Sunday, December 4, 2011

THE IDES OF MARCH

Pogledao sam THE IDES OF MARCH novi rediteljski rad George Clooneya kojim nastavlja svoj pokušaj da nasledi poziciju Roberta Redforda i Warrena Beattyja koji su spojili status superstarova, seks simbola i oslonaca liberalnog Holivuda. Ovo je ekranizacija drame Beau Willimona FARRAGUT NORTH za koju su scenario napisali Clooney, njegov stalni saradnik Grant Heslov i sam pisac. IDES OF MARCH donosi treću ključnu ovogodišnju ulogu Ryana Goslinga i sigurno je velika čast za ovog glumca da ga Clooney (pa i producent filma DiCaprio) izaberu da bude protagonista ove priče.

IDES OF MARCH se nadovezuje na tradiciju američkog političkog filma poput THE CANDIDATE Michaela Ritchieja sa Redfordom, koji do danas ipak ostaje zlatni standard za ovu vrstu filma. Ritchiejev film od pre četrdesetak godina je i dalje stilski radikalan i politički provokativan, dočim je IDES OF MARCH već u rediteljskom postupku na određeni način retro, kao da evociranje klasicističkih pristupa iz sedamdesetih pokušava da pokaže koliko pretenduje na ozbiljnost.

Ryan Gosling je odličan kao mladi medijski guru koji radi kampanju za svežeg, reformatorskog kandidata kog igra George Clooney. Ovo je treća uloga u sezoni koja je zacementirala Goslingov ulazak kako u mejnstrim tako i u samu prvu ligu. Vrlo je šarmantan i sve vreme je u underplayu što mu omogućuje da funkcioniše čak i onda kada scenario pođe stranputicom. Ta stranputica se odnosi na celu priču ali u suštini najviše se reflektuje na Goslingov lik pošto je ostatak podele u kome su od Giamattija do Philip Seymour Hoffmana i Evan Rachael Wood u lakšoj poziciji - niko od njih ne prolazi kroz transformaciju.

Goslingov lik nažalost prolazi korz transormaciju uzrokovanu formalnom retardacijom scenarija koja od jedne zanimljive polemičke drame u drugoj polovini počinje da degeneriše u poluintenzivni političlki triler u kome se kontemplacija na temu ideologije i vlasti uskoro srozava na nivo zapleta o uceni koji je plus realizovan na dosta čudan način, kao u nekom B-filmu sa sve susretima u praznim kuhinjama restorana i dogovorima u prolazima između zgrada. Film dotle uopšte nije sugerisao takvu banalizaciju na nivou ponašanja junaka i odabira lokacija i delovao je da je iznad takvih rešenja. Na kraju, ambivalentan kraj iz koga IDES OF MARCH želi da ostavi utisak moderne tragedije, nema ni upola efekat jer je pojeftinjen tim pseudo-trilerskim zapletom i tom površnom realizacijom na nivou zamisli.

Otud na kraju IDES OF MARCH pre svega funkcioniše kao elegantan ali ne naročito bitan film sa jednom melodramom iz političkog života umesto da bude meditacija u usponu na vlast u koju je mogao da se pretvori. Ako imamo u vidu specifičnu političku dimenziju ovog filma, dakle, ovo je film koji se obraća publici zainteresovanoj za politiku koja deli stavove Demokratske stranke, rekao bih da ovakav rasplet nije proizvod nekog komercijalnog kompromisa već pre svega nedovoljne kreativnosti i nedovlojne autorske zrelosti.

Šteta je što IDES OF MARCH nije na nivou celine uspeo da isprati prilično inspirisan nastup svih učesnika i tu auru prilično solidnog filma koju su doneli Clooneyevi najbliši saradnici među kojima je iskusni DP Phedon Papamichael. Slično THE GHOST WRITERu Romana Polanskog, iza jedne gotovo pa dnevnopolitički aktuelne priče sakriveno je opšte mesto koje je pre svega postavljeno filmski i baš u tom filmskom smislu prilično prevaziđeno. Ali isto tako, kao što se ni Polanskom ne može osporiti da je snimio zanimljiv film, ne može ni Clooneyu.

THE IDES OF MARCH otud na kraju pre svega stoji kao pristojna melodrama sa elementima trilera koja poštuje svoju publiku, ali svesni smo da su namere bile znatno veće. Ipak, te namere u krajnjoj liniji nisu bitne jer su ovde žanrovske konvencije imale blagotvornu ulogu i spasile stvar.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment