Thursday, June 24, 2010

MILANO ODIA (aka ALMOST HUMAN)

Pogledao sam MILANO ODIA poznat i kao ALMOST HUMAN Umberta Lenzija, jedan od onih naslova koji pokazuje da je reč o zapravo vrlo ozbiljno i talentovanom reditelju koji je prečesto tezgario i rušio kredibilitet sumnjivim i slabo budžetiranim projektima.

Reč je o atipičnom polizioteschiju u čijem su centru zapravo počinioci zločina predvođeni manonovskom figurom razbojnika i psihopate koji meša socijalnu demagogiju o vlastitoj obespravljenosti sa pohlepom i hladnokrvnim ubistvima za koja misli da su put do savršenog zločina bez svedoka. Film prati njegov uspon i pad - uspon i osamostaljenje koji počinju kada biva izbačen iz ozbiljne bande i pad koji usledi kada posle serije ubistava, pljački i otmice razluti policijskog isnpektora koji celu stvar shvati lično.

Lenzi insistira na tome kako je policija nemoćna pred zločinom zbog nedovoljnih ovlašćenja, ali u tom policijskom domenu film deluje najmanje ubedljivo. Naime, ako smo u filmu STAR CHAMBER imali problem neuverljivosti zbog bizarnih proceduralnih grešaka usled kojih zločinci bivaju pušteni na slobodu, u ovom filmu problem je u tome što inspektor zaista očekuje da maltene bez dokaza ljudi budu osuđeni na kazne. Naravno, znamo da junaci policijskih filmova rade tako što se oslanjaju na hunch i da im je on često bitniji i od dokaza, ali ovde inspektor kog igra Henry Silva maltene ni sam nema dovoljno dokaza na osnovu kojih bi okrivio negativca.

U tom smislu, negativci su znatno ubedljiviji od policajaca, i uprkos tome što ovo nije caper movie u kome postoji bilo kakva simpatija prema počiniocima krivičnog dela, oni jesu glavni junaci i po razvijenosti karaktera i po screetimeu. Upravo, scene sa negativcima i čine da se ovaj film izdvoji dok su policijske scene dosta sterilne i bez uinspiracije u likovima.

Takvo prebacivanje fokusa sa heroja na negativce čini da film deluje žanrovski nejasno. Naravno još od Schillera je sasvim legitimno imati antiheroja kao glavnog junaka, ali Lenzijev junak je psihopata bez ičeg herojskog, čak je lišen i magnetizma svojstvenog duševnim bolesnicima koji recimo ima Hannibal Lecter. Tomas Milian vrlo ubedljivo igra ovog junaka i u pojedinim trenucima po liku podseća na Rocca Sifreddija.

Kad smo već kod Rocca, Lenzi naravno dosta insistira na sexploitation elementu ove priče, ali u ovom konkretnom slučaju, ta dimenzija zaista produbljuje lik jer glavni negativac povremeno živi od žigolo-akcija, i ovo samo doprinosi preciznom definisanju miljea iz kog dolazi taj lik. nažalost, Lenzi nije učinio isto kad je reč o likovima policajaca.

U političkom smislu, film je vrlo desno. Ne samo da je bilo kakav vid pravne države ništavan spram nagonima za pravdom koje imaju Odabrani, a na koje niko drugi nema pravo, već je i svaki vid primećivanja klasne raslojenosti, neravnopravnosti i sl. zapravo skriveni poziv na kriminal. O tome da u društvu postoji neka dublja vrednost sem kapitala, pokazuje i razlika među buržoaskim likovima - tu ima i onih koji su jak karakter i onih koji su dekadentni slabići, na taj način Lenzi pokušava da uspostavi identifikaciju sa gledaocima iz nižih klasa, bez suštinskog postavljanja u njihovu klasnu vizuru.

Ishod filma je klasično ubistvo. Iako u tipičnim policijskim filmovima, čak i vigilante nalovima, glavni junak na kraju, koliko god žleo da ubije negativca, ipak nekako biva opravdam i to počini u nekoj vrsti samoodbrane, makar utoliko što mu se plan da ubije negativca izjalovi, kod Lenzija je završnica sa smrtnom kaznom koju sprovodi inspektor čisto ubistvo, što priznaje i počinilac koji se po izvršenju ubistva patetično prepušta sistemu priznajući delo.

Hladnokrvna ubistva nisu strana italijanskom policijskom filmu, a hipertrofiranje određenih tendencija američkog filma kao što je vigilante pravac, svojstvena je italijanskom pristupu repertoarskom filmu.

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment