Sunday, November 29, 2009

PREDMESTJE

Pogledao sam PREDMESTJE Vinka Moderndorfera. Dopao mi se prethodno njegov POKRAJINA ŠT.2, i iako PREDMESTJE u stilskom smislu nije toliko blisko žanru ili nečemu što ja više pratim i volim, sigurno je reč o kompletnijem i zaokruženijem filmu. Dok je osnovni kvalitet POKRAJINE bila sposobnost da kroz senzacionalistička rešenja, prevaziđe brojne nejasnoće i nedostatke, PREDMESTJE je mnogo temeljnije postavljen film koji ne seže za senzacionalizmom, premda, obiluje vrlo atraktivnim deonicama.

Filmovi kao što je PREDMESTJE nesumnjivo dosta liče na evropski film, na neki recimo španski ili eventualno francuski film o nezadovoljstvu belih muškaraca srednje klase u predgrađima, i iako bi neko mogao reći da je derivativan, međutim, čini se da slovenački film očigledno ima određeni korpus tema koji je jugoslovenskom filmu generalno bio stran, kao što je recimo pitanje doseljenika i ekonomske imigracije. U tom smislu, ova priča koja se bazira na tenzijama prema doseljenicima nama može delovati neobično u ambijentu koji nam je ipak polupoznat.

Moderndorferov stil uspeva međutim da uvede posebnu dimenziju crnog humora, pa čak i elemenata horora u solidno fundiran socijalni kontekst, i prilično dobro psihološki postavljene likove. Ipak, rediteljeva ideja svakako bila da komunicira na nivou srednjeevropskog filma, ta stilska iskliznuća prema trileru i hororu nisu toliko barokna kao u POKRAJINI. Međutim, ona postoje i odlično zaokružuju priču.

Naravno, površinski ksenofobni problem proističe iz nerazrešenih libidinalnih pitanja, klozetovane homosekusalnosti, frustracije, alkoholizma, i Moderndorfer je vrlo otvoren, čak razigran u tematizaciji tih pitanja i što je još važnije ni u jednom momentu njegovi nesrećni likovi ne deluju patetično.

Upravo ta razigranost mu i omogućuje da jednu skoro pa crnotalasovsku priču o grupi usamljenih, frustriranih sredovečnih Slovenaca u ljubljanskom predgrađu, i njihovu opsesiju mladim parom doseljenika i njihovim seksualnim životom, polako odvede u pravcu voajerizma, pa na kraju i nekih mračnijih delatnosti a da to sve deluje kao prirodan i uverljiv razvoj.

Film je slikao Dušan Joksimović i zaista kako sam već primetio i u POKRAJINI čim se izmesti iz naših uslova vrati se u formu. Recimo, ovako je trebalo da izgleda ČEKAJ ME JA SIGURNO NEĆU DOĆI. To je nivo na kome bi trebalo da se radi provokativna drama sa socijalnom i seksualnom provokativnošću.

Zaista po dometu filma, na svim nivoima, očigledno je da je reč o ostvarenju koje prevazilazi naše regionalne okvire.

* * * / * * * *

Saturday, November 28, 2009

NINJA

Pogledao sam film NINJA Isaaca Florentinea.

Isaac Florentine je delovao kao nova velika nada DTV filma, kada je postigao veliki uspeh sa UNDISPUTED 2, međutim, na kraju, ispostavilo se da je on započeo neke stvari a da su drugi više imali koristi. Možda to ima vze i sa nekim njegovim rediteljskim ograničenjaima, ali činjenica je da je Florentine lansirao Scott Adkinsa, da je Florentine uveo Michael Jai Whitea u respektabilne DTV vode, konačno da je on među prbima uveo JJ Perryja kao koreografa akcije.

Ove godine, Michael Jai White je imao BLOOD AND BONE a JJ je privukao pažnju u TORURNAMENTu a oba ova naslova su tokom sezone proglašena za najbolje DTV filmove, možda čak i u istoriji ovog produkcionog profila. I u oba slučaja, Isaacovi saradnici rade bez njega.

NINJA je film sa Scott Adkinsom. Reklo bi se da je profilisan da bude DTV parnjak NINJA ASSASSINu, da se na najbolji mogući način eksploatiše taj revival ninja filma.

Kao klinac bio sam veliki fan ninja filmova i ono što sam najviše voleo u njima, od naslova sa Sho Koshugijem, preko FIVE ELEMENT NINJA pa sve do potpunih opskurnosti tipa filipinsko-američkog NINJA WARRIORS sa Ron Marchinijem, jeste taj spooky momenat u kome su njihovi načini ubijanja na ivici horora, i ta pozicija da u suštini niko se drugih ninji ne može da ih pobedi, da je pred njima i najmoćnija policija sa konvencionalnim vatrenim oružjem, nemoćna.

NINJA Isaac Florentinea nažalost više je na liniji konvencionalnog martial artsa i ninje nisu apsolutno nadmoćne, pa i same povremeno posegnu za vatrenim oružjem. U tom smislu, ovaj naslov ne može da zadovolji ikoga ko je tokom osamdesetih pasionirano čitao časopis TAJNE NINĐI ili pak odrastao uz ovu vrstu apsoultne mistifikacije tog miljea.

Scott Adkins je cool u glavnoj ulozi i još od vremena kada je Dolph Lundgren bio kadar da se bije nismo imali krupnog belca koji ovako dobro vlada veštinama, bez problema odrađuje udarce nogom i razna bacanja. Od starta je bilo jasno da će Adkins biti leading man i u ovom filmu je to i ispunio.

Kad je reč o akciji, Isaac isporučuje nekoliko vrlo solidnih od kojih su napad u stanu i borba u vozu najspektakularnije. Ono gde Isaac međutim pada jeste vezivno tkivo u kome on zaista ne uspeva da postigne visok nivo, ne samo zato što je priča bezveze (nismo se ni okupili zbog priče) nego ti delovi deluju kao da su malo nemarnije realizovani.

Čitav film deluje malo arhaično, što je OK, ali povremeno koristi savremene efekete i wire fu što ga čini neujednačenim. Sasvim sigurno posle TOURNAMENTa, Isaa Florentine pripada drugoj ligi, a Scott Adkins bi trebalo da se potrudi kao leading man prilikom izbora projekata.

NINJA je u tom smislu cool projekat, ima kopču sa bioskopskim filmom na koji aludira (u Maleziji čak ide i u bioskope) i to je sve u redu. Međutim, DTV je odmakao od ovog nivoa tokom 2009. a taj pomak se u ovom filmu nije osetio.

* * / * * * *

GAMER

Pogledao sam GAMER Neveldinea i Taylora.

Da razjasnim odmah na početku, za mene je nastavak CRANKa njihov definitivni film (još uvek, voleo bih da ga prevaziđu mada ne znam kako ) i GAMER je, po mom mišljenju, ipak znatno slabiji pošto za razliku od CRANKa koketira sa nekom vrstom respektabilnosti, smisla i angažmana.

Isto tako, moj subjektivni odnos prema Gerardu Butleru je znatno nepovoljniji od njegovog generalnog imidža. Za razliku od Stathama čiji sam fan, Butler mi je sirovina čiji uspeh ne razumem u potpunosti, i iako ne mogu osporiti da on elementarno funkcioniše u kontekstu GAMERa, šteta je što tu ulogu ne igra Statham, naročito pošto se dobro pokazao u vrlo sličnom DEATH RACEu.

GAMER na neki način i pripada toj DEATH RACE koncepciji, savremenog futurističkog filma izmeštenog tek nekoliko godina u budućnost u kome se reality TV bavi programima u kojima s ljudi međusobno ubijaju. To je kao SF premisa u suštini vrlo pase, GAMER konkretno liči na RUNNING MAN, a sam RUNNING MAN ima preteče u naslovima kao što je LE PRIX DU DANGER i sl.

Na nivou koncepta dakle Neveldine i Taylor se bave dosta bajatom postavkom i na nju kao takvu troše dosta vremena tako da se ne može reći da im je ona samo opravdanje za snimanje akcionih scena. Međutim, u toj zaostalosti i naivnosti SF premise i njihovim tretmanom antiutopijskog društva i pokreta otpora u njemu, leži i jedan od najvećih retro-kvaliteta ovog filma a to je jedna carpenterovska atmosfera na tragu THEY LIVE. U ovom filmu, Nevedine i Taylor vrlo carpenterovski prave film-artefakt, u kome interesantni detalji nadilaze film i dramski sadržaj kao celinu, i slično njemu nude jednu prilično retro vizuru, u njihovom konkretnom slučaju pre svega u ključu osamdesetih.

Verhoeven je u svojim futurističkim filmovima, naročito u TOTAL RECALL pravio slične zahvate, s tim što je Verhoeven ipak ozbiljan autor čiji filmovi imaju jedan zaokružen integritet dok su Neveldine & Taylor više nestašni klinci filmmakeri u čemu i jeste njihov osnovni šarm.

Kad je reč o stilu, smireniji je nego u CRANKu, i Neveldine & Taylor imaju neke specifične zahteve na koje dosta solidno odgovaraju, a to su scene igara u kojima su uspeli da zarobe taj utisak da nije reč o običnoj akcionoj situaciji nego da tu postoji još nešto pored toga i svakako da te sekvence imaju autorski pečat.

Ipak, za razliku od CRANKa, akcija nije non-stop, ima tu i dosta scena u kojima se izlaže zaplet i u njima se Neveldine & Taylor pristojno snalaze.

Što se odnosa prema igrama tiče, a to je tema ovih par dana, posle PANDORUMa, za razliku od CRANKa koji je potpuno na liniji GTA i uspeva da zarobi psihologiju ugođaja u toj igri na najbolji mogući način, GAMER, iako se formalno bavi igrom, nudi u stvari vrlo naivan prikaz igre i igranja.

GAMER u svakom slučaju donosi nesvakidašnju energiju za savremene uslove. I što je još važnije, nudi jedan vrlo lep retro ugođaj. Ipak, sasvim je sigurno da ima neobično usku ciljnu grupu pošto ne znam koliko su ovi kvaliteti zanimljivi široj publici danas. U tom smislu ne čudi tendencija da se Neveldine & Taylor istisnu van bioskopskog filma.

* * * / * * * *

Friday, November 27, 2009

PANDORUM

Zahvaljujući Mehovoj ažurnosti pogledao sam PANDORUM Christiana Alvarta.

Film nije toliko loš kako pričaju, premda jeste prilično bezveze. Međutim, koliko god bio prilično bezveze za gledanje, bio mi je izuzetno zanimljiv za analizu.

Paul WS Anderson je producirao PANDORUM i iako nije bio ni scenarista ni reditelj, neusmnjivo je da je imao važnu kreativnu ulogu u ovom filmu. Kada sam pisao o Andersonovom filmu DEATH RACE, spomenuo sam Andrsonova rešenja koja su prenela gejmerski duh u sekvencu trke kada se iznenada u borbu uključi i veliki naoružani šleper. Još je u toj sekvenci bio jasan vrlo dobar vid aproprijacije gejmerskog iskustva odnosno mentaliteta i dramaturgije igre na film.

PANDORUM s druge strane na nivou celog filma donosi atmosferu igre, pre svega kroz jedan globalni utisak da gledalac pre svega tokom gledanja prisustvuje priči u kojoj je likovima jako zanimljivo ali njemu baš i nije. U tom smislu, PANDORUM ostavlja utisak gledanja igre koju neko drugi igra i čini se da bi sve bilo mnogo zanimljivije kada bi tebi neko dao džojstik u šake.

PANDORUM ima priču koja se odvija potpuno kao u igri. Prelazak prepreka nagrađen je scenom u kojoj se unapređuje plot, saznaje deo slagalice i postavlja situacija za sledeću borbu. I tako u nekoliko navrata. Problem je u tome što razmere borbe, uloga i ciljeva za koje se junak bori nikada nisu do kraja jasne gledaocu, iako glumci emituju utisak da je likovima sve aposlutno jasno i da je njima vrlo zanimljivo.

Isto tako, vrlo je interesantno da se situacije slično igri prevazilaze i da kada se nešto "prevaziđe", da ne kažem "pređe", obično se ne vraća niti zaigra kasnije.

Kao što sam mislio da je u konstrukciji pomenute scene u DEATH RACE, primena igara bila povod za cutting edge dramaturško rešenje, tako u PANDORUMu ona odmaže filmu, ali moram priznati da mi je u tom smislu, promišljanje takve dramaturške situacije bilo vrlo interesantno, i da sam gledajući PANDORUM zaista mnogo naučio.

Na neki način, može se reći da je PANDORUM jedna prilično eksperimentalna sturktura u tim delikatnim aspektima vođenja priče. I svakako rezultati govore da je reč o neuspelom eksperimentu. Ipak, meni je drago što se ovakav eksperiment desio i osećam se gledalački bogatiji posle ovog filma.

* * / * * * *

Thursday, November 26, 2009

BAKLAVA

Pogledao sam čuvenu BAKLAVU Aleksa Petrova i mogu reći da mi je to bio jedno od mučnijih iskustava. Naime, taj film po svom pristupu priči i stilizaciji jako podseća na Želimira Žilnka a po svom vizuelnom konceptu, u najboljim deonicama podseća na spotove Van Gogha iz sredine devedesetih. Reč je o nekakvom pretencioznom, autorasističkom kolažu žilnikovskih situacija, uglavnom lišenih nekog smisla, montiranih na nekakvu generic muziku koja je daleko ispod Breginog nivoa balkansploitationa i bliža je liniji Kal ili No Smoking Orchestre.

Žiklnik međutim u svojim filmovima uvek ima neke zanimljive likove ili temu, o potici da ne govorimo, dočim je BAKLAVA kao neki histeričan pokušaj lošeg reditelja spotova da snimi nekakav film o balkanskom haosu i užasu.

U svakom slučaju, meni je BAKLAVA zaista bila nepodnošljiva i pogledao sam je do kraja isključivo da bih imao pravo da je pljujem.

MOTEL SEONINJANG

Zbirka četiri priče smeštene u motelsku sobu pod naslovom MOTEL SEONINJANG Park Ki-Yonga dokazuje bolnu istinu da je čak i Bong Joon Ho, velikan savremenog svetskog filma, nekada bio student.

Bong je u ovom zajedničkom zločinačkom poduhvatu imao ulogu saučesnika, potpisan je kao pomoćnik režije i ko-scenarista.

Što se posla pomoćnika tiče, uradio ga je vrlo dobro i omogućio je Wong Kar Waijevom redovnom saradniku Christopher Doyleu da postigne svoje karakteristične zahvate i omogući da Park Ki-Yongov showcase film dobije iznenađujuće visok nivo egzekucije.

Kad je reč o scenariju, međutim, MOTEL je tipičan studentski rad, pretenciozan bez pokrića, grčevit u pokušaju da pokaže šta sve autori znaju i donosi nekoliko najpre neubedljivih priča koje se ipak automatski aboliraju time što jedna od priča govori o snimanju studentskog filma.

Ta priča o snimanju studentskog filma u krajnjoj liniji zapravo razotkriva suštinski krajnje benignu klinačku prirodu ovog ostvarenja koje izgleda kao korejski film kako ga zamišljaju oni čije je strpljenje za azijsku kinematografiju nepovratno osakaćeno FESTom.

* * / * * * *

Tuesday, November 24, 2009

THE DEEP

Pogledao sam THE DEEP Peter Yatesa, jednu od post-JAWS ekranizacija romana Petera Benchleya koje su označile nastanak prilično bizarnih promašaja. Prvi među njima bio je THE DEEP iz 1977. godina a drugi je još bizarniji i vrlo uvrnuti THE ISLAND Michael Ritchieja.

THE DEEP ima vrlo čudan problem proistekao iz toga što se previše vremena u filmu troši na razrešavanje misterije koja ne samo da je nevažna za suštinu filmskog izraza kojim se Yates bavi ovde, a to je glossy suspense triler, nego toj misteriji koja je naravno pulp daje i neku pseudoistorijsku dimenziju, čak kao da akcenat filma stavlja na nju što je potpuno pogrešno i u krajnjoj liniji devalviralo je film.

U deonicama kada se likovi ne iscrpljuju pričama o potopljenim brodovima, Yates donosi iznenađujuće energičan i nasilan triler sa ogromnom minutažom maestralno realizovanih podvodnih scena. Ov su glavni adut, ali pored njih, postoji i jedna izvanredna tuča na industrijskom liftu, sjajna potera uskim putem kada kamion preteći goni junake na mopedima i produžena tuča dvojice silosa u kući Robert Shawa.

Shaw, u podeli ponovljenoj iz JAWS, igra malo arhaičnijim stilom od Noltea i Gosseta i razbija ton filma, ali ipak lepo ga je videti na ekranu u jednom ovakvom mačo kontekstu.

Yates u suspense scenama briljira i drži nivo produkcije na visokom nivou. Ipak, kao što već rekoh on je vinovnik i osnovnog pripovedačkog problema filma. Ipak, THE DEEP je esencijalan naslov za ljubitelje underwater trilera jer uprkos brojnim nedostacima spada među moćnije realizovane naslove tog tipa.

Stockwellov INTO THE BLUE je par decenija kasnije pokazao kako se sa pravom minutažom i dozom pretenzije radi triler ovog tipa.

* * 1/2 / * * * *

Monday, November 23, 2009

CHANGING LANES

Reprizirao sam CHANGING LANES Rogera Michella. Ovom filmu je frustrirajuće malo falilo da bude sjajan. Štaviše, rekao bih da je imao sreće što na putu ka sjajnom filmu, autori nisu zaboravili da snime dobar film.

Ovaj film je svakako dobar sa nekoliko briljantnih deonica i idejom koja ga smešta na liniju interesantnih major filmova posvećenih analizi anksioznosti savremenog američkog japija, kao što su recimo bili WALL STREET ili FALLING DOWN. Paradigmatično, oba sa Michael Douglasom, o kome sam već pisao kao o zaštitnom licu filmova na ovu temu.

Scenario koji su napisali Chap Taylor i Michael Tolkin pokušava i uglavnom uspeva da funkcioniše na dva koloseka. Onaj koji je denotativan je suštinski krajnje redak a to je priča o dva čoveka, civila, koji čine sve što je u njihovoj moći da jedan drugom ozbiljno zagorčaju život. Takve stvari su obično ili ostavljene za komediju ili to rade policajci, serijske ubice i sl. U CHANGING LANES su to dva obična čoveka koji se bore, podmeću i svete, manje-više u legalnim okrvirima, s malim iskliznućima u movie logiku. Na ovom planu film ipak ima najveći problem, a to je što su unutar situacija koje su koncipirane kao moralne probe, i u miljeu koji je prepun moralne ambivalencije, junaci dosta jasni u svojoj suštinskoj dobroti. Naročito mislim da je Affleckov lik trebalo da bude nešto ciničniji i da posle near death saobraćajne nesreće pređe na stranu Dobra.

Ono što međutim besprekorno funkcioniše jeste ideološka dimenzija prikaza američkog društva, koja je retko oštra i retko razborita za američki film, pošto razobličava ne samo korporaivno licemerje nego i sve one tzv. humanitarne akcije kojima se kupuje miran san. Žižek je ispisao tomove o tome a ovaj film je na toj liniji.

Roger Michell je celu priču besprekorno i dinamično realizovao, i CHANGING LANES sasvim legitimno može da se gleda kao triler o urbanoj anksioznosti iako je u suštini pre svega politički film.

Tolkin je na nivou tretmana karaktera, već napisao sličnu priču u Altmanovom PLAYERu, i tamo je upravo taj element likova bolje funkcionisao. Međutim, ako se uzme u obzir vrlo konzistentan opus sa naslovima kao što su PLAYER, CHANGING LANES, NEW AGE i RAPTURE, Tolkin se nameće kao jedan od najinteresantnijih angažovanih scenarista u Holivudu koji unutar major filma preispituje socijalne odnose.

* * * / * * * *

Sunday, November 22, 2009

RIOT IN CELL BLOCK 11

Pogledao sam RIOT IN CELL BLOCK 11 Dona Siegela.

Ovaj film je jedan od početnih Siegelovih uspeha kada je radio još u dubokoj B-produkciji. Na samom filmu značajan doprinos dao je i i njegov tadašnji pomoćnik režije Sam Peckinpah koji mu je pomogao da okupi razne besprizornike da statiraju kao zatvorenici, a isto tako ugled Samove porodice omoguićio je snimanje u Folsomu.

Ovaj film donosi preciznost i jednostavnost Siegelove B-faze, svedenost postavke spojene sa psihološkom pregnantnošću dramskih situacija i interesantnim karakterima. Za razliku od većine sličnih B-filmova tog vremena koji danas deluju prazno, Siegelovi stoje zbog upečatljivih likova i izuzetnih vizuelnih rešenja koja izdižu materijal na viši nivo.

Kroz vešto kombinovanje igranog i dokumentarnog materijala, Siegel istovremeno svojoj minimalističkoj B-priči daje production value i socijalni značaj, i što je još važnije, autorsku slobodu B-filma koristi da bi napravio priču u sivoj zoni kakva nije bila svojstvena Holivudu tog vremena.

Po nivou odsustva hepienda, RIOT IN CELL BLOCK 11 bi se mogao posmatrati i kao neka vrsta zatvorskog, političkog noira, a tretman medija u ovom filmu i njihove uloge u političkoj borbi može se smatrati apsolutno vizionarskim.

U tom smislu, RIOT je odličan primer kako su majstori uspevali ne samo da estetski prevaziđu ograničenja B-filma nego i da proizvedu film koji ima neočekivanu ideološku provokativnost i angažman kakav je obično očekivan od A-filma uglednih autora.

* * * / * * * *

Saturday, November 21, 2009

THE DECEIVERS

Pogledao sam Nicholas Meyerov THE DECEIVERS. Reč je o vrlo neobičnom filmu, tim pre jer je reč o produciji Ismaila Merchanta a znamo kakve filmove je on pravio.

Doduše, postoji teorija kako su Merchant-Ivory bili ključna produkciona kuća za prikazivanje britanske prošlosti dočim je Working Title kuća koja najbolje prikazuje britansku sadašnjost. U tom smislu kao što je u poslednje vreme i Working Title sa naslovima kao što su SHAUN, HOT FUZZ ili GONE iskoračio iz tipičnih richardcurtisovskih okvira, tako nešto je radio i Merchant, doduše samo sa ovim naslovom.

Pierce Brosnan igra britanskog oficira u Indiji početkom 19. veka koji shvata da postoji tajno društvo ubica Thuggee koje ubija putnike na zabačenim stazama, a potom prodaje njihovu robu. Međutim, to tajno društvo ima i mističnu dimenziju pošto sebe smatraju sledbenicima boginje Kali i imaju vrlo razvijen sistem rituala koji podrazumeva religijske običaje ali i konzumiranje halucinogenih opijata.

Oficir se, prilično neuverljivo, ubacuje undercover u društvo, i počinje da učestvuje u akcijama zajedno sa njima i polaku gubi ideju kako da se iz svega toga izvuče odnosno kao da ih uništi.

Meyer je intrigantan pisac, a pristojan reditelj, međutim, nažalost on se u ovoj priči nije snašao na adekvatan način pošto pre svega, sve je izuzetno zastarelo na planu inscenacije, vođenja priče i neverovatno je da je neko uopšte snimio ovakav film i pustio ga 1988. Da nije u koloru, DECEIVERS bi jako podsećao na kosovske vesterne Žike Mitrovića, koji su pak snimani dobrih četvrt veka pre njega.

U tom mitrovićevskom smislu, Meyer uspeva da uhvati izvesne nijanse lokalne atmosfere i ta rediteljska anahronost u pojedinim sekvencama dobije smisao jer epohi daje neki specifičan kvalitet fizičke opipljivosti, koji često nedostaje filmskim rekonstrukcijama, međutim, to ipak nije dovoljno da opravda ovakav rediteljski postupak.

Što se tiče vođenja priče, jako je teško uopšte preći preko neuverljive infiltracije glavnog junaka među opake ubice, a kasnije, zaplet se ne razvija u skladu sa svojim potencijalom.

Iako se pojedine scene po napetosti i strukturi, te uvođenju halucinogenih detalja graniče sa hororom i sporadično donose efekat, sve je to prilično tanko.

Međutim, sama priča koja je bazirana na istinitim događajima nudi veliki potencijal, čak možda i za rimejk i to sigurno dodatno devalvira domet Meyerovog filma.

* * / * * * *

Friday, November 20, 2009

BUTTERFLY ON A WHEEL

Pogledao sam BUTTERFLY ON A WHEEL Mike Barkera. Pre samo deset godina, ekipa koja je radila ovaj film imala je potpuno drugačiju poziciju. Pierce Brsnan je bio James Bond, internacionalni superstar, Mike Barker je u to vreme snimio BEST LAID PLANS - izvanredan neo noir po scenariju Teda Grifina i dlovalo je da je velika karijera pred njim (kao i pred Griffinom koji je ipak kasnije našao svoje mesto u glavnom toku) a Maria Bello i Gerard Butler su bili tek na početku. Danas je međutim na najvišoj poziciji upravo onaj koji je najslabija karaika ovog filma - Gerry Butler; Barker je poluopskurni hacker; Brosnan je i dalje zvezda ali luta u potrazi za hitom i identitetom posle Bonda dočim je Maria Bello ostvarila pristojnu karijeru.

U filmu BUTTERFLY ON A WHEEL, svi oni rade najbolje što umeju, ali nema pisca Griffinovog nadahnuća da napiše sxcenario i nažalost Butleru je prepušteno da vuče film na svojim plećima a on je u ovoj grupi najmanje zanimljiv glumac.

Bilo bi interesantno uporediti BUTTERFLY sa LAW ABIDING CITIZEN pošto imaju sličan motiv running against the clock ucene s tom što je BUTTERFLY na kamernijoj home invasion liniji josephrubenovskog tipa sa malim uplivom COLLATERALa i DIE HARD WITH A VENGEANCE.

Gerard Butler je neubedljiv kao japi, on je naprosto prevelika sirovina za tu ulogu. Ne deluje ni kao brainiac niti kao neko ko bi bio muž Marie Bello.

Maria Bello i Pierce Brosnan su odlični. Bello uspeva da unese svežinu u tipski lik supruge u nevolji a Brosnan se iz Bonda polako vraća svojim rolama sa početka karijere kad je bio elegantan negativac. Naravno, za razliku od FOURTH PROTOCOL i LONG GOOD FRIDAY, Brosnan je sad vipe produbljeni negativac tomcruiseovskog tipa iz COLLATERALa.

Barkerova inscenacija je energična i vrlo vešta i pokazuje da i dalje ima onog žara iz BEST LAID PLANS. Šteta je samo u tome što je BUTTERFLY bajat home invasion triler koji bi možda bio hit da je bio među prvima ali sada je nažalost na DTV teritoriji.

Ne može se reći da film nema tu by-the-numbers korektnost u konstruisanju scena, čak je i bolje realizovan od tipičnog trilera ali realno nema tu sočnosti karaktera koja bi vezala publiku i bila emotivna podloga za suspense.

Najstrašnije od svega je to što sam od početka filma imao svest o tome da će ishodovati preokretom i da je BUTTERFLY jedan od onih trilera kao što je IDENTITY koji svoju rutinsku strukturu kompenzuju obrtom. Postojao je, nažalost, samo jedan logičan twist koji je mogao spasiti film i dati mu neku vrstu smisla. I na kraju se zaista desi proekret, ali to nije onaj koji je bio nužan već jedan od onih koji potpuno obezvrede film.

Na kraju, BUTTERFLY čak nije ni pao na testu inteligencije već je propustio jednu priliku da sebi obezbedi bilo kakav smisao. No, vrlo solidna realizacija, ekonomično trajanje i zvezde preporučuju ga kao pisme time filler.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, November 19, 2009

THERE'S A GIRL IN MY SOUP

Pogledao sam THERE'S A GIRL IN MY SOUP Roy Boultinga, snimljen po drami Terence Frisbyja koja je bila veliki pozorišni hit.

Spoj Peter Sellersa i Goldie Hawn u filmu koji je najavljen kao sex comedy, i sve to samo godinu dana pošto je Goldie osvojila oskara za maestralni CACTUS FLOWER obećavao je da će film izazvati salve smeha. I većina kritika je ubrzo vrlo razočarano konstatovala da film nije pružio dovoljno smeha, da je Sellers indisponiran i sl.

Inače, ovo snimanje je poznato po tome da je Goldie uspela da pridobije kapricioznog i nestabilnog Sellersa o sve je proteklo u relativnom redu i miru.

Činjenica je da film nije previše smešan i da Sellers nije napravio neku urnebesnu ulogu, odnosno da je Goldie inspirisanija od njega. Međutim, ja ovaj film nisam ni doživeo kao komediju, više kao ljubavnu dramu koja inklinira ka tome da bude smešna. Iako ima nekoliko vrlo dobro koncipiranih i napisanih scena između glavnih junaka, koje su više drama nego komedija, činjenica je da je SOUP u pojedinim situacijama pojednostavljen kako bi bio komedija, međutim Frisbyjev tekst ima priču i mimo humora, i funkcioniše čak i onda kad film nije smešan.

Međutim, čini se da je high concept glumačka podela potopila film i da se nije dovoljno radilo na produbljivanju njihovog zapleta od momenta kada je premisa odlično i na izvesnom nivou psihološki ubedljivo i istinito postavljena.

Peter Sellers je vrlo smiren, ozbiljan, iako naravno ovo nije rola na liniji LOLITAe, ali isto tako dosta je solidan na toj ničijoj zemlji između komedije i melodrame. Ono što je najbitnije što kada je u spuštenom ključu, kada ne briljira, Sellers nikako nije prazan, što svakako ume da bude rizik sa tom vrstom glumaca.

Goldie je naravno u ovoj fazi bila u punoj formi i tu nema šta mnogo da se priča.

THERE'S A GIRL je najbolji kada se gleda kao ljubavna drama ali je u tom segmentu hendikepiran pojdnostavljenošću svoje druge polovine. U svakom slučaju, oni koji očekuju komediju doraslu imenima Goldie i Sellersa u ovom filmu je neće naći.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 17, 2009

THE KREUTZER SONATA

Pogledao sam THE KREUTZER SONATU Bernarda Rosea, drugi film iz njegovog ciklusa ekranizacija Tolstoja sa Danny Hustonom.

Iako je IVANS XTC koji sam tek nedavno uspeo da trackdownujem, protumačen kao bolji od ova dva, ja bih rekao da THE KREUTZER SONATA uopšte nije za bacanje, pa ni u poređenju sa IVANSom.

IVANS ima širi angažman pošto kritikuje Holivud i svakako je doprineo romantičnoj auri Bernard Rosea kao maverick reditelja, ali KREUTZER je ništa ne umanjuje. Ovaj film ne kritikuje Holivud per se, iako je smešten uglavnom u elitne delove LA i govori o ljudima koji imaju veze sa džet setom, međutim u svom polazu je mnogo intimniji.

Prateći isti stil, handheld, verite pristupa priči i igri, sa dosta improvizacije, ponovo oslonjen isključivo na pleća Danny Hustona, Rose uspeva da stvori vrlo ubedljivu atmosferu potonuća glavnog junaka u pakao ljubomore, i glumačka sugestivnost uspeva da uzdigne ovu priču od opšteg mesta, odmakne je od stereotipa i približi arhetipu.

Rose u svom rediteljskom minimalizmu, koliko god ja voleo njegovu stylish fazu, izgleda pronalazi sebe, i mislim da između nekih generic holivudskih projekata i ovoga, dobro je što je izabrao ovo. Huston je upravo Roseovo glumačko otkriće. Svakako, jeste Huston ušao u centar pažnje kod Figgisa, ali Rose ga je učinio punokrvnim leading manom i ja mislim da još jedino Michael Douglas može biti Dannyjev takmac kad je reč o sposobnosti da prikaže sunovrat američkog alfa-mužjaka iz viših klasa.

Hustonova partnerka u ovom filmu Elisabeth Roehm je ubedljivija od Roseove supruge Lise Enos u IVANS XTC i prilično je neustrašiva kad je reč o količini i vidovima seksa koje izobražava sa Danny Boyem. Ipak, nije sve u seksu već i u tome što Roehm vrlo dobro igra to što Hustona izluđuje.

U svakom slučaju preporučujem ovaj film ljubiteljima Rosea iz eksperimentalne arty faze (ali u smislu IVANSa ne SNUFFa), Hustona i minimalističkih psihologiziranja.

* * * / * * * *

Monday, November 16, 2009

MILANO CALIBRO 9

Pogledao sam MILANO CALIBRO 9 Fernanda Di Lea.

Di Leo je legenda italijanskog krimića i policijskog filma i smatra se jednom od najbolje čuvanih tajni italijanskog filma, iako u suštini nije tajno pošto je Tarantino njegov osvedočeni fan.

Meni je do sada najbolje što sam gledao od Di Lea, bio scenario za Deodatov VIOLENT COPS, ostalo što je režirao mi je bilo dosta tanko, iako nesporno zanimljivo.

MILANO CALIBRO 9 je sličan slučaj. Reč je o jednom preočiglednom primeru budget filmmakinga u kome nažalost nema snalažljivosti italijanskih majstora eksploatacije i Di Leo ne uspeva da prevaziđe ozbiljna ograničenja. Film je opterećen predugim dijaloškim scenama u kojima likovi zaista nemaju šta da kažu, i onda brbljaju o raznoraznim glupostima i ponavljaju se, ne bi li postigli potrebnu minutažu. Kada bi se film analizirao, sasvim je jasno da je u suštini sačinjen od malog broja predugih scena. Sam zaplet nije naročito interesantan. Prizori borbe, potere i nasilja su OK, takođe mlo opterećeni niskim budžetom ali definitivno u tim fazama film živne.

Čini se da je ovaj film iz 1972. svakako mogao da prođe u tom trenutku kao nešto novo i sveže a nedostaci u tehničkom i budžetskom smislu sigurno su bili manje očigledni nego danas. Međutim, realno, MILANO CALIBRO 9 nije opstao do danas i potpuno je prevaziđen i marginalan.

* 1/2 / * * * *

Sunday, November 15, 2009

TORMENTED

Pogledao sam TORMENTED Jon Wrighta i moram priznati da sam mnogo više očekivao. Britanci su sa TV serijama kao što su SKINS, SHAMELESS ili TEACHERS pokazali da su cutting edge u prikazivanju high school miljea a SKINS je u tom smislu baš paradigmatičan jer je pored mode, zvuka, ukusa i mirisa mladosti uspeo da zarobi i tu neku suštinsku iracionalnost koju nosi to životno doba.

Iako dosta pratim serije, za SKINS sam tek čuo kad me je na nju uputio John Reynolds, tada je to još uvek bio prevashodno britanski fenomen, a kasnije sam od Johna saznao i da je emitovana kod nas. Ipak, ta serija kod nas još nema popularnost koju zaslužuje pa je otud sasvim logično da je u dosadašnjim komentarima TORMENTEDa na ZS izostaje ključna referenca na SKINS.

Od SKINSa TORMENTED preuzima svoj pristup mladim likovima, sa hipnessom koji prelazi u stilizaciju, zrelom mešavinom fikcionog ekscesa i realizma, dosta pokreta kamere i glasnim soundtrackom.

Za razliku od SKINSa, međutim, TORMENTED svoju energiju često pretvara u konfuziju a dinamičnost u nedorečenost i uprkos visokom tempu koji podstiče, Wright jako slabo i neubedljivo izlaže svoje likove.

Engleska je društvo sa razvijenim klasnim razlikama. Nema drugog mesta na kome je Marx mogao biti tako inspirisan da piše o toj temi. Pa ipak, ma koliko jasne, klasne razlike se ne preslikavaju tako eksplicitno u međuljudske odnose i svakodnevni život i razlike među grupacijama u školi nisu tako oštre i ekskluzivne u svarnom životu kao što ovaj film pokazuje. Uostalom, barem u Engleskoj su klasne razlike toliko jasne da svi đaci u školi pripadaju istoj ili sličnoj klasi i da samim tim podele među njima ne mogu biti tako radikalne jer postoji suštinski tie that binds them. Po tome su barem engleske škole poznate. TORMENTED iako je utemeljen koliko-toliko u stvarnosti, gradi odnose među đacima kao da je Lesterov CLASS OF 84 a školski život junaka može da bude ubedljiv samo gledaocu koji pohađa predškolsko.

U aspekt školske socijalne hijerarhije ne bih ni ulazio toliko detaljno da TORMENTED ne spada u red onih filmova koji na pogrešan način pokušavaju da se poigravaju frustracijom svojih gledalaca tinejdžera. Kad kažem pogrešan, ne mislim na neki potencijalni negativan uticaj filma na gledaoca jer u to ne verujem, nego mi je odvratno kad neko eksploatiše gledaočevu frustraciju i još je očajan u tome.

Što se horor invencije tiče, slasherova priroda je prilično mutna, to je nekakav ghost zombie, tako da se TORMENTED može posmatrati i kao uslovni rimejk desetina sličnih filmova o zajebavanom detetu koje se vraća da se sveti, s tim što je po kvalitetu svog "horor" koncepta negde iza ŠEJTANOVOG RATNIKA. To ne bi bilo toliko loše da je reč o srpskom filmu, ali TORMENTED je nastao u kulturi koja ima bolje predstavnike u obe sfere koje pokušava da zahvati.

Jon Wrightova režija je televizijska. Stil liči na TV serije i to ne bi smetalo da sve nije tako flah. Glumcima, pa samom kadriranju nedostaje conviction, sve je to površno i mehanički postavljeno. O Wrightovom rediteljskom postupku i stilemama kojima se služi najbolje govori to koliko puta koristi generic slowmotione školskih klika kako idu kroz dvorište.

Što se glumaca tiče, lepo je videti SKINS alumne April Pearson (igrala bitnu ulogu Michelle) i Larissu Wilson u TORMENTEDu ali Alex Pettyfer, kolika god da je teen zvezda nije Nicholas Hoult niti TORMENTED ima svog Dev Patela.

Jedini kvalitet TORMENTEDa na tržištu savremenog horora je to što u domenu generic teen slashera, većina konkurencije nema priliku da se osloni na SKINS i lošije izgleda. Međutim, ta blaga upmarket tendencija TORMENTEDa ne sme da nas zavara.

* 1/2 / * * * *

Saturday, November 14, 2009

MOON

Pogledao sam MOON Duncana Jonesa.

Razumem one kojima se film dopao. Duncan ga je snimio kao jedan od onih filmova za koje nekako jako želiš da ti se dopadnu. Dugo nije bilo SFa na filma, i to naročito ne ovog profila, tih kao malih pametnih priča koje podsećaju na jednostavne kratke priče velikana SF književnosti u kojima postoji ozbiljan odnos čoveka i tehnologije, uticaja budućih dostignuća na društvo, preokreta, svih tih ljupkih detalja. Plus film je vrlo dobro realizovan, minimalistički a opet visokoestetizovano, u neku ruku fetišistički. Plus sve ima tu indie auru, pokušava da izađe iz šablona i sl.

Nažalost, uprkos toj lepoj emociji koju MOON budi kao proizvod, sam film nije naročito kvalitetan. U svojih 97 minuta uspeva da bude predug, i to ne samo zbog ozbiljnog nedostatka događaja već pre svega zbog Duncanovog odnosa prema pričanju priče. Naime, drama mora da počiva na nekoj vrsti tenzije i sukoba i toga u ovom filmu nema. Niti likovi dramatično reaguju na situaciju u kojoj su se našli, niti ulaze u neki ozbiljan sukob među sobom, niti u krajnjoj liniji, što se već graniči sa ozbiljnim prevazilaženjem konvencija žanra, ulaze u sukob sa samom tehnologijom, odnosno HALolikim kompjuterom na svojoj stanici.

Meni je "lik" kompjutera možda i najzanimljiviji. Naime, sasvim je moguće napraviti lik kompjutera jer čak i u fazi kada nisu AI kompjuteri mogu zahvaljujući svojoj spoosobnosti da prave greške da razviju neku vrstu "karaktera" u odnosu na korisnika. Međutim, kompjuter u MOONu je najproizvoljnije napisan "lik kompjutera" ili "robota" sa kojim sam se ikada susreo a njegova "humanost" nije opravdana zapletom, odnosno nije naučio "zašto ljudi plaču" kao kiborg u T2, recimo.

Što je još gore, likovi ne reaguju previše burno ni na otkriće svog "stanja", odnosno onoga što bi trebalo da bude glavna drama u filmu, odnosno hajde da kažem osnovni metafizički SF problem cele priče.

Odsustvo drame u suočavanju likova sa situacijom na neki način obezvređuje upravo tu SF suštinu dela, i ubija ključni sadržaj koji bi trebalo da produkuje ta SF premisa.

Sasvim je moguće da je Duncan hteo da napravi neku vrstu čehovljevskog filma u kome se dramatična situacija kontemplira vrlo smireno, bez sukoba drame i velikih preokreta, ali onda se naprosto reditelj mora služiti drugačijim sredstvima i snimati film u drugačijem tempu. Nažalost, ja bih rekao da Duncan u smislu izražajnih sredstava ne odmiče puno od arsenala kojim se koriste mejnstrim reditelji, i u tom smisli greši pošto ovi svoje priče baziraju na drami i intenzivnim reakcijama likova na situaciju.

U tom smislu, MOON donosi neke interesantne elemente ali ih suštinski ne povezuje u kvalitetnu celinu i čak bih rekao da je upravo sve ono što je najzanimljivije na nivou koncepta na kraju postalo ključni problem ovog filma.

Ipak, Duncan Jones je reditelj čiji bih novi film svakako pogledao sa pažnjom. MOON me podseća na one debije britanskih reditelja sa kraja devedesetih, tipa Jonathana Glazera ili Paul McGuigana, koji su imali dosta problema ali su najavljivali autore koji imaju potencijal ili barem reditelje čiji će filmovi uvek biti interesantni ako već ne i dobri. Mislim da Duncan Jones spada među takve reditelje.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 13, 2009

THE HOT ROCK

Pogledao sam THE HOT ROCK Petera Yatesa. Reč je o ekranizaciji romana Donalda Westlakea koji je prvobitno trebalo da bude roman o Parkeru sa Starkovim potpisom međutim Westlake je shvatio da je priča suviše komična, da se tako nešto Parkeru ne bi desilo i dodelio je zaplet svom relaksiranijem junaku Dortmunderu. Adaptaciju HOT ROCKa napisao je William Goldman, svakako jedan od ključnih scenrista u istoriji Holivuda a režija je prepuštena Yatesu, izuzetnom profesionalcu koji je u to vreme bio u najpotentnijoj fazi.

Iako se THE HOT ROCK smatra velikim klasikom, po meni ono što najviše nedostaje ovom filmu jeste autentični suspense. Priča je koncipirana da bude cool i easygoing i glumačka ekipa u kojoj Redford igra Dortmundera a George Segal mu igra sidekicka, svakako ima potencijal da to i uradi, međutim sam fokus heistova je više vezan za komplikovane planove nego za teškoće koje nastaju u realizaciji tih planova.

Iz tog razloga, zabava ostaje kvalitetna ali i praznija nego što bi bilo da je ubačeno malo autentične napetosti.

Ipak, to ne čini THE HOT ROCK manje važnim naslovom i jednim od najupečatljivijih predstavnika 70s heist filma. Redfor i Segal su zaista maestralni a Yates ume da stvori odličnu atmosferu proisteklu iz Goldmanovog duhovitog dinamičnog i duhovitog scenarija. U tom smislu THE HOT ROCK je pre svega škola kako se radi heist film čiji akcenat nije na suspenseu već na smirenosti glavnog junaka i zanimljivo osmišljenim pljačkama i preokretima.

* * * / * * * *

Thursday, November 12, 2009

A GUIDE FOR THE MARRIED MAN

Pogledao sam A GUIDE FOR THE MARRIED MAN Gene Kellyja.

Ako imamo u vidu da u ovoj komediji o oženjenom čoveku koji želi da nauči kako da vara svoju suprugu, glavnu ulogu igra Walter Matthau, očekivanja su bila opravdano visoka. Ipak je on glumac koji je uloge tog tipa, kod Billy Wildera, ili ekranizacijama Neil Simona doveo do savršenstva. Nažalost, Kellyjev film gotovo da nema priču, više je reč o nekakvoj seriji skečeva, koji ne samo da nemaju strukturu nego ni nisu naročito smešni.

Ipak, Matthau i ekipa čine da GUIDE nikada ne bude neprijatan za gledanje, a slutim da je možda u svoje vreme čak smatran i solidnim repertoarskim potezom. Kako god bilo reč je o jednom od starih naslova koje ne treba rehabilitovati.

* * / * * * *

THE SPLIT

Reprizirao sam THE SPLIT Gordona Flemynga. Reč je o filmu koji sam već više puta pominjao na ovom topiku. Još u vreme kad sam ga prvi put zarobio na VHSu sa TCMa, ostavljao mi je utisak jedne od najpotentnijih ekranizacija Donalda Westlakea, odnosno Richarda Starka, njegovog hardboiled pseudonima.

Starkovi romani su imali tu sreću da dožive niz vrlo različitih ekranizacija a Parkera su igrali glumci u rasponu od Lee Marvina do Roberta Duvalla ili Mel Gibsona.

Gordon Flemyng i Jim Brown nude jednu svedenu, preciznu verziju Starka i Parkera. Flemyngov fokus je na vrlo čistom pričanju priče, bez suvišnih scena i bez ikakvih digresija. Fokusiranost filma prenosi se i na sam univerzum priče koji naseljavaju potpuno posvećeni likovi bz suvišnih osobina ili nepotrebnih karakternih vinjeta. U tom smislu, za razliku od drugih filmova o Parkeru, ovde Starkov glavni junak ima protivnike koji mu mogu parirati po posvećenosti i profesionalizmu.

To je vrlo važno pošto je glavna fascinacija publike Parkerom upravo vezana za profesionalizam i on nije karakter koji stiče simparije svojim pozitivnim ljudskim osobinama.

Godinu dna pre SPLITa, izašao je POINT BLANK Johna Boormana koji ne cenim naročito zbog pretencioznog postupka koji guši čak i sjajnu ikoničnu rolu Lee Marvinja. U tom filmu, Parker se suočava sa likovima koje zbunjuje njegov tvrdoglavi pokušaj da uzme ono što mu pripada. U SPLITu pak svi žele samo ono što im pripada što Parkerov lik dovodi u poziciju specifične ambivalentnosti pošto im je on na neki način sada "dužan".

Motivacija sukoba između "pozitivaca" i "negativaca" je manje bazirana na suprotnostima nego u konfliktu iz MAGNUM FORCE jer su u u njemu Dirty Harry i tajna vigilante organizacija dve strane iste medalje dok su u THE SPLIT svi manje ili više Parker. Doduše, svi smo mi pomalo Parker.

Lee Marvinu je bilo lakše da igra Parkera jer je na bazi njegove unikatnosti u tom miljeu pravio lik. Jim Brown u SPLČITu ne samo da imam oponente sa sličnom motivacijom već ih igraju Gene Hackman, Warren Oates, Donald Sutherland i Ernest Borgnine. U takvoj ekipi je jako teško ostati centar filma ali Brown to uspeva zahvalčjujući svojoj čudovišno velikoj harizmi. Upravo uloga u SPLITu stoji kao jedan od dokaza da je Brown tokom šezdesetih i sedamdesetih bio mnogo više od vrhunskog sportiste koji je postao glumac.

U svakom slučaju, u plejadi glumaca koji su igrali Parkera, iako svako ima svog miljenika, Brown je favorit iz senke.

Isto važi i za sam THE SPLIT u filmografiji Westlake/Stark ekranizacija. Iako ima onih koje su poznatije i omiljenije, teško da se mogu osporiti efikasnost i elegancija Flemyngovog pristupa.

Wednesday, November 11, 2009

BLACK DYNAMITE

Pogledao sam BLACK DYNAMITE Scotta Sandersa.

Reč je o vrlo neobičnom hibridu pošto bi se moglo reći da je BD istovremeno i rekonstrukcija i parodija blaxploitationa, odnosno da ključni efekat crpi iz verne rekonstrukcije tehničkih i pripovedačkih naivnosti klasičnog blaxploitationa. Tek u drugoj polovini BD odlazi u otvoreniju parodiju i apsurd, dočim je u prvom delu maltene straight blaxploitation.

Dok je UNDERCOVER BROTHER bio manje radikalan u svom pristupu i samim tim vršio je aproprijaciju blaxploitation tradicije za širu publiku, BLACK DYNAMITE je baš za ljubitelje & poznavaoce i čini mi se da je reč o filmu koji podrazumeva da gledalac ima veliko predznanje, a u protivnom bi mu film delovao potpuno negledljivo i nejasno.

Rekonstrukcija blaxploitationa je realizovana zaista sjajno na svim nivoima, od šminke i setova, izbora kola i oružja, insertiranja stock footagea do kadriranja i montaže.

U fazama kada film postaje parodičan i apsurdan, humor je prilično dobar i vitalan.

Sve objedinjuje Michael Jai White koji naslovnog junaka igra savršeno deadpan, na dobro odmerenoj srazmeri autentičnog blaxploitation mačizma i karikature. Isto važi i za većinu ostale glumačke podele.

Međutim, sve to je objedinjeno u delo čiji je domet zaista prilično interni i u kome neki causal gledaoci apsolutno nemaju šta da traže. BD je maltene film esej izuzetne hermetičnosti i sticaj okolnosti je hteo da mu tema bude jedna populistička forma. U tom smislu, odluka studija Sony da ga kupi na Sundanceu deluje potpuno nejasno jer mi ne deluje kao naslov koji može da privuče širu publiku.

U tome se krije i najkrupnija zamerka BDu. On je toliko uronjen u blaxploitation tradiciju da zaista ne može da stoji kao samostalno delo, što su blaxploitation klasici na koje referiše ipak mogli...

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 10, 2009

ZOMBIELAND

Pogledao sam ZOMBIELAND Rubena Fleischera. Moram priznati da su mi izmakli ti kvaliteti koji su bili izvor ogromnog oduševljenja ovim filmom. Ne samo da su mi likovi svi od reda, izuzev Bill Murraya bili potpuno bledi i antipatični nego me je šokirao spoj priličnog odsustva smisla za humor sa prilično idolentnim, generalno nemaštovitim pristupom priči.

Zaista je tužno da glavni aduti filma koji ima ekskluzivnu poziciju da bude verovatno najskuplji film u istoriji zombi filma budu prizori slupanih kola na autoputevima i utisak vaskolike apokalipse, da ključni centerpiece filma bude geg kakav se vidi jednom sedmično u ENTOURAGE, a da sve ostalo bude do te mere polovno da maltene glumci ponavljaju svoje likove iz drugih filmova (i to u lošem smislu).

Jesse Eisenberg koji je neka vrsta turobnog Michaela Cere igra glavnu ulogu koja je repriza njegovog lika iz ADVENTURELAND (čak u oba filma zabavni park ima značajnu ulogu a slično se i zovu). Woody Harrelson igra karikaturu. Emma Stone igra svoj lik iz SUPERBAD. Bill Murray igra sam sebe. Tu je Bill možda najinteresantniji, on je kao čovek koji se na maskenbalu pojavi maskiranog u samog sebe, reklo bi se vrlo lakanovski.

I što je najgore od svega, svi ti polovni izraubovani likovi su isti kao i inače u svojim matičnim filmovima s tim što je ovde materijal slabiji.

Eisenbergov lik je naročito paradigmatičan pošto se dotiče nečega o čemu sam ranije već pisao a to je smrtonosni upliv geekovštine u holivudski film.

Naime, kada su prvi geekovi, Spielberg i Lucas ušli u kinematografiju, oni nisu zaboravili da geekovi za geekove ne treba da prave filmove o geekovima nego filmove za geekovanje. To je pravilo kog su se držali čak i kada je junak geek. Zato njihovi filmski geekovi nisu obični geekovi već ikone.

Sa uspehom Bill Gatesa, geekdom ulazi u globalnu modu ali sama reprezentacija tog miljea na filmu postaje dekadentna, a vrlo često i neumesna u određenim kontekstima.

Geekovi kao i druga živa bića koja se hrane mesom vlastite vrste od toga polude ili obole a ZOMBIELAND je upravo to, hranjenje geekova geekovskim mesom što nas naravno dovodi do štetnih efekata, a o tome kroz samu premisu govori i ZOMBIELAND jer u ovom filmu zombiji nastaju po principu bolesti ludih krava.

U tom smislu, kao geeku, glavni geek mi je odbojan. Kao što većinu ljudi rođaci odbijaju u seksualnom smislu, tako ni meni priča o ovom junaku nije delovala podatno za neki filmski eros.

O Woodyjevom liku pak, koji je debilno izvitoperenje svega onoga što čini ikonične filmske junake da i ne govorim. Zar nije upravo ovaj lik poniženje svih onih Snake Plisskena i njemu sličnih koje geekovi vole?

Likovi sestara hustlerki su kudikamo zanimljiviji ali svi njihovi subverzivni potencijali prokockani su u situaciju kada one pristanu da se voze sa njima dvojicom.

Baš bi me bilo briga za te junake, da li navijam za karaktere ili ne, i da li su mi simpatični za gledanje, da ima zombi akcije ili da barem film toliko ne insistira na tim prokletim likovima. Međutim, zombi akcije nema previše a i kad je ima nije ni napeta ni kreativna. Jedino što se izdvaja kao adut kad je reč o zombi akciji jeste holivudska produkcija oličena ne samo u novcu već i u zanatskoj veštini i egzekuciji pojedinih kadrova.

SHAUN OF THE DEAD je film sa kojim se ZOMBIELAND najpre da porediti pošto oba govore o geekovima preuzetim iz neke već postojeće forme i smeštenim u zombi okolnosti. SHAUN je neuporedivo bolji pre svega jer su njegovi geekovi heroji, fikcionalni likovi čije su osobine kolio god bazirane na zbilji ipak umetnički uobličene, estetizovane, obogaćene smislom.

Dočim, ZOMBIELANDov social outcast ako se eventualno i može tumačiti kao edgy karakterizacija, do kraja filma ima transformaciju koja ga ne samo svodi na nivo "običnog čoveka" nego u njegovim postupcima čak ni dok nije "transformisan" ne sadrži apsolutno ništa od njegove tobožnje specifičnosti. Najžalosnije je od svega što kad se sve sabere, on na kraju filma čak ne postane ni heroj jer ne uradi ništa što već ranije nije radio, dok se držao pravila da se ne treba ponašati kao heroj. Autori čak nisu uspeli da osmisle ni taj jedan jedini gest koji bi realizovao i tu jeftinu transformaciju. Jedino po čemu se glavni junak ZOMBIELANDa razlikuje od prosečnog junaka AMERICAN PIE je odsustvo smisla za humor i optimizma.

ZOMBIELAND je inače ne samo upadljivo neduhovit film već bih rekao da u njemu nema nešto previše ni pokušaja humora.

Jedino istinsko bendovanje konvencije zombi filma u ZOMBIELAND jesto to da nijedan od ključnih junaka ne gine. To rešenje bi da nije proisteklo iz autorske nemoći bilo naprosto skandalozno. Upravo najveća majstorija ali i rizik (pa što ne reći i izvor ključne neuralgične tačke) SHAUNa jeste to što važni i omiljeni likovi stradaju uprkos tome što je to komedija i zabavan film. Ova ekipa očigldno nije imala hrabrosti ni da pokuša da reši tu jednačinu već je sve prevaziđeno time što ljudi u ovom filmu ne ginu kako bi valjda emocije ostale sterilne.

Moram priznati da sam se plašio da će ZOMBIELAND obesmisliti rad koji smo mrkoye i ja uložili u MONTE ZOMBIE. Taj rad je već dovoljno obesmišljen činjenicom da smo napisali scenario za zombi film koji se dešava u Crnoj Gori ali bio bi još obesmišljeniji da je ZOMBIELAND na neki način još napravio korak napred u reformi žanrovskih postulata. Uz opasnost da zvučim neskromno, mislim da bi autori ZOMBIELANDa upravo mogli mnogo da nauče iz MONTE ZOMBIEja.

Međutim, ne raduje me to što je MZ toliko cutting edge u odnosu na ZOMBIELAND. Mislim da je sramota naći se u situaciji da ljudi sa apsolutne žanrovske i kinematografske margine imaju svežiju viziju od nekoga ko dobija tako retku priliku unutar velikog studija.

* * 1/2 / * * * *

Monday, November 9, 2009

SHILJONG

Pogledao sam korejski SHILJONG Kim Seong-honga. Iako volim korejski repertoarski film i nalazim dosta dobrih naslova izvan onog najslavnijeg mejnstrima ili festivalskog krema, ponekad naletim na minu kao što je ovaj ultrabesmisleni film baziran na istinitoj priči o ludaku koji je na svom salašu kraj Seula silovao i ubijao žene, dok je muškarce naprosto uklanjao da ne smetaju.

Gotovo je neverovatno da istinita priča razvije i rasplete kao najklišetiziraniji C-film, a krivica je autora da te klišee niuje obogatio auetntičnim, uverljivim ili barem dokumentarnim. Ovako, sa tako tankom realizacijom i imidžom istinite priče, SHILJONG stoji kao bizarna potvrda da narod u Koreji živi kao u nižerazrednom korejskom filmu. I to samo po sebi nije loša tema za film, ali svakako ne nižerazredni korejski...

Upravo to preplitanje stvarnosti i filma, činjenica da je slučaj iz stvarnosti tolio sličan filmu, trebalo je da bude osnov za nadgradnju priče. Umesto toga, dobili smo inferiorni film TRUCKovog profila...

* 1/2 / * * * *

THE GRASSHOPPER

Pogledao sam THE GRASSHOPPER Jerry Parisa sa Jacqueline Bisset i Jim Brownom. Jim Brown mi je bio primardni draw da pogledam ovaj interesantan, klinički postavljen moralitet o sunovratu devojke iz kanadske provincije koja posrne u Las Vegasu. Jim Brown igra glavnu mušku ulogu, ex-ragbistu koji u Vegasu radi kao maskota jednog od kazina.

S jedne strane, THE GRASSHOPPER se može sagledavati kao priča o besperspektivnosti života belaca koji ne znaju šta će sa sobom (Bisset) i crnaca koje je društvo potrošilo (završena sportska karijera), međutim, dok je priča Brownovog lika univerzalnija za celu populaciju, njen sunovrat je dosta personalizovan, i u tome leži osnovni problem filma. Naime, glavna junakinja ima dosta karakterističnih ličnih osobina da se tretira kao istinski filmski karakter, dočim je njena sudbina sama po sebi postavljena potpuno po obrascu nekakvog morality playa.

Film je solidno realizovan, sa nekoliko zanimljivo postavljenih likova, među kojima je najinteresantniji gej prijatelj glavne junakinje.

Uprkos dosta bolnim klišeima kojima film pribegava, deluje dosta sveže u kontekstu američkog filma šezdesetih, i paradoksalno, prilično je zabavan iako se ne može optužiti da eksploatatorski prilazi problemu.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, November 8, 2009

VENUS

Pogledao sam VENUS Rogera Michella, po scenariju Hanifa Kureishija. Posle filma MOTHER koji bio skrojen za Meha Krljića, VENUS se obraća ostatku muške populacije.

Doduše, za razliku od MOTHERa koji na relativno afirmativan način govori o GILF seksu i bavi se reakcijom okoline na oživljenu seksualnost jedne starije žene, VENUS je dosta delikatna priča o zaljubljivanju jako starog muškarca u jako mladu devojku i mogućnostima njihovog odnosa.

Kao što u MOTHERu, Michell nije uzeo Helen Mirren ili kog drugog prvoloptaškog GILFa za žensku ulogu, tako i ovde dedu (iz Rogače ) igra Peter O'Toole koji je zaista ekstremno oronuo.

Kureishijev scenario se vrlo vešto igra ulogom "dirty old mana" i svi likovi su svesni te dimenzije, a odnos između dede i klinke je efektan i dvosmeran.

O'Toole u filmu igra glumca i na neki način, VENUS je kontemplacija o starenju i srozavanju statusa, lošim navikama koje su neizlečćive i individualnom doživlaju sreće. O'Toole je u tom smislu vrlo hrabar jer je bio spreman da igrajući glumca VENUS pretvori u svoj SUNSET BLVD.

Ako imamo u vidu sve teme kojih se film dotiče, melodrama o deki i devojčici u stvari je samo manje važan hardver.

Michell je, očekivano, maestralno realizovao film i ponovo pokazao kako vizuelno uzbudljiv može da bude film koji je u suštinikamerna drama. Povrh svega, ono što je najvažnije jeste da izbegava potencijalnu patetičnost priče i drži je na liniji prilično zdrave sentimentalnosti.

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, November 7, 2009

THE STAR CHAMBER

Pogledao sam THE STAR CHAMBER Peter Hyamsa.

Ovaj film sam gledao i ranije i nije mi se mnogo dopao a prilikom ove reprize shvatio sam i zašto je to tako. Uprkos atraktivnoj poreli koju predvodi Michael Douglas, interesantnoj premisi, film je preopterećen neubedljivim i pre svega loše strukturiranim scenarijem.

Nedopustivo je da bazična premisa filma, ono što je glavna tema i što je izloženo u sinopsisu krene da se dešava na polovini filma.

Neuverljivost pak proističe iz heavyhanded buildupa u kome se kroz niz zaista bizarno neuverljivih sporova (iako je moguće da su bazirani na slučajevima koji su se zaista desili, Hymas očigledno ne pravi dobru razliku između uverljivog i mogućeg) glavni junak gura prema osveti michaelwinnerovskog profila.

Na kraju jedino vredno pažnje u filmu su Mike i Yaphett i par dobro postavljenih scena ali kao celina STAR CHAMBER ne stoji ni na drugo gledanje.

* * / * * * *

Thursday, November 5, 2009

LUCKY YOU

Dugo sam se kanio da gledam LUCKY YOU Curtisa Hansona. Iako mi je Hanson jedan od omiljenih reditelja, sve najave i kritike koje sam video bile su odbojne i izbegavao sam ga da se ne bih previše razočarao. Naprosto tema i format filma su mi delovali kao promašaj u najavi.

Konačno, ipak skupio sam snagu i rekao bih da su sve slutnje koje sam imao uglavnom bile tačne, ali da nisu toliko drastične. Naime, LUCKY YOU je film o pokerašima u savremenom Vegasu kada je poker postao biznis, sport, medijski ispraćena atrakcija i kada su konckarske kompulzivne osobine prikrivene, dakle bez neke romantike ili fatalizma koji je ranije okruživao kockare. I sam Vegas postao je neka vrsta korporacije a atmosfera kocke ostala je samo neka vrsta poze.

Sam pristup priči je vrlo 70s, i kada glavni junak govori o backgroundu svog oca koji je sada pokeraš, a nekada je bio profesor književnosti, oseća se eho Karel Reiszovog filma THE GAMBLER po scenariju James Tobacka. Ta 70s atmosfera oseća se i u prilazu likovima i Hanson kao da snima svoj 70s film u kome umesto James Caana ili Robert Duvalla igra Eric Bana. A Baninog oca igra baš Duvall.

U nameri da film bude ozbiljan i atmosferičan, Hanson ga namerno drži u malo sporijem tempu što svemu dodaje na ozbiljnosti, što se ispostavlja kao dvosekli mač pošto je priča vrlo svedena i jasna, i čini se da nema tu psihološku produbljenost koju Hanson vidi u njoj.

Ono međutim što u filmu postoji jeste pravi master class iz režije, kad je reč o partijama pokera. Ja sam laik za karte i znam nešto najosnovnije o tome, međutim, Hanson maestralno uspeva da izvuče psihološku dimenziju iz pokeraških dvoboja. Iako bi se filmu moglo spočitati da je dosadan zbog partija pokera, one su u suštini psihološki pregnantne i vrlo vešto režirane. Ne mogu da kažem da sam do karaja filma uspeo da razumem sve detalje partija, ali sam razumeo sve psihološke nijanse.

Nažalost, na kraju ono što je osnovni problem filma jeste primena 70s senzibiliteta na sterilizovani savremeni Vegas u kome nema previše povoda za film niti pathos svojstven ozbiljnom 70s filmu što čini da LUCKY YOU bude vešto realizovan film koji naprosto nije dovoljno zanimljiv, osim kao excercise u Hansonovom izvanrednom poznavanju zanata i uživanja u gledanju velikih zvezda što očigldno nije bilo dovoljno da ga spreči u tome da posrne kao ogroman flop.

* * * / * * * *

Wednesday, November 4, 2009

THE GOODS: LIVE HARD, SELL HARD

Pogledao sam THE GOODS: LIVE HARD, SELL HARD Neal Brennana.

Ovaj vehicle Jeremy Pivena je dočekan na nož od strane kritike i realno nije reč o filmu koji će mu stvoriti neku poziciju u holivudskom mejnstrimu, odnosno neće ga učiniti headlinerom, iako je već skoro dve decenije nadomak takvog statusa. Međutim, film uopšte nije loš. Nije toliko moćan kao Zemeckisov USED CARS, ali realno šta jeste?

U svakom slučaju THE GOODS je vrlo duhovita prljava R-rated komedija sa obiljem tvrdog humora koji ponekad jeste moronski ali je i tada smešan. Ovo je film koji suštinski nema puno kvaliteta koji bi ga mogli preporučiti izvan smeha, i u tom smislu se razlikuje od one linije komedija koje su u principu kvalitetne priče čak i kada nisu smešne (odavno sam pastovao onaj esej o Jim Carreyu koji je dobro artikulisao moje već najavljene slutnje o specifičnoj psihološkoj dimenziji njegovih filmova). Dakle, svakako da je Piven trebalo da ima kvalitetniji vehicle.

Međutim, ovaj film je meni bio zaista smešan i nošen odličnom podelom koju pre svega drži Piven (sporadično kanališući Ari Golda) ali ima i dobre dodatke u Ving Rhamesu, David Koechneru, Tony Haleu, Ken Jeongu i u kameu Will Ferrella.

Brenannova egzekucija je jednostavna. Gegovi su dobro realizovani a film nimalo nije zapušten u vizuelnom smislu.

U svakom slučaju, THE GOODS je film koji preporučujem sa zadrškom jer zaista je reč o naslovu koji puno zavisi od toga da li će pogoditi gledaočev senzibilitet.

* * * / * * * *

Tuesday, November 3, 2009

BELLMAN AND TRUE

Pogledao sam BELLMAN AND TRUE Richarda Loncrainea, jedan neočekivano izvanredan film. Naime, u vreme kada je izašao, dobio je kritike kao interesantan ali ne do kraja uspeo pokušaj bendovanja heist filma. Međutim, meni iz današnje vizure deluje kao izuzetno uspeo pokušaj bendovanja haist filma i jedan od onih naslova koji su doprineli vitalnosti i snazi britanskog krimića.

Film govori o programeru, alkoholičaru, koji pristaje da za gangstere, u početku u zameniu za novac a kasnije u zamenu za sinovljevu bezbednost, pomogne u pljački banke za koju je nekada radio. Skoro 20 godina kasnije, Loncraine je kao hack u Holivudu režirao FIREWALL koji je na nivou same teme u stvari vrlo sličan BELLMAN AND TRUE ali taj film nije bio dobar, a još je interesantnije to da kritika kad je pisala o FIREWALLu nije ni primetila sličnost sa BELLMANom. Jedan od razloga zašto ovo nije posmatrano kao deo nekakvog autorskog kontinuiteta jeste i to što je FIREWALL trebalo da snima Mark Pellington koji se povukao iz projekta zbog suprugine iznenadne smrti.

U svakom slučaju, BELLMAN benduje heist film na nekoliko nivoa. Prvo glavni junak je ucenjeni depresivac, karakter sa bogatim unutrašnjim životom i problemima koji daleko prevazilaze osnovnu intrigu pljačke i onih ličnih problema koje sa sobom nosi takav čin. Zatim, reč o je o filmu u kome high tech pljačku organizuje (suštinski vrlo realističan) matori nerdy birokrata, ovde savremenu tehniku ne dotiču mladi hip stručnjaci, ona je posao umornih inženjera kojima je tehnike suštinski preko glave, koji su njome rezignirani. Konačno, sama high tech priča smeštena je na low tech lokacije, sve se dešava u starim napuštenim kućama koje su pred rušenjem, a utisak margine na kojoj bauljaju gangsteri pojačan je i time što izuzev matorog programera i njegovog sina u ovom filmu svi muškarci su gangsteri i sve žene su prostitutke.

Loncraine se vrhunski snalazi u oba sgmenta filma, i u dramskom i u suspense domenu, a taj prelaz između intimističke skoro arty drame i kasnijeg visokooktanskog 70s heist dela paklenog tempa deluje sasvim prirodno što je zaista veliki poduhvat.

U svakom slučaju, BELLMAN AND TRUE je film koji treba rehabilitovati ipogledati ponovo zato što je zaista reč o izvanrednom i inspirativnom ostvarenju.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, November 1, 2009

I'LL NEVER FORGET WHAT'S'ISNAME

Pogledao sam I'LL NEVER FORGET WHAT'S'ISNAME Michaela Winnera, preteču savremenih filmova o nezadovoljnim advertising stručnjacima kao što su 99 FRANCS i sl.

Interesantno je da je ovaj film nastao 1967., dakle u vreme kada svet reklame nije postojao u formi kakvu danas poznajemo i kada marketinška mašinerija još uvek nije razvila svoju samosvest i tu patetičnu potrebu da se reafirmiše kroz ciničan prilaz samoj sebi.

U tom smislu, Winner je kulji od ovih novih jer barem ni u jednom momentu ne fetišizuje svet advertisinga, ne prikazuje ih kao velike genije zarobljene u svetu korporacija radi kojih traće svoju genijalnost, i što je najveselije od svega, film zaključuje reklama koju je snimao glavni junak kao provokaciju (motiv sličan 99 FRANCS) i ona je ne samo vrlo interesantna kao koncept nego zaista deluje autentično bezobrazno i podseća na najbolje radove britanske škole tokom osamdesetih, kda je reklama doživela svoju evoluciju i piočela ozbiljno da utiče na film ne samo kroz transfer ljudi nego i kroz preuzimanje estetike koja je dolazila u paketu sa ljudima.

Ostatak narativa o ličnom sunovratu jednog pojedinca je interesantan, dat je u razbarušenom duhu tadašnjeg filma, na liniji nečega što bi radili autori poput Lestera ili Mazurskog, samo sa vrlo visceralnim rediteljskim postupkom koji je karakterističan za Winnera.

Krajnje je ironično da je početak Winnerove karijere u Britaniji obeležio upravo niz antiestablišment komedija dok je potom u Hoklivudu on postao ekspert za akciju, a naročito za hendlovanje Chucka Bronsona. Otud, zahvaljujući holivudskom delu karijere, sasvim prirodno postoji utisak o Winneru kao jednodimenzionalnom reditelju.

Ovaj film je put da se prikaže i ta njegova druga dimenzija u najboljem svetlu i što je još važnije da se pokaže kako je bio sposoban da proizvede film koji može da stoji uz rame sa najcenjenijim naslovima tog perioda, i da izvuče odlične uloge iz vrlo nezgodnih Olivera Reeda i Orsona Wellesa.

* * * / * * * *