Saturday, March 26, 2011

HAEVNEN

Ako se nekad upitate ko daje Koljeviću i ekipi ideje da prave onakve filmove, pogledajte ovogodišnjeg danskog oskariovca HAEVNEN Susanne Bier. Kao i Koljevića i nju sticajem festivalskih okolonosti kod nas pratim od početka, s tim što za razliku od njegovog rada ona ima i BROEDRE - dakle jedan dobar film.

HAEVNEN je film o osveti, nasilju koje eskalira, desi koja su u boljem kontaktui sa tim porivimas nego roditelji, a i ovi stariji u susretu sa realnim, odnosno sa istinski opasnom decom - a to su kod Susanne Bier odrasli Afrikanci . postaju spremni na gestove koji su inače potpuno prezreni u simboličkom poretku.

To što su kod Koljevića i danci i Afrikanci sjedinjeni u likovima Bosanaca, ipak ne čini Bierovu previše dalekom od njega. Ona je u ovom filmu definitivno žena sa slomljenim nosem, a Koljević & Co. Uostalom pored Arriage i Inarritua pokazuju otvorenu fascinaciju danskim filmovima o čemu svedoče i kameo role naših "Danaca" u njihovim filmovima. Dakle, most je uspostavljen.

Naime, oboje baziraju svoju "poetiku" na ambicioznim zapletima s tim što njoj melodramska postavka bazirana na zabuni koja je suštinski na nuivou telenovele uspela da produše u BROEDRE. U HAEVNEN međutim zaplet izgleda kao jedna dosta očišćena staza kojom odrasli voze kao svojevrsne mašine za etiku i odgoj a deca kao mašine za stvaranje lažnih problema. Bier pravi stratešku grešku u tome što film opterećuje scenama koje se generalno teško prave da budu ubedljive . tipa porodični spokoj koji rešava tako što tata zagrli decu i onde ćute ili stanja duboke zamišljenosti koja izgledaju tako što odrasli sede sami u kadru i ćute. Danas se situacija u kojoj glumac glumi da misli tako što "značajno" ćuti smatra rešenjem na granici treša ali ona se bez ustezanja laća takvih zahvata.

Mwehanika zapleta Thomasa Andersa Jensena, reklo bi se po filmografiji verovatno pre danskog naziva za scenaristu nego ličnog imena, u pojedinim deonicama biva oslonjena na naivnosti i dezinformacije kakve ne bi prošle ni u naivnijoj telenoveli.

Izuzev saznanja da je nasilje loše i da se nad njim treba zamisliti, da nije dobro da se dopšuta samoregulacija nasilja među školskom decom, da je nošenje noža među pubertetlijama loš znak i da prilikom detoniranja bombe može biti neočekivanih žetava HAEVNEN ne nudi mnogo drugih uvida. Iako sam nesklojn tome da otpisujem sve art house filmove kao primer festivalskog šunda i uprkos tome što priznajem da veliki eo tih stvari zbilja ne razumem - u slučaju HAEVNEN nažalost nema šta da se razume - to je jeda šupalj film koji ostaje gledljiv samo zahvaljujući zanatskoj snazi danske kinematografije koja ga je proizvela.

Susanne bIer je i dalje reditelj vredan pažnje i drago mi je zbog nje što joj je ljubav za "oskara" uzveraćena, naročito jer se nije snašla u Holivudu. Pa ipak, nadam se da njen pravi pogodak tek predstoji.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment