Thursday, March 31, 2011

BIJELO DUGME

Pogledao sam BIJELO DUGME Igora Stoimenova, dokumentarni film nastao iz četiri epizode serije ROBNA KUĆA. Moram priznati da je ova celina sklopljena kao film još efektnija nego kada je bila podeljena na četiri dela pošto je hronologija dešavanja jasnija i odsustvo prekida među epizodama stvara povoljan utisak kontinuiteta pripovedanja.

Problem serije sa naratorom Nikolom Đuričkom ostao je nažalost i u filmu, ako je scenario koji su uradili Stoimenov i Zoran Panjković zapravo vrlo kvalitetan i mogao je biti još snažniji oslonac filmu sa drugim naratorom. Isto tako, mislim da su neke od animacija mogle biti brižljivije realizovane i to ne na nivou ideje koja je mahom dobra već pre svega na nivou egzekucije.

Arhivski materijal je vrlo efektno iskorišćen, u nekoliko situacija ima baš lucidnih rešenja. U svakom slučaju, BIJELO DUGME uspeva da prikaže i širu priču o ovom bendu i da ipak nikada ne izgubi svest o tome da je reč o rockumentaryju, i da se u naslagama politike, istorije, nostalgije ne izgubi utisak o tome da je sve to ipak priča o jednom bendu.

Goran Bregović je naravno centar ovog dokumentarca. Pa ipak, čini mi se da Bregović ne mora obavezno biti veliki catch za njegovu eksploataciju u inostrantsvu jer je dokumentarac vrlo pošteno napravljen bez podilaženja znanju/neznanju strane publike niti eksplicitno služi nekoj tezi kao što bi se moglo očekivati od produkta pravljenog za strance. U tom smislu, ja se nadam da će film imati uspeha, uprkos tome što naš rokenrol prikazuje kao ravnopravan zapadnom a ne kao neku bizarnost iza Gvozdene Zavese.

* * * / * * * *

Wednesday, March 30, 2011

THE POWER

Pogledao sam THE POWER Byrona Haskina, SF triler nastao u produkciji George Pala iz 1968. godine. Reč je o ekranizaciji romana Frank M. Robinsona koji je adaptirao John Gay. Kao i uvek u produkcijama Georga Pala specijalni efekti igraju značajnu ulogu ne samo u filmskom izrazu već je i zaplet baziran na detaljima koji se najbolje prikazuju tom tehnikom.

U tom smislu THE POWER je derivat hičkokovskog trilera smešten u svet naučnika koji se bave proučavanjem psihofizičkih potencijala i među kojima se pojavljuje jedan zločinački um sa parapsihološkim moćima.

George Hamilton, potpuno udaljen od svog campy tona igra glavnog junaka koji prolazi kroz iracionalnu avanturu začinjenu halucinacijama,telekinezom, lažnim identitetima i sličnim događajima koji čine da THE POWER iako ne pripada epohi Novog Holivuda deluje izuzetno tripozno, gotovo na granici nekih acid-klasika iz tog perioda.

Haskin prilično mudro pre svega vizuelno konkretizuje i produbljuje neke motive koji su kod Hitcha inače bili prisutni u diskretnijoj formi i nadovezuje se na njegove ekspresionističke korene. U tom smislu, THE POWER je dobar primer filma u kome su se dobro spojile producentske fah-idiotske naklonosti sa pričom koja to može da podrži.

* * * 1/2 / * * * *

Monday, March 28, 2011

SEASON OF THE WITCH

Pogledao sam SEASON OF THE WITCH Dominica Sene, srednjevekovni pustolovni horor koji odaje utisak kao da je snimljen za potrebe srednjevekovne publike pošto je film u svakom smislu sačinjen kao nekakva fusnota, kao neka nerazvijena priča, nejasnog žanrovskog profila, nejasnih namera, i eventualno bi mogao biti zanimljiv tadašnjoj publici kao neka eskapistička zabava. Danas film koji se dešava u Srednjem veku ipak mora da pruži nešto više publici od onoga što nudi SEASON OF THE WITCH koji ponajviše podseća na neke manje ambiciozne i kvalitetne Hammer produkcije smeštene u epohu.

Nije problem ovog filma u tome što je reč o eskapizmu, problem je u tome što je mlak, nerazvijen, sa nejasnom idejom ne samo o čemu je i šta želi da postigne već i u kakvom svetu se dešava. Naime, Srednji Vek iz ovog filma je period u kome je religija, barem što se krilatih demona tiče apsolutno u pravu, ali reklo bi se da njen kredibilitet već posustaje u domenu Krstaških Pohoda koji su ovde tretirani kao događaj bez prave verske potpore za razliku od ubijanja veštica koje je po svemu sudeći iz ovog filma savršeno opravdano.

Kao demonstranti na beogradskim ulicama koji viču policiji "Idite na Kosovo", tako i ovde poenta je u tome da se Krstaši zamajavaju po Trećem Svetu umesto da istrebe unutrašnjeg neprijatelja koji je ne samo perfidan i opasan, već i sasvim u skladu sa dominantnim ideološkim narativom. Da ovaj film nije glupost, sasvim bi se lako mogao proglasiti za osudu američkog intervencioizma a u korist izolacionizma, odnosno da Amerika treba da bude militantna kod kuće a ne napolju.

Ako se tome doda da glavni junak koji shvati da nema religijskog smisla u masovnom ubijanju Arapa, biva promenjen posle tog uvida, razvija liberalnu svest, sumnja da možda i veštice nisu olako osuđivane, a onda se ispostavlja da ne samo da nisu olako osuđivane već da su one još i gori vid natprirodnog zla, i da su zapravo one i krive što je Krstaški pohod izgubio svoju pravu, čistu, dimenziju. Ipak, isto tako glavni junak strada zbog svoje zablude ali zato u amanet ostavlja dvoje junaka koji se neće prevariti tako lako.

Nic Cage je kao i inače u poslednje vreme na granici samoparodije a Ron Perlman i ostatak glumačke ekipe se lepo razumeju sa njim tako da je film krajnje nepretenciozan, ako imamo u vidu koliko je scenaristički rudimentaran i tup čak nije ni upadljivo dosadan.

Plus, Sena ovde nije u najboljoj formi, nije ovo WHITEOUT u kome je izdominirao iza kamere, ali svakako a je film krajnje gledljiv na nivou atmosfere, i tog nekako konzistentno lošeg rada sa efektima koji su ujednačeno slabi sve vreme.

Srećom, reklo bi se da su krajnje ograničeni dometi ovog filma prepoznati tako a nije dobio tipično "epsko" trajanje kao neki drugi filmovi smešteni u Srednjem veku već je uobličen u 90 minuta. Taj relativno razuman odnos prema materijalu i čini da SEASON OF THE WITCH časno iznese svoje nedostatke bez opterećivanja publike, i bude manje slab nego što realno jeste.

* * / * * * *

Sunday, March 27, 2011

THE REVOLUTIONARY

Pogledao sam THE REVOLUTIONARY Paula Williamsa, jednog od američkih angažovanih reditelja koji je snimio kultni THE NOVEMBER MEN, sjajni mockumentary o atentatu na američkog predsednika.

THE REVOLUTIONARY je film iz 1970. godine u kome glavne uloge igraju Jon Voight i Seymour Cassel a tema je postepena radikalizacija mladog levićčara u jednom dosta izmeštenom miljeu koji mnogo više podseća na nekakvu antiutopijsku Istočnu Evropu nego na Ameriku.

Otud ovom društveno angažovanom filmu pored formalne discipline koje je u ovom periodu generalno manjkalo u američkom politički angažovanom filmu, nedostaje i konkretan društveni kontekst, nije jasno koje društvo kritikuje i da li govori o pobuni generalno?

Otud je THE REVOLUTIONARY jedan razbarušeni promašaj koji je jako teško pratiti premda, mora se napomenuti, u vreme izlaska kritika mu je bila izrazito naklonjena što dakle znači da su gledaoci u to vreme uspeli i da razumeju o čemu zapravo govori taj film. Nama je to sada rekao bih nedostupno.

* 1/2 / * * * *

Saturday, March 26, 2011

HAEVNEN

Ako se nekad upitate ko daje Koljeviću i ekipi ideje da prave onakve filmove, pogledajte ovogodišnjeg danskog oskariovca HAEVNEN Susanne Bier. Kao i Koljevića i nju sticajem festivalskih okolonosti kod nas pratim od početka, s tim što za razliku od njegovog rada ona ima i BROEDRE - dakle jedan dobar film.

HAEVNEN je film o osveti, nasilju koje eskalira, desi koja su u boljem kontaktui sa tim porivimas nego roditelji, a i ovi stariji u susretu sa realnim, odnosno sa istinski opasnom decom - a to su kod Susanne Bier odrasli Afrikanci . postaju spremni na gestove koji su inače potpuno prezreni u simboličkom poretku.

To što su kod Koljevića i danci i Afrikanci sjedinjeni u likovima Bosanaca, ipak ne čini Bierovu previše dalekom od njega. Ona je u ovom filmu definitivno žena sa slomljenim nosem, a Koljević & Co. Uostalom pored Arriage i Inarritua pokazuju otvorenu fascinaciju danskim filmovima o čemu svedoče i kameo role naših "Danaca" u njihovim filmovima. Dakle, most je uspostavljen.

Naime, oboje baziraju svoju "poetiku" na ambicioznim zapletima s tim što njoj melodramska postavka bazirana na zabuni koja je suštinski na nuivou telenovele uspela da produše u BROEDRE. U HAEVNEN međutim zaplet izgleda kao jedna dosta očišćena staza kojom odrasli voze kao svojevrsne mašine za etiku i odgoj a deca kao mašine za stvaranje lažnih problema. Bier pravi stratešku grešku u tome što film opterećuje scenama koje se generalno teško prave da budu ubedljive . tipa porodični spokoj koji rešava tako što tata zagrli decu i onde ćute ili stanja duboke zamišljenosti koja izgledaju tako što odrasli sede sami u kadru i ćute. Danas se situacija u kojoj glumac glumi da misli tako što "značajno" ćuti smatra rešenjem na granici treša ali ona se bez ustezanja laća takvih zahvata.

Mwehanika zapleta Thomasa Andersa Jensena, reklo bi se po filmografiji verovatno pre danskog naziva za scenaristu nego ličnog imena, u pojedinim deonicama biva oslonjena na naivnosti i dezinformacije kakve ne bi prošle ni u naivnijoj telenoveli.

Izuzev saznanja da je nasilje loše i da se nad njim treba zamisliti, da nije dobro da se dopšuta samoregulacija nasilja među školskom decom, da je nošenje noža među pubertetlijama loš znak i da prilikom detoniranja bombe može biti neočekivanih žetava HAEVNEN ne nudi mnogo drugih uvida. Iako sam nesklojn tome da otpisujem sve art house filmove kao primer festivalskog šunda i uprkos tome što priznajem da veliki eo tih stvari zbilja ne razumem - u slučaju HAEVNEN nažalost nema šta da se razume - to je jeda šupalj film koji ostaje gledljiv samo zahvaljujući zanatskoj snazi danske kinematografije koja ga je proizvela.

Susanne bIer je i dalje reditelj vredan pažnje i drago mi je zbog nje što joj je ljubav za "oskara" uzveraćena, naročito jer se nije snašla u Holivudu. Pa ipak, nadam se da njen pravi pogodak tek predstoji.

* 1/2 / * * * *

Friday, March 25, 2011

BATTLE IN SEATTLE

Pogledao sam BATTLE IN SEATTLE Stewarta Townsenda, indie film koji je pokušao da prikaže sada već čuvene nerede protiv sastanka WTO. Nažalost, Townsend, inače glumac, pre svega poznat kao muž Charlize Theron, nije uspeo da se dokaže kao reditelj i scenarista. S jedne strane opredelio se za jednu dosta arhaičnu formu "političkog filma" gde sve kreće kao neka konvencionalna melodrama o više tokova priče koji se ukrštaju koja je začinjena političkim proglasima i parafrazom istinitih događaja, i to je nešto što posle Stonea, manje-više nije funkcionisalo. U tom smislu, BATTLE IN SEATTLE podseća ponajviše na CRASH Paula Haggisa od kog je manje pretenciozan i KORDON Gorana Markovića sa kojim deli prenaglašenu dramsku "konsekventnost" određenih događaja i radnji koje ne dovode samo do preplitanja likova već i do banalne poente.

Iako film All-Star glumačku podelu, svi su tu negde oko svog zanatskog minimuma, čini se da niko nije pružio nekakvu pravu interpretaciju bilo čega. Lepo je videti na jednom mestu Charlize Theron i Connie Nielsen ali ovaj film nema scene koje nude da bilo koja od njih ostavi značajniji trag.

U domenu inscenacije, film je slika Barry Ackroyd, čiji je rad proslavio Ken Loach a svi ga znamo po HURT LOCKERu i film je tehnički pristojan, međutim oseća se da Townsend nije reditelj koji ima jasan autorski pečat i pripovedački ton pa sve liči na neki TV rad.

Uprkos slabom korišćenju aduta, patetici i neubedljivosti, film ipak nije dosadan i imao bi svoje mesto na malom ekranu. Generacijski film o značajnom događaju ipak definitivno nije a pretendovao je da bude.

* 1/2 / * * * *

Thursday, March 24, 2011

THE FRONT

Pogledao sam dosta značajan film o Blacklistovanim filmadžijama THE FRONT Martina Ritta iz 1976. godine. Sam Ritt je bilo blacklistovan kao i Zero Mostel glavni glumac u ovom filmu i još neki učesnici. Film je profilisan kao tragikomedija, kao neka vrsta pogleda na Black List bez sentimentalnosti, sa tretmnom ove teme kao svojevrse farse.

Nažalost, Ritt nije napravio dovoljan odmak od tme tako da čak ni zaplet sa Woody Allenom kao kasirom koji postaje front za blacklistovane pisce nije komičan, a ostatak filma je takođe nedovoljno smešan za komediju i previše površan za dramu. Kada se tome dodaju sentimentalne epizode sa samoubistvom blacklistovanog komičara koje su tu bile kako bi odale tragedije komediji, THE FRONT čak počinje da izgleda kao jedan dosta neprijatan slučaj u kome čini se same žrtve progona ne uspevaju da ga tretiraju sa pravim pijetetom kako god oni želeli da ga artikulišu.

THE FRONT nikada ne prestaje da bude pošten, ali definitivno nema zdrav odnos prema temi tako da je ovo jedan od retkih Rittovih filmova koji su suštinski ispuštebni u rediteljskom smislu. Sama tema je međutim omogućila da THE FRONT bude na neki način čak i cenjen holivudski film poznih sedamdesetih. Ali, taj dobar status nije opravdao...

* * / * * * *

ZLOČIN U ŠKOLI

ZLOČIN U ŠKOLI Branka Ivande je ekranizacija Pavličićevog romana STROJ ZA MAGLU i ako uzmemo kanon hrvatskog filmskog "metafizičkog krimića" koje su mahom radili Tadić i Pavličić, Ivandin film jeste iza RITMA ZLOČINA po kvalitetu i ne može ni prići tom remek-delu ali je u suštini daleko ispred manje uspelih kolaboracija ovde dvojice poput SNA O RUŽI ili TREĆEG KLJUČA.

Ivanda je u svom filmu očuvao hermetičnost Pavličićeve proze i prilično je verno dočarao njenu metafiziku, njeno oslanjanje na kontingentne događaje, ali isto tako je i forsirajući taj segment zapravo samu istragu kao potku za metafiziku učinio dosta nekonzistentnom, stavljajući preveliki akcenat na atmosferu a metafizika koju tretira ipak nije dovoljno atraktivna da prikrije razne nejasnoće i šturost objašnjenja mehanizma koji je doveo do ovakvih događaja.

Pavličić je ponovo tu da prikaže nepodnošljivu teskobu života u SFRJ i slično Tadićevim filmovima, njegov zagreb ovde deluje kao jedna nepodnošljiva sredina, možda zapravo i najdepresivnija u širim okvirima jugoslovenskog filma. Naime, jugoslovenski film se specijalizovao za teskobu, prikaze korupcije unutar sistema, Crni Talas, marginu i sl. ali su Tadić i Pavličić najdalje otišli u tom gotovo ekspresionističkom prikazu nepodnošljivoti života.

Ivanda je u tom smislu, stilski nešto raskošniji od Tadića ali se ZLOČIN U ŠKOLI ne može izdvojiti van te estetike. Moglo bi se na određeni način reći da je ZLOČIN kao neka vrsta CARRIE u kojoj su junaci prosvetni radnici umesto đaka.

Glumačka podela je bazirana na manje harizmatičnim glumcima iako se pojavljuju Fabijan Šovagović, Mustafa nadarević i Miodrag Krivokapić, i ceo film ima snižen tonus kad je reč o glumačkoj harizmatičnosti, no to sve doprinosi začudnoj atmosferi i daje Ivandinom filmu identitet.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, March 23, 2011

PAKLENI OTOK

PAKLENI OTOK Vladimira Tadeja je primer svega onog lošeg u partizanskom filmu, i spada u red onih naslova koji daju bad name ovom pravcu u našoj kinematografiji. Reč je o pseudoistorijskom i u tom smislu potpuno neubedljivom pogledu u jednu od operacija jugoslovenske partizanske mornarice koja je tada bila u embrionalnoj fazi svog razvitka. Ne može se reći da je PAKLENI OTOK za našu mornaricu ono što je PARTIZANSKA ESKADRILA za naše vazduhoplovstvo, ali sasvim je moguće da je pretendovao na to. Uostalom, po godištu su isti.

Međutim, Tadej je stvarno treća rediteljska liga našeg tadašnjeg filma, tako da je PAKLENI OTOK skup manje ili više groznih scena koji jako teško opstaje i na nivou detalja a nekmoli celine.

U podeli ima raznih zanimljivih likova i pouzdanih oslonaca poput paje Vuisića ili Mikija Krstovića ali u principu svi su manje ili više slabi i neiskorišćeni.

Bota Nikolić, u tom trenutku možda i jedan od najboljih naših DPjeva posle Pintera naravno, imao je značajnu ulogu u radu na ovom filmu, potpisan je kao saradnik na scenariju a ne bi me čudilo da je malo i dorežirao Tadeju jer je bio poznat kao DP koga producenti uzimaju da pomogne rediteljima koji baš ne vladaju zanatom. Ipak, ni on nije uspeo da značajnije pomogne.

Monday, March 21, 2011

DRUGI ČOVEK

Pogledao sam DRUGI ČOVEK Milana Živkovića, krimić koji je snimio 1988. u pokušaju da se u formi koprodukcije probije na svetsko tržište. Glavnu ulogu i u suštini ključni deo strane ekipe predstavlja Daryl Haney, svestrani Amerikanac koji je kasnije igra pivotalnu rolu u RATU UŽIVO Darka Bajića.

Ovaj film spada među možda najavangardnije domaće krimiće, sve do pojave SRPSKOG FILMA koji se u suštini bazira na istoj pretpostavci, odnosa filma i stvarnosti, odnosno govori o čoveku pozvanom da glumi u filmu, a onda se ispostavlja da je ceo njegov boravak u Beogradu zapravo snimanje.

Dakle, ovde imamo formu "filma u filmu", filmsku ekipu delimično igraju pravi filmski radnici što je zanimljiv spomenar na sam nastanak ovog filma.

Kad je reč o samom dometu ovog zbiljan interesantnog pokušaja da se ode u Ameriku sa nekom vrstom jugo-amerikane, reč je o poprilično nepismenoj, to jest ako ne nepismeoj a ono polupismenoj parafrazi De Palme, njegovog BODY DOUBLEa, ali nažalost vrlo malo u stilskom domenu, više u pripovedačkom. Otud je DRUGI ČOVEK film koji bi se mogao definisati kao neka vrsta BODY DOUBLEa koji je snimila ekipa koja je inače navikla da radi BOLJI ŽIVOT i slične 80s radove i tu prosto nema ni kadrova ni znanja da se snimi ono što se traži.

To je recimo barijera koju je SRPSKI FILM vrlo dobro prevazišao i po tome je taj film možda i najznačajniji, kada se sve uzme u obzir. Dakle, SRPSKI FILM je uspeo da probije tu zanatsku barijeru na koju su tokom osamdesetih nailazili naši žanrovski filmovi.

U tom smislu, DRUGI ČOVEK je pravi primer dobre namere u spoju sa nedoraslošću na svim nivoima. Ona je prisutna još od scenarija koji se istovrmeno bazira na priči koja je depalmijanska, dakle iracionalna, bazirana na vizuelnim rešenjima, prividima, pogledima kroz ekrane, kamere i sl. a zapravo je sve vrlo raspričano, i objašnjavački što u spoju sa zanatskim problemima ostalih sektora čini da DRUGI ČOVEK manje više degradira sve svoje malobrone kvalitete umesto da ih istakne.

Ako izuzmemo, nikako inovatorski, ali nesumnjivo svež pristup pričanju krimi priče za naše uslove, Živković generalno ipak uspeva da se spase kroz žanr zato što sama konvencija prosto tera priču da se kreće unapred, i da ima nekakav razvoj.

Naravno, jasno je da beograd iz poznih osamdesetih, prepun konzumerističkih simbola i snalaženje naših glumaca na engleskom daje svemu poseban nostalgični šmek tako da bi ovaj film i da je teži raspad uvek bio simpatičan na nekom nivou.

Iako je snimljen u izvršnoj produkciji Centar Filma što se vidi po ekipi, film na špici ima etiketu Cormanove kuće Concorde koja je u to vreme bila aktivna na B-tržištu. dakle, ovo je još jedan od Cormanovih pokušaja posle OPERACIJE TICIJAN da snimi srpski film za američko i svetsko tržište.

* * / * * * *

Saturday, March 19, 2011

LONDON BOULEVARD

Pogledao sam LONDON BOULEVARD Williama Monahana jedan od onih slučajeva kada se slikovito pokaže zašto su najslabiji reditelji iz drugih struka upravo scenaristi. Monahan je u svom pokušaju da nam prikaže svu lepotu pisane reči Kena Bruena, jenog od najcenjenijih aktuelnih pisaca krimića napravio poprilično konfuzan - uprkos tome što je zapravo jednostavan - film koji luta ne samo pripovedački, već i stilski i žanrovski. Ako imamo u vidu da su u ovom filmu najbolji upravo oni najjednostavniji elementi, izuzev već negledljivog Ray Winstonea u post-SEXY BEAST gangsterskoj fazi, svi ovi dodaci kojima je Monahan hteo da nas impresionira zapravo samo pokazuju zašto takvih ukrasa nema u DOBRIM filmovima ili u filmovima koji se inače snimaju u skladu sa nekim već uspostavljenim standardima.

Monahan na hardverskom nivou, u saradnji sa DPjem Chris Mengesom, zapravo i nije loš reditelj. LONDON BOULEVARD je sasvim sigurno i produkciono ambiciozniji i dizajnerski zanimliviji od aktuelnih Brit gangster filmova (a on se zbog svoje snažne doze egzistencijalizma i ironije sve više uklapa u taj profil koliko god bežao od njega), međutim na nivou vođenja priče i razdvajanja važnog i nevažnog, ubrzo počinje da oprobava gledaočevo strpljenje.

No, ukupno uzev, sa skupim soundtrackom, skupim glumcima i nekim elementima gangsterske melodrame karlitovskog tipa koja uvek radi posao LONDON BOULEVARD ostaje pre svega slabo ostvarenje velikog potencijala nego istinski slab film. Srećom, Monahan u ovaj projekat nilje založio sav svoj ugled jer nije ni pretendovao na neki preambicozna budžet tako da će verovatno dobiti još neku priliku da režira. Iako mu ovaj film nije dobar, možda već sledeći konkretizuje nagoveštaje talenta koje je ovde pokazao.

* * / * * * *

Friday, March 18, 2011

MAN OF VENDETTA

Pogledao sam MAN OF VENDETTA Min Ho Wooa. Iako mi se više dojmio od Kim Ji Woonovog I SAW THE DEVIL, ovo je takođe jedan od korejskih osvetničkih filmova koji se vrte u krug utabanim chanwookparkovskim stazama. U ovom slučaju, rekao bih, ipak sve je to urađeno sa mnogo više ubedljivosti i autentičnosti nego kod Kim Ji Woona, ali isto tako ovaj film zahetva zaista mnogo "žanrovskih" podrazumevanja, zaista masu progledavanja kroz prste, da bi ishodište na kraju opet bilo u domenu priče koja nam je dobro poznata.

Ovog puta, kao što smo navikli, imamo duboko traumatizovanog junaka i psihopatu koji je do te mere bestidan, surov i monstruozan da prosto poziva na brutalnu osvetu.

Pozitivac je nekadašnji pastor koji usled nemogućnosti da locira svoju otetu kćer napušta veru, u gestu koji je na nivou stupidnije role Nicolasa Cagea, i postaje trgovac hirurškom opremom, što nažalost, uprkos elementarnoj dramaturškoj kulturi, začuđujuće ne zaigra kasnije i nema značajniju funkciju. Junak pokušava da zaboravi ćerku sa kojom je poslednji kontakt imao pre osam godina kada ga ponovo kontaktira manijak koji ju je oteo i ulazi u novu rundu pregovora oko otkupa.

tada MAN OF VENDETTA ulazi u svoju mešavinu bizarnog i manje bizarnog nasilja, egzistencijalizma i poslovično vešte korejste realizacije, sa dilemama koje su kod Chan Wook Parka pre bezmalo deceniju delovale sveže a sada su već postale gotovo parodično opšte mesto.

Za razliku od Kim Ji Woona koji je u svom filmu sveo priču na ono što je zapravo najmanje važno i najmanje zanimljivo kod Parka, a to je međusobni pritisak i sakaćenje, Min Ho Woo je ipak mnogo taktičniji i on uspeva da manje-više efektno zaigra na kartu zanimljivih ambijenata, socijalnih okolnosti, karakternih idiosinkrazija.

Ono što je suštinski najmanje istražen adut priče jeste zapravo celo pripitomljavanje devojčice od strane otmičara prema kome ona uspeva da razvije neku vrstu stokholmskog sindroma, međutim ta tema je dovoljno dotaknuta da na kraju nije ni mudro ostavljena u off prostoru ni sasvim istražena, i iako u sebi nosi neku istinitost deluje nedorečeno.

MAN OF VENDETTA je film koji međutim ostaje najslabiji upravo u tom domenu religioznosti glavnog junaka. Naime, stanje u kome on postaje osvetoljubih i shvata da ne može više da propoveda ljubav i praštanje može biti ubedljiv motiv, ali on napušta propovedanje ljubavi i praštanja u fazi kada zapravo on nije otkrio sve grešne naslade osvete već dok još uvek očekuje od Nebesa "da nešto preduzmu". To je potpuno devalviralo uvođenje ovog motiva jer još od vremena Charlesa Bronsona, junaci, a naročito filmski men of cloth, nemaju tako infantilan doživljaj vere.

S druge strane, moguće je da smo mi navikli da ovu vrstu filmova gledamo u superiornijem izdanju Chan Wook Parka te da samim tim mi to doživljavamo kao film visoke umetničke vrednosti a ne puku žanrovsku zabavu. U tom smislu, onima koji teskobne korejske filmove o osveti vide kao neki dalekoistočni pandan buddy cop filmovima ovaj film neće biti LETHAL WEAPON ali može stajati kao RED HEAT. Drugi pak, koji od ove vrste korejskog repertoara očekuju neku svežinu i ne nalaze zabavu u beskrajnom recikliranju iste formule, neće bti podjednako zadovoljni.

Otud, jako je teško odavde prioceniti tačno mesto naslova kao što je MAN OF VENDETTA na korejskom repertoaru. A treba ukalkulisati i vankorejske gledaoce kojima ovo može biti uvodni film za osvetnički južnokorejski ciklus, a oni bi mogli jako uživati u njemu. No, u svakom slučaju, gateway drug za adikciju na južnokorejski film pre svega treba da budu Bong Jong Ho i drugi veliki majstori.

Ipak, ovakva inflacija filmova koji recikliraju osvetničku formulu Chan Wookovih filmova otvara jedno drugo pitanje, a to je slika Južne Koreje koja se stiče na osnovu ovih radova i to ne u propagandnom pogledu "slike zemlje koju filmski autori šalju u svet" već upravo iz vizure repertoarske pozicije ovih filmova. Naime, nije Južna Koreja prva zemlja u kojoj je brutalni osvetnički film činio značajan deo repertioarske ponude - setimo se Amerike sedamdesetih - ali isto tako ovo je prva zemlja u kojoj takva zapravo vrlo okoštala formula biva vrlo istrajno tretirana sa najvećim mogućim ambicijama.

Otud zanimljivo je da ovu vrstu filmova korejska publika rado gleda, a reklo bi se da su MAN OF VENDETTA sa 6,5 miliona dolara u Koreji i I SAW THE DEVIL sa 12 bili poprilični hitovi, a imaju mesto i u svetu. Međutim, kao što je delovalo da su parkovi filmovi u sebi imali nešto autentično, tako i ovi filmovi sada imaju u sebi nešto konfekcijsko, skup klišea koji treba da stvore nekakvu emociju i kako se nalaze na pola puta između eksploatacije i art-housea oni podsećaju na neku kao cool varijantu evropskog fondacijskog filma sa kojim dele popriličnu neautentičnost.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, March 17, 2011

WHITEOUT

Pogledao sam WHITEOUT Dominica Sene, film koji sam propustio u vreme izlaska jer mi nije delovao kao delo na koje se mora promptno reagovati. Reč je o ekranizaciji stripa Grega Rucke koji nisam čitao, a scenario su između ostalih uz braću Hayes radili i Braćala Hoeber koji su pisali RED.

Dominic Sena je kao i Simon West, reditelj koji je u svoje vreme početkom dvehiljaditih bio go-to guy za vrhunsku akciju i triler a sada su se obojica primirili na obodima A-produkcije. Sena je ovaj film snimio za Joel Silvera sa kojim je već radio tentpole film SWORDFISH. WHITEOUT nije tentpole film i snimljen je za 35 miliona dolara dakle dva ili tri puta je manje koštao nego SWORDFISH, proporcionalno tome koliko je Sena danas manje ime.

WHITEOUT je bio identifikovan kao film sa problemom, i on to svakako jeste. Međutim, filmu se mora priznati to da je odlično slikan i dizaniran. Sena dolazi iz stare škole iz kompanije Propaganda, kao Fincher i ekipa, a DP Christopher Roos koji je do tada radio kanadske filmove pokazuje da je spreman za neka veća dela iako nije kasnije dobijao priliku. Šteta, reč je o DPu velikog potencijala.

Sena priču vodi sigurno, ali nailazi na dva problema. Prvi je što sama priča nije dovoljno zanimljiva, iako on svemu daje izuzetno energičnu egzekuciju, u svim poterama i akcionim deonicama, Sena radi sjajno, ni mirne scene ne realizuje hrđavo. Međutim, kada se relativnoj neinteresantnosti priče doda da je podela dosta slaba, lišena harizme, da liči na neku slebiju TV podelu, to se zapravo ispostavlja kao ključni problem, jer zbilja sa boljim likovima na planu glume, WHITEOUT bi bio savršeno funkcionalan film.

U tom smislu, WHITEOUT je rad baš za filmofile koji su spremni da uživaju u zanatskoj usavršenosti pojedinih aspekata uprkos rediteljevom ispuštanju nekih od ključnih izražajnih sredstava čime zapravo komprominituje ceo rad.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, March 15, 2011

THE RED STUFF

Pogledao sam THE RED STUFF Eda De Boera. Nažalost, tema je znatno veća od De Boera koji je previše mali da bi je obuhvatio. Sovjetski svemirski program tek treba da dobije ozbiljan film, i za sada je bolje osloniti se na Discovery emisije.

Pre svega, zanimljivo je koliko De Boer živi u iluziji da je demistifikovao sovjetski svemirski program time što je snimio skromne penzionerske domove prvih kosmonauta, a ne shvata da mu zapravo svaki od njih priča istu priču na maltene isti način (čak i tužna pesma Nevernih Beba putuje na sto načina) i da za ceo film zapravo nije saznao ništa novo osim malo modifikovane reprodukcije zvaničnog narativa.

Zvanični narativ sam po sebi ima smisla da je THE RED STUFf istorijski precizniji već ovde radi De Boerovog jednog i po rediteljskog rešenja odlazi u jednu impresionističku dimenziju, slično CINEMA KOMUNISTU, mešajući babe i žabe, romantične agitovke o kosmonautima sa odlomcima iz Peljevinovog OMON RA itd.

Naravno, tema je živa klana-nedoklana, pa i ovakva, ona i dalje impresionira i sama po sebi nudi neke zanimljive uvide.

Recimo, ceo odnos prema vizuelnom identitetu putovanja u kosmos u kome je NASA prednjačila, sa dizajnom detalja, oznaka na raketama, odeći, raznih sitnica za svaku misiju, dok je SSSR stvari više držao u jednom dosta efikasnom, asketskom maniru kad je reč o samom terenu, dočim je kasniji kult ličnosti stvaran sa monumentalnim stilizovanim skulpturama koje su davale superherojsku dimenziju kosmonautima.

Međutim, ti neki zanimljivi uvidi zaista ne proističu iz De Boerovog rediteljskog postupka, niti on ima svest o tim detaljima.

* * 1/2 / * * * *

THE ADJUSTMENT BUREAU

Holivud je posle WANTEDa snimio još jedan rimejk BALKANSKIH PRAVILA pod naslovom THE ADJUSTMENT BUREAU. Reč je o ekranizaciji priče Philipa K. Dicka koju je napisao i režirao George Nolfi, scenarista koji je vrlo cenjen ali do sada nije imao sreće da mi se snime scenariji na osnovu kojih je dobijao tezge, već samo tezge.

No, posle ovog filma Nolfi će svakako dobiti svoje zasluženo mesto. THE ADJUSTMENT BUREAU kao film nije nešto naročito ali je po mnogo čemu osvežavajući od odnosu na aktuelnu ponudu. Pre svega, u samom tretmanu Dicka, pisca koji je bio dosta ekranizovan i pre a poslednjih godina se izređala masa ekranizacija koje su mahom bile slabe i pogrešne. Pogrešne su bile zbog toga što su gurale Dicka (no pun intended) u pravcu SFa, high concept akcije i sl. zanemarivši njegovu u suštini čisto fantastičarsku dimenziju.

Nolfi međutim upravo insistira na onome što se kod Dicka najviše prepoznaje a to je pokušaj da se kroz fantastiku kontemplira o nekim drugim pitanjima, bilo da je fantastika proizvedena nekim tehničkim putem ili ne. U tom smislu, u BUREAU nema tehnike, ono što je fantastika opisano je kao vid magije, sa određenim mehanizmima koji se objasne i to je to. Nema nikakve naročite vizuelne ili tehničke atrakcije u tom aspektu.

Otud je u srcu filma ljubavna priča a fantastika je tu samo da pojača dilemu o kojoj govori ovaj film a to je diskusija o nesigurnosti o ispunjavanju životnih planove proisteklih iz stupanja u neku vrstu zajednice. Ovaj film nije prvi koji se bavi time ali se u suštini vrlo lepo približava nekoj ideji koju deo žanrovskih pisaca ima kada stvara svoja dela a to je da streme ka tome da im se ra doživljava ozbiljno kao da je vredan toga da govori o "ozbiljnim" temama. To je u ovom filmu Nolfi uspeo da postigne a da ne izgubi pitkost.

U tom smislu, Matt Damon je odbranio čast holivudskog prvoligaša snimivši jedan atipičan primerak repertoarskog filma sa high concept spinom. I što je još važnije sa Emily Blunt je ostvario dobru hemiju na ekranu i ostali su kao upečatljiv filmski par, možda baš za nastavak koji bi mogao da govori o njihovom pokušaju da se razvedu uprkos čikama iz MAD MENa koji kontrolišu sudbinu?

* * * / * * * *

Monday, March 14, 2011

FIREFIGHT

Pogledao sam DTV sequel SWATa, nazvan FIREFIGHT koji je po mnogo čemu efektniji od svog bioskopskog preteče. Naime, dok je Clark Johnsonov SWAT prilično kuburio sa problemima slabog negativca, nedovoljno razvijene piče u odnosu na zadate kapacitete A-filma i sl. SWAT: FIREFIGHT je pravo uživanje za sve one koji vole policijske filmove o čuvarima reda koji misle da se red & mir najbolje čuvaju samo ozbiljnim narušavanjem istih, koji konstantno upozoravaju na potrebu za promišljenošću i strpljenje kroz gestove prepune neobazrivosti i prelamanja preko kolena i krase ih sve ostale kontradikcije savremenog kapitalizma.

Pun "pun" potencijal za kritiku ovog filma imao bi naslov BENNY'S VIDEO pošto je film režirao boy from the hood Benny Boom. I SWAT: FIREFIGHT izgleda ne samo kao film koji je usklađen sa naslovom već i kao film koji je režirao neko ko se zove BENNY BOOM.

Dakle, u filmu ima dosta boomovanja, dosta mačo policajaca koji swaggeruju okolo, nabildovani i snimljeni iz mase pozicija kamere tako da je sve predstavljeno u maniru savrem,ene televizije, što je u suštini okej. Štaviše, Benny nudi neke inovativne stvari u akcionim scenmama uz dosta gejmerskog korišćenja POV planova.

I uopšte, Benny Boom kao i scenaristi, voli da stvari postavlja gejmerski, predočava problem i onda se traga za rešenjem, osim u amoj završnici koji podseća na jedan od onih košmarnih nivoa u shooterima kada nešto pukne i onda krene totalna anihilacija.

FIREFIGHT je baziran na klišeima, glavni junak je maverick cop koji se razlikuje po tome što se loži na proceduru i obuku za razliku od relaksiranih kolega; ballbuster šef policije je Giancarlo Esposito; negativac je rogue black op mastermind kakav bi u ponekom filmu vrlo lako mogao biti pozitivac. Iako je u prvom SWATu baš negativac bio slab, ovde negativac počne slabo ali posle postane odličan, čak negde i ambivalentan zbog kompleksnije motivacije.

Gabriel Macht je solidan kao heroj a Robert Patrick je pošao stazama Billa Sadlera, svog komandanta u DIE HARD 2 i igra lik tog tipa. Ova ekipa omogućuje da Benny Boom sve klišee plasira sa izvesnim stepenom ubeđenosti. Stoga, ko voli ovu vrstu filma, može da ga pogleda. To je taj nepretenciozni DTV ugođaj koji je ovog puta ipak obogaćen ambicioznijim uslovima snimanja, američkim lokacijama i određenom ambicijom koju emituju ljudi koji ipak još uvek imaju vere u svoju perspektivu.

* * * / * * * *

Sunday, March 13, 2011

NOKAS

Pogledao sam NOKAS Erika Skloldbjaerga, reditelja koji je posle lukrativnog norveškog blokbastera INSOMNIA dobio priliku da snima u Holivudu gde se nije baš pokazao. Međutim, NOKAS je film koji bi ga kao Bornedala mogao vratiti u Holivud. Reč je o zanimljivo realizovanom filmu o pljački stavangerske banke, odnosno nečega što mni liči na njihov SDK.

Pljačkaši su došli naoružani do zuba, opremljeniji od stavangerskog SWAT tima i sve su planirali sem samog upada u zgradu koju su arhitektonski potcenili. Usledio je standoff koji je bio u maniru HEATa samo uživo.

I zapravo NOKAS jeste neka vrsta polemike "kako bi HEAT izgledao da se stvarno desio". Uostalom o tome govore junaci filma kada razmišljaju o tome kako filmski junaci uspevaju da beže sa milionima dolara u papiru.

Na nivou dramaturgije, NOKAS nudi jednu mozaičnu strukturu koja ga onemogućuje da u konvencionalnom smislu razvija trilersku dimenziju i karaktere. Međutim, na kraju film u drugoj polovini dođe u jednu klasičniju komunikaciju sa gledaocem.

Po oslanjanju na radnju, bez puno spoljnih dramaturških ukrasa, NOKAS strukturalno podseća na THE HURT LOCKER s tim što je u vizuelnom smislu kad je reč o fakturi fotografije bliži HEATu.

Paradoksalno, reklo bi se da je NOKAS u stilskom smislu mnogo veća pozivnica za Holivud nego što je bila INSOMNIA. Viićemo hoće li se Erik vratiti. Ali neobično je da ovakav senzibilitet za triler i akciju zapravo otkriva tek u Norveškoj dočim je u Americi gurao taj zloglasni indie film PROZAC NATION.

* * * / * * * *

Friday, March 11, 2011

THE GUN RUNNERS

Uspeo sam da ulovim i teško uhvatljivi THE GUN RUNNERS Dona Siegela iz 1958. godine. Reč je o rećoj adaptaciji Hemingwayeve priče koja je najslavije adaptirana u TO HAVE AND HAVE NOT. Međutim, ako imamo u vidu da THE GUN RUNNERS zahvaljujući svom statusu B-filma nije uspeo da se izbori za značajnije mesto u istoriji filma, ovo stoji kao možda i ponajbolja filmska adaptacija tog konkretnog dela.

Pre svega, Siegel prelazi sa reči na dela, impresivno je efikasan a u pojedinim scenama uspeva da bude izvanredno duhovit i da prevaziđe situacije koje bi mogle biti izvor praznog hoda, između ostalog zahvaljujući scenaristi Danielu Mainwaringu sa kojim je ostvario značajnu saradnju u ovoj ranijoj fazi karijere. Mainwaring je bio doveden da popravi scenario Paul Monasha koji je prethodno nudila kompanija Seven Arts, međutim Mainwaringova vizija je prevladala pa je on i prvopotpisani scenarista.

Ratni heroj i glumac Audie Murphy je solidan u glavnoj ulozi i Siegel izvlači maksimum iz njega. Ako imamo u vidu da Murphy nije zvezda Bogartovog kalibra sasvim se lepo izneo sa ekipom u kojoj su Patricia Owens, Jack Elam i Eddie Albert. uspeo je da ga oni ne zasene iako su pojedinačno jače pojave.

Ako imamo u vidu da je snimanje na vodi na pgubno, naročito kad se radi sa malim budžetom, Siegel je uradio iznaredan posao, učinio je da enterijer brodića zaista zaigra a akcija vezana za more je vrlo solidna i ubedljiva u okvirima tadašnjih tehničkih mogućnosti.

THE GUN RUNNERS je film koji krene jako dobro i ne zaustavlja se do samog kraja, vrlo je efikasan i precizan tako da ako imamo u vidu da je sniman u B-uslovima gotovo da uopšte nije arhaičan. Sasvim sigurno ovaj film spada u red onih Siegelovih naslova koji još uvek nisu dobili zasluženu pažnju.

* * * 1/2 / * * * *

Wednesday, March 9, 2011

RIOT

Pogledao sam RIOT Buzz Kulika, svojevrsni rimejk Siegelovog RIOT IN CELL BLOCK 11, ako ne po samoj priči a ono po metodologiji. Kulik je ostvario zapaženu karijeru na televiziji u uprkos tome što je radio dosta filmova nije se nametnuo kao bitan filmski reditelj. Međutim, snimio je niz sasvim solidnih filmova čiji je osnovni problem bio to što se nisu u dovoljnoj meri izdvajali.

RIOT se međutim izdvaja prvo po podeli koju predvode Jim Brown i Gene Hackman a znamo da su već ostvarili izvrsnu saradnju i u, kod mene često pominjanom, THE SPLITu Gordona Flemynga, a ostatak čine glumci i pravi zatvorenici, kao kod Siegela.

Kulik uspeva da kontroliše ovaj zapaljivi miks i uprkos tome što neke likove svesno stilizuje ne dolazi do disbalansa kada se se recimo susretnu ikonični Jim Brown i naturščici a s druge strane, zatvorenici deluju kao vrlo raspoloženi za zabavu i eksperiment.

Kad je reč o vezanosti ovog filma za Blaxploitation jasno je da Jim Brown kao glumac ne znači da je film u kome igra automatski Blaxploitation.

Uostalom, sarađujući sa Aldrichem ili Tobackom, Brown je šezdesdetih i sedamdesetih obeležio mnoge "belačke" filmove. Ni sam RIOT uprkos bizarnom detalju da ga je producirao William Castle nije exploitation, međutim Brown jeste tretiran kao ikonični crni mačo i mnoge njegove šetnje praćene su tvrdim soulom o robijaškom životu. U tom smislu, ovo rediteljsko rešenje sugeriše da je Brown ovde, i pre totalne Blaxploutation ere imao tu auru crnog uber menscha.

Upros Kulikovim rediteljskim ukrasima, Brownov lik nije superheroj i RIOT donosi priču smeštenu u "sivoj zoni".

Film govori o šačici zatvorenika koji organizuju zatvorksu pobunu da bui u njenoj pozadini organizovali bekstvo.

dakole, za razliku od Siegelovog RIOTa, zatvorenici nemaju političku agendu iako u pojedinim situacijama dolaze u iskušenje da okrenu leđa bekstvu i posvete se politici.

Čuvari su prikazani kao surovi ljudi koje sistem štiti ali ni zatvorenici nisu abolirani. Štaviše, film vrlo slikovito prikazuje raspad sistema kada se buntovnici obodre uz malo domaćeg alkoholnog nektara u čemu prednjači vrlo bizarna scena zatvorskog "bordela" koji se spontano organizuje pod uticajem pića, U toj sceni, nagoveštavajući svoju epizodu iz Tobackovog FINGERSa i Brown dolazi u svoje homoerotsko iskušenje ali mu i odoli.

Upravo to odsustvo preciznog moralnog kompasa među junacima i čini da se otvori dosta zanimljivo razrešenje filma u kome niko nije naročito zaslužio da mu se desi išta dobro.

RIOT efektno koristi lokacije i podelu, snimljen je sa dosta dokumentarističkih ukrasa i Kulik uspeva da jednoj prepoznatljivoj matrici da integritet prevazilazeći exploitation ograničenja. Otud RIOT i idejno postaje jedna znatno ambivalentnija i interesantnija celna nego što bi se od takvog filma očekivalo. Prava je šteta što nije imao priliku da bude pažljivije sagledan.

* * * / * * * *

Tuesday, March 8, 2011

STRANGER OF THE RUN

Pravi kompletisti se poznaju po tome što nalaze opskurnosti te evo i poslednjeg TV filma Dona Siegela koji mi je nedostajao u gledalačkom stažu a to je STRANGER OF THE RUN.

Reč je o televizijskom filmu koji je Siegel snimio za Universal i posle njega se vratio bioskopskim radovima. Priču je napisao Reginald Rose a scenario Dean Riesner koji je kao scenarista sve do razlaza tokom rada na filmu DAS BOOT ostavio značajnog traga u Siegelovoj zreloj fazi.

STRANGER OF THE RUN je vestern sa elementima misterije o strancu, starom alkosu koji dolazi u selo sagrađeno za ekipu koja opslužuje železnicu u potrazi za jednom ženom čiji brat ga je zavetovao da je nađe. Međutim, nailazi na zid ćutanja i kreće da istražuje zašto stvari tako stoje...

Film se razvija kao krimić na nivou priče i vestern na nivou dešavanja, Siegel to naravno sve vodi bez greške, precizno i efikasno. Međutim, ono što je naročita nadgradnja jeste dosta atipičan prikaz kauboja, sa izraženim prepoznatljivim frojdističkim linijama karaktera koje deluju kao snažan uticaj psihologije kao nauke na pisanje likova.

U tom smislu, STRANGER ON THE RUN nudi čitavu galeriju vrlo upečatljivih faca koje su postavljene znatno zanimljivije nego u tipičnom vesternu. Siegel u okvirima konvencije vrši upadljiva pomeranja i osvežava žanrovske postavke ali u tom pokušaju ne ruši sve one kvalitete i prečice u komunikaciji sa publikom. Otud, STRANGER ON THE RUN možda i može da posluži kao dobar primer Siegelovog vrlo specifičnog odnosa prema reformi žanra u kojoj je postigao mnogo a da nikada nije kompromitovao njegove adute.

Ako imamo u vidu da je Siegel snimio i KILLERS za televiziju, onda se ovaj naslov ne može smatrati njegovim najznačajnijim radom u ovom mediju, ali svakako spada u sam vrh vesterna privoljenog na mali ekran i bez ikakve sumnje ima značajno mesto u tradiciji vesterna uopšte.

Između ostalog, ovaj film je važan i zato što već zbog činjenice da u njemu igra Henry Fonda može biti smatran star-westernom iako Siegel vrlo vešto izbegava da ovo postane njegov vehicle. iako je sam Siegel snimio jedan od ključnih star-westerna THE SHOOTIST, ovde on uspeva da iz već formiranog Fonde izvuče "običnog glumca" i da ga spreči u dominaciji nad svim dešavanjima i partnerima.

Monday, March 7, 2011

ALL-STAR SUPERMAN

Pogledao sam ALL-STAR SUPERMAN Sam Liua. Ovo što DC radi sa svojim stripovima o superhrojima u saradnji sa Warnerom počinje da podseća na filmove snimljene po školskoj lektiri, i to u najboljem smislu jer strip koji su napravili Grant Morrison i Frank Quietly svakako jeste lektira.

Možda je pretenciozno reći da je ovaj animirani film zaista udahnuo život u ALL-STAR SUPERMANa jer kad je o animaciji reč, ovaj spada među slabije DC/ Warner DTV naslove (iako je Liu potpisao neke od boljih naslova iz ove serije). Međutim, kada je reč o priči, vrlo je izazovan, kao i sam strip i uprkos tome što, prirodno, pojednostavljuje tok stripa, i onemogućuje praćenje stvari sa anotacijama jer ovo ipak nije knjiga već film, tako da bez ikakve sumnje dobro zarobljava utisak koji ostavljaju Morrisonove straže na braniku zaostavština pojedinih superheroja.

Sam strip je meni bio grafički vrlo efektan, ali vizuelna svedenost filma, pre svega u domenu prilično krute animacije nije smetala jer su događaji iz stripa u priličnoj meri očuvani i suštinska provokativnost jeste očuvana.

U tom smislu, treba pohvaliti ALL-STAR SUPERMAN kao odličan primer paralelne filmske aktivnosti na polju stripa odnosno kao pokušaj da film isprati stripovske tokove, barem u animiranoj formi. Svako od nas ima ponekog favorita kog bi voleo da vidi ekranizovanog u ovom aranžmanu i čini mi se da će tu najbolje proći jake priče, sa efektnom strukturom koje ne moraju mnogo biti nadograđene animacijom.

Naravno, ko ne bi voleo da vidi Aleksu Gajića kako radi RED SON? Ali, u svakom slučaju, i ovo što imamo je hvale vredno.

* * * / * * * *

Sunday, March 6, 2011

SWEET KILL

U sklopu povratka u realnost kinematografije oslonjene na razvrat i besmisao druge vrste pogledao sam jedan od prvih radova velikog Curtisa Hansona - SWEET KILL iz 1973. godine. Ako se za neki film može reći da ne najaljuje ni trunku talenta koji će reditelj kasnije pokazati to je onda upravo ovaj film. Doduše, iako je Hanson daleko od one trick ponyja, činjenica jeste da je LA CONFIDENTIAL jedini njegov istinski besprekoran film, i da su svi ostali uvek imali neku grešku, ali i neki nivo koji se prepoznaje. Na suprotnoj strani unikatnosti unutar opusa stoji SWEET KILL, film koji ne funkcioniše ni na jednom nivou, čak ni kao besprizorni soft core o serijskom ubici erotomanu.

Ruku na srce, u pojedinim scenama Hansonov film deluje uprizorenije od sličnih naslova kao što je Bill Lustigov MANIAC, ali s druge strane, MANIAC nema tu neku rezervu koju Hanson ipak ima prema materijalu i miljeu u kome radi. Otud je MANIAC bolji i iskreniji film jer autori mnogo više veruju u to što rade i kanališe neki svoj pogled na stvari za razliku od Curtisa koji se evidentno bori da radi nešto bolje, i pokušava pomalo da bude arty. Otud čak i u ovom jednostavnom filmu nema jednostavan postupak već uspeva da bude poprilično nekoherentan.

U svakom slučaju, to što je reč o slabom filmu neće sprečiti prave kompletiste.

Saturday, March 5, 2011

MAŠKARADA

Poslednjih dana sam gledao dosta vesterna i seriju FRIDAY NIGHT LIGHTS te se može reći da sam se malo navikao na priče o zdravim i snažnim ljudima koji se bave prirodom i sportom. Tim pre je veći šok za moj organizam gledanje filma MAŠKARADA Boštjana Hladnika iz 1971. godine, jednog od klasika jugoslovenskog art-housea. PokojnI Boštjan je bio vrlo upečatljivi francuski đak (učio od Chabrola i De Broce), neprikriveni gej koliko se to moglo u ono vreme i - Slovenac. Iako bi zlobnici rekli da to ide jedno s drugim, za ovaj film je važno naglasiti da je slovenački pre svega zbog toga što kao i ostatak rada Boštjana Hladnika uopšte ne izgleda kao da ima ikakve veze sa SFRJ. Kao i UBIJ ME NEŽNO koji je po svojoj izmeštenosti maltene kao AMER i ovaj film se dešava u jednom zapadnoevropskom ambijentu koji je samo u detaljima blizak Jugoslaviji.

Nije samo po tome Hladnik dostigao malograđanskog jugoslovenskog reditelja odnosno njegov domet se ne iscrpljuje na tome što mu film ne liči na Jugoslaviju. On istovremenu uspeva da u sve unese novotalasovski deziluzionizam, erotiku, melodramu, estetizaciju ljudi i ambijenata i da prokomentariše savremenu subkulturu - u ovom slučaju hipike.

Glavni junak kog igra Igor Galo je mladi košarkaš koji istražuje svoju seksualnost sa udatom ženom i po toj postavci spoja košarke i seksa film podseća na DRIVE HE SAID Jack Nicholsona. Njen muž saznaje za njihovu vezu ali ne reaguje jugoslovenski na to već ih iskušava pri čemu momak nalazi novu devojku a muž biva ubijen.

Ipak, čini se da je Hladnik najslađe ostavio za lik preljubnicinog sina, i da je u tom segmentu upadljivo radikalan, u pojedinim deonicama čak možda i suštinski najradikalniji na našim prostorima pošto dečak ne samo da dosta otvoreno ispoljava svoje potrebe za ubistvom oca i incest sa majkom već i otkriva homoseksualnost te se u istu inicira sa jednim starijim maloletnikom.

Hladnik pritom to sve tretira kao nešto što je erotično, kao čovek koji je apsolutno siguran u svoju seksualnost, bez ikakve osude, opravdavanja okolnostima i sl. Rečju, Hladnik ispoljava sve težnje reditelja-malograđana samo bez malograđanštine.

Za razliku od naših reditelja tog vremena koji su želeli da šokriaju, postave pitanja i sve što uz to ide običćno su se doticali problema koji ih ili znatno prevazilaze (Tito, Partija, samoupravljanja) ili nisu vredna ozbiljnije diskusije a sve u pokušaju da kroz film formulišu svoju Teoriju Svega - Hladnik zna šta radi i svoju priču svesno ograničava čineći da onda ona bude jasnija.

Kao i uvek u skaldu sa predrasudom o životu u SFRJ, dok su se srbi bavili celokupnim univerzumom, Slovenac se bavio svojim poslom pa mu je film otud bolji.

Iako ne mogu da kažem da se osećam upraljivo duhovno bogatije posle ovog ostvarenja, činjenica jeste da je ovo pravi materijal za ljubitelje ove vrste pretenciozne razbibrige, i svakako vredan dodatak istoriji jugoslovenskog art-housea.

Slovenački film je u SFRJ bio poprilično otpisan kao "nužno zlo", neko umetničko smaranje koje se trpelo radi mira u kući. Međutim, i u tim okolnostima Hladnik je bio reditelj koji je crossoverovao stekavši poštovanje i kolega iz populističkijih kinematografija.

Pre nekoliko godina slovenački Filmski sklad izdao je luksuzno izdanje Hladnikovog filma PLES V DEŽJU koji je snimio odmah po povratku iz Pariza, sa raznim bonusima i komentarima. Ako imamo u vidu da je ovo film koji su slovenački kritičari proglasili za najbolji slovenački film u istoriji, vredelo bi nabaviti to izdanje.

* * * / * * * *

Thursday, March 3, 2011

WILD WILD WEST

Bio sam jedini koji je u vreme premijere voleo WILD WILD WEST Barry Sonnenfelda, i sada kada sam ga sa strepnjom reprizirao, moram priznati da sam bio u pravu. Činjenica jeste da ja volim i JONAH HEXa, ali za njega uprkos tome što ga volim znam i da je loš film, a WWW je jedan jako dobar film, sa odeđenim problemima koji nisu isključivo estetski već su vezani i za horizont očekivanja.

Naime, ja ne znam tačno šta su ljudi očekivali od nove saradnje Will Smitha i Barry Sonnenfelda posle MEN IN BLACK koji je meni takođe super, ali realno osnov uspeha tog filma bilo je to što je zatekao filmsku javnost nespremnu. U tom smislu, WWW je bio film od koga su svi očekivali nešto, pa kad je pružio možda čak i više od MIB, to nije bilo dovoljno.

WILD WILD WEST je maštovita reinterpretacija stare vestern serije u kojoj se dobu neposredno posle Građanskog rata prilazi iz steampunk vizure, u žanru akcione komedije koja je na razmeđi bondovskog filma i parodije, sa ozbiljnim motivima koji su tu zapapre stvari, a tu pre svega mislim na rasizam.

Otud je lik Will Smitha u potpunosti integrisan u scenario na nivou podele i činjenica da je reč o crnom superstaru ima ulogu u odnosu na zalet sa Konfederalcima negativcima. Iako se za Kevin Klinea može reći da možda nije dosrastao za sparing sa Smithom po tipu komedije kojim se bavi, njih dvojica imaju izvesnu hemiju a Kline ima naročit metafilmski potencijal kroz omaž Reitmanovom DAVEu u gegovima sa Artemus Gordonovim prerušavanjem u predsednika.

Inače, zanimljivo je da JONAH HEX i WWW kao filmovi istog studija, imaju praktično identične zaplete sa južnjačkim supernegativcima koji žele da unište SAD i promene njen politički sistem.

Naravno, WWW je ipak pravljen za širu publiku i dostupan je mlađim gledaocima što međutim ne znači da ne nudi neke prilično nasilne prizore i iznenađujuće groteskna rešenja. Štaviše, rekao bih da je jedan od osnovnih problema u recepciji ovog filma bila grotesknost Arlissa Lovelessa - ekstremno hendikepiranog i izopačenog Južnjaka koji uprkos tome što je izgubio pola tela ne prestaje da gaji snažnu i izopačenu seksualnost dovodeći do paroksizma tradicijou bondovskih blofeldastih junaka.

Otud se može reći da je u izvesnom smislu WWW odveo maštovitost korak dalje od onoga što je bilo prihvatljivo publici.

Slično kao i u MEN IN BLACKu, Sonnenfeld drži tempo u jednom cartoonish naponu, ali u nekoliko situacija pravi i punokrvne, razvijene set-piece situacije. Ono što njemu ide od ruke to su vizuelna rešenja spojena sa akcijom, u čemu je veštiji od Tim Burtona recimo, i iz ove vizure teško je reći koliko bi sa ovakvim stepenom dizajna uopšte mogao da se snimi dramatičniji film.

Neko zloban bi mogao reći da su JONAH HEX i WILD WILD WEST savršeni double-bill. Ja to mogu da kažem bez trunke zlobe.

* * * / * * * *

Wednesday, March 2, 2011

HOUR OF THE GUN

Pogledao sam HOUR OF THE GUN Johna Sturgesa, vestern u kome se Sturges bavi produžetkom priče svog GUNFIGHT AT THE OK CORRALa, odnosno dotiče se događaja koji su usledili posle obračuna Earpovih i Clantonovih.

Sa glumačkom podelom koju predvode James Garner kao Wyatt Earp, Jason Robards kao Doc i Robert Ryan kao Ike Clanton, sa setovima na licu mesta u Arizoni i Meksiku, Sturges pre svega nudi jednu handsome produkciju, fektnu i živopisnu iako je ovo po svemu klasični vestern. Međutim, u ovom trenutku 1967. godine Sturges je na vrhuncu i HOUR OF THE GUN ne pokazuje bilo kakav zamor klasičnog vesterna kao forme.

Uprkos tome što ni Garner i ni Robards ne prezaju od pomalo swaggerovanja, Sturges uspeva da održi uverljivost priče i da ispoštuje najavu sa početka kako je reč o istinitim događajima. Priča se odvija kao svojevrsna šahovska partija između dve kuće, sa uvođenjem političko-pravne dimenzije u obračun Earpovih i Clantonovih koji je po prvi put ovde prikazan kao jedna dosta složenija stvar od sukoba porodica dobrih i loših momaka.

Iako je i u filmu HOUR OF THE GUN nesumnjivo ko su dobri a ko loši momci, Sturgesov film ukalkulisao je i postojanje sistema koji je moguće korumpirati. U tom smislu zanimljiva je transformacija Garnerovog Earpa koji počinje kao legalista, čovek koji se vodi zakonom i želi da proceduralno kazni Clantonove ali onda ubrzo postaje osvetnik, i počinje da priželjkuje okolnosti u kojima će se primena zakona poistovetiti sa osvetom. U celoj toj priči Doc nadgleda Earpa kao džanki koji gleda druga koji se navlači, prvo ga upoznaje sa svim benefitima vidžilantizma a potom ga upozorava da je krenuo da tone. Ako imamo u vidu Docovu adiktivnu prirodu ovaj proces deluje vrlo uverljivo.

Dakle, ovo je film o kvarenju Wyatt Earpa. Zanimljivo je da će se Garner vratiti liku Earpa u jednom potpuno aistoričnom, krajnje stilizovanom filmu SUNSET Blake Edwardsa u kome će više kanalisati Jima Rockforda nego što će bookendovati ovog Earpa.

Sturges je pre svega u jednom tehničkom smislu značajan reditelj kao veliki inovator i u određenom smislu utemeljitelj mnogih konvencija američkog filma. O tome je vrlo detaljno umeo da govori Carpenter. Iako je imao neujednačen opus HOUR OF THE GUN je jedan od filmova po kojima je značajan.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, March 1, 2011

THE INVASION

Pogledao sam THE INVASION Olivera Hirschbiegela na kome je svoj pečat ostavio i James McTiegue pod pokroviteljstvom Braće Wachowski. U svoje vreme ovaj film je uniformno etiketiran kao traćenje vremena i kao najgora zvanična ekranizacija čuvenog romana Jack Finneya, te mi je iz ovog ili onog razloga, promakao.

Ipak, došao je trenutak da mi padne šaka i mogu reći da se narod ogrešio od ovaj film. Da li bi INVASION bio hit ili ne manje je važno, ali činjenica jeste da je pred izlazak ovog filma, sam studio digao ruke od njega i da je Internet odigrao svoju ružnu ulogu sahranjivanja filma posle najavljenih reshootova i sličnih intervencija čime je ukazao da postoje neki jako teški & nerešivi problemi u njemu. U staro vreme, takav buzz ne bi tako lako procureo i ne bi mogao da se uskovitla na takav način pa bi i ovaj film prošao mnogo bolje.

Ako uzmemo u obzir a su i Siegelov i Kaufmanov INVASION OF THE BODY SNATCHERS remek-dela u kojima su reditelji takođe radili u ne baš idealnim uslovima (naročito Siegel) ali sa svakako većom podrškom javnosti, INVASION može pre svega da se poredi sa drugom Warnerovom ekranizacijom koju je radio Abel Ferrara 1993. godine i u odnosu na nju stoji dosta dobro.

Kao i SURROGATES i INVASION ima problem sa svojim kapacitetima koji su u domenu A-filma i jednom pričom koja je apsolutno B, ali to ne znači da ovaj film u onome što jeste nije sasvim pristojan.

Srbima je naravno dosta lako da se identifikuju sa zapletom u kome je vakcina za grip deo vanzemaljske zavere koju sprovodi američki zvaničnik, antidepresivi su i6zvor života & razonode a nasilje i ratna dejstva su znaci psihičkog zdravlja naroda, ali u principu, ako u raniji INVASIONIi kritikovali Red Scare i vojnu disciplinu, ovaj novikritikuje političku korektnost i fokusira se na granične situacije u kojima se junaci vraćaju u Realno, odnosno dobijaju priliku da iskorače iz simboličkog poretka i pomalo se dotaknu incesta i ubistva oca.

Otud je vrlo zanimljiv odnos oca, majke i sina gde dečak ima priliku da interveniše na telima svojih razvedenih roditelja baš u skladu sa ovim mračnim impulsima.

Iako INVASION nije film sa izraženom političkom alegorijom, nje ima, ona je data kroz medije u kojima se napredovanje virusa upravo i izlaže kroz pomirenje među narodima, a vanzemaljci su neobično diskurzivni i pokušavaju i silom ali i propagandom da pridobiju ljude za svoj "bolji svet" u kome su svi mirni.

Otud je po meni sam kraj filma možda i politički najsubverzivniji. Ovde naime, ljudi pobede virus, ali se na kraju vidi da je glavna junakinja koja je bila kolovođa borbe na kraju u dilemi da li je možda svet otupleih ljudi bio bolji. Dakle, ovde horor nije u domenu opstanka organizma već u domenu opstanka ideja što je samo po sebi vrlo interesantno.

Iako se na planu montaže oseća da se petljalo sa filmom, to je sve prilično elegantno urađeno i takvih ometanja ima samo nekoliko. Uvođenje akcionih prizora i prilično zavbavnih automobilskih potera ne remeti ton filma u kome su suspense postavke očigledno više bile na tragu hitchcockovskog stiff-upper-lipperyja.

No, ako izuzmemo da zahvaljujući botoksu i svemu ostalom, upravo emotivna glavna junakinja u liku Nicole Kidman deluje najukočenije od svih, zvezde su na nivou i ona drži čitav film na svojim plećima. Uostalom, ne smemo zaboraviti da je ona već iza sebe imala par sjajnih žanrovskih naslova poput DEAD CALM, LOS OTROS ili BIRTH. Kidman se podjednako dobro snalazi i u fazama koje je radio Oliver i u onim koje je radio McTiegue tako da zapravo ona čini stilsko jedinstvo ovog filma.

Godine pretencioznih čitanja Finneyevih ekranizacija uzele su danak i danas je samo doktorska disertacija dovoljna da zadovolji raspomamljene političke apetite gledalaca. INVASION međutim stoji kao sasvim solidno podsećanje pre svega na to kakvi su filmovi zapravo snimani po Finneyu a evropski pedigre svog originalnog reditelja nosi kao znak "klase" u pojedinim deonicama.

Ako izuzmemo Schwentkea, Holivud je poslednjih godina imao mahom slabe rezultate s Nemcima koji su delovali kao da su ready-made za Fabriku snova. Ipak, u slučaju Hirschbiegela koga ja ne cenim naročito, INVASION svakako nije argument za otpisivanje i to je zbilja njegov najbolji film. Možda baš zato jer mu je oduzet i predat u sigurnije ruke.

* * * / * * * *