Sunday, March 29, 2009

THE HOSPITAL

Pogledao sam THE HOSPITAL Arthura Hillera.

Reč je o kultnoj crnoj komediji iz 1971. koja se po George C. Scottu u glavnoj ulozi i counterculture stavu nadovezuje na Lesterovu PETULIU.

Snimljen po scenariju Paddy Chayefskog, THE HOSPITAL je crna komedija koja počinje kao MASHa a potom se pretvara u maltene antonionijevsku priču o njujorškom lekaru koga mlada neurotičarka, inače poklonica jednog indijanskog kulta pokušava da oslobodi inhibicija.

Njega igra George C. Scott a nju Diana Rigg i spoj ove podele i koncepta zvuči sjajno. Nažalost, koliko god imao nekoliko duhovitih opažanja i nekoliko dobro zamišljenih scena, Paddyjev (inače oskarovski) scenario je konfuzan, digresivan i stilski neujednačen, i u tom smislu, THE HOSPITAL zaslužuje koncizniji rimejk u kome bi se dramaturške nejasnoće razrešile.

Ovako on ostaje zanimjiv za fanove George C. Scotta i fetišiste Diane Rigg (spadam u obe grupe), i kao neka vrsta artefkta koji je proizveo američki politically charged film sedamdesetih, međutim, poprilično pada kao gledalačko iskustvo.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, March 25, 2009

WITCHES OF EASTWICK

Ovih dana sam izvršio periodičnu reprizu jednog dragog filma iz osamdesetih, WITCHES OF EASTWICK George Millera.

Ovaj naslov svakako spada među spomenike ekscesivnosti osamdesetih, reč je o ekranizaciji John Updikea koja je u viziji George Millera snimljena kao bizarna bajka za odrasle, sa rediteljskim konvencijama omladinskog filma fantastike i materijalom koji je izrazito adult-oriented.

I rezultat je što se mene tiče fascinantan, iako mi je sasvim legitimno da neko smatra ovaj film potpunom bljuvotinom.

Naime, ta subverzija unutar forme holivudskog spektakla, povezivanje seksualne vitalnosti sa formom koja se obraća mladima, unutar priče o osobama koje zapravo tragaju za vitalnošću, i podmlađuju se zajedno sa pristupom priči u filmu je sjajna.

Čini mi se da je u ovom filmu George Miller, unutar jedne par exelence repertoarske forme, sa velikim zvezdama i specijalnim efektima, postavio transgresorsku priču i pokazao kako se pravi veliki i upečatljiv holivudski debi posle uspelih vanholivudskih filmova.

Pored toga, mislim da je u ovom filmu Miller vrlo mudro upotrebio inače već tada prilično nekontrolisanog Jack Nicholsona i smestio ga u kontekst u kome on može da funkcioniše, što mnogim iskusnijim rediteljima nije pošlo za rukom. I onda zaista uspeva da napravi nešto novo, i tada sveže, od prepoznatljivog zvezdinog schticka, i da Van Horne učini kultnim likom 80s filma.

Kada se pogleda struktura chick flicka pomešana sa bajkovitim pristupom prikazu odnosa i generalnog vizuelnog aspekta, WITCHES OF EASTWICK se može posmatrati kao granddaddy ČARLSTONA ZA OGNJENKU, a mislim da bi neki sličan projekat zapravo bio idealan za Urošev debi u Americi.

* * * 1/2 / * * * *

CROSSPLOT

Pogledao sam CROSSPLOT ALvina Rakoffa, bondast film sa Roger Mooreom snimljen nekoliko godina pre nego pšto će Moore zaigrati agenta 007.

U svakom slučaju, ovaj naslov mu je bio prilično solidan showcase za ulogu koju će preuzeti četiri godine kasnije jer u ovom filmu njegov junak, plejboj zaposlen u reklamnoj agenciji upada u jednu bondastu pustolovinu prepunu potera, pucanja, zavera i preokreta.

Osnovni problem filma je u tome što uprkos sporadično atraktivnim set-pieceovima, kao što je recimo potera helikopterom ili jedan footchase u Londonu, zapravo nikada ne uspeva da zaigra kao celina i što zaplet nema neke jače konsekvence na likove koji ostaju sve vreme nepromenjeni i u sličnom tonusu.

Naravno, ja sam prvi koji nema problem sa psihološkom nezrelošću nekog filma, ali kada se film oslanja isključivo na mehaniku mimo karaktera, a još se radi o filmu iz 1969. u kome je teža suspenzija neverice nego u nekom današnjem filmu, i znatno teže ide ako spoljašnjemanifestacije nisu pomognute reakcijom karaktera.

U ovom filmu toga nema tako da čak ni iznenađujuće dobra mehanika fizičke akcije (za ono vreme) nije dovoljna.

Ipak, fanovi bondolike kinematografije, imaju šta da saznaju iz ove fusnote.

* * / * * * *

Sunday, March 22, 2009

OBRATNIJ OTSČET

Pogledao sam OBRATNIJ OTSČET Vadima Šmeljeva, reditelja o kom sam već pisao povodom filmova KOD APOKALIPSISA i SSD.

OTSČET je akcioni triler o grupi specijalista ruske službe bezbednosti koji rešavaju dojavu da će u Moskvi biti počinjen teroristički čin u sledećih 48 sati i do rezultata dolaze spajajući hakovanje, razvijene instinkte i borilačke veštine svakog pojedinačnog člana tima.

Za razliku od KODA APOKALIPSISA koji je verujem snimljen sa većim budžetom i bez kompleksa u smislu na kave zahvate je Šmeljev spreman, OTSČET je mnogo ambiciozniji u svom pokušaju da liči na Holivud i samim tim nema veliki zamah na planu koncepta akcionih scena. Čini se da se u ovom filmu Šmeljev opredelio da snimi scene za koje je bio siguran da će moći da ih izgura perfektno, u čemu je manje više uspeo, međutim, relativni deficit akcije nije nadomestio nekim drugim adutima izuzev time što je film izuzetno glossy.

U tom smislu, koliko god OTSĆET u tome što jeste bio vrhunski, ima problem u tome što su konkurenstki filmovi znatno dinamičniji i bogatiji, i ova količina akcionih scena bi pre pila vodu u filmu za interesantnijim junacima i zapletom jer ovakav kakav je, po svom pristupu, OTSČET sve svoje rupe mora da nadoknađuje akcijom. Sličan pristup imaju i neki naši reditelji koji žele da rade akciju ali da u tom smislu budu ziheraši i snime besprekorno on što mogu, a toge ja malo, a da usput u scenarističkom smislu ne kompenzuju taj nedostatak akcije.

Ipak, OTSĆET je meni, uz sve nedostatke bio cool i zabavan, a ono gde se dohvatao akcije je bilo odlično. Štaviše, u nekim mirnim scenama, Šmeljevljev stil, očigledno stican kroz reklame, po svojoj ambiciji čak i nadmašuje rešenja u sličnim američkim filmovima.

Ipak, sasvim je jasno zašto se Timur ipak nametnuo kao frontrunner ovog pravca dočim je Šmeljev ostao vrlo kompetentni epigon za lokalnu upotrebu.

* * 1/2 / * * * *

KANDIDATEN

Pogledao sam odličan danski triler KANDIDATEN Kaspera Barfoeda. Ovaj film je na danskom box officeo uzeo preko milion i po dolara, i koliko shvatam bio je umereni hit, međutim reč je o odličnom nepretencioznom, svedenom repertoarskom trileru koji ne pokušava da otkrije išta novo ali ono što je prepoznatljivo radi dosta solidno i sveže.

Barfoed polazi od klasične priče o čoveku koji jedne noći posrne u noćnom klubu i krene stranputicom preljube da bi sutradan osvanuo ucenjen ubistvom žene sa kojom se hookupovao. Postavka je vrlo klasična ali je na scenarističkom nivou solidno dalje razvijana. Ja sam lično kao dramaturg imao dosta solidnu ideju šta sledi ali svaki od poteza je bio dobar pravac za rollercoaster, i mislim da publika može jako dobro da uživa u twistovima koje Barfoed nabacuje.

Barfoedova inscenacija je energična, sa sjajnim lokacijama, dobrim pokretima kamere koji podsećaju na DOGME ali nisu dogme, dosta pozicija kamere i dozuma tokom dramskih scena koji svemu daju jednu energičnu atmosferu koja izvire iz DOGME ali se može čitati i u 24, CSI ključu, i čak daje svemu neku visceralnost koja igra na repertoarskom tržištu danas, ako uzmemo u obzir Greengrassa ili Berga.

Naravno, KANDIDATEN nije akcija, ovo je pre svega hitchcockovski noir sa izraženim motivom konspiracije, ali i kad dođe do fizičkih konfrontacija, Barfoed se odlično snalazi u njima. Stoga, KANDIDATEN preporučujem ljubiteljima savremenog euiro krimića, a mislim da ni oni koji žele isključivo holivudski fiks neće biti razočarani ovim ostvarenjem.

Njegov jedini problem je u tome što ne nudi ništa previše novo, i ceo žanr je evolutivnom smislu mogao bez njega, što ga ne čini solidnim predstavnikom unutar onoga što je već osvojeno polje žanrovskog izraza.

* * * / * * * *

Saturday, March 21, 2009

KILLSHOT

Pogledao sam KILLSHOT Johna Maddena. Ovom filmu se nešto dešavalo u postprodukciji i pojavio se na neki poluopskuran, krajnje Weinsteinovski način.

Reč je o adaptaciji Elmore Leonarda koja dolazi iz Tarantinovg kampa, i njegov producent je potpisan na ovom filmu a svojevremeno je i sam QT pominjan kao producent.

Iako ostaje pitanje šta je sve sadržao taj neki duži cut, na osnovu ovoga što se vidi u ovom devedesetominutnom, KILLSHOT ne deluje kao film koji se naročito izdvaja iz mase ambicioznijih polu-Sundance neo noir filmova.

Glumačka podela koju predvode Mickey Rourke, Diane Lane i Thomas Jane, sa talentovanim epizodnim glumcima kao što je Rosario Dawson, daje određeni nivo priči, ali ni oni ni Maddenova dosta inspirisana i energična inscenacija ne mogu da nadomeste suštinsku prazninu cele priče, činjenicu da smo to sve ranije videli u boljim i vitalnijim izdanjima.

Ipak, ono što najviše čudi je relativno visoka reputacija ekipa. I John Madden i Hossein Amini su ugledni britanski profiji od kojih bi se očekivalo da žele da snime ozbiljan holivudski film a ostaju na nivou totalne rutine.

Doduše, maddenova energhija inscenacije boprilačkih scena me raduje pred njegovu režiju THE DEBTa, rimejka izraelskog MOSSAD trilera, koji će nadam se u produkciji Matthew Vaughna i sa odličnom podelom biti znatno interesantniji od ovoga, a koliko shvatam i sam Vaughn će se postarati za to.

* * / * * * *

Thursday, March 19, 2009

THE NAKED FACE

Pogledao sam THE NAKED FACE Bryan Forbesa, triler u Cannon produkciji snimljen po romanu Sidney Sheldona u kome je Roger Moore pokušao da michaelcaineizuje posle završetka svog angažmana u Bond-filmovima.

U filmu je okupljena sjajna ekipa, Rod Steiger i Elliott Gould igraju pandure koji istražuju slučaj ubistava koja se odigravaju oko njujorškog psihijatra koga igra Moore, Art Carney koji praktično reprizira ulogu ostarelog dicka iz THE LATE SHOW Roberta Bentona. Međutim, ni u jednom trenutku, iako ima odlično glumljenih scena, naročito sa Carneyem, Steigerom i Gouldom, ovaj film ne profunkiconiše kao koherentna priča, Mooreov lik ostaje bled i film deluje epizodično pošto sama misterija nije dobro postavljena.

U nekoliko scena pokušaja ubistva, Forbes uspeva da napravi neka energična rešenja ali čak ni na nivou mehanike ovaj film ne uspeva da se izdvoji, a u kontekstu vremena u kome je izašao sporadično čak deluje i anahrono.

Koliko god da je Cannon savršeno radio exploitation a povremeno i filmove sa većim pretenzijama, toliko očigledno nije uspeo da se snađe u ovoj formi upmarket trilera sa solidnim glumcima po romanu Sidney Sheldona.

* * / * * * *

Tuesday, March 17, 2009

LA VIRGEN DE LOS SICARIOS

Pogledao sam LA VIRGEN DE LOS SICARIOS Barbeta Schroedera. Ovo je film po romanu Fernanda Valleja koji je Barbert snimio još dok je bio u opticaju u Holivudu, pre nego što će uraditi MURDER BY NUMBERS. Međutim, po svojim karakteristikama ovaj film je potpuno suprotan Holivudu. Sniman je na elektronici (tada elektonika još nije bila razvijena kao sada) na lokaciji u Medeljini u polu-gerila uslovima sa sve telohraniteljima koji su obezbeđivali ekipu dok je snimala film.

I zaista film ima dosta koristi od tog alternativnog, gerilskog pristupa, pošto uspeva da integriše grad Medeljin kao jedan od likova i da u priličnoj meri priču preplete sa navikama Medeljinaca i krajevima ovog turbulentnog grada.

Što se tiče vođenja priče, iako Barbet pokušava i u velikoj meri uspeva da je drži pod kontrolom, postoje izvesna ponavljanja u Vallejovoj adaptacija vlastitog romana, međutim, ako imamo u vidu strukturu i fakturu filma, mogla se očekivati čak i veća formalna nefunkcionalnost.

Uprkos velikoj entropiji samog snimanja, Barbet na kraju uspeva da formuliše jedno sasvim pristojno, zaokruženo delo i da u sred holivudske karijere proizvede jedan par exellence art house film.

Kolumbijski glumac German Jaramillo u poedinim trenucima uspeva da kanališe demonsku energiju Iana Richardsona, i glavnu ulogu gej pisca igra dosta odmereno i ubedljivo, i solidno se nosi sa obiljem dijaloga koji mora da izgovara. Svakako da se uz književnika Valleja, Jaramillo izdvaja kao ključni Barbetov partner u ovom filmu.

Ne bi me čudilo da je ovaj roman ili film inspirisao Morrisseya da napiše pesmu FIRST OF THE GANG TO DIE.

* * * / * * * *

Sunday, March 15, 2009

NOBEL SON

Pogledao sam sinoć NOBEL SON Randalla Millera, jedan od dva indie filma sa Alan Rickmnanom, koje je ovaj rditelj snimio u protekle dve godine. Ako imamo na umu da je Miller dosadašnju karijeru uložio u filmove koji bi se u najmanju ruku mogli nazvati studijskom konfekcijom za jdnokratnu upotrebu, za NOBEL SON i BOTTLE SHOCK bi se moglo reći da su njegov pokušaj da otkrije novi smisao u bavljenju filmom.


Međutim, ako me na išta NOBEL SON podseća to je talas neo noir trilera koje su sredinom devedesetih izbacivale Miramaxoidne kompanije. NOBEL SON je snimljen po toj mustri, sa scenarijem koji očajnički pokušava da bude pametan, karakternim glumcem u centralnoj ali atipičnoj žanrovski definisanoj ulozi i drugopozivcima poput Mary Steenburgen, Billa Pullnmana i Elize Dushku oko njega. Međutim, u ovom materijalu i Rickman spada na nivo šmire Tim Allena i uzalud arči svoj nesumnjivi šarm i klasu.

NOVBEL SON je glossy, velo efikano montiran, flashy slikan ali digresivan i isprazan triler koji je u najboljim delovima tek pitak a ostalim jako pretenciozan u svom pokušaju da zabavi. Trajanje od 110 minuta mu takođe ne pomaže.

Rickmana radi, overiću i Millerov BOTTLE SHOCK, međutim posle NOBEL SON, samnjena su mi očekivanja.

* * / * * * *

Saturday, March 14, 2009

HE'S JUST NOT THAT INTO YOU

Sinoć sam sa registrovanim seksualnim prekršiocem mrkoyem bio u Steru da pogledam film HE'S JUST NOT THAT INTO YOU Kena Kwapisa. On je išao zato što je znao da ćemo biti u bioskopu punom žena, kako bi mogao da nađe svoj novi plen, dočim sam ja naprosto želeo da gledam Ginnifer Goodwin na velikom ekranu.

I ono što je najsmešnije od svega jeste da se meni film i dopao na nekom nivou. HE'S JUST NOT THAT INTO YOU je na neki način ona vrsta epskog romcoma kao što je recimo bio LOVE ACTUALLY. Naravno, LOVE ACTUALLY je bio epic iz Working Title univerzuma, dočim je HE'S JUST NOT THAT INTO YOU epic iz američke priče, a i casting koncept je sličan, neke od tentpole romcom faca poput Ben Afflecka, Drew Barrymore ili Jennifer Aniston igraju manje uloge a dopunjeni su newcomerima iz HBO univerzuma kao što su Kevin Connolly (iz ENTOURAGE) ili Ginnifer Goodwin (iz BIG LOVE) ili karakternim glumcima poput Jennifer Connely ili Scarlett Johansson.

I film je sasvim cool. Da, mogao je biti brži i kraći, ali ako imamo u vidu da je pravljen kao kaloričan movie za young-adult ciljnu grupu oba pola, onda to trajanje verovatno ima funkciju da ostavi utisak izvesnog umetničkog digniteta i ispunjenosti koji su potrebni toj publici.

Ono što je meni posebno zanimljiv detalj jeste koliko su ženski likovi, koje igraju manje ili više seks simboli, jako nesrećni u ovom filmu. Naime, još od ROCCO'S BREAKING ASS IN ST. PETERSBURG nisam video toliko dobrih riba koje pate na jednom mestu. U francuskom hororu MARTYRS ima žena koje pate, ali kod njih su dve definisane junakinje (ostale su samo nagoveštene). Čini mi se da je upravo nesnalaženje ovakvih junakinja jedan od osnovnih komičkih pokretača filma.

Muški likovi su manje groteskni nego u komedijama Judda Apatowa koje su sada postale standard za prikazivanje simpatičnih ranjivih stvorenja koja se ponašaju kao svinje. Inače, offtopic, ko voli Judd Apatowa, dobio je nasalednika u liku Jody Hilla čije saradnje sa Danny McBrideom su apatow na kub, pogledajte indie komediju FOOT FIST WAY ili HBO seriju EASTBOUND AND DOWN.

Ono što mi je takođe bilo zanimljivo jeste to što će se uskoro pojaviti srpski film sa sličnim zapletom ČEKAJ ME, JA SIGURNO NEĆU DOĆI. Pored dosta opširnog naslova, ovaj film sa HE'S JUST NOT THAT INTO YOU deli i priču o ljudima koji su zaljubljeni jedni u druge ali tako da je svak zaljubljen u onoga ko je zaljubljen u nekog drugog. Međutim, nekako mi se čini da podela Momčilovićevog filma neće moći da parira ovoj, čak ni u srpskim uslovima. Ipak, Vanja Ejdus nije niti pretenduje da bude srpska Scarlett Johansson, niti je Milica Mihajlović srpska Jennifer Connely (iako kao što je Jennifer u detinjstvu igrala kod Argenta, i Milica je igrala kod Zeke u NEKROFILMU).

To nas dovodi do paradoksa srpskih romantičnih filmova. Slično SKORO SASVIM OBIČNOJ PRIČI Miloša Petričića od pre nekoliko godina koji smo postojanim radom sa psihoanalitičarima uspeli da potisnemo, reditelji naših romantičnih filmova se upadljivo lišavaju usluga dokazano šarmantnih srpskih glumaca u pokušaju da lansiraju neke nove zvezde i miljenike publike, na sceni na kojoj nema previše neotkrivenih talenata.

U tom smislu HE'S JUST NOT THAT INTO YOU ma koliko delovao kao solidan primer rutinskog filma, kada se pogleda iz naše vizure, deluje kao nedostižna stvar, u zemlji u kojoj kako subjektivne tako i objektivne prepreke onemogućavaju nastanak normalnih filmova.

* * * / * * * *

TEQUILA SUNRISE

U sklopu priprema za gledanje GEORGIJA, reprizirao sam američku verziju ove priče, TEQUILA SUNRISE Robert Townea, jedno od najbitnijih ostvarenja holivudskog 80s kiča. Kada sam taj film gledao u ono vreme, bio sam mali i očekivao sam nešto drugo od filma koji uparuje Mel Gibsona i Kurt Russella u naponu snage. Međutim, iz današnje vizure, ovaj film uprkos mnogim Towneovim pre svega rediteljskim neveštinama, deluje kao zanimljivo i dostojanstveno ostvarenje sa kraja te senzacionalne filmske decenije.
Prvo, sve što je very 80s danas deluje neviđeno retro i ima još veći kvalitet nego što je onda imalo. Zatim, Mel i Kurt su zaista sjajni leading men u najboljim danima, Raul Julia im parira kao negativac a Michelle Pfeiffer im parira kao damsel in distress.
Iako je namera konfekcijska i komercijalna, Towne u ovom filmu ima prostora da napravi ambivalentan glavni lik narko dilera koji je pre svega poslovni čovek pa tek onda čovek od akcije, da ima policajca koji se drži profesionalnog kodeksa onoliko koliko mora, i da uprkos jednoj očiglednoj noir stilizaciji, njih dvojica zapravo budu ubedljivi i realistični karakteri, i da u mnohim aspektima imaju više veze sa stvarnošću nego mnogi likovi iz filmova po istinitim pričama.
Konačno, film ima happy end koji je s jedne strane prijatno zaključenje cele priče sa omiljenim glumcima ali sa druge strane dolazi izvan noir matrice i na neki način može se čitati kao vrlo ironičan otklon autora jer sama priča ima vrlo logičan kraj u trenutku poslednje napetosti kada sve deluje kao da ima fatalan ishod. Taj element mi se naročito dopada pošto je vrlo subverzivan, denotativno ostaje u domenu happy enda a konotativno čini da srećan ishod deluje kao izmaštani kraj ili neostvaren onirički segment.
Rediteljskih rupa ima dosta, ali Towne ima vrlo talentovane ljude pred kamerom koji čine da pojedine deonice, naročito uvodni drug deal u motelu izgledaju i bolji nego što jesu. U svakom slučaju, TEQUILA SUNRISE je solidan mainstream filmmaking koji bi bio još bolji da ga je snimio neki pravi mainstream reditelj a ne ugledni scenarista.

* * * / * * * *

Friday, March 13, 2009

PREHOD

Mislim da će nam Kunac dati konačni sud ovog filma pošto je PREHOD euro-triler smešten između Slovenije i Italije sa nekim giallo elementima i vrlo, vrlo old school atmosferom.

Šta više, atmosfera je toliko old school da ovaj film zaista izgleda kao film iz osamdesetih, i to čak možda italijanski, fale samo Fiati Regate. Mada ima starih Mercedesa 123.

Ovo je film koji je trebalo da režira Franci Slak, međutim, umro je pre nego što mu je slovenački Filmski Sklad odobrio sredstva. Stoga je film po Slakovim hnacrtima vezanim za scenario i podelu snimio Boris Palčić, mlađi reditelj, inače Slakov đak.

Ne znam u kojoj meri je Palčić pratio neku pretpostavku kakav bi bio Slakov vizuelni stil, ali ovaj film zaista izgleda kao nešto što bi bilo snimljeno u SFRJ tokom osamdesetih, kada je uostalom Slak i ušao u kinematografiju. Štaviše, ono što je meni kao dominantan utisak vezan za ovaj film i jeste taj utisak osamdesetih kod nas. Iako ovakvih filmova tada nije bilo kod nas, PREHOD negde izgleda kao film kakav bi snimili pajkićevci da su se intenzivnije bavili žanrom, i meni je u tom smislu vrlo interesntan. Ruku na srce i dan-danas na FDU nailazi se na ovakve scenarije, nastale iz jednog danas već zastarelog čitanja francuskog neobaroka (bezmalo 30 godina posle početka tog pokreta).

Samim tim, priča proističe iz mešavine art housea i trilera. Film govori o slikaru koji u napadu inspiracije naslika portret nepoznate žene. Na svojoj izložbi, on upoznaje tu ženu i njenim tragom stiže u Trst gde shvata da je ona član jedne misteriozne i kontroverzne međunarodne organizacije a ubrzo i leševi kreću da se gomilaju.

Iako sam očekivao da će autori pokušati da iskoriste trilerski zaplet za neku vrstu pretencioznije, šire metafore, PREHOD začuđujuće ostaje na trilerskoj liniji, a pretenziju zadržava samo u okvirima onoga što mu nudi sama priča.

Rediteljski koncept je sveden, bez previše pozicija i pokreta kamere, vidi se šta rade u širem planu, vidi se ko govori u krupnom planu, i samo u nekoliko scena se film otme i deluje nešto modernije.

Međutim, sam scenario, ma koliko takođe arhaičan na svoj način, zaista je mogao biti predložak za neki 80s old school triler, i nudio je nekoliko ključeva iz kojih se mogao ekranizovati sa više žara, od De palme do Cronenberga. Da SFRJ film osamdesetih nema taj retrko kvalitet bio bih nezadovoljniji opredeljenjem koje je odabrao Palčić.

Znatan deo filma se dešava na engleskom, glumci imaju akcente, ali to je u redu jer je engleski jezik kojim se sporazumevaju Slovenci i Italijani u filmu. Jedinog English-speakera u filmu igra Svetozar Cvetković i iako solidno govori engleski, ipak to nije real deal.

Inače, po kontekstu u koji je smešten, Cvetković u ovom filmu ima lik na liniji Tomasa iz LAVIRINTA.

U poređenju sa LAVIRINTom, PREHOD je zbog svoje budžetske skromnosti, kraćeg trajanja i nepretencioznosti mnogo bolji od LAVIRINTA, premda oba u suštini dolaze iz sličnih retro-kuhinja.

U svakom slučaju, Slovenija je prošle godine imala dva vrlo zanimljiva trilera. POKRAJINA je neuporedvo bolja, ali ni PREHOD nije za otpisivanje.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, March 11, 2009

BLINKENDE LYGTER

Pogledao sam BLINKENDE LYGTER Anders Thomas Jensena. Jensen je pre svega poznat kao dosta ostvareni danski scenarista koji se potom bavi i režijom.

LYGTER je bio veliki hit u Danskoj 2000. godine a Jensenov opus popisan na IMDBu deluje istinski impresivno i zanimljivo je to da se on u svojjkarijeri bavio raznim žanrovima, i radio sa raznim rediteljima od Lasse Spang Olsena do Von Triera.

LYGTER je međutim jedan prilično neinteresantan film čije su pozitivne kritike koje je dobio širom sveta mahom nezaslužene. Ova krimi komedija koja mutira u priču o prijateljstvu, otkrivanje sebe i pervazilaženju trauma je prilično ravna, uprkos furioznom početku spora i konvenci0onalno realizovana.

Međutim, plot thickens kada se ispostavi da je za nas ovaj film izuzetno značajan, pošto je reč o filmu koji je u potpunosti ripovan u seriji VRATIĆE SE RODE. zaista, ako izuzmemo to da je VRATIĆE SE RODE serija od 25 epizoda, a ovo film od 109 minuta, u suštini svi ključni plotpointi serije sadržani su u ovom filmu. Odlazak kriminalaca na selo kako bi se sakrili a zatim njihovo shvatanje da je na selu super, njihova komunikacija sa meštanima koji im mogu parirati po bizarnosti, slični muški a bogami i ženski likovi, sve to je dosta upadljivo.

Iako je sasvim moguće da ljudma padnu slične ideje na pamet, u slučaju ovog filma i serije to je preupadljivo.

Idite na YouTube i pogledajte trejler za film, iznenađujuće je koliko RODE liče na to.

Nažalost, LYGTER nije najuspeliji film gledan iz moje pozicije, i današnje vizure. Verujem da je kudikamo imao više smisla u ono vreme kada je danski krimić bio u ekspanziji.

* * / * * * *

Monday, March 9, 2009

SVETI GEORGIJE UBIVA AŽDAHU

Pogledao sam SVETOG GEORGIJA. Nažalost, za ovaj film teško da išta mogu reći sem da mi je žao.

Odavno na ovaj način nisu bili mismatchovani reditelj i materijal, ova drama prosto nije legla Srđanu i on se u ovoj adaptaciji nimalo nije snašao.

Pre svega, ova drama u suštini treba da funkcioniše kao priča o tri karaktera a ne kao spektakl. I u krajnjoj liniji, GEORGIJE čak ni nije filmski spektakl, u filmu postoje neke scene rata, u rovovima po kojima padaju bombe, ali nema scena borbe, nema obračuna, nema nekih masovki koje bi ga kvalifikovale kao spektakl. Selo o čijoj se gradnji pričalo gotovo da ni nema neku bitnu ulogu u filmu, praktično da nema kadrova u kojima se celo selo vidi, i cela fama o spektaklu opteretila je ovaj film preko svake mere. Ko očekuje novi MARŠ NA DRINU, u GEORGIJU ga neće naći.

Međutim, taj mentalitet spektakla doveo je do brojnih kompromisa koji su opteretili film bez ikakvog razloga. Tu je naizgled ponajmanji kompromis Lazar Ristovski. On je delovao kao Damoklov mač nad ovim filmom, međutim, na kraju krajeva, on je u GEORGIJU pružio jednu od svojih najboljih uloga. Međutim, problem je u tome što Ristovski ne leži Srđanu kao reditelju. Zna se ko su Srđanovi glumci, i ja sam sasvim siguran da bi on snimio mnogo bolji film da je recimo Kojo igrao Đorđa jer iako Ristovski nije loše odigrao, on prosto po svom ritmu igranja nije iz Srđanove priče.

Nije tu samo stvar ritma igre, nego je stvar i u glumcima koji svojim pristupom najbolje mogu da iznesu rediteljev koncept. Kojo svojim leading man potencijalom, ali i istovremenim cinizmom može da isprati Srđanovu intelektualnu crtu i emotivnu uzdržanost, i da je čak obogati emocijom, kao recimo u LEPIM SELIMA. Dočim, Laza je klasična old school emo priča, kod njega nema prostora za Srđanov intelekt i uzdržanost.

Problem od Ristovskog se dalje širi na ceo projekat. Ni sam scenario kao adaptacija drame ne dobacuje do nivoa Srđanovog promišljanja situacije, a opet nije ni čista nepatvorena emocija kojoj se publika nada, i koju je u krajnjoj liniji Kovačević uspevao da produkuje uprkos svom vrlo ideologizovanom angažmanu u tekstu.

U samoj adaptaciji, ono što nedostaje na nivou ljubavne priče jeste faza kada su junaci čiju ljubav pratimo srećni, čime bi bila definisana emotivna investicija koju imamo u ostvarenje njihove veze. Međutim, što se scenarističkog koncepta tiče, izuzev tog elementa, ova ljubavna priča formalno dobro stoji, sa sve trenutkom poslednje napetosti koji je dobro postavljen.

Ali, kako nema osnovne emotivne investicije u celu priču, i kako se oko ljubavne priče grana nekoliko drugih zapleta, malo se gubi svest o tome o čemu je zapravo ovaj film, što se vrlo često dešava spektaklima koji obično u osnovi imaju neku vrstu ljubavne priče oko koje se gradi sve ostalo. Međutim, ovde nema spektakla, a ni ljubavna priča nije ubedljiva.

To nas dovodi do sledećeg problema a to je jedna opšta deklarativnost u scenama, gotovo da nema scena u koima se između likova uspostavlja neka hemija. Svaki od njih kao da igra zaseban lik, kao da su svi autistični u svojim monolozima, izdvojeni jedni od drugih sa komunikacoijom svedenom na elementarnme tehničke stvari, ili neke predeklarativne, mahom ideološke sukobe. To je još jedan adut iz ranijih Srđanovih filmova koga ovde nema, a to je hemija među likovima.

Nataša janjić je solidna glumica, ali ona je vrlo bleda kao lik u GEORGIJU. Njena glavna uloga me je samo podsetila na Sonjinu a naročito Katarininu nadmoć u ČARLSTONU ZA OGNJENKU. Mislim da bi pre neka od junakinja OGNJENKE mogla da zavrti ovaj zaplet nesreće i preljube nego Natašin lik ovako kako je koncipiran.

Što se ostalih glumaca tiče, tu se svako snašao u skladu sa svojim potencijalom, a mislim da će ih i publika voleti u skladu sa ličnim preferencama. Što se mene tiče, mislim da je Miki Krstović napravio odličnu minijaturu.

Dete glumac odabrano za Vaneta Siročeta je prilično slabo.

Čini mi se da je upravo radi melodrame koja nije uspela, Srđan pripitomio svoj inače virilni rediteljski stil poznat po dobrom tempu. Ovde se trudi da sve bude ozbiljno, da ne bude previše rediteljske intervencije, i koliko god ja razumeo njegovu potrebu da se "uozbilji", da se povuče u drugi plan, čini mi se da je i to bio veliki Srđanov adut u ranijim filmovima.

Na kraju, GEORGIJE izgleda kao nategnut film o emotivnim budalama koji je snimio hladan i inteligentan čovek pod nadzorom emotivnih budala.

Odrekavši se mogućnosti da do kraja izrazi stav, svoje glumačke postave koja mu odgovara, svog baroknog rediteljskog stila, i ne uspevši to da zameni nekom novopronađenom poetikom, Srđan je izgubio kontrolu nad filmom i snimio jedan, nažalost vrlo lokalni, srpski film.

* * 1/2 / * * * *

MARTYRS

ogledao sam MARTYRS Pascala Laugiera i najzad mogu reći da se pojavio francuski horor koji je u potpunosti ispunio obećanja koja već godinama dobijamo od njihovih autora. Iako je meni do sada najefektniji odande bio HAUTE TENSION, MARTYRS mi je moram priznati delovao zanimljivije na nivou koncepta, premda zaista postoje snažne sličnosti između ova dva filma.

Laugier je uneo nešto barkerovsko u film i zaista ga je moćno realizovao, pokazavši ne samo da je spreman za Holivud u tehničkom smislu, nego i da je proizveo jedan od tehnički najosmišljenijih horora u poslednjih nekoliko godina.

Fotografija sa dosta pokreta kamere, dosta snimanja iz ruke, odlično koncipiranim subjektivnim planovima koji objašnjavaju prirodu duševnih poremećaja kod junakinja, u spoju sa sjajnom, hladnom i vrlo glossy scenografijom daju filmu zaista vrhunsku upečatljivost i izdižu ga za klasu iznad regularnih horora.

Scenario je vrlo solidan, interesantan, iako ne mogu da kažem da je išta na nivou scenarija groundfbreaing, sve što je u njemu postavljeno sjajno je realizovano i čini mi se da je ovaj film bio znatno zanimljiviji za gledanje nego za čitanje.

Zaista nemam većih zamerki na film, osim jedne koja je krajnje subjektivna. Iako sam poznat kao neko ko se ne drži maksime less is more, niti veruje u to da nešto što se ne vidi može biti strašnije od nečeg što se vidi, ipak sam duboko uveren da bi segment početnih faza maltretiranja junakinje trebalo da se izbaci iz filma, i da je upamtimo u stanju u kom je zarobljena pa rez na stanje u kome ulazi u završnu fazu.

Svako od nas ima neke svoje snažne strahove koji često mogu biti izazvani nečim što spolja gledano deluje bezazleno ili ne naročito opasno. Pa ipak čak i tako nešto može izazvati neopisiv strah. Upravo zato, čini mi se da bi psihološki snažnije za gledaoca bilo da učita šta su radili junakinji nego što smo gledali, po meni dosta blag i prilično neinventivam asortiman maltretiranja u prvim fazama koji ne prevazilazi previše ono zbog čega je Meho Krljić zimus adaptirao podrum. Ili je možda bilo interesantnije da ni ne bude nekog eksplicitnog maltreriranja već upravo pritiska na nekim tačkama gde je konkretno ova junakinja osetljiva.

No, ova zamerka ma koliko delovala krupno, zaista ne može da pokvari moćan utisak koji ostavlja ostatak filma. Suštinski, drago mi je to što je ovj film osvežio žanr ali da mu je istovremeno ostao veran na exploitation nivou.

MARTYRS je nesumnjivo jedno lepo otvaranje nove gledalačke godine.

* * * 1/2 / * * * *

Sunday, March 8, 2009

OSS 117: LE CAIRE NID D'ESPIONS

Pogledao sam OSS 117: LE CAIRE NID D'ESPIONS Michela Hazanavicusa iz 2006. godine. Ovaj kimčni spin na čuvenog tajnog agenta iz petparačkih knjiga Jean Brucea ne treba mešati sa serijom filmova iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka u kojima je OSS 117 bio tretiran kao ozbiljan akcioni junak, francuski pandan James Bondu.

Međutim, nova verzija je komična i više izgleda kao spoof Bondova uz šezdesetih nego kao reakcija na savremene Bond filmove. Vrlo sličnu transformaciju doživeo je STARSKY & HUTCH kada ga se dohvatio Todd Philips u svom filmu.

Hazanavicius je snimio odličan i vizuelno bogat film koji istovbremeno funkcioniše i kao pastiš i kao parodija Bond filmova iz šezedesetih. Hazanavicius naizmenično fetišizuje arhaične filmmakerske tehnike tog doba poput rear projekcije i smenjuje ih sa nekim vrlo moderno realizovanim scenama (groblje kostura na dnu Sueckog kanala, briljantna scena) i očigledno je da ovom filmu pristupa znatno studioznije nego što bi se očekivalo od jednog ovakvog spoofa.

Pored scene u Sueckom kanalu, briljantna je i scena obračuna u hotelskoj sobi a i potonje ikonoklastično polemisanje sa konvencijom prikaza ljubavnih scena iz Bond filmova.

Jean Dujardin je sjajan kao OSS 117, uspeo je da potpuno preuzme fizikalnost Sean Conneryja i da je ironizuje maksimalno, sa sve hipertrofiranim osmehom prepunim biserno belih zuba.

Što se glume tiče, OSS 117 je Dujardinov show a on je komičar koji to uspeva da iznese, a siguran sam da bi mi ta uloga bila još efektnija da mogu da dokučim sve igre rečima i akcentima kojima se služi.

Ja nisam gledao ranije OSS 117 filmove, premda znam da oni praktično sežu još pre Bonda, no samim tim što ih nisam gledao, ne znam u kojoj meri se Hazanavicius osvrtao i na njih.

Ipak, smatram da je ovo čitanje iz ključa polemike sa Bondom sasvim legitimno pošto je danas svaka vrsta filmmakinga u domenu superagenata podložna nekoj vrsti pozicioniranja u odnosu na Bonda.

U svakom slučaju, preporučujem Hazanaviciusov film, iako su nas francuske komedije često učile da ih izbegavamo.

* * * / * * * *

Saturday, March 7, 2009

DER BAADER MEINHOF KOMPLEX

Politički pregnantan i vrhunski tehnički relaizovan FLAMMEN OG CITRONEN ispratio sam gledanjem DER BAADER MEINHOF KOMPLEXa Ulija Edela.

Možemo polemisati od Bernd Eichengerovom kredibilitetu da se kao producent i scenarista poduhvati pravljenja film o RAFu iz prostog razloga što je on jedan od najbogatijih ljudi u Evropi koji se bave filmom i njegov producentski portfolio duboko seže u američku popcorn produkciju. Dakle, Eichinger dolazi iz jednog drugog miljea unutar nemačkog filma. On nije bio reprezent Novog nemačkog filma već je producirajući rane filmove Ulija Edela (CHRISTIANNE F.), zatim Wolfganga Petersena (NEVERENDING STORY) ili mejnstrim naslove Olivera Hirscbiegela (DER UNTERGANG) ili Toma Tykwera (PERFUME) uticao na približavanje nemačkog filma Holivud pa čak je pospešio i migracije jednog broja reditelja.

Međutim, knjiga Stefana Austa koju je Eichinger odabrao da preradi i producira, nudi jedan prilično hladan i objektivan pogled na događaje koji se zbivali oko RAFa i prve (i delimično druge generacije). Ja sam sticajem okolnosti buff za taj period i mogu reći da je to što film prikazuje manje-više to. Zaista se filmu ne može prebaciti da je neobjektivan ili na bilo čijoj strani.

Objektivno gledano, RAF nisu bili heroji. Njihovi gestovi su bili često histerični ili oportuni, njihova žrtva je neobiča pre svega kada se uzme u obzir milje iz koga dolaze, to da oni nisu bili ljudi koji nemaju šta da izgube a tako su se ponašali.

Isto tako, policija je bila brutalna ali je svakako na mnoge od svojih gestova bila isporovocirana zaista ogromnim uznemirenjima javnog reda i mira koja su ovi izazivali.

Dakle, što se tiče, jednog objektivnog pogleda na događaje, to je manje-više to.

E sad, sasvim je legitimna želja onih koji zastupaju neku od strana da se od neke od njih naprave heroji. Sigurno da ostaje upražnjen prostor da se cela priča sagleda iz jedne subjektivne vizure ili da se barem snažnije opravdaju takve odluke koje su protagonisti ovih događaja donosili. Ipak, čini mi se da su Volker Sclondorff i Margarethe Von Trotta dosta o tim stvarima rekli u svojim fikcionalnim filmovima koji su se zapravo oslanjali na priču o Baader Meinhofu.

U tom smislu, kao recommended filmove ističem KATHARINU BLUM Volkera Schlondorffa u kome se bolje objašnjava sistem desničarskih medija u Nemačkoj a o kome su RAFovci imali izrazito negativno mišljenje pa su čak i napadali štamparije, odnosno DER BLEIERNE ZEIT Margarethe Von Trotte koji kroz fikciju o dve sestre pojašnjava ličnost Gudrun Ensslin i njenog odrastanja u svešteničkoj porodici. Ima tih filmova naravno još, ali ova dva dosta imaju veze sa događajima o kojima govori Edelov film.

Sama egzekucija priče je profi, hladnkorvna, vrlo precizna i solidna sa brutalnim akcionim scenama, dinamičnim odnosima među karakterima, i dobrim tempom koji čini da se film uprkos svom dugom trajanju dobro podnese.

Dobra stvar u filmu je to što Eichinger i Edel nikada ne zaboravljaju da je ovo film pravljen za bioskope i stil je vrlo komunikativan a događaji o kojima se govore su jasni i dobro objašnjeni.

U tom smislu, niko od pristrasnih strana neće biti do kraja zadovoljan ovim filmom, međutim što se šireg gledališta tiče, Eichinger i Edel su im ponudili jednu vrlo dobru istorijsku fresku koja će imati svoje mesto.

Inače, da nije istinita priča u pitanju, DER BAADER MAINHOF KOMPLEX bi se zbog nekih svojih segmenata mogao smatrati exploitation ekscesom. Naime, ne samo da su pored revolucije u ekonomskom i klasnom smislu, članovi grupe verovali u seksualno oslobođanje nego su članice grupe u nekim akcijama učestovale obućene u mini suknje što se viđa još samo kod Japanaca.

* * * / * * * *

FLAMMEN OG CITRONEN

Pogledao sam FLAMMEN OG CITRONEN Ole Christian Madsena, veliki danski hit koji se bavi pokretom otpora u Drugom svetskom ratu.

Iako bi se mogle povući paralele između ZWARTBOEKa i FLAMMEN OG CITRONEN jer su vreme i uslovi nastanka filma dosta slični, rekao bih ipak da je FLAMMEN moderniji u svom senzibilitetu i da više pokazuje ambivalentnost koja je postojala u okupiranim zemljama.

Naime, WW2 filmovi su nas navikli da se Saveznici ili patriote bore protiv nacista kao jedne monolitne brutalne zajednice sa kojom nema nikakve komunikacije, niti nacisti imaju ikakvu fleksibilnost. Međutim, FLAMMEN pokazuje svu konfuziju rata u kome je nacistička okupacija samo katalizator za neku vrstu unutrašnjeg sukoba. Mi to naravno najbolje znamo pošto je Drugi svetski rat pre svega bio prilika za ovdašnje narode i klase da zarate među sobom pa tek onda protiv okupatora.

Iako smo u tome uspeli najdalje da odemo i da posejemo seme sukoba koje i dan-danas daje plodove, u tome nismo bili usamljeni. FLAMMEN je priča o dvojici ubica koji rade za danski pokret otpora i likvidiraju kolaboracioniste. Starešine im naglašavaju da ni sa jednom žrtvom ne komuniciraju pošto ih te mete mogu pokolebati. Međutim, neumitno dolaze do situacije da komuniciraju sa žrtvam,a i to ih zaista dovodi do ogromnog kolebanja, pa čak i do toga da se upitaju u čijem interesu zaista rade.

Isto tako, junaci filma su hladnokrvne ubice koji su do okupacije bili obični ljudi i FLAMMEN najdirektnije pokazuje kako su oni sad postali zapravo nesposobni za normalan život. Toga su svesni i oni-jedan želi da kad danska bude oslobođena ode u Japan sa Amerikancima da i dalje ratuje a drugi misli da posle oslobođenje mora da ode u zatvor kako bi ispaštao zbog stvari koje je počinio za vreme rata.

Iako su autentični Flammen i Citronen posle rata u Danskoj smatrani za velike heroje, što oni na osnovu ovog filma, rekao bih, i jesu, sasvim je sigurno da su njih dvojica proveli rat uplašeni, zbunjeni i mentalno upropašćeni.

Međutim, najveća ironija jeste do da ovaj film zapravo na najbolji mogući način afirmiše ideal politike koja nadilazi poimanje situacije unutar masa i pokazuje da čak ni sami akteri određenih događaja nisu u punoj meri svesni značaja i značenja onoga što rade. I u tome uopšte nije ironičan, pošto na kraju pokazuje da odluke glavešina koje naizgled deluju zaštićene u Londonu i neutralnom Štokholmu zapravo uopšte nisu bez veze kao što su osećali ljudi u samoj bazi. Čini mi se da bi ovakav stav prema političkoj praksi, naročito onoj koja u sebi podrazumeva teror mogao naći simpatije i na levici i na desnici, samo ne među liberalima.

Madsenova režija je vrlo kompetentna, stilski ujednačena, delimično oslonjena na tradicije noira, sa živopsinim prikazom urbane gerilske borbe, objedinjuje visok nivo profesionalizma prikazan u svim sektorima ekipe. On nije na jivou Verhoevena na vrhuncu moći, međutim prža upravo onu vrstu konzistentnosti i pedantnosti koja bi se očekivala od danskog visokobudžetnog filma koji nema čega ni da se stidi u poređenju sa Holivudom. Ono što je meni najbitnije to je da epoha ne pritiska junake, nego oni zaista uspevaju da budu ubedljivi i spontani.

Čini mi se da su naslovi kao LA CONFIDENTIAL a bogami i MUNICH sa svojim kliničkim pristupom spoju trilera i rekonstrukcije epohe, blagotvorno uticali na FLAMMEN OG CITRONEN. Film donosi par set-piece situacija (naročito recimo Citronenova smrt) koje bi imal svoje mesto u ovim naslovima.

Thure Lindhardt i Mads Mikkelsen su ubedljivi u glavnim ulogama, a poseban šarm imaju nemačke zvezde Christian Berkel i Hanns Zichler u ulogama nacista koje su pisane kao produbljeni karakteri.

U svakom slučaju FALMMEN OG CITRONEN je film koji zaslužuje punu peporuku, naročito ljubiteljima noira i WW2 filma.

* * * / * * * *

ROLE MODELS

Pogledao sam ROLE MODELS Davida Waina.

Ovo je high concept komedija sa Seann William Scottom i Paul Ruddom. Pre svega drago mi je što je ovaj film solidno prošao, pre svega zbog Seann William Scotta kome je pretila opasnost da bude prevaziđen kao i ostatak ekipe iz AMERICAN PIE što nije zaslužio jer je za razliku od njih bolje i hrabrije birao projekte.

Scottovo uparenje sa Paul Ruddom je takođe zanimljivo jer Rudd dolazi iz potpuno druge vrste komedije i ovo je na neki način istorijsko pomirenje.

Konačno, što se mene lično tiče najveći adut ovog filma jeste to što u njemu igra Christopher Mintz-Plass poznat još i kao Mclovin iz SUPERBADa. U ovom filmu on igra još jednu McLovinovsku ulogu ali potvrđuje da je nije one hit wonder a nadam se da će se potpuno reinventovati kao Red Mist u Matthwe Vaughnovom KICK-ASSu.

ROLE MODELS je pristojan, prilično konzistentno smešan film, međutim, fali mu jedna dimenzija istinski kohrentne priče koja bi jače povezala karaktere, high concept iz koga polaze i prilično generički zaplet.

Upravo zato ROLE MODELS naprosto ne dobacuje do naslova kao što su WEDDING CRASHERS ili u YES MAN već ostaje jedan solidan upmarket derivat.

No, ni to samo po sebi nije greh.

* * 1/2 / * * * *

Friday, March 6, 2009

SHOUT AT THE DEVIL

Poslednjih par dana nisam stizao da zabeležim utiske o pogledanim filmovima, tako da evo malo catching upa.

Prvo sam gledao SHOUT AT THE DEVIL Petera Hunta, jednog od najznačajnijih reditelja akcionih filmova, čiji je značaj manje izražen kroz režije, iako je potpisao ON HER MAJESTYŞ SECRET SERVICE, jedan od najboljih Bond-filmova, a više kroz montaže u kojima je pomogao i uticao da se formuliše jezik savremenog akcionog filma.

Kasnije, kada je postao reditelj, osim ovog Bonda, nije snimio nijedan izraziti klasik ali je potpisao niz vrlo kompetentnih filmova. SHOUT AT THE DEVIL je jedan od njih, i mogao je biti još bolji da je za nijansu umereniji u svojoj ambiciji.

Ovaj film iz 1976. je sub-leonevski pokušaj genre bendovanja u kome je pokušao da spoji komediju o prevarantima sa avanturističkim i ratnim filmom, obiljem cinizma, akcije, romanse i egzotike. U tome umalo uspeva, međutim film ima nekoliko nedopustivih tonalnih shiftova, naročito kada iz jedne maltene screwball pozicije, odjednom postane priča o osveti zbog smrti deteta, od ruke jednog BTW prilično cartoonish negativca.

Međutim, Huntov rediteljski koncept je vrlo zanimljiv. Naime, već je 1976. i tada ima dosta genrebending filmova u kojima se žanrovi tretiraju na atipičan način. Otud i kod Hunta postoje pdoužene sekvence, dosta raznih radnih procesa, mnoge scene imaju prilično razlabavljen narativ, gotovo bez elipsi, i kada se takvo rešenje ponovi više puta jasno je da imamo pola sa konceptom a ne sa greškom.

Nisam do kraja siguran da je to rešenje bilo sasvim opravdano scenarijem koji uprkos svim pokušajima prevazilaženja forme ipak u suštini proizilazi iz jasno kodifikovanih holivudskih kalupa.

Dakle, Hunt je u ovom filmu grčevito pokušavao da snimi nešto drugačiji film, u tome nije uspeo, ali definitivno je ostavio iza sebe ostvarenje koje se pamti. Iako SHOUT AT THE DEVIL ne funkcioniše kao celina, donosi nekoliko maestralnih sekvenci, uparenje Lee Marvina i Roger Moorea (1981. Hunt će upariti Marvina i Chuck Bronsona u DEATH HUNTu) u pokušaju da snimi svoj AFRICAN QUEEN.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, March 3, 2009

THE INTERNATIONAL

Odgledao sam THE INTERNATIONAL Toma Tykwera. Nažalost, Tikvica još uvek nije uspeo da snimi pravi film kojim bi ispunio svoj potencijal koji u filmovima pokazuje na mahove. kao što u filmu HEAVEN ima briljantnu uvodnu sekvencu koja zaista oduzima dah na jednom gotovo depalmijanskom nivou, tako i u THE INTERNATIONAL ima sjajnu scenu pucnjave u muzeju Guggenheim, koja je briljantna, nudi nekoliko zaista revolucionarnih shotova za koje se upitaš kako su urađeni (recimo pad jednog henchmena prilikom koga se vidi prizemljenje sa velike visine, my guess is ili slikanje unazad ili neke ubrzavanje frejmaže), kao i sama destrukcija muzeja prilikom pucnjave (kombinovano je snimanje u pravom Guggenheimu sa ogromnim setom u Babelsbergu). Unutar ove scene, Tykwer nudi nešto što mi je bilo interesantno a to je dosta gejmerski instinkt da junak mora da ubije protivnika kako bi se dokopao municije i mogao da se pegla dalje. Sličnu gejmersku kauzalnost unutar scene sreo sam samo još kod Paul WS Andersona u DEATH RACE i to mi se dopada.

Izvan toga, postoji par detalja na nivou scenarija koji su bili simpa, recimo zli plot multinacionalne banke je politički pametan i provokativan, ili lik matorog štazijevca koji u istoj sceni postane sjajno postavljen da bi ubrzo tazim bio udavljen u jednom klišetiziranom monologu sa sve optuživanjem i patetikom između policajca idealiste i razočaranog komuniste.

Ne samo da je taj lik mogao da zaigra, nego sam očekivao da on ima neku vrstu plota koja je koherentna sa Štazijevom ranijom praksom a ne da je postao banalni plaćenik (naročito ako imamo u vidu da mu je žena umrla a ćerka se ubila, što je stari fazon za čuvene šefove tajnih službi, setimo se spooky priče o "kući duhova" Franje Herljevića. Međutim, ne, sve se svodi na banalno moraliziranje koje nije u duhuu politički vrlo zrelog negativčevog plota.

Tykwer vrlo nezrelo balansira između realizma i stilizacije i između genrebendinga i konvencije. Ovo je film u kome se istovremeno u pojedinim deonicama likovi razumno ponašaju da bi u sledećoj Clive Owen satima išao Njujorkom u krvavoj košulji sa uvetom koje krvari što je primerenije nekome iz filma u kome rane manje bole.

Nažalost, na kraju ne da preteže konvencija već, rekao bih, konvencija postaje subholivudska, dijalozi izgledaju nezgrapno, a zaplet funkcioniše slabije ne go u prosečnom holivudskom filmu ovog tipa.

Koliko u par detalja Tykwer unapređuje stvari, u još više detalja on unazađuje ovaj film.

THE INTERNATIONALu u prilog ne ide ni izlazak filma QUANTUM OF SOLACE koji ne samo da ima vrlo sličan plot, nego ima i lokacije koje su vrlo slične a rekao bih i moćnije snimljene (izuzev Guggenheima).

Ono što je najbizarnije je da INTERNATIONAL počinje kao paranoia triler u kome zapravo nema peviše paranoje. Nema previše body snatchers atmosfere, nema čak nijedna očekivana izdaja. Ovo je conspiracy film u kome su svi manje-više dobri, i istražitelji zavere uticajne multinacionalne korporacije imaju i previše razumevanja od strane svojih starešina.

U normalnom američkom filmu, čak i Harry Callahan kad juri ubicu dobija manje razumevanja nego kada Clive Owen i sasvim nepotrebni lik Naomi Watts (koji BTW nestane kada film u poslednjih 20ak minuta zaista počne) jure banku koja je ušemljena sa tajnim službama, državama i teroristima. Ovde straešnine imaju puno razumevanja, i nijedan se ne ispostavi kao saradnik zle banke.

Štaviše, jedini autentičan lik koji postoji u filmu je marginalni negativac, mastermind cele operacije koga igra sjajni danski glumac Ulrich Thomsen. On je napravio odličan karakter naizgled finog zapadnog yuppie smrada koji trguje tuđom nesrećom, inače je vrlo pažljiv porodični čovek i prezire nasilje, sve gleda kroz neku minimalističku protestantsku etiku, ali taj karakter u suštini ima samo jednu, krajnje jadnu konfrontaciju sa Clive Owenom koji je klasičan stock character upornog policajca, bez porodice, sa opsesijom vezanom za negativca, žli da se osveti za smrt svojih kolega, sve one old school fore koje volimo, ali ne mogu da budu pružene u Tykwerovom smaranju nego moraju da se garniraju prljavim humorom i još prljavijom akcijom.

Tokom scena između Clive Owena i njegovih kolega u Interpolu, očekivao sam da će se pojaviti neko i reći, "Jeste li čuli šta se desilo koleginici Milius u Pančevu?" Nažalost toga nije bilo. To bi bio lep touch za srpsko tržište.

Pored Interpola, zanimljiva je i diskusija da li je bilo trećeg metka prilikom atentata na jednog političara, na to smo se mogli nasmejati koji put.

Ko želi da vidi malo pravog euro genrebendinga sa američkim glumcima smeštenim u evropsku trilersku perverziju vrhunskog formata neka pogleda DEMONLOVER Olivier Assayasa, ili BOARDING GATE. Njegove filmove ne krasi prevelika racionalnost ali zato imaju groove zbog kog se čovek zaista upita zašro TOG čoveka niko nije odveo da snimi američki film.

* * 1/2 / * * * *

Monday, March 2, 2009

THE MAN WHO HAUNTED HIMSELF

Pogledao sam THE MAN WHO HAUNTED HIMSELF Basila Deardena, koga sam poceo da pomnije istražujem posle filma ASSASSINATION BUREAU za koji sam sve sigurniji da zapravo predstavlja koren postmodernih, ikonoklastickih, alteristorijskih tendencija savremenog stripa.

THE MAN WHO HAUNTED HIMSELF dolazi iz iste kreativne skupine Michaela Relpha i Basila Deardena, i iako je manje zanimljiv od BUREAUa, ima u sebi štošta sveže, invetnivno i uticajno.

Naime, MAN je prica o coveku koji posle saobracajne nesrece shvata da postoje dogadaji u kojima sam ne ucestvuje i ne seca ih s ali ljudi tvrde da su ga sretali i da je to radio. Pocinje da istražuje o cemu se radi i da li je rec o nekom psihickom poremecaju ili se zaista pojavio njegov dvojnik.

Ovo je film iz 1970. i Philip K. Dick je bio aktivan u tom trenutku tako da se ne može reci da je tu bilo nekog medusobnog uticaja, medutim, što se filma tice, Dearden je pokušao da modernizuje stare ekspresinonisticke price o cepanju licnosti i u tome je delimično uspeo.

Atmosfera je odlična, londonske lokacije su majstorski iskorišćene, Roger Moore je harizmatičan, ali u završnici zaključenje ostaje konfuzno i zanimljivo na nekom quirky nivou, međutim gledaoce definitivno ostavlja nezadovoljenim.

Međutim, film iako nije dobro zaokružen, jeste vrlo pristojna celina koja stoji i dan-danas.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, March 1, 2009

POKRAJINA ŠT.2



Potpuno je neverovatno iskustvo kada u dva dana pogledaš uslovno rečeno dva, ako ne žanrovska, filma, a ono barem filmove koji po nekim odrednicama koriste određene forme pa čak i sadržaje karakteristične za žanrovski film, triler i horor, oba nastala na prostoru ex-SFRJ, i oba odlična.




ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE je u tom smislu odličniji jer je reč o filmu evropskog formata, i ni po čemu se ne može porediti sa POKRAJINOM ŠT.2 Vinka Moderndorfera, međutim ni ovaj slovenački film nastao u koprodukciji sa Srbijom nije lišen svog internacionalnog potencijala, iako se ne kvalifikuje kao značajan.




POKRAJINA ŠT. 2 je film u kome je Srbija bila manjinski koproducent i kao takva je filmu pored novca dala i dva važna saradnika. Direktor fotografije je Dušan Joksimović, najpoznatiji kao redovni Dragojevićev DP, a jednu od glavnih uloga igra Slobodan Ćustić. Izuzetno je interesantno videti ovu dvojicu ljudi rekonteksutualizovanih u slovenačkim okolnostima, i sa zadacima bez kojih se ne bi mogao zamisliti ovaj film.




Dušan Joksimović kao DP izuzev velikih Dragojevićevih produkcija nije imao previše sreće sa drugim rediteljima, naročito kada je radio na HDu. Ovaj film je po svom proudkiconom zamahu manji, ali sniman je na filmskoj traci i pokazuje kako Dule ume odlično da se nađe i u kamernijim uslovima, da svoj stil prilagodi srednjeevropskoj upeglanosti i blagoj distanci koju je Modrndorfer želeo kako bi ostvario svoj pipav anrovski koncept.




U filmu koji u sebi meša crnu komediju, triler, slasher i istorijsku konspiraciju, fotografija igra značajnu ulogu pre svega kako bi istovremeno nudila realizam i stilizaciju, u zavisnosti od situacije. Zahtev koji je Moderndorfer postavio pred Joksimovića je nesvakidašnji za naše DPeve, vrlo je složen i Dule ga je odlično obavio, dokazavši da je jedan oa najboljih DPeva u regionu. Kako onda da mu u Srbiji, fotorafije van Dragojevićevih filmova ne valjaju. Odgovor sigurno nije samo u HDu kao tehnici, već verovatno u tome da radi sa autorima koji niti imaju koncept niti mu nameću bilo standard koji mora da dostigne i zadatak koji mora da reši.




Zatim, Slobodan Ćustić je maestralan kao slasher. Njegov slasher je crnohumoran, sav u underplayu, sa odličnom upotrebom onoga što Ćustića inače krasi a to je izvesni spoj šarma i brutalnosti. Ćustić se u ovoj ulozi koristi sredstvma koja se ne razliku puno od onoga što mora da igra u Srbiji, s tim što to ponekad u našem filmu, jer uloge nisu odgovarajuće napisane, deluje kao šmira a ovde ima funkciju. Moderndorfer je dakle pokazao da shvata šta Ćustić može da mu pruži i da je našao ulogu kojoj to odgovara.




Kad je reč o scenariju, Moderndorfer je napisao vrlo interesantan "mali" triler koji kreće kao bezazlena gotovo guyritchiejevska priča (samo zaista guyritchiejevska, nikada ne odluta u TRI PALME ZA DVE BITANGE) a onda polako postaje sve interesantnija, sa sve interesantnijim karakterima, pozadinom koja evocira neke zanimljive istorijsko događaje iz vremena Drugog svetskog rata, obiljem crnog humora i poštenog nasilja. Moderndorfer je odlično prilagodio Ritchieja slovenačkim okolnostima i od njega bi naši autori imali štošta da nauče.




Kada se scenario detaljnije analizira može mu se prebaciti to da se glavni lik nedovoljno transformiše, ali to se može opravdati time što je reč o čoveku koji se stalno pretvara i laže, tako da nema puno vremena da pokazuje neku istinsku emociju. Međutim, unutar tempa koji Moderndorfer nameće (ma koliko paradoksalno zvučalo-slovenački film koji ima tempo) izvesna slabost transformacije glavnog lika može da prođe a marko mandić ga igra sa hladnoćom mladog Daniel Craiga.




Kad je o exploitation ravni reč, film obiluje solidnim nasiljem a još više sočnim seksom za ljubitelje te vrste zabave.




Prikazivanje u Veneciji doduše jeste overstatement kvaliteta ovog filma. Što se moje procene tiče, on može da prođe kao više nego solidno repertoarsko ostvarenje u našim okolnostima, ali sigurno nije nikakva avangardna ili politička pripovest o neprijatnim događajima iz prošlosti. Prošlost se zaista dotiče kao plot device. Moguće je da su elementi prošlosti koji se dotiču kontroverzni, ili istiniti, svejedno, ali ipak ne treba ih izbacivati u prvi plan kada je POKRAJINA pre svega film o sitnom ljubljanskom prevarantu.




S druge strane, moguće je da Moderndorfer u eksploataciji svog filma prepoznao da su istorija i politika dobra udica, pošto je uostalom tema maskra po Sloveniji aktuelna u Italiji (setimo se kontroverzi oko italijanskog TV filma IL CUORE NELL POZZO) jer su 2005. bile godišnjice tih događaja.




Ukoliko je tako, ne mogu ga kriviti. Čovek je radio ono što će najbolje plasirati film, međutim, oni koji očekuju istorijsku priču neće je naći u ovom filmu. U ovom filmu je istorija samo plot device i ništa više. Ipak, sasvim je moguće da je upravo taj segment mračnih oslobodilačkih tajni ono što izdvaja ovaj naslov iz mase sličnih, pa takođe i to treba uzeti u obzir kada se nabraja sve ono što naši autori mogu da nauče iz ovog filma.




Slično kao i u slučaju filma NIJE KRAJ, i POKRAJINA pokazuje da su naši nekadašnji severni sustanari u "tamnici naroda" naučili kako da prave "normalne filmove" dok je nama ta tajna očigledno nestala, ili je možda ukradena i odneta tamo, kao što su svojevremeno srpske fabrike nošene u Sloveniju i Hrvatsku?




* * * / * * * *

ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE

Potpuno je neverovatno iskustvo kada u dva dana pogledaš uslovno rečeno dva, ako ne žanrovska, filma, a ono barem filmove koji po nekim odrednicama koriste određene forme pa čak i sadržaje karakteristične za žanrovski film, triler i horor, oba nastala na prostoru ex-SFRJ, i oba odlična.

ŽIVOT I SMRT PORNO BANDE je u tom smislu odličniji jer je reč o filmu evropskog formata, i ni po čemu se ne može porediti sa POKRAJINOM ŠT.2 Vinka Moderndorfera, međutim ni ovaj slovenački film nastao u koprodukciji sa Srbijom nije lišen svog internacionalnog potencijala, iako se ne kvalifikuje kao značajan.

POKRAJINA ŠT. 2 je film u kome je Srbija bila manjinski koproducent i kao takva je filmu pored novca dala i dva važna saradnika. Direktor fotografije je Dušan Joksimović, najpoznatiji kao redovni Dragojevićev DP, a jednu od glavnih uloga igra Slobodan Ćustić. Izuzetno je interesantno videti ovu dvojicu ljudi rekonteksutualizovanih u slovenačkim okolnostima, i sa zadacima bez kojih se ne bi mogao zamisliti ovaj film.

Dušan Joksimović kao DP izuzev velikih Dragojevićevih produkcija nije imao previše sreće sa drugim rediteljima, naročito kada je radio na HDu. Ovaj film je po svom proudkiconom zamahu manji, ali sniman je na filmskoj traci i pokazuje kako Dule ume odlično da se nađe i u kamernijim uslovima, da svoj stil prilagodi srednjeevropskoj upeglanosti i blagoj distanci koju je Modrndorfer želeo kako bi ostvario svoj pipav anrovski koncept.

U filmu koji u sebi meša crnu komediju, triler, slasher i istorijsku konspiraciju, fotografija igra značajnu ulogu pre svega kako bi istovremeno nudila realizam i stilizaciju, u zavisnosti od situacije. Zahtev koji je Moderndorfer postavio pred Joksimovića je nesvakidašnji za naše DPeve, vrlo je složen i Dule ga je odlično obavio, dokazavši da je jedan oa najboljih DPeva u regionu. Kako onda da mu u Srbiji, fotorafije van Dragojevićevih filmova ne valjaju. Odgovor sigurno nije samo u HDu kao tehnici, već verovatno u tome da radi sa autorima koji niti imaju koncept niti mu nameću bilo standard koji mora da dostigne i zadatak koji mora da reši.

Zatim, Slobodan Ćustić je maestralan kao slasher. Njegov slasher je crnohumoran, sav u underplayu, sa odličnom upotrebom onoga što Ćustića inače krasi a to je izvesni spoj šarma i brutalnosti. Ćustić se u ovoj ulozi koristi sredstvma koja se ne razliku puno od onoga što mora da igra u Srbiji, s tim što to ponekad u našem filmu, jer uloge nisu odgovarajuće napisane, deluje kao šmira a ovde ima funkciju. Moderndorfer je dakle pokazao da shvata šta Ćustić može da mu pruži i da je našao ulogu kojoj to odgovara.

Kad je reč o scenariju, Moderndorfer je napisao vrlo interesantan "mali" triler koji kreće kao bezazlena gotovo guyritchiejevska priča (samo zaista guyritchiejevska, nikada ne odluta u TRI PALME ZA DVE BITANGE) a onda polako postaje sve interesantnija, sa sve interesantnijim karakterima, pozadinom koja evocira neke zanimljive istorijsko događaje iz vremena Drugog svetskog rata, obiljem crnog humora i poštenog nasilja. Moderndorfer je odlično prilagodio Ritchieja slovenačkim okolnostima i od njega bi naši autori imali štošta da nauče.

Kada se scenario detaljnije analizira može mu se prebaciti to da se glavni lik nedovoljno transformiše, ali to se može opravdati time što je reč o čoveku koji se stalno pretvara i laže, tako da nema puno vremena da pokazuje neku istinsku emociju. Međutim, unutar tempa koji Moderndorfer nameće (ma koliko paradoksalno zvučalo-slovenački film koji ima tempo) izvesna slabost transformacije glavnog lika može da prođe a marko mandić ga igra sa hladnoćom mladog Daniel Craiga.

Kad je o exploitation ravni reč, film obiluje solidnim nasiljem a još više sočnim seksom za ljubitelje te vrste zabave.

Prikazivanje u Veneciji doduše jeste overstatement kvaliteta ovog filma. Što se moje procene tiče, on može da prođe kao više nego solidno repertoarsko ostvarenje u našim okolnostima, ali sigurno nije nikakva avangardna ili politička pripovest o neprijatnim događajima iz prošlosti. Prošlost se zaista dotiče kao plot device. Moguće je da su elementi prošlosti koji se dotiču kontroverzni, ili istiniti, svejedno, ali ipak ne treba ih izbacivati u prvi plan kada je POKRAJINA pre svega film o sitnom ljubljanskom prevarantu.

S druge strane, moguće je da Moderndorfer u eksploataciji svog filma prepoznao da su istorija i politika dobra udica, pošto je uostalom tema maskra po Sloveniji aktuelna u Italiji (setimo se kontroverzi oko italijanskog TV filma IL CUORE NELL POZZO) jer su 2005. bile godišnjice tih događaja.

Ukoliko je tako, ne mogu ga kriviti. Čovek je radio ono što će najbolje plasirati film, međutim, oni koji očekuju istorijsku priču neće je naći u ovom filmu. U ovom filmu je istorija samo plot device i ništa više. Ipak, sasvim je moguće da je upravo taj segment mračnih oslobodilačkih tajni ono što izdvaja ovaj naslov iz mase sličnih, pa takođe i to treba uzeti u obzir kada se nabraja sve ono što naši autori mogu da nauče iz ovog filma.

Slično kao i u slučaju filma NIJE KRAJ, i POKRAJINA pokazuje da su naši nekadašnji severni sustanari u "tamnici naroda" naučili kako da prave "normalne filmove" dok je nama ta tajna očigledno nestala, ili je možda ukradena i odneta tamo, kao što su svojevremeno srpske fabrike nošene u Sloveniju i Hrvatsku?

* * * / * * * *