Monday, January 30, 2012

A DANGEROUS METHOD

Pogledao sam A DANGEROUS METHOD Davida Cronenberga, ekranizaciju drame Christophera Hamptona, bazirane na knjizi o odnosu Freuda, Junga i jedne pacijentkinje koja je igrala značajnu ulogu u njihovoj životnoj priči a kasnije postala jedan od vodećih sovjetskih analitičara. Cronenberg je poznat po tome što su njegovi kanonski filmovi pozivali na analizu tako da ovo može da bude protumačeno kao njegov odgovor analizi - njegov film o analizi posle svih analiza o njegovim filmovima/njegovih filmova/inspirisanih njegovim filmovima.

Nažalost, A DANGEROUS METHOD ni u jednom trenutku ne nagoveštava da Cronenberg na bilo koji način zaključuje taj krug, da se ovim filmom bilo šta rešava izuzev jedne stvari. U ovom filmu se možda i više nego u HISTORY OF VIOLENCE potvrdilo da je Cronenberg reditelj koji nema šta da pruži izvan svog tematskog kruga i imaginarija kojim vlada. Naravno, izbor teme i scenarija jeste deo režije i potpuno je prirodno da ne postoji neki "univerzalni rediteljski dar" osim u retkim slučajevima velemajstora kao što je Martin Scorsese. Ipak, u slučaju A DANGEROUS METHOD Cronenberg ne samo da ne dostiže scorseseovsku ravan vladanja filmom nego je ispod nivoa tipova koji snimaju televizijske biografske filmove za BBC.

Kao što je trejler u šali nagoveštavao, Cronenberg ne samo da zalazi u šotrijansku epohu nego se bavi i šotrijanskim pristupom velikim umovima 19. i 20. veka, svodeći njihove odnose na istovremeno banalnu i potpuno artificijelnu melodramu. Ako je Cronenberg i želeo da ih demistifikuje kao dvojicu opskuranata koji su kroz postavljanje osnova psihoanalize lečili svoje komplekse, onda je to morao da učuini na način koji bi predvazišao njihov "nivo", i on to nije uradio.

Pored rediteljske nedoraslosti temi i elementarnom vođenju priče gde štošta u ovom kamernom komadu ostaje nejasno - Cronenberg se ne snalazi ni sa glumcima. Vincent Cassel donosi nešto malo virilnosti kao ekscentrični Otto Gross dok su Fassbender i Mortensen potpuno bledi i umrtvljeni kao Jung i Freud.

Centralna rola Keire Knightley međutim ne samo da donosi nekontrlisane promene akcenta već pokazuje das Cronenberg ne može da izađe na kraj sa jednom imitatorskom, egzibicionističkom rokolm koja ne samo da je prenaglašena već je i konstantnom disbalansu sa ostatkom podele.

Za razliku od Scorsesea za koga je sve teže utvrditi u kom se miljeu bolje snalazi, kod Cronenberga to postaje bolno očigledno i nagriza ugled koji je izgradio.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment