Sunday, January 31, 2010

THE YEAR OF LIVING DANGEROUSLY

Reprizirao sam THE YEAR OF LIVING DANGEROUSLY Petera Weira. Ovaj film sam gledao dosta davno i sazreo je trenutak za reprizu.

Uprkos tome što je star već skoro trideset godina, Weirov film i danas stoji kao uzbudljiv spektakl starog kova u kome se prepliću romansa, političke i istorijske okolnosti. Istovremeno, iako stoji kao klasik, činjenica je da ima nekoliko obeležja svog vremena, pre svega skor Maurice Jarrea koji ulazi u oštru komepticiju sa skorom Giorgio Morodera za MIDNIGHT EXPRESS za verovatno najneumesniju upotrebu elektronske muzike u odnosu na priču filma. Međutim, iz današnje perspektive, zar nisu upravo takvi Jarreovi i Moroderovi ekscesi nešto što daje poseban šmek naslovima kao što su MIDNIGHT EXPRESS i THE YEAR OF LIVING DANGEROUSLY? Štaviše, na ovoJarreova tema mi je više pila vodu nego kad sam gledao prvi put jer stoji kao detalj koji čini ovaj film specifičnim artefaktom.

Nedostaci filma proističu upravo iz Weirove transgresivnosti, odnosno, reklo bi se da Weir prilazi dosta nekonvencionalno jednoj klasičnoj formi i da bizarnost odnosa između glavnih junaka na neki način baš i ne odgovara efektu koji bi trebalo da proizvede spektakl ovog formata. U pojedinim detaljima ostaju određene nedorečenosti koje su svakako umetnička sloboda, ali ovo je forma u kojoj te slobode ne sme da bude previše. Pretenciozno je reći da je Weir bolji reditelj od materijala koji radi, ali reklo bi se da u pojedinim detaljima, on u ovom trenutku nije poetički bio sasvim na liniji žanra u kome se izražava. Drugi nedostatak koji se primećuje ne proističe iz velikog kvaliteta i vitalnosti već je više na nivou greške. Na početku third acta, sukob između Guya i Jily je dat dosta ovlaš i dramatičnost situacije kada on odaje informaciju koju mu je ona dala trebalo je da bude akcentovaija i razrađenija.

Ipak, ukupan utisak je više nego pozitivan, pre svega zato što Weir inače sjajno razdvaja važno od nevažnog, u vizuelnom smislu nudi odličan spoj klasičnog i svežeg pogleda na pričanje priča i uspeva da napravi onu vrstu timeless klasika koju je ovaj zaplet implicirao.

* * * 1/2 / * * * *

MACBETH

Pogledao sam MACBETH Geoffrey Wrighta. Kada sam čuo za izlazak ovog filma, pre par godina, bio mi je "most anticipated" naslov jer Wright je bio interesantan reditelj kad je počinjao i on je na neki način bio australijski adut u Holivudu početkom devedesetih. Na kraju, snimio je samo CHERRY FALLS, slovio je kao kandidat za režiju SILVER SURFERa i vratio se kući. U isto vreme, australijski adut bio je i Baz Luhrmann koji je meni uvek bio manje zanimljiv od Wrighta i nisam nikada razumeo taj hype oko njega.

U svakom slučaju, Luhrmann je 1996. započeo eru osavremenjenih ekranizacija Shakespearea sa svojim blokbasterom ROMEO + JULIET u kome je spojio Bardove rečenice sa napumpanim savremenim settingom. Malo je tužno videti kako Wright deset godina kasnije pokušava da uradi to isto sa MACBETHom.

Zabavna koincidencija svakako je to da Romea kod Luhrmanna igra Di Caprio a Macbetha kod Wrighta Worthington i da su ove Oz ekranizacije dramskih klasika zapravo prethodile ulogama koje su ovi glumci ostvarili Cameronovim recordbreakerima.

Pošto je posle ROMEO + JULIET usledila serija filmova poput Almereydinog HAMLETa pa smo čak i u Srbiji imali GUČU i ciganskog HAMLETa, MACBETH dolazi kao već izlišan naslov u seriji modernizacija.

Nije reč o tome da ne treba snimati osavremenjene edgy ekranizacije Shakespearea, naprotiv. Mislim da bi takvi projekti bili odličan recept za mlade autore poput Mladena Đorđevića da preko ovih komada uhvate neku kopču sa međunarodnim tokovima. Ali, svakako je besmisleno to raditi kopirajući Luhrmanna. Pre svega, Luhrmann je snimio holivudski mejdžor film, uhvatio zeitgeist, iskoristio trenutak u kome je to moglo da zaigra, a Wright želi da to isto uradi u post-ozploitation miljeu, da snimi MACBETHa na tragu DOBERMANNa u kinematografiji koja je na tu temu pružila CHOPPER.

Otud je najslabili deo filma upravo aproprijacija Shakespeareovog teksta. Dijalozi koje gflumci izgovaraju u stihu ne prolaze kao u ROMEO + JULIET. Taj trenutak je nepovratno prošao.

Međutim, Wrightov odnos prema dramskom tekstu je vrlo interesantan iz jedne potpuno druge vizure. Naime, on se poprilično potrudio da rekontekstualizuje Shakespearea u savremene okolnosti i u tom praćenju elemenata drame koje "prevodi" u okolnosti svog "čitanja" ponaša se gotovo štreberski. U tom smislu, Wrightov film izgleda kao ekranizacija neke studiozne, osrednje kreativne pozorišne predstave a ne samog teksta. Wrightovo opterećenje analizom teksta svojstvenije je teatru nego filmu.

U tom smislu, Wright ne nudi preterano relevantno čitanje Shakespearea. paradoksalno, njegov MACBETH ne bi bio naročita predstava jer bi smeštanjem u svet podzemlja postao suviše partikularan i izgubila bi se kontemplativnost komada.

Kao što se odavno pred pzorištem postavilo pitanje šta je zapravo teatar danas, naročito kada je dramski teatar jedna prevaziđena, u najboljem slučaju, muzejska forma, mislim da će se to pitanje skorije nego što mislimo postaviti i pred film, a o tome svedoči i čitava tendencija savremenog festivalskog filma koji je sve dalji i dalji od postulata na koje smo navikli. Naravno, kao što i danas dramski teatar na globalnom nivou čini veći deo produkcije, iako je najveći deo toga potpuno irelevantan pred sudom kritike, tako ne treba očekivati ni izumiranje filma kakvim ga volimo, ali je isto tako moguće da on ubrzo u formi koju mi vrednujemo bude potpuno odbačen u intelektualnim krugovima.

Ipak, Wright je poprilično neopterećen time. Njegov film iako ne funkcioniše u konvencionalnom smislu, svakako ne spada u naslove koji su taj "korak napred".

Štaviše, reklo bi se da izvan analize teksta, prevođenja elemenata u nove okolnosti, Wright žarko želi da napravi energičan gangsterski film.

U tom smislu, najveću pomoć dobija od Worthingtona koji u ovoj podeli deluje najsposobnije da igra gangstera i izgovara Shakespearea u isto vreme. ostali uglavnom to ne uspevaju i replike su mahom showstopperi.

Završnica koja po svom toku i ishodu podseća na SCARFACE Briana De palme, tek delimično evocira uspomenu na taj film. Jasno je da se MACBETH i SCARFACE ne mogu porediti i da je De Palma snimio klasik a Wright oportuni pokušaj comebacka, međutim u toj paraleli najviše iznenađuje koliko SCARFACE upravo zbog čistote svog filmskog izraza uspeva da bude znakovitiji i sadržajniji od ovog filma koji iza sebe ima svu silu Shakespeareovog nespornog remek-dela.

Uprkos tome što je neuspeh i što suštinski nije izbalansiran kao gledalačko iskustvo, MACBETH treba da se pogleda kao jedan ćorsokak u filmskim interpretacijama velikog pisca. Na tehničkom planu, Australija nije ono što je bila u vreme George Millera i Richarda Franklina ali Wrtight je snimio jedan pristojno insceniran i zanatski kompetentan gangsterski film što se hardvera tiče. Međutim, ukupni zanatski utisak je subholivudski i sem za Worthingtona teško da je MACBETH ikome mogao da posluži kao prporuka za Holivud.

* * / * * * *

Friday, January 29, 2010

ZLATNA PRAĆKA

Pogledao sam ZLATNU PRAĆKU Radivoja Lole Đukića. Ranije sam sporadično naletao na ovaj film kad je bio emitovan na televiziji ali nikada ga nisam odgledao u celini.

Reći da se radi o jednom dekadentnom ostvarenju je žestok understatement. Možda je ovo pravi film za analizu kroz opis onoga što se dešava.

Film je uokviren pričom koja se dešava u budućnosti u kojoj Čkalja igra bogataša srpskog porekla iz Amerike koji priča o dobu kada je njegov pradeda došao na tolo Amerike, bežeći od turskog zuluma i dinastičkih sukoba.

Ambijent u kome sedi "Čkalja iz budućnosti" je stilizovan i sadrži niz gedžeta koji prikazuju da je reč o budućnosti (prozori koji se otvaraju tapšanjem, lampe koje se gase duvanjem, automatizovane ruke koje dodaju flašu) ali da u svakom slučaju nije reč o nauci koja je išta suštinski promenila.

U daljini, u Čkaljinom futurističkom domu čuju se odjeci eksplozija. U jednom trenutku, on se uplaši da su to eksplozije koje odekuju u okolini i umiri se kada shvati da one dopiru iz Azije.

Čkaljini unuci se vide u susednoj sobi kao deca koja sviraju električnu gitaru, "treniraju" karate i provode vreme u nekakvoj dokolici.

To "treniranje karatea" mi je partikularno ljubak detalj.

Lola Đukić u ovim framing sekvencama sa početka i kraja filma eksplicitno ismeva kapritalizam, konzumerizam, eksploataciju kolonija i dokolicu Amerike što je vrlo interesantno jer se retko kada u našim filmovima videla ta vrsta otčkog diskursa u formi flah antiutopije, bez ikakvog drugog sadržaja.

Iako sam taj tekst realno nije big deal, ni ideološki ni estetski, jeste u kontekstu našeg filma.

Kada krene priča u epohi Divljeg Zapada, ona se može podeliti na dva segmenta.

Jedan segment je Đukićev komentar vesterna, i prikaza života na Divljem Zapadu koji je karakterističan za klasični vestern.

U ovom segmentu, Đukić se služi nizom avangardnih, gotovo tatijevskih rešenja. Recimo, američki junaci gotovo da ne izgovaraju rečenice, samo poneku reč poput "Yes". Ovoaj gotovo nemi uvod ispaćen je voiceoverom koji nije podvučen u celom trajanju scena već je prisutan sa ponekom rečenicom, preuzimajući funkciju natpisa iz nemog filma.

Ova deonica naročito sa pričom o muškarcima koji se ubijaju zbog malobrojnih žena jako podseća na ČARLSTON ZA OGNJENKU s tim što je u svojim formalnim rešenjima još ekscesivnija.

Naravno, u ovoj deonici, Đukić ubacuje dosta i ideoloških preimdbni na postupke koji su još u vreme Divljeg Zapada postavili temelje savremenog kapitalizma u Americi.

Drugi segment filma jeste ono što je zapravo i osnov high concepta kojim se Đukić služi a to je snalaženje grupe srpskih doseljenika na Divljem Zapadu.

Nui u ovoj deonici, Đukić ne iodustaje od ideološke dimenzje tu škakljiva jer se dotiče etničkih stereotipa vezanih za srpski narod.

Culture-clash je iznenađujuće dobro postavljen i Đukić ne izbegava element jezičke barijere već insistira na njemu.

Kao kontrast raspričanim Srbima, tu su kauboji i stereotipi sa Divljeg Zapada koji izgovaraju tek poneku, svima razumljivu reč engleskog jezika.

Đukić meastrelno uspeva da čisto filmskim sredstvima ostvari film o jezičkoj barijeri bez ijednog titla.

Kad je reč o razli u ponašanju primenjena je "srpska logika" u odnosu na običaje Divljeg zapada kaop što je tradicija dvoboja koju glavni junak automatski odbacuje kao "nečovečnu" i to ne iz poslovičnog kukavičluka.

superiornost Srna u odnosu na tipske junake zatečene na Divljem Zapadu proitsiče pre svega iz onih osobina koje krase Srbe iz viceva dakle domišljatosti, vešte manipulacije ključnim istorijskim događajima koji se koriste kao matrica za rešavanje aktuelnih problema, spoja oportunizma i otpora prema nepravdi.

Kao osnSrba na Divljem Zapadu akcentovana je nesloga koju promućurni glavni junak Sibin (igra ga takođe Čkalja) rešava tako što pto se prerušava u svog protivnika i šikanira ostale srpske doseljenike kako bi se ujedinili uprkos odsustvu solidarnosti.

Trenutak ujedinjenja Srba protiv revolveraša naravno akcentovan je govorom u kome se evociraju Kosovo, Prvi i Drugi srpski ustanak i stvara se atmosfera za novi obračun.

Lik lakomislenog, oprotunog i kada se napije pohotnog sveštenika koji se na kraju ispostavi kao pozitivac ali ne zbog mantije već zato što je čovek iz naroda, posebno je zanimljiva ilustracija Đukićeve ideološke ekvilibristike a podseća na lik Fratra Tucka iz ROBIN HOODa.

Ogroman broj ideja unetih u jedan film, uzeo je danak na planu celovitosti dela i jasnoće priče. tako recimo romantični subplot koji izvorno motiviše Sibina biva potpuno zapušten i zaboravljen u toku filma.

Međutim, iznenanđujuće je koliko je ZLATNA PRAĆKA zapravo intrigantan film sakriven ispod krinke one joke premise - "Čkalja na Divljem Zapadu". Reklo bi se čak da savremene evropske komedije o Divljem Zapadu poput LUCKY LUKE mogu štošta da nauče od ovog filma.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, January 28, 2010

THE MARSEILLE CONTRACT

Pogledao sam THE MARSEILLE CONTRACT poznat još i pod naslovom THE DESTRUCTORS Roberta Parrisha. Reč je o pristojnom krimiću smeštenom u Marsej koji se bavi intrigom oko nedodirljivog narko barona i očajnićkom pokušaju DEA agenta da ga se reši tako što će angažovati plaćenog ubicu da ga ubije pošto se ispostavilo da nikako ne mogu da skupe dokaze.

Parrish uprkos prilično neutegnutoj strukturi sa dosta praznog hoda uspeva da napravi interesantan krimić koji ima sjajne glumce i vrlo zanimljive lokacije i jedino što me nedostaje je to što nije napet. Doduše, Remy Julienne je napravio nekoliko vrlo dobrih car stuntova tako da se ne može reći da nema adrenalinskih detalja, međutim, nema nekog suštinskog suspensea i skladne strukture.

Ako se sve to uzme u obzir, ovaj naslov je samo za ljubitelje žanra ili fanove nekih od glumaca koji se u njemu pojavljuju.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, January 27, 2010

KAFKA

Reprizirao sam KAFKU Stevena Soderbergha. Jako sam voleo ovaj film kao klinac, čak sam na fakultetu pisao jedan scenario po uzoru na njega, tako da mi je bilo zanimljivo da ga obnovim i vidim kako sada stoji.

Iako se ne može reći da je KAFKA u potpunosti uspeo film, mislim da to nije totalni promašaj kako su ga proglašavali u vreme izlaska i smatrali ga potpunim Soderberghovim sunovratom. Ono što je osnovni izvor neravnoteže ovog filma jeste zapravo pitanje senzibiliteta koji je primenjen u kombinovanju Kafkine ličnosti, Kafkine proze i potencijalnih filmskih implikacija koje su proistekle iz toga. Naime, Soderbergh prilazi izuzetno racionalno spajanju pisca, njegove ličnosti i njegove proze, a samoj prozi prilazi kao predlošku iz koga se mogu izvući mnogi uticaji, pre svega na film. Međutim, Kafkina proza je mnogo intimističkija nego što je Soderbergh tretira i njegov pokušaj da kroz fikciju eksternalizuje neke njene segmente zapravo nije tačan. Međutim, slagali se mi ili ne sa idejom da u filmu o Kafki, kao piscu i opusu, odnosno inspirisanom piscem i opusom, Soderbergh ide toliko daleko da namecheckuje Murnaua, Orlaca i da finale bude u koloru sa kenadamovskom scenografijom, KAFKA je jedan izuzetno energičan i zanimljiv arty triler koji uprkos konstantnom bekstvu od mejnstrim senzibiliteta, zapravo najbolje funkcioniše kao entertainment, i zbog tog utiska upravo je najpogrešnije čitati ga u ključu vezanom za Kafku.

Soderbergh je u ovom filmu najavljuje opsesiju kojoj će se kasnije u nekoliko navrata vraćati a to je rekonstrukcija stilema starog filma, naročito noira, i time će se najeksplicitinije baviti u THE GOOD GERMAN. Uostalom, zar nije neo noir i bio put Soderberghovog povratka u Prvu ligu preko OUT OF SIGHT, odličnog filma, koji smo već zaboravili zbog njegovih lutanja.

Ne treba zanemariti ni uticaj Lem Dobbsa, Soderberghovog scenariste koji je sličnu atmosferu postigao i nešto kasnije u filmu DARK CITY ali koji nažalost dosta retko radi iako slovi za pisca nekih od najboljih nesnimljenih scenarija u Holivudu.

Interesantno je uporediti KAFKU kao izrazito racionalan, reklo bi se paradoksalno holivudski film uprkos svojoj ogromnoj arty pretenziji, sa PEŠČANIKOM Sabolča Tolnaija koji pokušava nešto slično, prepliće Danila Kiša sa delom, isto je crno-beli, ali je do te mere iracionalan da se film raspada pod tim pritiskom.

* * * / * * * *

Tuesday, January 26, 2010

BLOOD CREEK

Pogledao sam BLOOD CREEK Joela Schumachera. Moram priznati da sam se radovao ovom filmu pošto je Joel ipak vešt i suštinski zanemaren reditelj, jednim velikim delom i zato što je dosta dugo bio precenjen.

BLOOD CREEK je film koji počne odlično i prvih 40 minuta Joel pokazuje da je vešt reditelj, upečatljive vizuelne i pripovedačke kulture. I onda od 40. minuta, film se raspada u paramparčad, pretvara se u jednu totalnu budalaštinu, grotesku, osmišljenu bez ikakvog ukusa i smisla. Od 40. minuta, Joel ima par scena koje su zanimljive, i reklo bi se nikada viđene, i to u hororu nije beznačajan argument, međutim potpuna beslovesnot priče, dupliranje groteksnotsi namera i izgleda glavnog negativca/monstruma i sl. čini da se u drugoj polovini te zanimljive scene potpuno obezvrede.

Ne čudio da je film na kraju završio na DVDu. Očigledno je da Schumacher posle godina rada na prestižnim i skupim projektima nije shvatio da se u svetu niskobudžetnog horora, geške ne mogu popravljati dosnimavanjem već da film naprosto samo bude bačen u đubre.

Što se tehničke realizacije tiče, Joel je maksimalno komptentan a ko imamo u vidu da ima već 70 godina i vrlo moderan. U tom smislu BLOOD CREEK je svakako tehnički dobacio do nivoa bioskopskog filma. Ipak, sasvim je razumljivo da je ceo koncept potpuno neodbranjiv u bilo kojim theatrical okvirima.

Otud se postavlja ozbiljno pitanje kako je uopšte neko odobrio snimanje ovakvog filma i šta je Joela gurnulo u celu priču. Reklo bi se da je na papiru eventualno ova priča delovala kao interesantan EVIL DEADičan film a da je Joel mislio kako će snimajući takav film pružiti publici nešto sveže i šokantno i u punom sjaju se vratiti u horor žanr u kome je svojevremeno imao uspeha. Međutim, očigledno da se senzacionalizam sa papira nije preneo na ekran, barem ne u ovako serioznoj rediteljskoj intepretaciji i da je ovo možda više bio materijal za nekog naivnog reditelja kakav je bio Sam Raimi.

Drugi adut ovog filma, pored odlične prve polovine jeste i to što nije dosadan čak i kada postane besmislen.

Za ljubitelje jugoslovenskog filma interesantno je da je direktor fotografije na BLOOD CREEKu bio hrvatski DP Darko Suvak koji je radio igrane filmove Lukasa Nole.

U svakom slučaju, BLOOD CREEK je interesantan curio barem kao saplitanje poznatog reditelja unutar žanra.

* * 1/2 / * * * *

AN EDUCATION

Još pre neki dan pogledao sam AN EDUCATION Lone Scherfig i jako je teškon sabrati utiske o ovom filmu, i to ne zbog toga što je na mene lično ostavio snažan utisak, pošto nije, nego pe svega zato što je vrlo neobičan. Naime, u prvom planu ovog filma je jedna u suštini klasična moralizatorska priča, kao nekakva apdejtovana verzija Mir-Jam, nesumnjivo odlično vođena i realizovana, ali isto tako nesumnjivo mir-jamična što u startu osporava neku ozbiljniju produbljenost ovog filma izuzev veštog baratanja stereotipima. Međutim, isto tako, film ima jednu dosta prikrivenu drugu dimenziju koja na intelektualnom nivou legitimiše to baratanje stereotipima i na svaku optužbu zaista se unutar samog filma može pronaći adut koji će ga braniti.

I tu nastupa moj osnovni problem u proceni ovog filma, jer AN EDUCATION me nesumnjivo jeste dojmio kao odlično realizovan mirjamični chick flick, koji ne zaslužuje da se tretira kao nešto ozbilujnije od toga. A opet u samom filmu su prisutni elementi koji ga objektivno čine promišljnijim nego što izgleda. Ukratko rečeno, ugođaji koji se pružaju gledanjem EDUCATIONa su nesumnjivi, ali dosta površni, a pre svega su namenjeni ženskoj publici i svima onima koji se tako osećaju. Dočim, suštinski kvaliteti ovog filma proističu iz razmišljanja o njemu, ukoliko gledalac oseti potrebu za tim posle gledanja, što će se verovatno retko dešavati.

Ono što se nalazi u toj pozadini koja nije eksplicitno vidljiva odnosno vidljiva je ali nije stavljena u prvi plan jeste pre svega kritika klasnog sistema Velike Britanije koji u priličnoj meri determiniše zablude glavne junakinje i podstiče njene probleme sa životnim odlukama i identitetom, čak i onda kada se te odluke donose u ravni mirjamičnih opredeljenja.

Rekonstrukcija epohe je vrlo solidna, stvorena je jedna fetišistička atmosfera Britanije sa početka šezdesetih a Lone svakako vrlo vešto vodi priču i izvlači maksimum iz glumaca.

* * * / * * * *

Monday, January 25, 2010

DR. M

Pogledao sam DR. M Claude Chabrola. To je Chabrolova parafrazagovog MABUSEa smeštena u futuristički hlandoratovski Berlin. Film je batiran na romanu Norberta Jacquesa koji je Chabrol adaptirao sa svojim saradnicima, i jedan od prvih i osnovnih problema filma jeste upravo hladnoratovski setting koji ne samo da nije razrađen, nije ni iskorišćen, a smešten je u nekakvu blisku budućnot u filmu iz 1990. godine. Dakle, Chabrol je na tom planu potpuno promašio u političkom smislu, i pošto je hladnoratovski setting već nefunkcionalan za sam zaplet, reklo bi se da je DR. M u startu bio jedna promašena vizija.

Po svom stilu, ponajviše podseća na Tavernierov LA MORT EN DIRECT. Međutim, iako LA MORT EN DIRECT nije najbolji Tavernierov film, Chabrolov iako je snimljen deset godina kasnije deluje zastarelije i nekako naivnije u svakom smislu u odnosu na BTa. Ovo poređenje ne stoji samo zato što oba filma imaju futurističku temu o medijskoj manipulaciji u istom evropskom settingu, već je vezano i za produkcija. Oba su koprodukcije u kojima Tavernier pokazuje kako se izvlači maksimum iz nepovoljne situacije koju korpodukcioni zahtevi donose u smislu zastupljenosti internacionalne ekipe, dočim Chabrol na svakom koraku prave ustupke tako da DR. M deluje karikaturalno u svom spoju poptuno arhaičnog rediteljskog postupka, konfuznog vođenja priče i glume po kojoj se vidi da se glumci među sobom ne razumeju.

Svakako, uprkos priličnom Chabrolovom nesnalaženju u ovoj vrsti filma postoji spoj perverzne radoznalosti u gledanju potencijalnog spektakla koji se raspada (naprosto DR. M sadrži suviše zanimljivih elemenata da bi se olako otpisao, i jedne vrste genuiguing momenata na uelbekovskoj liniji, u delu zapleta koji se bavi suicidalnom sektom kojoj je stožer jedno moderno letovalište. U tim deonicima film uspeva da pruži ponešto novo i dobro, u odnosu na ostatak manje više sveden na masu pogrešno iskorišćene produkcione raskoši.

Glumačka ekipa koju je Chabrol imao u ovom filmu je odlična i ona je jedan od slabo iskorišćenih potencijala ovog projekta.

* * / * * * *

Sunday, January 24, 2010

ANGEL OF DEATH

Proteklih dana sam pogledao nekoliko filmova, međutim, počeću od najsvežijeg. To je ANGEL OF DEATH Paul Etheregea. Ovaj film mi je izuzetno lepo prijao, ne osporavam mogućnost da je to proisteklo što sam pre njega gledao DR. M i AN EDUCATION pa mi je art house izašao na nos. Iako, Etherege kao ime ne obećava previše, imajući u vidu da mu je prethodni film HELLBENT koji mi je bio interesantan isključivo kao curio jer je reč o slešeru pravljenom o gej zajednici za gej publiku, ali realno nema tu mnogo istinskog kvaliteta. Međutim, Etherege u ovom filmu pokazuje potpuno drugo lice i ispistavlja se kao vrlo snalažljiv i ekonomičan reditelj koji na mikrobudžetu uspeva da snimi vrlo solidan i energičan materijal.

ANGEL OF DEATH je DTV film kompiliran iz web serije koju je pisao Ed Brubaker, krimi pisac i strip scenarista. Epizodičnost web serije se uopšte ne oseća kao problem, i priča ne deluje iscepkano, iako je otprilike jasno u kojim scenama su bili šavovi između epizoda. Brubaker je napisao vrlo sveden i efektan scenario koji ne donosi ništa novo, ali sve to staro što radi ostvaruje vrlo solidno, i što je još važnije Brubakerov scenario je dobar predložak za ovu vrstu produkcionog minmalizma koji se sreće u web serijama. Brubaker se u ovoj priči koristi klišeima krimića, hardboiled hitman filma i plasira ih sa pravom B-ubedljivošću. Ono što je definitivno seveže u ovom filmu prvo je produkcioni format. Web-serije su po definiciji vrlo jednostavna i jeftina forma i reitelji su primorani da budu inventivni. Prevačene sa weba i spojene u DTV film, samim tim ove epizode donose jednu novu dozu low budget inventivnosti DTV filmu što većini ovih naslova nedostaje. Po miljeu u koji je smešten, ANGEL OF DEATH najviše podseća na GIVE EM HELL MALONE, jer Btubaker ne može pobeći od tog comic book senzibiliteta, koji deo publike automatski asocira na SIN CITY. Međutim, Brubaker se naprosto hrani istim uticajima kao i Miller. Iako, Etherege nema iste uslove kao Mulcahy u baroknom MALONEu, u svojim svedenim okvirima jako lepo realizuje tu priču.

Drugi element svežine je Zoe Bell koja je posle uloge kod tarantina očigledno nastavila da radi birajući zanimljive uloge. U 2009. posle WHIP IT uradila je ovo i zaista to su dva atipična i upečatljiva ostvarenja. Pretpostavljam da Gina Carano koju sada hypuje Soderbergh ima veći star potencijal, ali Zoe Bell kao naslednica velikog ozploitation stuntmana Grant Pagea, i ima apsolutni street cred što se tiče stuntove, što se vidi i u ovom filmu. Njena gluma je u underplayu, bez rizika, bez mogućnosti za grešku a akcioni prizori su odlični u tom klaustrofobičnom low budget maniru.

Ono što je možda i ključni kvalitet filma ANGEL OF DEATH je da se radi o filmu koji ne bi imao smisla sa većim budžetom, drugim glumcima, ili na velikom ekranu, on je takav kakav je. To je DTV i ponosi se time. Kao takav treba da bude i procenjivan. U svakom slučaju ANGEL OF DEATH je deo novog DTV talasa o kome sam već pisao.

* * * / * * * *

Friday, January 22, 2010

FASUTO SUKUWADDO (aka FIRST SQUAD - THE MOMENT OF TRUTH)

Pogledao sam FASUTO SUKUWADDO poznatiji kao FIRST SQUAD - THE MOMENT OF TRUTH Yoshiharu Ashinoa i moram priznati da je reč o izuzetnom ostvarenju koje naravno ima poseban efekat na mene kao ljubitelja WW2 filma i totalitarnih ideologija. Moram priznati da je mene kao ljubitelja anime pregazilo vreme u priličnoj meri. Ja još uvek živim u svetu u kome je Yoshiaki Kawajiri najveći majstor a kapiram da je anime u međuvremenu otišla mnogo koraka dalje. U tom smislu, ne znam gde se ovaj naslov nalazi u odnosu na savremene anime tokove, jer kako rekoh, moje intenzivno praćenje anime je praistorijsko, osim naravno catchupovanja sa novim radovima velikana iz mog vremena.

Ovaj naslov sam svojevremeno zapazio i trejler mi je bio super, međutim onda mi je nestao sa radara i sada me je kritika sa Popboksa obavestila da je leakovao odličan screener sa hardcoded subovima.

Kako god bilo, prvi element koji je osvežavajući kad je reč o FIRST SQUADu je to što se film istovremeno koristi stilemama anime ali iskoračuje u potpunosti iz tog tematskog kruga što je izuzetno zanimljivo. Iako je dizajn likova radio Japanac, prisutni su pored anime konvencija u dizajnu likova i uticaji sovjetske propagande kao i sovjetskog WW2 filma. Ne bih išao toliko daleko da kažem da se prepoznaje Elem Klimov (koliko shvatam scenarista i prioducent Aljoša Klimov nije Elemov sin) u kadriranju scena ali svakako da postoje neki uticaji igranog WW2 filma na planu izbora planova u kadriranju i sl. Uvođenje novih elemenata u često vrlo predvidljivi svet anime vizuelizacije je dobrodošao.

Film traje 70ak minuta, i jedan deo trajanja nadoknađen je slično BEOGRADSKOM FANTOMU, odnosno mockumentary iskazima učesnika, stručnih saradnika, psihijatara i istoričara i to filmu daje jedan poseban šmek i uopšte ne remeti ukupan utisak.

U tom smislu, kada traje anime akcija, a ona u principu ipak zauzima daleko najveći deo filma, nema ustupaka i sve je vrlo dinamično. Autori vrlo dobro konstruišu akcentovane situacije, prelomne tačke u priči i karakterima i čini se da je film upravo zbog svog niskog budžeta upravo pošteđen onoga u čemu se anime film realno najslabije iskazuje a to su intervali odnosno deonice koje malo spuštaju intenzitet akcije i konflikta pred sledeću akcentovanu situaciju. U tom smislu, mockumentary je mudro rešenje. U svakom slučaju, iako verovatno jeste, mockumentary segment zaista ne izgleda kao cop out već kao jedan cool dodatak. Neko će reći da je izbegavanje scena-intervala u anime filmu izbegavanje onoga što je teško i to je možda tačno, ali meni je lagla ta cormanovska snalažljivost, kao što mi je bila sasvim u redu i u FANTOMU.

Kad je reč o samoj priči, zaplet, lokacije, ambijenti i junaci su odlično postavljeni. Pulpy postavka savršeno funkcioniše u anime miljeu, a istorijska istina u koju je sve smešteno daje priči zapravo nekakvu mitsku auru. Reklo bi se da monumentalnost Istočnog fronta kao mesta i događaja daje svemu jednu posebnu težinu upravo u ravni binarnosti bajke, odnosno borbe Dobra i Zla.

Isto tako, stileme mange su dobro integrisane u priču, tako da steampunk rešenja postoje ali nisu prenaglašena, anime chicks postoje ali funkcionišu u kontekstu (obratiti pažnju na undercover Nemice), i stilizacija je krajnje uravnotežena.

Što se eventualnih primedbi tiče, svakako je kraj mogao doneti klimaktičniju bitku, međutim zaplet koji dovodi do kraja je sasvim dovoljno dinamičan da relativno jednosmeran kraj u kome nema puno napetosti može da stoji i kao neka vrsta kode.

Ono što se može uzeti kao generalna primedba jeste i to da nam je anime kao filmska forma do sada prižio masterpisove od po dva sata sa izgrađenim situacijama i detaljnim set-pieceovima, dočim FIRST SQUAD generalno drži svoje situacije dosta kratkim iako ne i nedorečenim. Razloga za to je možda i to što se koketiralo sa idejom da ovo bude pilot za TV seriju koji je pretvoren u film. Međutim, ja moram priznati da se nisam osećao ni prevarenim ni uskraćenim jer su nove stvari koje film donosi i privlačnost miljea u kome se dešava sasvim dovoljni da prevaziđe to što nije full-blooded anime rampage od 110 minuta. Iako su na ovom filmu radili Japanci, reč je ipak o korpodukciji i mislim da je ovo odličan prvi korak.

o kulturološkoj dimenziji toga da je snimljen anime film o sovjetskoj borbi sa nacistima, na Istočnom frontu, ne treba trošiti reči. To je zaista tema za jedno vrlo ozbiljno razmatranje spajanja pop kulture i istorijskih događaja od izuzetnog značaja za izgradnju kulturnog identiteta. Isto tako, slično DISTRICT 9 i EDIT I JA, ovaj film suštinski ima tu retko viđenu autonomiju koja postaje sve aktuelnija u poslednje vreme a to je da se apropriraju strane žanrovske matrice i primenjuju na priču sa lokalnim likovima, bez ikakve intruzije stranaca koji inače imaju pravo da im se dešavaju takve priče. Na neki način, u ovom filmu Japanci imaju snažan kreativan pečat više kao pomagači u artikulisanju filma i tehničkoj realizaciji nego što utiču na samu supstancu priče kojoj su pozajmili samo stil.

FIRST SQUAD je izuzetno interesantan pokušaj koji na samom kraju nudi mogućnost nastavka iako stoji kao nesumnjiva standalone celina. Kako sam se ogradio na početku, ne znam gde ovaj film stoji danas u svetu anime, ali je što se mene tiče, u svetu ratnoh i isto;oevropskog filma, zaista predstavlja osveženje bez sumnje i treba ga pogledati.

* * * 1/2 / * * * *

SMOKIN' ACES 2: ASSASSINS' BALL

Pogledao SMOKIN' ACES 2: ASSASSINS' BALL P.J. Pescea. Ovo je jedan od DTV nastavaka kojima se bavio i sam autor izvornika. Joe Carnahan je bio izvršni producent i pisao je priču za ovaj film, a na svom blogu je pokazivao da se intenzivno bavi ovim projektom usput, dakle pored pripreme svojih bioskopskih naslova.

U svakom slučaju ASSASSINS' BALL ponavlja formulu bioskopskog izvornika, ponovo imamo skup plaćenih ubica pozvanih na javni konkurs za ubistvo ličnosti koju štiti FBI.

Naravno, ne treba ni podsećati da je ASSASSINS' BALL snimljen sa neuporedivo manjim budžetom od bioskopskog filma što ga lišava osnovnog aduta tog filma, a to je glossy egzekucija. Iako ja ne volim previše SMOKIN' ACES ne mogu osporiti da donosi jednu tonyscottovsku glossy egzekuciju i da kad akcija krene, onda nema šale. Kod Pescea, zadržan je osnovni problem prvog filma a to je da se početak akcije dugo čeka, da se iscrpljujemo nizom karakternih vinjeta koje nisu previše zanimljive, i da kad krene akcija, realno, Pesce radi sve što može sa tim malim budžetom koji mu je dodeljen.

Ono po čemu je Pesce bio poznat u svojim najboljim filmovima, pre svega DESPERATE TRAIL i SNIPER 3 jeste da je uspevao da u TV ili DTV okolnostima postigne kvalitet theatrical filma. U SMOKIN' ACES, on se međutim kreće linijom TV i DTV domena, štaviše sa više iskoraka u TV domen, sa nekim setovima i rediteljskim rešenjima (split-screens kao u 24) koji vuku na nešto slabiju televiziju. Dakle, ASSASSINS' BALL nema film look ni u jednom momentu. I sigurno se ne ubraja u onu prvu DTV ligu o kojoj smo govorili u poslednje vreme.

Međutim, ono što Pesce donosi jeste ogromna količina raimijevskih zahvata iz DARKMAN/CRIMEWAVE domena, naravno u skladu sa SMOKIN' ACES tradicijom i na kraju ovaj film ipak ima neki osobeni identitet, i svesno koketira sa svojim niskom budžetom.

U suštini, paradoksalno, iako nema kapaciteta čak ni za neki veći DTV domet, osnovni nedostatak sequela proističe iz osnovnog nedostatka bioskopskaog originala.

Jedino u čemu je suštinski Pesce mogao biti bolji, a inače i jeste bolji, može biti glumačka podela. Tom Berenger prosto nije više u stanju da bude sniman a Vinnie Jones ipak nema dovoljan star power da bude jedino drugo prepoznatljivo lice u ovom filmu. Prosto glumci su suviše neupečatljivi za ovu vrstu adrenalinskog rollercoastera. Uostalom i bez zvezda su se mogli okupiti neki personality actori.

U svakom slučaju, pesce nije snimio nekakav generic DTV sequel, ali krajnji rezultat je više u nekom curio domenu.

* * / * * * *

Thursday, January 21, 2010

WILCZYCA

Pogledao sam poljski film WILCZYCA Mareka Piestraka. Ovaj film o vukodlaku se uslovno može nazvati hororom iako zapravo nije konstituisan sa tipičnim žanrovskim ambicijama u cilju stvaranja strave, užasa, nelagode, napetosti već je pre svega koncipiran kao "pričanje priče" bez previše žanrovskih konvencija. Ako imamo u vidu da je reč o filmu iz 1983. godine, kada vukodlak kao tema više ne samo da nije inovativan već je i poprilično često eksploatisan u žanru, Piestrakov pristup deluje prilično out of place.

Pa ipak, WILCZYCA deluje vrlo prijatno uprkos svojim ozbiljnim problemima zato što generalno nema puno naslova koji se mogu ubrojati u horore iza Gvozdene zavese, i po svojoj atmosferi podseća na filmove Đorđa Kadijevića snimljene kod nas, što u startu snižava kriterijume i uvodi ga u jednu potpuno drugu ravan posmatranja. Na svojoj strani Piestrak svakako ima kvalitet koji istočnoevropske kinematografije tog doba a to je da tada ne postoje schlock niskobudžetni filmovi, sve se radi ozbiljno i koliko-toliko profesionalno.

Ipak, reklo bi se da je Kadijević znatno superiorniji reditelj od Piestraka, ne samo zato što je njegova interpetacija sličnih tema superiornija i upečatljivija već i zato što Piestrak ima ozbiljne probleme ne samo unutar žanrovskog izraza već i generalno na nivou vođenja priče. WILCZYCA je zbog toga jedan pre svega konfuzan film, sa prilično nezanimljivim glavnim junakom i ozbiljnim problemima kad je reč o razumljivosti dešavanja.

U svakom slučaju, gledanje ovog filma je bitna informacija za sve ljubitelje žanra a nama koji smo navikli na jugoslovensku kinematografiju nudi dosta prepoznatljivih zahvata i nimalo nije dosadan.

* * / * * * *

Wednesday, January 20, 2010

EROGENA ZONA

Pogledao sam EROGENU ZONU Dejana Karaklajića, jedan od overlooked naslova “praške škole” koji ima u sebi izvesne karakteristike američkog filma i u tom smislu moglo bi se reći da ne liči dovoljno na karakteristične naslove reditelja iz ovog talasa, izuzev na Gorana Markovića čiji su filmovi na sličnoj na liniji, naročito u ranoj fazi. Scenario su napisali sam Karaklajić i Slobodan Stojanović, a kao saradnici na scenariju radili su Rajko Grlić i Goran Marković. Marković i Grlić su ponovili svoju polishing ulogu koju su imali na Karaklajićevom BUDIMIRU TRAJKOVIĆU.

Da ne bude zabune, Karaklajić je završio FDU a ne FAMU, ali sam ga poistovetio sa praškom školom zbog kontakta sa Goranom i Rajkom i izražavanja u sličnom stilsko-tematskom okviru.

EROGENA ZONA odlično ilustruje nužnost pojavljivanja “praške škole” u odnosu na autore Crnog talasa. Naime, kao što pokazuje primer filma o kome smo nedavno diskutovali LEPTIROV OBLAK, autori iz Crnog talasa nisu umeli da zarobe promenu u društvenim odnosima koja se desila u međuvremenu, od njihovog rada šezdesetih do početka osamdesetih, a realno Jugoslavija iz 1981. kada se recimo dešava EROGENA ZONA nije ista sa Jugoslavijom iz ranog rada Gordana Mihića i Kozomare.

U ovoj Jugoslaviji se već voze BMWi, igra se tenis, sluša Oliver Mandić, priča se o privatnom biznisu, poljoprivredni kombinati su skloni krajnje tržišnom razmišljanju, pošalice na relaciji Srbi-Slovenci se smatraju simpatičnim. Ukratko, Jugoslavija koju u svojim najboljim filmovima dotiče “praška škola” više nije dogmatična, to je sada zemlja trula od konzumerizma i suvišne slobode odlučivanja proistekle iz samoupravljanja a bez suštinske demokratije. Otud se “praška škola” vrlo često okreće epohi jer je epoha na neki način lakša za prikazivanje a umetnički dojam se automatski stiče prikazivanjem neke kontroverzne teme.

Međutim, možda i najupečatljiviji naslovi su oni koji su savremeni poput MAJSTORI, MAJSTORI, SPECIJALNOG VASPITANJA, TAJVANSKE KANASTE ili EROGENE ZONE. Isto tako, zanimljivo je da su najveći ukupni uspeh ipak imali filmovi vezani za epohu poput SJEĆAŠ LI SE DOLLY BELL, OTAC NA SLUŽBENOM PUTU, SAMO JEDNOM SE LJUBI ili restlovi Crnog Talasa poput ČUVARA PLAŽE ili ponekog rada Srđana Karanovića.

Karaklajić nesumnjivo nije najbolji reditelj ovog pravca, ali EROGENA ZONA je znatan napredak u odnosu na BUDIMIRA TRAJKOVIĆA koji je delovao artificijelno, dočim je ovaj film dosta blizak pulsu tadašnjeg Beograda, tadašnjih generacijskih sukoba i društvenih kontradikcija.

Iako na nivou scenarija ima neke od tradicionalnih problema jugoslovenske dramaturgije koji se pre svega vezuju za to da se završava spojem destrukcije i metafore, i krajnje iracionalnim ponašanjem glavnog junaka, sam predložak je zapravo prilično dobar i višeslojan. Priča o veterinaru koji se vraća iz vojske u Sloveniji, gde je bio kerovođa na granici, u Beograd gde istovremeno mora da rešava probleme sa dve žene, ocem slavnim fudbalerom koji želi da mu nađe posao po svojoj meri, i vlastitim pokušajima da samostalno izgradi svoj identitet radeći u struci, u kombinatu za odgajanje živine, otvara niz mogućnosti. Metaforičnost zaposlenja u cronenbergovskim uslovima kombinata za odgajanje živine (u finišu filma, ima čak nekoliko horor cue rešenja u skoru Miće Markovića koji je ipak iza odličnog skora koji je uradio za POZORIŠNU VEZU ali je zato zeitgeist uhvaćen numerama Olivera Mandića) maksimalno je iskorišćena i otvara celu priču o odnosu zdrave i industrijske hrane kako u konkretnom denotativnom smislu tako i u širem metaforičkom domenu zagađenosti društva. Činjenica da je reč o visokoobrazovanom junaku koji ima profesiju čini ovaj film posebno interesantnim, naročito u ključu Žikine teme istraživanja pozicije intelektualca/profesionalca u našoj kinematografiji.

Cela tema junakovog snalaženja u kombinatu i njegovih preduzimljivih poteza podseća na društveno kritičke američke filmove sedamdesetih, a na neki način može naći koren i u jugoslovenskom filmu pedesetih i šezdesetih, naslovima kao što su POGON B Vojislava Nanovića, ZENICA i TE NOĆI Jovana Živanovića, UZAVRELI GRAD Veljka Bulajića, iako realno tamo preduzimljivost biva nagrađena od strane etičnog kolektiva. U tom smislu cinizam korporacija i društva u celini jako podseća na dramaturgiju nekog filma u kome smo lako mogli gledati mladog Robert Redforda, recimo.

Podela je takođe zanimljiva. U glavnoj ulozi je Milan Gutović, iz doba kad je bio u najboljim danima i on nudi jednu pravu filmsku glumu, u underplayu, sa specifičnom atmosferičnošću lika ali ne bez šarma. Ipak, šarm je drugačiji od onoga koji je plasirao posle u pučkim komedijama. Gutović je okosnica filma i pokazuje kolika je šteta što kasnije nije istrajao u ozbiljnom radu.

Karaklajić nije vrhunski reditelj i to se vidi u par scena koje su nešto teže, pre svega zbog situacija koje prikazuju. Međutim, EROGENA ZONA sasvim funkcioniše uprkos tim manjim nedostacima i pruža jednu vrlo interesantnu vremensku kapsulu osamdesetih, sa smislenom višeslojnom pričom.

EROGENA ZONA nije veliki film, ogromnog zamaha i bitne teme, za čim su ubrzo autori “praške škole” počeli da čeznu, ali je jako dobar predstavnik onoga što su oni najbolje radili.

* * * / * * * *

Tuesday, January 19, 2010

MEN WHO STARE AT GOATS

Pogledao sam MEN WHO STARE AT GOATS Granta Heslova. O ovoj temi sam imao izvesno predznanje na osnovu dokumentarne serije CRAZY RULERS OF THE WORLD po kojoj je film i snimljen, i moram priznati da me ni istinita priča nije sasvim impresionirala. Naprosto, neke od ideja kojima su se bavili pripadnici vojske u želji da postanu supervojnici su s jedne strane budalaste, a s druge strane pogrešno je snimati dokumentarac koji se s tim u startu srpda jer ta dvostruka groteska otupljuje oštricu cele priče. Drugo, a to je nešto čemu ni pisac Peter Straughan i reditelj Grant Heslov nisu odoleli, jeste da ti likovi upravo zbog svoje naivnosti i ubeđenosti u te budalaste ideje deluju simpatično.

I zaista, jedino što je zaista vredno pažnje u emotivnom smislu u ovoj priči jeste entuzijazam grupe morona koji je zarazan i koji na kraju ne samo da postaje simpatičan nekome ko posmatra tu priču sa strane, nego u filmu THE MEN WHO STARE AT GOATS postaje noseći element u razrešenju filma, gde ti fanatici postaju pozitivni junaci.

U tom smislu, reklo bi se da uprkos svojoj satiričnoj postavci i ideološkoj provokaciji, MEN WHO STARE AT GOATS ne beži od svog emotivnog jezgra, pa štaviše, reklo bi se da ne beži ni od američkog idealizma kome se zapravo kao mana konstatuje samo ta devijacija da je zloupotrebljen u loše svrhe. Završnica donosi određena caprijanska rešenja čija je meta upravo ta privatnička outsorsovanost rata korporacijama, dočim se gluposti koje država finansira na kraju tretiraju kao nešto bezazleno.

I to je u suštini i utisak koji ostavlja i CRAZY RULERS s tim što autori dokumentarca ostaju besmisleno cinični i pokušavaju da raskrinkaju temu koja je sama po sebi beskrajno naivna. Ovo skliznuće prema emotivnom utisku priče nauizgled je protivno političkoj funkciji filma. Uostalom zar odavno nije poznato positovećivanje idealističkih pogleda sa reakcijom a materijalističkih sa progresom? Međutim, film upravo svoje najbolje momente i doživljava u fazama kada se Heslov i Straughan oslobode svog satiričnog grča.

George Clooney pokušava da bude Warren Beatty svoje generacije, da iskoristi svoju poziciju superstara i da na osnovu toga radi zanimljive filmove koji će pored komercijalne imati i umetničku vrednost i politički angažman, i u tome uspeva barem u onoj meri u kojoj dvehilajdite mogu da pariraju sedamdesetim. Dakle, njegovi pokušaji su podjednako uporni kao Beattyjevi, ali autori sa kojima radi nisu na nivou onih sa kojima su radili Beatty ili Redford.

U konkretnom slučaju MEN WHO STARE AT GOATS, moguće je da američka javnost, naročito oni koji nisu ispratili izvornu Ronsonovu priču, ne gledaju na isti način na ovu temu, da je njima ovo zanimljivije i provokativnije. Uostalom, mi smo vrlo loša publika za sve one filmove koji razobličavaju Ameriku iz prostog razloga što je to kod nas deo uobičajenog diskursa.

Međutim, kada se ideologija skloni na stranu, ovaj film ima ozbiljne probleme pre svega na nivou same strukture u kojoj je jasno da su Ronsonovi nalazi osnov flešbekova, a da je Straughanov road movie kroz Irak koji pokazuje razne kontradikcije situacije tamo krajnje generic i da zaista ni u jednom momentu ne uspeva da se izdigne iznad toga da služi kao puka kičma priče. To je generalno svojstvo zapleta koji se u političkom filmu koriste kao kostur za ideološke zahvate, a to je da jako često izgledaju kao skup konvencija koje toostvarenje čine narativnim filmom. I MEN WHO STARE upada u tu klasičnu klopku, a reklo bi se da i previše energije troši baš na taj kostur, motivisanje glevnog junaka kroz priču o supruzi i sl.

Iako Heslov drži dobar tempo, i glumci su All-Star podela (Stephen Lang opet igra rigidno vojno lice ) što čini film izuzetno pitkim i gledljivim, komedija mahom nije previše smešna, i film promašuje da suštinski angažuje gledaoca. Kad je reč o neverovatnim ali istinitim pričama ovog tipa, meni je CHARLIE WILSON'S WAR bio efektniji, čak i kao komedija iako se više držao istinitih događaja.

Ipak, ako imamo u vidu da su sličnim putem pre njega išli neuspeli naslovi kao što je bio nesrećni WAR INC., MEN WHO STARE AT GOATS je ne samo među uspešnijim filmovima ove vrste već bi se moglo reći da je i na blagajnama zaradio više nego drugi aktuelni filmovi o Iraku.

Međutim, uprkos nesposonost da zaista profunkcioniše kao film, THE MEN WHO STARE AT GOATS ispunjava svoju programsku ulogu, i čini još jedan korak na putu transformacije Clooneya u Beattyja. U domenu političkog filma, Heslov očigledno nije snimio film koji nadilazi ograničenja žanra ali isto tako nije otišao ni previše ispod proseka.

* * 1/2 / * * * *

Monday, January 18, 2010

THE ROAD

THE ROAD Johna Hillcoata je pokušaj snimanja intelektualnog filma za glupake, odnosno pokušaj pretenciozne obrade jedne pulp teme koja je do sada viđena više puta, i to vrlo često i u pretencioznom ruhu. Dakle THE ROAD ne nudi ništa novo, u svom prikazu apokalipse koja je indie utoliko što je glavni glumac šugavi i bezlični Viggo Mortensen, zbog koga se u svakom drugom kadru upitam "Ko je ovaj čovek?" da bih se zatim setio da je ovo film u kome nema puno likova. Cormacov roman nisam čitao ali sasvim je moguće da roman ima smisla. Koliko sam shvatio, pisan je nekim svedenim kasmijevskim stilom i moguće je da likovi imaju neke dileme koje su eksternalizovane, a da je kamijevski zaplet poslužio kao osnova za definisanje radnji likova i da su samim tim na neki način od romana ostale samo formalne manifesticije radnje bez prave suštine Cormacovog umetničkog stava. Meni se doduše ni NO COUNTRY FOR OLD MEN nije naročito dopao, to jest delovao mi je kao neka pretenciozna varijacija na rutinski triler iz 70ih ili 80ih tipa FLASHPOINT ili tako nekog naslova.

Izuzev kao prikaz teškoća sa kojima se suočava samohrani otac u periodu apokalipse i problemima na koje nailazi u odgoju maloletnog sina okruženog kako opasnostima tako i lošim uticajima koje predstavlaju kanibali, siledžije, zatrovana priroda i sl. THE ROAD ima malo toga da ponudi. Pošto se često govori o nekim kontemplativnim momentima ovog filma, nisam siguran u kome pravcu bi ta kontemplacija mogla ići? Kako bi bilo jako nezgodno deci i nemoćnima u slučaju smaka sveta i omasovljenja kanibalizma? Kako je apokalipsa štetna po zdravlje? Ili bi trebalo kroz ovu priču zapravo razmislimo o svojim sadašnjim životima, temama poput odnosa dece i roditelja, mladih i starih, zdravih i nemoćnih i sl.? Sve ove teme su potpuno legitimne za razmišljanje ali ovaj film nije naročito podsticajan ni za jednu od njih.

Rediteljski postupak je tragikomičan u svojoj pretencioznosti. Da bi film bio ozbiljniji likovi svaku repliku ponove jedni drugima tri puta a glumci igraju kao da se prisećaju teksta koji su u sred dubla zaboravili. Viggov prikaz postapokalipštične teskobe je na tragu Vlade Georgijeva, usiljeni promukao glas, akcentovane radnje, dugi, prodorni pogledi, pogrbljen hod. Apokalipsa kao da dobija neku vrstu boemske glamurizacije u Viggovoj mamurnoj interpretaciji. Isto važi i za vizuelna rešenja. Svaki kadar je duži nego što treba da bi film ličio na umetnički iako u kadru nema ničega vrednog tako dugog kadra. Akcenti na detalje koji su kao bitni za priču, tipa burma na prstu, metak na stolu, revolver u ruci, su na nivou studentskog filma u smislu ponosnog pokazivanja kako vlada osnovnim stvarima. Hillcoat očigledno hoće da se ubije od režiranja ali to je sve samo doprinelo groznom utisku.

U tehničkom smislu, scenografska rekonstrukcija apokalipse je izrazito neuverljiva i svodi se na poneki artificijelni total gde vidimo neki ambijent sa razrušenim zgradama i onda sledi neki generic enterijer ili priroda. Dakle, ni na nivou vizuelnog spektakla, Hillcoat ne dočarava apokalipsu. Nisam gledao njegov raniji film, ali mi je ideja vesterna po scenariju Nicka Cavea delovala izuzetno odbojno, barem koliko i režija Đorđa Balaševića. U tom smislu, ne znam koliko je THE ROAD korak napred ili nazad za njega.

Međutim, ono što je najveći problem ovog filma je upravo to što je potpuno neubedljiv u svom prikazu Kraja Sveta. Ne samo što je sam povod apokalispe nejasan, to je uostalom manje važno, nego je potonuće u totalni haos, kanibalizam i rasulo, a da nije reč o akcionom filmu potpuno neuverljivo. U stvari, bilo bi inovativno snimiti film o tome kako ljudi uspevaju da se dovedu u red posle apokalipse. Uostalom sve te razorene tekovine civilizacije na koje nailaze Otac i Sin u ROADu upravo su podsećanje na to da ljudi čak ni u većoj nultoj civilizacijskoj tački od ove nisu potpuno postali zveri već su to konstatno prevazilazili.

O tome da film zapravo nikad ne počne i da se na svakih deset minuta može bez problema završiti, ne treba trošiti reči. U dramaturškom smislu, THE ROAD je serija epizoda koje postaju monotone, naročito jer ne donose ništa naročito novo i junaci se izvlače iz opasnosti na manje-više iste načine.l

Verovatno je da BOOK OF ELI Braće Hughes ima više veze sa THE ROADom jer je smešten u sličnom univerzumu, i možda je bolji jer ipak ima jasniju repertoarsku funkciju. Međutim, kao zasigurno superiorniji film na temu apokalipse ove godine nameće se CARRIERS upravo zbog toga što razmatra mračnu stranu ljudske prirode na ubedljiv način, i nekako slovesnije oblikuje svet u kome je sve otišlo dođavola. U tom smislu je šteta što CARRIERS nije prošao zapaženije.

Neobična je i ta tendencija da Guy Pearce ima cameo uloge u poslednje vreme. U HURT LOCKERu je otvorio film a u ROADu ga zatvara. Ipak je on odličan glumac koji zaslužuje da se razigra.

THE ROAD podseća na onu priču o dedi i unuku koji su zalutali u močvaru koja je obeležila Unkovićevo predsedavanje Skupštinom Srbije. Slično onom zbunjenom poslaniku, Hillcoat nam stalno naglašava kako ne treba da se smejemo jer će kraj biti tužan. Nažalost, nema Unkovića da nas upozori da se ne smejemo pripovedaču.

* 1/2 / * * * *

Saturday, January 16, 2010

EL REY DE LA MONTANA

Posle duže potrage za titlovima, pogledao sam i EL REY DE LA MONTANA Gonzalo Lopez-Gallega. Reč je o filmu koji bi se mogao smatrati svojevrsnom anticipacijom britanskog EDEN LAKE, s tim što po formi više ima veze sa naslovima kao što su recimo PHONE BOOTH i u svoja prva dva čina se upravo bavi klasičnim šikaniranjem tog tipa, sa everyman junakom koga ganja nepoznati snajperista.

Posle prilično ekscentričnih ranih filmova koji ipak mahom nisu uspevali da funkcionišu na nivou celine, Gallego u EL REYu snima jedan dosta konvencionalan film. Iz ranijih filmva preneo je izvanredno visok stepen rediteljske kompetencije, i EL REY je prepoznatljiv po vrsnoj realizaciji.

Međutim, na nivou celine, iako se ovog puta ne bavi stilizacijom, nadrealističkim situacijama ili šokantnim detaljima, EL REY ostavlja utisak jedne prilično artificijelne celine, kojoj samo Gallegova veština daje neki privid organskog jedinstva priče. Međutim, u suštini, EL REY je nasilna mešavina suspense trilera, sa pričom o moralu i nekakvim širim ideološkim implikacijama.

Suspense triler proističe iz mahom odlično insceniranih situacija u kojima nepoznati snajperisti progone glavnog junaka, koga odlično igra Leonardo Sbaraglia i njegove sapatnike. Moralni aspekt proističe iz odluka koje pod pritiskom donosi glavni junak koje su povremeno iznenađujuće sebične, premda ih to ne čini savršeno uverljivim iz prostog razloga što Gallego u svojoj proceni psiholoških reakcija obično zanemaruje faktor iracionalne solidarnosti koji nastaje u nevolji. No, u svakom slučaju, poveremene svinjarije koje napravi glavni junak daju određenu svežinu EL REYu i konačno šira ideološka osuda proističe iz samog identiteta snajperista.

Ono što je problem sa identitetom snajperista jeste što Gallego u njihovo ponašanje pokušava da učita i jedan sporan, a u poslednje vreme dosta korišćen motiv, a to je psihološko deformisanje ličnosti usled igranja igara. U poedinim kadorvima ovih junaka, Gallego se koristi planovima koji su nesumnjivo proistekli koji su FPS igre kadrirane. Štaviše, postoje čak kadrovi u kojima simulira čin zamene oružja iz FPS igre, dakle asocijacija je preočigledna, i istovremeno potpuno izlišna. Film je naime smešten na selo, gde neki drugi vidovi virilnosti, ludila, nagona sa samoodržanjem i drugih snažnih instinktivnih reakcija mogu navesti na ubilačko ponašanje. Iako je naravno i na selu moguće igrati FPS, malo je verovatno da neko toliko izopačen igranjem može da postane tako kompetentan ubica na terenu. Dakle, mislim da je Gallega malo ponela emocija u ovom ideološkom egmentu i da je u tom aspektu prilično neubedljiv.

Kao gledalačko iskustvo, iako je prenatrpan i u mnogo čemu nedosledan, a u pojedinim situacijama i nedovoljno inventivan, EL REY DE LA MONTANA je svakako vrlo solidan film i pozdan znak ozbiljnosti španske kinematografije.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 15, 2010

VARUH MEJE

Pogledao sam VARUH MEJE Maje Weiss. Jedan od scenarista je saradnik Bruce La Brucea, koji se shodno tome zove Brock Norman Brock, a potom je radio i BRONSON Nicholas Winding Refna.

U svakom slučaju, ako VARUH MEJE pripada bilo kojoj tradiciji, to je svakako jugoslovenski film, pre svega po svom spoju fantastičnih elemenata, horor atmosfere sa svim i svačim, od melodrame, preko politike seksualnih sloboda, preko borbe za autonomiju pojedinca do osude ultradesničarskih stremljenja u Sloveniji.

Takva mešavina raznih vrlo izraženih pretenzija kao što znamo obično daje problematične filmove, uostalom mi najbolje znamo bolesti jugoslovenskog filma, međutim VARUH MEJE je ipak neobičan po tome što se koristi elementima fantastike i horora što ga čini atipičnim.

Iako se za VARUH MEJE ne može reći da je užem smislu horor, on ima napetu i spooky atmosferu na tragu čiitave tradicije priča o urbanim junacima koji zalutaju u ruralnom području, a po tome veslanja kroz kanjon, najviše podseća na DELIVERANCE, premda završnica na vašaru aludira i na derivat DELIVERANCEa SOUTHERN COMFORT.

Što se elemenata fantastike tiče, oni su još nejasniji pošto se u prvom delu filma pominju tek kao jedna od priča vezanih za jednu od junakinja i tek u završnici usledi deonica izgrađena na fantastici koja ostavlja utisak prilične nemotivisanosti, a reklo bi se i da čini film dosta nejasnim u krajnjem ishodištu i to ne na lynchovski način, ondosno teško da se može uživati u tome što je bizarno i nejasno.

Svakako da toj neubedljivosti nejasnog završetka pomaže i dosta arhaična, školska, pomalo kruta realizacija. Iako se za Maju Weiss ne može reći da ne zna šta radi, ovaj film je prilično konvencionalno realizovan u odnosu na vlastitu scenarističku ambiciju. Ipak, u filmu ima nekoliko prilično cheesy inaivnih rediteljskih momenata naročito u dvema scenama smeštenim u rok klub gde rediteljka prebanalno prikazuje emociju koju pobuđuje muzika jednog hard core (ili je tad to već bio nekakav emo) benda.

Pored već tradicionalne osude ksenofobije i generalne zatvorenosti slovenačkog društva koja je postala jedna od tradlcionalnih tema slovenačkog filma posle raspada zajedničke države, interesantan je tretman Hrvatske koja je prikazana kao divljina koje se Slovenci plaše, prostor kojim lutaju izbezumljeni ratni veterani i svuda preti potencijalna opasnost. Očigledno je da budenovski rčeno, svako ima svoj Balkan na Balkanu a slovenački počinje u Hrvatskoj. Suštinsku fascinaciju i strah od Hrvatske (koji se može podvesti i pod izvesnu mešavinu žanrovske konvencije i/ili pokušaja da se film začini radi festivalske publike) ne poništava ni to što junakinje ipak najviše postradaju upravo u Sloveniji i od Slovenaca.

Uprkos tome što ovaj film nije nešto naročito, mislim da ga vredi pogledati u najmanju ruku kao bizaran slučaj uvoza stranog scenariste na jugoslovensko podneblje.

Isto tako, mislim da upravo vaj vid mešavine uticaja reprezentuje jedan dominantan odnos prema žanru u regionu i sasvim sigurno bi recimo pajkićevski žanrovski filmovi ličili na ovaj da su snimljeni.

* * / * * * *

PAINTBALL

Pogledao sam PAINTBALL Daniel Benmayora, sledeći u nizu naslova sa kojim pokušavam da catchupujem neke od prpuštenih Filmaxovih naslova i uopšte recentnijih španskih ostvarenja. Ovom filmu sam dao ocenu više nego što pruža na nivou opšteg dostignuča isključivo zbog jedne dobre exploitation atmosfere koja provejava kroz film.

Naime, PAINTBALL je jedna dobro postavljena hostelična priča o grupi paintball entuzijasta koji odlaze na poligon negde u istoročnoj Evropi i tamo dožive da ih dočekaju psihopate sa bojevom municijom. To je onako klasična exploitation postavka koja realno uvek pali. Ovde naravno lepo zaigra taj SOUTHERN COMFORT momenat neravnopravne borbe, plus na svu sreću negativci ne naprave grešku te među takmičarima nema bivših Zelenih beretki i sličnih penzionisanih supermena kakvi im obično mrse konce u ovakvim akcijama.

Isto tako, film je na razmeđi suspense akcijaša i torture porna i ta ravnoteža pruža zanimljivu mešavinu exploitatgion ugođaja. Iako ni u jednoj od ovih varijanti film ne ide do kraja, pruža obe vrste zahvata iz prostog razloga što balansira kako bi ispoštovao svoj izuzetno nizak ali isto tako i izuzetno ekonomično utrošen budžet.

i upravo taj budžetski momenat je i najdraži. Ne znam koliko je koštao ovaj film ali verujem da je reč o minimalnosj sumi. Snimljen je na engleskom, doduše bez ijedne recognizable zvezde, kako bi što bolje mogao da se plasira na tržištu i tim pre je jasno da je reč o niskobužetnom radu. Međutim, uprkos tom niskom budžetu, reditelj Benmayor pre svega poteže sve moguće trikove kako bi film u svojih 85 minuta zaista imao visok intenzitet. Nema praznog hoda, nema besmislenih dijaloških scena kojima se kupuje vreme, Benmayor ga radi kao heavy metal bend skromnog talenta koji ipak zna da mu svirka funkcioniše dok god je gas pritisnut do daske. I u principu, u toj ideji uspeva. Šumski ambijent i potere slikane su sa dosta shakycama koji će sigurno smetati onima koji to ne vole, ali koji je, hteli mi to ili ne, prihvaćena taktika podizanja cene low budget filmu. Benmayor u nekoliko navrata uspeva da ovu shakycam strategiju vrlo dobro rediteljski iskoristi i to kada se gledalac najmanje nada. Kostim koji je naizgled potpuno generic, odlično igra i daje filmu šmek nekakvog ratnog filma a isto važi i za tih malo enterijera u kojima se kriju villaini koji su kreativno postavljeni.

Da Benmayor nije toliko agresivan u postavci, od prvog do poslednjeg sekunda, i to bukvalno do poslednjeg sekunda, film bi se raspao. Ali on to ne dozvoljava, i činjenica da ovakvo niskobudžetno rađanje mečke uspeva da drži na okupu, a da pri tom nije posegao za nekim tipičnim jefitnim trikovima B-produkcije, nego se trudi da film bude visokoktanski, e za to svaka čast. I otud pola ocene više.

Drugo u tih pola ocene više ulazi i nekoliko ljupkih detalja iz završnice filma koja je zaista na jako visokom nivou i vidi se da kada se suzi broj likova, Benmayor još bolje profukciioniše.

Kad je reč o kritikama, one su bile dosta negativne prema ovom filmu i ja to razumem. Španci su nas navikli na žanrovske filmove visokog nivoa, originalnih koncepata i sl. Međutim, iako PAINTBALL nikako ne spada u tu grupu filmova, moram priznati da meni spada među dinamičnije i poštenije low budget exploitation naslove jer s jedne strane ne beži u nekakav high concept da bi prikrio svoje nedostatke već se neustrašivo hvata u koštac sa velikim dečacima. Ove godine se dešava generalni revival DTV produkcije, i ovaj naslov se na neki način može ubrojati u DTV jer nije realno očekivati da bi negde išao u bioskope, ali po svom žaru svakako porevazilazi DTV nivo iz onog prošlog vremena i može da se meri sa aktuelnim hitovima tog tipa. Filmu je učinjena medveđa usluga što je prikazivan na festivalima i bio meren kriterijumima koji važe za theatrical film.

Teško je reći kakva je budućnost pred Benmayorom, da li je on španski Brian Trenchard-Smith ili George Miller, ali voleo bih da vidim još neke njegove filmove.

* * * / * * * *

Thursday, January 14, 2010

TRAGOVI CRNE DEVOJKE

Pogledao sam TRAGOVE CRNE DEVOJKE Zdravka Randića. U ovom filmu Randić na neki način snima mušku verziju OPKLADE, sa Borisom Dvornikom koji luta velegradom tražeći misterioznu ženu koja ga je zavela. Priča je potpuno analogna, čak je i podela slična, tu su Dvornik i Paja u sličnim ulogama, s tim što je Neda Spasojević donela jedan još moderniji pristup glumi koji je imala Dušica Žegarac u OPKLADI.

Isto tako, Randić ima jednu, uslovno rečenu suvišnu epizodu koja remeti ravnotežu filma i u TRAGOVIMA, a to je ceo segment sa likom Bate Živojinovića, odnosno njegova solistička arija u kojoj nema Dvornika. Film je realno mogao da bude i bez tog segmenta koji sam po sebi nije loš niti nezanimljiv ali ne pripada celini i priči koju Randić izlaže od početka. Međutim, ova suvišna deonica i sasvim vidljiva digresija bolje stoji TRAGOVIMA nego nadrealizam u OPKLADI iz prostog razloga što je usklađena sa stilom filma. Samim tim, OPKLADA i TRAGOVI dele bezmalo suštinsku manu, ali su se TRAGOVI sa njom bolje izborili.

Na neki način reklo bi se kao da su TRAGOVI poboljšani pokušaj snimanja istog filma u odnosu na OPKLADU, pa ni ne čudi da je autorska ekipa ponovljena iz prvog naslova, odnosno da su oba filma izašla u rasponu od godinu-dve dana.

Neda Spasojević ima vrlo zahtevnu ulogu prostitutke čije je loše ponašanje na neki način esencijalizovano u maniru film noira. Iako ima prostora za socijalno objašnjenje, što Randić i Pavlović i nude u priči junakinje koju igra Ružica Sokić, kod Nedinog lika nema opravdanja a ona svoje zadnje namere čak i otkriva krajnje eksplicitno u jednoj od scena. To je vrlo interesantno rešenje, gotovo ekspresionističko po tonu (a znamo koliko noir duguje ekspresionizmu) koje na neki način ublažava melodramu koja je u korenu ove priče. Ishod ove melodrame mogao je biti manje-više isti i da se ostalo u okvirima socijalno motivisane melodrame i interesantno je piutanje zašto su Randić i Pavlović posegli za ovakvom karakterizacijom?

Kako već rekoh, Neda Spasojević je donela jedan moderniji stil glume u ovaj film, sa bržim izgovaranjem replika i jednom spontanijom ekspresijom i ona zaista uspeva da izgradi lik zanimljive žene sa margine bez ikakve glamurizacije tog miljea kakvo je pružala Sofia Loren ili skretanja u grotesku kakvo nosi Masina kod Fellinija.

U svakom slučaju TRAGOVI CRNE DEVOJKE je kvalitetan i po izvesnim detaljima atipičan film Crnog talasa i jedan od boljih scenarija u opusu Živojina Pavlovića.

* * * / * * * *

EL SEGUNDO NOMBRE

Pogledao sam EL SEGUNDO NOMBRE Paco Plaze. Plaza se, po mom mišljenju, izdvojio iz čitave plejade španskih žanrovskih reditelja iz postamenabarovskog perioda i nezasluženo se nalazio u senci Jaume Balaguera sa kojim je doduše na kraju stekao svetsku slavu radeći REC. U svakom slučaju, kao u seriji PELICULAS PARA NO DORMIR i filmu ROMASANTA, Plaza nudi jedan vrlo solidan, klasičan pristup pričanju filmske priče, bez naročitih flashy detalja ali sa apsolutnim vladanjem svim potrebnim stilemama. Za razliku od Balaguerovih, Plazini filmovi bolje funkconišu na nivou celine, čak i onda kada nisu bazirana na previše atraktivnoj premisi.

EL SEGUND NOMBRE je jedna od Filmaxovih ekranizacija Ramsey Campbella koja je usledila upravo poslBalaguerovog LOS SIN NOMBRE. Iako je LOS SIN NOMBRE atraktivniji u postavci, Plazin film je znatno bolji upravo na nivou celine, vođenja priče, postavk karaktera i ritma.

Campbellova premisa kao takva nije ništa naročito. Reč je o okultnom trileru koji se manje-više bazira na seriji opštih mesta, te ako izuzmemo Balaguera, najpre bi se mogao porediti sa svojim savremenikom Miroslava Lekića LAVIRINT. Međutim, upravo u poređenju NOMBRE i LAVIRINT se vidi kako talentovan rditelj mnogo efektnije ume da savlada opšta mesta.

Ono što se može nametnuti kao problem jeste izvesna temporalno-geografska izmeštenost priče. Iako svi likovi imaju engleska imena, a neke čak i igraju engleski glumci, dakle moguće je da postoji i verzija na engleskom, iako je ova koju sam ja gledao dubbovana na španski, film se dešava na nekom nepoznatom mestu koje nije ni Engleska ni Amerika i nema jasnu geografsku odrednicu što zasigurno mesta. Po natpisima i člancima u novinama to jete neka lokacija na kojoj se koristi engleski jezik, ali se ne shvata jel to Amerika, Britanija ili Malta. Filmax je kasnije znatno bolje artikulisao svoje ambiciju da se izbori za internacionalna tržišta.

Ta geografska izmeštenost lišava film njegove atmosfere. I gubi upravo jeta koji je doveo do Amenabarovog prodora.

Drugi problem je već tradicionalna neuralgična tačka horor filma, a to je lik policajca koji celu, vrlo svedenu priču vodi u pravcu nekakve groteske ili persiflaže. Mislim da je red da se napiše jedan esej u tome u kome će se objasniti zbog čega tako masovno likovi policajaca devalviraju dostignuća horora i samo smetaju u ovoj vrsti filma pošto su retko kada dobro uklopljeni u priču. To je interesantna tema koja se retko dotiče.

U svim ostali aspektima NOMBRE je solidan i nenametljiv film, čija blaga arhaičnost rediteljskog postupka u spoju sa geografskom nedefinisanošću na kraju počinje da doprinosi ugođaju.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 12, 2010

ORDINARY PEOPLE

Uprkos snažnom otporu, mrkoye me je naterao da pogledam ORDINARY PEOPLE Vladimira Perišića. To je film na koji se može gledati hladne glave, racionalno, a može se gledati i emotivno.

Hajde prvo da pokušam hladne glave, racionalno.

Dakle, već godinama postoji tendencija da apolonijski pristup filmu odnosi prevagu na festivalima. i da se dionizijski pristup čiji je verovatno najpoznatiji savremeni festivalski reprezent bio Emir Kusturica sve više ustupa mesto hladnim, racionalnim, filmski krajnje svedenim delima, u kojima se isprva uspostavljao novi obrazac filmskog realizma, ubedljivosti, dokumentarnosti, rediteljski postupak je čišćen od bilo kakvih intervencija koje bi pokazivale rediteljevo usmeravanje priče ili pogleda gledaoca, da bi zatim prevaguunutar tog miljea počeka da odnosi antonionijevska linija intelektualističkog filma koji je po ugođaju koji nudi gledaocu bio koncipiran pre svega kao audiovizuelni ambijent za kontemplaciju, dakle film koji se ne gleda nego uz koji se misli.

Naravno u tom periodu preostale su i sve druge podvrste festivalski uspešnog filma i ne možemo osporiti da su nas upravo festivali u tom periodu upoznali i sa nekim punokrvnim filmmejkerima kao što je Chan Wook Park. Ipak, reklo bi se da se ovaj trend pre svega preselio u donji dom festivalske ponude kao nekakva paradigma dočim je istinski filmmejkerski izraz preostao reiteljima koji su zaista majstori. Rečju, samo je Chan Wook Park snimajući chanwookparkovske filmove mogao da se plasira na festivale dočim su oni koji nisu niti ime, niti izuzetan talenat, morali da do festivala dolaze kroz rovove fondacija, samih festivalskih radionica, internacionalnih korpodukcija i sl.

U tom smislu ORDINARY PEOPLE je potpuno očekivani proizvod sveta u kome je Haneke redovni osvajač Zlatnih palmi. ORDINARY PEOPLE jeste kao neki sirotinjski CACHE što mu u krajnjoj liniji i pristaje jer dolazi iz jedne sirotinjske kinematografije a sadržaj mu je nahranjen ratnim doživljajima o kojima je evropska javnost već dovoljno informisana.

Na manifestacijama na kojima više kvalitet filma ne samo da nije presudan nego ni ostvarenja koja se prikazuju ne moraju da imaju svojstva filma u klasičnom smislu te reči, ORDINARY PEOPLE je sasvim razumljiv učesnik. Ako se neki od, hajde da kažemo, vrhunskih reprezenata tog anti-filmskog pristupa filmu još i mogu posmatrati kao nekakvi interesantni fenomeni i autori (Haneke, Von Trier, Dumont i slični bećari) logično je da njihove klice negledljivosti samo mogu izrasti u plodnom tlu zaostale srpske kinematografske grude.

Ono što se Vladimiru Perišiću mora priznati to je da on poznaje pravila festivalske igre, da je u ovom filmu odigrao na sve ili ništa, bez stida se latio najveće moguće teme koja postoji (i nemojmo se lagati, ovo je film o Srbima) i latio se najpretencioznijeg mogućeg stila koji postoji i snimio je film koji takes no prisoners. Ako se kod Von Triera i Hanekea još može prepoznati sad tu kao neka fora, odbljesak veštine ili talenta, ili čak neka vrsta zatomljenog dara (naročito kod Von Triera), kod Perišića toga nema. On ne mora da se pravi da ne zna šta radi. On stvarno ne zna šta da radi. I stvarno ne ume da snimi bolje od ovoga. I u tom smislu, ja skidam kapu. Ovakav film je samo naizgled lako snimiti. Ali, delo koje je ovoliko protivno svakoj logici ne samo filmske naracije već i filmskog intelektualiziranja može da snimi neko samo ko se naročito psiho-fizički pročistio pre snimanja.

Ako imamo u vidu da na tim festivalima očigledno decision making pozicije imaju ljudi koji misle, s pravom ili ne, da je ovo put kojim film treba da ide, da je to dobro, da je to prava stvar, sasvim je očigledno da je potrebno iskreno naučiti nova pravila igre. Prvo zapravo treba razumeti taj svet u kome se ORDINARY PEOPLE uopšte javno prikazuje, a zatim naravno, oni koje to zanima treba i da nauče da se izražavaju na takav način.

Uostalom, setimo se da na samim počecima filma kao popularne forme, ni način na koji danas dožuivljavamo film, kao storytelling nije bio zapravo jedini koji se nudio, i da je bilo ekih (čak i danas aktivnih) mišljenja da film treba da ide potpuno drugim putem. U tom smislu, film je na festigalima koji bi trebalo da reprezentuju avangardu već pošao drugim putem, i ORDINARY PEOPLE je naš doprinos tom putu.

Uostalom, kao što na holivudskim filmovima imamo čest slučaj da slavni reditelj producira film mlađem i da na neki način prenosi pečat svoje poetike tako je i ovde jedan od ko-producenata Sabolč Tolnai, reditelj PEŠČANIKa, a Perišić je njegov šegrt s tim što je juniorov film suprotan po svojim problemima. Dok je Sabolč prekomplikovan i hermetičan, Perišić je prejasan i prejednostavan, dok je Tolnai ipak na neki način pokušaj da se primene neka filmska rešenja, Perišić se više vodi poetikom nemontiranog Dnevnikovog dodatka, kadriranjem baziranog na konceptu slučajno uključene kamere i sl.

Rečju, ORDINARY PEOPLE je forma koju ja ne razumem, ali očigledno dosta bitnijih od mene je vole i poštuju.

Monday, January 11, 2010

OPKLADA

Reprizirao sam OPKLADU Zdravka Randića. Reč je o filmu za koji je scenario napisao Živojin Pavlović i moglo bi se reći da ovaj film stoji kao neka vrsta restla Crnog talasa. S jedne strane imamo teskobu Crnog talasa, u smislu spoja teške ekonomske sitiuacije, života na margini u jezivim ambijentima sa miljeom radnika i industrije koji je u jednom "čistom" duhu industrijalizacije prethodno opisivao Jovan Živanović a Randić i ekipa atakuju baš na tu tekovinu. Randićev film je negde na ničijoj zemlji između Pavlovića i Živanovića a možda bi se čak u pojedinim deonicama mogli osetiti i uticaji Puriše Đorđevića u smislu ubacivanja bizarnog tatijevskog humora. Ipak, ne treba poistovećivati svaki apsurd i nadrealizam sa Purišom, u tom periodu je bilo raznih autora koji su stvarali pod tim uticajem a Purišu sam izdvojio kao nekoga ko je najdalje otišao prateći tu liniju.

Na neki način put žene do tada zarobljene na selu u grad, deluje kao odlazak iza duge u ČAROBNJAKU IZ OZA i reklo bi se da posle naturalizma života na selu počinje neka vrsta nadrealističkog humora.

I taj nadrealistički momenat predstavlja verovatno i jedini značajan doprinos ovog naslova Crnom talasu. Taj nadrealistički element koji počne u gradu je jasan na nivou postupka, i generalnog opadanja ubedljivosti priče.

Izvan toga, smatram da je OPKLADA u stvari jedan film kome nedostaje kako idejna tako i formalna zaokruženost koju je rad Živojina Pavlovića imao. Ne bih išao toliko daleko da kažem kako je Pavlović dao Randiću svoj nedovoljno dobar scenario ali bi se moglo reći da ovaj scenario ima dosta neuspelih eksperimenata u sebi. Isto tako, moglo bi se reći da ovaj film ima izvesni deficit dešavanja i da se dosta minutaže ispunjava raznim vidovima praznog hoda koji je manje ili više pristojno integrisan.

* * / * * * *

KO PUCA OTVORIĆE MU SE

Pogledao sam sinoć KO PUCA OTVORIĆE MU SE Marka Babca, jednu od produkcija Kino Kluba Beograd. U ovoj fazi, moglo bi se reći da je Kino Klub praktično imao već prepoznatljivu estetiku. Pre svega crno-bela fotografija Aleksandra Petkovića je zaista izuzetna, kako po veštini upotrebe lokacije tako i po kompoziciji kadra a Marko Babac, lekar po struci i pionir filmske montaže kod nas, daje filmu naročit ritam. U tom smislu, što se kadriranja i ritma tiče, KO PUCA OTVORIĆE MU SE zaista izgleda kao cutting-edge projekat na liniji koju će kasnije do savršenstva dovesti Kokan Rakonjac.

Ono gde Babčev film pada jeste scenario. Vasko Ivanović je napisao predložak koji ima probleme na više nivoa. KO PUCA je priča o grupi mladih otpadnika koji se okreću delinkvenciji jer su naprosto nezzadovoljni svojim mestom u društvu, jedan od njih dolazi iz teškog socijalnog miljea, dok su drugih dvoje iz viših klasa i naprosto osećaju neku vrstu besmisla. Ovi junaci komuniciraju stihovima ili lirskim pričama što daje filmu jednu nepotrebnu dozu pretencioznosti i junaci na kraju više liče na duševne bolesnike nego na ljude koji su zbog svoje naročite osetljivosti napustili normalne društvene tokove. U tom smislu, KO PUCA zapravo liči na najčistiju staljinističku dogmu po tome što prestupa kao duševne bolesnike ili u slučaju ovog filma neku vrstu neprilagođenih, navnih, histeričnih budala.

Likovi policajaca su upadljivo pozitivni i humani, tolerantniji nego što bi se očekivalo u diskursu ove vrste filma. Iako po formi KO PUCA ne liči na režimski film, po svom krajnjem rezultatu liči na neku vrstu strogo kontrolisane avangardne propagande.

U tom ideološkom smislu, KO PUCA predstavlja jednu krajnje atipičnu produkciju Kino Kluba. No, u svakom slučaju, vizuelni aspekt, inscenacija i egzekucija preporučuju ovaj naslov za reprizu.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, January 9, 2010

LEPTIROV OBLAK

Reprizirao sam LEPTIROV OBLAK Zdravka Randića. On je u ovom eseju o Omladinskom filmu spadao među filmove o mladima koje su pravili stariji reditelji i moglo bi se reći da je reč o paradigmatičnom primeru takvog filma.

Naime, u ovom naslovu se kroz prizmu priče o mladom čoveku zapravo prelamaju određene poetičke koncepcije filma koji zapravo govori o nekom ranijem vremenu. Zar ne možemo LEPTIROV OBLAK smatrati nekom vrstom rimejka BUBAŠINTERA sa praktično preslikanim porodičnim odnosima, a na neki način, kad je reč o tematizovanju straha o homoseksualnosti čak i filmom koji (neuspešno) preslikava i subverzivne strategije Jelićevog remek-dela?

Sa Zoranom Cvijanovićem u glavnoj ulozi, i to čitavu deceniju i po pre nego što je otkrio svoju populističku personu, ovaj film ubija vlastitu komunikativnost i polazi putem neke vrste arty tumačenja mladalačke teskobne egzistencije, iako po svojoj strukturi, to zapravo nije. Cvijanovićev junak je zbunjen, hermetičan, prilično nejasan, sa nekom melanholijom koja ne liči na tipičan pitak prikaz puberteta.

Izbegavanje hepienda na kraju i sama završnica u kojoj Cvijanović više liči na nekog Hanekeovog smarača nego na normalnog momka, pošto mora da se odrekne od tipične, željene, konvencionalne putanje sazrevanja i opredeljuje se za neke alternativnije seksualne prakse odnosno drugu vrstu razrešenja svojih libidanlnih potreba, koje takođe opet podsećaju na odnos iz BUBAŠINTERA u kome umesto LEPTIROVE prodavačice, tetka preuzima inicijativu.

Dakle, osnov problema LEPTIROVOG OBLAKA je u tome što Mihić i Randić sprovode poetiku iz nekog drugog vremena, baziranu na odnosima koji su važili u nekim drugim okolnostima, i ta poetika je toliko snažna, na nivou scenarističkog rukopisa pre svega, da se naprosto ne može primeniti na druge okolnosti.

Jugoslovensko društvo se od vremena BUBAŠINTERA do LEPTIROVOG OBLAKA naprosto previše transformisalo da bi se ista specifična poetika mogla primenjivati. Pre svega desilo se Bijelo Dugme, 1977. desila se Hajdučka česma i više nije bilo isto biti mlad u SFRJ. Iako je sam BUBAŠINTER film iz 1971. taj film je mentalno ipak nekako malo više u šezdesetim, to je film u kome se ne oseća da je u Beogradu već igrana KOSA i sl. No, taj film ima neke druge autentične kvalitete zbog kojih ga smatram jednim od najbitnijih klasika.

Inače moramo imati na umu da je upravo Mihić kreirao koncept generic jugoslovenske filmske porodice, odnosno on u saradnji sa Kozomarom, a to je dakle porodica na čijem je čelu Danilo Bata Stojković, naizgled namrgođeni i rigidni a zapravo dobroćudni predstavnik srednje klase koji ima jasnu viziju kako sin treba da se razvija.

Praška škola je kasnije preuzela ovu strukturu porodice koja je profunkcionisala još u obodnim ostvarenjima Crnog talasa a do danas nismo imali novu definiciju porodice u srpskom filmu, i otud sve češće u filmovima imamo junake koji nemaju porodicu, čiji su roditelji umrli ili žive u inostranstvu.

U tom smislu, LEPTIROV OBLAK je sa likovima koje igraju Seka Sablić i Paja Vuisić potpuno na liniji.

Bijelo Dugme kao muzička podloga nažalost nije dovoljno da zarobi utisak kako je to biti mlad 1977. godine.

* * / * * * *

SHERLOCK HOLMES

Tokom gledanja SHERLOCK HOLMESa Guy Ritchieja, sigurno da je poseban efekat proisticao iz prijatne okolnosti da je sala bila prepuna što svakako dopinosi prijatnom utisku. Film je vrlo solidan. Naravno, u njemu se otvara nekoliko tema koje su sporne.

Prva tema je gde je ovaj Holmes u odnosu na ranije filmske inkarnacije. Kad je reč o ranijim filmovima najviše liči na Levinsonovog Holmesa u Spielbergovoj produkciji pošto se dotiče teme okultizma i nudi brojne akcione set-pieceove. Moramo imati na umu da su najbolji filmovi o Holmesu upravo i bili oni transgresivni, kao i da su ključne ideje u toj vrsti filmova proisticale iz priča koje su iskoračile izvan Conan Doyleovog kanona. Ne samo da se Basilov Holmes borio sa nacistima, nego se kao najzanimljiviji filmovi o Holmesu izdvajaju PRIVATE LIFE Billy Wildera, SEVEN-PER-CENT SOLUTION Herberta Rossa (više na nivou ideje nego same rediteljske egzekucije) ili MURDER BY DECREE Boba Clarka. Svi ti filmovi su drugačiji od konvencionalne i televizijske verzije Homesa koje smatramo kanonskim.

Ritchiejev Holmes se razlikuje po tome što je reč o buddy filmu, o Holmesu u post KISS KISS BANG BANG danima, bez Blackovog šarma i humora naravno, ali sa Downeyem u glavnoj ulozi koji radi ono što je radio u KKBB plus sa obnovljenom idejom buddy filma koju je Black na neki način i vaspostavio u sam centar holivudskih komercijalnih koncepata, zajedno sa producentom Joel Silverom koji je uostalom radio i HOLMESa. U toj buddy hemiji očuvani su elementi Holmesovog i Watsonovog karaktera, njihove tipične osobine predstavljaju osnov njihove komunikacije i u tom smislu scenario je vrlo pažljiv i skrupulozan.

Isto važi i za strukturu samih postupaka glavnih junaka. Iako priča po strukturi nema veze za tipičnim Holmes pričama u kojima se postavi misterija a onda se prati kako se ona razotkriva, sakupljaju tragovi i sl. i moglo bi se reći da je bazirana više na DIE HARD mustri, što je takođe Joel Silverovo maslo, same akcije junaka su potpuno u skladu sa likom. Da, Holmes se dosta bije, ali su tuče postavljene tako da nam pokazuju kako je ta tuča samo artikulacija njegovog ozbiljnog razmišljanja o tome kako da naudi protivniku. Isto važi ia za sve akcione detalje, svaki od njih u sebi ima neke element dedukcije kojim se približava Holmesovom karakteru. Iako, možemo reći da ta akciona dimenzija nije nešto po čemu je Holmes poznat, iako znamo da se on vrlo dobro snalazio u opasnim situacijama čak i u pitomijim adaptacijama, ne može se osporiti da je ona ovde apsoluno personalizovana i da akcija zaista nije generic.

Isto važi i za negativca. Mark Strong je jedna jeremybrettovska pojava i bilo bi interesantno videti ga u ulozi Holmesa, možda u nekoj britanskoj seriji. Njegov negativac je na liniji Moriartyja (iako se i sam Moriarty pojavljuje i uspostavlja kao veliki arhinemezis) i Rit lepo pravi jednu steampunk interpretaciju Holmes-negativca.

Irene Adler se, ako imamo u vidu taj homoerotski odnos između Downeya i Lawa, koji je uostalom u samo osnovu Silverovog prilaza buddy junacima, ispostavlja kao višak, i ona je možda ponajviše zapravo ustupak tradiciji Holmes-filmova u ulozi žene kroz koji se objašnjava zašto Holmes ne voli žene. Doduše, Rachel McAdams ne uspeva do kraja da kanališe tu fatalnost i superiornost i do kraja filma ostavlja utisak nekakve damsel in distress koja je sporadično istinski bespomoćna, pa čak i nežna.

Ritchiejevo vođenje priče je bolje nego ikad a inscenacije su cool, sa rekonstrukcijom prljavom melting pot Londona koji liči na dickensovski košmar, bez prevelikih ličnih rediteljskih obeležja. Očigledno je da se Guy podredio funkciji pripovedača, da je svoje želje podredio potrebama priče i to čini SHERLOCK HOLMESa njegovim najboljim filmom.

Drago mi je da se Joel Silver sa ovim lepim filmom vratio na velika vrata, i da je u jednoj tako eksploatisanoj i prepoznatljivoj mitologiji ostavio i svoj autorski pečat kao producent prepoznatljivog stila.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, January 7, 2010

THE INVENTION OF LYING

Pogledao sam THE INVENTION OF LYING Matthew Robinsona i Ricky Gervaisa. Moram priznati da mi je za sada još uvek izmakla sposobnost razumevanja zašto je Gervais kultni komičar. Nemam ništa protiv njega i povremeno su mi njegovi TV radovi smešni, ali moram priznati da je to vid humora koji je prilično antipatičan. THE INVENTION OF LYINGS se jedva može i nazvati filmom pošto je reč o jednom vrlo jednostavno koncipiranom, sub-televizijski realizovanom high-concept skeču produženom da traje sat i po.

Ne može se Gervaisu i Robinsonu spočitati da film nije inteligentno postavljen na određenom nivou, međutim naprosto postoje određeni domeni filmskog izraza u kojima inteligencija ne može nadoknaditi odsustvo autentične filmičnosti i filmmejkerskog talenta i to se u ovom filmu itekako oseća. Cela priča sa svetom u kome svi govore istinu a samo jedan čovek zna da laže toliko je high concept da se na neki način highness of concept okreće protiv filma. Na sve to, Gervais i Robinson još i "varaju" pošto su ljudi pored toga što su iskreni uglavnom i priglupi što je prilično iritantno, i mislim da je pravi izazov trebalo da bude to da ljudi iako ne umeju da lažu ipak nisu budale, odnosno da iako sposobnost ekonomisanja iznošenjem svojih misli jeste jedna od karakteristika normalnog čoveka, ona ne utiče na neke duge sposobnosti pojedinca.

U tom smislu INVETION kliza i u sfere Judgeovog IDIOCRACYja koji je takođe imao svojih tegoba ali je ipak daleko bolji i efektniji film od INVENTIONa.

Nisam gledao Koeppov film sa gervaisom tako da ne znam kako funkcioniše kada ga drugi režiraju, ali u svakom slučaju INVENTION OF LYING deluje kao neka jako zastarela didaktička komedija nastala van Holivuda pre nekoliko decenija.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, January 6, 2010

HOUSE OF THE DEVIL

Ponekad me zaista rastuži stanje savremenog horora. Naime, iako je glupo reći da je išta lako snimiti, može se konstatovati da je zaista malo potrebno da se neki naslov pretvori u senzaciju nezavisnog horora. HOUSE OF THE DEVIL Ti Westa je najbolji primer toga.

Ovaj film nesumnjivo ima nekakav rediteljski koncept i u većem delu se sprovodi nekakav rediteljski postupak, međutim, to je otprilike sve što nudi ovaj film a to je ipak nedovoljno da se smatra ozbiljnim ostvarenjem.

Moja primedba čak i nije vezana za prvih 70 minuta filma u kojima se ne desi apsolutno ništa, kako bi se moglo očekivati. Štaviše, ja mislim da je taj očigledni problem zapravo najmanja mana filma. Ti West nas od početka priče ubaci u svoj ritam izlaganja priče i na neki način ko preživi prvih deset minuta prilagodi svoj organizam tome kako se odvija sledećih sat vremena. Ne mogu pri zdravoj pameti tvrditi da je tih prvih 70 minuta dobro, nije, ali nije nepodnošljivo i taj eutanazirani ritam ima svojih draži ali isto tako dovodi do išćekivanja ozbiljnog paybacka, i to ne u smislu da se sada strpljenje mora nagraditi ozbiljnim nasiljem već upravo da se ta serioznost i atipičnost moraju produžiti kad stignemo u ripper domen. Dakle, očekuje se interesantan rasplet, nešto zanimljivo, nekonvencionalno, dakako i spektakularno nasilno.

U tom smislu, Ti Westov najveći greh nije u tome što je prikazao satanizam kao nešto dosadno već u tome što ga je prikazao kao nešto banalno, skoro svakodnevno, ali ne in a good way. Naime, čak i ljudi koji nisu veliki poznavaoci horora, doživljavaju zaplete sa žrtvovanjem, satanističkim ritualima kao neku vrstu opšteg mesta, kao nešto što se viđa svaki dan. A o ljubiteljima horora da ne govorimo. Međutim, satanizam u HOUSE OF THE DEVIL je ne samo nedorečen, nego je do te mere banalan i infantilan, da je sam prikaz rituala zaista na nivou rituala kakav bi videli u crtanom filmu.

O nekim bazičnim stvarima od kojih zavisi dobar okultisitčki film da ne govorimo. HOUSE nam ne daje odgovore na ključna pitanja: Jesu li ovi satanisti neke budale amateri ili vrhunski okultisti? Jesu li oni zaista sposobni da učine to što misle, odnosno jesu li u Ti Westovom svetu moguće takve stvari (kraj za koji se opredelio sa sve uticajem droge i aluzijama na začeće je besramno jeftin)? Jesu li oni u tome uspeli slučajno ili namerno? Ako je uspelo, jel uspelo zbog njih ili zbog nje? Postoje li neki suštinski razlozi zbog kojih je ova devojka izabrana?

Sam ritual je zaista onako kako bi ga neko napisao za potrebe komedije koja ima satanističko žrtvovanje kao jedan od usputnih gegova. Nedorečenost motiva sekte bi bila legitimna kada bi ovo bio ozbiljan film koji kao ne želi da daje neke konačne odgovore jer je svestan da je njih nemoguće dati. Međutim, ovo nije takva vrsta filma. Ovo je film koji kada se dođe do horor invencije pada izuzetno nisko. Ono što stvar čini još bizarnijom jeste taj build up do žrtvovanja sa traženjem bejbisterke, njenim čekanjem i sl. koji nema apsolutno nikakav smisao u široj slici. Ja se ne razumem previše u satanizam ali koliko znam za ritual nije potrebno da se neko pre rituala dobrano smori, ili grešim? Ako grešim, trebalo je da nas autor obavesti o tome, da nam kaže da žrtva mora da se smori. Isto tako, otvara se čitav niz pitanja vezanih za uverljivost cele priče oko njenog regrutovanja koja u principu ne bih postavljao da film ne insistira toliko na tom ritmu koji bi trebalo da nam otkriva štošta a ne otkriva ništa.

Radujem se Tomu Noonanu u ulozi zlog okultiste as much as the next guy, ali nažalost Tom je omatorio i više nije spooky. Nešto se desilo, i ja sam iznenađen pošto je Noonan podela za to 1/1. Što se Mary tiče ona samo doprinosi neuverljivosti cele stvari. Zaista u godini kad smo gledali MARTYRS teško je spustiti se ovako nisko. Dok je Tom ikona za sva vremena, Mary ipak ima veze sa jednim humorističkim prilazom žanru i ona kao znak dovodi do prilične konfuzije pošto oneozbiljuje stvar koja je na nivou autorove ambicije vrlo ambiciozna i pretenciozna.

I to nas dovodi do cele 80s fakture. Prvo 80s filmovi o sektama su bili svakakvi, bilo je i gorih od Ti Westovog ali su svi imali conviction a ovaj to nema. Ti filmovi su na neki način pokušavali da nas ubede u svoje priče, a Ti West prvo vešto a zatim sve lošije balansira između želje da snimi film iz osamdesetih i snimanja filma o osamdesetim. Ukoliko je Ti West pokušao da nas podseti na te filmove, onda je u tome svakako uspeo, ali iz ove vizure zaista deluje uzaludno ulaganje takvog truda u jedan tako efemeran naum.

U svakom slučaju, HOUSE je simpatičan pokušaj ali na nivou rezultata reč je o jednom priličnom promašaju čijim autorima ne treba stvarati iluziju da ovo ima smisla. Šteta je što je veliki deo kritike to već uradio. Ukoliko nezavisni horor ostane na nivou pravljenja ovako polovičnih naslova teško da se može očekivati neki preporod na sceni.

* ½ / * * * *

Monday, January 4, 2010

THE TIME TRAVELER'S WIFE

Pogledao sam THE TIME TRAVELER'S WIFE Roberta Schwentkea. I ovaj naslov je spadao među najočekivanije i itekako je ispunio očekivanja. Schwentkeov film je baziran na romanu Audrey Niffenegger. Roman nisam čitao, ali mislim da je Bruce Joel Rubin uradio izuzetno zanimljivu adaptaciju koja je po mnogo čemu krajnje neobična. Naime, THE TIME TRAVELER'S WIFE je po svojoj daramaturškoj strukturi vrlo arty i ja bih ga definisao kao primer projekta o kakvom evropski reditelj sanja u Holivudu.

Reč je zanimljivoj i potpuno atipičnoj premisi, kvalitetnom scenariju i okolnostima u kojima to može da se snimi za solidne pare sa velikim zvezdama. To je san svakog evropskog reditelja kada ode u Holivud, a za Schwentkea bih rekao da, imajući u vidu njegove evropske filmove, verovatno baš u Holivuduu snimio svoj najavangardniji film. Iako je film dosta solidno prošao u bioskopima, jedina prednost koju bi ovaj naslov imao u Evropi jeste to što bi da je evropski film bio tretiran kao ozbiljno remek-delo a osvojio bi sigurno i neku veliku festivalsku nagradu

Nažalost, u holivudskim okolnostima, TIME TRAVELER'S WIFE naišao je na niz prepreka, prvo se New Line koji ga je proizveo (obratite pažnju na New Line tradiciju filmova o putovanju kroz vreme sa THE BUTTERFLY EFFECT) fuzionisao sa Warnerom a zatim je sam producent filma, Brad Pitt, imao sličan projekat BENJAMIN BUTTON što je dodatno odložilo premijeru TIME TRAVELERa. Ako se tome dodaju i prilične komplikacije vezane za to kako treba marketovati ovaj film jer je njegovu ciljnu grupu zbog krajnje neobične strukture, jako teško definisati, na kraju je pušten kao ljubavna drama, bez većih petenzija.

I formalno, TIME TRAVELER'S WIFE jeste ljubavna drama, ali u najboljem smislu te reči, nikako ne na liniji Nicholasa Sparksa. Premisa sa čovekom koji putuje kroz vreme protiv svoje volje predstavlja osnov za ljubavnu priču o dvoje ljudi koji su osuđeni jedno na drugo i čiji je odnos ugrožen zbog hendikepa jednog od njih. Međutim, pošto je junakov hendikep do te mere bizaran, to uopšte ne izgleda patetično jer je identifikacija na nivou gledaočeve percepcije da mu se tako nešto može desiti apsolutno nemoguća.

Zatim, ono što je naročito interesantno jeste to da se premisa sa putovanjem kroz vreme samo tumači kroz konsekvence na ljubavni/bračni odnos dvoje ljudi, nema nikakve zavere, borbe sa nekim negativcima i sl. pored toga. Odnos koji se razvija između likova je interesantan i ima vrlo ozbiljnu dimenziju, Schwentke i Rubin koriste jednu krajnje bizarnu premisu kako bi tumačili ozbiljne probleme. Taj spoj normalnog, racionalnog i apsolutno sumanutog, podsetio je na Cronenberga, a film ima i jednu apsolutno vintage cronenbergovsku deonicu.

Na neki način, TIME TRAVELER'S WIFE je najbolji superherojski film ikada snimljen pošto tematizuje sudbinu čoveka koji ima hendikep jako sličan supermoćima kakve kroz nesreće i traume stiču superheroji i prelama ih kroz prizmu običnog života i nemogućnosti emotivnog ostvarivanja usled tog problema. Naravno, nikada nijedna strip ekranizacija neće moći da bude ovakva ali ja bih svakako tumačio TIME TRAVELER'S WIFE i iz kanona superherojskog filma.

U dramaturškom smislu, Rubin je vrlo interesantno postavio scenario. Naime, za razliku od tipične holivudske dramaturgije u kojoj bi glavni junak imao proaktivniju ulogu, uzimao stvari u svoje ruke i sve bi bilo garnirano sa više logike, TIME TRAVELER je napisan kao jedan experience u kome se vremena mešaju, životna dob likova se razlikuje pre svega po frizurama, ali film nije konfuzan, ili je konfuzan onoliko koliko je cela situacija konfuzna junacima. Ovako atipičan dramaturški pristup svakako pomaže tom overall arty utisku filma.

Kad je reč o samoj temi putovanja kroz vreme, ovde je hronomocija samo device i u tom smislu logiku tog segmenta treba zanemariti. Dakle, ovo nije film o putovanju kroz vreme za one koje zanima sama tehnologija tog čina jer će oni sigurno naići na gomilu grešaka. Međutim, što se konkretne priče tiče, taj motiv je vešto postavljen i konsekventno upotrebljen.

Prava je šteta što studio nije imao veće ambicije sa ovim filmom, pre svega u smislu plasmana na festivale i borbe za nagrade. Isto tako, smatram da je solidan bioskopski uspeh zaista fantastična stvar za film koji je ovoliko off-the-wall, i pokazuje zaista izvanredno gledalačko obrazovanje i toleranciju svoje publike.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, January 3, 2010

BESMRTNA MLADOST

Reprizirao sam BESMRTNU MLADOST Vojislava Nanovića, jedan od prvih filmova nastalih u posleratnoj Jugoslaviji. U odnosu na prvo gledanje, sada mi je delovao slabije, međutim, to ga ne čini manje zanimljivim. Naime, Nanović je bio poznati beogradski ilegalac, na neki način on je bio nekakav Prle ili Tihi i u BESMRTNOJ MLADOSTI je kanalisao svoja iskustva iz rata. BESMRTNA MLADOST je u tom smislu pionirski primer filma o urbanoj gerili za vreme NOBa. Nanovićev rediteljski postupak je naravno početnički, i to kod samog reditelja koliko na nivou cele infrastrukture, iako se vidi da ima rediteljski dar Nanović u tom trenutku nema uslove da ispuni svoju viziju u potpunosti. U tom smislu, BESMRTNA MLADOST je zanimljiva kao priča koja je na nivou postavke priče vrlo realistična i bliska istorijskim događajima.

Naime, Nanovićevi likovi su ilegalci koji odrađuju nekakve low-key kombinacije, neke sitne pickupove, distribuciju letaka, krađe oružja, male diverzije. Dakle, oni su daleko od comic book akcije OTPISANIH sa masovnim masakrima Nemaca. E sad, izvesna teatralnost glume, poneka slabija rešenja na nivou mizanscena, odsustvo glavne priče i dramskog konflikta na nivou celine, čine da film ne bude onoliko ubedljiv kao neke kasnje priče o ilegalcima koje su paradoksalno verovatno bile dalje od istine.

U to smislu, interesantno je da BESMRTNA MLADOST u sebi nosi dosta od atmosfere omladinskog filma jer nanovićevi likovi su manje-više goloruki i protiv okupatora sprovode minimalno nasilje, više ih pobeđuju nekom vrstom dečjeg nestašluka, a motivisani su mešavinom patriotizma i infantilnosti.

BESMRTNA MLADOST je takođe jedan od retkih filmova koji prikazuje scenu pregovora između mladih ilegalaca komunista i patriota monarhističkog usmerenja. Iako ih na kraju monarhisti odaju, ali više iz ličnih nego ideoloških razloga, ovo je redak film koji pokaztuje saradnju komunista i rojalista u antifašističkoj borbi. Kasnije će zbog takvih scena (prikazivanje četnika u umerenijem svetlu) Nanović imati probleme sa filmom ŠOLAJA.

Na nivou kadriranja, Nanović se služi jednostavnim ali artikulisanim , pismenim stilom i vrlo dobro realizuje potere i suspense scene. U tome mu znatno pomaže i sam grad Beograd koji je bio prepun ruševina i zaista je ima sveže rane posle rata koji se završio tek tri-četiri godine pre toga.

Iako ima par plakatskih scena, u kojima se naivni propagandizam oličava uglavnom u nemotivisanim monolozima, Nanovićev film je inače začuđujuće odmeren i na nivou same suštine i priče nije plakatski već je pre svega fokusiran na likove i njihove aktivnosti.

Sve ovo čini BESMRTNU MLADOST jednim od atipičnih i neobično zanimljivih partizanskih filmova, kao i jednim od ključnih naslova iz segmenta o "urbanoj gerili".

* * * / * * * *

PUKOVNIKOVICA

Pogledao sam PUKOVNIKOVICU Đorđa Kadijevića. Reč je o filmu koji dobija na naročitom značaju ako imamo u vidu da se bavi temom uticaja jedne gradske, otmenije žene na muškarce u toku prvog svetskog rata. Ta tema je u proteklih godinu dana, u filmovima SVETI GEORGIJE i BESA bila na neki način najviše tretirana i nametnula se kao ključna kad je reč o obdelavanju priča iz tog perioda.

Kadijevićev film ima ogroman potencijal i prava je šteta što usled prilično slabe dramaturgije na nivou vođenja priče i uvođenja preokreta odnosno konstruisanja situacija i konačno nedoslednog rediteljskog postupka nije više iskoristio potencijal koji je priča imala.

Naime, situacija da pred kraj rata, pukovnik gubitničke austrougarske vojske biva više uznemiren time što mu dolazi žena usled čega više ne može da kurvari, nudi ogroman potencijal, a naročito kada se njegovi vojnici potrude da pošto objave da je mrtav tako i bude. Nažalost, jedan od ključnih preokreta u filmu vezanih za priču o podmetanju leša pati od dosta slabe dramaturške postavke koja ne samo da ga minimalno koristi na planu zapleta već na neki način želja njgovih ljudi da ga smaknu ostaje na nivou podrazumevanja, i situacija smaknuća ne nosi nikakvu dramatičnost, iako je to itekako mogla.

Osnovna priča o dva vojnika zadužena da brinu o njegovoj ženi uspeva da očuva svoju znakovitost i vrlo je jasan taj gubitak poštovanja koji oni pokazuju kada pukovnik pogine, odnosno kada se ispostavi da je sila koja ih kolonizovala (njih dvojica su Srbin i Mađar) na izdisaju. Nažalost, na toj liniji zapleta najviše se pokazuje nekonzistentnost Kadijevićevog rediteljskog postupka pošto su ova dva junaka u pojedinim momentima gotovo tatijevske karikature a najboljim fazama su tipični slackeri iz vojske što je nekako i najubedljivije.

Sporadično PUKOVNIKOVICA zaista pokazuje potencijal da bude jedna krvavo ozbiljna varijacije na TWO MULES FOR SISTER SARA, ali nažalost u ukupnom skoru, Kadijević i ekipa prave previše grešaka u koracima i gotovo pretvaraju u veresiju.

PUKOVNIKOVICA čak i sa tom dramaturškom zakržljalošću i nedoslednim rediteljskim postupkom ipak ima kvalitet i svakako spada među filmove koje treba pogledati. Štaviše, određeni broj nedostataka joj se može oprostiti iz prostog razloga što je ovo ipak film iz 1972. kada naš film nije u embrionalnoj fazi i već je produkovao jako ozbiljna remek-dela ali ipak određena supotilnost i minucioznost rediteljskog postupka u to vreme još uvek nisu postojali kod nas i nisu bili omasovljeni.

Sasvim je moguće da bi čak i takav postupak sa sve slapstick i gotovo grossout elementima funkcionisao u interpretaciji nekoga ko ima dar za komediju ali nažalost, Kadijević nije reditelj sa takvim smislom za humor na ekranu.

U svakom slučaju, PUKOVNIKOVICA nesumnjivo jeste vanserijski film, i naslov koji treba ispratiti sa pažnjom. Samo je šteta što nije onoliko dobar koliko je mogao da bude.

* * 1/2 / * * * *