinim aspektima iskoračuje iz tipičnog Wellmanovog okruženja. DARBY'S RANGERS je postavljen kao istinita priča o osnivanju Rangersa tokom Drugog svetskog rata ali se u suštini mnogo više bavi karakterima samih pripadnika i njihovim doživljajima sa ženama koje su sretali tokom služenja u Londonu, tokom obuke u Škotskoj i tokom dejstava u Italiji.

Potpuno je očekivano da priča o vojnicima bude ispraćena nekom melodramom koja će povećati uloge ali Wellman stavlja disporporcionalno veći akcentat na to nego što bi se očekivali što čini DARBY'S RANGERS jednim prilično atipičnim ratnim filmom.

Međutim, na nivou celine DARBY'S RANGERS ima neku neobičnu konzistentnost, ali isto tako ako se očekuje ono što film najavljuje a to je istinita priča o Rangersima, Wellman to apsolutno ne pruža,

U scenama borbe, Wellman se izuzetno dobro snalazi. Inkorporiranje dokumentarnih materijala u pojedinim situacijama ne smeta previše a scene provlačenja ispred tenkova i završne bitke su zaista izvanredne.

DARBY'S RANGERS je značajan po tome što predstavlja jednu od ranih glavnih uloga Jamesa Garnera, dok je još bio glumac pod ugovorom u Warneru. Garner igra istorijsku ličnost - William Orlando Darby je značajan ratni heroj koji je poginuo pred kraj rata što Wellmanov film ne prikazuje dikrektno ali na to aludira jer se završava scenom koja podseća na situaciju kada je Darby nastradao. Iako Darby jeste glavni lik a Garner jeste glavni glumac, struktura filma ga ne čini nosiocem priče jer nekoliko Darbyjevih vojnika ima prilično duge samostalne deonice. Uprkos tome, u ovoj ranoj ulozi Garner nedvosmisleno pokazuje da je leading man material.

DARBY'S RANGERS nije onoliko poučan koliko je trebalo da bude ali je izuzetno zanimljiv i atipičan ratni film.

* * * / * * * *

Sunday, June 10, 2012

THE KICK

Pogledao sam THE KICK Prachye Pinkaewa. Moram priznati da se Prachya sada nalazi u situaciji koju sam priželjkivao a to je koprodukcija sa kinematografijama koje su u pripovedačkom smislu razbvijenije i mogu da povoljnije utiču na scene koje se pojavljuju između borbi po kojima je Pinkaew prepoznatljiv. Posle dosta slabog WHITE ELEPHANTa sa Amerikancima, Pinkaew sada radi sa Korejancima i to je ohrabrujuća saradnja. Nažalost, uprkos tome što je u saradnji sa njima sada uspeo da napravi film sa koliko-toliko smislenom pričom i likovima, i da dramske scene ne deluju potpuno diletantski, THE KICK se u pogledu likova i njihovih odnosa ne izdvaja iz donjeg doma populističkih filmova iz Južne Koreje ili Hong Konga.

Međutim, Pinkaew ponovo sarađuje sa Panna Rittikraijem i film u finalu donosi jedan izvanredan set-piece, veliku borilačku scenu se nekoliko upečatljivih deonica. U tom pogledu, THE KICK nadoknađuje ono što je nedostajalo u WHITE ELEPHANTu. Kad je reč o korejskom tržištu, čini mi se da Pinkaew nije napravio veliki proboj, i da će svoje sledeće propjekte ponovo raditi u tajlandskim okvirima i ponavljati stare greške.

* * / * * * *

BIG MIRACLE

Pogledao sam BIG MIRACLE Ken Kwapisa, istinitu priču o tri kita koja su bila zarobljena ispod leda na Aljasci i ogromnoj akciji spasavanja koju su pokrenuli mladi lokalni novinar i aktivistkinja Greenpeacea. Sam film je solidan, rutinski, ima zanimljivu priču koja u sebi sadrži dovoljno inspirational elemenata, patetike i prepreka za glavne junake. Ken Kwapis je pretežno televizijski reditelj koji je poslednjih godina uspeo da se afirmiše sa odličnim ensemble romcomom HE'S JUST NOT THAT INTO YOU ali BIG MIRACLE nije toliko interesantan film. Štaviše, rekao bih da opdnos John Krasinskog (kog je Kwapis režirao u OFFICEu) i Drew barrymore (s kojom je radio NOT THAT INTO YOU) nudi još i više romantičnog materijala nego što postoji u filmu.

Ono po čemu se film izdvaja jeste odsustvo sukoba između protagonista i establišmenta koje proisziče iz neprikrivenog oportunizma ovih drugih. BIG MIRACLE je zapravo i najvredniji po tome što pokazuje cinizam vlasti i korporacija koji su spremni na sve zadad dobrog PRa, koliko god to besmisleno bilo. Međutim, tu negde dolazimo i dao najveće mane filma. Naime, koliko god je establišment direktno prikazan, i koliko god se ukazivalo da se iza brige vlasti i korporacija za životnu srtedinu kriju mračni interesi - toliko je sam PROBLEM - a to je sudbina kitova prikazan krajnje detinjasto i ideološki isprazno.

Ako se infantilizovan odnos prema kitovima može tumačiti kao prilagođavanje filma deci - cela akcija spasavanja tri kita iz jedne teške ali potpuno prirodne situacije i sredstva uložena u to, pokazuju sliku društva koje u suštini ne zna šta će više od besa i rasipništva. Filmu nedostaje ironija prema samom projektu glavnih junaka i ona je jedino izražena kroz likove Inuita (ili kako se već zovu tamošnji starosedeoci) koji takođe nauče od belaca kako da slučaj (zlo)upotrebe uz podsmeh. Ipak, ti Inuiti nisu dovoljni da pravilno kritikuju glavne junake.

Kao film koji je na ničijoj zemlji između dečjeg i istinite priče za stariju publiku, BIG MIRACLE pokušava da bude pametniji nego što se od njega očekuje. Nažalost, u toj ideji ne istrajava.

* * 1/2 / * * * *

THE KILLER IS LOOSE

Reprizirao sam jedan od retkih ne-vesterna koje je potpisao Budd Boetticher - THE KILLER IS LOOSE. Ovaj B-film spada u žanr urbanog krimića, govori o saučesniku jedne pljačke koji beži iz zatvora kako bi se osvetio policajcu koji mu je prilikom hapšenja nehotice upucao suprugu. Boetticher i u drugom žanru čuva svoj jednostavni stil i minimalistički izraz. THE KILLER IS LOOSE doduše u svojih sedamdesetak minuta ne uspeva da ponudi naročito intrigantnu priču, svodi se na postavku i suspense oko toga da li će ubica ispuniti svoje namere ali Boetticher i u tako svedenim okolnostima uspeva da likove i atmosferu učini vrlo intenzivnim i živopisnim. Nažalost, THE KILLER IS LOOSE na nivou zamisli nema neke naročite atriburte da se nametne kao deo korpusa B-filmova iz pedesetih koji su danas zapamćeniji od mnogih A-naslova.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 8, 2012

PROMETHEUS

Ukoliko iko želi da gleda ovaj film neka ne čita ovaj post, a ukratko poenta posta je da ga ne treba gledati!

Pogledao sam PROMETHEUS i šta da kažem sem da od novog filma Ridleya Scotta ovo na filozofskom, pripovedačkom i rediteljskom nivou više deluje kao nesnimljeni rediteljski debi Milića od Mačve. Nisam imao prevelika očekivanja od PROMETHEUSa pa ne mogu da kažem da sam razočaran, ali imao sam više očekivanja od dva sata živih slika u koje je Fox skucao ove silne pare i umesto dela u rangu ALIENa, i to bilo kog nastavka, pružio nam ŠEŠIRA PROFESORA WEILANDa.

PROMETHEUS je u dramaturškom smislu uvredljiv, priča je sub- STAR TREK pomešan sa malo Trome. Da je sreće, Asylumovi filmovi bi imali ovakve scenarije. Reći da je ponašanje junaka nelogično je understatement. Ceo film je baziran na potpuno besmislenom ponašanju junaka koje potkopava ionako tanku priču o tome da je neko ko podseća na Bobana Piromana odlučio da se igra Prometeja i posejao se po zemlji. Dakle, ljudi su nastali od Bobana Piromana, a Piromani su posle toga odlučili da unište Zemlju na jedan od glupljih načina u istoriji glupih načina na koje su vanzemaljci želeli da unište Zemlju.

To da je način besmislen svedoče barem dva filma o borbama Aliena i Predatora na Zemlji, što bi po svakoj logici Tvorci trebalo da naslute. U svakom slučaju, ovi Tvorci sigurno nisu Inženjeri, pre bi se reklo da su Tehničari. Možda čak i Vukovci, i to ne u smislu da imaju sve petice.

Film na nivou glume deluje kao srpsko preduzeće - vlada samoupravljanje a istovremeno postoji i višak zaposlenih i manjak radno sposobnih. Činjenica da ključni gest u filmu naprave jedan junak koga koliko-toliko znamo i dva junaka koja drugi put vidimo u prethodna dva sata dovoljno govori o tome koliko Ridley u saradnji sa scenaristima uopšte ne zna šta radi.

O logici samog filma gde se junaci suoče sa najvećim otkrićem u istoriji svega, a onda dođu u brod i malo se opuste uz bocu vina, i "prstohvat" seksa, što bi rekao Kunac; o logici u kojoj Idris Elba ceo film ne uspe da se uzbudi kada je već pola putnika poginulo izuzev što spusti čašu viskija i ćebence sa kojima inače raspolaže dotle; pokazuje da su članovi ove posade ili već ranije barem desetak puta spoznavali tajnu postojanja ili da su junaci iz STAR TREKa koji se sa vanzemaljcima sreću svaki dan ili da su sve vreme bili na susednoj planeti pa nisu razumeli šta se dešava kolegama.

O ljudima kojima vanzemaljsko biće koje podseća na zmiju deluje simpatično da i ne govorim. Mislim da bi svako ko nije mentalno zaostao uspeo da se ne izgubi u vanzemaljskoj piramidi ali čak i da jeste takav, i da je u svemir otišao u okviru procesa inkluzije, sigurno bi se uplašio nečeg ZMIJOLIKOG. Nijedan od vanzemaljaca u ovom filmu ne deluje kao Gizmo iz GREMLINSa.

Dakle, PROMETHEUS je film u kome imamo sub-STAR TREK dizajn svega, i odnos prema pitanju postanka koji je pase čak i za pojmove Trećeg Oka. Ali, čak i takav nije dosledno prikazan, objašnjen u svom čitavom besmislu.

Sam brod PROMETHEUS je takav da su na njemu svi istovremeno sami i zajedno kad treba. Geografija broda je potpuno kao set iz sitkoma. Taj brod je kao jedna samačka kuća u kojoj svako ima svoj prostor da se osami kad mu se čupa vanzemaljac iz stomaka (to je stvar koju ljudi najradije rade nasamo i ja to razumem, to je ljudski) a ima gde i da se posedi zajedno. Prostori na brodu su abnormalno veliki, a pritom spolja gledano brod baš i nije tako pozanašan. Naravno, tu je i neupitna "lažna" gravitacija. Ridley se ni ne trudi da objasni kako je gravitacija neprekidno stalno ista i onakva kako smo navikli.

Dakle, PROMETHEUS je jedna pre svega nevešta a zatim i uvredljivo površna parada besmisla na svim nivoima.

Charlize Theron ima nejasan lik, mutne motive, i maltene ne radi ništa. Noomi Rapace je musava kao i inače, ona ima malo više, i aktivnija je. Michael Fassebnder glumi androida kao da je prvi glumac koji igra androida. Lance Henriksen u ALIENSu je master class u odnosu na ovo. A to kako se android uči manirima gledajući Peter O'Toolea, ne samo da je maznuto iz ANDROIDa Aaron Lipstadta, to je manje važno i nije prvi put, ali je i potpuno besmisleno da android koji može da reprodukuje bilo koji glas imitira Peter O'Toolea.

Ipak, meni je najveća bizarnost Idris Elba, koji igra pilota broda, raskomoćenog i opuštenog u ravni Big Lebowskog. Sa viskićem u ruci i umotan u ćebence on se nijednom ne uzbudi, potpuno je cool, ne obazire se, a susret sa Tvorcima ga ne fascinira.

Mada, susret sa Tvorcima nikoga naročito nije uzbudio sem ridikulozno našminkanog Guy Pearcea koji se pojavljuje maskiran u babu. Činjenica da Guy Pearce prerušen u babu najviše reaguje na Tvorce svedoči o ovoj čudnoj sinergiji rertardiranih i senilnih kako među likovima tako i među autorima.

Inače, kad se Noomi na kraju lati sekire, to naizgled deluje kao low tech detalj, dok se potom ne ispostavi da ipak neće sekirom išta rešavati.

Radnja je dakle dementna, likovi su besmisleni i sve je strašno. Ridly je međutim sve to snimio onako informativno, uopšteno, bez nekog uživljavanja. Nijedan set-piece, osim kada Michael Fassbender čeka da počne film i da se likovi probude ne traje dugo, nije uzbudljiv i nije ni pravljen da bude uzbudljiv. Ridley nas zagolica situacijom, ali je ne izgura, sve to dakle više vuče na Tromu nego na Alien.

Koliko god bilo dubiozno željno iščekivati da se sazna kako su nastali Ljudi u filmu koji će inače usput objasniti i kako su nastali Osmi Putnici, mislim da je cela đeneza najbolje sumirana u tome da se Charlize na kraju svega vrati vjeri prađedovskoj, a Noomi se vrati gorkoj uspomeni i rani staroj sa povratkom veri u perspektivi.

Rečju, PROMETHEUS je film u kome je špica najrazrađeniji set-piece, a na njoj je i najviši nivo izrade. Sve ostalo je ne samo šuplje već i poodmaklo u gluposti.

Thursday, June 7, 2012

DJANGO

Reprizirao sam DJANGO, film po kome je Sergio Corbucci prevashodno poznat i sa kojim je ostavio najznačajniji trag na istoriju popularne kulture. Nažalost, ovo je zbilja minoran Corbuccijev rad u domenu špageti vesterna, premda naravno kao stavka u filmografiji ne može biti smatran beznačajnim. Srećom, uspeh ovog filma iz 1966. godine koji ne samo da je započeo serijal DJANGO filmova već je uspostavio i čitav DJANGO brend, nije hendikepirao Corbuccija i on samo dve godine kasnije snima znatno zrelije filmove.

DJANGO tek u tragovima donosi neka od Corbuccijevih obeležja, a to je recimo insistiranje na prirodnim nepogodama kao na miljeu u kome se priča dešava, ali osim blata u koje su junaci umuljani, DJANGO na nivou produkcionog dizajna deluje grozno.

S druge strane, nema ni traga o zanimljive karakterizacije ili socijalnog realizma koji je provejavao u Corbuccijevim značajnijim vesternima. Ipak, u određenom smislu, ovaj film se mora pažljivo sagledavati jer je uspostavio svojevrsni standard u svoje vreme.

* * / * * * *

Tuesday, June 5, 2012

ANDROID

Pogledao sam ANDROID Aarona Lipstadta. Ovaj film spada u red debija nastalih u Cormanovoj hiperprodukciji. Lipstadt je snimao film na setovima za BATTLE BEYOND THE STARS Jima Murakamija, a kuriozitet je da je te stove dizanirao Jim Cameron koji je potpisan i na špici. Od ljudi koji će kasnije postati filmmakeri u filmu se pojavljuje i Rachel Talalay koja je inače radila kao računovođa na filmu.

ANDROID je očigledno bio produkcija od koje se manje očekivalo pa je Lipstadt imao slobodu da film ne opterećuje eksploatacijom, akcijom i hororom koje bi ionako teško realizovao sa tim budžetom. Neopterećen potrebom da snimi rip-off STAR WARSa, Lipstadt je snimio kamerni film o ludom naučniku, njegovom androidu koji se polako osamostaljuje i grupi svemirskih odmetnika koji se sakrivaju na njihovoj stanici i uopšte ne slute da su se našli na pogrešnom mestu.

Ludog naučnika igra Klaus Kinski a robota Maxa 404 scenarista filma Don Keith Opper koji je jedna autentična ranokronenbergovska faca. Opper je sebi uostalom ostavio i najsočniji lik - androida koji se uči ponašanju gledajući holivudske klasike i uspeva da razvije emocije.

ANDROID je prava suprotnost Donenovom promašaju SATURN 3 koji je doduše želeo da 1980. godine operacionalizuje sve do tada uspostavljene koncepcije space suspensera.

ANDROID je zanimljiv ne samo ljubiteljima žanra već i onima koje zanima kvalitetan niskobudžtni film.

* * * / * * * *

IL MERCENARIO

Reprizirao sam IL MERCENARIO Sergio Corbuccija, uz A BULLET FOR THE GENERAL Damiana Damianija, jedan od ključnih Zapata Westerna.

IL MERCENARIO se drži klasične forme Zapata Westerna, po ambijentu u koji je smešten i po strukturi likova. Corbucci je u svom rediteljskom postupku uvek imao izvesnu dimenziju realizma i socijalne osvešćenosti, i ona postoji i u ovom filmu ali nije toliko sistematična kao kod Damianija. IL MERCENARIO stvari više svodi na psihologiju nego na ideologiju, tako da je i poruka filma vrlo lična, i za razliku od Damianijevog junaka koji savetuje sve prisutne (pa i gledaoce) i poslednjoj replici - naravoučeniju filma - naslovni junak savetuje samo drugog junaka.

U ovom Corbuccijevom filmu lik Zapadnjaka, Amerikanca, plaćenika, koji se smatra obaveznom figurom Zapata Westerna nije tako dijaboličan kao kod Damianija, Corbuccijev junak prođe istinsku transformaciju dok Damianijev junak prosto ima dva sistema funkcionisanja profesionalni i privatni. I u tom pogledu Damiani je sofisticiraniji jer njegovi junaci više funkcionišu ravni manipulacije nego iskrenih osećanja.

Corbuccijev rediteljski postupak ima niz baroknih deonica. U tom pogledu IL MERCENARIO nudi dosta mašte, raznovrsnoti i raskoši. Uprkos brojnim iskoracima iz žanra i prevazilaženjima konvencija, Corbucci nikada ne zaboravlja kakav film snima i u tome je na kraju krajeva osnovna snaga ovog filma.

Iako je zapamćen kao veliki heroj špageti vesterna, Franco Nero mi je u ovom filmu bio prilično bled glavni junak i nedovoljno se izdvajao od ostalih, vrlo živopisnih likova. Kao i kod Damianija, prava je šteta što Nerovu ulogu nije odigrao Eastwood. Palance koji igra najupečatljivijeg od negativaca takođe nije u potpunosti iskorišćen i na kraju zapravo ceo film preuzima Tony Musante i po njemu će se ponajviše pamtiti.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, June 3, 2012

IL GRANDE SILENZIO

ogledao sam izvanredan špageti vestern Sergio Corbuccija IL GRANDE SILENZIO. Corbucci se ovde oslanjao na motive istinite priče sa kraja 19. veka kada su lovci na ucene koristili priliku da pre proglašavanja amnestije izvrše velike pokolje odmetnika i uzmu novac sa poternica. Međutim, ta istinita priča motiviše Corbuccija da se uozbilji samo u pojedinim aspektima i srećom u osnovi IL GRANDE SILENZIO je baš kanonski špageti vestern.

Jean-Louis Trintignant je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih odradio turu nasilnih žanrovskih filmova. Među njima se izdvaja recimo OUTSIDE MAN Jacquesa Deraya. Uprkos tome, Trintignant nije tipična špageti faca u verovatno je baš zato odličan u naslovnoj ulozi nemog revolveraša koji isteruje pravdu protiv lovaca na ucene koji radije ubijaju nego što izvode na sud.

Klaus Kinski, u svom prepoznatljivom maniru, igra glavnog lovca na ucene a Vonetta McGee, divna crna epizodistkinja suprugu jedne od žrtava koja angažuje Tihog.

Corbucci izvanredno koristi vejavicu i zimski ambijent i na nivou priče i u pogledu vizuelnog izraza. Razvoj liova je znatno pažljiviji nego u tipičnim Corbuccijevim radovima i IL GRANMDE SILENZIO donosi dobre uloge glumcima koji su imali prilike da ostvare ozbiljan opus - recimo, ovaj film nimalo ne stoji kao kuriozitet u Trintignantovom opusu.

Kraj filma donosi potpuno neočekivani ishod. Pošto nije reč o ideološki pregnantnom radu kao što je BULLET FOR THE GENERAL, ovaj kraj više tumačim kao autotski stav sa blagom dozom ideologije.

IL GRANDE SILENZIO je Corbuccijev verovatno najzreliji film.

* * * 1/2 / * * * *

MESSER IM KOPF

Pogledao sam MESSER IM KOPF Reinhard Hauffa, reditelja iz drugog ešelona Novog nemačkog fima. Ne samo zbog Angele Winkler MESSER IM KOPF me je podsetio na klasik Volkera Schlondorffa i Margarethe Von Trotte KATHARINA BLUM. U ovom filmu Angela Winkler nema tako težak zadatak - ulogu uporedivu sa BLUMovom dobija Bruno Ganz, ali Hauff ne uspeva da izvuče tako visok domet. Slična priča i preklapanja u glumačkoj podeli međutim čine da se jasno pepozna zašto Hauff nije veliki majstor.

Kod Schlondorffa i Von Trotte postoji jasan odnosa prema glavnom liku, čudovišno ubedljiva gluma Angele Winkler i jasno seciranje društvenog problema - teme terorizma i medija u službi "reakcionarnih" snaga. Uprkos tome što njena igra u pojedinim momentima nadilazi uverljivost priče, odnosno postaje najveća vrlina i najveća mana filma, nema nikakve sumnje da KATHARINA BLUM izuzetno vibrantno prožima privatno i političko.

Kod Hauffa, privatno i političko se raslojavaju i Ganzov zadatak da odigra čoveka koji se oporavlja od hica u glavu, na kraju krajeva, biva svedena na priču o junaku sa zdravstvenom tegobom.

Dok su Schlondorff i Von Trotta vešto proželi Katharinin lični slom sa političkim i medijskim pritiskom i pokazali kako je u stvari medijska represija snažnija od policijske - kod Hauffa kako fizička sila prestane, medijska ne preuzima njenu ulogu i pritisak popušta.

Uprkos tome što KATHARINA BLUM ima mnoge nedostatke, MESSER IM KOPF je primer kako je teško dostići tako visok nivo.

Bruno Ganz u glavnoj ulozi je naravnmo klasa, ovo su ionako njegove najbolje godine, kada je bio najinspirisaniji.

Hauff nije reditelj za potcenjivanje ali ovo je film koji slikovito objašnjava zašto nije dospeo u prvi plan.

* * 1/2 / * * * *

Friday, June 1, 2012

SNOW WHITE AND THE HUNTSMAN

Pogledao sam SNOW WHITE AND THE HUNTSMAN Ruperta Sandersa. Po prvi put se dešava da je karakterističniji holivudski glavnotokovski projekat uspeo da zaseni Tarsemovu ekscentričnu viziju.

Uprkos tome što i sam dolazi iz sveta reklama, Sanders je, za razliku od Tarsema, uspeo da pomiri ekstreme koje mu nudi ekranizacija bajke i da snimi film u kome ima dosta mašte i fantastike ali i psihološki uverljivih likova, i izmaštanih predela i životno ubedljivih okolnosti.

Osnovna snaga Sandersovog filma je u jasno definisanom konceptu - njegov film se dešava u svetu u kome važe praktično sve zakonitosti literarnih prikaza Srednjeg Veka sa tim dodatkom da u istom univerzumu postoje i natprirodne pojave sa kojima su ljudi manje ili više upoznati. Magija ostaje vezana za svet veštica i vračeva i izolovane predele tako da Sanders uspeva da uspostavi uverljive odnose među likovima bazirane na sukobima u karakteru, strastima i niskim pobudama. Otud utisak da Sanders nudi "mračnu" viziju bajke dočim je on zapravo samo svodi na jasne osnove unutar karaktera. Mnoge ekranizacije su grešile što su bajke svodile na cirkus i apsurdne međuljudske odnose.

Prikaz aistoričnog Srednjeg Veka u koji je priča smeštena u sebi nosi i deo mračne strane koja je svojstvena tom periodu. Ne može se reći da je Sandersov ugao per se "mračan" ali svakako da na nivou odnosa i okolnosti donosi nešto tvrđe viđenje.

U odnosu na bajku, scenaristi vrše i neke znatne izmene, međutim one ne smetaju jer na nivou ozbiljnosti pripovedanja, solidno postavljenih karaktera i ubedljivosti postupka tu priču iznopsi sa očuvanim dignitetom.

Charlize Theron je u centru filma kao Zla Kraljica i njena uloga je centerpiece filma. Koliko Kristen Stewart zaista nije dorasla da joj parira toliko je upravo Sanders na nivou priče uspeo da joj izgradi funkciju i da ovaj disbalans ne poremeti film. Chris Hemsworth tek sad posle THORa i AVENGERSa ima ulogu koja objašnjava zašto je neko mislio da on treba da igra heroje.

Patuljci ostaju neuralgična tečka svake igrane adaptacije ove bajke ali se Sanders snalazi i sa njima. Patuljci nemaju bizarnu dimenziju kao kod Tarsema već je i njihova uloga koliko-toliko uverljivo objašnjena.

U vizuelnom smislu, Sanders je snimio senzacionalan film, nešto što bi se recimo očekivalo od Ridley Scotta u najboljim danima. Balans između realizma i magije je izvanredno postignut i Sandersov univerzum od prvog kadra komunicira sa gledaocem i ne zahteva objašnjavanje. Bez ikakve sumnje, dobili smo reditelja vrednog pažnje. Nadam se da će u sledećim filmovima u potpunosti ostvariti potencijal koji je nagovestio ovim filmom.

* * * 1/2 / * * * *