Sunday, October 24, 2010

WALL STREET: MONEY NEVER SLEEPS

Pogledao sam WALL STREET: MONEY NEVER SLEEPS Olivera Stonea, jedan od najočekivanijih filmova godine što se mene tiče.

Ako bi se morao u jednoj rečenici porediti sa prvim filmom, razlika je koliko i ona zabaležena na soundtracku - u prvom su se čule pesme Davida Byrnea i Briana Enoa sa albuma MY LIFE IN THE BUSH OF GHOSTS a u novom se čuju pesme sa EVERYTHING THAT HAPPENS WILL HAPPEN TODAY. Koliko se ova dva albuma razlikuju, toliko se razlikuju i ovi filmovi.

BUSH OF GHOSTS je bio po mnogo čemu pevratnički album koji je redefinisao ono što što se može smatrati pop muzikom, a EVERYTHING je album na kome Byrne i Eno vrlo zrelo obilaze već utabane žanrovske staze.

Kao i ovaj album, i MONEY NEVER SLEEPS ima izuzetno visok nivo izrade. U saradnji sa direktorom fotografije Rodrigom Prietom, Stone možda gubi eksperimentalnost i oštrinu svojih kolabiracija sa Robertom Richardsonom ali zato potpisuje film izuzetne energije i vizuelne preciznosti kakava se retko sreće u ovakvoj strukturi. U trajanju od 133 minuta, Stone postiže da svaki kadar proističe iz prethodnog a što se montaže tiče, iako je intenzitet smanjen u odnosu na dane kada je radio pod uticajem Novog talasa, film nudi masu suštinski avangardnih rešenja sa tabelama, monitorima i statistikama koje ulaze u kadar i postaju integralni deo radnje.

Što se same priče tiče, MONEY NEVER SLEEPS je zapravo vrlo sličan izvonom WALL STREETu koji je bio priča o očevima kako u bukvalnim tako i u simboličkom smislu. I nastavak je više film o očevima, ali ovog puta više u bukvalnom nego u simboličkom domenu, što ne znači da je reč o manje ideologizovanom filmu.

Naime, čini se da je količina melodrame u MONEY NEVER SLEEPS zapravo ključ subverzije ovog filma. Naime, dok je prvi WALL STREET bio priča o pobuni mladog pobornika realne ekonomije protiv finansijskog sektora u kom zapravo njegova blue collar porodica igra ulogu katalizatora i omogućuje Budu Foxu da se odupre materijalnom bogatsvu i glamuru Wall Streeta, odnosno da između fihgure svog klasnog i biološkog oca nasuprot figure svog mentora-oca, izabere ovog prvog; ovde se radi o priči toliko svojstvenoj savremenim kapitalistima-novim komunistima kako ih definiše Žižek (Gates, Jobs) među kojima je ključni aspekt glamura "kupovina" porodičnog spokoja.

Gekko izlazi iz zatvora i prvo što želi je uspostavljanje porodične harmonije. Isto važi i za mladog japija, i njemu je primarna porodična harmonija u trouglu mentor-otac i devojka. Dakle, porodična harmonija je nova moneta i novi, rekao bih, trofej među mačoima sa Wall Streeta. Otud, za razliku od prvog filma, nema naročite fetišizacije bogatstva, komfora, sitnica i krupnih stvari koje se mogu kupiti novcem. Porodični spokoj je postao moneta.

Otud je vrlo zanimljivo da se porodična harmonija zapravo vrti oko sto miliona dolara Gekkove ostavštine. Porodična harmonija nestaje kada se tih sto miliona otuđe i vraća se kada se tih sto miliona vrati.

U ovom filmu, motivi za bavljenje berzom su isključivo psihološki. Na pitanje koliko novca želi da zaradi da bi se povukao, "negativac" Bretton james kog igra Josh Brolin odgovovara "More" a Gekko se pšonovo oseća kao čovek & bori protiv klimaksa tako što se vraća na berzu. Dakle, sada više nema sumnje, nije berza pitanje pohlepe nije pohlepa ono što pokreće ekonomij8u, pokreće je mačističko takmičenje. Bretton James i Jake Moore su spremni da se nadmeću na berzi a ako neće tu nema razloga da se ne trkaju motorima, praveći rizične manevre koji bih mogli koštati glave.

Dakle, berza je psihološki motivisana igraonica za izabranu grupu mačoa - problem je u tome što je američka ekonomija postala previše zavisna od finansijskog sektora i kao što je u filmu W. Stone prikazao kako izgleda kada zemlju vodi napaljeni populista tako je u ovom filmu pokazao kako je kada je njena sudbina prepuštena momcima sa razvijenim kockarskim instinktima.

Možda i najveće kukavičje jaje ovog filma je "idealizam" Jake Moorea vezan za fabriku čiste energije. Ovo je ekvivalent Bud Foxove odanosti "realnoj ekonomiji", ali isto tako, ne treba imati iluzije da je to Jakeov pokušaj da pronađe svoj "bubble", svoju "novu industriju". Da li je on u toj priči momak koji želi da se vrati realnoj ekonomiji, odnosno investitor koji ZNA zapravo u šta investira, ili je on samo kockar sa Wall Streeta koji smatra da ima potencijala da se izdvoji i ostvari landmark u istoriji berze, Stone ostavlja otvorenim.

Konačno, činjenica da Gekkova kćer ima uticajan blog ima dublju simboliku od puke apdejtovanosti priče. Činjenica je da je Internet ne samo bio poslednji bubble već i da slučaj Facebooka pokazuje kako je danas mogućnost uticaja na kulturu jedan izuzetno cenjen kapital i Gekkova kćer je igrač upravo na tom terenu.

S druge strane, za MONEY NEVER SLEEPS se krajnje paušalno može reći da je sapunica i ostati na toj definiciji, međutim, ovaj film je svakako nešto više od toga. Uprkos tome što ponavlja antičke postavke prvog filma na nivou konstrukcije priče, rekao bih da je nastavak manje komunikativan, jednim delom i zato što je strukturiran tako da zapravo ne prati uspon junaka.

Slabiju komunikaciju sa publikom delom mogu objasniti i time što je Bretton James kao antagonista zapravo započet pa onda ispušten u samoj završnici filma. To je sasvim logično jer se ispostavlja da su junaci sami sebi najveći protivnici, no onda se postavlja pitanje da li je izuzev političke dimenzije Brettona Jamesa kao "novog raidera" uopšte trebalo uvoditi ovaj lik?

U svakom slučaju, MONEY NEVER SLEEPS je dostojan naslednik prvog WALL STREETa, film koji ima ozbiljnost filma osamdesetih i hardver savremenog Holivuda, delom oličen i kroz Shiu koji meni ne spada među favotite, ali on je realnost savremenog filma i na neki način on je naša sudbina, pa je i njegovo kastovanje zapravo znakovitije nego da je tražena "odgovarajuća podela".

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment