Monday, December 31, 2012

THIS IS 40

Pogledao sam THIS IS 40 Judda Apatowa, svojevrsni spin-off filma KNOCKED UP u kome se fokusira na porodicu starije sestre glavne junakinje koju je igrala Katherine Heigl. FUNNY PEOPLE je bio dosta pretenciozan, predug i u krajnjoj liniji neuspeo film, međutim, Apatow sa THIS IS 40 pravi još veću grešku jer ako je FUNNY PEOPLE pokazao da možda nema snage da se razvije u pravcu onoga što je svojevremno suvereno radio James L. Brooks, onda je THIS IS 40 znak jedne regresije u kojoj Apatow želi da na tragu Brooksa govori "istinu" a da sve to plasira kroz humor koji je bukvalno na nivou sitkoma, od scenarističke do glumačke i rediteljske postavke.

Međutim, Apatow u ovom filmu ne uspeva da plasira apsolutno nijednu "istinu" sa kojom bi se gledalac prepoznao na bilo kom nivou, a uvođenje sitkoma u nešto što je film je samo po sebi loš potez, naročito ako imamo u vidu da su i KNOCKED UP i FUNNY PEOPLE bili vrlo filmoliki.

Ako svemu tome dodamo da ovaj promašaj traje preko dva sata, onda je reč o prilično neodrživom spoju pogrešnih odluka koji samo rezultira zamorom i deluje krajnje razočaravajuće kao delo nekoga ko je samo pre pet godina uveo neka velika osveženja u američku komediju i upoznao nas sa nekim novim ljudima u njoj.

Mnogi komičari su u različitom kalibru uloga pojavljuju u ovom filmu, i nesporno je da ima smešnih scena ali celina u koju su te scene inkorporirane ništa ne valja. Pošto se od Apatowa očekuje da ponudi nešto više od nekoliko sitkomastih viceva i pošto on sam ima veće pretenzije, onda to sporadično zasmejavanje nikako nije dovoljno.

* 1/2 / * * * *

KILLING THEM SOFTLY

Pogledao sam KILLING THEM SOFTLY Andrew Dominika. Reč je o ekraniziciji romana George V. Higginsa COGAN'S TRADE koji je rezultirao jednim formalno besmislenim, napornim, banalnim i istovremeno pretencioznim filmom koji ozbiljno narušava ugled Brad Pitta kao glumca i producenta koji jako insistira na tome da pažljivo bira saradnike i projekte. Pitt je popustljiv prema Dominiku, na osnovu njegovog rada je doveo Erica Banu u Holivud, zatim je s njim snimio ambicioznog JESSE JAMESa a na kraju je završio sa ovim priličnim promašajem.

U ovom filmu Pitt igra sporednu i na određeni način pokroviteljsku ulogu koja kao da je svoj smisao sažela u jednoj replici sa kojom se završava i rekapitulira film, ali snaga te replike ipak nije dovoljna da opravda sat i po vremena nezanimljviih likova, radnje i digresija.

Rekao bih da je Dominik sa ovom pričom želeo da snimo svoj NO COUNTRY FOR OLD MEN ali su Braća Coen ipak mnogo zrelije "opteretila" svoj banalni krimić.

* 1/2 / * * * *

Sunday, December 30, 2012

EXTRACTED

Pogledao sam EXTRACTED Nira Paniryja, indie SF film koji se nadovezuje na čitavu seriju sličnih filmova o putovanju kroz tuđu svest/sećanja/snove. U tom pogledu mislim da bi bio understatement ako bi se naglasilo da nije baš oiginalan, a taj efekat je i pojačan relativno nedavnim izlaskom INCEPTIONa koji takođe nije bio baš originalan ali je svežiji od ovoga.

Međutim, Paniry sve ovo režira sa punim ubeđenjem, kao da je prvi otkrio temu, i EXTRACTED iako formalno jeste rip-off tako ne izgleda, niti pokušava da se nadoveže na uspeh INCEPTIONa - Paniry se ponaša kao da je on sve ovo prvi smislio. U tom pogledu EXTRACTED zaslužuje poene za bezobrazluk.

Međutim, Paniry nema budžet koji bi mu omogućio da EXTRACTED izgleda bolje od epizode prosečne televizijske serije i ono što su drugi postavili ipak nedovoljno osvežava. Ipak, unutar "već viđenog" prilično je vešt na nivou ritma.

* * / * * * *

Saturday, December 29, 2012

NO DOUBT

Pogledao sam NO DOUBT Soo-Young Parka. Reč je o pojednostavljenom, smanjenom, niskobudžetznom pokušaju da se snimi MADEO Bong Joon Hoa. Za razliku od mnogih romantičnih slučajeva u kojima "mali film" biva bolji od ambicioznijeg, skupljeg i velikog, ovde ipak imamo film koji je i manji i slabiji. Negde od samog početka je jasno kako će se razrešiti priča o nestanku i ubistvu male devojčice u varošici u koju se doselio osuđivani pedofil i autor nas u tom pogledu nimalo ne iznenađuje. Čini se da i sama ekipa ima taj osećaj, pa su oni likovi koji treba da budu antipatični ili da nas navode na pogrešan trag pokazuju svoj odnos prema zapletu kroz način igre. Put do očekivanog razrešenja jeste nešto složeniji nego što se očekivalo, ali ne donosi nijedan bitan preokret koji bi osvežio tu postavku. Ipak, Soo-Young Park ima dovoljno umeća da sprovede ovu ekstremno klišetiziranu priču u pitkom maniru.

* * / * * * *

SUCCESS IS THE BEST REVENGE

Pogledao sam SUCCESS IS THE BEST REVENGE Jerzyja Skolimowskog, film koji je snimio tokom izbeglištva u Velikoj Britaniji, sa velikim francuskim produckionim uplivom usled koga pored Michaela Yorka u glavnoj ulozi igraju još i Michel Piccoli i Anouk Aimee u gotovo pa kameo rolama. Skolimowski je u Velikoj Britaniji snimio neke od svojih najboljih filmova ali i neke prilično konfuzne radove. No, u poznoj fazi rada, sve do ESSENTIAL KILLING, Skolimowski nosi snažnu dozu konfuzije ali bordwellovski rečeno to jeste njegovo autorsko obeležje. Ono u čemu ova "greška" koja čini delo auetentičnim po meni predstavlja problem jeste to što su osnovne premise njegovih filmova ipak vrlo konvencionalno postavljene u narativnom pogledu i zapravo osnovna iskliznuća proističu iz inflacije motiva. Otud je ESSENTIAL KILLING efektan jer je izuzetno ogoljen.

SUCCESS IS THE BEST REVENGE nudi zapravo vrlo ubedljivu i rekao bih poštenu sliku disidentskog života u Londonu u kome umetnik zapravo priprema rad koji će mu onemogućiti povratak u Poljsku, ne snalazi se u izgnanstvu, porodica prolazi kroz intenzivan period a suočava se i sa surovošću kapitalizma - finansije za svoje projekte mora da traži kod beskrupuloznih privatnika.

Na nivou pojedinačnih scena, Skolimowski je briljantan i hand held kameru dovodi do savršenstva. "Umetnički projekat" koji junak sprema je takođe jako zanimljiv, sa nekim moćnim teatarskim vizijama, a sinovi samog reditelja ne samo da pariraju Michaelu Yorku već uspevaju da iznesu i vlastite deonice u ulozi umetnikovih potomaka.

Iracionalnost s jedne i depatetizovanost s druge strane čine ovu priču o umetniku disidentu znatno drugačijom od onoga na šta smo navikli i u ovom filmu nema nikakvog kukumavčenja nad komunističkom represijom u Poljskoj. Štaviše junak sam vrlo svesno pravi delo za koje zna da će ga zauvek iseliti iz zemlje.

SUCCESS je zanimljiv rad Skolimowskog iz osamdesetih koji uz MOONLIGHTING krunuše njegovu tadašnju britansku aktivnost dok je još pretežno bio reditelj a ne glumac.

* * * / * * * *

Monday, December 24, 2012

FLIGHT

Pogledao sam FLIGHT Roberta Zemeckisa. Pojavio se pristojan screener za ovo doba nagrada i osnovni utisak je da bi Zemeckisov film trebalo pogledati u bioskopu. Naprosto odavno nisam gledao film koji je u toj meri pravljen za bioskop, i to ne zbog čistog spektakla, kao što bi se pretpostavilo, već upravo zbog drame koju je Zemeckis realizovao u formatu koji se najbolje može percipirati u bioskopu.

FLIGHT počinje spektakularnom scenom pada aviona koja je u osnovi zamajac filma, uspostavljanje radikalne drame na početku koja se mora ponovo odigrati na kraju, samo u drugim uslovima, i slično CAST AWAYu, junak mora proći buru kako bi stradao i kako bi se spasao. Međutim, kao i u CAST AWAYu, pojam spasa je dosta relativan jer junak sa mračnog mesta na kome se nalazi u svojim redovnim aktivnostima, odlazi na naizgled mračnije poprište iskušenja i završava na novom mračnom mestu. Rekao bih da je sasvim sigurno jedan od osnovnih motiva za ovakvu egzekuciju scene pada aviona i Zemeckisov pokušaj da pokaže kako može da pomiri vrhunsku tehniku i dramu, da podseti da je i dalje Tata, i ova sekvenca će sama po sebi ostati kao primer za izučavanje kako se konstruiše bioskopska napetost. Međutim, ključna pitanja ovog filma nalaze se na drugom mestu.

FLIGHT je film za bioskop najpre zbog toga što je reč o drami koju u vrlo old school maniru, Zemeckis postavlja u nešto šire planove, sa krupnim planovima samo onda kada su potrebni, i FLIGHT gledan u kućnim uslovima ostavlja malo utisak Johna Forda, neke stvari se zbivaju u preširokim planovima u odnosu na ono što smo navikli, ali ti planovi su zapravo idealni za gledanje u bioskopu jer se na velikom ekranu u takvim planovima sve vidi kako treba.

U periodu kada studiji praktično više ne prave "ozbiljne" filmove o teškim temama, sa velikim zvezdama, FLIGHT stoji kao potpuni izuzetak - Denzel Washington nije morao da se okrene indie produkciji kako bi dobio izazovan lik i u tom pogledu FLIGHT odudara od načina na koji gledamo "ozbiljne" teme poslednjih godina a to je obično nekakvo indie ruho. FLIGHT nije skup film, recimo da je tek za trećinu skuplji od Audiardovog RUST AND BONE što je dosta zanimljiv podatak, ali bez ikakve sumnje ima sva obeležja studio-filma.

U tom smislu zanimljiv je i rasni aspekt. Naime, Denzel Washington u ovom filmu igra predstavnika više srednje klase koji je crnac i tek delimično izmiče ograničenjima sa kojima se crnci suočavaju. On u filmu ima dve žene, Meksikanku i belkinju narkomanku, obe koje su na neki način inferiorne u odnosu na njegov položaj. On ima prijatelje belce, čak mu je i narko diler belac, ali advokat mu je crnac, kao uostalom i bivša supruga. Rasni aspekt nije zaista važan u samoj priči, nigde se ni ne pominje, ali rekao bih da je pažljivo profilisano kome crnac može da bude šef i ljubavnik. Štaviše, jedini belac u posadi aviona je svojevrsni white trash.

Ono što je zapravo ključ ove priče jeste tema herojstva, priča o čoveku koji je svojevrsni odmetnik, erodirana ličnost koju je uništio alkohol, i društvu koje je je podjednako erodirano samo na jedan drugi način, i konačno publici koja je erodirana negde između njih. Na početku filma, junakov prvi herojski čin pokazuje da je on ona vrsta filmskog heroja koju smo navikli da gledamo u klasičnom Holivudu, junak koji krši pravila ali radi posao bolje od svih onih koji se drže pravila. Zatim, slično THE HURT LOCKERu počinje da preispituje tu vrstu neuroze u realističkom ključu, pokazujući kako sa jedne strane ta vrsta herojstva nije odlika mentalnog zdravlja, ali sa druge strane nalazi svoje mesto unutar sistema koji cinično ceni profesionalizam i efikasnost čak i kada proizilaze iz mentalne krize. Ono gde se HURT LOCKER i FLIGHT razilaze jeste tačka u kojoj Zemeckisov junak pokušava da se pokaže kao heroj iskoračujući izvan sistema, dočim junak Kathryn Bigelow odlazi nazad pod okrilje sistema koji mu najbolje omogućuje da se ispolji.

To nas dovodi do problema "kraja filma" u koji je scenarista John Gatins uspeo da sebe dovede, primoravši se da odgovori na "junakovu dilemu". U toj fazi su mnogi gledaoci i kritičari ušli u sukob sa FLIGHTom, i rekao bih da su Zemeckis i Gatins dosta rizikovali kada su se opredelili za ovaj kraj, u kome junak odlučuje da odstupi od cinizma kojim je dotle uspeo da veže publiku. U određenom smislu FLIGHT zaista jeste nastavak Zemeckisovog rada iz vremena crne komedije USED CARS koja je izučavala cinizam američkog društva i bavila se iskupljenjem njegovog najciničnijeg učesnika. FLIGHT nije komedija ali se bavi zaoštrenim, apsurdnim odnosima koji su dovedeni do paroksizma.

Scena na saslušanju u finalu filma FLIGHT zapravo je parafraza scene iz USED CARS u kojoj Kurt Russell neprestano šapuće i gestikulira junakinji koja svedoči da laže. Međutim,, ovog puta glavni junak nije pomatrač već je svedok, ali okolnosti su slične kao i odnos publike prema raspletu.

Ne ulazim u namere autora, koje možda, ili čak verovatno, nisu ovakve kako ja vidim ishod FLIGHTa, ali zapravo ključna transformacija junaka jeste u tome da on na kraju prestaje da biva cool, i na neki način postaje žrtva sistema na novi način. Sa ulaskom u AA kome se opirao pre toga, on u stvari priznaje svoj poraz, i prestaje da funkcioniše "izvan" sistema. Ako imamo u vidu snažan motiv vere u filmovima Roberta Zemeckisa, ovo je njegov prilično ateistički rad u kome je ishodište odlazak u AA, nešto od čega recimo junak odustaje u filmu CAST AWAY. Međutim, junak u filmu CAST AWAY nije alkoholičar, tako da je njegov put na mesto na kome neće biti srećan drugačiji jer Zemeckis u prikazu junakovog patetičnog ishodišta u AAu i zatvoru i artificijelnom ponovnom povezivanju sa porodicom, zapravo pokazuje moduse u kojima bivši zavisnici na kraju egzistiraju, a to su razni paternalistički i manipulativni konteksti.

Dakle, FLIGHT ne nudi suštinsko rešavanje junakovog problema, pomera ga samo iz jedne u drugu ravan visokofunkcionalne patologije. Ono što se tu postavlja kao pitanje jeste da li su Zemeckis i Gatins, kao ljudi koji su imali probleme sa alkoholom svesni mračne dimenzije samog AA i uopšte činjenice da je to nova adikcija koja smenjuje staru, ili je za njih to zaista horizont egzistencije za ljudi sa tim problemima. Međutim, to u krajnjoj liniji nije ni bitno.

FLIGHT je slično HURT LOCKERu ulazak u naličje junaka koji su okosnica Holivuda a to su otpadnici koji su veći profesionalci od onih koji su "lojalni" i "konvencionalni". Međutim, za razliku od starog Holivuda, ovde nema "ballbuster" šefova koji ne prihvataju njihovu nekonvencionalnost (ili su ballbusteri pod uticajem filmova o herojima promenili mišljenje) već žele da ih iscede do kraja. Otud je u stvari jedna od najefektnijih Roršahovih mrlja u ovom filmu to što će publika u puno navrata biti razočarana time šta junak radi samome sebi ali će se najviše "smoriti" onda kada on učini nešto zbog čega ipak jeste heroj.

Činjenica da je film uspeo da dovede gledaoce do tačke u kojoj se do kraja poistovećuje sa cinizmom i autodestrukcijom a onda im izmakao tlo pod nogama je zbog toga zapravo ključna mana tokom gledanja i ključni adut tokom razmišljanja potom.

* * * / * * * *

Sunday, December 23, 2012

DREDD

Pogledao sam DREDD Pete Travisa, jedan od svakako najgorih a hvaljenih filmova ove godine. Iako ne dostiže užas nedostižnog PROMETHEUSa u disproporciji užasa na ekranu i samilosti kritike i fanboyeva, nije ni mnogo daleko od toga. DREDD je još jedan primer filma u kome je fanboy community diktirao producentima šta želi da oni naprave i reč je o prilično bukvalnom prevodu svih onih uobrazilja koje su fanboyevi imali vezano za to kako treba da se prave ekranizacije stripova, i naročito DREDDa. Međutim, slično kao što se ideološki ostrašćeni političari loše pokazuju u direktnoj političkoj praksi, tako su i fanboyevi dobra publika ali loš naručilac posla.

Ceo exploitation film se bazira na ideji podilaženja publici, ali u ranijim instancama, filmovi su podilazili nekim fundamentalnim nagonima, interesovanjima i raspoložnjeima publike poput prikaza seksa i nasilja, društvenih razlika koje marginalci uspevaju da prevaziđu često uzimajući pravdu u svoje ruke itd. Danas zahvaljujući Internetu, filmska scena se u svom jednom značajnom segmentu pretvorila u krčmu u kojoj publika može maltene do detalja da kostumizuje film koji hoće da gleda.

Tako je i fanboy scena zahvačjujući svojoj velikoj "težini" na Internetu uspela da stvori utisak kako je reč o ogromnoj publici koja može da iznese komercijalni uspeh iako se od SCOTT PILGRIMa videlo da ta publika zapravo nema sposobnost da konvertuje aktivnost sa tastatura u rezultate na blagajnama. Međutim, uprkos tome što se u međuvremenu industrija malo opametila u pojedinim žanrovima je ostala odana postulatima koje joj nameću fannboyevi.

Primer za to je DREDD, drugi pokušaj da se ekranizuje strip 2000 AD koji je prvobitno snimio Danny Cannon sa Stalloneom i rezultirao jedim od slabijih filmova u Slyjevom karijeri. Međutim, DREDD sa Slyjem je vrhunsko ostvarenje u odnosu na ono što je sada snimio Pete Travis. Po diktatu publike, Travis je ostao odan kanonu stripa koji je neprevodiv u okvire filma i u spoju inače nedovoljno ekspresivnog Karla Urbana i kacige koja mu pokriva pola lica, stvorio je junaka koji je bukvalno neupotrebljiv. Dredd kao junak koji nema milosti i ne priča puno, a sve vreme nosi kacigu i ne vidimo mu lice, verovatno može da prođe u stripu, ali ne može da prođe u filmu - odnosno može, ako ga radi velemajstor kao u ROBOCOPu gde smo ipak upoznati sa licem glavnog junaka iako ga mahom gledamo ispod kacige, ili ako je pokrivena polovina lica koja je manje važna za glumačku ekspresiju, kao u slučaju Banea u DARK KNIGHT RISES. Travis nažalost nije majstor a Karl Urban je bezličan glumac i onda kada mu lice nije pokriveno tako da Dredd deluje kao praznina u centru filma koji nema puno toga da ponudi. Na sve to, Dredd na kraju zapravo uopšte nije nemilosrdan. Iako ubija masu ljudi, nije spreman da presudi tipu za kog je "samo" 99 posto siguran da je kriv a cop outuje se i onda kada naiđe na par dečaka koji pucaju na njega. Ne mislim da bi film suštinski bio bolji da je Dredd pobio decu i one u čiju krivicu nije 100% siguran (mada se kasnije ispostavi da je tog 99% krivog trebalo ubiti) ali bi barem bio konzistentan u svojim zabludama - ako već imamo neupotrebljivog filmskog heroja, barem su autori budale do kraja pa se to može donekle poštovati.

Zaplet filma je otprilike u rangu filma RAID, dakle ne bi se moglo reći da je ovaj film opterećen scenaristuičkim ambicijama uprkos tome što ga je pisao čuveni Alex Garland koji je pre ulaska u svet scenaristike bio književnik. Štaviše, prilično je tanko napisan, sa likom negativca koju igra Lena Headey koji se veći deo filma razvlači pasivno po svom gnezdu osmišljavajući krajnje predvidive prepreke za Dredda, sa raznim stupidnim konvencijama koje pokšavaju da zadrže DREDD u DIE HARD okvirima usamljenog pravednika u zgradi pod opsadom.

Lik Dreddove saradnice svakako ima manje cheesy interakcije nego u Cannonovom filmu, ali ima i sposobnost parapsihološke prirode koja se u koristi u seriji nebitnih konflikata sa nebitnim likovima i ni u jednom prelomnom trenutku filma. Između ostalog, nema pravog girl on girl fighta u kome bi to zaigralop već Dredd ubije Lenu.

Nasilja u filmu ima dosta, što je takođe bila jedna od želja fanova i ono je tu uglavnom bez nekog pokrića u brutalnim odnosima među likovima. Ta vrsta prenaglašenog naslja je imala niz simpatičnih instanci kao što je recimo PUNISHER: WAR ZONE ili CRANK ali ovde je sprovedena na jedan antipatičan način jer se od svake situacije pravi big deal. Uostalom jedan od završnih kadrova filma jesto slo-mo olupavanja glave Lene Headey, sa kojim Travis valjda želi da zaključi film, da nam pokaže kako je zapravo krvoproliće u slo-mou i 3Du zapravo bilo svojevrsna poetna ovog filma, s tim što mi nije jasno da li on to želi da parodira, prikaže nam tehničku veštinu ili šta već.

Pete Travis je štićenik Paul Greengrassa koji je za razliku od svog učitelja došao u Holivud i shvatio da tamošnji hleb ima sedam kora. Travis se posle OMAGHa odlučio za putanju sličnu Grengrassovoj sa smenjivanjem političkih i exploitation filmova ali na mnogo nižem nivou, i ne znam tačno šta je mislio da će postići DREDDom. Da li je on možda poverovao da će DREDD zahvaljujući prisustvu DNA Filmsa, Anthony Dod Mantlea i Alexa Garlanda biti njegov 28 DAYS LATER?

Svakako da je britanska produkcija ekranizacije britanskog propertyja bila mudar potez, mada u slučaju DNA Films ove godine smo imali film po SWEENEYu u kome se pokazalo da su oni jak brend samo kad je tu Danny Boyle ili barem Kevin Macdonald i da inače ne garantuju kvalitet. No, sve u svemu, DNA Films sa svojom ekipom jeste bio prava adresa za ovakav projekat.

Naravno, rezultat DREDDa u bioskopima je bio bedan. To nije neočekivano ako imamo u vidu kakav je film ali jeste ako se uzme u obzir da publika u principu voli čistu nepretencioznu akciju koja ne mora da se javlja u fomi dobrog filma. Očigledno da je snažno bavljenje zaostavštinom stripa u "stručnoj" javnosti stvorilo lažnu sliku o tome koliko ovakav film stvarno ikoga zanima. U svakom slučaju, sam strip opet nije dobio svoju "definitivnu" ekranizaciju, iako je ova hvaljenija od prethodne i ne bi bilo čudno da naiđe neka nova za petnaestak godina.

* 1/2 / * * * *

Saturday, December 22, 2012

MORTELLE RANDONNEE

Pogledao sam MORTELLE RANDONNEE Clauda Millera, adaptaciju romana Marc Boehma koju su napisali otac i sin Audiard. Sudeći po špici, otac Michel je imao veću ulogu u nastanku ovog scenarija nego sin Jacques pa ipak ne može se izbeći jedno "autorsko" poređenje ovog scenarija upravo sa kasnijim Jacquesovim režijama. Naime, sličan karakter opsesivnog "detektiva" koji prati trag zločina iz intimnih razloga, Audiard ima u filmu REGARDE LES HOMMES TOMBER, s tim što u tom filmu postoji znatno radikalniji tretman filmskog vremena i odnos među likovima je baziran na homoerotizmu koji ima više veze sa Jean Genetom nego Stuartom Kaminskym. Zatim, slična potreba junaka da komentariše radnju prisutna je u još nekim literarnim adaptacijama koje je radio Jacques Audiard od kojih je ona sa psom u BAXTERu najradikalnija i najfunkcionalnija. Claude Miller preuzima klasične noir monologe, kojima pisci daju atmosferu priči i dopunjuju informacije i plasira ih kao replike koje junak izgovara u kadru, bez jasne motivacije. Uz još neke "specifičnosti", MORTELLE RANDONNEE se uklapa u pretpostavku Davida Bordwella iz seminalnog eseja o poetici art-house filma u kojoj zastupa tezu da autori sa umetničkim ambicijama često iskoračuju iz konvencija repertoarskog filma koji krase pravilna inscenacija, uverljivost, funckionalnost priče i likova itd. ukoliko je to izraz njihove poetike i specifičnog odnosa prema svetu, odnosno da postoje "loši filmovi koji su umetnički vredni". I tom tezom, Bordwell svakako da objašnjava sve one autore koji su "umetničku snagu" svojih filmova bazirali na pretpostavci da je samo u umetnosti greška, odnosno odstupanje od uspostavljenih konvencija, dozvoljena i može rezultirati uspešnim delom, čak i nečim od vrednijima od onoga što se radi po postulatima.

Claude Miller vrlo očigledno svojim "odstupanjima" od uverljiviosti situacija i likova pokušava da se nametne kao "umetnik" u odnosu na ovu priču, ali je samo deo tih intervencija uspešan, a one koje nisu stvaraju utisak da je reč o delu koje je pretenciozno bez pokrića. Naravno, imajući u vidu Chabrola i njegove brojne filmove, sasvim je sigurno da je Claude Miller imao tradiciju na koju je mogao da se osloni.

Michel Serrault igra detektiva koji postaje opsednut mladom femme fatale koja zavodi muškarce a potom ih ubija i nalazi nove. U njoj on prepoznaje svoju kćer sa kojom je odavno izgubio kontakt, a vremenom počinje da veruje kako bi ta mlada žena zapravo zaista mogla biti njegova ćerka. Devojku igra Isabelle Adjani koja Milleru više služi kao lutka nego kao karakterna glumica i Serrault nosi pretežni "glumački" teret.

MORTELLE RANDONNEE je vrlo intrigantan film, ali Millerova iskliznuča u pretenziju ga devalviraju i čine nekonzistentnim. Savršeno uverljive i čak istinski napete scene se smenjuju sa trapavom ironijom koje nema puno ali je ima sasvim dovoljno da poremeti ravnotežu filma.

Čini se da postoje neki slojevi priče koji ni Miller ni scenaristi nisu u dovoljnoj meri razradili, kao što je recimo biseksualnost glavne junakinje koja se jednom pojavi ali ne zaigra značajnu ulogu.

Čini mi se da je Audiard u rediteljskom opusu na mnogo zreliji način oporavio francuski krimić, vraćajući da realističkim korenima i dodajući mu mistiku umesto ironije kao nadogradnju, naročito insistirajući na snažnim seksualnim impulsima koji vezuju likove i koji su stalno na finoj liniji između Kaminskog i Geneta. Istorijski progres unutaž žanra se stoga može prepoznati upravo u njegovom radu i čini mi se da neke od stvari koje su ostale nerazrađene poput tog dosta snažno biseksualnog motiva deluju kao nešto što bi Jacques mnogo bolje iskoristio od "matoraca" koji sa tim nisu znali šta da rade.

MORTELLE RANDONNEE je prepun devjacija u odnosu na evoluciju žanra i donosi dosta ćorsokaka, ipak ovaj rad iz 1983. godine je bitan film za žanr i značajan scenaristički doprinos Audiardovom opusu iako bi se po špici reklo da je on na ovom filmu bio sporedni pisac.

* * * / * * * *

Friday, December 21, 2012

WOOCHI

Pogledao sam WOOCHI Dong Hoon-Choija, juznokorejskog specijaliste za repertoarske spektakle razlicitog profila, ali mahom lokalnog dometa. WOOCHI je film koji je u nekoliko navrata nadomak da zavredi crossover van Juzne Koreje, ali upravo greske samog Dong Hoona ga vracaju u lokalne okvire. Ovaj svojevrsni rip-off francuskog spektakla LES VISITEURS smesten je u milje taoistickih bogova, goblina i carobnjaka koji intrigu iz proslosti prenose u sadasnjost, u svet u kome se tesko snalaze jer su vekovima bili zatoceni.

WOOCHI je u nekoliko navrata i u velikom broju resenje prilicno svez, ako imamo u vidu da se oslanja na vec dosta trosenu premisu, medjutim Dong Hoon-Choi u prelomnim momentima pokazuje nesigurnost. Ona se iskazuje ne samo kroz neka zbunjujuca rediteljska resenja na nivou montaze i vodjenja price vec i na planu uticaja koje Dong Hoon uvodi u svoj film. Jedna od zanimljivih karakteristika juznokorejskog repertoarskog filma je to sto reditelji mahom rade u nekoliko zanrova i mali broj se profilise za samo jedan zanr. Moguce je da takva situacija navodi reditelje da se trude i skupe sve sto znaju i misle da treba da pokazu na jdnom mestu. WOOCHI je bez sumnje bio prilicno ambiciozan film ali Dong Hoon ga je odveo predaleko u svom showcaseu.

To je steta, jer u fazama kada je fokusiran, Dong Hoon nudi jedan prilicno dobar film, ali sa trajanjem od 135 minuta i dosta lutanja, WOOCHI nije uspeo da u dovoljnoj meri zavredi paznju van lokalnih okvira i ostavi neki znacajniji trag.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, December 19, 2012

HOWLING

Pogledao sam HOWLING, policijski triler koji je režirao Yu Ha sa čijim radovima do sada nisam imao većih iskustava ali spada među iskusnije reditelje. HOWLING je zanimljiv film na liniji američkih krimića kao što su WHITE DOG i THEY ONLY KILL THEIR MASTERS u kojima se životinje koriste kao dresirane ubice.

U ovom filmu, imamo priču o iskusnom detektivu kog igra Kang-ho Song koji donosi svoju već standardnu personu u lik več potrošenog i frustriranog detektiva koji mora da radi sa mladom inspektorkom na seriji misterioznih ubistava. U seksističkim okolnostima odeljenja za ubistva u kome se on već oseća izostavljeno i preskočeno jer nije napredovao u skladu sa svojim ambicijama, novi partner samo podiže tenziju.

Yu Ha ima dobro postavljenu priču koja ne donosi puno iznenađenja ali donosi dosta pošten odnos prema već uspostavljenim konvencijama police procedurala i nudi sasvim dovoljne svežine da nađe svoje mesto u globalnoj ponudi ove vrste filmova. Problem je samo u režiji koju Yu Ha u mnogim aspektima bazora na poentiranju i infodumpovanju već očigldnih stvari po čemu HOWLING često zaliči na televiziju i čini se ostaje lokalan bez perspektive za crossover na zapadnim tržištima što je šteta jer ovo je film koji možda ne spada u sam krem južnokorejskog repertoarskog filma ali je u samom materijalu zarobio jedno mnogo bolje ostvarenje koje je Yu Ha nije uspeo da plasira.

Čini mi se da HOWLING ima jako velike perspektive za rimejk.

* * 1/2 / * * * *

Monday, December 17, 2012

YEON-GA-SI

Pogledao sam zanimljiv južnokorejski film katastrofe YEON-GA-SI Jeong Woo-Parka koji je snimio nekoliko filmova pre ovoga, ali se nisam susretao sa tim naslovima. U svakom slučaju, Jeong Woo-Park ni ne režira kao debitant i YEON-GA-SI je zanimljivo postavljena i realizovana priča o zarazi mutiranim parazitom koja dobije ogromne razmere i ima fatalan ishod ukoliko se brzo ne pronađe lek. Osnovni problem filma je u čudnom spoju A-produkcionih ambicija i B-senzibiliteta priče. Naime, Jeong Woo-Park relativno dobro postavlja epidemiju nacionalnih razmera u odnosu na borbu glavnog junaka i tenziju koja iz nje proističe. Međutim, ceo zaplet sa tim junakom iako počinje dobro kasnije dobija senzibilitet dosta naivnog B-filma, smenjuju se vrlo složene i neuverljivo dosadne situacije, zavera koja je istovremeno ingeniozna i ekstremno naivna, i usled tih nekonzistentnosti YEON-GA-SI kasnije ima ozbiljne probleme kako da održi svoj tonus.

Ipak, to ne umanjuje relativno prijatne iskustvo gledanja ovog filma koji uprkos raznim nekonzistentnostima i tankom razrešenju, ima u sebi nešto jednostavnosti dobrog američkog repertoarskog filma, kao i zanatske solidnosti i originalnosti korejske kinematografije.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, December 15, 2012

CTYRI VRAZDI STACI, DRAHOUSKU

Pogledao sam ekranizaciju romana MRTVACIMA ULAZ ZABRANJEN Nenada Brixija urađenu u Čehoslovačkoj pod naslovom CTYRI VRAZDI STACI, DRAHOUSKU u režiji čuvenog Oldricha Lipskog. Odlrich Lipsky je jedan od najčuvenijih čehoslovačkih reditelja i naši književnici nisu imali ovako prestižne ekranizacije u inostranstvu. Naravno, Čehioslovačka u to vreme nije bila dovoljno "prestižno" inostranstvo, ali ova ekranizacija je sama po sebi veliki uspeh. Brixijev roman je bio preveden na više jezika, prodat u četvrt miliona primeraka a veliki uspeh je postigao upravo u ČSSR.

CTZRI VRAZDI se smatra jednom od najpopularnijih čehoslovačkih komedija i bez ikakve sumnje reč je o filmu koji je neobičan, uvodi dosta zanimljivih i ekskluzivnih rešenja iz vizure nečega što bismo zamislili da nastaje iza Gvozdene Zavese. Međutim, imajući u vidu da je ovo film iz 1970. a da je 1966. Vaclav Vorlicek snimio film KDO CHCE ZABIT JESSII? koji je u određenim postupcima još radikalniji, ne možemo reći da je ovo najekscentričniji čehoslovački repetoarski film.

Kao i u JESSI i CTYRI VRAZDI, osnovna postavka je preplitanje fikcije i stvarnosti, u JESSI snovi postaju stvarnost a inspirisani su pulp literaturom dočim kod Lipskog se stalno ostavlja pitanje da li je sve zapravo mentalna slika stripa koji junaci čitaju u jednom svojevrsnom koncentričnom krugu. Dok se JESSI dešava u Čehoslovačkoj, CTYRI VRAZDI se dešava u jednoj stilizovanoj Americi kako bi se opravdalo pojavljivanje klišetiziranih tipskih junaka iz gangsterskog filma koje roman i film parodiraju. U prikazu te "pseudo-Amerike" dominiraju klišei iz popularne kulture i nema nikakvih ideoloških zahvata i političkih poenti.

Lipsky u ovom filmu udara svim silama i ovo je istovremeno parodija, farsa i vodvilj što rezultira prenatrpanošću filma i u pojedinim fazama nemoguće je pratiti dešavanja na ekranu što ipak ne može biti rediteljski cilj.

Ovaj Brixijev roman je prethodno ekranizovan u SFRJ (spada među retke jugoslovenske romane koji su imali dve ekranizacije, a ja trenutno mogu da se setim samo GOLUŽE kao primera za jugoslovensku i stranu ekranizaciju) i postigao je kultni status i mesto u lektiri.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, December 12, 2012

DOOMSDAY BOOK

Pogledao sam DOOMSDAY BOOK južnokorejsku antologiju filmova o kraju sveta, što je zanimljivo ako imamo u vidu da je istog dana Severna Koreja probala svoju interkontinentalnu raketu. Reč je o izvanredno zanimljivom, jako raskošno realizovanom omnibusu u kome je uvodnu i završni priču režirao Yim Pil Sung a središnju Kim Ji Woon.

Sve tri priče su zanimljive, baziraju se na SF premisama s tim što je prva zapravo više horor jer govori o zombija proisteklim iz netradicionalne infestacije izazvane zagađenjem i zanimljva je između ostalog i po tome što u njoj igra Bong Joon Ho, reditelj monster moviea THE HOST koji ima sličnu premisu samo u creature feature žanru. Bong Joon Ho igra jednog od upečatljivih gostiju u televizijskoj diskusiji na temu zombi infestacije.

U prvoj priči Yim Pil Sung uspeva vrlo dobro da razvije likove sa identitetom i da prikaže veliku zombi apokalipsu u Južnoj Koreji sa prilično ambicioznim dimenzijama, uvodeći usput nešto biblijske simbolike koja ne igra suštinsku mulogu ali fino zaokružuje stvar. Ova priča je besprekorno realizovana, sa visokom vizuelnom pismenošću kakva se od Yim Pil Sunga i očekuje.

U drugoj priči Kim Ji Woon snima svoj možda najintrigantniji film. Ovo nije blockbuster, nije crowdpleaser, ali je zabavna priča o robotu koji doživljava "prosvetljenje" i u budističkom hramu počinju da ga posmatraju kao Budinu inkarnaciju. Međutim, korporacija koja je proizvela robota smatra da je to početak formiranja veštačke inteligencije koja bi mogla ugroziti čovečanstvo i šalje tehničara da interveniše. Bong Joon Ho je na sličan način prepleo visoku tehnologiju i intimističku priču u svojoj priči u omnibusu TOKYO koja meni ipak ostaje draža ali po prvi put pokazuje Kim Ji Woona kao nešto sofisticiranijeg reditelja. Takođe, ova priča deluje jako vešto u vizuelnom pogledu sa zanimljivim CGI tretmanom robota.

Treću priču o vanzemaljskom nebeskom telu koje ide prema zemlji, režirao je Yim Pil Sung i čini mi se da je ova priča wild card celog omnibusa. Apsurdna je, u sebi ima najizraženiju arty dimenziju i čini mi se da ona možda i ponajviše prodaje ovaj omnibus na Zapadu. Međutim, i ona se uklapa u viziju jer nudi treće viđenje teme koje ne čini film nekonzistentnim već bogatijim.

Neobična struktura DOOMSDAY BOOKa sa tri priče i dva reditelja čini mi se proizilazi iz produkcionih teškoća na koje je naišao ovaj film čije je snimanje počelo još 2006. godine. Srećom, to se ne oseća u krajnjem proizvodu koji deluje bogato i krajnje reprezentativno. Yim Pil Sung je ovog puta imao dve prilike da se pokaže da ima i supstancu a ne samo stil, što je nagovestio u ANTARCTIC JOURNALu ali nije potvrdio u HANSEL AND GRETEL, i rekao bih da u ovim pričama nije suštinski preokrenuo sliku o sebi ali je našao materijal u kome njegove rediteljske osobine nisu problem.

* * * / * * * *

Tuesday, December 11, 2012

THE MAN WITH THE IRON FISTS

Podneo sam rediteljski debi u kome je RZA sa petnaest godina zakašnjenja sabrao svoju fascinaciju kung fu filmom, i THE MAN WITH THE IRON FISTS i izgleda kao nešto što bi u ono vreme diskografska kuća finansirala kako bi podmirila apetite Wu Tang Clanu. Ako imamo u vidu da je ovaj film prezentacija Quentina Tarantina, što u principu ne mora biti garancija kvaliteta, očekivanje je ipak odmaknuto od vanity projecta. Doduše, RZA je na nivou karijere izašao iz visokotiražnih okvira ali se nametnuo kao ugledna figura, kompozitor filmske muzike i guru opšte prakse, pa ovo ostaje vanity project.

THE MAN WITH THE IRON FIST izgleda kao nevešto sažeta verzija nekog ne naročito zanimljivog dužeg filma. Ne znam da li bi ovo bilo znatno bolje u formi dužeg ostvarenja, a RZA i Eli Roth su imali dosta prolema da ga skrate, ali bi sigurno više ličilo na film. Ovako deluje kao svojevrsna salata scena, sa prilično jednostavnim i istovremeno konfuznim narativom i scenama borbe koje su značajne samo po tome što RZA pokušava da na velika vrata vrati gore fu, odnosno da pomeša gore fu sa nekim wireworkom kakav smo sretali u filmovima poput CROUCHING TIGERa. Ovaj film po senzibilitetu nema puno veze sa starim wuxia radovima koje bi RZA trebalo da poznaje dobro, što naravno nije prepreka užitku, naročito jer RZA ima neprikriveno oskidentalni pristup pripovedanju.

Međutim, u ovako napabirčenoj priči, sa samim sobom u glavnoj ulozi što je naročito apsurdno ako imamo u vidu da postoje vitalni crnci koji znaju da se biju ali i da glume kao recimo Michael Jai White, i Russell Croweom u jednoj mičamovskoj ulozi lutanja kroz kadrove, sve se mora prepustiti azijskom delu podele koji čine moj favorit, povratnik Byron Mann, zatim Rick Yune, Lucy Liu i čovek iz "Shaolin Chambersa" Gordon Liu. Tako da eto, bar su se sreli RZA i Liu.

RZA je nažalost drvo javorovo, neubedljiv je i kao glumac i kao borac, i u principu deluje kao da je prilično zalutao u glavnu ulogu.

Šteta je što RZA nije našao bolji način da prenese svoju fascinaciju kung fu filmova u vlastito delo. Premda, RZA je u suštini na kraju krajeva samo snimio film koji nije dobar, ne može se reći da se u bilo kom smislu ogrešio o svoj status uglednog prvoborca.

* 1/2 / * * * *

Saturday, December 8, 2012

IN THE VALLEY OF ELAH

Pogledao sam IN THE VALLEY OF ELAH Paula Haggisa, u sklopu pripreme za ZERO DARK THIRTY. IN THE VALLEY OF ELAH je baziran na priči koju su osmislili zajedno scenarista HURT LOCKERa i ZERO DARK THIRTYja Mark Boal i oskarovac Paul Haggis. Ovaj film spada u Haggisovu fazu "upozoravajućih" filmova od kojih je CRASH uspeo da ga proslavi na "oskarima". ELAH je daleko jednostavniji i bolji film od CRASHa, upravo zbog toga što je i strukturalno i na nivou priče prigušeniji, Haggis kao scenarista ima potrebu da se više izražava u pojnmovima nego u pokretnim slikama - ELAH je uz to vrlo pismeno koncipiran, u duhu arty krimića sedamdesetih, ali to ne znači da u pojedinim slučajevima Haggis ne oseća potrebu da "zakuce" poentu. Uostalom, ipak je Haggis scenarista koji je uspeo da u autorskom pogledu ubije Clinta Eastwooda što nikome nije pošplo za rukom. Međutim, da ovaj film nije ideološki neprihvatljiv Clintu, i da ga je on režirao, čini mi se da bi neka od Haggisovih poentiranja bila izbegnuta.

Uprkos svemu tome, ELAH ostaje fino kontemplativan film koji ima osnovu i strukturu krimića, ali i efekat koji nadilazi žanrovski koncept. Poenta je proučavanje obolelog društvenog tkiva kroz mali slučaj koji otkriva veću priču - u ovom slučaju deformacije izazvane američkim angažmanom u Iraku koji je drugačiji od drugih ratova koji su vođeni. Suočeni sa neobičnim protivnikom, Amerikanci su svesno i zvanično odustali od pravila ratovanja i pretvorili svoje vojnike na terenu u monstrume i sada to počinju da osećaju i građani na tlu SAD.

Haggis ovo pitanje otvara na jedan vrlo zanimljiv način, kreirajući žanrovski prilično čistu misteriju koja potom prerasta u zataškavanje, raskrinkavanje onoga što se zataškava i poražavajućeg otkrića šta je zapravo zataškavano.

Jedan od problema Haggisovog filma jeste All-Star podela u kojoj su se Tommy Lee Jones i Charlize Theron jasno izdvojili kao glavni likovi, ali epizode igraju neki prilično poznati glumci poput Josha Brolina što stvara lažni utisak kao da će se taj lik dalje razraditi a neće i opterećuje gledalaca suvišnim detaljima.

Roger Deakins kao DP odlično savladava pitoreksne ambijente Novog Meksika, i američke provincije, bezbrojne ćumeze, barove, motele i vojne objekte ui Haggis u sdaradnji sa njim uspeva da kreira solidan i atmosferičan identitet filma.

U pojedinim scenama, Haggis usporava filmski izraz ne naročito inspirisanim rešenjima u dijaloškim scenama, ali film uspeva da ostvari inttegritet na nivou izraza. Otud je šteta što na samom kraju, Haggis iskoračuje previše u pravcu "poentiranja" koje možda čak i nije suvišno, ako imamo u vidu o kome govori i kome se obraća, i koje je čak možda i na nivou živorne uverljivosti korektno, ali remeti jednu solidnu celinu.

Film je baziran na istinitoj priči. I ovo je primer dobro odabrane istinite priče koja na kraju ima svoje značenje a nudi prostor za razvoj drame. U tom smislu Haggis je scenaristički odlično proizveo uzbuđenje u antiklimaksu i razrešenju misterije.

ELAH je imao već u onome što je snimio Haggis nešto bolji film, ali i ovakav kakav je, stoji kao najzrelije ostvarenje u njegovoj karijeri.

* * * / * * * *

Friday, December 7, 2012

AL-TOO-BI: RITEON TOO BEISEU (aka R2B: RETURN 2 BASE)

Pogledao sam AL-TOO-BI: RITEON TOO BEISEU Dong Won-Kima, na zapadu poznat kao R2B: RETURN 2 BASE. Reč je južnokorejskom rip-offu TOP GUNa, koji praktično u potpunosti preuzima sve ono što je bila priča Scottovog filma i realzuje bez onog dara i veštine. R2B nije neprijatan za gledanje uprkos brojnim problemima, od onih objektivnih kao što su mlaka, i već viđena priča iz identičnog filma koji je pritom klasik i sam po sebi je dosta citiran do onih subjektivnih a vezani su za to da su belcima Azijati jako teški za razlikovanje, naročito u filmovima koji se dešavajku u vojsci i po definiciji govore o ljudima koji izgledaju i ponašaju se slično.

Dong Won-Kimova režija je glossy, glavnu ulogu igra Rain koji je snimio ovaj film pred odlazak na odsluženje vojne obaveze i verujem da je upravo ovo snimanje bilo deo tog zadatka. Slično Izraelu i u Južnoj Koreji služenje vojske traje nešto duže. R2B je propagandni gung ho film koji promoviše južnokorejsko vazduhoplovstvo i teško je poverovati da Rain i vojska nisu našli zajednički interes u ovom projektu.

U filmu Južnokorejanci ratuju sa severnokorejskim pučistima koji žele da obustave mirovne pregovore o ujedinjenju i započnu novi rat. Ponovo dakle imamo u film u kome nisu negativci "obični građani" Severne Koreje, niti državni vrh, već odmetnuti deo državne nomenklature. U tom pogledu R2B ne predstavlja Severnjake kao negativce već više kao svojevrsne žrtve manipulacije.

Rekonstrukcija severnokorejske vojske se retko viđa na filmu. U ovom je prilično neautentična. U filmu se leti Migovima i Kamov helikopterom, ali šare na njima su više proistekle iz produkcionog dizajna nego iz šare koje nose pravi severnjački Migovi koji su inače ofarbani u boje kakve bi stavio neko ko se kladio u prefarbavanje aviona i izgubio. U ovom filmu, vrlo su estetitovani, sa teget tonovima oznaka i deluje kao fetišizovan protivnik.

Nekog naročito razvijenog konflikta nema ni na jednom nivou. Pa tako i kod Severnjaka samo naziremo par likova i to su sve dosta šturo postavljeni negativci smešteni u visokoestetizovane ambijente.

Kako film ne bi otišao u preveliki neukus, iako u njemu već jeste, uvodi se sekundarni protivnik, vazduhoplovstvo SAD koje želi da samo obavi akciju umesto Južnjaka. Ipak, na kraju naravno Južnjaci uspevaju da očuvaju svoj integritet i rešavaju svoj posao sami.

R2B donosi dosta akcije u vazduhu koja je previše oslonjena na CGI tako da avioni mogu sve da rade, što kvari utisak inače solidno realizovanih vazdušnih scena. Taj CGI momenat u ovom filmu dosta pomaže, naročito jer mislim da su Migovi pretrpeli dosta intervencija animatora, ali ideje koje se tom tehniko realizuju su mahom neuverljive.

Ipak, činjenica da veliku ulogu igraju retko snamni borberni avioni F-15 i Mig-29 čini ovo zanimljivim filmom za ljubitelje avijacije.

* * / * * * *

Thursday, December 6, 2012

GOLGO 13

Pogledao sam GOLGO 13 Shunye Satoa, japanski akcioni triler iz 1973. godine, nastao po stripu Takao Saita. Ovog junaka je kasnije igrao Sonny Chiba a napravljene su i animirane serije. GOLGO 13 je nastao po Saitovom scenariju i sniman je u Šahovom, pred-homeinijevskom Iranu što filmu daje jednu zanimljivu egzotičnu dimenziju a naročito je zanimljivo to što su persijski junaci nahovani na japanski. Sato je stari majstor japanskog repertoarskog filma koji se nije mnogo nametnuo kao reditelj van lokala ali mu je Toei prepuštao neke od najskupljih japanskih projekata i u ovom filmu se oseća zašto je dobijao takvo poverenje. Sato donosi nekoliko maestralnih sekvenci, a još je važnije to da se Takakura Ken nameće kao jedan validan akcioni heroj, čiji underplay ponekad dostiže granice paroksizma ali ima svoje mesto.

Nažalost, na nivou celine i zapleta GOLGO 13 nije naročito zanimljiv i Sato uspeva da ga oživi na nivou pojedinačnih situacija uprkos tome što nema snažnijeg pripovedačkog zamajca. Persijska podela je mnogo manje zanimljiva od Takakura Kena tako da ovde imamo slučaj specifičnog ugođaja kolonijalne kinematografije u kojoj kolonizovani preuzimaju ulogu kolonizatora. Takakura Ken je bio velika japanska zvezda ali je u američkim filmovima bio sidekick američkim zvezdama. Ovde on ima taj tip inferiornih sidekickova.

Skor je dosta po uzoru na špageti vesterne i čini mi se da su iranske pustinjske lokacije i uopšte priroda koja vuče na vestern inspirisali to rešenje koje se nije pokazalo kao baš najbolji put. GOLGO 13 pretenduje na kalibar koji ne uspeva da dostigne ali čini mi se da je bilo prostora da se ovaj lik barem još jednom načne sa Takakura Kenom.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, December 4, 2012

TIMESCAPE

Pogledao sam TIMESCAPE, rani rad Davida Twohyja iz 1992. godine. Uprkos tome što je kasnije snimio i znatno bolje ali i znatno slabije filmove, u ovom ostvarenju Twohy anticipira neke stvari koje će mu kasnije biti adut ali i mnoge mane. Adut je pre svega snažan osećaj za suspense i revitalizaciju zapleta koji kombinuju melodramu i žanrovske miteme u TWILIGHT ZONE ključu. Problem je polovičnost u svakom od ovih domena - Twohy se upadljivo slabije snalazi u svemu onom što nije akcentovao kao svoju jaču stranu, a ima i probleme na nivou strukture priče. Tako i TIMESCAPE potroši sat vremena na postavku likova i stuacije a u završnih pola sata počinje da se dotiče svog osnovnog žanrovskog gradiva u njemu ostaje sporadično štur i/ili nedorečen.

Umesto da se prvih sat vremena postavljaju prilično jasni i jednostavni odnosi među likovima, ta vrsta ekspozicije je morala ići brže kako bi već od kraja prvog čina ili polovine drugug krenulo da se dešava sve ono zbog čega se film zove TIMESCAPE. Jedan od razloga za ubrzavanje je i to što je Twohy prilično otvoreno prodao svoju "misteriju" u naslovu tako da TIMESCAPE govori o misteriji za glavnog junaka za koju Twohy očekuje da bude misterija i za gledaoce, iako ona to u osnovi nije.

Sama ideja sa putnicima kroz vreme koji dolaze na poprišta poznatih tragedija je zanimljiva, ali su putnici u ovom filmu prikazani kao mešavina horor-karikatura i suštinski benevolentnih avanturista, od kojih je ovaj sekundarni atribut svakako zanimljiviji ali nije dovoljno akcentovan. Čini mi se da je ova vrsta ambivalentnosti mogla da bude znatno bolje iskorišćena kao adut.

TIMESCAPE je adaptacija novele VINTAGE SEASON i moguće je da problemi na nivou strukture proističu iz Twohyjeve želje da ostane veran proznom izvorniku.

Jeff Daniels je odličan u glavnoj ulozi i pomaže da se film podnese u problematičnoj prvoj polovini. Twohy je u ovoj formi daleko uspešnije uspeo da se izrazi u ARRIVALu sa Charlie Sheenom.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, December 2, 2012

LE MAGNIFIQUE

Reprizirao sam jedan od najbitnijih filmova koji su nastali kao reakcija na Bonda a to je LE MAGNIFIQUE Philippa Le Broce iz 1973. godine. Ovaj film se može smatrati referencom iz koje su izrasli Hazanaviciusovi filmovi o agentu OSS117 koji su odstupili od proze Jeana Brucea. Hazanviciusovi filmovi su moderniji i klasu iznad ovoga što radi De Broca, međutim, iz današnje vizure, LE MAGNIFIQUE stoji kao jedan izuzetno bitan pokušaj.

Naime, LE MAGNIFIQUE je parodija na filmove o Bondu i tajnim agentima, među kojima je i rad Jean Brucea, sigurno, koji je prepleten sa jednom postmodernom postavkom da je zapravo građa o tajnom agentu deo lošeg petparačkog romana koji ispisuje glavni junak, pulp pisac. Naravno "realnost" parodije i "realnost" u kojoj živi pisac se razlikuju, i pisac kanališe dosta svojih nezadovolhjstava u likove o kojima piše.

De Broca je nasl8ućivao koje sve potencijale nosi ova premisa i on dotiče svaki od njih barem verbalno, recimo žena koja se zainteresuje za pisca pulp romana je sociolog i želi da piše studiju o njegovim pulp romanima, međutim on ne istražuje dalje temu piščevog uticaja na svest čitalaca sa niskim kriterijumima izuzev ovog nagoveštaja i piščeve svesti da utiče "na snove" ogromnog broja ljudi.

Zatim, De Broca u par navrata odlično prepliće događaje u "piščevoj realnosti" sa događajima u romanu, ali u tome nije do kraja konzistentan.

Konačno, De Broca zapravo fundamentalno dobro postavlja film kao refleksiju jedne intimne ljubavne priče na nastanak dela. Međutim, uprkos tome što je De Broca dobro "pokrio" sve aspekte svoje priče, on ih nije u dovoljnoj meri razradio. Piščeva realnost se dosta razlikuje od one u koju je smešten roman, ali opet nedovoljno - piščevi odnosi naprosto nisu u dovoljnoj meri kompleksniji od odnosa koje uspostavlja njegov pulp junak.

Međutim, iako De Broca nije snimio prvi film na ovu temu, ovo jeste neobična mešavina komercijalnog filma sa nečim uslovno rečeno pretencioznijim, odnosno sa svojevrsnim postmodernim gledištem i šteta je što film govori io dva sloja "realnosti" koja zapravo nisu dovoljno različita i što odnos koji se razrešava kroz parodično delo nije kompleksniji.

LE MAGNIFIQUE se nametnuo kao klasik i ostvario je veliki uticaj, recimo film koji referiše na De Brocu je Hladnikov UBIJ ME NEŽNO i mnogi drugi. Ono po čemu je ovaj film najznačajniji jeste oštra promena vizure koja je nekarakteristična za komercijalni film sa tako velikom zvezdom kao što je Belmondo iz tog perioda. Ovo je inače uloga koja Belmondu savršeno odgovara.

Hazanavicus se u svojim OSS117 filmovima bavio i pitanjima vezanim za narativne tehnike, naročito filmski jezik ali nije išao u pravcu uvođenja autora kao junaka. Međutim, na nivou samog preispitivanja žanrovske konvencije, njegovi 0SS 117 filmovi su otišli korak dalje od De Broce i nisu ostavili prostora za uočavanje fundamentalnih nedostataka.

* * * / * * * *

SMRT ČOVEKA NA BALKANU

Pogledao sam SMRT ČOVEKA NA BALKANU Miroslava Momčilovića. To je možda i najetabliraniji film ovog scenariste i reditelja, a i pionirski primer found footage filma kod nas. Moram priznati da me prihvatanje na koje nailazi ovaj film kod publike ne čudi, u tom smislu što me od naše publike i inače ništa ne čudi. Naprosto, ovaj film uspeva da ubode to neko "opšte mesto" na kome ostaje i sa kog se ne odmiče što našoj publici godi. Uostalom, publika jako teško uspeva da utvrdi razliku između "pravog" Dušana Kovačevića i neke sedmorazredne kopije koju Momčilović nudi i prilično popunjena sala Koloseja je jako srdačno reagovala na svaki nagoveštaj humora ili psovke.

Ono što me međutim čudi jesu neverovatno velike pohvale za ovaj film koje stižu od ljudi iz esnafa, kritike, festivala, a prisutne su čak i interno među ljudima jer ovo je ostvarenje zaista prilično sumnjivo i nema mnogo argumenata kojima bi se moglo braniti.

Naravno, izbegavam teške reči jer sam iste sedmice gledao ARTILJERO, taj kolektor većine najstrašnijeg u našem filmu za šta smo bili ubeđeni da je zauvek izlučeno i zaboravljeno. Momčilović je međutim još uvek aktivan učesnik našeg kinematografskog košmara i njegov film se mora shvatiti ozbiljno. Međutim, problem je u tome što u ovom filmu nema ničega što bi trebalo shvatiti iole ozbiljno.

Scenario je na nivou silom proširene jednočinke nekog osrednje talentovanog studenta dramaturgije na prvoj godini. Višeslojnosti gotovo da nema, estetsko polazište je bazirano na pokušaju da se na neki način malo revitalizuje polaz Dušana Kovačevića, samo bez mašte, smisla za humor i veštine velikog dramatičara. Naravno, povratak ovom klasiku je legitimna strategija u našoj kinematografiji i dramaturgiji, i pokušaji toga su stalni, ali Momčilovićev domet je nažalost na nivou osrednjeg talenta sa prve godine. Ovaj film je često definisan kao "snimljeno pozorište", međutim, ovaj komad koji Momčilović naziva scenarijem ne bi nikada mogao da prođe u pozorištu, barem ne profesionalnom, ako bi ono imalo ikakve kriterijume. Dakle, ovaj film možda i jeste "snimljeno pozorište" ali ono što se pred kamerom dešava nije relevantno pozorište.

Kad je reč o found footage postupku, tu su stvari daleko kompleksnije. Naime, uvođenje web kamere kao forme trebalo da nam nešto implicira. Ali na kraju cele priče ono što imamo jeste utisak da je sve snimljeno sa jedne pozicije kamere i to je to. Naime, imamo glumce i to zvezde u svim ulogama što dakle jasno sugeriše da nije reč o nekom istinskom "dokumentarnom" materijalu. Kako onda percipirati ovaj film? Film sa zvezdama snimljen iz jedne pozicije? Zašto taj mučni koncept držati sve vreme kada već na nivou pripreme projekta odnosno na nivou glumačke podele, film nije elementarno ubedljiv?

Tome doprinosi artificijelna glumačka igra, artificijelan tekst, i sve ostalo što nas jako odvlači od bilo kakve dokumentarnosti, životnosti, hiperrealističnosti ovog igrokaza. Ako je Momčilović već intervenisao u odnosu na "realnost" na nivou teksta i glume, zašto onda nije intervenisao kad je reč o vremenu i prostoru? To bi svakako pomoglo utisku. Ovako film deluje kao da se grupa poznatih glumaca izmotava pred nekom kamerom i govori nižerazredni kovačevićevski tekst.

To sve nije neko veliko iznenađenje. Ali, iznenađuje da takav skup nedopustivih grešaka unutar odabranog koncepta može da prođe kod bilo koga ko iole zna nešto o filmu i tome kako se koji utisak postiže i konstruiše.

Popularnost ovog filma je prilično velika u odnosu na budžet i snimanje od nedelju i po dana. Međutim, to što je film profitabilan sa nekoliko desetina gledalaca ne čini ga populističkim fenomenom koji bi samim tim iskoračio izvan domena kritike. Dakle, nejasno je kako nekom profesionalcu ova vrsta glupih odluka može da bude u redu, i kako ovakav film ipak odlazi na nekakve festivale i tamo postiže neke uspehe, osim ukoliko se ne vodimo hipotezom da ljudi tamo misle kako su naši glumci naturščici i kako realnost u Srbiji zaista ovako izgleda.

Ako imamo u vidu da je deo found footage miljea koristio upravo ovaj format kako bi pokazao nekakvu tehničku usavršenost, Momčilović je izabrao ovaj koncept kako zapravo ne bi morao da ponudi bilo kakvu rediteljsku veštinu iza kamere. Ako su njegovi raniji filmovi zahvaljujući lošim intervencijama iza kamere bili manje ili veće izrugivanje profesiji, onda je SMRT ČOVEKA NA BALKANU, Momčilovićevo svesno uklanjanja iz "profesije", ali bez svesti da takva vrsta filma takođe postoji i da je ona sama po sebi formulisala neku vrstu izraza i pravila. Dakle, Momčilović je bežeći od "akademskog filma" došao negde gde takođe postoje "pravila" koja su njemu nepoznata.

Doduše, ni ne slutim na osnovu čega je neko ko je na nivou scenarija toliko konvencionalan umislio da ume da produkuje nešto što se može plasirati kao "stvarnost" i postići taj nivo ubedljivosti.

Očigledno je Momčilović uspeo da se dosta duboko integriše u establišment i da time omogući reprodukciju svoje teorije šta je želeo da postigne kao nečega što je u filmu i ostvareno.

Čini se da glumci takođe bespogovorno veruju Momčiloviću tako da svaki od likova igraju sa naročitim trudom da u karakteru nađu nešto čega zapravo nema. U tome naročito preteruje Radoslav Milenković, inače dosta solidan glumac koji se malo raspustio u poslednje vreme.

SMRT ČOVEKA NA BALKANU će svakako imati više smisla na televiziji. Štaviše, imajuči u vidu našu TV ponudu, bilo bi lepo da ima makar i ovakvih TV drama, ali to nije neki domet. Naročito ne za bioskop.

Saturday, December 1, 2012

PREMIUM RUSH

Pogledao sam PREMIUM RUSH, čudnu rediteljsku odluku Davida Koeppa koji je odavno zainteresovan da proširi podrućje borbe i na potpuno autorstvo, ali se do sada izražavao u znatno drugačijim formama. A STIR OF ECHOES je u tom pogldu čak bio odličan film, a nije za potcenjivanje ni TRIGGER EFFECT. Međutim, u PREMIUM RUSHu, Koepp odlučuje da realizuje jednu larrycohenovsku one-note premisu, priču o biciklistima koji rade isporuke u Njujorku i upadaju u nevolje sa trijadama i korumpiranim policajcem. Koepp je jedan od scenarista filma za koji bih razumeo da ga je prodao kao high concept script ali ne razumem poriv i da ga režira jer po nivou sadržaja, ovaj film nije ništa kompleksniji od Bessonovih produkcija sa majstorima parkoura.

Za razliku od Bessonovih parkourovaca, Koepp nema istinske akrobate u glavnim ulogama, Joseph Gordon-Levitt igra heroja i film je maksimalno oslonjen na sve trikove koje tehnika, uključujući naravno i kompjutere može da omogući tako da film nikada zapravo ne nudi efekat istinske akrobacije, vrlo je artificijelan, i verujem čak da je samo snimanje možda bilo čak i kudikamo kompleksnije i rizičnije nego što pokazuje završni proizvod.

PREMIUM RUSH je otud film koji je prejednostavan za holivudski proizvod a nema tu autentičnost prave fizičke akcije koju donose recimo azijski ili evropski majstori. Naravno, bilo je poslednjih godina i američkih filmova koji su, između ostalog, i zahvaljujući tehnologiji pomerali granice, ali PREMIUM RUSH prosto nije jedan od tih.

Koeppu treba skinuti kapu što je snimio jedan potpuno neočekivan B-film. Ali, nažalost, previše je ušuškan u okolnosti A-produkcije da bi tu B-premisu mogao pravilno da nam "proda".

* 1/2 / * * * *

Thursday, November 29, 2012

DE BATTRE MON COEUR S'EST ARRETE

Reprizirao sam DE BATTRE MON COEUR S'EST ARRETE Jacquesa Audiarda, rimejk kultnog filma FINGERS Jamesa Tobacka. Ovde imamo zanimljiv primer reverse engineeringa. Naime, Toback je snimio zaumni arty krimić a francuski reditelj ga je učinio racionalnijim, razvio na nivou priče i realizovao u sofisticiranom glavnotokovskom maniru. Za razliku od Tobackovog filma, Audiardov je manje enigmatičan, ali je zato sigurniji i otvoreniji, bez mogućnosti da se prikriva bleferskim deonicama.

Romain Duris igra ulogu koju je u originalu imao Harvey Keitel, i donosi nešto eterično u odnosu na Keitelov metodski manir, iako je u svojoj roli vrlo konkretan, i postavljen tako da se publika identifikuje sa njim.

Pariski milje podzemlja je intrigantniji od Tobackovog njujorškog i znatno je maštovitiji u tome kako postavlja životne okolnosti glavnog junaka. Audiard i Benancquista ne dotiču Tobackov homoerotski apsekt odnosa između Harvey Keitela i Jima Browna, i u stvari najznačajnija promena na nivou značenja je to što Audiard ne koketira sa temom homoseksualnosti u svetu podzemlja, što je zanimljivoi jer je to tema koja njega zapravo izrazito zanima.

Jean Genet se kao senka uvek nadvija nad Audiarda, ali u DE BATTRE je to pre svega vezano za odnos kriminala, zločina i lepote umetničkog dela, bez istraživanja specifičnih homoerotskih naboja. Doduše, glavni junak jeste vođen svojim edipalnim traumama u neobičnom odnosu koji ima prema majci i obscenoj figuri oca. U tom pogledu, Audiard nije izneverio one koji očekuju malo perverzije kod njegovih gangstera ali nije ispratio Tobacka. Međutim, ovako složena priča ipak deluje solidnije od Tobackove jer on nikuda ne odvede odnos Keitela i Browna.

Na planu inscenacije, ponovo je reč o maestralnom ostvarenju u kome se neke od art house stilema odlično uklapaju u mejnstrim izraz.

Paradoksalno, francuski rimejk nudi priču FINGERSa u formi koja je znatno prihvatljivija ljubiteljima američkog filma.

* * * 1/2 / * * * *

LAY THE FAVORITE

Ne sreću se često potpuni promašaji značajnih i veštih reditelja kakav je LAY THE FAVORITE Stephena Frearsa. Ovaj film je imao dva puta, jedan da ode u pravcu respektabilnog HIGH FIDELITY sa kojim deli reditelja, scenaristu i koncept All-Star podele ili da ode put radova koje kao producenti potpisuju 50 Cent sa tandemom Emmett-Furla. 50 Cent i Emmett-Furla su pretegli, iako se barem 50 Cent ne može optužiti da je imao ikakav kreativni ili glumački input.

Frears je reditelj čiji rad i danas može da donese vrhunski kvalitet a samo mali pogled unazad, u njegovu britansku fazu, pokazuje kakav je to potencijal bio, dočim je u Holivudu uglavnom takav potencijal i ostvario. Međutim, LAY THE FAVORITE je uleteo u nekom raskoraku a Frears uprkos izvanrednoj glumačkoj podeli, nije uspeo da izvuče kvalitet iz adaptacije memoara Beth Raymer, kao ni iz glumaca koji su izuzev već standardizovanog underplaya Bruce Willisa strašno podbacili. To naročito važi za Rebeccu Hall u glavnoj ulozi.

Međutim, niko sem Frearsa nije pojedinačno kriv. Osnovni problem filma je njegova sitkomasta režija, letargičan odnos prema junacima i priči, narativ koji se raspada po svim šavovima, i poznati glumci koji samo doprinose čemernom utisku jer na njihovim licima vidimo likove iz mnogo boljih filmova.

Frears do sada nije imao ovakav film koji bi najradije svi zaboravili. Međutim, šteta je što bi da je Frears bio u formi, saradnja sa njim bila koristan dodatak ovoj ekipi sa bogatim glumačkim iskustvom jer on stvarno jeste jedan od važnijih reditelja svoje epohe.

Wednesday, November 28, 2012

ARTILJERO

ARTILJERO Srđe Anđelića nema milosti. Traje 110 minuta i svojim diletantizmom studiozno iskušava granice gledaočeve izdržljivosti. To je sav onaj talog koji smo mislili da je ispran kada su filmovi kao što je KLIP i TILVA ROŠ počeli da reprezentuju srpsku omladinu na filmu.

U odnosu na ARTILJERO čak i ŠIŠANJE deluje kao rad Michaela Manna, minuciozno postavljeni spoj intelektualizma i vrhunski realizovanog žanra, što mislim da dovoljno ilustruje o kakvom se dnu-dna radi.

ARTILJERO na sve to, ima potpuni poremećaj pogleda na stvarnost, i to ne samo u odnosu na milje o kome govori, to je najmanje sporno. ARTILJERO je suštinski izmešten u neko vreme koje je odavno prošlo, on je osmišljen kao da će se snimiti 1995., kao da nije uveden evro, i ne samo da je reč o filmu koji izgleda kao da su snimili ljudi koji ne znaju ništa o filmu i ne znaju ništa o fudbalu, već deluje kao film koji su snimili ljudi koji ne znaju ništa ni o drugim dnevnopolitičkim događajima.

Pre svega, oni ne znaju da svoju oportunu želju da snime film koji će se dopasti Zvezdašima ne mogu da realizuju sa jednom apsurdnom, arhaičnom, nikakvom pričom koja ne odgovara ni onima koji nisu aktivni navijači ni momcima sa tribina. Jasno je da bi Delije sa Severa htele da vide nešto još luđe od KLIPA "o sebi" i da se toj želji možda ne može podići iz vizure mejnstrima, ali danas mejnstrim u Srbiji ipak podrazumeva nekakav kvalitet, ili barem neku iracionalnu dimenziju kakva krasi najvećeg zvezdaša među rediteljima Zdravka Šotru.

Ovde nema ničega, ARTILJERO je kao neki senilni redstarsploitation koji insistira na poruci a ono što nudi na idejnom planu je prilično mutno, da ne kažem neartikulisano, a na sve to, vrlo je pretenciozno iako se film stalno diči svojom nepretencioznošću.

ŠIŠANJE je barem bio film koji je svoju besmislenu ideologiju neprikriveno plasirao a ARTILJERO se stalno pravi da je diletantski pseudo-novotalasovski film ali stariji brat glavnog junaka nema ruku i Kosovo se pominje u par navrata usput kao predmet sprdnje. Ne kažem da je ŠIŠANJE bolje jer je agresivnije u svojoj ideološkoj busiji, ali ARTILJERO je daleko od nežne, nepretenciozne, naivne omladinske priče koja misli da se time može zaštiti od kritike. ARTILJERO je samo kukavički perfidan ali itekako bi voleo da progovori o Srbiji samo se plaši da se mnogima ne bi dopalo ono što želi da kaže.

Još jedan jeftini trik je nabijanje filma raznim "gradskim facama" kako bi se stvorio svojevrsni "živi zid" javnih ličnosti. To takođe deluje kao neka apsurdna, senilna kolekcija B92 faca, izvučena iz formalina kako bi reprezentovala nešto što više ne postoji, usput rušeći svako iole povoljno sećanje na njih.

ARTILJERO je nažalost slika i prilika te "pivske Druge Srbije" koja je kao isto "pametna i kul" kao i Biljana Srbljanović samo što oni piju pivo ispred dragstora, vole kung fu i gledaju fudbal. E, sada je očigledno da nisu shvatili ništa ni iz filmova ni iz prenosa koje su gledali.

ARTILJERO je film potpuno neartikulisanog izraza, u kome se sav budžetski deficit vidi, dakle neprikriven je veštinom ekipe, sa pričom koja je istovremeno jednostavna i nemoguća za praćenje i konačno sa nekoliko antologijskih gluposti koje najdirektnije devalviraju sve one vrednosti koje film želi da promoviše.

Naime, film govori o momku koji bi trebalo da bude primer huligana koji ipak voli fudbal i želi da Zvezda dobro igra. Kako bi to ostvario smatra da Nemanja Vidić treba da se vrati u Zvezdu. Pre nego što se uhvatimo za glavu nad celokupnim kretenizmom ove zamisli, hajde da je prihvatimo kao uslovnost iz FIELD OF DREAMS - "sagradi teren i on će doći". Međutim, to će se realizovati tako što če grupa Zvezdaša preobučena u Partizanovce opljačkati nekoliko zlatara, fitnes centara i kladionica. Ako zanemarimo potpuni apsurd ideje da bi na taj način oni mogli skupiti toliko novca. Ako kažemo da je to subverzivni čin, da je to neki akt građanske neposlušnosti zbog lošeg stanja u FK Crvena Zvezda - zašto to Delije rade obučeni u Grobare? To je otprilike kao da Al Kaida sruši WTC i onda podmetne to delo baskijskim separatistima? Da li su Delije toliki smutljivci da ne smeju da pokažu svoje boje na ulici ili da žele da lažno optuže Grobare?

Ako jesu, zašto su onda na kraju ipak uhapšeni počinioci koji su Delije? I zašto onda svoj odlazak u zatvor zbog pljačkanja zlatare smatraju činom vrhunske lične žrtve i emanacije zvezdaškog duha a to su uradili u tuđim bojama?

Konačno, da li je poenta filma da je zapravo pljačkanje ono najveće što navijači mogu da učine za svoj klub?

Dakle film je strašno loš a pored toga je i uvredljivo besmislen na svim nivoima.

Ovo je film u kome junak optuži policajce da "i dalje navijaju za Partizan"

Mislim da to dovoljno govori o čemu je ovde reč... Još je paradoksalnije to što u filmu neke od uloga imaju kao "pravi" navijači, veterani sa tribina, koji su valjda na neki način možda mogli da doprinesu ako ne "realističnosti" već tome da se njihov klub ne prikazuje tako pogrešno.

U svakom slučaju, ARTILJERO nije dostojan reprezent bilo čega u našem filmu. Slažem se da bi omladinski film kod nas trebalo da ima i nekog "artificijelnog" predstavnika ali ako je ARTILJERO primer toga, onda bolje ne.

Tuesday, November 27, 2012

CONFESSIONS D'UN BARJO

Pogledao sam CONFESSIONS D'UN BARJO Jerome Boivina, adaptaciju Philipa K. Dicka u scenarističkoj izvedbi Jacques Audiarda i samog Boivina. Boivin i Audiard su prethodno vrlo uspešno adaptirali BAXTERa i BARJO gađa neki sličan domet, nažalost ne dobacuje toliko daleko, ali opet nije ni preterani promašaj. Nisam čitao Dickov izvornik smešten u posleratnu Kaliforniju, ali nemam problem sa načinom na koji je prebačen u Francusku. Ipak, slutim da je Kalifornija tog vremena kudikamo pitoresknija od podalpske savremen Francuske koju doduše Boivin stilizuje ali ona ipak ostaje dosta "suva". U tom pogledu, Boivin i Audiard ne definišu neku naročitu "normu" u odnosu na koju prave satiru ali ona se ipak u priličnoj meri da pretpostaviti.

Čini mi se da su osnovni problemi zbog kojih BARJO ne dobacuje do BAXTERa izuzev toga što je BAXTER idejno i emotivno snažniji, pre svega u tome što se Boivin u rediteljskom postupku pored satire dohvata i farse.

Ipak, ako imamo u vidu da je norma Dickovih adaptacija mahom visokooktanska SF akcija, BARJO spada uz SCANNER DARKLY u one adpatacije koje su zapravo bliže onome što su bili piščevi ciljevi.

Mislim da bi Dick koji je umro deset godina pre izlaska ovog filma, svakako bio zadovoljan time što je inspirisao francuske arty likove da ga ekranizuju.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, November 24, 2012

THE DAY

Pogledao sam THE DAY Douglasa Aarniokoskog. Aarniokoski je bio štićenik Roberta Rodrigueza koji je već desetak godina da se probije u svet režije pod njegovim patronatom ili samostalno, a izgradio je jako veliki i solidan opus kao pomoćnik režije i reditelj druge ekipe. U nekoliko navrata Aarniokoski je zamenjivao reditelje na problematičnim produkcijama ali njegovi projekti poput jednog od nastavaka HIGHLANDERa ipak nisu pokazali da ima veće mogućnosti.

THE DAY je zanimljiv ali na kraju svega ipak marginalan postapokaliptični film u kome se grupa ljudi krije i beži pred grupom ljudi predatore čije namere meni nisu bile baš do kraja najjasnije, da li su oni neki kanibali ili varijacija na vampire, i zašto.

U svakom slučaju, Aarniokoski je čovek koji ima praksu i koji uspeva da sa minimalnim budžetom izvuče dosta, ali koncept kojim se služi deluje najbliže estetici filmaq BOOK OF ELI Braće Hughes, samo bez Denzela i bez te epske, vestern dimenzije. Ovde ima nešto vesterna ali više u pravcu backwoods ambijenata i kamernijih okolnosti, što u spoju sa prilično mutnim motivacijama likova rezultira zanimljivim ali ipak nezaokruženim filmom.

THE DAY u sebi na nivou realizacije ima elemenata da se izdigne iznad DTV miljea, ali ideja je previše mutna da bi izbacio Aarniokoskog tamo gde on pretenduje da bude.

* * 1/2 / * * * *

ARGO

Pogledao sam ARGO, prvi film u kome se od Bena Afflecka zaista puno očekivalo kad je reč o režiji. I rekao bih da je ovo film koji je na nivou teme izvanredno odabran kao naslov sa kojim će se probiti u holivudsku stratosferu. THE TOWN je bio konzistentniji, bez krupnih grešaka, ali bio je smešten u milje lumetovskog krimića koji je zaista potrošen kroz decenije filmova na tu temu. Ipak, bio je to izvanredan film.

S druge strane, ARGO je film sa sjajnom premisom koju je Affleck dosta fikcionalizovao, i napravio je spoj istinite priče i repertoarskog filma koja funkcioniše besprekorno sve do jedne scene koja preti da sve pokvari, i to ne zbog toga što je sama po sebi loša, štaviše sjajno je realizovana, niti zbog toga što na bilo kom nivou menja idejni predznak filma, već naprosto zato što je neuverljiva i što iskoračuje previše iz te vrlo fine igre istine i fikcije koju su scenarista Chris Terrio i reditelj Ben Affleck dotle uspeli da ispletu.

ARGO u tom smislu ima zaista old school postavku - milje je istinita priča, forma u kojoj se pripoveda je žanrovski film, i sve to pretenduje da na neki način iznese "istinu" o miljeu o kome govori. U dva navrata u štabu CIA, Affleck pravi isti kadar kao Pakula u ALL THE PRESIDENT'S MEN i meni je to rešenje u određenom smislu ponudilo ključ za razumevanje ovog filma. Affleckov film je na neki način film koji uzima u obzir ranije filmove ne samo kao predmet svoje priče - pošto reference na Holivud prirodno imaju značajno mesto - već i inspiraciju na nivou izraza i vrlo jasno aludira na to da će biti omaž, na barem tri nivoa - biće omaž jednom trenutku u prošlosti, jednom pogledu na film i jednom filmskom studiju a to je Warner Brothers koji je proizveo ALL THE PRESIDENT'S MEN što je vidljivo u prvom kadru kada umesto savremene inkarnacije WB štita ide ona koja je bila aktuelna u vreme dešavanja priče.

Ako bi se mogli tražiti neki subliminalni detalji vezani za očekivanja oko "oskara" onda upravo ta parafraza Pakulinog kadra ima jedno zanimljivo tumačenje koje sigurno nije tačno ali je krajnje geeky. Naime, u svom ready made omažu studiju Warner Brothers LE CLASSE AMERICAIN, Michel Hazanavicus, prošlogodišnji laureat u nekoliko navrata stavlja upravo taj Pakulin kadar menjanjući mu smisao kroz duhoviti dubbing. Ako imamo u vidu da je Hazanavicousov ARTIST stekao simpatije Akademije delom i zato što se bavi filmskom industrijom, a ARGO ide korak dalje, govori o patriotskoj ulozi Holivuda, onda se još više jača veza Affleck-Hazanavicus, dvojice reditelja koji su prijatno iznenadili javnost snimivši neočekivano zrele radove.

Milje u kome se ARGO dešava je baziran na laži. Jedan deo tog miljea je svet špijuna, političkih intriga, prerušavanja i sl. a drugi deo je svet filma koji je baziran na kosntantnoj borbi sa realnošću. U oba sveta su blef i pretvaranje, i sporadični nadljudski napori osnovna sredstva funkcionisanja, i Affleck uspeva da to fino poentira kroz svoja tri poteza - izbor istinite priče, vladanje žanrom i pametno akcentovanje poente.

Ono što je u rediteljskom smislu upravo i najznačajnija akrobacija koju Affleck uspeva da sprovede jeste to što on istovremeno rekonstruiše epohu i "istinitu priču" suptilno je gurajući u pravcu entertainmenta. U tom pogledu, ne čudi da ga sada zovu da radi filmove o superherojima, jako je teško postići taj spoj izrazitog osvrtanja na stvarnost i implementacije žanrovskih konvencija. A on baš to radi izuzetno vešto.

Do "greške" dolazi u završnoj fazi kada se neumitno mora povećati radna temperatura priče i tu Affleck vrlo inteligentno uspeva da na nivou uvođenja potrebnih elemenata sve učini uverljivim, ali ipak svojim "pametnim" rešenjem ne uspeva da prikrije činjenicu da je tahikardija u toj fazi filma ipak veštački indukovana od jedne tačke. Dakle, u toj fazi formalno ništa ne fali, ali u filmu koji je dotle uspevao da stvori osećaj "prave stvari" čak i kad je najlažniji, počinju da probijaju šavovi preterane artificijelnosti. Srećom film je umetnička forma koja po definiciji može da grešku pretvori u prednost ili da joj ponudi neki dublji smisao.

Zašto je do te greške došlo, naročitp ako imamo u vidu da je Affleck u prvom filmu GONE BABY GONE takođe imao "krizu kraja" ali ju je rešio u THE TOWN, jako je teško objasniti, ali svakako da ona spada u red onih mana koje se zapažaju kod dobrih filmova.

Uostalom, ARGO je priča koja zapravo koristi temu holivudske "laži" kako bi produkovala jednu novu, rafiniranu "laž" i možda je upravo taj završni pečat, to "iskakanje" iz harmonije svojevrsni dokaz da je holivudski oportunizam sa kojim se ARGO šali zapravo i dalje živ.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, November 23, 2012

PARANORMAN

Pogledao sam PARANORMAN Chrisa Butlera i Sam Fella. Nažalost, to mi je sve u svemu bilo jedno konfuzno i naporno iskustvo. Laika uvek ima lepo dizajnirane i tehnički fino realizovane filmove, ali PARANOMAN mi je bio neverovatno konfuzan na nivou dramaturgije, sa predugim uvodom, likovima koji se vrte u krug i nedovoljno razrađenim osnovnim sukobom. U tom smislu, sva mašta i tehnička realizacija mogu samo da deluju kao obećanje nekog boljeg filma koje ovom prilikom nije ispunjeno.

* * / * * * *

DE ROUILLE ET D'OS

Pogledao sam DE ROUILLE ET D'OS Jacquesa Audiarda, film sa kojim je ispratio veliki uspeh prethodnog internacionalnog hita i art-house favorita UN PROPHETE i u određenom smislu imao je težak zadatak pred sobom - UN PROPHETE je naprosto imao izuzetno potentnu i umetnički uzbudljivu temu koja je pritom i krajnje populistička, i onda je spoj Audiardove veštine sa svim tim faktorima dovela do utiska da je reč o "neponovljivom" uspehu. Međutim, Audiard pre toga ima veliku kilometražu i nema sumnje da u njemu ima snage za kontinuitet. To je pokazao sa ovim filmom, uprkos velikim pritiscima da ide u Holivud i očekivanjima druge vrste.

DE ROUILLE ET D'OS je odlična melodrama smeštena u brutalne okolnosti kojima Audiard fino maskira zapravo vrlo jednostavnu emotivnu okosnicu svoje priče.

Mathias Schoenaerts je uspeo da za dve godine, u RUNDSKOPu i DE ROUILLE ET D'OS odigra uloge u filmovima sa dve verovatno najsnažnije scene stradanja dece. Međutim, isto tako, za dve godine je uspeo da se nametne kao izvanredna evropska zvezda sa vrlo atipičnim atribuitima totalne sirovine koja nije zarobljena u getu DTVa već uspeva da iskomunicira emociju u "ozbiljnim" filmovima. Schoenaerts je izvanredan u ovom filmu i njegov uspon deluje skoro kao pažljivo planirana strategija igranja u velikim filmovima i saradnje sa velikim rediteljima.

Marion Cotillard je takođe napravila izuzetnu ulogu a uspela je da ne bude zasejena CGI-jem koji je u njenom slučaju prilično prisutan. Njen lik uprkos dimenziji fizičkog i duhovnog bola, nikada ne biva sveden na jednu notu, i na kraju sama drama između glavnih junaka transcendira tu osnovnu, radikalnu, premisu.

Audiard je ponovo privučen svetom i podzemlja i marginalaca, i uprkos tome što ovo nije krimić, jedan deo se dešava u tom miljeu i danas zbilja niko ne ume da ga dočara tako efektno, sa osećajem entropije ali bez gubljenja fokusa.

Na planu tehničke realizacije, a to nema veze isključivo sa ozbiljnim CGI zahtevima, već i na svim nivoima DE ROUILLE ET D'OS je izuzetan rad. U tom smislu, Holivud verovatno nema ništa naročito da pruži Audiardu u ovom trenutku.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, November 22, 2012

SKYFALL

Mislim da je sa filmom SKYFALL Sam Mendes uspeo da napravi najgori film o Bondu u poslednjih pedeset godina što s jedne strane nije baš lako ako imamo u vidu da oko Bonda postoje jasno profilisani favoriti koji je nastavak najbolji, ali nema jasnih kandidata za najgori već svako bira prema afinitetima, u odnosu na to kog glumca i eru najviše simpatiše. Mislim da SKYFALL sam po sebi neće nikada biti zvanično izdvojen kao najgori, i smešten u ravan inače vrlo pristojnog QUANTUM OF SOLACE ili abismalnog THE WORLD IS NOT ENOUGH, ali to je pre svega rezultat produkcionog spoja u kome je SKYFALL doveden u "too big to fail" poziciju. Nikada na Bondu nije radilo toliko "oskarovaca" i odavno se nije toliko govorilo o tome da je reč o jednom detaljnom prekombinovanju Bond-mitologije.

Nažalost, ono što je ponuđeno je bajato i besmisleno na svim nivoima a tehnička realizacija je ispod svakog nivoa za film tog budžeta.

Prvo od prebiranja Bond-mitologije nema ništa. Neki od kanonskih Bondova poput MAJESTY'S SECRET SERVICE su HRABRIJE I ZNATNIJE redefinisali stvari, a u to vreme nije bilo DARK KNIGHTa i te vrste opterećenja. Ovog puta, imamo priliku da vidimo Bondovu očevinu, iz jedne od origin storyja, da upoznamo njegovog Alfreda kog igra Albert Finney koji je na sve to, krajnje neinventivno, dobio u trećem Bondu sa Craigom istu ili vrlo sličnu funkcinu kao i u trećem Bourneu sa Damonom u kome igra njegovog "oca". Judi Dench zbog zdravstvenih problema napušta glumu, i njeno killoffovanje je beznačajna stvar, naročito ako imamo u vidu da se M u Bondu vrlo često menjao. Dakle, od neke inovacije nema ništa, imali smo desetkovanja MI6 i u masi filmova, recimo LIVING DAYLIGHTS.

Zaplet je prilično nezanimljiv i ove godine je već na superioran način plasiran u filmu SAFE HOUSE. Borba počinje oko hard diska sa imenima svih undercover agenata zemalja u terorističkim organizacijama što je već toliko izanđala premisa da je postala čak i low tech. Pretpostavka da postoji HARD DISK na kom su skupljena sva ta imena stvarno nije na nivou ovoliko skupog filma o Bondu koji stavlja toliki akcenat na priču i karaktere.

Film je inače začuđujuće naivna i low tech a pretenduje da uvede Bonda u digitalnu eru.

Otud je film baziran na negativcu koji je u određenom smislu baziran na Julian Assangeu. Premda rola Javiera Bardema asocira na jednog drugog kompjuetraša. Naime, Bardem igra ex-agenta MI6 kog je služba izdala, a bio je vrhunski kompjuteraš, pokušao je da se ubije cijanidom, nije uspeo, a kao karakterna crta dodato je to da je homoseksualac (što u Bardemovoj verziji najviše liči na gej verziju Rocca Siffredija). U svakom slučaju, mi imamo u istoriji britanske tajne službe homoseksualca, kompjuteraša koji se ubio cijanidom kada ga je država "izdala", to je Alan Turing. Doduše, njegov razlog za samoubistvo je potpuno poniženje i erozija ličnosti zbog problema u privatnom životu i progona homoseksualaca u Velikoj Britaniji, ali svakako da mu ratne zasluge nisu pomogle kada se našao na sudu i kada je podvrgnut hormonskim terapijama itd.

U filmu praktično ni nema drugih likova, čak ni Bond-žena, to jest ima neki polu-lik koji nastrada u okolnostima koje su toliko loše slikane da meni nije bilo zapravo jasno da li je ubijena ili nije.

Film je nepodnošljivo dosadan i znam da je padanje u san tokom filmu masovna pojava. Ja nisam zaspao samo zato što ne mogu da zadremam za vreme filma.

Umesto spektakla na početku, SKYFALL se otvara mlitavom i grozno slikanom poterom u Istanbulu koja izgleda kao iz TAKENa 2 i ne znatno bolje od nekog srpskog pokušaja akcije snimanog u Pirotu, sa nešto više radoznalaca u kadru nego što bi bilo u Beiogradu. Zatim, sledi sat vremena u kojima uopšte nema akcije, nema drame, nema ničega, a to je period kada mi kao gledamo Bondov oporavak i strepimo da li će se vratiti u akciju. Onda posle toga sledi segment u Šangaju koji je prikazan kao high tech etno selo, sa scenama akcije koje su kratkotrajne i bedno realizovane. I posle toga kreće kao neki zaplet, na oko sat i po, tokom kojih se desi apsolutno sve što smo videli jedno osam puta od ujutru do odlaska u bioskop - zarobe negativca a ni ne slute da on želi da bude zarobljen, u stilu Lokija u AVENGERSu, i uopšte čudno je kako SKYFALL deluje kao inferiorna kompilacija ovogodišnjih filmova - McGuffin iz SAFE HOUSE, scena iz TAKEN 2, rešenja iz AVENGERSa.

STRAW DOGS završnica u formi eksplozivne ostavinske rasprave na Bondovoj očevini je kao neuporedivo slabija situacija pucnjagve u kući Rachael Weisz iz BOURNE LEGACY.

Dakle, SKYFALL je kao kompilacija ovogodišnjih scena, što je naravno zbog tehnike izrade filma nemoguće, autori nisu te scene prekopirali posle gledanja, ali očigledno da su to neka rešenja koja su ovih dana aktuelna, neki pogledi na film koji su u opticaju, i SKYFALL ih beleži, ali to radi na neshvatljivo inferioran način.

Bonda su i ranije radili reditelji koji nemaju puno dara za punokrvni film, kao recimo Michael Apted, tako da Sam Mendes nije fenomen sa kojim se prvi put susrećemo. Međutim, Mendes bi trebalo da ima dara za dramu, za likove i sl. ali ni toga nema u SKYFALLu, nema nikakve scenarističke invencije, glumačkih bravura i sl. U mnogim situacijama, film zaliči na TV dramu što je nedopustivo za ovako skup projekat.

U tom smislu, ako se neko naročito osramotio u ovom filmu, izuzev Bardema, jeste DP Roger Deakins koji je pokazao da nije čovek za akciju, ali da se ovog puta nije snašao ni u stvarima koje recimo rutinski realizuje inače. Primera radi uporedimo scenu u sudnici u TRUE GRITu i saslušanje u SKYFALLu. Mada, Deakins je imao ranije iskustava sa akcijom, recimo u filmu AIR AMERICA ali u principu nije bio puno aktivan u tom žanru...

Oko SKYFALLa je dosta uspešno stvorena atmosfera kako je ovo film koji uvodi Bonda u domen DARK KNIGHTa koji je doduše sam po sebi sumnjiv, i manje impresivan nego što se priča, ALI to je ipak nekakav pokušaj proboja i nekakav domet. SKYFALL izgleda kao Bond u režiji Gorčina Stojanovića, samo bez domaćih glumaca da razbude publiku (izuzmemo li Kapora u ulozi Bardemovog saradnika, naravno)...

* 1/2 / * * * *

Tuesday, November 20, 2012

CLOUD ATLAS

Pogledao sam CLOUD ATLAS Wachowskih i Tykwera. Ovaj film sam očekivao sa naročitom pažnjom, naročito jer mi se Mitchellov roman izuzetno dopao i mislim da su Wachowski i Tykwer na vrlo zanimljiv način rešili pitanje rediteljskog pristupa u odnosu na prozno delo. Naime, sam roman je baziran na šest vrlo filmičnih priča različitih žanrova koje su povezana određenim detaljima na nivou same radnje i određenom simbolikom na planu idejnosti. Međutim, svaka od njih je na nivou romana insistirala na vrhunski razvijenom žanrovskom rukopisu. CLOUD ATLAS poštuje na nivou zapleta i pristupa radnji žanrovske postulate, ali je stilski vrlo konzistentan. Dakle, žanrovske stileme su prepoznatlčjive na nivou dizajna i nekih specifičnih rešenja, ali CLOUD ATLAS deluje kao "jedan film" koji se proteže na nekoliko epoha i priča.

Zatim, sami zapleti priča iz romana su skrupulozno pojednostavljeni, a čini mi se da su neke priče nešto skraćene u odnosu na snimljeni materijal jer se javljaju neki neprimetni detalji koje čitaoci knjige prepoznaju, a u filmu nisu razvijeni. Međutim, čim su natuknuti, rekao bih da su bili i snimljeni. U principu, priče su vrlo precizno i efektno svedene, u prvi plan su izvedeni osnovni konflikti, i rekao bih da je njihova esencija u dramaturškom pogledu očuvana. U pogledu odabira materijala, CLOUD ATLAS je kao adaptacija čist kao suza.

Ono što je provokativno, sveže i drugačije u odnosu na knjigu, pa i na druge filmove jeste sam odnos prema pripovedanju. Naime, Tykwer i Wachowski ne izlažu priče jednu po jednu kao u romanu već ih daju u paralelnim tokovima koji međutim opet nisu baš ni paralelni tokovi već pre kao delovi slagalice u kojima oni nalaze paralele u pojedinim segmentima priča i semplujući delove svake od njih stvaraju celinu. To je jedna mozaična struktura koja nije nepoznata u montažnim sekvencama ali nisam do sada viđao filmove koji su u tolikim deonicama sklapali takve mozaike. Otud iako ima i punokrvnih scena, CLOUD ATLAS je sačinjen pre svega od vrlo efektnih mozaika i u tom pogledu je inovativan jer takav postupak nije u tolikoj meri i trajanju korišćen u mejnstrim filmu.

Isto tako, CLOUD ATLAS je vrlo dinamičan film i rekao bih da je uprkos svom trajanju izuzetno komunikativan. S jedne strane, zaista ga je teško etiketirati na bilo kom nivou o kom je žanru reč pa je samim tim nešto komplikovaniji njegov put do američke publike, no skromniji američki bioskopski rezultat je od starta bio deo plana i više proističe iz onoga što je teško objasniti gledaocima šta ih očekuje nego iz nezadovoljstva onim što su videli. Čini mi se da će van Amerike postići značajniji rezultat. CLOUD ATLAS je bez ikakve sumnje rizičan eksces, ali tim pre bi bilo značajno da ne bude potpuna finansijska propast. Za sada je film u Rusiji recimo imao maltene isto otvaranje kao u SAD a u Srbiji je na trećem mestu uprkos prilično tankoj distribuciji. Dakle, Wachowski i Tykwer sami po sebi, kao autori imaju snažniju reputaciju van Amerike što svemu daje jedan retro šmek jer odavno nije bilo reditelja poniklih u mejnstrimu koji su stekli takvu težinu van Amerike odnosno evropskih art-house reditelja koji su uspeli da steknu neku vrstu težine na tržištu.

Na špici je potpisano ko je režirao koje sekvence i sigurno da se otvara pitanje "ko je bolji". Međutim, film je stilski ujednačen, tako da se zaista ne može reći da je neko bolji a neko lošiji. Ipak, verovatno će se gledaoci opredeljivati po žanru "segmenata" koji im se više dopao.

Kad je o glumcima reč, jedna od tema Mitchellovog romana jeste i reinkarnacija, ali se u samoj glumačkoj podeli reinkarnacija ne ovaploćuje kroz tu vrstu rešenja, premda Hugh Grant u svakoj od priča igra negativce dok se drugi smenjuju. Ipak, jasno su podeljene priče po tome koja je čija arija i zapravo jedino Halle Berry ima dve "svoje" priče u kojima se lik na određeni način i "reinkarnirao". Pojavljivanje istih glumaca otud nema neku naročitu znakovitost ali jeste prilično kreativno rešenje pre svega u vizuelnom pogledu i daje filmu svojevrsnu dimenziju filmofilske slagalice.

Čini mi se da David Mitchell može da bude zadovoljan ovom ekranizacijom, ne samo po tome kakav je odnos prema njegovom romanu već i po tome kakav je produkcioni profil filma i kreativna ambicija. Slično njegovom romanu i CLOUD ATLAS je profilisan kao delo koje se izdvaja u ponudi i imponuje svojom stilskom zrelošću.

* * * 1/2 / * * * *

Friday, November 16, 2012

THE BALCONY

Pogledao sam THE BALCONY Josepha Stricka, zanimljivu adaptaciju u kojoj je Jean Genet dobio američki tretman tako što su osnove njegovog klasičnog komada jasno operacionalizovane u ključu holivudskog filma, i premda je ovde reč o niskobudžetnom "nezavisnom" filmu iz 1963. godine, poetička načela Strickove adaptacije su krajnje holivudska. Genetova drama je razložena na elemente zapleta i Strick je naprosto aktivirao priče o svetu u kome se dešava revolucija, o bordelu u kome mušterije mogu da prožive fantazije bazirane na odnosima dominacije, i trenutku kada obezglavljeni režim angažuje ljude koji su samo simulirali da su kardinal, sudija i general kako bi pokazao da je još politički potentan.

Strick u tom smislu uspeva da iznese taj prvi sloj drame na planu tih odnosa i paradoksalne slike društva i u tom pogledu THE BALCONY funkcioniše od početka do kraja. Ono gde Strick ne uspeva da iskontroliše stvari jesu monolozi gde junaci naprosto zalutaju, i to je aspekt na kome je Strick sa scenaristima najmanje intervenisao. To je šteta jer sa podelom koju čine Shelley Winters, Peter Falk, izvanredna Lee Grant i mladi Leonard Nimoy, THE BALCONY umalo uspeva da ima veliki domet, barem na površini. U prvoj polovini čak obećava da je takav veliki domet realan, ali u drugoj polovini i Strick kreće previše da ga gura u pravcu komedije, čak sugeriše komediju i kroz muziku a zapravo je samo trebalo da ostavi komediju da proizilazi iz smrtno ozbiljno realizovanih situacija.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, November 14, 2012

THE LEATHERHEADS

Reprizirao sam THE LEATHERHEADS George Clooneya i na drugo gledanje mi se taj film neuporedivo više dopao. Prvi put sam ga sagledavao gotovo isključivo iz vizure pokušaja da se rekonstruiše tradicionalni screwball film i u tom pogledu mi je zaličio na Clooneyev pokušaj da uradi ono što su Braća Coen, dosta bolje, radila sa njim.

Međutim, na drugo gledanje, zaigralo mi je više faktora u ovom filmu i čini mi se da je THE LEATHERHEADS priča koja pokušava da preplete odnos prema filmu sa odnosom prema epohi, odnosno da tematizuje epohu kroz stilski pristup sagledavanja tog vremena u holivudskom filmu. Naravno, treba dodati da vreme u kome se priča dešava nije baš tačno vezano za period kada su takvi filmovi snimani, odnosno priča se dešava nešto ranije od formulisanja screwball filma. I ton-filma kao takvog.

Na drugo gledanje mi je međutim mnogo više prijao Clooneyev koncept u kome on ne demistifikuje epohu do kraja ali je kroz niz detalja "načinje". Uprkos tome što je prilazuje na način kako je bila prikazivana onda kada je to bila "sadašnjost", a naročito ako imamo u vidu Code i sve ostale stvari, Clooney na odgovarajući način uvode i detalje koji pokazuju neko od "naknadnog znanja". Međutim, on to radi sa merom i THE LEATHERHEADS se nikada ne pretvori u neuverljivo popovanje o nekom vremenu u kome junaci maltene savršeno sagledavaju budućnost.

Clooney igra glavnu ulogu ali prepušta dosta prostora kako svojoj partnerki Renee Zellweger tako i Johnu Krasinskom koji igra trećeg čoveka u njihovom ljubavnom trouglu ali dobija mogućnost da pored svojih komičarskih detalja, iznese i izvesnu ranjivost.

Taj spoj stilema iz epohe sa temom iz epohe, svakako da povezuje THE LEATHERHEAD sa MONTEVIDEOM, a sigurno je da mi je komparacija sa srpskim filmom donekle i osvežila vizuru u odnosu na Clooneyev rad jer ga u vreme premijere 2008. godine naravno nije bilo.

Uprkos tome što se MONTEVIDEO više bavi sportom, utakmicama i ima znatno više likova, neke kontradikcije vezane za epohu su uzorno rešene baš kod Clooneya, naročito kad je vezano za način na koji će epoha iz današnje vizure biti "nagrizana" a da se održi atmosfera ondašnjih filmova i ondašnjeg odnosa prema stvarima.

THE LEATHERHEADS je flm koji sam potcenio u vreme izlaska, a sada deluje kao jedna od zapravo najkompleksnijih i najbolje sprovedenih rediteljskih zadataka u Clooneyevoj karijeri.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 13, 2012

LJUDOŽDER VEGETARIJANAC

Branko Schmidt je posle uspeha METASTAZA ne samo nastavio istim putem u stilskom smislu već je pod stare dane postao relevantniji reditelj i u svojoj zemlji i u regionu nego što je ikada zapravo bio. METASTAZE su bile zanimljiv film ali LJUDOŽDER VEGETARIJANAC je izvanredan film, sa dosledno izvedenom pričom, snažnim tobackovskim rukopisom na nivou dramaturgije i rediteljske egzekucije i vrlo vibrantnim pogledom sa svet.

Schmidt je čini mi se uspeo da napravi dobar spoj jugoslovenskog filmskog funka sa pesimizmom istočnoevropskog filma. LJUDOŽDER VEGETARIJANAC nosi u sebi pesimizam, nihilizam i užas istočnoevropskog filma ali sa jugoslovenskom energičnošću koja nedostaje njihovim filmovima. Odnosno istočnoevropska teskoba je prisutnan na nivou priče a jugoslovenska dionizijska virilnost na nivou likova.

Otud Schmidt s jedne strane govori o pogubnom sklopu događaja koji proističe iz nama potpuno razumljivog korumpiranog i bekrijskog ponašanja glavnog junaka. Dobar naslov bi bio i ZLI GINEKOLOG, a LJUDOŽDER se doduše i bavi tom specifičnom, specijalizacijom u kojoj se sreću radost i tajne, i tanka je linija između sreće i nesreče a svaka od tih stvari se dobro naplaćuje.

Rene Bitorajac u ovom filmu ima kosu, i to mi u principu nije smetalo iako ga znamo sa drugim imidžom, tako da je to samo potvrda njegove superiorne glume. Ovaj film je oslonjen na njegovu ulogu tako da nema nikakve dileme ko je glavni motor filma iako je Schmidt oko njega okupio zbilja All-Star podelu.

Kao i svaki jugoslovenski film, LJUDOŽDER ima malo problem kraja, međutim ovo je znatan napredak u odnosu na "problem kraja u jugoslovenskom filmu" kako se ispoljava u Srbiji gde se svaki iole "ozbiljan" film rešava smrću.

U principu sem završne scene u kojoj ima malo "dociranja", Schmidt ne gubi kompas do kraja.

LJUDOŽDER VEGETARIJANAC je ekranizacija romana Iva Belanovića koji je kanalisao svoja iskustva u ovu priču. To je takođe jedan od aduta savremenog hrvatskog filma štp je okrenut prozi kad je reč o inspiraciji, ali njima je to lakše jer imaju i zanimljiviju prozu.

U svakom slučaju, Schmidt je uspešno kompletirao svoj zaokret i iz osrednjeg postao vodeći hrvatski reditelj, a poetiku početu u METASTAZAMA izbrusio je i značajno unapredio.

* * * / * * * *

Monday, November 12, 2012

SHAKE, RATTLE AND ROCK!

Pogledao sam SHAKE, RATTLE AND ROCK! Allana Arkusha, još jedan od upečatljivih TV filmova u ciklusu REBEL HIGHWAY. Arkush je snimio film u svom divljem, anarhičnom stilu koji je prethodno porodio i ROCK'N'ROLL HIGH SCHOOL. Arkush u to vreme već operiše duboko na televizijskoj teritoriji ali u svom pristupu nije izgubio nimalo energije onog Cormanovog učenika koji je obećavao i sagledavao stvari sa komičnije strane kao i Joe Dante. Arkushev film nema snagu na nivopu celine, zrelosti i ideologije kao McNaughtonov GIRLS IN PRISON ali uspeva da istovremeno komentariše epohu rokonerola pedesetih i zarobi duh filmova iz tog pravca.

Renee Zellweger je senzacionalna u glavnoj ulozi, kao tinejdžerka koja je odlučila da posveti svoj život rokenrolu i energiji kojom je ova muzika ispunjava. Renee je ne samo istinski glumački stub ovog filma već i veliki trijumf kastinga kad je reč o Arkushu. On dovodi nekoliko indie faca i Cormanovih veterana kao što su Mary Woronov i Dick Miller a Paul Anka ima zapažen cameo.

Film se može kvalivikovati i kao svojevrsni mjuzikl, likovi ne igraju dramske scene u formi muzike ali muzika definitivno služi da bi iskazala njihova osećanja a izbor pesama je izvanredan.

Arkush je tokom devedesetih u nekoliko navrata baš na televiziji imao zanimljive povratke u ovu epohu koja ga je očigledno formirala.

THE SWEENEY

Pogledao sam THE SWEENEY, dugo očekivani rimejk čuvene britanske policijske serije koji je Nick Love pripremao za DNA Films, producentsku kuću koja je lansirala Danny Boylea. Čini mi se da je na kraju u ovom miksu Love prevladao u odnosu na DNA iako je Andrew MacDonald potpisan na špici a pisac prva tri Boyleova filma John Hodge je potpisan kao koscenarista. Nažalost, Love ostaje B-figura britanskog repertoarskog filma koji još uvek nije na dnu kao njegovi "glumci" Tamer Hassan i Danny Dyer ali nije ni napredovao do prve lige. U produkcionom smislu THE SWEENEY ne deluje kao skup film ali sa facama kao što su Ray Winstone ili Damian Lewis svakako deluje kao da je imao ambicije. Nažalost, Love donosi karakteristično površnu režiju koja se ranije ponekad pretvarala u lakoću izlaganja priče ali u jednom ovako umornom cops vs robbers narativu, reditelj mora da pruži mnogo više. Otud bi se reklo da Loveov rediteljski postupak ovde snažno vuče na televiziju, a opet ovih dana sam gledao dosta britanske televizije i ona je ipak kompleksnije režirana i svakako kompleksnije pisana od ovoga.

THE SWEENEY je stoga inferiorna interpretacija dosta potrošenih žanrovskih matrica bez ijednog elementa po kome bi se izdvojila. Naravno, oni koji manje prate policijske filmove mogu za nijansu više da uživaju u ovoj seriji porežvakanih situacije realizovanih bez inventivnosti i/ili ubeđenja.

Nama je svakako zanimljivo i to što se kao negativci pojavljuju Srbi u ulogama beskrupuloznih, nasilnih pljačkaša koji dosta podsećaju na Pink Panthere, čak imaju i jednu pljačku sa sličnim modus operandijem. Ali tu se otprilike završava sve što je iole intrigantno u vezi sa ovim dosta skromnim ostvarenjem. Stare filmske verzije ove serije koje su na neki način bile jednoipočasovne epizode nosile su veću snagu ali s ipak bile razumljive samo fanovima serije koji su već upoznati sa karakterima Letećeg Odreda.

* 1/2 / * * * *

Sunday, November 11, 2012

DEATHWATCH

DEATHWATCH Vica Morrowa je jedan od manje poznatih radova u opusu svojih autora, a to su pre svih glavni glumac i producent Leonard Nimoy i sam Morrow koji je pored uspešne glumačke karijere bio i vrlo zanimljiv reditelj. DEATHWATCH je adaptacija drame HAUTE SURVEILLANCE Jean Geneta i spada među ekskluzivnije interpretacije njegovog rada na filmu. Genet je dosta ekranizovan a snažno je uticao na mnoge reditelje, od svojih savremenika, do danas. U filmu pored Nimoya igraju i Michael Forest i čuveni reditelj Paul Mazursky.

DEATHWATCH odlikuje mišićava režija Vica Morrowa koji radi u ultraniskobudžetnim uslovima ali uspeva da konstituioše zanimljiv filmski jezik sa vrlo tvrdom crno-belom fotografijom. Jedini problem koji se vremenom ispostavlja kao osnovni problem filma i verovatno razlog njegove potpune ospkurnosti jeste scenaristička adaptacija Genetove drame koju u uradili Morrow i Barbara Turner. Čini se da je adpatacija previše očuvala strukturu drame u domenu jedinstva radnje, i da su stvari morale malo da se segmentiraju, i prerasporede jer se tekst dotiče više tema i događaja a u ovoj formi to ostaje prenatrpano i konfuzno.

Mazursky je vrlo efektan kao homoseksualac Maurice koji se bori za naklonost mišićavog zločinca Zelenookog sa drugim, muževnijim homoseksualcem Le Blancom kog igra Nimoy. Odnos između Mazurskog, Nimoya i Foresta je dobro postavljen i šteta što kroz bolji ritam izlaganja Morrow nije profilisao sve motive koji čine tu priču.

Otud, DEATHWATCH uprkos tome što traje ekonomičnih 85 minuta u jednom trenutku ipak postaje zamoran. No, čini mi se da to po definiciji ne bi smelo da prepreka ljubiteljima Geneta.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 9, 2012

SEAL TEAM SIX: THE RAID ON OSAMA BIN LADEN

Pogledao sam SEAL TEAM SIX: THE RAID ON OSAMA BIN LADEN Johna Stockwella, film koji su Braća Weinstein kupila i premontirala ga u formu igrano-dokumentarnog TV filma koji je pušten na National Geographicu neposredno pred američke izbore, na kojima su Weinsteini podržali Obamu. Na ovaj način, Stockwellov film, koji bi inače verovatno skončao na DTV tržištu kao jeftini knock-off ZERO DARK THIRTYja dobija neku "priču" i neku veću "istorijsku ulogu". Gotovo sam siguran da Stockwell nije na ovaj način zamislio svoj film, da je on želeo da to bude konvencionlni akcioni film u vojnoj akciji, sa uobičajenim likovima, konfliktima i sl. I nešto od toga zbilja postoji i u ovom cutu. Međutim, te scene koje postoje deluju dosta šuplje i mislim da je materijal u ovoj igrano-dokumenatrnoj ekonomiji mnogo bolje iskorišćen.

Samo ubistvo Bin Ladena je zanimljiva tema, i već u ovoj nedramatičnoj igrano-dokumentarnoj formi pokazuje izuzetan filmski potencijal. Stockwell praktično ne predstavlja osnovne protagoniste ove akcije, i celu stvar samo ilustruje. Verovatno je pokušao da postigne nešto više u tom pravcu u originalnom cutu i ne znam da li je ono što je išlo u pojedine evropske bioskope "pravi film" ili ova Weinsteinova verzija.