Monday, August 1, 2011

DOCTOR AND THE DEVILS

U sklopu industrijske špijunaže reprizirao sam DOCTOR AND THE DEVILS Freddie Francisa. Kada sam prvi put gledao ovaj film, učinio sam to iz vizure Francisovog fana, kao možda i najdarovitijeg britanskog DPa svoje generacije i sjajnog žanrovskog reditelja. U tom smislu DOCTOR AND THE DEVILS je primer filma u kome jedan često potcenjivani reditelj želi da snimi svoje remek-delo, da prevaziđe okvire u kojima je do tada stvarao i onda jako zaluta. U tom smislu, DOCTOR je film za zaborav. No, vratio sam mu se jer je reč o filmu koji je po scenariju Dylana Thomasa želeo da snima Nicholas Ray tzokom svog boravka u Beogradu i Jugoslaviji. Taj scenario je godinama bio u opticaju, još od 1953. a po nekim podacima od 1942. i trebalo je da proteknu najmanje 32 godine do realizacije. Ipak, Francisov film je snimljen uz korekcije koje je na Thomasovom tekstu uradio čuveni Ronald Harwood.

Ono što je osnovni problem DOCTORa je u tome što ambicija produkcije, iza koje je inače, koliko god to suludo zvučalo na kraju stao Mel Brooks, znatno veća od Francisove rediteljske vizije. On u ovom filmu neuspešno bazira između istorijske rekonstrukcije teških socijalnih okolnosti, priče o zaošrenim klasnim razlikama, preko crne komedije do čak otvorenog koketiranja sa trilerom i hororom. Očigledno je da su Francis i Harwood u Thomasovom scenariju našli elemente za nešto "veliko" i "ozbiljno", ali da to nisu uspeli da formulišu na pravi način.

Otud je nedavna ekranizacija istih događaja koju je u formi crne komedije uradio John Landis, znatno uspešnija, iako u Landisovom slučaju to nije film koji pretenduje da bude kruna karijere, niti ruku na srce nosi previše Landisovih autorskih obeležja osim na nekom najpovršnijem nivou.

Čitljivost svih potencijala ove priče ipak ostavlja vrlo jasne tragove šta je u Thomasovom scenariju privuklo Raya a potom Francisa i Harwooda. Isto tako, ideološka dimenzija priče je potencijalno mogla biti zanimljivija u eventualnoj jugoslovenskog koprodukcionoj verziji jer je sama premisa zapravo usko vezana za temu naučnog progresa nasuprot društvenih konvencija i u krajnjoj liniji morala, sa izraženom crtom klasnog konflikta. Francisov film ne uspeva između ostalog ni da pruži jasan stav o tome, ali je znatno zanimljivije kako bi jugosovenska javnost prihvatila participaciju naše filmske kuće u priči o doktoru koji radi objektivno značajnog naučnog progresa kupuje leševe ubijene sirotinje i odbija da se suoči sa istinom o tome, između ostalog i zato što u svojoj zakošenoj "humanističkoj" vizuri besperspektivnost nižih klasa vidi kao opravdanje za njihovo žrtvovanje.

Dok se Landis više fokusirao na tragikomične i karikaturalne aspekte života samih ubica, Francis i Harwood sa dosta sentimentalnosti podjednako tretiraju i doktora i ubice, a Timothy Dalton je odličan izbor za ulogu doktora jer ima magnetizam leading mana i lice negativca.

Ostatak glumačke ekipe je odličan na papiru ali su Julian Sands i Patrick Stewart svakako mogli biti bolje iskorišćeni.

No, sama tema "kradljivaca leševa" odnosno "pljačkaša grobova" nije zaobišla našu kienmaografiju i imala je ključnu ulogu u jdnom od najvećih remek-dela našeg filma - MARATONCI TRČE POČASNI KRUG Slobodana Šijana. pa ipak taj film je u iodređenoms mislu bliži onome što je Landis postigao u BURKE AND HARE a to je nadovezivanje na Ealing komediju dok je pozorišnikomad Dušana Kovačevića po idejnosti bliži onome što su bili krajnji potencijali kojima su stremili Ray i Francis.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment