Saturday, October 30, 2010

FURIA

Pogledao sam debitantski film Alexandre Aje FURIA koji je najzad lociran sa titlovima. Aja je bio klinac kada je snimio ovaj film, imao je samo 21 godinu, pa se zaista ni ne mogu izvlačiti neki zaključci. Ipak, svakako da je prvi utisak da je dobro što Aja dolazi iz dobre kuće te mu ova KROJAČEVA TAJNA nije ugrozila kasnije bavljenje filmom.

FURIA se razlikuje od kasnijih naslova koji su Aju uvrstili u splat-apck. Reč je o ekranizaciji Cortazara (ni manje ni više : ) ) a film bi se po žanru mogao opisati kao alegorični triler o nepoznatom represivnom društvu protiv čije se autoritarnosti mladi ljudi bave time što crtaju po zidovima. Ubrzo naravno dolaze u sukob sa "sistemom" i tu se otkriva, kao i uvek, da su svi zapravo manje ili više cinkaroši, slabići i sl.

Film je sniman u Maroku, ili negde u Magrebu, i smešten je u pustinjsku varošicu koja nažalost n deluje ubedljivo kao prostor neke represije ili paranoje. Više deluje kao treći svet u kome se nalaze vesternizovani likovi iz nekog nepoznatog razloga. Nedovoljno ubedljiva lokacja asocira na niz mogućih represivnih režima, naročito južnoameričkog tipa, ali nažalost ne pomaž pričanju priče.

Od glumapčkih kreacija svakako izdvaja se frekventno gola Marion Cotillard u blam-roli sa početka karijere dok su svi ostali manje ili više u domenu proseka.

Ne može se osporiti da film sporadično oživi u nekim scenama potere ili torture i da je, u određenom smislu, Aja i sam shvatio da su mu to aduti.

Međutim, FURIA uprkos svojoj nespornoj pripovedačkoj efikasnosti i ekonomično plasiranoj pretencioznosti zaista nije nagoveštavala reditelja koji će snimiti HAUTE TENSION. Reklo bi se da ni filmovi posle HT nisu nagoveštavali da se radi o istom reditelju.

* 1/2 / * * * *

Friday, October 29, 2010

SCOTT PILGRIM VS THE WORLD

Pogledao sam Edgar Wrightovog SCOTT PILGRIMa i potpuno je jasno zašto je ovaj divan film flopovao tako surovo na američkim blagajnama. Edgar Wright je jedan od onih reditelja koji su otišli u Holivud da uče Amerikance kako se prave američki filmovi a to u principu nikada ne izađe na dobro. Za koju godinu, ovaj naslov će imati status klasika a za koju deceniju biće još cenjeniji, međutim, sada se našao u bioskopima kada naprosto nije bilo dovoljno velikog broja ljudi koji bi cenili tu vrstu maštovitosti.

Pre svega SCOTT PILGRIM nije film koji se može lako žanrovski definisati i potrebno je dosta strpljenja i gledalačke otvorenosti da bi se ovaj film od bezmalo dva sata pogledao sa uživanjem. U tom smislu potpuno mi je jasno što nije mogao da zadovolji publiku željnu jasnog, konkretnog, žanrovski definisanog ugođaja. SCOTT PILGRIM ima emociju indie filma, smešten je među quirky, da ne kažem queerky junake, u Kanadi, ali nije u potpunosti indie film. U njemu ima komedije, kako mejnstrim ili slapstick tipa tako i one indie senzibiliteta ali film nije u užem smislu komedija sa jasnim stilskim fokusom - naprosto smešan je na niz različitih načina; zatim u filmu ima akcije, ali ona nije u žanrovskom kontekstu akcionog filma već više jednom melodramskog tipa, u funkciji građenja karaktera; i sve to izloženo je u formi kompjuterske igre, sa sve nivoima, moćima, pogibijama i upotrevbljavanjem zaliha života, ali u jednom maniru koji je vrlo retro i nema puno veze sa onim što je danas standard gejmerskih filmova. Sve ovo čini SCOTT PILGRIM jednim čudesnim iskustvom, ali isto tako i nečim što će gledaoce koji vole samo jedan od ovih elemenata učiniti hladnim.

Edgar Wright čini sintezu svih ovih elemenata vrlo spontano i SCOTT PILGRIM deluje kao film u kome sve ove stvari praktično proističu jdna iz druge i možda je njegova najveća rediteljska sposbnost u tome da jako dobro nameće konvenciju svoje priče i da sve to čini uverljivim, unutar svog univerzuma. Wright je sa ovim film dokazao da spada u onaj red autora koji mogu da ubedljivo kreiraju i osmisle drugačije svetove i da ih konsekventno sprovedu do kraja. Nažalost, svet SCOTT PILGRIMa naprosto nije uspeo da iskomunicira u sadašnjim tržišnim okolnostima.

Jedna od najčešćih primedbi bila je da film ostavlja gledaoce hladnim. Sa mnom moram priznati to nije bio slučaj. Savršeno sam razumeo film i komunicirao sa pričom a izvsna antipatičnost glavnog junaka upravo mu je dala dobrodošlu crtu produbljenosti karaktera koja čini film znatno ozbiljnijim. SCOTT PILGRIM se nesumnjivo na jedan neozbiljan način bavi ponekim ozbiljnim temama, ali to funkcioniše i zapravo kada se uklone svi stilski slojevi koji čine ovaj film reč je o delu sa prilično ozbiljnom psihološkom okosnicom koje kroz razne vidove omladinske i pop kulture zapravo tematizuje probleme sazrevanja.

Međutim, ključni paradoks filma leži u tome što je SCOTT PILGRIM iako govori o savremenoj mladeži zapravo ekstremno retro. On ima problem svakog omladinskog filma koji tretira omladinu svog vremena a to je da zapravo govori o problemima koji su stvar prošlosti, koliko god bliske ali zapravo prošlosti. Nemoguće je snimiti film koji pretenduje da govori o aktuelnom trenutku jer taj trenutak prođe bukvalno za onoliko vemena koliko je potrebno snimiti film i čini se da je upravo ta blaga arhaiziranost SCOTT PILGRIMa pored žanrovske ekvilibristike bila možda i fatalni udarac rezultatu ovog filma na blagajnama.

Iako se čini da ovakav stilski agresivan film po definiciji komunicira sa mlađom publikom, reč je zaporavo o filmu koji tematizuje mladost Edgara Wrighta, i koji ne preza da svoje uzore nađe u naslovima poput radova Franka Tashlina, Coxovog REPO MANa i De Palminog PHANTOMa a to su sve stvari koje danas imaju pre svega vrednost na tržištu nostalgije.

Otud je sa svojim retro senzibilitetom, SCOTT PILGRIM kao STREETS OF FIRE za indie klince, to jest one koji su nekoliko godina pre bili indie klinci a sada su ko zna šta, i unosi dobrodošlu dozu konfrontacije i naslja u ovu inače dobrohotnu scenu, milje & imidž. Za mnoge nekadašnje indie klince, ovaj film je došao prekasno, kada su već poklekli pred nasiljem bullyja kao što je Meho. I zato nosi sa sobom naročitu dozu sentimentalnosti.

Ipak, u godinama koje dolaze, on će biti slika jednog neostvarenog indie sveta kojim će biti indoktrinirane generacije koje dolaze. Edgar Wright možda nije stvorio propagandni film kad je trebalo, ali u večnosti je osigurao medijsku pobedu u ratu između rokenrol žanrova.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, October 28, 2010

A CHRISTMAS CAROL

U vreme Ejzenštajna, Charles Dickens je smatran ocem filmske dramaturgije. Njegovi romani su smatrani delima koja su zapravo anticipirala načlin filmskog pripovedanja i izlaganja priče mnogo više od dramske literature. U tom smislu, čini se da nije nezanimljivo kako je upravo Dickens bio inspiracija za film A CHRISTMAS CAROL Roberta Zemeckisa i to ne kao literarni predložak koji prolazi kroz dramaturšku obradu već upravo kao podsticaj da se pokuša što direktnije prenošenje grozničavosti Dickensove proze na ekran.

Zemeckis je sam pisao scenario. Pišući za sebe ali i za druge, u bezbroj navrata dokazao je kako je upravo on velemajstor holivudske dramaturgije. U ovom filmu, međutim, zemeckis se pre svega bavi time da Dickensovu priču misli u slikama i A CHRISTMAS CAROL nije nimalo tipičan primer animiranog božićnog blokbstera.

Koliko god animirani filmovi bili karakteristični upravo po vrlo razrađenim scenariji, A CHRISTMAS CAROL je krajnje buntovnički nastrojen prema tim usvojenim koncepcijama. Ovo je animirani film koji se ne oslanja na tipičnu dramaturgiju, dramske sukobe, preokrete i sl. i štoje još važnije, ovo je animirani film za celu porodicu koji se u većem delu svog trajanja bavi mračnim snoviđenjima koja su poznatog tvrdicu i mizantropa naučila da zavoli Božić.

U tom smislu već prikaz dickensovskog Londona koji ima svu ekspresivnost Carol reeda, pokazuje da će Zemeckis insistirati na mračnijoj strani ove priče, a kada snoviđenja krenu, film kreće put horora, mračnih, uznemirujućih vizija koje ne deluju nimalo simpatično i vrlo retko detinjasto.

Zemeckis u svom ovim situacijama misli u slikama i upravo na terenu sa tako apstraktno postavljenom pričom, bez suštinskog dramskog sukoba pokazuje o kakvom se filmskom majstoru radi. Njegovo vladanje fundamentima filmskog izraza je besprekorno, a u ovom filmu, iako se služi vrhunskom tehnologijom zapravo evocira uspomene na neke od bazičnih stilova poput ekspresionizma ili slapsticka.

Isto tako A CHRISTMAS CAROL je produkt vrlo hrabre autorske politike jer rezultat je krajnje hermetičan i autorski obojen film čiji je polu-pristojan ali nedovoljan komericjalni skor pravo uznenađenje - ovako radikalan film bi na box-officeo morao da zaradi još manje nego što jeste.

Ekstremnost filma A CHRISTMAS CAROL verovatno je odgovorna za ukidanje zemeckisovog Image Movers studija za animaciju. Međutim, iza tog studija ostali su neki sjajni filmovi, među kojima je i ovaj specifični eksces koji zaslužuje puno poštovanje.

* * * / * * * *

Wednesday, October 27, 2010

SMASH HIS CAMERA

Pogledao sam SMASH HIS CAMERA Leona gasta, jednog od svakako najznačajnijih mejnstrim reditelja dokumentarnih filmova koga znamo po WHEN WE WERE KINGS. SMASH HIS CAMERA je njegov dokuemntarac o Ronu Galelli, čuvenom paparacu koji je doveo tu veštinu do savršenstva ali je isto tako imao i brojne sukobe sa svojim "modelima" a naročito sa Jackie O. koju je bespoštedno progonio.

Gast ne bi bio tako uspešan reditelj da nije uspeo da izvuče jasnu nit priče u Galellinom životu i radu i da od njegovih doživljaja napravi celinu. U tom smislu, reč je o briljantnom zanatskom rešavanju zadatka.

Ono gde sam ja imao određeni problem sa filmom jeste zapravo što su mi neke linije pre svega u ideološkom i psihološkom smisslu bile preforsirane. Pre svega nekim stvarima je dat prevelik politički značaj, naročito temi Prvog amandmana i prava naroda da zna sve. To je bitno pitanje, ali svakako Ron Galella nije čovek na čijem primeru se uopšte može polemisati o tome a s druge strane, njegov odnos sa Jackie O. je dobio jednu gotovo mitsku, romantičnu dimenziju, iako bi se pre reklo da je galella bio drznik nego stalker koji je bio potajno zaljubljen u nju.

Ja ne sporim da se takva opsesija jednom osobom može tumačiti u romantičnom ključu, ali kada je Gast izbacio to u prvi plan i osvestio na takav način, ta dimenzija je suštinski obezvređena.

Ipak, sve te primedbe su vezane za samu nadogradnju priče. U svim ostalim aspektima, SMASH HIS CAMERA je ozbiljan film.

* * * / * * * *

72 DANA

Pogledao sam film 72 DANA Danila Šerbedžije. jako je teško ukratko se postaviti prema ovom filmu. Na mahove, reč je o naslovu u kome se susreću Braća Coen i Krsto Papić iz svoje LISICE faze, ali na momente sve kliza u dobok besmisao i klopke ex-jugoslovenskog filmmejkinga. Tom "teškoodredivom" utisku svako doprinosi i to što sam film, po ceni bioskopske karte od 250 dinara, u bioskopu, gledao na užasnoj projekciji sa DVDa koja stvarno izgleda sramotno i počinjem da sumnjam da li autori uopšte znaju da im se film na takav način eksploatuiše i prezentira u Srbiji. Prosto ne mogu da verujem da publika, koja možda nije brojna ali takva je-kakva je, ne može da bude udostojena projekcijom sa filmske trake.

U svakom slučaju, barem se u najbazičnijem smislu mogu opisati neki utisci o ovom filmu. 72 DANA spada u red intrigantnih hvatskih filmova koji se bave životom u surovim ličkim ambijentima poput blokbastera ŠTO JE MUŠKARAC BEZ BRKOVA ili KINO LIKA. Sa oba ova filma ima dosta sličnosti. Premisu koja je direktno komična i žanrovski čitljiva deli sa MUŠKARCEM a deo podele (pre svih Krešimira Mikića) i offbeat-politički naelektrisanu atmosferu deli sa LIKOM.

Dale, za razliku od Hribarevog pokušaja da preplete BRIDGET JONES i BRAĆU PO MATERI, Šerbedžihja ne preza od direktnije freak podele u kojoj najnormalnijeg junaka igra Krešimir Mikić, inače ekscentrik iz KINO LIKE.

Postavka je neorelistična, čak je i korišćena ista premisa u filmovima iz neorealizma a to je priča o porodici kouja živi od porodične penzije koju prima ba i njenim problemima kada baba umre. Šerbedžija tu premisu dalje tretira u koenovskom neo-noir ključu i tu atmosferu pojaćava odlukom porodice da otme drugu babu kako bi zamenili staru, a zatim i sa potrebom da polako uklone svedoke koji predstavljaju pretnju po njihovu prevaru.

Ono što su neuralgične tačke pre svega možemo vezati za sam uvod i za određene viškove koji se javljaju u tom delu filma. Isto tako postoje motivi i likovi koji nude potencijal ali su nedovoljno ili dosta proizvoljno postavljeni. Isto tako, čitav segment sa bendom glavnog junaka je suvišan i zapravo ne zaigra na nivou celine izuzev što daje izvesni punk rock cred samom reditelju.

Sama muzika, pa i naslovna pesma koja stoji kao lajtmotiv celog filma, zapravo je vrlo dobro rešena kroz poigravanje jednostavnim lokalnim melodijama.

Ono što je zanimljivo međutim jeste to što su glavni junaci Srbi. Film se s jedne strane dotiče pitanja Srba proteranih iz Hrvatske i to radi usput, ali upravo to što je sve dato usput je i najbolje pošto ne asocira na bilo koju vrstu političke korektnosti. Naprosto, proterivanje se desilo i to je sad tako kako je. Međutim, kada je jedina porodica koja se stavlja pod lupu u filmu i tretirana je dosta groteskno, sa elementom zločina, vezana za naciju čije si pripadnike proterivao prilikom izgradnje svoje države - nacionalne države većine onda ne čudi da poneko može doživeti 72 DANA i kao osavremenjeni hrvatski JUD SUS.

Da se razumemo, ne mislim da je šerbedžijina namera bila da snimi hrvatski JUD SUS. Štaviše, uveren sam da je potpuno suprotno. Međutim, isto tako rekao bih da vezivanje freakshowa za jednu manjinu koja je "čišćena" iz Hrvatske može legitimisati takva politička otpisivanja filma pre svega sa srpske strane - jer, realno, ako imamo porodicu duboko amoralnih ljudi, od kojih i oni koji nisu amoralni jesu slabići a jedan je i duševno bolestan (možda čak i blago retardiran), zar to nije esencijalizovanje negativnih osobina u pripadnike jedne populacije. Naravno, u filmu ima i Hrvata, koji su manje-više frikovi iz istog žanra, ali oni su znatno benevolentniji i sama činjenica da nisu umešani u tako teška dela, izdvaja ih od glavnih junaka.

Naročito zanimljiv politički aspekt cele priče jeste lik veterana Domovinskog rata koji je Srbima, glavnim junacima, "spasao kuću" i koji im je generalno pomogao da ne budu odstranjeni a danas oni žive u klasičnoj komšijskoj love/hate dinamici. Lik komšije Mileta koji i dalje ide u maskirnoj uniformi sa kapom HV je nedovoljno razrađen da bi ubedljivo funkcionisao kao "izuzetak" u jednoj situaciji čiji nam je ishod dobro poznat.

S druge strane, taj politički aspekt nudi i motiv povratnika izbeglica iz Srbije a dotiče se i odnosa prema državi-matici (u jednoj sceni Šerbedžijin lik kritikuje "oslobodioce" koji su došli a posle kad sprema bekstvo kaže kako ima "i naš i hrvatski pasoš").

Mislim da 72 DANA nudi mogućnost za razna čitanja u politčkom smislu, mnoga od njih zbilja provokativna i zapravo pokazuje koliko film može biti politički intrigrantan upravo kada je nenametljivo političan.

Prava je šteta što Danilo Šerbedžija na svom debiju nije ostvario bolji balans između raznih uticaja i što nije malo pažljivije razdvajao važno od nevažnog. 72 DANA zaista ima blistavo duhovitih momenata, i čak je i sa ovom postavkom mogao eliminisati neke viškove u montaži.

* * 1/2 / * * * *

Monday, October 25, 2010

THE TALL TARGET

Pogledao sam THE TALL TARGET Anthony Manna. Reč je o trileru iz 1951. godine koji govori o detektivu koji pokušava da spreči pokušaj atentata na Abrahama Lincolna tokom njegovog putovanja na inaoguraciju. Film ima dosta arhaičan stil, od koga je kroz upotrebu raznih krajnje deziluzionističkih trikova, Mann kasnije napravio deo svog stila, a ponajviše podseća na Hitchcocka sa njegovih početaka.

Kada govorimo o arhaičnosti, važno je napomenuti da je Mannov film po mnogo čemu bio arhaičan i za trentak u kom se pojavio. U tom trenutku su se, čini mi se, javljali intenzivniji krimi naslovi od ovoga sa modernijim rediteljskim rešenjima.

Međutim, ako imamo u vidu da ovde Mann pravi zanimljiv spoj kostimirane drame i suspense krimića, kakav se retko sreće i da svaki dodir sa epohom na filmu po definiciji nosi sa sobom neku vrstu krutosti u rediteljskom postupku i/ili glumi, takav postupak je razumljiv. Drugo, ne treba zanemmariti i činjenicu da je THE TALL TARGET naslov koji moramo sagledavati kao delo iz asortimana B-filma, i da u tom domenu izuzetno dobro stoji kao jedna dobro skrojena supsense priča.

* * * / * * * *

Sunday, October 24, 2010

WALL STREET: MONEY NEVER SLEEPS

Pogledao sam WALL STREET: MONEY NEVER SLEEPS Olivera Stonea, jedan od najočekivanijih filmova godine što se mene tiče.

Ako bi se morao u jednoj rečenici porediti sa prvim filmom, razlika je koliko i ona zabaležena na soundtracku - u prvom su se čule pesme Davida Byrnea i Briana Enoa sa albuma MY LIFE IN THE BUSH OF GHOSTS a u novom se čuju pesme sa EVERYTHING THAT HAPPENS WILL HAPPEN TODAY. Koliko se ova dva albuma razlikuju, toliko se razlikuju i ovi filmovi.

BUSH OF GHOSTS je bio po mnogo čemu pevratnički album koji je redefinisao ono što što se može smatrati pop muzikom, a EVERYTHING je album na kome Byrne i Eno vrlo zrelo obilaze već utabane žanrovske staze.

Kao i ovaj album, i MONEY NEVER SLEEPS ima izuzetno visok nivo izrade. U saradnji sa direktorom fotografije Rodrigom Prietom, Stone možda gubi eksperimentalnost i oštrinu svojih kolabiracija sa Robertom Richardsonom ali zato potpisuje film izuzetne energije i vizuelne preciznosti kakava se retko sreće u ovakvoj strukturi. U trajanju od 133 minuta, Stone postiže da svaki kadar proističe iz prethodnog a što se montaže tiče, iako je intenzitet smanjen u odnosu na dane kada je radio pod uticajem Novog talasa, film nudi masu suštinski avangardnih rešenja sa tabelama, monitorima i statistikama koje ulaze u kadar i postaju integralni deo radnje.

Što se same priče tiče, MONEY NEVER SLEEPS je zapravo vrlo sličan izvonom WALL STREETu koji je bio priča o očevima kako u bukvalnim tako i u simboličkom smislu. I nastavak je više film o očevima, ali ovog puta više u bukvalnom nego u simboličkom domenu, što ne znači da je reč o manje ideologizovanom filmu.

Naime, čini se da je količina melodrame u MONEY NEVER SLEEPS zapravo ključ subverzije ovog filma. Naime, dok je prvi WALL STREET bio priča o pobuni mladog pobornika realne ekonomije protiv finansijskog sektora u kom zapravo njegova blue collar porodica igra ulogu katalizatora i omogućuje Budu Foxu da se odupre materijalnom bogatsvu i glamuru Wall Streeta, odnosno da između fihgure svog klasnog i biološkog oca nasuprot figure svog mentora-oca, izabere ovog prvog; ovde se radi o priči toliko svojstvenoj savremenim kapitalistima-novim komunistima kako ih definiše Žižek (Gates, Jobs) među kojima je ključni aspekt glamura "kupovina" porodičnog spokoja.

Gekko izlazi iz zatvora i prvo što želi je uspostavljanje porodične harmonije. Isto važi i za mladog japija, i njemu je primarna porodična harmonija u trouglu mentor-otac i devojka. Dakle, porodična harmonija je nova moneta i novi, rekao bih, trofej među mačoima sa Wall Streeta. Otud, za razliku od prvog filma, nema naročite fetišizacije bogatstva, komfora, sitnica i krupnih stvari koje se mogu kupiti novcem. Porodični spokoj je postao moneta.

Otud je vrlo zanimljivo da se porodična harmonija zapravo vrti oko sto miliona dolara Gekkove ostavštine. Porodična harmonija nestaje kada se tih sto miliona otuđe i vraća se kada se tih sto miliona vrati.

U ovom filmu, motivi za bavljenje berzom su isključivo psihološki. Na pitanje koliko novca želi da zaradi da bi se povukao, "negativac" Bretton james kog igra Josh Brolin odgovovara "More" a Gekko se pšonovo oseća kao čovek & bori protiv klimaksa tako što se vraća na berzu. Dakle, sada više nema sumnje, nije berza pitanje pohlepe nije pohlepa ono što pokreće ekonomij8u, pokreće je mačističko takmičenje. Bretton James i Jake Moore su spremni da se nadmeću na berzi a ako neće tu nema razloga da se ne trkaju motorima, praveći rizične manevre koji bih mogli koštati glave.

Dakle, berza je psihološki motivisana igraonica za izabranu grupu mačoa - problem je u tome što je američka ekonomija postala previše zavisna od finansijskog sektora i kao što je u filmu W. Stone prikazao kako izgleda kada zemlju vodi napaljeni populista tako je u ovom filmu pokazao kako je kada je njena sudbina prepuštena momcima sa razvijenim kockarskim instinktima.

Možda i najveće kukavičje jaje ovog filma je "idealizam" Jake Moorea vezan za fabriku čiste energije. Ovo je ekvivalent Bud Foxove odanosti "realnoj ekonomiji", ali isto tako, ne treba imati iluzije da je to Jakeov pokušaj da pronađe svoj "bubble", svoju "novu industriju". Da li je on u toj priči momak koji želi da se vrati realnoj ekonomiji, odnosno investitor koji ZNA zapravo u šta investira, ili je on samo kockar sa Wall Streeta koji smatra da ima potencijala da se izdvoji i ostvari landmark u istoriji berze, Stone ostavlja otvorenim.

Konačno, činjenica da Gekkova kćer ima uticajan blog ima dublju simboliku od puke apdejtovanosti priče. Činjenica je da je Internet ne samo bio poslednji bubble već i da slučaj Facebooka pokazuje kako je danas mogućnost uticaja na kulturu jedan izuzetno cenjen kapital i Gekkova kćer je igrač upravo na tom terenu.

S druge strane, za MONEY NEVER SLEEPS se krajnje paušalno može reći da je sapunica i ostati na toj definiciji, međutim, ovaj film je svakako nešto više od toga. Uprkos tome što ponavlja antičke postavke prvog filma na nivou konstrukcije priče, rekao bih da je nastavak manje komunikativan, jednim delom i zato što je strukturiran tako da zapravo ne prati uspon junaka.

Slabiju komunikaciju sa publikom delom mogu objasniti i time što je Bretton James kao antagonista zapravo započet pa onda ispušten u samoj završnici filma. To je sasvim logično jer se ispostavlja da su junaci sami sebi najveći protivnici, no onda se postavlja pitanje da li je izuzev političke dimenzije Brettona Jamesa kao "novog raidera" uopšte trebalo uvoditi ovaj lik?

U svakom slučaju, MONEY NEVER SLEEPS je dostojan naslednik prvog WALL STREETa, film koji ima ozbiljnost filma osamdesetih i hardver savremenog Holivuda, delom oličen i kroz Shiu koji meni ne spada među favotite, ali on je realnost savremenog filma i na neki način on je naša sudbina, pa je i njegovo kastovanje zapravo znakovitije nego da je tražena "odgovarajuća podela".

* * * / * * * *

Saturday, October 23, 2010

SUPERMAN & BATMAN APOCALYPSE

Pogledao sam SUPERMAN & BATMAN APOCALYPSE Lauren Montgomery po stripu Jeph Loeba. Reč je o jednom od najboljih u nizu DC animacija pošto je Lauren Montgomery do sada najbolje rešila kako akcione tako i mirnije, dramske delove. Loebova priča doduše vrca opd raznih konotacija, od incestuoznih između Supermana i Supergirl do lezbijskih u fazi kada Wonder Woman trenira Kal Elovu rođaku da bude superheroj, i to se ne može prikriti, koliko god ovaj film bio namenjen mlađoj, da ne kažem dečjoj publici.

Politika ekranizacija raznih storylineova iz DC univerzuma, među kojima će sve više biti i onih poznatih, i najpriznatijih, poput radova Grant Morrisona ili Frank Millera, pravi je potez i verovatno se jedino i može realizovati u ovoj formi DTV animiranog filma. Šteta je samo što u principu animi5rani filmovi ne preuzimaju u potpunosti i crtež iz stripova već se tek delimično oslanjaju na grafička rešenja stripova koje ekranizuju. Smatram da bi rekonstrukcija crteža iz pojedinačnih stripova dala ovim animiranim radovima jednu dodatnu dimenziju. No, i ovako DC i Warner su na dobrom putu i uprkos tome što je DC i ove godine bio low key i u igranom i u animiranom domenu, stojim pri tome da sam zadovoljniji DC ekranizacijama.

* * * / * * * *

Friday, October 22, 2010

SUS

Pogledao sam film SUS Roberta Heatha, vrlo teatralnu adaptaciju pozorišnog komada Barrie Keefea koji nije puno radio na filmu ali je pisao LONG GOOD FRIDAY što je dovoljno da se potpiše i povuče, barem što se mene tiče. SUS je baziran na njegovom angažovanom komadu koji se koncentriše na kritikovanje zakona koji omogućuju policiji da privodi ljude na osnovu sumnje, i ukazuje na eventualne zloupotrebe takvog zakona kroz priču o dva tenednciozna policajca i uhapšenom Jamajkancu u noči kada Gvozdena Lejdi pobeđuje na izborima (ne mislim na Biljanu Plavšić, Harvi) i panduri osećaju da će reforma zakonodavstva ići u pravcu uvođenja čvrste ruke.

Koliko god Keefeov argument bio valjan i zaista ukazivao na potencijalne zloupotrebe zakona, njegovi likovi policajaca imaju prilično esencijalizovane mane, oni su fašisti, rasisti, ljigavci, prostaci i sve najgore odjednom tako da na kraju, reklo bi se da nije problem u zakonu već u njima. Naravno, jasno je da Keefe vrlo dobro poznaje predrasude svoje publike i nudi im likove policajaca kakve oni žele ali isto tako potpuno otupljuje oštricu svoje socijalne kritike.

Keefeov scenario ne nudi mnogo izmena u odnosu na komed a što je najgore, ni glumci ne prave veliki odmak u odnosu na pozorišni stil igre a to se naročito odnosi na Ralph Browna, pouzdaniog epizodistu, u ulozi glavnog islednika. Clint Dyer i Rafe Spall su malo filmičniji u svojoj igri, ali gneralno sva trojica ostavljaju utisak prilične teatralnosti.

SUS zbog svega ovoga na kraju ponajviše deluje kao ekranizacija za fanove i istomišljenike.

* 1/2 / * * * *

SAINT ANGE

SAINT ANGE Pascala Laugiera mi je već godinama na listi za gledanje zbog Virginie Ledoyen. Kada se pojavio MARTYRS, svakako je dobio još jednu manju povišicu ali nikako nije stizao na red. U svakom slučaju, konačno je našao svoje mesto na repertoaru i moram priznati da mi nije jasno zbog čega je ovaj film dobio tako negativne kritike u vreme kada se pojavio.

SAINT ANGE je vrlo efektan, otmeno realizovan film u kome se horor postavka tretira pre svega u ključu klaustrofobične melodrame, u toj meri da ovaj film najpre i jeste melodrama pa tek onda triler ili horor. U tom smislu, možda je zapravo problem ovog filma bila njegova sama eksploatacija koja je insistirala na žanrovskom elementu koga zapravo nema u dovoljnoj meri da bi ovaj film zabavio publiku koja će kasnije biti oborena s nogu MARTYRSom, međutim, ima raznih drugih stvari u njemu.

SAINT ANGE je pre svega film o krivici i tajni, sakrivenim u jednom sirotištu u Švajcarskoj 1958. godine, u vreme kada je Drugi svetski rat prošao ali nije zaboravljen. u određenom smislu, priča o mračnim stvarima sakrivenim čak i bukvalno iza zidina starog sirotišta vrlo direkno simbolizuje enigmatičnu i po mnogima dijaboličnu ulogu Švajcarske u periodu Drugog svetskog rata, neutralne zemlje u toku dešavanja prema kojima je, kasnije će se ispostaviti, bilo nemoguće biti neutralan. Do kraja filma ta mračna tajna, čak i kad se rasvetli ne dobija ideološki predznak (ne može se formalno poistovetiti sa nacizmom) i upravo zbog odsustva takve etikete postaje suštinski ideologizovana jer otkriva univerzalnost mračnih strategija koje se tek povremeno brendiraju i ispoljavaju otvoreno.

Kroz uvođenje psihološke labilnosti svih junakinja - nove zbog trudnoće, zatočene devojke zbog lekova koje uzima i upravnice doma jer se određena izopačenost očekuje od nekoga ko vodi tako rigidnu i po atmosferi krajnje bizarnu instituciju, Laugier postiže sličan efekat kao SHUTTER ISLAND, odnosno ostavlja mogućnost da je poneki detalj pogrešno percipiran, da su izvesni elementi nadogradnja jedne zajedničke psihoze, premda neke od njih čini "nesumnjivim" određenim rediteljskim rešenjima.

SHUTTER ISLANDu je SAINT ANGE blizak i po svom rediteljskom postupku, aproprijacijom rešenja svojstvenih Michaelu Powellu, Romanu Polanskom, Hitchcocku, a po raskoši stila, film evocira uspomenu i na Cuaronov GREAT EXPECTATIONS. U tom smislu, horor i to tako tvrda linija, treba da bude polaskan time što se reditelj koji je lako mogao iskoračiti u ozbiljan mejnstrim opredelio da kasnije snimi MARTYRS pošto je Laugier sa ovako rafiniranim stilom u namanju ruku mogao režirati neke skupe kostimirane bajke ako ne i nešto prodornije.

Virginie Ledoyen je naravno u centru pažnje i predvodi odličnu glumačku podelu. Zanimljivo je da zapravo već u SAINT ANGE imamo taj odnos racionalna-(na)luda devojka kao u MARTYRSu, a ako svemu dodamo i rasplet, kao i ambijente u kojima se dešava, MARTYRS se može smatrati drastičnim rimejkom SAINT ANGEa sa kojim deli određene adute ali isto tako priči prilazi na potpuno drugačiji način.

ANGE i MARTYRS su upadljivo različiti a opet slični filmovi. Štaviše, moglo bi se reći da je to isti film snimljen na dva potpuno različita načina. Ako bi se ta različitost ukratko definisala onda bi se moglo reći da je SAINT ANGE film sa više sitnih grešaka a MARTYRS film sa jednom velikom. Otud ni ne čudi da je MARTYRS bolje prošao, ali po mnogo čemu SAINT ANGE je zanimljiviji i zreliji film.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, October 21, 2010

NEKE DRUGE PRIČE

Pogledao sam NEKE DRUGE PRIČE i moram priznati da sam se mnogo bolje proveo nego što sam očekivao.

Najbolja priča je, nije što je naša, ali svakako ona koju je snimila Ana Maria Rossi. Ova priča se nadovezuje na neke stvari koje smo videli u filmovima poput HITNA POMOĆ ili LEPA SELA, ali to su sve dobre tradicije i mene pre svega raduje što je Ana vrlo dobro procenila sa čime raspolaže i kakav film može da snimi. U celokupnom omnibusu, njen film uspeva da podigne tempo i razgali publiku baš na onaj način na koji su to radiji srpski filmovi u staroj Jugoslaviji.

Pre svega, film je vrlo precizno i nenametljivo režiran, priča je jasno ispričana, glumci su jasno u prvom planu, razdvojeno je važno od nevažnog, a angažovanje Sregeja Trifunovića za glavnu ulogu je dobra upotreba personality actora kod reditelja debitanta. S jedne strane, Sergej ipak ne hijackuje film i njegovo džeziranje do kraja priče ostaje u domenu rediteljske ideje i ne postaje lično iživljavanje. S druge strane, nije pošla stranputicom uzimanja neproverenih i u većini slučajeva opravdano neafitmisanih ljudi.

Moram priznati da je meni film i ideološki legao jer ima poentu da se čovek u potpunosti formira tek kad oseti čari osvete štoi je vrlo exploitation fazon.

Po nivou realizacije, i modernom vizuelnom konceptu izdvojio se film Ivone Juke, hrvatski predstavnik. Međutim, ovaj film je narativno mnogo slabiji, konfuzan je i neuspešno pokušava da simulira izlomljenu, fragmentarnu dramaturgiju koju praktikuju Arriaga i Innaritu. Smešten u malograđansko viđenje viših klasa, priča o ženi naludoj pretencioznoj slikarki, koju autorka pritom tretira kao prijatno idiosinkratičnu individualku i njenom nerazumvanju oko trudnoće sa mužem biznismenom, uspeva da ne samo bude uslovi eye candy bez ikakvog narativnog hooka, već i da svoju suštinski dobru dilemu postavljenu pred karaktere potropi u dve rečenice verbalnog razrešenja i sve spakuje u jeftinu simboliku. Šteta, Juka je očigledno imala saradnike koji su mogli da joj pruže mnogo i da joj naprave vrlo moderan i atraktivan film.

Slovenački film Hanne Slak, čije sam radove gledao i ranije, počinje dobro, duhovito, ima u sebi disciplinu i svedenost savremenih kratkih filmova koji dobro prolaze po festivalima i reklo bi se da Hanna Slak najzrelije misli u tom smislu kako spakovati film koji po svojim izražajnim sredstvima spada u taj vrlo specifični korpus. Međuitim, njen film odlazi u neku preekstremnu stilizaciju koja ga čini aposlutno internacionalno prijemčivim, u toj meri da na kraju maltene može da bude i islandski film, a s druge strane, kroz tu stilizaciju obesmišljava prethodnu investiciju koju gledalac ima u junake.

Bosanski film Ines Tanović je standardno odvratan, sa sve pominjanem rata gde mu vreme nije i poentom koja je jasna posle drugog reza u filmu.

I makedonski je aposlutno dno u ovoj ponudi, najslabije ispričan i najslabije relaizovan film sa puno nedoslednosti i neveština. Znatno ispod inače visokog makedonskog standarda,

Ako imamo u vidu koju vrstu PC ambicija je imao ovaj film, mogu reći da ih je ispunio i da je to mogao da uradi i mnogo gori način. Možda sam ja ipak i subjektivan jr je ovaj film uprkos svemu po ko zna koji put pokazao superiornost srpske kinematografije, naročito u domenu tzv. "normalnog" filma koju smo u jednom trenutku počeli da gubimo.

* * 1/2 / * * * *

Monday, October 18, 2010

WILDER NAPALM

Pogledao sam WILDER NAPALM Glenn Gordon Carona, jedan od najneobičnijih filmova koje su snimili holivudski studiji. Ovo je debitantski rad Vince Gilligana koji je sada stekao poziciju golden boya zahvaljujući BREAKING BADu, ali mora se priznati da je imao baš dosta slobode na svom debiju. Štaviše, rekao bih da je u ovom filmu, Glenn Gordon Caron iskoristio svoju tadašnju svemoć upravo stečenu na televiziji jer teško je drugačije objasniti stepen iživljavanja koje je ispoljio u ovom filmu.

Srećom, WILDER NAPALM je dobar film, možda ne toliko da bi se opravdala tolika hermetičnost i bizarnost postupka, i svakako nije uspeo da natera kritiku da ga prizna a o Akademiji da i ne govorimo što ipak govori kolika je sprega između samih studija i ovih institucija.

Iživljavanje u ovom filmu ispoljava se kroz sam stilski koncept koji se oslanja na Tatija i Fellinija iz karnevalske faze, spojen sa osnovom u vrlo jednostavnoj melodrami. Znam da ovaj opis sugeriše jedan pepoznatljiv opus, i da, to ne treba kriti. Upravo sam opisao poznog Kusturicu i Caronov film, koliko god to suludo zvučalo jeste jako sličan poznom Kusturici. Iste godine, izašli su ARIZONA DREAM i WILDER NAPALM, oba su doduše snimana nešto ranije, i moglo bi se reći da je u tom trenutku Caron čak možda, i zaista ne preterujem, bio i radikalniji od Kusturice.

U stvari, WILDER NAPALM je na neki način anticipirao dalji razvoj upravo Kusturičinog prosedea, dočim je Caron kasnije snimio još par krajnje strejt filmova i na kraju se vratio na televiziju.

Taj jednostavni melodramski osnov je ljubavni trougao koju čine braća zaljubljena u istu ženu. I taj ljubavni trougao je oneobičen time što su braća pirokinetičari. U jednom trenutku čak jedan drugome referišu na FIRESTARTER i to na roman, ne na film.

Pošto jedan radi u cirkusu a drugi na jednom besmislenom poslu u groteskno maloj kabini, jasno je šta je tu Tati a šta Felini, i ko je tu tati a ko Anthony Quinn. Cirkuzanta, brata negativca, quinnovsku figuru igra Dennis Quaid, tati je Arliss Howard a Debra Winger je Giulietta Masina.

Caronova režija je barokna, sa dosta pokreta kamere, muzičkim numerama, ambiciozno koreoghrafisanim kretnjama i pažljivo izabranim detaljima što svedoči o velikom žaru sa kojim je projekat realizovan. U tom smislu, WILDER NAPALM uveliko pevazilazi tipičnu komediju sa obiljem destrukcije koju je studio verovatno očekivao.

Caronov film je vrlo zanimljiv, ali je on odlučio da pravi takav film na apsolutno pogrešnom mestu i sasvim je promašio temu, na kraju ostavši sa vrlo dobrim filmom koji u okolnostima svog nastanka, nažalost gotovo da uopšte nije imao smisla.

* * * / * * * *

Sunday, October 17, 2010

SOUTH OF THE BORDER

Pogledao sam SOUTH OF THE BORDER Olivera Stonea. Što se mene tiče, to je THE SOCIAL NETWORK za odrasle, priča o pravom fenomenu talasa bolivarizma u Južnoj Americi, pokreta u kome je nekoliko zemalja reklo istorijsko NE Americi i MMFu.

Oliver Stone može da ode korak dalje od Michael Moorea jer naprosto kao veliki celebrity, čovek sa ogromnim kulturnim kapitalom, može da otkrije sve strane južnoameričkih bolivarista i njihovu političku i privatnu stranu.

Film je dosta napadan zbog akcentovanja privatne dimenzije tih ličnosti ali Stoneova namera je jasna. Naime, američki mediji su harangirali protiv tih političara upravo i na planu privatnog života, njihovih navika, ličnih preferenci, duševnog zdravlja i sl. U tom smislu, Stoneov susret sa njima pokušava da u celosti rehabilituje njihov imidž i da uz to naravno plasira njihovu poltiičku platformu.

Ljudima koje zanima ovaj region i ceo pokret, film ne donosi ništa što već nisu znali, i svakako da to nije definitivan pogled na temu. Stone se svesno opredeljuje da promoviše ovu opciju i da dokumentuje jedan period priličnog beščašća prvashodno sa američke strane. I već to je sasvim doovoljno da ovaj film ima itekakvu funkciju pošto može da otvori polemike i pruži novu dimenziju ove priče upravo u američkoj javnosti ali i širom sveta gde Stone ima veliki značaj i težinu.

* * * / * * * *

Saturday, October 16, 2010

RED

Nisam uspeo da odolim curenju DVD screenera i pogledao sam RED pre dolaska u bioskope koji jste uskoro (na Cinemaniji) ali opet ne dovoljno blizu da bi se izdržalo breme istorije.

Na svu sreću, film Roberta Schwentkea je takav da ću ga sigurno overiti i u bioskopu.

Fanovi izvornog stripa, kojih na svu sreću, pretpostavljam, nema previše jer ovo je ipak Ellisov minor work, u startu ne treba ništa da očekuju. Od Ellisovog REDa ostala je samo izvorna premisa o penzionisanom agentu koga Služba pokušava da ukloni. Sve ostalo je manje-više izmenjeno, i na planu konkretnog zapleta i suštinski. Tako umesto prenaglašenog frankmillerovskog hardboileda dovedenog do granice samoparodije u stripu, i kakav recimo imamo u JONAH HEXu, ovde gledamo akcionu komediju u 80s, pa čak možda i 70s stilu, zašto da ne.

Film ima vrlo laid-back tempo. Priča se razvija bez iakve agresije u rediteljskom postupku i RED je film koji zaista uspeva da razvije svoje likove i kao akcione i kao komične figure. Mary-Louise Parker je apsolutno dorasla partnerima sa kojima je uparena, među kojima nema greške - Bruce Willis je svoj na svome kao hladnokrvni ubica, Helen Mirren, Morgan Freman, John Malkovich i Brian Cox ne propuštaju da se zabave u štivu kakvo ne igraju često ili ne sa ovom intonacijom u krajnjoj liniji.

Schwentke se u ovom filmu ne drži stripa i scenaristi Jon i Erch Hoeber zaista zaslužuju da budu doživljeni kao autori originalnog materijala. Međutim, RED sjajno funkcioniše upravo kao prototip comic book movieja, odnosno rekao bih da bi ovakav ton svakako trebalo da bude preporučljiv comic book filmovima pošto on istovremeno uspeva da izmesti stripovsku priču u stvarnost ali da stvarnost sasvim dovoljno stilizuje kako bi ona u sebi sadržala neke elemente stripovskog na planu dizajna ambijenata, kostima i junaka. Da RED nije snimljen po stripu, svakako bi bio opisivan kao film sa stripovskom stilizacijom.

U tom smislu naročite pohvale zaslužuju stripovska scenografija i još više stripovski kostimi koji su dobro integrisani u "realnost", uz glumačku igru i iunutar budžeta od 60 miliona dolara koji čine da RED bude jeftiniji od filmova ovog tipa, ali da istovremeno ne izgleda jeftinije.

Kad je reč o stripovskoj stilizaciji, RED se najpre može staviti u liniju sa KICK-ASSom. Za razliku od Vaughna, Schwentke nema toliko izraženmu potrebu da bude cool, njegov film je više eskapizam za ljubitelje 80s akcijaša, fanove filmova poput LONG KISS GOODNIGHT i sličnog štiva, i sada ćemo na blagjnama videti koliko ih ima.

Poređenja sa EXPENDABLES su neumitna i ja se nadam da će ga RED prevazići na box-officeu. Što se mene tiče, više bih voleo da je EXPENDABLES ovako izgledao. Naravno, kad kažem "ovako izgledao" ne mislim bukvalno, već da je prosto na isti način i sa istom količinom inspiacije i smisla za humor realizovan.

Drugo poređenje je LONG KISS i u tom poređenju Harlinov film je svakako moćniji kao film, ali ako imamo na umu da je RED ipak throwback a ne film iz originalne ere, za to što jeste stoji izuzetno dobro.

Schwentke je uspeo da napravi dobar balnas između akcije i humora. Akcija je vrlo efektno realizovana, sa dosta dobre koreografije, nema nikakvioh random detalja, sve je osmišljeno, a Bruno ima pravu bravuru, solo ariju, u situaciji kada se šiba sa Karlom Urbanom u kancelariji, i što je najvažnije u ovoj sceni se biju kao iskusni stari kadar i mlađi tip-naslednik, dakle karakteri su očuvani u obračunu.

Marvel jeste postavio neke nove standarde sa filmovima po svojim stripovima, ali rekao bih da je DC u izvesnom smislu sa naslovima poput LOSERSa, JONAH HEXa ili REDa na određeni način očuvao pulp duh stripova na filmu. Koliko god BATMAN Chrisa Nolana išao tim mejnstrim putem Marvel ekranizacije, ovi naslovi su zadržali svoj izvodni šund-zabavljački ton a RED je to sproveo i kroz sasvim konsekventan film.

* * * 1/2 / * * * *

COUNTDOWN

Pogledao sam jedan neobičan film Roberta Altmana - COUNTDOWN iz 1968. godine, snimljen po romanu Hank Searlsa. Reč je o filmu koji bi se mogao smatrati pretečom CAPRICORN ONEa i dokazom da Warner ima najbolje filmove na temu puta u kosmos koji imaju svoj vrhunac u Kaufmanovom RIGHT STUFFu, naravno.

COUNTDOWN je preteča CAPRICORN ONE po tome što govori o imaginarnoj, iz današnje vizure tehnički apsurdnoj, misiji organizovanoj u pokušaju da NASA stigne na Mesec pre Sovjeta. Dakle, u ovom filmu Sovjeti kao učestvuju u trci za sletanje na Mesec a misija Apollo kasni Film je izašao godinu dana pre sletanja na Mesec, tako da se u tehničkom smislu u prilčičnoj meri drži gemini/Apollo priče, s tim što je zaplet vezan za imaginarnu misiju Pilgrim, osmišljenu kako bi se pretekli Sovjeti čiji je cilj da prvo spusti komoru za opstanak na Mesec, a zatim da kad se Apollo osposobi, odu po čoveka kog će spustiti da bi pretekli Sovjete. To doduše jeste bio JEDAN od koncepata koje su načnici poredlagali kada je NASA ušla u trku sa idejom da do 1969. spusti čoveka na Mesec ali se od nje ubrzo odustalo.

Sličnost sa CAPRICORN ONE vezana je i za PR aspekt misije koji je umnogome definiše i usled koga na put kreće manje spreman civil umesto vrhunski obučenog oficira kako bi se pariralo sovjetskom gestu da u kosmos pošalju civila-geologa.

Inače, ovaj film je očigledno sniman i na pravim lokacijama u NASA postrojenjima i kad je već o PRu reč zanimljivo je koliko je NASA obraćala pažnje na dizajn radnih ambijenata, amblema, promotivnih materijala. Čini mi se da nikada u istoriji nije postojala institucija koja je toliko polagala baš na dizajn raznih sitnica, obaveštenja, panoa i sl.

Altman u ovom filmu već unosi deo svog stila po kom će postati prepoznatljiv a to je režija na više tonskih kanala sa junacima koji govore jedni preko drugih, ulaze jedni drugima u reč i sl. Snimanje na utentičnim ili vrlo lepo rekonstruisanim lokacijama svakako doprinosi osećaju autentičnosti. Iako Altman nije radikalan vizuelno koliko i Ritchie u ovom periodu, COUNTDOWN ima malo dokumentarnog feela, što samo doprinosi efektnosti filma naročito ako iammo u vidu da je, na kraju krajeva ipak reč o SFu.

Scene na Mesecu su snimljene sasvim korektno. Efekat bstežinskog stanja nije postignut, ali toj fazi Altman već prevodi film u jednu drugu, pre svega ideološku ravan i film postavlja na kolosek pitanja hoće li misija uspeti ili ne, ali ne u kalsičnom suspense smislu već najpre ideološki.

Naime, koliko god formalno ovo bio film o "nmogućoj misiji" koja podrazumeva tehničku kompetentnost i junaštvo, sasvim je jasna politička dimenzija establišmenta kome NASA služi za političko potkusurivanje, te čudi da je film dobio toliku pomoć ove organizacije ako imamo u vidu da pokazuje svu njihovu zavisnost od sistema.

James Caan briljira u glavnoj ulozi, ali Robert Duvall je ipak kičma filma jer igra sada već prepoznatljiv karakter astronauta koji nije bio prvi na nekoj misiji iako je trebalo, što je već prepoznatljiv deo njihovih biografija i u to vreme je već bilo takvih astronauta iako su najpoznatiji oni sa leta na Mesec. U tom smislu Duvallov lik anticipira kasnije događaje sa Apollo II.

Altman je kasnije u nekoliko navrata rdio reinterpretacije klasičnih žanrova, ali COUNTDOWN spada u njegovi retke uspele dodire sa aktuelnom žanrovskog produkcijom svog vremena, u koju unosi svežinu po kojoj će kasnije postati prepoznatljiv.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, October 14, 2010

EIERDIEBE

Pogledao sam EIERDIEBE Roberta Schwentkea, kao deo zagrevanja za njegov RED. Ovo je Schwentkeova crna komedija iz 2003. godine koja govori o čoveku obolelom od raka testisa koji završava u bolnici a tamo nailazi na jedan specifičan crnohumorni svet koji se na potpuno drugačiji način suočava sa smrću.

Schwentke zaslužuje pohvalu što je uspeo da potpuno depatetizuje ovu inače krajnje tearjerkersku postavku (čak i zaplet sa devojčicom sa kojom se junak zavoli nije onoliko patetičan koliko je postavka najavljivala), i da vizuelno osveži prilaz slikanju ambijenta bolnice. Međutim, problem je u tome što na kraju ovaj film nije dovoljno komičan da bi opravdao tu hladnokrvnost, tako da lišen humora i emocije, na kraju zapravo ne nudi ništa.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, October 13, 2010

THE HOLE

Pogledao sam Joe Danteov povratnički film THE HOLE. Dante se u ovom filmu opredelio da se pozabavi neo-Amblin estetikom koja je danas jedna od najcenjenijih posle filmova kao što je Gil Kenanovo remek-delo MONSTER HOUSE ili JJ Abramsov predstojeći SUPER 8. Naprosto, Amblin je ono na čemu je odrasla generacija savremenih reditelja koji čine kičmu najambicioznijeg mejnstrima, a Kenanov MONSTER HOUSE je maltene bolji Amblin od samog Amblina - uostalom nastao je u produkciji samih Spielberga i Zemeckisa.

Sam THE HOLE je na pola puta između Amblina i nekog omladinskog horora koji bi tokom osamdesetih radio Tom Holland. Nažalost, sam horor aspekt priče je prilično rudimentaran, ne sasvim prevaziđen ali daleko od svežeg a podela glavnih junaka je mogla biti efektnija.

Uprkos činjenici da je film slikao Theo Van De Sande, Dante ne uspeva da prikrije niži budžet koji se naprosto oseća u slici, kako kroz manji broj pozicija kamere tako i kroz sam dizajn filma koji je u najmanju ruku površan.

Ipak, Danteova rediteljska veština se oseća uprkos ovim sistemskim problemima i na kraju THE HOLE ipak uspeva da se izdvoji kao pristojan horor namenjen mlađoj publici, ali nisam siguran tačno kojoj jer ovo nije horor za decu, ne jer je mnogo strašan već naprosto nije dovoljno atraktivan a tinejdžeri pak vole mnogo tvrđe filmove tog tipa. Rekao bih da THE HOLE ima dosta ozbiljan problem sa tačnim definisanjem svoje ciljne grupe.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, October 12, 2010

THE FEARMAKERS

Pogledao sam THE FEARMAKERS Jacquesa Tourneura. Ovaj velikan žanrovskog filma smatrao je ovo ostvarenje svojim minornim radom pre svega zato što zbog loših uslova nije mogao da u potpunosti istraži vrlo potentnu temu i suštinski, imao je pravo, THE FEARMAKERS je po mnogo čemu isped svog vremena.

Reč je o ekranizaciji romana Darwin L. Teilheta u kome veteran Drugog svetskog rata dolazi u svoju firmu i shvata da je prepuna subverzivaca. Ovde je ta priča preneta na veterana Korejskog rata koji dolazi posle dve godine zarobljeništva io zatiče svoju nekadašnju PR firmu preuzetu od srane od nekadašnjeg službenika, saznaje da je suvlasnik i suosnivač mrtav a on kao njegov partner potpuno marginalizovan.

Ubrzo, shvata i da tu nisu čosta posla te da rezultati anketa koje firma sporovodi deluju sumnjivo.

Ovaj film se smatra neprikrivenim Red Scare filmom, iako ja moram priznati da uprkos tome što firma radi IZMEĐU OSTALOG i za jednu agenciju za borbu protiv nuklearnog naoružanja (sic!) negativci zapravo nisu komunisti već pokvarenjaci koji nameštaju rezultate anketa za RAZNE naručioce. Nekoliko sinopsisa na Internetu ih opisuje kao komuniste ali oni to, koliko sam ja razumeo film, ipak nisu. Čak i borci protiv nuklearnog naoružanja koji se 1958. godine mogu smatrati izdajnicima u Americi, nisu po definiciji komunisti.

To ipak ne znači da THE FEARMAKERS u supštini nije pamflet i to pre svega zbopg brojnih scena koje vrlo plakatski iznose ideološke pogled ovog filma. Ipak, ispod te plakatske dimenzije krije se ono po čemu je ovaj film bio zanimljiv i svež a to je odnos prema PR poslu, anektama, svetu marketinga i sl. Sve su to danas opšta mesta ali 1958. godine takva "razotkrivanja" manipulacija imaju žanrovski potencijal horora, nekakve teške nezamislive zavere i Tourneur naravno koristi taj potencijal.

Iako THE FEARMAKERS ne prevazilazi okvire B-filma u produkcionom smislu, Tourneurovo pripovedanje je dovoljno vešto da filmu da look A-filma, pa čak in njegovu idejnost. Nažalost, izvan same teme, priča ne nudi dovoljno na nivou dramaturgije jer samo rudimentarno je razrađena, tako da na nivou celovitosti i intenziteta THE FEARMAKERS na kraju ipak zaostaje za sličnim ostvarenjima Siegela, Fullera ili Aldricha.

Ipak, kao svojevrsna Red Scare preteča MAD MENa, ovaj film ima svoje mesto.

* * 1/2 / * * * *

Monday, October 11, 2010

HOME FRIES

Pogledao sam HOME FRIES Deana Parisota, film iz 1998. godine koji se ispostavio kao potpuno All-Star projekat jer ga je pisao Vince Gilligan, pisac koji je punu afirmaciju stekao sa BREAKING BAD. Međutim, Gilligan je počeo na filmu sa nekoliko vrlo quirky scenarija među kojima je i HOME FRIES.

HOME FRIES je major film ali je po svojoj strukturi vrlo indie i ako bi se definisao u odnosu na uzore, reč je o pokušaju da se coenovska crna apsurdna krimi-komedija integriše sa romcomom koji headlinuje Drew Barrymore. Gilligan i Parisot u tome uspevaju uz dodatak onoga što je Parisotovo obeležje a to je vizuelno ambiciozna i ozbiljna egzekucija nesvojstvena komediji koju će kasnije ponoviti i u svom remek-delu GALAXY QUEST i odličnom rimejku FUN WITH DICK AND JANE. HOME FRIES je bio uvod u tu liniju.

Otud je HOME FRIES vrlo efektan i u svojoj omediji ali i u kriminalističkim i akcionim situacijama pa se kroz takav rediteljski postupak i postavlja pitanje šta je ovaj film žanrovski jer se ćini da ga Parisot koristi kao showcase za svoje razne sposobnosti. To filmu daje visok nivo izrade ali je sigurno time delimično i zbunio publiku i kritiku.

S druge strane, Gilliganov scenario uspostavlja neke prebizarne odnose među likovima za uslove mejdžor filma pa ne čudi što je u svoje vreme HOME FRIES bio doživljen kao krajnje neukusan film iako je upadljivo lišen grossouta. Ipak edipalna potčinjenost sinova majci, objektifikacija trudne žene i prikaz smalltown grotske svakako da nisu stvari koje mejdžor publika voli da gleda bez podrobnijeg objašnjenja.

U svakom slučaju, HOME FRIES spada među transgresivnije mejdžor filmove svog vremena pa ne čudi da su se na njemu kao producenti potpisali Barry Levinson i Lawrence Kasdan.

* * * / * * * *

Sunday, October 10, 2010

PIRANHA

Pogledao sam Ajin PIRANHA rimejk, u 2D varijanti, i moram reći da je to najneslavniji mogući završetak njegove ionako neslavne holivuske karijere. Ako je neki reditelj imao otvorena vrata Holivuda i kinematografije uopšte onda je to bio on, debitovao je kao klinac, već mu je drugi film bio odličan i zapažen a onda je u Holivudu snimio tri rimejka, dva mlaka i jedan potpuno uvredljiv. Uvredljivi je upravo PIRANHA, film koji je spinovan kao da je critic-proof, zaboravljajući da nijedan film ipak nije critic-proof.

Nije critic-proof zato što ova PIRANHA nije dobra u onome što želi da bude jer tome istovremeno prilazi bez duha i u grču da isporuči što više.

Prilazi bez duha jer je Aja snimio film o likovima koje ne voli, kojih se gadi, među kojima su pozitivci kliše koliko i neki levi epizodista koji ni ne mora da se razrađuje jer ionako služi kao topovsko meso. U ovakvom filmu ja ne očekujem karaktere, daleko od toga, ali očekujem barem personality actore koji će mi isporučiti svoju personu sa kojom mogu da komuniciram jer, suočimo se sa tim, pirane napadaju u hordama, svakako ne mogu da se identifikujem sa njima a Aja iako je Francuz nije Haneke pa da mu se filmski izraz bazira na distanci u odnosu na likove.

S druge strane, grč se oseća u tome što Aja pokušava da film natrpa stvarima za koje misli da su kao nekakvi aduti, te imamo cameo uloge Richarda Dreyfusa ili Christopher Llloyda koje uspore ionako monoton film koji pokušava da pojačanim tempom reši probleme svog ritma, stotinama smrti od kojih su neke zabavne, ali su objektivno jedino one situacije koje su pravi set-piece i punokrvna scena već viđne u Harlinovom DEEP BLUE SEA (opsada u kuhinji, bekstvo preko konopca, završni jump scare sa velikom piranom).

Ostatak filma provodimo trpeći faulove poput prvih dvadesetak minuta u kojima prolazimo kroz agoniju postavljanja situacije i likova iako znamo zašto smo došli i šta nas čeka. Slažem se da svaki creature feature to mora da ima, ali, danas treba biti majstor pa to uraditi kako treba. Čak i sa naizgled sniženim kriterijumima kao što su oni koje Aja priželjkuje za ovaj film, PIRANHA nije rad majstora a nažalost Aja ne shvata koliko je zapravo komplikovana forma koje se poduhvatio.

Naime, često najbanalnije žanrovske forme predstavljaju najveći izazov. Da bi napravio pirane zaista ozbiljnom i uverljivom pretnjom, reditelj mora da bude velemajstor inscenacije a da bi to sve nadogradio likovima koji iole komuniciraju i to u tako naizgled infantilizovanoj formi mora biti možda i veštiji majstor od pola Sundance favorita jer on ima manje prostora da ponudi likove publici i da ih ona kupi.

Uostalom zar se nije ispostavilo da su reditelji retkih remek-dela ovog tipa kasnije dokazali da su jako ozbiljni reditelji?

Čak i Dante koji je tu najmanje dogurao danas stoji kao jedna veličina, čovek koji je obeležio jednu deceniju jako važnim i zapamćenim filmovima, radeći unutar žanra koji ima veliku produkciju a gotovo da nema filmova koji dobacuju do onoga što je on snimio.

U tom smislu, ono što je meni najproblematičnije jeste glorifikacija Ajinog let's get stupid fazona jer nažalost on ne poziva na glupost kao neko ko je iznad toga već kao neko ko je nažalost na tom nivou.

Golotinja i krvoproliće njegovog filma su obezvređeni na svim nivoima jer su toliko besmisleni da gledalac otupi na tu vrstu senzacija. Golotinja je potpuno deerotizovana a nasilje je potpuno neubedljivo, tako da su efekti ženskih tela i Nicotero-Berger maske obezvređeni lošom predigrom

Da PIRANHA nije party time najbolje govori sam prikaz partijanja u filmu u kome se žurka svodi na masu prezrivo kastovanih ljudi koji se robotski pomeraju u svakom kadru koji se njima bavi dok traje zabava a kad kene masakr u seriji krajnje distanciranih, informativno zabaleženih smrti. Scene zabave nude samo teskobu i to bi bilo u redu ako smatramo da je Ajin ideološki koncept osuda zabave & razvrata (što on u osnovi naravno jeste), ali ne, ne samo da je njegov film maloumna zabava i isključivo se tako može tumačiti već je i potpuno bespredmetno osuđivati zabavu tako što nećeš prikazati apsolutno nijedan detalj koji će gledaoca barem malo zavesti u tom smislu, da bi kažnjavanje greha kasnije bilo efektnije.

Saturday, October 9, 2010

HOLY ROLLERS

Pogledao sam HOLY ROLLERS Kevina Ascha, film koji mi je spadap među najočekivanije u sezoni, jednim delom zato što je u njemu Jesse Eisenberg navodno prestao da kupi uloge-otpatke Michaela Cere ali pre svega zbog izvanredne istinite priče na kojoj je baziran.

HOLY ROLLERS je naime film o mladim njujorškim hasidima koji piostaju drug mules za jednog izraelskog dilera i počinju da donose ekstazi iz Amsterdama za Njujork. Sasvim je logično da je njihova glavna prednost istovremeno i njihova najveća mana u ovom poslu, odnosno da konzervativni odgoj koji odagnava sumnju dovodi do snažnih unutrašnjih konflikta.

Jesse Eisenberg igra momka koga u posao uvlači njegov komšija takođe hasid, i njih dvojica polako tonu sve dublje u narko biznis polako odustajući od hasidskog načina života. Međutim, glvani junak je vezan za porodicu i svog najboljeg prijatelja tako da mu taj pad mnogo teže pada i sam ubrzo postaje svestan problema u koje je upao.

HOLY ROLLERS ima neka ograničenja istinite priče i prilično direktno opisuje motivacije svojih junaka, međutim, sama atmosfera i Aschov rediteljski postupak koji spajaju duh indie filma i globetrotting trilera čine da ovaj film pre svega i bude i jak u tom domenu, suočavanja likova sa ambijentima i naravno između sebe. Otud, iako se na kraju film ispostavi kao da nije big deal, Asch se pokazuje kao vrlo vešt reditelj u uspostavljanju odnosa, prikazivanju miljea iz koga junaci dolaze i onoga što ih zavodi, a sve to bez preteranog senzacionalizma, sa dobrim vizuelnim konceptom, veštim korišćenjem kamere iz ruke i sirovog osvetljenja na lokaciji.

Primeri mladih Amiša koji su često završavali u svetu poroka, u principu idu u prilog tezi da konzervativno okruženje može motivisati okretanje kriminalu a hasidi u tom smislu imaju svojstva izolovanih zajednica poput Sicilijanaca.

Sasvim je jasno da upravo odsustvo nekog detalja koji bi kao balvan razvalio bioskopske blagajne čak indie bioskopa određuje dosta marginalizovanu sudbinu ovog filma. HOLY ROLLERS je mnogo bolji film od onoga koliko je na kraju bio zapažen.

Međutim reč je o prilično dragocenom i dobrom filmu koji na kraju nudi sasvim korektan spoj indieja i krimića po istinitoj priči.

Isto tako, činjenica je da u njemu Eisenberg pravi otklon od dotadašnjeg B-Michael Cera imidža a ostatak podele predvođen Justin Barthom je odličan.

* * * / * * * *

Friday, October 8, 2010

IL MASSACRO DELLA FORESTA NERA

Pogledao sam IL MASSACRO DELLA FORESTA NERA Ferdinanda Baldija koji je na filmu potpisan kao Ferdy Baldwin. Ovaj film govori o pobuni germanskog plemena protiv rimskih vlasti u prvom veku nove ere. Poseban kuriozitet je to što he film sniman u Jugoslaviji, i reč je o koprodukciji sa Avala Filmom u kojoj je učestvovala i firma Petera Carstena, nemačkog glumca koji je dosta igrao u našoj kinematografiji.

Isto tako zanimljivo je da se u filmu pojavljuju razni naši glumci među kojima su i Beba Lončar i Dragomir Felba.

Nažaost, film je dosta ravan i izuzev par scena bitke koje nisu naročito intenzivne ili uzbuljive ali su zanmimljive jer pokazuju neka taktička rešenja tadašnjeg ratovanja, gotovo da film ne pruža nijedan drugi zanimljiv detalj. S druge strane, koliko god bio nezanimljiv, Baldijev film nije katastrofalan, no zaista nema svrhe gledati ga osim ako nisi njegov fan ili pokušavaš da kompletiraš filmografiju sranih produkcija ealizovanih u SFRJ.

* 1/2 / * * * *

THE COUCH TRIP

Pogledao sam wilderovsku komediju THE COUCH TRIP Michaela Ritchieja, po knjizi Kena Kolba. Reč je o vehicleu za Dan Aykroyda koji se nije nametnuo u zbir njegovih blokbastera ali spada u red boljih radova.

Značajnu ulogu u filmu igra i Walter Mattau, Wilderov veteran, i njegov šarm je dovoljan da iznese karakter koji zapravo ima dosta nejasnu dramaturšku funkciu u celoj priči. Međutim, ako imamo u vidu ko ga igra, licemerno je eći da bi film bio bolji bez njega.

Aykroyd je naravno u centru svih dešavaja i THE COUCH TRIP je u tom smislu praktično baziran na njemu i na svu sreću, on je u dovoljno dobroj formi da savršeno ispuni zadatak, pucajući iz svih komičarskih oružja, uglavnom uspešno. Otud i kada se film prtvori u njegov stand-up ne prestaje da funkcioniše.

Milje shrinkova i pacijenata često je korišćen u holivuskom filmu i poznat je dosta ironičan odnos Holivuda prema ovoj profesiji. THE COUCH TRIP je apsolutno na toj liniji.

Ritchie je u ovom filmu pre svega bio egzekutor u službi glavnog glumca, a to je u ovoj fazi karijere mahom i radio za Eddie Murphyja ili Chevy Chasea. Ipak, nesumnjivo je dfa COUCH TRIP ima i jednu ritchiejevsku satiričnu dimenziju i da po svom kvalitetu i konceptu evocira uspomenu na njegove zlatne dane koji su se završili početkom osamdesetih.

* * * / * * * *

Wednesday, October 6, 2010

PRIVATE HELL 36

Pogledao sam PRIVATE HELL 36 Dona Siegela. Reč je o izvrsnom B-filmu iz 1954. godine o kome sam Siegel nema visoko mišljenje jer je nastajao sa dosta trzavica, u ambijentu koji je kontrolisala poznata glumica a kasnije vrlo dobra rediteljka Ida Lupino u okviru svoje kuće Filmakers koja je pozvala Siegela u ekipu koju su većinom činili njeni aktuelni i bivši muževi, i što je još gore, dopuštala je pre svega sebe radi da se glumci dosta alkoholišu tako da je Siegel snimao film sa polupijanom glumačkom podelom.

Međutim, spolja gledano, PRIVATE HELL 36 deluje kao jedan od Siegelovih vrlo potentnih radova iz pedesetih. Ida Lupino i Collier Young, koproducent i bivši suprug, napisali su jednostavan i upotrebljiv scenario koji je Siegelu pružio dovoljno materijala kako za grozničavu interakciju među glumcima tako i dosta mogućnosti za snimanje u eksterijeru i zanimljivim enterijerima što je učinilo da PRIVATE HELL bude znatno dinamičniji i ubedljiviji od mnogih B-noir radova tog vremena.

Sasvim je moguće da je Siegel sagledavao ovaj film i u kontekstu tadašnje recepcije koja očigledno nije bila senzacionalna. Međutim, kad je reč o njegovom poslu, u ovom filmu je napravio barem tri izvanredne i nijednu lošu scenu, izgradio je ubedljive karaktere sa B-ekipom i učinio je da film izgleda skuplji nego što jeste.

PRIVATE HELL 36 je istovremeno i film svoga vremena i delo koje pokazuje talenat reditelja čiji su osećaj za pričanje priče i ritam nepogrešivi i večito aktuelni.

* * * / * * * *

Sunday, October 3, 2010

JONAH HEX

Pogledao sam JONAH HEX Jimmy Haywarda i sa jedne strane se pitam šta li je kog đavola mislio Warner kada je odobrio ovaj film i dao mu budžet od 60 miliona dolara, a s druge strane mi je jako drago što se to desilo.

Morate imati na umu da je ovo film od 60 miliona (neki kažu 47) koji je u jednom trenutku realizacije postao siroče studija i da je u pojedinim aspketima, pre svega u CGI domenu ostao nedorađen, da je sigurno dosta surovo cutovan kako bi bio što dinamičniji i sl. Međutuim, meni to ne samo da nije smetalo već je svemu čak i dalo neki ludački šmek.

Naime, da je JONAH HEX dignut na nivo onoga što je izvorno bilo zamišljeno, a to je veliki steampunk vestern od oko dva sata teško da bi funkcionisao ako imamo u vidu da glavnog junaka igra Josh Brolin sa make upom na tragu harvey two facea iz DARK KNIGHTa, dakle, junak koji nije baš prototip heroja za letnji blokbaster, antipatičan da se u njega gleda i suviše uronjen u frenkmilerovski mačizam da bi bio zabavan dovoljno širokoj ciljnoj grupi. Pošteno govoreći, ta količina ovrdone mačizma, čak i za nekoga ko je sucker za to poput mene, verovatno bi u full-blown verziji imala parodične razmere. Isto tako nasilje koje junak sprovodi je na liniji drugog PUNISHERa. U redu, nije toliko besprizorno i krvavo, ali je vrlo vrlo tough, naročito za film od 60 miliona koji pretenduje da izađe leti.

U ovoj varijanti sada, i to sa pozamašnom špicom, film traje osamdesetak minuta. dakle, film je brutalno kraćen i ubrzavan, međutim to sve što se mene tiče doprinosi comic book feelu cele stvari i podcrtava taj B-koncept u kome JONAH HEX savršeno funkcioniše. ja ne znam kako bih reagovao na ovaj film u bioskopu, ali na DVDu on zaista evocira uspomene da dobre polu-špageti vesterne iz perioda kad su vestern veterani poput Burt Kennedyja dlazili u Evropu i radili vesterne, mešajući te estetike. Hayward nije novi Leone, nije ni Kennedy, ali jeste Kennedy kada bi poludeo od steroida. I što je još važnije, njegov film je po duhu zapravo bliži onome što su stari vesterni predstavljali za svoju publiku. danas je vestern postao polu-muzejski žanr, istorija, poligon u kome su radili klasici, Oscar-bait. Ali klasici su snimali filmove bez ikakve ideje da će ikada biti klasici, mahom da bi zabavili gledaoce, i JONAH HEX je potpuno na toj liniji.

U tom smislu ne čudi da su scenario potpisali Neveldine & Taylor a da su ga oni umalo i režirali. Možda bi njihova verzija bila bolja ali Hayward itekako ima šta da pruži, kako na polju čiste visceralne agresije, tako i u domenu comic book feela u rekonstrukciji epohe, kombinovanju raznih tehnika, između ostalog i animacije inspirisane stripom u jednoj fazi, kao i prolaska kroz sve faze istorije vesterna od konjičkog, preko marijuana vesterna sa sve šamanskom deonicom koja će se dopasti ljubiteljima VALHALLA RISINGa.

U stvari, VALHALLA RISING je dobra refrenca kada je govori o JONAH HEXu jer su oba reprezenti heavy metal filmmakinga, samo što je tamo reč o vikinškom a ovde o američkom. JONAH HEX je i bukvalno heavy metal film jer je skor sa Marcom Beltramijem radio Mastodon, jedna od poslednjih velikih atrakcija i skor je apsolutno usklađen sa duhom filma, atmosferom totalne agresije, ludila, osvete, razdruživanja Amerike. Postoje scene praćene Mastodonovim skorom (kada posle šamanskog rituala Jonah oživi i krene u totalnu osvetu osetio sam olakšanje što gledam film sam jer sam bio spreman da nasrnem na nekoga) koje zasigurno pobuđuju agresiju i daju jednu posebnu energiju Jonahovoj krajnje specifičnoj sudbini.

E sad, otkud ovako suprotno mišljenje u odnosu na ono što je dominantno kritičarsko viđenje. Verovatno je reč o tome što JONAH HEX zaista nije film koji se očekuje za te pare u tom bioskopu u to doba godine. Mogao bih i sam da kažem da bih verovatno išutirao autore da su mi doneli ovakav film za tolike pare. Otud, JONAH HEX svakako nije dobar, zadovoljavajući proizvod.

Ali, meni na DVDu itekako funkcioniše, ne uz rame sa Leoneom, ali svakako da ima mesto uz Douglasa Hickoxa ili Ferdinanda Baldija što je sasvim dovoljno i pokazuje da je Josh Brolin jedan vrlo izbirljiv, specifičan, rečju težak glumac kad je reč o izboru uloga, i da je svoj oskarovski nastup više kapitalizovao on nego studiji, iako su pokušali.

* * * / * * * *

Saturday, October 2, 2010

MONSTERS

Pogledao sam MONSTERS Garetha Edwardsa i mogu reći da je to film koji je apsolutno zaslužio hype koji je dobio. Nije reč o nekom groundbreaking ostvarenju, daleko od toga, ali je to nesumnjivo sjajan showcase za reditelja i majstora za specijalne efekte Garetha Edwardsa.

Ovaj Britanac je navodno snimio film za 15 hiljada dolara što meni izgleda kao neka greška jer MONSTERS je vrlo ozbiljno realizovan i što se broja lokacija tiče izuzetno bogat film. U svakom slučaju, nesumnjivo je da je Edwards iz kolikog god budžeta izvukao maksimum, stvoriviši monster movie kakav je trebalo da bude CLOVERFIELD.

MONSTERS u svojoj formalnoj postavci pre svega stoji kao road movie , priča o fotoreporteru koji pokušava da izvuće ćerku svog bogatog gazde iz Meksika do SAD kroz prostor koji je inficiran sporama ali i odraslim vazemaljcima koje je iz svemira donela letilica NASAe.

U dramaturškom smislu dobro je to što su vanzemaljci istovremeno tretirani i kao pretnja, jer kad se sretnu sa ljudima obično naprave haos i pokolj, ali isto tako i kao životinje koje reaguju instinktivno i bivaju iziritirane od strane saobraćaja, buke ili pokušaja da ih neko usmrti na ovaj ili onaj način.

Vanzemaljci su dakle tretirani kao distancirana bića, po svom izgledu najbliža nekim morskim vrstama, džinovske veličine i sa njima nema nikakve identifikacije premda postoji neka vrsta razumevanja prema njihovom lifestyleu, slična onom koji postoji prema krupnim divljim životinjama.

Vrlo je dobro to što film nije strukturiran tako da se sve završi velikim krvavim obračunom sa vanzemaljcima, aždajom iz bajke, kroz čiju će se pogibiju, ili pogibiju junaka zapečatiti odnos, već se klimaktična situacija svodi na nešto vrlo efektno ali znatno miroljubivije. U tom smislu, ovaj film nije toliko priča o konfliktu sa vanzemaljcima koliko o sakrivanju od njih i pokušaju suživota u krajnje apokaliptičnim okolnostima.

U konvenciji horor filma, Edwards vrlo rano pokazuje kako se završava susret sa vanzemaljcima i na osnovu toga kasnije gradi tenziju koja postoji i u situacijama kada su junaci u nekim naizgled krajnje uobičajenim, svakodnevnim, akcijama.

I to je možda i najvažnije dostignuće ovog filma. Edwards sjajno vodi likove, glumce drži u underplayu iako su prilično harizmatični, i vrlo dobro vlada izgradnjom njihovog međusobnog odnosa. U tom smislu, treba mu čestitati jer ne samo da je vrlo snalažljivo i efektno održao film u granicama svojih materijalnih mogućnosti već je iznenađujuće dobro ispričao priču svojih karaktera, naročito ako imamo na umu da dolazi iz sveta specijalnih efekata.

Edwardsov ulazak u Holivud i predstojeća saradnja sa Timurom ili ko mu go već zapadne je stoga sasvim zaslužena. Za sada on je Neill Blomkamp za 2010.

* * * / * * * *

Friday, October 1, 2010

GOING THE DISTANCE

Pogledao sam GOING THE DISTANCE Nanette Burstein koja se do sada već dokazala u dokumentarnim filmovima THE KID STAYS IN THE PICTURE i AMERICAN TEEN, a po Black List scenariju Geoff LaTulippea pravi odličan igrani debi. Romantična komedija je žanr u kome se reditelji uglavnom tretiraju kao najamna radna snaga iako su zapravo zadaci sa kojima se suočavaju vrlo ozbiljni, i uopšte nije slučajno da je Bursteinova posle dobre dokumentarističke karijere snimila ovako odličan debi u jednom žanru sa vrlo surovom konkurencijom.

Razlika između njene romantične komedije i ostalih je u tome što imamo junake čiji je odnos zapravo vrlo uverljiv i na nivou upoznavanja i na nivopu daljeg razvoja. Dakle, to nije odnos baziran na nekim high conceptima ili neuverljivim preokretima, preprekama i sl. Tema filme je očuvanje tog odnosa kada treba da se održava na daljinu što je takođe scenaristički vrlo ubedljivo i motivisano.

Ono gde film odlazi u konvenciju romantične komedije jeste sam postupak u kome ima dosta humora, vrlo često na tvrđoj Judd Apatow liniji, ali se film ne sveodi na to već vrlo čvrsto drži svoje junake u fokusu i ne pretvara ih u karikature kao što Apatow često čini, odnosno karikaturalne delove ostavlja za epizodiste. Međutim i tretman sidekickova je zanimljiv utoliko što u pojedinim scenama oni sami pokazuju svest o tome zašto su sidekickovi, odnosno da još uvek nisu sazreli da im se desi tako zanimljiva priča kao glavnom junaku.

Drew Barrymore i Justin Long naravno dominiraju u podeli, i tu nikada nije ni bilo prostora za sumnju jer njih dvoje uostalom imaju i zajedničku romantičnu prošlost koja svemu daje dodatnu dimenziju. Međutim, reč je o vrsnim glumcima koji izdižu film bez problema na viši nivo i čine da se lakše premoste razlike u tonu između žanrovskih konvencija i realizma sa kojima se Burstein poigrava,

Ono što je posebno efektan segment filma jeste protok vremena koji se prikazuje vešto i nenametljivo, bez agresivnih rešenja a opet sa dočaravanjem promena u odnosima i stanjima junaka.

Iz Apatow vizure gledano, GOING THE DISTANCE sasvim sigurno donosi nekoliko laugh out loud momenata.

za razliku od drugih romcoma, GOING THE DISTANCE sjajno zarobljava vreme u kome je nastao. iako se to može reći i za najbolje radove Cameron Crowea, kod Burstein je razlika o tome što ona zarobljava konkretan ekonomski kontekst iz vremena krize, i to ne samo na globalnom nivou već i u domenu konkretnih oblasti - štampe i diskografije.

Prava je šteta što GOING THE DISTANCE nije na blagajnama ostvario značajniji rezultat i na taj način eventualno otvorio vrata za neke slične, transrsivnije predstavnike ukalupljenih žanrova.

* * * 1/2 / * * * *

IL TESTIMONE DEVE TACERE

Pogledao sam IL TESTIMONE DEVE TACERE Giuseppe Rosatija u kome Bekim Fehmiu igra glavnu ulogu. Ovaj film formalno jeste italijanski krimić jer govori o kriminalističkom zapletu, bogatom industrijalcu koji je počinio ubistvo i poštenom lekaru koji je bio svedok njegovog kretanja i čije svedočanstvo bi moglo dovesti industrijalca u sumnju.

Film se u osnovi bavi kriminalističkim zapletom na hičkokovski način, dakle sa uvlačenjem nevinog, krajnje običnog junaka u priču koja nadilazi njegove moći i ozbiljno ga ugrožava, sa paralelnim radnjama u kojima vidimo kako mu se radi o glavi i sl. Ton kriminalističkog dela je na granici exploitationa, sa posebnim akcentom na seksualno nasilje tradicionalnim za Italiju.

Međutim, film se ne završava trilerskim čvorištem u kome bi se priča razrešila kroz bilo kakav katarzični čin osvete ili kažnavanja počinilaca, već se razvija u formi političkog filma, dakle pretvara se u priču koja kroz krimi zaplet ali prilično raslojenu naraciju zapravo govori o korupciji, centrima moći koji drža policiju i sudove u šaci, tako da se film na kraju pretvara u didaktičnu osudu fenomena.

Iako je verovatno sličan efekat mogao da se postigne i kroz dramski uzbudljiviji i konsekventniji zaplet pošto ovom filmu ne nedostaje razrešenje u formalnom smislu, dakle, jasno je kako se priča završila već pre svega klimaks, politička dimenzija i oslanjanje na tradiciju političkog filma daje filmu jednu klasu koja je verovatno i privukla Bekima da u njemu igra.

Bekim naime uprkos tiome što je igrao u raznim produkcijama i filmovima različitog kvalčiteta u svetu nije radio exploitation tako da čak i kad su to bili žanrovski filmovi poput BLACK SUNDAYA, oni su imali i jedan dodatni sloj, obično politički.

Ovaj film je daleko od masterpisa kakav je SUNDAY ali je svakako vrlo pristojan iako neupečatljiv politički krimić.

Ne znam da li je neko gledao Bekimov sličan političko-kriminalistički crossover THE EXECUTIONER poznat kao i PERMISSION TO KILL? Ja nisam a voleo bih.

* * 1/2 / * * * *