Thursday, April 30, 2009

OKOVANI ŠOFERI

Pogledao sam OKOVANE ŠOFERE Vladimira Pavlovića.

Kopija je bila jedva gledljiva tako da moj sud o ovom filmu treba uzeti sa velikom rezervom. Ovo je jedna od onih bizarnih telekiniranih kopija u kojoj kamera luta po ekranu, i uopšte ne znam kako je neko uopšte "snimio" ovo elektronsko izdanje filma.

Ipak, kako god bilo, ne verujem da bi bolja kopija učinila ovaj film suštinski boljim, iako bi možda sam čin gledanja bio podnošljiviji.

OKOVANI ŠOFERI je sovjetsko-jugoslovenska koprodukcija između Mosfilma i crnogorskih filmskih kuća. Režirao je Vladimir Pavlović, jedna gotovo ratkodraževićevska ličnost našeg filma. Debitovao je sa niskobudžetnim filmom DECA VOJVODE ŠMITA u Kino Klubu, da bi se potom povezao sa Rusima i provodio vreme pola u Jugoslaviji a pola u SSSRu. U tom periodu su razne priče kolale o njemu, od toga da je IBovac do toga da je špijun jedne od strana, međutim, definitivno je spadao u veštije poznavaoce sovjetskog sistema što se tiče korupcije, šverca i bio je go to guy ako je ikome bilo potrebno da mu se nešto završi u SSSR. Takođe, bio je veliki erotoman, a SSSR je bio idealno mesto za tu vrstu akcija. U vreme kada je radio za Mosfilm, imao je kancelariju tačno preko puta Kurosawine što govori o njegovom položaju u SSSR. Pavlović je čovek o kome bi bilo zanimljivo snimiti biopic.

U svakom slučaju, kad se povezao sa Rusima, nažalost napustio ga je talenat tako da su OKOVANI ŠOFERI film u kome se očekivano visok tehnički nivo ruske ekipe, koji je u tom trenutku iznad našeg partizanskog filma, smenjuje sa očajnim vođenjem karaktera i priče što je šteta pošto OKOVANI ŠOFERI imaju premisu blisku NADNICI ZA STRAH i production value koji je mogao da ispoštuje tu koncepciju. Na sve to izašao je dve godine pre Billy Friedkinovog SORCERERa, tako da nije imao ni taj vid konkurencije.

U svakom slučaju,. OKOVANI ŠOFERI su samo za najfanatičnije ljubitelje partizanskog filma i kompletiste.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, April 29, 2009

UNMAN, WITTERING AND ZIGO

Pogledao sam UNMAN, WITTERING AND ZIGO Johna Mackenziea. Ovo je jedan od filmova za kojima smo Aca Radivojević i ja dugo tragali. A onda kada se konačno pojavio, pogodilo se da sam pisao nešto slično i odložio sam gledanje ovog filma kako me ne bi zbunjivao. Sad kad sam malo spustio loptu na svom tekstu, konačno sam pogledao UNMANa i moram priznati da sam prezadovoljan filmom. Kad je reč o potencijalnim paralelama između ovoga što sam pisao i UNMANa takođe, iskustvo je bilo zanimljivo pošto se dotiču nekih sličnih situacija. No, o tome nekom drugom prilikom.

Dakle, sam Mackenziejev film spada u red naslova zahvaljujući kojima je David Hemmings zaista jedan od ključnih žanrovskih glumaca sedamdesetih. UNMAN svakako ima svoje mesto uz BLOWUP, FRAGMENT OF FEAR, PROFONDO ROSSO, JUGGERNAUT ili BARBARELLA, i u njemu je Hemmings u punoj formi. I u tom ključu ga je najbolje čitati.

Naime, koliko su Antonioni, Argento, Lester ili Vadim bili cutting edge u tim godinama, toliko je i Mackenzie u UNMANu doneo svežine ovoj priči. To zvuči gotovo neverovatno ako imamo u vidu ostatak Mackenziejevog opusa. UNMAN je nesumnjivo jedini njegov film u kome on odaje utisak da je u bilo kom trenutku u vremenu bio mlad. Njegovi klasici poput FOURTH PROTOCOLa ili LONG GOOD FRIDAYa su oduvek odavali utisak solidnosti i discipline, bez suvišnih zahvata, sa vrlo tvrdim pristupom. UNMAN je potpuno drugačiji, sa puno kretanja kamere, obiljem vizuelnih detalja koji su sami sebi svrha (u najboljem smislu), glumačkom igrom gde se smenjuju Hemmingsov personality acting i gotovo pozorišna igra klinaca koji nadopunjuju replike jedni drugih, po formi blisko antičkom horu (uostalom film je baziran na pozorišnom komadu) a u filmu odlično rekontekstualizovano kao simbol njihovog obešenjaštva.

Mackenzie odlično vodi priču, čini da se lako pređe preko svih neuverljivosti i da se sve zaokruži na efektan i svež način, naročito ako imamo u krštenicu filma.

Ipak, čudi kako se izuzev u par knjiga, UNMAN retko gde pominje kao bitan naslov britanskog žanrovskog filma, kao jedna od karika koje nedostaju u evoluciji Hammera prema novijim žanrovskim okolnostima, a još je čudnije da je Maltin jedna od tih knjiga.

No, kako god, ispunio je očekivanja koja su se nagomilavala godinama i čak mi je otkrio jdnu potpuno novu dimenziju Mackenziejevog rada.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 28, 2009

ANOTHER COUNTRY

Pogledao sam ANOTHER COUNTRY Mareka Kanievske. Očekivao sam ovaj film po drami Juliana Mitchella sa velikom pažnjom, pošto se drama uslovno rečeno bavi Guy Burgessom i njegovim doživljajima na fakultetu. Međutim, film je malo je reći konfuzan i nedorečen, sa neobičnom ihnibiranošću ako imamo u vidu da je to film iz 1984. godine.

Ako na sve dodamo da aluzija na Guy Burgessa opšte ne liči na njega, i da na Burgessa više liči lik koji bi trebalo da bude Maclean, postavlja se ozbiljno pitanje smisla ovog filma. Prvo, ako ovo nije film o Burgessu, barem u prenesenom smislu, onda zaista nema previše smisla kao samostalno delo i fikcija. Drugo, tretman ovako interesantne teme je neverovatn o inhibiran čak i u odnosu na BBC TV dramu BLUNT koja se pojavila pre njega i u kojoj Tony Hopkins igra Burgessa a Ian Richardson Blunta.

Kanievska je celu stvar zanatski zaokružio ali je dosta jasno da on nije reditelj za velika dela što će potvrditi dosta bitan simbol osamdesetih LESS THAN ZERO koji svoj kultni status više duguje svemu ostalom sem Kanievski.

* 1/2 / * * * *

Monday, April 27, 2009

TYSON

Pogledao sam TYSON Jamesa Tobacka.

Ovo je na nivou umešanih imena i koncepta delovalo kao interesantan spoj. O Tobacku sam već pisao, poznato je da je on Tysonov prijatelj i da je poznat kao neko ko je od najranijih dana bio impresioniran virilnim afroamerikancima koje je smatrao kontratežom učmalosti bele Amerike.

U TYSONu, dokumentarnom filmu koji je producirao sam Tyson, sa još par crnih celebritiyja kao što su recimo Nas i Carmelo Anthony, sam Gvozdeni Mike priča priču. I na tom nivou kao TYSON ON TYSON film je zanimljiv, zato što pored poznatih detalja o teškom odrastanju, učešću u bandama, boksu i sl. , Tyson jako voli da govori o ljubavi i seksu, a znamo da je zbog toga najviše stradao i završio u zatvoru što je verovatno osakatilo njegovu karijeru.

U tom smislu, TYSON deluje vrlo dragoceno jer je u njemu Mike čini se prilično iskren, a reklo bi se i zanimljiv čovek. Problem nastaje u tome što mi se čini da ni sam Mike nije do kraja ukapirao ko je, tako da ma koliko iskren zapravo ni on ne razume do kraja svoju poziciju.

Tyson je naime veliki bokserski šampion. Uvek će biti u senci Alija iz prostog razloga što on nikada zapravo nije istupio iz ograničenja koja mu je nametnuo establišment, nije svom sportu dao neki dublji socijalni ili politički smisao, međutim, upravo kao zver odgajena u kapitalizmu, on je najbolje reprezentovao ispranu surovost savremenog sporta. Njegovi ekscesi su apsolutno slika i prilika okolnosti koje okružuju savremeni sport a ekstremnost njegove sudbine pojačana je time što se bavi boksom koji je od nivoa organizacije i menadžmenta pa sve do samog karaktera sporta, u kome se profesionalni i amaterski znatno razlikuju, oduvek bio najveći magnet za ološ.

Iako su svi sportovi prepuni raznog ološa i ogromnog broja ljudi koji žive na grbači sportista, boks je sigurno najekstremniji primer toga, a u tim esktremnim okolnostima, Mike je poseban slučaj.

Nažalost, sam Mike nije sposoban da shvati tu kompleksnu poziciju, a ovaj film se ne odmiče od njegove vizure.

Isto tako, Toback se fokusira na Mikea i ne pokušava da činjenične išta više obogati njegove iskaze tako da ni sam timeline njegove životne priče nije do kraja jasan.

Uprkos tome što je Tyson jedna larger than life pojava, i njegovo svedočenje je dragoceno, ipak ova tema je sa ovim filmom ostala nezaokružena.

Prošle godine u Kanu, stalno su bila poređenja između TYSONa i Kustinog MARADONE. Mislim da je ocena kako je TYSON bolji od KUSTURICE bila pogrešna. Naime, Kusturičin film u suštini previše kontekstualizuje Maradonu i odlazi u drugu krajnost u odnosu na TYSONa, ali isto tako upravo kroz taj pokušaj da šire sagleda Maradonu zapravo ipak ozbiljnije prilazi problemu.

* * 1/2 / * * * *

NEIGHBORS

Pogledao sam ponovo NEIGHBORS Johna G. Avildsena, jednu od upečatljivijih komedija koje pamtim iz detinjstva. Reč je o poslednjem filmu Johna Belushija u kome je sparingovao sa dan Aykroydom, plus Cathy Moriarty koju sam najviše zapamtio pošto sam film gledao u nežnim godinama. I zaista Belushi je u ovom filmu ostvario jednu od svojih najzrelijih uloga, potpuno je u underplayu, Dan Aykroyd je izuzetno energičan, a cathy Moriarty je ubedljiva kao fatalna komšinica.

NEIGHBORS je film koji je doživljen kao dosta kontroverzan. Deo kritike ga hvali a još veći deo ga žestoko osporava. Reč je o komediji koja se u mnogim aspektima graniči sa mračnim, neprijatnim, prljavim, nečim šo nije smešno, ali sva ta graničenja i povremeni prelasci granice ne proizilaze iz toga što komedija nije dobra, već upravo zbog toga što film deo svog humora upravo crpi iz te transgresivnosti.

Bilo bi preterano tražiti korene nekih kasnijih naslova u ovom filmu. Ne mislim da ovaj film nije mogao uticati, barem posvesno (na mene sigurno jeste) ali nije reč o klasiku koji se može smatrati obaveznim u bilo kom smislu. Ipak, u njemu se anticipiraju komika neprijatnosti na koju igralu Larry David ili Ricky Gervais, komika mračne situacije i ozbiljno poremećenih likova kakvu srećemo kod Jody Hilla, ili anarhičnost Alana Balla. Sasvim je, naravno, moguće da ništa od ovoga zapravo ne vuče koene iz NEIGHBORSa, ali oni koji to vole u ovom filmu mogu da uživaju...

John G. Avildsen je potpuno atipičan izbor za režiranje ovog filma, i svakako nije reč o naslovu koji spada u njegove kanonske filmove, iako je meni možd baš ovaj najinteresantniji u njegovom opusu. Ipak, ako bih ga smeštao negde u parametrima opusa rditelja specijalizovanih za komediju, svakako da je na liniji Landisa, pre nego Dantea, ali svakako onih koji su skloni mešanju komedije i horora.

Humor u NEIGHBORSu nije toliko crn koliko je mračan a junaci su na granici sivog i crnog sve vreme, uključujući i glavnog lika sa kojim se identifikujemo.

Komedija kao žanr je koncipirana da priču privodi ponovnom uspostavljanju reda. Međutim, NEIGHBORS se završava jednim potpuno anarhičnim, gotovo nihilističkim krajem gde junak odlučuje da živi sa onima koje naizmenično mrzi ili ih se plaši, umesto sa onima kojima je do tog trenutka proveo ceo život u nekoj vrsti naizgled uzrne zajednice. Ovakav ishod sam po sebi deluje potpuno neočekivano, ako imamo u vidu konvenciju, međutim, očigledno je prostekao iz romana Thomasa bergera po kome je film snimljen, i isto tako očigledno je da ovaj film u polazu nije pretendovao da bude još jedan Belushi-Aykroyd vehicle, nego možda i nešto više.

U svakom slučaju, ovaj VHS rip je podsetio na jedan drag film u kome i dalje mogu da uživam što mi se retko dešava.

* * * / * * * *

Saturday, April 25, 2009

DUPLICITY

Pogledao sam DUPLICITY Tony Gilroya.

Gilroy mi je drag kao scenarista ali mi je njegova debitantska režija MICHAEL CLAYTON bio krajnje tanak film. U njemu je pokušao da nam kao nešto sasvim novo proda jednu potpuno prežvakanu priču o zaveri velike korporacije, i njene spremnosti da ubije čoveka, kao da to već nismoi milijardu puta videli u filmovima sa Lorenzo Llamasom. Doduše, verovatno kada bismo poznvali nekoga koga u "stvarnosti" korporacija hoće da ubije, ne bi delovalo tako prežvakamo, ali što se mene tiče CLAYTON je nedovoljno bio realističan i nikada nije prevazišao to da je movie.

S druge strane, DUPLICITY je takođe movie koji se bavi nečim što je prežvakano, međutim stilski je mnogo koherentniji i suštinski je bogatiji. Naime, DUPILICITY je priča o prelasku špijuna iz tajnih službi u privatni sektor, o obaveštajnim službama velikih korporacija koje špijunraju konkurenciju i štite se od protivničke špijunaže, propuštena kroz dramaturški filer Mametovih trilera u kojima preokreti i izdaje postaju toliko brojni da su dovedeni do paroksizma. Gilroy gotovo lecarreovski tretira špijunski element, dočim što se trilera tiče, ima te mametovske inflacje obrta ali on uspeva da prevaziđe njena ograničenja prvo time što su u glavnim ulogma Clive Owen i Julia Roberts, i što je od Clive Owena, čak i u tom nesigurnom svetu prevare i laži napravljen zanimljiv i ubedljiv lik za koga gledalac ipak navija, dok je sdruge strane na psihološkom planu napravio likove koji su svesni u kakvom svetu žive i čija je osnovna nesreća u tome što ne veruju jdno drugom, a jedva da veruju i sami sebi.

U toj atmosferi nepoverennja, preokreti imaju ssvim drugi kontekst i ne degradiraju priču. Ono gde se Gilroy možda dramaturški zaigrao jesu flešbekovi koji su u pojedinim momentima označeni ali često i nisu i to onda ume da stvori konfuziju, naročito kod gledalaca koji očekuju da im holivudski film sve servira. Ja ne očekujm da mi film sve servira, ali mislim da bih recimo da je malo jasniji, ovaj film bio prijatniji nekim casual viewerima.

U tehničkom smislu, čini se da je DP Robert Elswitt uzeo stvar pod svoje i DUPLICITY ima nešto 70s atmosfere. U svakom slučaju DUPLICITY nije neki naročito vizuelno razvijen film ali je elegantan i predstavlja napredak u odnosu na MICHAEL CLAYTON.

DUPLICITY je upmarket zabava, sudeći po rezultatima sa američkih blagajni, nema previše publike za to ali čini mi se da se ovaj film neće smatrati promašajem ni u kom slučaju.

* * * / * * * *

Friday, April 24, 2009

CLASS OF 1999

Reprizirao sam CLASS OF 1999 Mark L. Lestera. Iako se CLASS OF 1984 smatra njegovim klasikom a 1999 neuspelim nastavkom, i uprkos tome što ima istine u obe definicije, 1999 je film koji je ipak zanimljiviji nego što se naizgled čini.

Pre svega, CLASS OF 1999 je film koji je nastao u eri kada je B-film zaista odumirao i kada su B-formule bile uzdignute na nivo vrhunske A-produkcije. U tom smislu, Lesterov pokušaj da snimi cormanovski film o mladima za TERMINATOR crowd je za svaku pohvalu, ali zaista ima problem kada se pojavljuje godinu-dve dana pre nego što je za TERMINATOR-crowd snimljen T2. Naprosto, nivo filmova za tu publiku je toliko porastao da CLASS OF 1999 tu nije imao šta da traži. S druge strane, ovaj film ima svojih campy kvaliteta, ali realno u njemu postoji jako zabavan film od 70 minuta. Kada traje 90 minuta, daleko je on dosadnog. Ovde se ne postavlja pitanje dužine u tom kontekstu već prosto na nivou kvaliteta. Očigledno je naime, da se u ovom filmu Lester nije služio ekonomijom izbacivanja slabijih ili manje uspelih delova, i umesto da je snimio odbranjih film od 70 minuta, dobili smo film od 90 minuta prepun rupa i slabih delova.

Isto tako, zašto ne reći, u ovom filmu postoji nekoliko detalja koji ga devalviraju, a zaista su bili ispravljivi. Pre svega bande iz 1999. previše liče na bande iz 1984. i čak u kontekstu trenutka kada film nastaje, deluju prilično retro a da tu nema onog retrofuturističkog šmeka iz Marshallovog DOOMSDAYa. Zatim detalji poput iritantne plave perike Stacy Keacha koja devalvira ovog jednodimenzionalnog ali ipak vrlo upotrebljivog glumca od jake karike u filmu do detalja po kome se CLASS OF 1999 najviše definiše kao smeće.

Ono što je zanimljivo svakako je politički domen koji proističe iz priče, pre svega ideja da haos proizvodi represiju koja u početku stiče simpatije a onda se neumitno pretvara u čistu diktaturu i siledžijstvo, odnosno trenutak kada se bande ujedinjuju protiv zajedničkog neprijatelja. Ovi elementi koji asociraju na fašizam i klasnu borbu sami po sebi nisu ništa naročito ali su u ovom filmu retka konsekventno sprovedena stvar, i sasvim je bizarno da je adut jednog Lesterovog filma zapravo politički, no tako je.

B-filmovi su poznati po svom kapacitetu da kanališu gnev publike, da čak podilaze izvesnim buntovničkim sentimentima mladih gledalaca. Međutim, same okolnosti izlaska filma CLASS OF 1999 i izvesni elementi Lesterove egzekucije učinili su da se ovaj film zapravo nikome ne obraća i da ničiji bes ne kanališe.

Najbolji primer izmeštenosti ovog filma za mlade jeste to da se na špici prvog filma čuje u tom trenutku savršeno relevantna pesma Alice Coopera. I onda, kada se u sred ovog filma začuje HEAD LIKE A HOLE Nine Inch Nailsa, i kada se stvori utisak kako je Lester, neznano kako u tom trenutku nabo muzički puls, pa čak bio i ispred svog vremena jer DOWNWARD SPIRAL dolazi kasnije, ubrzo na završnoj špici začujemo temu filma koju peva prokleti Midge Ure, potpuno passe muzičar u tom trenutku.

Od Lesterovih aduta, u ovom filmu, izdvaja se samo relativno energično finale u kome se vidi da su uložene solidne pare i da se dobro radilo na svim poljima, od ideje, preko kadriranja do efekata. U ostatku scena, Lester je nažalost slabiji nego inače.

CLASS OF 1999 je bio u bioskopima. Lester je početkom devedesetih nažalost imao pogrešne filmove u bioskopima. Neki od njegovih tadašnjih DTV naslova su mnogo više zasluživali da idu u bioskope od CLASS OF 1999.

* * / * * * *

EX-DRUMMER

Retko kada se desi da pogledam film za koji sam siguran da će biti omiljeni film Meha Krljića i Johna Reynoldsa. Međutim, oko ovog filma sam naročito zadovoljan jer sam ga locirao i pomenuo na Mehovom corneru još dok je bio nedostupan, kad sam pročitao kritiku.

Reč je o filmu EX-DRUMMER Koena Mortiera, ekranizaciji romana Hermana Brusselmansa, koji bi se po meni mogao nazvati onim što je punk film u 21. veku. To nema veze sa samom činjenicom da govori o grupi ljudi koji cepaju HC. Stvar je u pristupu priči i filmu. Naime EX-DRUMMER se drži jedne dosta rudimentarne forme, i ne odustaje od sirovosti, a istovremeno ta sirovost nije diletantska, štaviše, u pojedinim deonicama Koen pokazuje da zna znanje, i to ne samo na nivou pukog pričanja priče koje je dosta džezersko, nije disciplinovano, ali upravo iz kontrr čini EX-DRUMMER jednim nekonvencionalno elegantnim filmom, nego čak i na nivou tehničke usavršenosti, pa čak i vizuelne atrakcije.

U pojedinim monmentima čak Koenovo poigravanje vizuelnim sredstvima deluje detinjasto, ali nikada nije banalno jer je potkrepljeno rediteljskom veštinom da se zahvat realizuje.

Drugi punk segment je udar na javni moral koji je odrađen u almodovarovskom ključu. Film donosi nepodnošljivu lakoću bizarnosti. Smešten je u svetu u kome se bizarni, gross događajii prikazuju u punom sjaju, a da pritom nisu osuđeni, nego se ispoljavaju spontano, proističu iz širih grotesknih okolnosti. Iako priču pratimo iz vizure piščevog alterega koji služi kao spona sa gledaocima, odnosno "normalnim svetom", taj junak je vrlo radoznao i relaksiran u smon istraživanju tog polusveta.

EX-DRUMMER bi se na neki način mogao smatrati pretečom PORNO BANDE. Govori o sličnom potonuću normalnog čoveka, umetnika, rediteljevog i gledaočevog alterega u prostor raznih transgresija. Donosi i sličnu energiju u pristupu. Ipak, Mladenov film je meni interesantniji jer je naprosto više oslonjen na trulež našeg društva, dok se EX-DRUMMER bavi ekscesom u društvu u kome realno postoji i druga priča, dočim se Mladen bavi jedinom pričom vrednom pričanja.

U to ime, očekujem Mehove i Johnove reakcije na ovo ostvarenje.

* * * / * * * *

Thursday, April 23, 2009

FINGERS

Pogledao sam FINGERS Jamesa Tobacka.

Toback je nesumnjivo jedan od alfa-mužjaka američkog nezavisnog filma koji nije uspeo da se probije koliko Martin Scorsese i Oliver Stone sa kojim deli niz osobina. Razlozi za to pre svega leže u tome što Tobackovi filmove ne funkcionišu uvek na nivou celine, spajaju energičnost, senzualnost, političnost i pretencioznost često na dosta grub način, pa Toback praktično nije uspeo da crossoveruje. Međutim, kako god bilo, uspeo je da opstane do današnjeg dana, uprkos svemu i sebi samom, a o njegovom over-the-top karakteru najbolje govore da se među njegovim dragim prijateljima nalaze imena poput pokojnog Don Simpsona ili nestašnog Mike Tysona.

FINGERS je Tobackov klasik sa početka karijere, njegov calling card za dalje uspehe. Film govori o mladom pijanisti koga igra Harvey Keitel čiju karijeru ometa to što za oca mora da radi kao uterivač dugova, a suočen je i sa izvesnom seksualnom disfunkcijom.

Iako je postavka sa mladim pijanistom koji radi kao uterivač pretenciozna, i vuče na Novi Talas, a inače zapravo u filmu suštinski nikada naročito ne zaigraju ni jedna od te dve profesije, iza svega krije se zanimljiva studija karaktera koji je stilizovan ali u sebi zarobljava izvesnu količinu besa, kakva se retko viđala do tada na filmu. U stvari, bilo je besa, ali su Toback i Keitel uspeli da artikulišu svež pogled na to.

Ono po čemu se Tobackov film izdvaja od MEAN STREETSa svakako su mačizam i potpuno apartan pogled na seksualnost. U tom smislu, Jim Brown, moj inače omiljeni crni glumac iz te epohe, u FINGERSu je ostvario jedno od svojih najneobičnijih uloga, u potpunom art ključu.

DEČKO KOJI OBEĆAVA Miše Radivojevića jako podseća na FINGERS, i ne bi me čudilo da se malo Tobackovog duha prelilo kod Miše ili Nebojše pošto je FINGERS ranije snimljen.

Iako je zub vremena u mnogim segmentima nagrizao FINGERS, i dalje se može osetiti njegova energija i neurotičnost, i dalje je zanimljiv za gledanje, upečatljiv zbog Tobackove direktnosti, Keitelove glume i reinvencije Jim Browna.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, April 21, 2009

WILD CHILD

Pogledao sam film WILD CHILD Nick Moorea. Ideja je bila da pogledam novu komediju Working Titlea u kojoj glumi Nick Frost. Billing Nicka Frosta u ovom filmu je dosta visok, međutim, on u suštini ima samo jednu, i to relativno prosečnu scenu.

Bez Frosta, teško da je ovaj film imao išta da mi ponudi pošto je reč o filmu za tween devojčice o razmaženoj bogatašici iz Malibua koju šalju u boarding school u Engleskoj gde nekako ona uspeva da pomogne tamošnjim devojkama a i one koječemu nauče nju.

Međutim, WILD CHILD uprkos vrlo kompetentnoj egzekuciji Nick Moorea koji je inače do rediteljskog giga došao kao dugogodinji montažer Working Title filmova, nije postigao naročit uspeh. Mislim da je problem u tome što je to engleski film pravljen za američko tržište, koji je ostao negde na pola puta između Amerike i Britanije jer je prikaz Amerike u njemu nekako površan i distanciran, a prikaz Britanije je isti takav u pokušaju da film bude iz američke vizure. Drugo, za razliku od filma HOUSE BUNNY koji je doduše za stariju publiku, gde je negde jasno koja će znanja i iskustva junakine razmeniti, u WILD CHILDu se pojavljuje problem što engleske boarding school devojčice suštinski nemaju šta lepo da nauče od male bogatašice iz Malibua.

I onda zapravo, ona njoj pružaju jedno suštinsko dovođnje u red, a ona njima pruža to da ih nauči da agresivno igraju taj neki bizarni engleski sport kojim se bave i da se ponašaju kao čirlidersice, i to je to. ta razmena među karakterima nije ravnopravna. Štaviše, usiljena je, i film na nivou karaktera nema onu dinamiku koja je potrebna čak i za neki tween film.

Otud WILD CHILD nije na nivou tipičnih visokokvalitetnih produkata kuće Working Title. Ipak, nesporno je kompetentno realizovan, i mislim da nudi sasvim dovoljno svojoj ciljnoj grupi uprkos tim nekim rupama u supstanci koje ta ciljna grupa instinktivno takođe oseća, koliko god da je autori nipodaštavaju.

* * 1/2 / * * * *

Monday, April 20, 2009

WAITING...

Povremeno se pojave neki filmovi koji pripadaju žanru koji inače pratim, i sticajem okolnosti ih propustim. A onda kao za baksuz baš te naslove pogleda masa ljudi koji inače ne prate film i konstatntno su šokirani kako baš taj nisam gledao, kao da je taj film zapravo ključni reprezent žanra. WAITING... je jedan od takvih filmova. Više ni ne mogu tačno da se setim ko mi se sve kleo u taj film, ali sada bih voleo da lociram te ljude i da ih kaznim pošto ne pamtim kada sam gledao toliko slabu komediju sa tako jakim komičarskim star powerom, barem na papiru.

U ovom filmu dream team čine Ryan Reynolds (ne Meho, ne mešaj ga sa svojom miljenicom Ryaan Reynolds), Anna Faris, Luis Guzman i Justin Long. Međutim, Anna Faris ima ulogu koja po svojoj veličini i zahtevima je daleko ispod njenog renomea, Guzman ima gnusnu gross out ulogu bez ikakvog pokrića i humora, Justin Long ponavlja svoju generic neurotičnu personu u jednom osrednjem izdanju, i jedino Ryan Reynolds uspeva da konvertuje stoj star power u kakav-takav kvalitet.

WAITING... je high concept, high profile varijacija na CLERKSe, smeštena u restoran prepun frustriranih zaposlenih. Međutim, umesto minimalizma CLERKSa. WAITING... se iscrpljuje u pokušajima da bude ambiciozan, da ima što bizarnije likove, što gnusnije gross out fore, što raskošniju vizuelnost, i onda u tim mnogim pokušajima gubi i tu sitnu česticu humora koju ima.

Slagao bih ako bih rekao da u filmu ne postoje barem četiri laugh out loud monenta, i da delovi sa Reynoldsom nisu konzistentno šarmantni, međutim, isto tako ima puno neduhovitih, usiljenih, pa čak i pretencioznih deonica.

Ipak, ono što mislim da je zavelo ljude koji su mi preporučivali WAITING... jeste to što ovaj film iza svega još kao pokušava da bude i ozbiljan, da nešto zaista kaže o životu i svetu, da i time oplemeni svoju već krhku strukturu. Ta vrsta pretencioznosti pali kod srpskih gledalaca, koje je First Production već solidno kondicionirao uvozom brojnih Miramax naslova.

* * / * * * *

Sunday, April 19, 2009

DEATHSPORT

Pogledao sam DEATHSPORT na kome su kao reditelji radili Allan Arkush, Nicholas Niciphor i Roger Corman. Ipak, tendencija je da se ovaj film smatra Arkushevim. Arkush je bio u ekipi sa Joe Danteom, montažer trejlera za Cormanove filmove, i njih dvojica su ušli u produkciju sa naslovima kao što su HOLLYWOOD BOULEVARD i ROCK'N'ROLL HIGH SCHOOL koji nisu bili tipičan cormanovski exploitation. DEATHSPORT se pojavio u trenutku kada je Cormanov svet exploitationa već ušao u krizu jer su se pojavili Spielberg i Lucas kao reditelji koji su model B-filma uveli u A-ligu i sve je manje bilo mesta za cormanovske B-produkcije koje im više nisu mogle parirati. Joe Dante se ubrzo našao među Spielbergovim Amblin favoritima a Arkush je prešao na televiziju gde i dan-danas radi high-profile serije poput HEROES.

DEATHSPORT se u Cormanovoj filmografiji smatra minornim naslovom, pokušajem da se ponovi formula po kojoj je uspeo DEATH RACE kroz spajanje antiutopijske budućnosti, igre smrti i David Carradinea. Međutim, DEATHSPORT uprkos surovim ocenama uopšte nije loš exploitation film. On nema političku i satiričnu dimenziju koju je Paul Bartel doneo DEATH RACEu, ali zato ima jednu specifičnu dinamičnost exploitation filma koja čini se se više nego glatko proguta priča o postapokaliptičnom svetu u kome se u gradovima koji su preživeli katastrofu organizuju gladijatorske borbe sa preživelima koje dovode iz zaražene divljine.

Nizak budžet, sporadično loši specijalni efekti i potpuno preposterous zaplet su nadoknađeni tempom. Svaka scena pomera priču korak napred i donosi nešto novo, a glumci sve glume vrlo strejt, kao da je likovima apsolutno jasno šta se zbiva. Montaža i kadriranje su vrlo dobri i prate taj tempo, maksimalno koristeći budžet.

Iako praksa uvođenja Cormanovih reditelja u skuplje projekte dokazuje da oni koji su radili sjajan exploitation mogu da rade i vrhunski A-film, činjenica je da B-film iziskuje posebno umeće koje je potpuno apartno. Naime, u A-filmu je pre svega potrebna veština vođenja priče, razdvajanje važnog od nevažnog, tehnička kompetencija, dočim je za B-film i exploitation potrebno da se pre svega dobro radi sa raspoloživim resursima, ne samo u materijalnom već i u konceptualnom smislu. To znači da B-film pre svega treba da apostrofira svoje adute, da mora u tome da bude istrajan, da ni ne pokušava da se vodi principima A-filma jer ni ne pokušava da ima njegove kvalitete. Ukoliko B-film ima sreće pa su mu aduti u likovima, priči ili tehničkoj veštini, to je sjajno jer može da prevaziđe svoje ograničenje, ali ako nije taj slučaj, a uglavnom nije, onda je ta sposobnost pravljenja B-filma ključna.

Jedna od ključnih stvari u pravljenju B-filma, kao i u montaži A-filma, jeste ono što ti nudi sam materijal. Corman je bio majstor takvih zahvata. U montaŽi svakog filma, naravno materijal diktira ono što ulazi u film, jasno je šta je uspelo, šta nije, jasno je da li neki detalji nude neke mogućnosti koje nisu bile predviđene scenarijem. Međutim, u B-filmu materijal otvara mogućnosti u najširem smislu, pošto se sve mora maksimalno iskoristiti, od glumca do lokacije, i sve se mora maksimalno iscediti. Čini mi se da je Arkush to u priličnoj meri uradio u ovom filmu.

DEATHSPORT je takav film. Potencijalni train wreck od koga su znalci napravili nešto gledljivo, sporadično čak i zabavno. U tom smislu, jasno je da DEATHSPORT ne stoji uz vrhunske filmove koje je Corman proizveo, od kojih su mnogi bili upravo potvrda značaja B-filma za istoriju kinematografije, ali isto tako pokazuje zanatsku veštinu i unutar marginalnih naslova, pravljenih sa svim osobinama trainwrecka i srećom da izbegnu tu sudbinu.

* * 1/2 / * * * *

FIVE MINUTES OF HEAVEN

Pogledao sam FIVE MINUTES OF HEAVEN Olivera Hirschbigela. Reč je o njegovom povratničkom filmu posle neuspele holivudske avanture. INVASION je sigurno najmračniji scenario za odlazak bilo kog evropskog reditelja u Holivud. Ipak, sudeći po filmu FIVE MINUTES OF HEAVEN, Hirschbigel se vratio zreliji iz Holivuda, i čak bih rekao da je sada veštiji kao reditelj nego što je ikada bio.

U tom smislu FIVE MINUTES OF HEAVEN je odlično realizovan "mali" film u maniru BBC filmova, sa minimalističkom pričom o susretu ubice i žrtvinog brata u Svernoj Irskoj i raspletu njihovog dugo očekivanog susreta.

Što se glumaca tiče, uprkos brojnim scenama u kojima se vide kao mladi, film nose Liam Neeson i James Nesbitt. Neeson je odličan, kao i uvek, u dobrom underplayu, dok je Nesbitt dosta agresivan u nesigurnosti i gnevu svog lika.

Hirschbigel u nekoliko navrata kompromituje minimalizam svoje priče, pre svega sa uvođenjem lika ukrajinske imigrantkinje koja radi za TV mrežu koja organizuje susret ove dvojice ljudi. Njen imigrantsi status je znakovit ali mi je potpuno njasna njena funckija osim ukoliko cilj nije bio da na neki način pokaže potpuno neutralnu poziciju ili da recimo celu stvar marinira u nekoj EU političkoj korektnosti.

U svakom slučaju, FIVE MINUTES OF HEAVEN je stidljiv ali ubedljiv Hirschbigelov comeback, i možda čak i najbolji film u njegovoj karijeri.

* * 1/2 / * * * *

Friday, April 17, 2009

EICHMANN

Ukoliko postoji neki film koji treba osuđivati zbog očajne interpretacije neke vaćne istorijske teme onda je to EICHMANN Robert Youga. Kada se poglrda ovaj film potpuno je jasno zbog čega čeka na svoju premijeru još od 2007. godine uprkos tome što u njemu igraju ugledne internacionalne zvezde Franka Potente i Thomas Kretshchmann kao i ugledni britanski komičar Stephen Fry.

EICHMANN je film snimljen po istinitim transkriptima sa Eichmannovih saslušanja kada je odveden u Izrael, i čak se na kraju filma iz offa čuje autentičan glas islednika Avnera Lessa u kome on upozorava pokoljenja da postoje latentni Eichmanni koji se mogu ispiliti u svakoj vrsti diktature. Ni glumci, ni Avnerovo lično prisustvo ne sugerišu da je reč o autsajderskom projektu.

Međutim, EICHMANN je toliko grozan da se to jedva da opisati. Thomas Kretschmann je interesantan glumac i on uspeva da napravi neku vrtu karaktera od Eichmanna, međutim, događaji koji su izabrani kao ilustracija onoga što je Eichmannov lik i delo su krajnje sporni. Naime, film kreće od bozarne premise da se Eichmannov ćivot i rad opišu iz vizure njegovih ljubavnih veza koje je imao za vreme rata, među kojima su bili i veze sa Jevrejkama. To je passe pristup, ali hajde, ako je prošlo Liliani Cavani, zašto ne bi i Youngu. Međutim, onda uslede dva gotovo karikatiralna flešbeka i priča se zatim vrati u neku rutinsku liniju da islednik mora da izvuče Eichmannovo priznanje za neko vreme.

Razni događaji su naprosto nabacani u filmu, i na kraju više nije ni jasno šta je bila tema, da li Eichmannov ljubavni život ime veze sa njegovom prilježnošću u ubijanju Jevreja ili ne, šta je bio tužiočev problem. Na kraju više ništa nije jasno.

I u tom smislu, EICHMANN ne samo da ne stoji kao upotrebljivo bioskopsko ostvarenje nego je ispod nivoa čak i osrednjih televizijskih programa na ovu temu.

Čak i najveći buffovi za Holocaust filmove treba da propuste ovu havariju. Na svu sreću Eichmannov slučaj je barem izdašno filmovan.

Thursday, April 16, 2009

WATCHMEN

Odabrana ekipa sa Sagite je pogledala WATCHMEN.

Ova ekranizacija je kataklizma istorijskih razmera. Ukoliko ste mislili da ne postoji čovek koji može da napravi budalu od Alan Moorea, takav se pojavio. Zack Snyder je tu da ponizi Moorea čak i pred fanovima, i da se upitamo kako može nešto kao što je knjiga WATCHMEN da navede nekoga da snimi ovo.

Zahvaljujući Snyderu, svi oni koji nisu čitali knjigu neće ni pomisliti da uzmu da je prelistaju pošto nijedan od njenih ključnih aduta Snyder ne samo da nije realizovao, nego nije ni razumeo.

Još od samih početaka Snyderovog rada, bilo je jasno da će on pre ili kasnije shvatiti da zaostaje za vršnjacima. Mislim da je WATCHMEN taj slučaj. Naime, od jednog brutalno realističnog stripa u kome alternativna istorija postoji sa nekim razlogom, superheroji žive u svetu sa ljudima koji imaju svoje strasti i mane, gde se sukobljavaju velike moći i velike ideje sa svakodnevicom, Snyder je napravio hiperstilizovan svet u kome je politika karikaturalna - Nixon je našminkana nakaza, koja manje liči na Nixona od gumene maske iz POINT BREAKa, fizički zakoni su bendovani do krajnje granice kroz silovani i omniprezentni slowmotion i čestu upotrebu greenscreena, naročito u scenama sa običnim ljudima koji imaju obične ljudske moći. Dramske scene su unintentionally smešne, ali što je još strašnije, upotreba muzike je bukvalno na nivou HOT SHOTSa. Potpuno je neverovatno da je neko pustio ovoliki spektakl sa onako upotrebljenim pesmama ukomponovanim u kičasta vizuelna rešenja.

Što se vizuelnog spektakla tiče, on je sam po sebi pogrešan kao koncept jer WATCHMEN nije vizuelno spektakularan strip. To je strip vrlo svedenog crteža koji pleni svojom odmerenošću a ne barokom. WATCHMEN čak nije ni barok, to je kič u kome se spajaju nespojvi sadržaji i forme, bivaju prenagalašeni i čine jednu celinu koja može prijati samo nekome ko nema elementarnog ukusa.

Međutim, ne samo da je film jedno ozbiljno ponižavanje knjige, i da je film jedan neukusan kič. Ovaj film ima 162 minuta trajanja, iako u suštini ima priče za film od 45 minuta. U prva dva sata se ređaju origin storyji koji u najvećoj meri nemaju apsolutno nikakav uticaj na ishod priče, potpuno su digresivni i nevažni za ceo plot. Dakle, ovo je film koji nikada ne počne. A za to vreme dok ne počinje je ekstremno loš. A onda počne i idalje je ekstremno loš.

O tome da je ovaj film ne samo slab već i vrlo namerno grozan, najbolji svedoči afera sa Dr. Manhattanovom ćunom. Naime, u stripu, Manhattan se postepeno ogoljuje kako se distancira od sveta. U filmu je on od starta weenie wagger. I to što se mene tiče, nije problem, iako čini mi se privlači pažnju na nebitne stvari.

Međutim, kada se u završnim scenama Ozymandiasovog revelationa, Manhattan pojavi sa ćunom koja se klati po kadru, to već izgleda kao Đenkina pojava na kraju MARATONACA. To je već nekako drsko, prema sceni, prema gledaocima, prema drami, prema smislu.

Ali, što je najgore od svega, ovo nije neki bezorazluk Ken Russella, nije ovo drskost u ravni nekog 70s ili 80s ekscesa. Nije ovo FLASH GORDON ili POPEYE. Ne, ovo je delo jednog ozbiljnog idiota, koji pravi ozbiljan film, upinje se da rekonstruiše knjigu, i u toj rekonstrukciji bira sve najpogrešnije i najnevažnije aspekte knjige. Ova ekranizacija je toliko idiotska da između ostalog zanemaruje bitne aspekte PRIČE a rekonstruiše čak i izgled KORICA na početku filma.

Ono što se meni sada iz ove vizure čini jeste da u suštini, ako imamo u vidu da je Moore čak bacio i kletvu na ovu ekranizaciju, in play ulazi teorija jednog mog druga, koji smatra da je samo kreten poput Snydera mogao uopšte da se attachuje na ovom filmu jer niko ko ima iole dostojanstva ne bi radio film na koji autor stripa baca fatvu.

Wednesday, April 15, 2009

NOTORIOUS

Pogledao sam NOTORIOUS George Tillmana Jr.

Želeo sam da mi se opvaj film dopadne. Obećavam da nisam uzeo da ga gledam iz varijante da želim da vidim "svoj film" o Biggieju. Negda sam ček i želeo da ovo bude što klasičniji biopic jer mislim da je subverzivno da se o Biggieju snimi što glamurozniji i što holivudskiji biografski film jer bi time gangsta rep dobio mesto u svetu umetnosti kakvo imaju još samo ljudi koji se bave klasičnim formama. Mislio sam da bi bio velii korak kada bi Biggioe dobio film kakav recimo ima Ali.

Nažalost, NOTORIOUS nije takav film. On jeste holivudizovan, ali ne na holivudski već na jedan primitivan, naivan način. Film koji su producirali Vonetta Wallace i Puffy svakako da nije mogao bit protiv Biggieja, međutim nije smeo biti ni ovoliki falsifikat.

Sudeći po ovom filmu, Biggieja odmah možemo prijaviti Vatikanu za ulogu mučenika, a Puffy je zreo za beatifikaciju. Njihov odnos je naivan do te mere, da više liči na odnos dvojice liova u nekoj parodiji poput WALK HARD nego na odnos dvojice najdivnijih ljudi u bilo kakvom fikcionalnom filmu. Kako rekoh, ni ne očekujem da ih ovaj film problematizuje, ali ako su stvari stvano ovako išle, ako je ovo dokument, a siguran sam da nije, ali ako jeste, onda je NOTORIOUS najveća demistifikacija Biggie Smallsa koja se mogla zamisliti. Suge Knight u vreme najveće Death Row-Bad Boy beefa ne bi mogao da zamisli ovakav film.

I ne samo to, dotaći ću se teme koja je u filmu možda i najbolje objašnjena, a to je tema 2Pacovog i Biggiejevog ubistva. Ta tema je obrađena tako da se ne zna ko su počinioci. Međutim, ako gledamo film i pokušamo da nađemo u Biggiejevoj okolini ljude koji bi imali motiv, to je definitivno Puffy. Scena u kojoj Biggie priča Puffu kako želi da krene drugim putem, kako ne želi više da roka gangsta rep, a Puff na trenutak USTUKNE, a onda ga prijateljski zagrli, je odglumljena kako bi u nekom amaterskom pozorištu odigrali lika koji planira da najboljem prijatelju zabije nož u leđa.

Scene sa porodicom su cheesy do nivoa parodije. Vonetta je prikazana kao stroga, skromna, principijelna žena, a scene u kojoj je Biggie podržva u borbi sa opakom bolešću predstavljaju možda i najneuverljivije u filmu.

Što se Lil Kim i Faith Evans tiče, nisam siguran zašto se Lil Kim žali pošto je Biggie prikazan kao čovek koji se generalno nije najbolje snalazio sa ženama, i njih dve su sudeći po ovom filmu pružile Biggieju svoju ljubav, svaka na svoj način, ali on se ponašao kao junak iz pesama Crvene Jabuke kada ju je pruzeo Nikša Bratoš - nije se vezati mogao.

Beef sa Tupacom je prikazan dosta naivno, sa nesporazumima koji su na nivou telenovele, i odsustvom komunikacije koje je zapanjujuće, tako da me film nije ubedio da je sve ovako teklo. Dodao bih da i U OVOM segmentu, Sv. Puffy ispada kao katalizator sukoba pošto ubeđuje Biggija da ne treba da pozove 2Paca jer kao nije trenutak usled nekog tankog opravdanja.

Što se Biggiejevog kriminalnog rada tiče. Film mi je bio simpatičan kada vidimo da je Biggie prodavao krek trudnicama. U tom trenutku sam mislio da će imati smisla. Međutim, kada posle sretne tu istu ženu, srećnu i zdravu, sa zdravim detetom, mislim da to najbolje objašnjava karakter ovog filma. Biggie je prodavao lekovit krek. Čak i da je ovo istina a život je često neverovatniji od umetnosti, nisam siguran koliko ovo ima smisla.

Što se onoga što je glavni adut filma tiče, a to je glavni glumac Jamal Woolard, on je zaista sjajan i uspeva da me ubedi da nije glumac nego debeli reper. I zaista je sjajno skinuo Biggieja. Međutim, kao ni ceo film, ni on nije uspeo da me ubedi da je Notorious B.I.G. Čini mi se da Woolard, nekako ima peviše milu facu za Notoriousa koji je bio upadljivo odbojna faca i to mu je bio imidž. No, Woolardu se ne može osporiti da je napravio odličnu ulogu i da ima perspektivu kao glumac.

Na kraju krajeva, ono što je najimpresivnije u priči o Biggieju, ovaj film nije ispričao. Naime, on je ubijen kad je imao nepunih 25 godina, a za to vreme je uspeo da postane rep superstar, proda desetine miliona albuma, bude narko diler, prođe robiju, začne nekoliko dece, zaradi milione, potpuno preokrene svoj život. I da na tako tragičan način skonča tako mlad. Biološki aspekt Biggiejog uspona je potpuno neverovatan, ako uzmemo u obzir njegov uzrast i šta je sve uspeo da uradi. Pogledajmo recimo gde je bio Biggie u DušManovim godinama. Dakle, da je taj aspekt bolje analiziran, dobili bismo film koji je priča o čoveku čije je dostignuće istinski neverovatno. Ovaj film samo na kraju kaže koliko je Biggie imao godina ali tokom same priče uopšte ne akcentuje da je on zapravo bio mlad.

Drugi aspekt je taj aspekt estetizacije smrti. 2Pac i Biggi se zaista mogu čitati kao nastavljači Marine Abramović, umetnici kojima je smrt bila sastavni deo izraza. Njihov uspon i pad imaju dimenzije antičke tragedije. Uspeli su radeći nešto što je moralo biti kažnjeno smrću. I na ovoj liniji se mogla napraviti istinska glorifikacija Biggieja.

Ali ne, umesto svega toga, dobili smo prilično zbunjen i zbunjujući film koji ne može da funkconiše kao message movie za starije od 7 godina. Uostalom, oni kojima treba message movie, i kod kojih bi mogao da upali, neće poverovati u neubedljivu melodramu ovog filma.

Što se tehničke realizacije tiče, NOTORIOUS je komptenetno realizovan i šteta je što je toliki hardver uzalud potrošen.

* * / * * * *

Monday, April 13, 2009

ENDURING LOVE

Pogledao sam izuzetno interesantan britanski triler ENDURING LOVE Rogera Michella, ekranizaciju popularnog romana Iana McEwana. ENDURING LOVE je nešto potpuno neočekivano od Michella koji se etablirao sa megahitom NOTTING HILL, da bi potom pokušao da snimi star-driven a opet thinking man's film CHANGING LANES, i na kraju se vratio u Britaniju da radi zanimljive, provokativne slipstream projekte.

ENDURING LOVE je snimio između dve saradnje sa Kureishijem, filmova MOTHER i VENUS koji su oba nekonvencionalne ljubavne drame. ENDURING LOVE pak je triler koji ima već akcenat na drami nego na thrillovima, počinje kao priča o krivici da bi se polako transformisao u FATAL ATTRACTION između dvojice muškaraca.

Iako bi se Michellu i scenaristi Joe Penhallu moglo prebaciti da je film na dramatzurškom nivou mogao biti intenzivniji, sasvim je jasno da je ovo pre svega drama pa tek onda triler. Međutim, izvesni elementi ove drame se pretvaraju u potentne trilerske preokrete i daju bizaran ton filmu.

Daniel Craig i Rhys Ifans su sjajni u glavnim ulogama. Craig kao prilično otuđeni savremeni čovek i Ifans kao neko kome evidentno nije dobro a da uz to nije negativac koji u tome uživa nego mu zaista nije dobro. Najslabija karika je Samantha Morton koja između njih dvojice nije do kraja uspela da razjasni svoj karakter.

Međutim, ono što je najjači adut filma je svakako Michellova moćna režija, kadriranje koje je istinski maestralno, pokazuje da za njega nema tajni. Na čisto vizuelnom nivou ENDURING LOVE je nesvakidašnji film iz koga mnogi reditelji imaju štošta da nauče. Zaista, film ovako visoke vizuelne kulture ne samo iza već i ispred kamere se retko viđa.

ENDURING LOVE je film neobične elegancije, i jedna sasvim legitimna interpretacija priče koja je već imala svoj ikonični film. U tom smislu, ENDURING LOVE nije previše svež. U svakom drugom, jeste.

* * * / * * * *

THE WILD RIDE / THE TRIP

Sinoć sam organizovao Jack Nicholson double-bill.

Prvo sam pogledao opskurni jednočasovni quickie THE WILD RIDE Harvey Bermana iz 1960. o nestašnim hot roderima. Ti kratki filmovi iz ove epohe uvek imaju neki izvesni šarm kada se čita najava, nažalost, sami po sebi su jedva vredni pažnje.

Ovaj kokretno je zanimljiv zbog Jack Nicholsona koji je zaista ubedljiv u glavnoj ulozi mladog, antipatičnog delinkventa, međutim, kada je film ionako već prilično tanušan u svakom aspektu a još ima i tako odvratnog junaka u centru pažnje, zaista nije previše interesantan za gledanje, osim kao potvrda da se vrhunski glumac prepoznaje u svim okolnostima.

Od poznatih ljudi koji se pojavljuju u ekipi istakao bih Monte Hellmana potpisanog na mestu montažera.

* 1/2 / * * * *

Potom sam pogledao THE TRIP Rogera Cormana. Ovaj film je svakako jedan od najinteresantnijih u Cormanovoj karijeri i idološki jedan od najpregnantnijih. U ovom filmu Nicholson nije glumio ali je pisao scenario.

THE TRIP je važan film za tumačenje zato što se u njemu na vrlo kompleksan način raspliće odnos ondašnjih filmmakera i kontrakulturnih tokova u tadašnjoj Americi. Iako je Corman radio LSD kako bi se pripremio za snimanje, on je realno ipak bio gost u tom svetu.

U tom smislu THE TRIP je istovremeno podla ekspoatacija scene sa pokušajem da je proda nazad njenim učesnicima, svedočanstvo o nekim njenim akterima (u filmu igraju Fonda i Hopper) i neka vrsta lažnog moraliteta koja bi uopšte omogućila prikazivanje (cinični natpis na početku o štetnosti LSDa). Dok je DRIVE, HE SAID o kome sam nešto ranije pisao tek ogledalo ove priče, THE TRIP ima kompleksniju ambiciju.

U tom smislu, sam film je negde na granici između prikaza istinskog acid tripa, u tom smislu ima nekih vrlo pronicljivih detalja po kojima se vidi da ekipa zna o čemu priča, i nekih sekvenci u kojima Corman pokušava da psihodeličnim učini neka od svojih tradicionalnih obeležja.

Isto tako, film u pojedinim deonicama postaje previše racionalan, u plasmanu svoje poente. Naročito recimo u sceni suđenja koja meša politički tetatar i Cormanove ekranizacije Poea.

Sve to ga čini prilično slabim dokumentom o acidu, ali isto tako vrlo intresantnim za tumačenje stanja na tadašnjoj filmskoj sceni, Cormanovih svetonazora i odnosa exploitationa i arta.

Naime, uz sve ograde, i činjenicu da je potom snimljeno puno znatno uspešnijih filmova o tripovanju, nikada exploitation i art scena nisu bili bliži jedan drugom. Naravno, u tom čudnom savezništvu, trpeli su i jedan i drugi, ali taj priod je omogućio produkciju bez prsedana po kvantitetu a samim tim i kvalitetu koji je proizašao.

Što se mesta u Cormanovom opusu tiče, ovo mu svakako nije najbolji film, ali jeste jedan od najinteresantnijih, i jedan od onih koji će opstati kao dokument i pokušaj da svoje vreme uhvati za gušu.

Peter Fonda i Bruce Dern, poznati duet iz biker filmova su odlični u ulogama uglađenih narkofila, na neki način Cormanovog alter-ega koji ima vikend-odnos sa acid kulturom San Franciska.

* * * / * * * *

Sunday, April 12, 2009

HA-HOV

Holocaust movie vikend nastavio sam sa izraelskim filmom HA-HOV Assafa Bernsteina. Reč je o odličnom filmu koji na svu sreću vapi za rimejkom te nije šteta što će mu taj rimejk i priuštiti Matthew Vaughn, u režiji John Maddena.

Naime, Bernstein prosto nije imao ni veštinu ni production values da sa punom ubedljivošću realizuje priču o troje operativaca Mossada koji su tokom šezdesetih postali heroji posle likvidacije ozloglašenog naciste koji se krio u Nemačkoj da bi se nekoliko decenija kasnije odjednom u Ukraijni pojavio starac koji tvrdi da je on ozloglašeni nacista, i ovi se okupili da odu da vide o čemu se radi.

Bernstein odlično vodi priču, u maniru najboljeg Euro trilera, vrlo jasno i neperetenciozno, sa odličnom glumačkom podelom i govorom na onim jezicima koji se u scenama logično koriste tako da je film ravnopravno na hebrejskom, nemačkom i ruskom.

Pored toga, Bernestein odlično postavlja neke scene, i uspeva da osveži neke situacije koje bi mogle biti opšta mesta.

Nažalost, HA-HOV napsroto uprkos svim ovim pohvalama koje Bernstein zaslužuje nema production value filma kao što je MUNICH, naprosto se oseća izvsna neveština izraelskih i ukrajinskih ekipa koje sve čine prilično arhaičnim. I ukoliko Madden sa holivudskim glumcima to prevaziđe, od HA-HOV će biti napravljen sjajan film.

* * * / * * * *

Saturday, April 11, 2009

GORKE TRAVE

GORKE TRAVE Žike Mitrovića je relativno sporedan film u njegovom opusu. Međutim, gledan iz današnje vizure, to je možda jedan od naših najrelevantnijih filmova iz prošlosti koji objašnjava našu poziciju danas, i to ne samo kao društva već i kao kinematografije.

Naime, GORKE TRAVE je priča o tužiocu koji progoni naciste posle Drugog svetskog rata u Zapadnoj Nemačkoj. Nailazi na jednog nekadašnjeg upravnika logora koji sada radi u farmaceutskoj kući ali nikako ne može da ga optuži bez svedočenja jedne njegove nekadašnje žrtve koja je pred suđenje odlučila da se povuče i ne izjasni se na sudu. Tužilac u tom cilju poziva jugoslovenskog novinara koji je zabeležio njeno potresno svedočanstvo da pokuša da je ubedi. Zbunjeni njenim odbijanjem da svedoči oni otkrivaju da iza njene odluke stoje brojne pretnje neonacističkih grupa ali i opšte stanje u nemačkom društvu koje nije raskrstilo sa nacizmom.

U glavnoj ulozi pojavila se Irene Papas, u to vreme poznata evropska i svetska zvezda. U tom momentu ona je već snimila GUNS OF NAVARONE i ZORBU. Slično važi i za ostale glumce koji su bili već poznati i sa obimnim opusima. Moglo bi se reći da su GORKE TRAVE bile ambiciozna koprodukcija sa solidnim tržišnim potencijalom.

Sama tema je vrlo zanimljiva pošto ne samo da govori o žrtvama Holokausta nego i o tome kako su nacisti uspeli da opstanu često na uticajnim položajima u zapadnonemačkom društvu. Na određeni način, pored konkretne Holokaust priče, GORKE TRAVE se mogu posmatrati kao studija i kritika zapadnonemačkog društva. Iako se može na celu stvar gledati kao na dodatnu potvrdu nemačkog poraza da im jedan jugoslovenski reditelj snima film u kome ih kritikuje, s druge strane, ako uzmemo u obzir, temu, njene socijalne implikacije i glumačku podelu, može se reći da je Žika Mitrović u tom momentu radio projekat koji je po svojim dimenzijama dostojan ozbiljnog evropskog reditelja, što dovoljno opisuje njegovu poziciju kao jednog od ključnih reditelja "jugoslovenskog imperijalnog filma".

Danas je situacija potpuno obrnuta. Nemački producenti danas finansiraju filmove u kojima se Srbija tretira kao jedno bolesno društvo, umesto poznatih internacionalknih zvezda u njima igraju naši što čini da sve liči na neki Third World Cinema, a našti reditelji eventualno mogu da se dokopaju projekta ukoliko bi snimili nešto što Srbe predstavlja naciste.

U tom smislu, Mitrovićev film deluje kao negativ onoga što danas postoji kod nas.

Na planu same filmske priče, GORKE TRAVE su jedna vrlo interesantna priča, u kojoj Mitrović vodi glumce sa nešto više teatralnosti nego što je potrebno, a scene košmara i prisećanja na logor radi sa dosta žara tako da neke od njih ne samo da deluju kinky već imaju i neku vrstu horor atmosfere.

Samo finale filma je hitchcockovsko u najboljem smislu, i spada u red najmaestralnijih Mitrovićevih sekvenci. Naravno, ukupno vrlo povoljnom utisku pomaže i to što je ovaj film sačuvan na izuzetno dobroj kopiji za razliku od nekih drugih Mitrovićevih radova i dobro je gledati ga u uslovima koji su približni onim u kojima gledamo neke njegove savremenike. Upravo finale filma sa scenom jednog hitchcockovskog delirijuma, potvrđuje Mitrovića kao majstora čija je veština prevazilazila jugoslovenske okvire.

Scenario Fride Petrović (za Mitrovića pisala i VANDU KOS) i Michaela Mansfielda (radio brojne nemačke filmove i serije) previše ima literarnog u pristupu priči, a premalo dramskog, tako da u filmu ima previše sećanja, i to ne u smislu flešbeka, već unutar dijaloga, a premalo je sukoba i tenzije.

Međutim, sa vrlo umerenom dužinom ispod sat i po, interesantnom temom, vrlo kompetentnom Mitrovićevom realizacijom i ponekim kako rekoh vrlo ekskluzivnim bezmalo horor zahvatima, GORKE TRAVE je vrlo prijatno gledalačko iskustvo.

* * * / * * * *

Friday, April 10, 2009

THE RAPTURE

Pogledao sam THE RAPTURE Michaela Tolkina.

Ranije sam još čuo bio o ovom filmu da je interesantan. Međutim, nikako mi nije dolazio na red, i sad kad je došao moram priznati da sam uživao u njemu.

THE RAPTURE je daleko od dobrog filma, on ima masu problema. Međutim, vrlo je interesantan, i na liniji je američkog nezavisnog filma iz pre-Sundance faze kada su ti filmovi još uvek bili na razmeđi arta i repertoarskog filma.

Tolkin je jedan od najinteresantnijih aktivnih holivudskih scenarista, naročito u tom trenutku, setimo da je on posle ovog naslova potpisao Altmanov PLAYER. U ovom scenariju, on vrlo efikasno vodi priču, sve se razvija iz scene u scenu, na neki način struktura je dosta fragmentarna, i to ne u smislu jedinstva radnje nego prosto scene među sobom imaju veći vremenski razmak, a ta neprestana progresija podseća na pozorišni komad, u najboljem smislu.

Štaviše, film je blago stilizovan sa plošnim i interesentnim likovima koji su više tipovi nego karakteri i po svojoj fakturi ovaj scenario više liči na dramu.

Ono što je meni bilo interesantno jeste Tolkinova priča o histeriji o Drugom dolasku koja gomilu oportunista i grešnika ujedinjuje u mističnu zajednicu. Oni su u početku ziloti, da bi kasnije polako unutar te zajednice počeli da gube razum i da se udaljavaju od čistote potrebne kada se drugi dolazak desi.

Tolkin je sjajno uspeo da zarobi taj američki, gotovo racionalni pristup veri, tim bizarnim malim zajednicama, i iako je reč o priči sa elementima fantastike, čak i horora i dosta stilizacije, na neki način RAPTURE je preteča serije BIG LOVE. Iako je RAPTURE drama o misteriju, a BIG LOVE je realistička drama sa bizarnom postavkom o poligamistima u Juti, oseća se sličan odnos likova prema veri.

Upravo interesantnom postavkom likova i priče, Tolkin prevazilazi svoju zaista vrlo rudimentarnu inscenaciju koja biva potisnuta u drugi plan onim što se zbiva u kadru. Ipak, sigurno je da zbog Tolkinove nerazvijene režije ovaj film ne može da se kandiduje za najvišu ocenu. Ipak, pošto mi je bio intrigantan, možda ću ga malo i preceniti.

* * * / * * * *

Thursday, April 9, 2009

DRIVE, HE SAID

Pogledao sam DRIVE, HE SAID Jacka Nicholsona.

Nicholson je u kreativnom smislu možda i najveći u ligi novoholivudskih glumaca koji su se tokom sedamdesetih nadmetali za titulu najboljeg, u ekipi sa Al Pacinom i Robert de Nirom. Iako su i Pacino i De Niro imali svoj projekte ali pre svega u vanity domenu, Nicholson je eksperimentisao sa režijom i pisanjem scenarija još u fazi kada je bio u Cormanovoj ekipi, dakle dok još uvek nije imao vanity o kome bi iko brinuo.

DRIVE, HE SAID je njegov debitanstki film, prepun problema i rupa ali sa jednom nepatvorenom nerhijom kakva se retko sreće. Iako ne funkcioniše sasvim kao celina, DRIVE, HE SAID je uspeo instinktivno da zarobi enerhiju američkih fakulteta u vreme anti-ratnog pokreta, pokušaja oslobođenja kroz seks i drogu, i kma koliko paradoksalno zvučalo, da bude jedan od napotentnijih filmova na temo, of all things, amaterske univerzitetske košarke.

Stepen uspešnog kanalisanja svoje ljubavi prema košarci koji Nicholson pokazuje u ovom filmu je neverovatan. Danas kada glumi u često bizarno komercijalizovanim filmovima, mahom samog sebe ili sedi u prvom redu na utakmicama Lakersa, Nicholson ume da deluje karikaturalno, ali DRIVE, HE SAID je upravo primer puta koji je morao da pređe kako bi i danas imao ogroman street cred.

Nicholson ne igra u ovom filmu. Glavnu ulogu igra William Tepper, takođe jedna od svestranih faca američkog nezavisnog filma i pozorišta tog vremena. On donosi jednu ulogu koja je po svom konceptu slična nečemu što radi Elliott Gould, samo još relaksiranija, distanciranije i uverljivija. Michael Margiotta pak igra ulogu koju bi u filmu zapravo igrao Jack Nicholson, sudeći po intenzitetu i character arcu lika koji glumi da je lud kako bi izbegao mobilizaciju sve dok zaista i ne poludi.

Ipak, možda najupečatljiviju rolu ima Bruce Dern kao košarkaški trener. Uopšte ceo košarkaški zaplet je i najzanimljiviji u filmu, jer je on zapravo to što ga naročito izdvaja. Dern donosi ubedljiovost liku košarkaškog pedagoga, opsednutog pobedama i rešavanjem problema u ekipi.

Nicholsonova reiteljska egzekucija je u principu novotalasovska, sa posebnim nadahnućem u scenama košarke, dosta eksplicitnog seksa i dobro vođenim glumcima.

DRIVE, HE SAID ne funkcioniše kao idealna celina, međutim, svi nedostaci mu se mogu oprostiti pošto ispunjava osnovnu funkciju nezavisnog filma a to je da ponudi nešto van glavnog toka.

* * * / * * * *

11:14

Pogledao sam 11:14 Greg Marcksa, film iz 2003. godine koji je realizovala ekipa vrlo ozbiljnih profija kao klasičan showcase crnohumorni neo nir. Tako se recimo pored Marcksa koji je na kraju skončao kao DTV reditelj, u ekipi pojavljuje Shane Hurblut, McGjev DP na TERMINATOR SALVATION i poznati britanski kompozitor Clint Mansell. Među producentima je pak Hilary Swank, a film je na kraju distribuirao New Line.

Ovo sve sugeriše da je reč o nekakvom ozbiljnom ostvarenju, međutim 11:14 je krajnje rutinska rašomonska crna komedija, koja svoj pretenciozni pokušaj da bude edgy zaista vrlo slabo obogaćuje nekim istinski kvalitetnim idejama, ta čak i sporadični interesantni i bizarni detalji bivaju utopljeni u masi krajnje mediokritetskih rešenja.

Stoga 11:14 funkcioniše isključino na nivou čak ne ni pojedinačnih scena, već više na nivou pojedinačnih situacija unutar scena. Što se tehničke realizacije tiče, ona je vrhunska i uopšte ne čudi da je Shane posle postao McGjev snimatelj.

Ipak, uprkos dobrim kritikama reditelj Marcks je izvukao deblji kraj što je moram priznati interesantno, ne zato što mislim da je to veliki gubitak za američku kinematografiju niti da on zaslužuje da radi nešto ambicioznije, nego prosto zbog toga što je ovaj film na nivou čiste mehanike i inscenacije vrlo solidan i pokazuje da bi on mogao da uradi i neki studio film. Isto tako, kritike u uglednim časopisima su podržavale ovaj film, pa je tim pre čudno da je skončao radeći DTv za Joel Silverovu kuću Zinc.

Ipak, očigldno da ova vrsta indie filma više nije dovoljna da se izgura showcase koji bi ubedio studio, što možda i nije tako loše.

* * / * * * *

Monday, April 6, 2009

THE GRAVY TRAIN

Pogledao sam THE GRAVY TRAIN Jacka Starretta. Starretta sam zapazio kao vrlo solidnog grindhouse reditelja sa filmovima A SMALL TOWN IN TEXAS, RACE WITH THE DEVIL i pokušajem mejnstrim blaxploitationa sa CLEPOATROM JONES.

THE GRAVY TRAIN mu je od svih ovih možda najkompletniji film, iako moram priznati da i RACE WITH THE DEVIL ima svoje adute, gledan noću na VHSu.

Ovo je film na kome je pod pseudonimom, kao scenarista radio Terry Malick. Ne znam koliki je njegov doprinos tome što je ovaj film vrlo razbarušen, veseo, anarhičan, i transgresivan. Međutim, THE GRAVY TRAIN apsolutno jeste na liniji veselih anarhičnih akcionih komedija tog perioda koje su porodile ceo 80s buddy podžanr, naslova kao što su FREEBIE AND THE BEAN ili BUSTING.

Ono što je glavni adut filma GRAVY TRAIN su karakteri koji su zaista definisani svojim nerealnim ambicijama i svojim apsurdnim doživljajem sveta koji su doneli sa sela u veliki grad. Drugi adut je svakako par sjajnih scena, a naročito finale koje se dešava u zgradi koju uparvo ruše velikom kuglom za rušenje, koje je zaista ingeniozno i nadrasta inače vrlo jasne B-korene ovog filma.

Zbog svoje kompaktnosti, dinamičniosti i energije, GRAVY TRAIN zaslužuje svaku pohvalu. Starrett nije dovoljno vešt reditelj (bio) da snimi klask, ali snimio je jedan solidan B-film koji odlično funkcioniše i danas, što je velika stvar imajući u vidu da je namera u polazu bila da se snimi nešto za jednokratnu upotrebu.

* * * / * * * *

Sunday, April 5, 2009

POŠALJI ČOVEKA U POLA DVA

Pogledao sam sinoć posmrtne ostatke filma POŠALJI ČOVEKA U POLA DVA Dragoljuba Ivkova koje je Ginger vrlo dostojanstveno privolio na disk, ako imamo u vidu da mi je otac pričao kako je ovaj film još pre telekiniranja bio dostupan na nekoj prilično potrošenoj kopiji koju je život ozbiljno izmontirao.

Ovaj film je u suštini jedini reprezent opsesije naših scenografa krimi žanrom. Pored srpskog Cedrica Gibbonsa, Dragoljuba Ivkova, koji je uspeo da pored zmašne scenografske karijere i režira dva filma, veliki fan krimića bio je i čuveni Vladislav Lašić ali nažalost svoj krimi scenario nikada nije realizovao.

POŠALJI ČOVEKA U POLA DVA je specifičan krimić pre svega po tome što ga je proizveo Kino Klub Beograd, dakle kuća u kojoj su ponili crnotalasovski, i koja se nije bavila mejnstrim i žanrovskim filmom. U tom smislu, POŠALJI ČOVEKA U POLA DVA ima neka aletrenativna obeležja koja ga razlikuju od krimića koje je u to vreme snimao Žika Mitrović.

Naime, Ivkov donosi snažnije uticaje francuskom Novog Talasa, ili recimo ekscentričnih krimića koje su radili autori poput Josepha Loseya. DP je bio Aleksandar Petković, jedan od najbitnijih DPjeva u istoriji naše kinematografije, a svakako najbitniji za Crni Talas, i film ima visoku vizuelnu kulturu. Naravno, teško je govoriti o vizuelnoj kulturi filma kad se gleda na ovako ruiniranoj kopiji, ali primećuju se lucidno izabrani uglovi snimanja i dobar vizuelni izraz sa malim brojem pozicija kamere.

Ovaj film je interesantan i zbog poprilično hrabrog pokušaja da se snime automobilske potere koje su, imajući u vidu vreme kada su nastale, sasvim pristojne.

Scenario potpisuju glumac Dušan Janićijević i Milan Nikolić. Morao bih da proverim da li je to THE Milan Nikolić čuveni SFRJ pisac krimića ali pretpostavljam da jeste, sudeći po žanru. Film je lepo koncipiran na nivou preokreta, samo vođenje priče je moglo biti veštije, međutim za naše uslocve, pa čak i uslove euro krimića tog vremena, to je sasvim u redu.

Ako imamo u vidu novotalasovske i ekscentrične uticaje, POŠALJI ČOVEKA U POLA DVA je vrlo skladan film. Sigurno bi bio skladniji da je američki, ili barem rađen pod američkim uticajem kao što je u to vreme radio Žika Mitrović.

Na svu sreću, novotalasovski uticaji su prisutni u poigravanju kompozicijom kadra i izvesnim dijaloškim deonicama, ali ne razbijaju osnovnu uverljivost filmskog prizora kao što je to bio slučaj kod samih francuskih izvornika.

Možda me utisak vara jer je kopija koju sam gledao dosta propala, ali POŠALJI ČOVEKA U POLA DVA je jedan vrlo solidan mali film. Gledao sam ga kao dete i bio mi je spooky i nejasan. Sada sa većim strpljenjem ostavlja bolji utisak, naročito kao karika u evoluciji žanra kod nas.

* * * / * * * *

Saturday, April 4, 2009

12 ROUNDS

Posle dužeg vremena, latio sam se bioskopske kopije, solidne ali ipak bioskopske, kako bih zadovoljio bloodlust povodom novog filma Rennyja Harlina.

U svakom slučaju, 12 ROUNDS je Rennyjev povratak onome što najbolje radi, a to je akcija. Posle lutanja sa COVENANTom i CLEANERom koji su imali tek izvesne dodirne tačke sa dosadašnjim Rennyjevim radom, 12 ROUNDS je punokrvni, visokooktanski akcijaš.

Renny u Holivudu više ne važi za prvu rediteljsku ligu o čemu svedoči to da je 12 ROUNDS film od 22 miliona dolara, sa rvačem John Cenom u glavnoj ulozi i scenarijem Daniela Kunke koga ne mogu da tuže za ripovanje SPEEDa, DIE HARD WITH A VENGEANCE i POINT BREAKa samo zbog toga što su to sve Foxovi propertyji kao i sam 12 ROUNDS.

Međutim, kada se sve ovo uzme u obzir, 12 ROUNDS je pošten akcijaš kakav paradoksalno odavno nismo gledali. Naime, ako imamo u vidu budžet, Renny je prevazišao konkurenciju ovog tipa. Iako i filmovi poput CRANKa koštaju približno slično, oni pokušavaju da nadoknade svoju budžetsku svedenost nekim quirky detaljima. Nei 12 ROUNDS koji hrabro stupa vrlo ozbiljno tamo gde su stupali DIE HARD WITH A VENGEANCE, SPEED i POINT BREAK, bez ikakve ironije, napornog humora i sl.

Film je prepun akcije, izuzetno je dinamičan, iako je oslonjen na klišee, oni ne smetaju jer Renny sa neverovatnom lakoćom izlaže priču. Što se odnosa budžeta i onoga što isporučuje film tiče, 12 ROUNDS je apsolutno u ravni skupljih filmova ovog tipa.

John Cena u glavnoj ulozi izgleda, kako ga je jedan američki kritičar definisao, kao Matt Damon izobličen od steroida, i svakako da bi neki harizmatičniji glumac bio bolji za ulogu akcionog heroja, neko kao Jason Statham recimo bi sigurno uzdigao ovaj film. Međutim, u kontekstu ovolike količine akcije i tempa, Cena funckioniše pošto uglavnom ćuti i radi. Upravo je Statham karakterističan po takvim ulogama, i Cena sa njim deli još jednu karakteristiku a to je povratak čiste mišićne mase na ekran. Međutim, dok je Stathamovo telo brižljivo oblikovano, Cena deluje kao produkt steroida, i to dosrta neistesan, no s druge strane, vraća jedan od dragih aduta 80s akcionih heroja a to je čista fizička snaga junaka koja povremeno zaigra. To odavno nismo videli.

Što se Rennyjeve režije tiče, ona je najbliža Peter Bergovom multi-cam pristupu, o čemu svedoči i angažovanje David Boyda, DPa koji radi Bergovu seriju FRIDAY NIGHT LIGHTS.

Pa ipak, same akcinoe sekvence su vrlo old school po svojoj koncepciji i Renny zaista uspeva da mudro spoji old school i nu school i da iz žongliranja sa velikim brojem pozicija i pokreta kamere napravi delo velike energije.

Što se bioskopske sudbine filma tiče, otvaranje od 5 miliona nije bilo senzacionalno, no trenutna konkurencija je prejaka, film nije prikazan kritičarima, i izašao je u relativno malo sala. Međutim, posle DTV distribucije CLEANERa za Harlina je dobro da se vratio u theatrical milje.

* * * / * * * *

Friday, April 3, 2009

THE CHILDREN

Pogledao sam THE CHILDREN Toma Shanklanda.

Uh, ovo je verovatno jedan od bizarnijih filmova koje sam gledao. Naime, odavno nisam video ovakav spoj vrlo solidne egzekucije i potpunog odsustva bilo kakvog smisla i logike u filmu. Meni ne smeta kada film nije opterećen logikom i smislom. Štaviše, umem zaista da uživam u takvim filmovima. Međutim, u filmu THE CHILDREN u pojedinim momentima zaista nisam uspevao da dokučim o čemu se radi i to ne in a good way.

Shankland je odličan reditelj, ja znam njegov rad sa tive i nimalo me nije iznenadio što je zaista sjajno realizovao ovaj film. međutim, čini mi se da ono što je želeo da ostane tajna za gledaoce (šta se zapravo dešava sa decom?) ostaje tajna i za samog reditelja, i da ni on nije baš najsvesniji kako da koncipira svoju priču.

Očigledno je da je Shankland hteo da uzme jedan high concept koji je atraktivan ali suštinski banalan, a to je da se usled neke infekcije deca okrenu protiv roditelja, i da ga malo zamulja, tj. da deca ne postanu carpenterovski demoni bez ličnosti nego da naizmenično lude i ubijaju sačuvavši sposobnost da budu umiljata, a onda je na tom putu uveo još neke elemente (neuverljiva sposobnost dece da anticipiraju i izazivaju nesreće koje bi teško izazvali čak i neki zreliji i vešti ljudi) koji su ceo high concept doveli u domen potpune proizvoljnosti, pošto deca napadaju roditelje nezavisno čiji su, a kako kasnije vidimo i nezavisno od uzrasta.

Ako tome dodamo da bi onda vrlo lako i sami roditelji mogli napadati svoje roditelje, postavlja se pitanje zašto ni četrdesetogodišnjaci nisu poludeli. Okej, na ovoj zabavi nije bilo njihovih roditelja, okej, ali zašto četrdesetogodišnjaci nisu imali simptome infekcije i povraćanja?

U svakom slučaju, svaki ulazak u logiku ovog filma je izlišan.

Ono što je osnovno pitanja dalje jeste da li film uprkos svojoj nelogičnosti isporučuje kakvu-takvu zabavu. Hm, i na to pitanje je teško odgovoriti. THE CHILDREN nije neka naročita exploitation extravaganza argentovskog tipa iako ima par groovy scena, mada se dosta toga dešava i van kadra, ili u upadljivoj elipsi.

Ali, s druge strane, film je zaista kratak i meni nije bio dosadan. Ne mogu da kažem sad da sam na bilo kom nivou zadovoljan, ali opet s druge strane, lagao bih ako bih rekao da mi je bilo strašno teško da ga pogledam do kraja.

Ako tome dodamo da je Shankland zaista celu stvar vrlo dobro postavio, da su mi glumci, a i deca bili sasvim u redu, i da je u vizuelnom smislu film izuzetno artikulisan, onda THE CHILDREN ne mogu da odbacim kao totalni promašaj.

Kao potpuni buff za Cronenbergov BROOD naravno da mi THE CHILDREN stoji jako daleko od paradigme ove vrste filma, međutim ne mgu mu osporiti jedan krupan kvalitet. U svojim kvalitetima i nedostacima (prilično velikim nedostacima kad smo već kod toga) THE CHILDREN je barem krajnje konzistentan. Konzistentnost je meni nedostajala u recenctnim britanskim žanrovskim filmovima kao što su EDEN LAKE, THE COTTAGE ili DONKEY PUNCH. Iako je suštinski, THE CHILDREN istinski jedino bolji od THE COTTAGE (s kojim deli scenaristu), on ima tu vrlinu konzistentnosti koja u velikoj meri, barem što se mene tiče, degradira i EDEN LAKE i DONKEY PUNCH.

U tom smislu, nadam se da će nova britanska scena koja je po raznim filmovima pokazivala razne adute, ali što se mene tiče nije još pružila neko kompletno delo, najzad uspeti da snimi jedno koje će biti u potpunosti zaokruženo.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, April 1, 2009

DOED SNOE

Pogledao sam DOED SNOE Tommy Wirkole. Ne pamtim kada sam poslednji put gledao nešto ovako glupo i besmisleno. To samo po sebi ne bi bilo problem, uostalom ovo je film iz podžanra koji karakteriše mnoštvo očajnih naslova (premda moram priznati da samu genezu monstruma nisam baš dokučio), kada taj film ne bi dolazio sa etiketom učesnika Sundancea, i umerenom podrškom žanrovske kritike.

Ta podrška mi zaista nije jasna. Ovaj film osim upadljivo idiotske i neobjašnjene premise ne nudi apsolutno ništa vredno pomena, a i ta premisa sadržana u ideji da zombifikovani nacisti ubijaju tinejdžere na kampovanju teško da može da privuče bilo kakvu pažnju.

Stoga, ovog puta sam se baš opekao zbog svoje otvorenosti ka egzotičnom žanrovskom filmu. DOED SNOE je film beokonskog nivoa, s tim što ga nisu radili naši poznanici pa je još manje zanimljiv.

CONSPIRACY THEORY

Ponovo sam pogledao CONSPIRACY THEORY Richarda Donnera, film koji mi je još onomad 1997. bio vrlo zanimljiv iako ne do kraja dobar. Pomislio sam da će mi sad biti jasnije šta je zapravo problem ovog filma, ali nisam ništa bliži rešenju.

Sličan osećaj povodom ovog filma ima Roger Ebert koji smatra da je reč o sjajnom scenariju za mali film koji je onda studio naduvao da bude veliki spektakl i da je to bila greška. U principu, jedini je Ebert u analizi ovog filma pokušao da dokuči šta je problem jer je bio hookovan celim konceptom.

Ja mislim da je Ebert delimično na tragu problema, ali da ga nije definisao do kraja iz prostog razloga što se i ja slažem da je ovo verovatno najbolji Helgelandov scenario (LA CONFIDENTIAL ne računam) na nivou koncepta i egzekucije. Zaista se retko i u najjačem holivudskom high concept filmu, raspisanom do detalja sreće ovakva osmišljenost likova i stuacija i zaista jako retko u filmu svi elementi high concepta funkcionišu kao ovde.

Pre svega sam koncept priče o teorteičaru zavere koji stalno priča o tim teorijama dok se na kraju ne ispostavi da je jedna od njih tačna, je sjajan. Isto tako je sjajno to što se ispostavi da je on ne samo oko neke od njih u pravu već i da je on sam produkt jedne od zavera.

Zatim, ljubavna priča između dvoje junaka koja je jako slična ljubavnoj priči iz TAXI DRIVERa sa kojim ovaj film otvoreno polemiše, ne samo kroz to što je junakom day job da je taksista, nego i kroz detalje sa muzičarima na ulici, gde ludi muškarac postaje normalniji pored vrlo racionalne žene i vice versa dok se nađu ili ne nađu negde na sredini. Ovde ta ljubavna priča nije klasično nakalemljena kao u većini high concept filmova već govori o junacima i njihovoj transformaciji.

Zatim, sam glavni junak, koji je simpatičan, ali ne na veseo već na vrlo elegičan način, i u stvari je reinmterpretacija Travis Bicklea za nove okolnosti, svakako stoji kao jedan od upečatljivijih karaktera koji su se pojavili u komericjalnom američkom filmu.

Konačno, zaplet je odlično vođen, čak su i pasažne scene dobro osmišljene, a Donner je iako veteran sasvim solidno realizovao celu stvar.

I opet nešto fali filmu kao celini?

Ne znam da li je možda problem u ritmu jer recimo scenaristički znatno slabiji ENEMY OF THE STATE Tony Scotta mnogo bolje funkcioniše i ostavlja snažniji utisak kao celina od CONSPIRACY THEORY. Ili je problem u rediteljskom postupku koji je uz sva unapređenja ipak negde too 80s za svežinu scenarističkog materijala, jer Donner je u krajnjoj liniji gotovo 30 godina stariji čak i od veterana 80s akcijaša.

Ili je možda glavni junak previše mračan i ometa da se dobro osmišljena zabava slobodno razdvaja što bi nas dovelo do paradoksa da je u stvari previše kvaliteta upropastilo film, što se ranije dešavalo dobrim filmovima na blagajni, ali retko kada je suvišpe toga dobrog razaralo film u sebi.

Čini mi se da se možda baš to nemoguće desilo ovom filmu što ga ne čini manje zanimljivim i intrigantnim, naročito profesionalcima koji žele da se udube u neke od tananijih pitanja mehanike filmske priče i žanra u celini. U svakom slučaju, ovo je film kome ću se definitivno vraćati kako bih konačno dijagnosticirao njegov problem.

* * * / * * * *

VETAR JE STAO PRED ZORU

VETAR JE STAO PRED ZORU Radoša Novakovića je film o komunističkim ilegalcima u okupiranom Beogradu koji pokušava da spoji

tradicije trilera sa camusovskim i sartreovskim poimanjima morala i odgovornosti u revolucionarnoj borbi. Ukoliko bi se postavilo

pitanje koja dimenzija bolje funkcioniše, rekao bih da iako su obe eksplicitne, bolje funkcioniše trilersa dimenzija iz prostog

razloga što je zaplet bolje vođen od ideologije.

Naime, ideološka dimezija je zatomljena time što su pripadnici komunističke ilegale prikazani kao plemeniti i humani uprkos svpm,

strahu i obazrivosti, tako da se time devalvira ideološka premisa proistekla iz priče o devojci-ilegalki neočekivano puštenoj iz

Specijalne Policije koju drugovi počnu da sumnjiče za seriju hapšenja ilegalaca po Beogradu. Naprosto, ni Novaković ni Vučo nisu

imali hrabrosti da prikažu komuniste kao nemilosrdne pa samim tim ni odnosi među likovima ne dostižu paradigme koje su postavili

Sartre i Camus.

S druge strane, trilerska dimenzija je dobra pošto kada krenu hapšenja, mi samo znamo da puštanje devojke jeste deo masterplana

koji je osmislio islednik Specijalne Policije ali nismo upoznati sa detaljima tog plana i oni se polako otkrivaju. U tom smislu,

scenario Aleksandra vuča vodi stvari sasvim solidno i nudi nekoliko zgodnih preokreta i situacija.

Interesantni detalji su vezani za lik dede puštene devojke koji je bio učesnik Prvog svetskog rata i svojoj unuki ne može da

uskrati mogućnost da se bori za svoju zemlju, iako se brine za nju. Međutim, najkompleksniji i očekivano najbolje glumljen

karakter je lik Pavla Ugrinovića (ime aludira na čuveni pseudonim Pavle Ugrinov), islednika Specijalne Policije kog igra Branko

Pleša.

Lokacije su sasvim solidne, dosta je korišćen studio, a Novaković pokazuje da je prilično darovit u vizeualnim rešenjima, ne samo

u izboru lokacija (policijsko mučilište na mansardi, sastajalište ilegalaca u Botaničkoj Bašti) već i u tretmanu eksterijera.

Sve to čini VETAR JE STAO PRED ZORU jednim od solidnijih filmova o urbanim ilegalcima, i svakako jednim od ubedljivijih naslova iz

vremena prve faze razvoja naše kinematografije.

* * * / * * * *

HOUSE CALLS

U međuvremenu se nagomilalo nekoliko naslova koje sam gledao a nisam stigao da prokomentarišem.

Prvi među njima je HOUSE CALLS Howarda Zieffa, popularna komedija iz sedamdesetih sa Walter Matthauom i Glendom Jackson u glavnim ulogama, priča o hirurgu udovcu koji malo želi da uživa u postbračnim vezama a onda se pojavi žena u koju se zaljubi i može da bude sa njom samo pod uslovom da se u potpunosti posveti monogamiji.

HOUSE CALLS sam gledao odmah posle THE HOSPITAL i može se reći da taj film spada u seriju 70s komedija o bračnoj krizi među doktorima. S druge strane, imajući u vidu glavnog glumca, može se smestiti i u vezu sa filmom CACTUS FLOWER u kome Matthau igra zubara neženju koji razmišlja o tome da se skrasi.

HOUSE CALLS je neuporedivo efektniji od THE HOSPITAL jer je urađen u konvenciji romantične komedije, što ne umanjuje njegov satirični potencijal i otvorno kritikovanje lekarske etike, naročito u svetlu kapitalizma i činjenice da u tom trenutku lekari formiraju posebnu klasu bogataša u SAD. U tom smislu, HOUSE CALLS je zapravo mnogo efektniji kao politički pamflet od THE HOSPITAL. Dok THE HOSPITAL ima razbarušenost koja liči na njegove poltičke simpatizere, HOUSE CALLS ima pribranost mejnstrim filma bez gubljenja ieološke oštrice.

S druge strane, u poređenju sa CACTUS FLOWER, HOUSE CALLS je manje smešan i manje emotivan. Međutim, CATUS FLOWER jeste na neki način jedan od najboljih wilderovskih filmova koje Wilder nikada nije snimio a to je tough act to follow.

Međutim, HOUSE CALLS i danas stoji kao film visoke klase, kome vreme koje je prošlo nije previše smetalo.

* * * / * * * *