Friday, January 30, 2009

McQ

Pogledao sam McQ Johna Sturgesa.

Reč je o filmu iz 1974. snimljenom dakle godinu dana pre BRANNIGANa o kome sam nedavno pisao. U oba slučaja, John Wayne pokušava da bude Clint Eastwood i da se modernizuje u skladu sa novim trendovima u tadašnjem svetu repertoarskog mačizma. U oba slučaja, angažovan je bio talentovan reditelj da realizuje film. BRANNIGAN je radio tada vrlo aktuelni i virilni Britanac Douglas Hickox dok je Mc Q režirao John Sturges, čovek od koga se Carpenter učio korišćenju widescreena (to whom it may concern).

U svakom slučaju, oba filma pate od istog problema. John Wayne je naprosto toliko over-the-top u ovim filmovima, toliko je neprilagođen priči, kostimu, dizajnu i ostalim glumcima, pa čak i samoj temi (paranoidna priča filma McQ o korumpiranim policajcima koji konkurišu mafiji na tržištu droge je nešto što naprosto ne može da se desi u svetu u kome obitava Wayne) da ga sam film odbacuje kao strano telo i ma koliko on bio prisutan na ekranu, on polako postaje sporedni lik i pretvra ase u junaka koji uprkos svojoj proaktivnosti zapravbo teško da ima ikakvu ulogu u priči.

Stoga McQ stoji kao bizaran primer teze da onaj ko se najviše pojavljuje na ekranu i ima najveću ulogu u priči, uopšte ne mora biti najvažniji lik.

Kao i Hickox, i Sturges se potrudio da Wayneov film obogati nekim vrlo efektnim akcionim scenama. Wayne toliko ide u Clintovom pravcu da čak dobija i svoj supergun, Ingramov automat kojim se oduševi i sa radošću ga koristi protiv vozila i žive sile.

Jedino u scenama kada se dotiče oružja, stari Wayne izgleda kao da je na svojoj teritoriji i tada se sa ekrana cedi testosteron koji ga je i učinio jednom od najvećih zvezda u istoriji filma.

Kao i BRANNINGAN i McQ je primer kako je nova vrsta filma naprosto imala potrebu za novim zvezdama, i kako novi film zahteva i nove glumce. Sa Clintom, McQueenom ili Chuck Bronsonom ovi filmovi bi imali smisla.

Na svu sreću posle ovih eksperimenata, tada već umorni Wayne dokrajčio je karijeru filmovima koji su mu više priličili i zaokružio ju je Siegelovim remek-delom SHOOTIST sa kojim je otišao u istoriju na najdostojanstveniji način.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, January 29, 2009

TATTOO

Pogledao sam TATTOO Roberta Schwentkea. Ovaj film je bio showcase kojim se Schwentke (doduše školovan u Americi) nametnuo Holivudu gde je započeo solidnu karijeru.

TATTOO je tipičan serial killer film, dosta zakasneo u odnosu na inicijalni SE7EN craze, ali na toj liniji high concept filma. Schwentke ga je uradio vrlo glossy, čak možda i previše za moj ukus jer zbog glossa film u pojedinim delovima gubi na ritmu ili postaje statičan.

Međutim, Schwentke u ovom filmu panično pokušava da pokaže šta sve ume a nesumnjivo je da ume svašta. Međutim, iza te grčevite potrebe da snimi glossy showcase, negde se izgubila priča i dostojantsvo ovog filma kao samostalne celine.

Glumačka podela je takođe bleda, čak i u uslovima nemačkog filma koji baš ne obiluje velikim harizmatičnim zvezdama, čini mi se da je Schwentke mogao naći nešto upečatljiviju podelu. Nedopustivo je da gledalac mora da se trudi da prepozna važne junake jer ih igraju glumci čije se fizionomije lako zaboravljaju.

Dakle, problemi filma TATTOO su suštinski, a suštinom se reditelj očigledno nije previše bavio kad je pravio ovu svoju holivudsku vizitkartu. Ne mogu sad da kažem da je to neka prevelika šteta i da se iza glossy površine krije neki izvanredan film, zatomljen nekim sitnim greškama, daleko od toga, ali TATTOO je mogao biti sasvim solidan serial killer film jer ima prilično precizan scenario koji u pojedinim momentima ovakvog filma deluje potpuno ispušteno a iz grčevite potrebe da ponudi preokret na kraju postane i sasvim obesmišljen.

Besmislenost filma o serijskom ubici na nivou logike priče, naravno, ima svoju tradiciju, setimo se De Palme ili Argenta, ali Schwentke je upadljivo anglosaksonski u svom pristupu i kod njega te nejasnoće nemaju šarm i ne postoji neki dominantan stil kojim bi ih on mogao pokriti.

No, u krajnjoj liniji film je vrlo gledljiv, i možda može biti interesantan čak i nekim vikend-ljubiteljima žanra. Ono što je meni bilo interesantno to je da sam neke uticaje filma TATTOO prepoznao u ČETVRTOM ČOVEKU i moglo bi se reći da su ova dva filma u polazu prilično slični. Uopšte, čini mi se da na našu žanrovsku kinematografiju sve više počinju da utiču uspeli evropski modeli transplantacije žanra, i čini mi se da je to vrlo dobar pravac. Naravno, TATTOO u tom smislu nije najsupeliji model jer je jako derivativan u odnosu na američke izvornike, što je u suštini slučaj i sa ČETVRTIM ČOVEKOM. No, stvari se generalno pomeraju i to je dobro.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, January 28, 2009

NICK & NORAH'S INFINITRE PLAYLIST

Gledajući NICK & NORAH'S INFINITRE PLAYLIST Petera Solleta sve vreme sam mislio na Meha Krljića i to koliko bi on bio zgranut ovim filmom.

Naime, PLAYLIST je film o dvoje mladih ljubitelja indie muzike koji se upoznaju tokom jedne noći kada pokušavaju da stignu na koncert svog omiljenog indie benda. Ekipa ovog filma je toliko zaljubljena u savremeno izvitoperenje indie muzike prisutno u New Yorku da u svom romantičnom prikazu te scene zapravo kao da razotkrivaju sve njene slabosti i tu grotesknu pretenziju spojenu sa predizajniranošću. PLAYLIST je kao DETROIT ROCK CITY (inače apsolutni masterpis) za pi..., pardon indie publiku.

E sad, pored indie scene, autor voli i svoje likove. Voli ih toliko da ne želi da oni zaista imaju neke istinske peripetije, da se sad tu zaista stvori neka drama. I to je ozbiljan problem. Ja to na neki način iz vizure pisanja razumem. Iako su moji tekstovi mahom lišeni takvih suvišnih suptilnosti kao što su karakteri, da, ponekad ih ima i ponekad ih zavolim, ali onda pošto znam da će sve na kraju biti okej, jer pobogu, ja sam pisac, nemam problem sa tim da ih malo namučim. Nažalost, autori PLAYLISTa nisu baš shvatili svoju omnipotentnost u ovom univerzumu tako da svojim junacima stalno gledaju kroz prste i to se katastrofalno odražava na postojanje bilo kakve drame u ovom filmu.

Michael Cera je veliki adut ovog filma. Dok čekamo SCOTT PILGRIM koji bi trebalo da bude njegov magum opus, da ga konačno spoji sa velikim autorom i sl. - on već ovde pokazuje da ima dovoljno šarma da iznese i ovakvu upadljivo praznu priču, pokušaj da se ukrste JUNO i SUPERBAD i da se ubedljivom učini priča u kojoj mladić bira ružniju od dve devojke koje mu se nude.

Ipak, ako film spadne na to da mu je Michael Cera jedini adut, jasno je da imamo posla sa prilično tankim ostvarenjem.

PLAYLIST balansira između konfekcionalnosti holivudskog teen filma i pretenzije Sundance naslova. Međutim, da li je to išta drugo nego konfekcijski film za pretenciozne tinejdžere.

Ipak, našoj publici, naravno PLAYLIST ima posebnu sentimentalnu vrednost jer junaci voze juga ceo film i podrobno ga komentarišu. Ako se ikada bude pojavio u našim bioskopima, trebalo bi da ide pod naslovom, NOĆ U JUGU 45.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 27, 2009

W

Pogledao sam W. Olivera Stonea.

Reč je o vrlo interesantnom pristupu temi koji
će siguran sam polarizovati gledaoce. Naime, potpuno je legitimno biti zgranut pristupom koji Stone ima prema ovoj temi, a isto tako moguće je i ceniti ga.

Kad je reč o zgražavanju, ono pre svega može da prositiče iz toga što je Stone snimio movie o Bushu. Ovo je film u kome je uzeta Bushova biografija i one je pretvoren u filmski lik koji ima svoju priču, svoju motivaciju, svoju melodramu. To nas dovodi do dva rizika, jedan je da se film iscrpljuje o pronalaženju motiva za njega kao čoveka, što se u filmu i dešava, drugi je da on dobija neku vrstu ljudskosti koja čini da ga razumemo što naravno automatski dovodi do toga da se izgubi iz vida objektivna istina o njegovoj pogubnoj vladavini, što je takođe istina. Dakle, sve ove rizike Stone je uspeo da ostvari.

Da, njegov Dubya zaista ima jasnu motivaciju baziranu na procesu sazrevanja, sukobu sa ocem, pokuušajima da se dokaže, neznanju, naivnosti, uticaju drugih koji njima manipulišu koristeći autoritet izgrađen na znanjima koja on nema. I da, njegov Dubya nakraju zaista ispada kao jedan reformisani bekrija koji je izmanipulisan u seriji događaja koji su ga zadesili kada je postao predsednik.

Međutim, istorvremeno, snimivši movie o Bushu, Stone je uspeo da pruži svež pogled na priču koja je u suštini do sada već dobrano dokumentovana kroz dokumentarne filmove a nije rađena kao movie. I što je još važnije, kroz razradu odeđenih motiva, iako nije pružio dokument pružio je jednu dozu "istine" . Naime, W. bi bio banalna melodrama o sukobu oca i sina i sinovljevom kompleksu da se ne dešava unutar porodice koja sticajem okolnosti vlada svetom.

U tom smislu, sva naizgled banalnost filma W. po meni govori mnogo više o apsolutnoj truleži američkog sistema u kome zapravo iza svega gotovo da ni nema ideologije.

S druge strane, Bush ne samo da je prikazan kao majstor populizma, on bukvalno jeste sve ono za šta se predstavlja. On je slika i prilika svojih glasača i svog naroda. Jedini je problem u tome što, dosta slično svom narodu prima instrukcije za rad od nekih vrlo nezgodnih i manipulativnih ljudi i nema ideološke naočare kao Roddy Piper u THEY LIVE da bi shvatio o čemu se tu zapravo radi.

U filmu W., Bush je čovek koji vlada najmoćnijom zemljom a usput pada na najbanalnije govore svojih savetnika, svoje odluke podržava emocijama koje je osećao prema svom ocu kada je donosio pogrešne odluke. Konačno, on je istinski iznenađen time što u Iraku nije bilo oružja masovnog uništenja a sve analizora iz vizure Texas Holdem Pokera.

Istovremeno, W. je pokazatelj sloma američkog konzervativizma koji reprezentuje Tata Bush i to sloma u kome se zapravo inhibiranost starog korumpiranog konzervativizma iza koga se krije liberalni kapitalizam zamenjuje mešavinom istinskog naivnog konzervativizma i makijavelističke manipulacije iza kojih se kriju interesi velikih korporacija.

W. je film o predsedniku kakvog Amerika zaslužuje i koji na kraju poput i samih Amerikanaca postaje jedna tragikomična figura.

Stone nije režirao film u svom stilu. Inscenacija je vrlo pitka, bliska klasičnoj melodrami, što je dobro ako imamo u vidu da je energija političkog filma sadržana u tome što je W. izašao još za vreme Bushovog mandata.

U toj brzini reakcije svakako se kriju razne klopke, međutim Stone je sa ovim filmom nesumnjivo postavio novi domaći zadatak u domenu visokokomunikativnog, zanatski zaokruženog političkog filma po kome je prepoznatljiv.

* * * / * * * *

Monday, January 26, 2009

FAIR GAME

U sklopu ciklusa gledanja Ozploitationa, sa velikim uživanjem pogledao sam FAIR GAME Mario Andreacchioa. O ovom filmu kao primeru iracionalnog Ozploitationa govori baš Tarantino u dokumentarcu NOT QUITE HOLLYWOOD. Naime, u ovom filmu zaista imamo iracionalne junake i dosta iracionalnog ponašanja u jednoj inače prilično racionalnoj postavci.

Grupa kabadahija počinje da bespoštedno i neprekidno maltretira jednu aktivistkinju koja čuva razne životinje na jednoj zabačenoj farmi. Njihove provokacije su u početku naivne i naizgled samo bezobrazne ali onda vremenom kako ona počinje da im odgovara na te provokacije, ulozi počinju da rastu sve dok se taj sukob ne pretvori u borbu na život i smrt.

Sasvim je sigurno da je vezivanje devojke za prednji deo kamioneta inspirisao Tarantina za scene u DEATH PROOFu, međutim izuzetno vešta inscenacija koju su sproveli reditelj Andreacchio i DP Andrew Lesnie (kasnije je psotigao svetsku slavu radeći sa Jacksonom) ostaje impresivna i inspirativna, kao putokaz kako se jedna mala kinematografija nameće u domenu exploitationa.

Naime, Lesnie i Andreacchio su imali sreću da rade sa sjajnim kaskaderima koji su omogućili da snime scene koje u mnogim aspektima nisu nove ali su retko kada tako postavljane ispred kamere. Iako bi se film mogao definisati kao vrlo intenzivan exploitation akcioni triler, njegov suštinski adut nije suspense u najužem smislu reči. Jasno da će junakinja na kraju pobediti siledžije, međutim "kako" je dovedeno na vrhusnki nivo. Stoga pored Lesniea i Andreacchia, istakao bih i sjajnu vozačku i akrobatsku veštinu stunt teama koja izdiže ovaj film iznad znatnog dela konkurencije.

Ono što na dramaturškom planu čini ovaj film svežijim i gledljivijim svakako je to što između junakinje i negativaca postoji dvosmeran odnos. Neki njeni odbrambeni gestovi njih iritiraju, povređuju i provociraju, tako da se između njih razvija nešto doblji odnos od onog između lovca i lovine. O seksualnoj tenziji koja je stvorena između progodnitelja (vrlo različitih i dobro definisanih među sobom) i žrtve (koju igra izazovna Cassandra Delaney) da i ne govorim.

Iako je uspeo da ostvari kontinuiran opus, i to mahom, paradoksalno, u domenu dečjeg filma, Andreacchio nije postao značajan reditelj niti je imao neki relevantniji holivudski plasman što je šteta pošto FAIR GAME baš deluje kao vrsta filma koja bi mogla reditelja dovesti do ozbiljinijeg holivudskog angažmana.

* * * / * * * *

Sunday, January 25, 2009

MURDER BY PHONE

Pogledao sam MURDER BY PHONE Michael Andersona.

Moram priznati da me je po svojoj trash premisi podsetio na slučaj kada je jezdimir Vasiljević pričao kako neko planira da ga ubije herc-mašinom, uređajem koji šalje ultrazvuk kroz telefonski signal i kr0oz slušalicu emituje signal koji razara tkivo.

E, MURDER BY PHONE govori o ubici koji koristi telefonski poziv kako bi kroz kabl emitovao jaku struju koja izaziva struni udar i ubija sagovornika.

Naravno, ova premisa je pulpy koliko se samo zamisliti može, a sama realizacija ubistava je prilično jednostavna i nezanimljiva. Isto tako, iako Michael Anderson pokušava da radi ono što mu se očigledno nameće, a to je da fetišizuje telefone i da na neki način ovim uređajima prida demonsku moć, sam suspense element odnosno upitanost da li će junak stradati od poziva telefonom ili ne, počinje tek oko polovine filma, dotle ljudi prilično random stradaju tako da se može reći kako ova omniprezentna pretnja nimalo nije zaigrala.

Međutim, ono na čemu Anderson insistira u krajnjoj liniji ni nije gimmick o telefonu već conspiracy triler o enviromentalisti koji istražuju sriju bizarnih smrti i shvata da bi telefonska kompanija mogla biti umešana u sve to. Baš zato ovaj Andersonov film ostaje na pola puta jer nija bizarni campy horor o telefonima kao katalizatorima smrti an nije ni ozbiljan conspiracy triler.

Film je radila stabilna B-ekipa, među kojima ima i nekih saradnika Clint Eastwooda među scenaristima i poznati canucksploitation snimatelj. No, pored toga što je pismen, ovaj film ne sugeriše da ga je radio iskusni žanropvski egzekutor Michael Anderson, i ovaj film uprkos svojoj atraktivnoj premisi ne ide u prilog tezi da je Anderson nedovoljno cenjen reditelj.

MURDER BY PHONE je zaista daleko od njegovih ključnih naslova kao što su SWORD OF GIDEON, ORCA, LOGAN'S RUN, THE QUILLER MEMORANDUM, OPERATION CROSSBOW, 1984 i THE DAM BUSTERS.

* 1/2 / * * * *

THE HURT LOCKER

Najzad sam pogledao THE HURT LOCKER Kathryn Bigelow.

Moram priznati da sam oduševljen. Naravno, sasvim je jasno da će ovakva reakcija biti posmatrana kao subjektivno viđenje njenog najvećeg fana na svetu, što i jeste.

Ipak, ubeđen sam da mogu i da obrazložim zašto to mislim.

Naime, od generacije reditelja koji su definisali kinematografiju što se mene tiče, Kathryn Bigelow je praktično jedina uspela da se istinski reinventuje za nove okolnosti i da snimi nesporno relevantan film. James Cameron je sigurno u sjajnoj poziciji, ali on više ne snima filmove već godinama a AVATAR koji snima nije live action film, to jest nije isključivo live action film. Isto važi i za Roberta Zemeckisa. Paul Verhoeven je već u ozbiljnim godinama. John McTiernan je po zatvorima. Renny Harlin radi maltene direct-to-video.

Jedini od te ekipe koji su uspeli da opstanu su Tony Scott, koji se takođe reinventovao i izdigao iznad tipične pozicije studio-reditelja, i evo sada Kathryn.

Međutim, Kathryn je uspela da se podigne kao Feniks iz pepela nekoliko flopova i da van Holivuda snimi film koji ne samo da parira holivudskim nego uspeva da ima i širu prihvaćenost u svetu i na festivalima.

Pre svega, THE HURT LOCKER je verovatno jedan od najakcionijih akcionih filmova prošle godine. U ovom filmu parktično samo postoje scene suspensea i akcije s vrlo malo dramskog tkiva koje ih povezuje i sa zapletom koji formalno jedva da postoji. Film se fokusira na likove i na njihovu transformaciju, i scenaristički je meni bio vrlo zanimljiv kao koncept pošto ima itekako priče u tom scenariju koji je naizgled lišen priče.

Odusutvo nekog dominantnog plota omogućuje filmu da i kroz scenaristički koncept očuva svoj realizam na kome insistira u rediteljskom postupku. Ono što sam prebacio THE WRESTLERu ne mogu da prebacim THE HURT LOCKERu. Ovde nema neke super skrojene priče za koju nas reditelj ubeđuje da je stvarnost. THE HURT LOCKER više izgleda kao skup događaja iz stvarnosti koji poređani daju neku vrstu smisla.

Međutim, čak i u tom polu-dokumentarističkom kontekstu, Kathryn uspeva da napravi upečatljive karaktere, naročito u glavnom liku suicidalnog Dirty Harry minera koji uspeva da dobije ikonične razmere u svojoj navučenosti na rat, ali isto tako da smešten u realistički kontekst otkrije suštinsku patologiju tog odnosa. Dok je u tipičnom holivudskom filmu, takav lik kao što je na primer Martin Riggs u LETHAL WEAPON super, u THE HURT LOCKER je on nesumljivo do kraja formulisan kao promašena sudbina i neko ko je izgubio sposobnost da normalno živi.

Glavni junaci u filmu su Amerikanci, tako da THE HURT LOCKER kao i THE KINGDOM može da se tumači kao reverse-engeineered partizanski film u kome su glavni junaci okupatori. Međutim, u svetu u kome ovi junaci žive u suštini ne vodi se bitka između ideologija nego između jedne ekipe u kojoj su likovi navučeni na rat koji se bave otkrivanjem bombi i domaćini koji se bave smišljanjem što boljih zaseda i eksplozivnih naprava. U Bagdadu kako ga prikazuje Kathryn odavno više niko nema nikakvu političku agendu a deo američke vojske polako gubi razum i počinje da se ponaša vrlo slično svojim protivnicima samo sa još manje uverenja.

Inače, u samom prikazu borbenih dejstava, prikazuju se i američke zločinačke aktivnosti usput, tako da se uopšte ne može reći da govorimo o proameričkom filmu ovde.

Kad je o samoj režiji reč, Kathryn Bigelow je snimila ovaj film sa reduciranim budžetom tako da umesto njenog novoholivudskog baroka, ovde gledamo jako prljav stil baziran na snimanju sa više vrlo pokretljivih kamera, na tragu onoga što rade Paul Greengrass ili što je pokušavao da radi Michael Mann u svojoj digitalnoj fazi. Ako imamo u vidu i tu slobodnu formu scenarija, THE HURT LOCKER je upavo blizak Greengrassu (stimo se kao je BOURNE ULTIMATUM jazzy na nivou scenariju) i po akciji je jako sličan MUNICHu sa tim potpuno neočekivanim blastovima i off-the-wall prikazivanjima akcije. Naravno, unutar tog realističkog postupka sa dosta pozicija kamere, vrlo je jasna geografija, osim u scvenama koje govor u konfuziji i ključni detalji su vrlo dobro plasirani i akcentovani. U svakom slučaju THE HURT LOCKER je pravi primer pričana priče o karakterima kroz akciju.

Borbe su prikazane izuzetno realistično, sa svim svojim frustrirajućim aspektima. Ovo nije film pun vesele akcije i nije gung ho, iako ima glavnog junaka koji je baš takav. ipak, borb se u njemu uglavnom rešavaju strpljenjem, pažnjom, sakrivanjem, ne pogađa svaki metak, ima dosta promašaja, slučajnih ranjavanja i sl.

Što se scena demontiranja bombi tiče, tu je napravljen još jedan maestralan rediteljski zahvat. Naime, jasno je da imamo glavne likove koji neće ili ne bi trbalo da poginu do samog kraja. U tom smislu, samo demontiranje bombi bi po definiciji trebalo da bude lišeno suspensea zato što znamo da neće eksplodirati. Međutim, Mark Boal i Kathryn uvode toliki niz detalja u priču o svakoj demontiranoj bombi, da je svako demontiranje vrlo napeto i zanimljivo i ima neku svoju interesantnu priču. Pored toga, interesantno je da svi poznati glumci u filmu poginu u hitchcockovskom maniru tako da podela prestaje da sugeriše ko je glavni junak iako se kasnije Rennerov lik nametne, ali imajući u vidu stepen razorenosti njegove psihe pitanje je koliko je dobro što je njegov lik preživeo.

DP na filmu je Barry Ackroyd koji je radio Greengrassov UNITED 93 a inače ga znamo kao Loachovog DPa. Uradio je odličan posao. Pored njega, posebno bih istakao Karla Juliussona, scenografa koji je napravio fenomenalnu rekonstrukciju Bagdada u Jordanu i to na vrlo ograničenom budžetu. Ova Islanđanin je stara indie faca i postao je poznat kao Von Trierov saradnik. I zaista scenografija daje ovom filmu jednu posebnu dimenziju i još više produbljuje njegov realistički postupak.

Upravo je izvan Holivuda, u indie uslovima, i u jednom, uslovno rečeno, alternativnom rediteljskom postupku, Kathryn Bigelow uspela da snimi holivudski film starog kova koji je fokusiran na temu, karaktere i njihovu priču, sjajno realizovan, uzbudljiv, na liniji naslova kao što su nekada bili BLACK SUNDAY ili još raniji naslovi o vojnim specijalistima poput TEN SECONDS TO HELL Roberta Aldricha ili HELL IS FOR HEROES Don Siegela, a da istovremeno bude tematski i formalno relevantan na najširem mogućem polju.

Ostaje pitanje koliki će benefit u industriji Kathryn imati sa ovim filmom. Ipak, nesporno je da je sa njim pokazala da apartna pozicija koju ima u odnosu na sistem i veliki kredit koji joj se daje nije slučajan i nezaslužen.

Kathryn se vratila, partizanski, muči, iza leđa!

* * * * / * * * *

Friday, January 23, 2009

YES MAN

Pogledao sam YES MAN Peytona Reeda.

Od ovog filma sam puno očekivao upravo zbog Reeda koji je još 2003. sa DOWN WITH LOVE pokazao da je izuzetan reditelj i jedan od možda i najtalentovanijih u domenu savremene američke komedije. Isto tako, i Jim Carrey u poslednje vreme radi sa sjajnim rediteljima, naročito ako imamo u vidu da mu je prethodnu tentpole komediju režirao Dean Parisot, reditelj remek-dela GALAXY QUEST.

U tom smislu, interesantno je da ni Reed ni Parisot nisu uopšte dovoljno cenjeni zbog zaista natprosečnog kvaliteta koji unose u holivudski mejnstrim. Ono što je u izvesnoj meri stvaralo nespokoj vezano za YES MAN jeste to što je projekat požurivan zbog WGA štrajka i plašio sam se da je ulazak u snimanje ovog filma nervozni Warnerov potez u očajničkoj potrebi da snime nešto čime će hraniti svoju distributivnu mašinu.

Međutim, YES MAN je jako dobar film koji nastavlja carreyevu pobedničku seriju high concept komeija koje zapravo imaju sadržaj i imaju smisao izvan gegova i fizičkog humora. Naravno, sve to postoji i ovde ali ipak glavni ključ filma je priča, a u tome je Reed majstor.

Naime, i u svojim ranijim filmovima koji su bili vrlo duhoviti, Reed je uspevao da prodre do priče i da je iznese tako da nijedan od tih filmova nije isključivo zavisio od humora. Sličan slučaj je in sa YES MAN. Ovo je film koji bi funkcionisao i kao reglarna melodrama bez carreya, on je samo dodatak koji čini celu stvar još zabavnijom.

Iako je razlika u godinama upadljiva svakome ko ima ikakvu predstavu o biografiji Jim Carreya i Zooey Deschanel, njih dvojr funkcionišu savršeno kao zaljubljeni par i Reed je tu uspeo da stvori odličnu hemiju. Njih dvoje su u suštini ključ filma i svi ostali likovi realno samo služe kao katalizatori radnje. večiti sidekick Bradley Cooper je svoju ulogu tako i shvatio tako da on drži racionalni centar filma dok su Rhys Darby (kandidat da igra Michael Cainea u eventualnom biopicu) i Danny Masterson tu da ostvare neke agresivnije komičarske role u epizodama. I obojica u tome uspevaju a Rhys Darby ima i veliku zaleđinu u seriji FLIGHT OF THE CONCHORDS tako da ja mislim da mu je YES MAN jedna od stepenica za ulazak u holivudski biznis na velikom ekranu.

YES MAN zaslužuje svaku preporuku jer stoji kao film koji potvrđuje zbog čega se Holivud uvek iznova vraća nekim formulama.

* * * / * * * *

Wednesday, January 21, 2009

THE WRESTLER

Pogledao sam THE WRESTLER Darrena Aronofskog.

Posle ovog filma zaista sam upitan kuda zapravo ide američki nezavisni film, pre svega u intelektualnom smislu. Mešavina žanrova i stilova koju je Darren pokušao da napravi u ovom filmu je u najmanju ruku besmislena, da ne koristim neke oštrije izraze.

U samoj svojoj suštini, scenario za film THE WRESTLER je staromodna bokserska melodrama smeštena u kontekst profesionalnog rvanja. Dakle, borac na zalasku shvata da mora da se povuče, pokušava da ponovo uspostavi normalan život koji je vlastitom krivicom, a i usled bavljenja borbom, zapustio, to mu ne ide, shvata da jedino moža da nađe spokoj i prihvatanje u ringu i da tamo treba da umre, ljudi iz njegove okoline odluče da ga prihvate ali tada je već kasno, on je krenuo putem bez povratka.

To je jedna velo lepa, upotrebljiva matrica koja se već decenijama koristi na filmu, a u ovom konkretnom slučaju aplicirana je na film o rvaču koji želi da se smuva sa striptizetom (kliše kurve dobrog srca) i da se pomiri sa kćerkom koju je zapustio dok je bio na vrhuncu.

I to bi sve bilo u redu kada bi proizvodilo neku vrstu emocije. Međutim, Aronofsky sve to režira na tragu Von Triera u danima BREAKING THE WAVES, dakle sa dosta pseudodokumentarnosti, dosta prljavim načinom snimanja, dekomponovanim kadrovima, praćenjem protagonista dok bauljaju kroz svet i sl.

Na taj način, Aronofsky emotivno hladi ovu priču koja jedino može da funkcioniše kao hiperemotivni melodramski šund. Ona je u realističkom ključu potpuno neuverljiva, besmislena, a glavni junak umesto tragičnog heroja postaje neka vrsta imbecila koga pratimo jer je frik pa je to zanimljivo.

U tom kontekstu, Mickey Rourke i Marisa Tomei su potpuno zloupotrebljeni. Mickey koristi svoje narušeno fizičko stanje kao adut u ovoj ulozi, ali na kraju meni je bilo više žao njega koga Aronofsky koristi kao cirkusku atrakciju nego junaka koji tobož ima tragičnu sudbinu. Isto važi i za Marisu. Ona mi je jedna od najdražih glumica i raduje me da je vidim golu u ulozi striptizete u ovom filmu. Međutim, ta uloga nije nikakav big deal, niti zahtev, sem što je pola filma gola u njemu, tako da je njena uloga svedena na nivo čistog exploitationa. Spoj ovih meni dragih glumaca koji mi je bio inicijalni draw da ga gledam, na kraju mi je delovao žalosno.

Naravno, sa Mickeyem u kadru i Marisom sporadično, Aronofsky do te mere ima šta da snima da WRESTLER nikada ne postaje sasvim nezanimljiv kao fenomen ili kao gledalačko iskustvo, ali kada se sve sumira, reč je o potpuno bezvrednom delu čija ambicija mi zaista izmiče.

Naime, scenaristga je vrlo dosledno napisao jednu elegičnu melodramu o sumraku dva klišetizirana lika iz holivudske bajke koji su svoju snagu i egzistenciju crpeli iz svojih tela i sada su pali na dno. I mislim da je u tom ključu i morao da je snimi.

U protivnom, njegovi junaci deluju kao karikature koje su gledale previše filmova i stradaju zbog toga.

Von Trier je svoj postupak u BREAKING THE WAVES uspevao da opravda interesantnom pričom koja se poigrava konvencijama. THE WRESTLER nije to, on je pokušaj da nam se kao realizam proda nešto što evidentno nije ubedljivo.

* * / * * * *

Tuesday, January 20, 2009

DEAD END DRIVE IN

Pogledao sam DEAD END DRIVE IN Brian Trenchard Smitha.

Ovaj film se smatara postmodernom krunom Ozploitationa i na neki način zaista jeste apartan naslov u tom kontekstu. Nastao je kao Trenchard Smithova reakcija na prelza exploitationa iz bioskopa na video, međutim, ruku na srce, daleko je ovaj film od bilo kakvog omaža drive-inu iako je svojim većim delom smešten na tu lokaciju.

Sam exploitation element filma u vidu akcionih scena, tuča i golotinje, sveden je na minimum. U suštini, ovo je politički film, ekranizacija stare metaforične priče o radnom logoru u kome su nacisti shvatili da će lakše držati zarobljenike ako oni misle da su slobodni. Tako je i ovd drive in u koji su mladi autsajderi namamljeni u stvar koncentracioni logor u kome se okuplja mladež sa kojom društvo nema šta da radi i kafkijanski preokreti ih zadržavaju na tom mesto zauvek a establišment im uz pomoć zlog kinooperatera potura šund filmove (prikazuju se Trenchard-Smithov TURKEY SHOOT i MAN FROM HONG KONG kao i Wincerov SNAPSHOT i Hemmingsov RACE FRO THE YANKEE ZEPHYR), drogu a oni sami među sobom razvijaju razne podele, još dublju delinkvenciju i rasizam.

Iako su razne antiestablišment emocije svojstvene exploitation filmovima, one su jako retko ovoliko politički osmišljene kao u ovom Trenchard-Smithovom filmu i sasvim je nesumnjivo da su one bile osnovni motiv za snimanje ovog filma.

Uostalom, ovo je film koji u suštini čak i nema happy end. Ne želim da spoilujem ali mislim da rasplet događaja među junacima ima vrlo neočekivan razvoj, iako film nema nikakav twist ending.

Trenchard-Smith uspeva da izgradi sporadično vrhunski suspense na bazi tog celog kafkijanskog, košmarnog, zapleta, ali ima i nekoliko odlično realizovanih scena čistog fizičkog stealth suspensea.

Hardverski gledano, sa gomilom nabudženih kola, apokaliptičnom atmosferom i sl. DEAD END DRIVE IN liči na tipičan Ozploitation. Ipak, iako nije vrhunski predstavnik ovog talasa, to ostaje George Miller (hteli mi to ili ne), svakako stoji kao možda i najintrigantniji naslov iz non-exploitation vizure koji svoje mesto svakako može imati u nekim političkim studijama filma.

* * * / * * * *

Monday, January 19, 2009

GOOD GUYS WEAR BLACK

Pogledao sam GOOD GUYS WEAR BLACK Ted Posta. Ovo je jedan od retkih old school Chuckovih filmova koje nisam ranije gledao.

Reč je o neupečatljivom ali prilično gledljivom i komunikativnom pokušaju da se snimi conspiracy triler u pakulijanskom maniru samo sa Chuck Norrisom i njegovim specifičnostima. Danas je naravno ta tradicija postala samosvojna i postoji masa akcionih filmova u kojima agent mora da se obračuna sa vlastitom vladom koja je usled korupcije pojedinaca pošla lošim putem.

Međutim, 1979. ta priča o zaveri ima neku težinu, i pominju se relativno sveži događaji kao Vijetnamski rat ili Watergate... U tom smislu, čini se da je ovo jedan od Chuckovih filmova čija se političnost prostire nešto dublje od tipičnih desničarskih fantazija u kojima je učestvovao tokom osamdesetih.

Uostalom, Ted Post je jedan od uglednijih reditelja sa kojima je radio Chuck. Iako Post nema neki naročit opus, ipak je on potpisnik MAGNUM FORCEa, i vrlo solidnog HANG EM HIGH. Naravno, može se reći da je Clint tu bio autor iz senke, ali svejedno, i Post je tu učestvovao.

Egzekucija je sasvim solidna, što se od Posta i očekivalo.

U svakom slučaju, Post je ovom filmu dao ozbiljnost koja će biti kasnije sve oskudnija kod Chucka.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 16, 2009

KIDULTHOOD

Pogledao sam KIDULTHOOD Menhaj Hude, britanski film na liniji Larry Clarka koji se bavi nestašnom londonskom omladinom.

Za razliku od Larry Clarka koji zbog pokušaja da bude što realističniji na kraju potpuno osuši svoj rediteljski postupak i u najboljim deonicama režira kao neki mladić koji se loži na francuski Novi talas, Huda se koristi svim mogućim filmskim trikovima koji su mu dostupni i od KIDULTHOODa pravi jedno vrlo intenzivno filmsko iskustvo. Upravo integracijom raznih filmskih tradicija, atmosferom muzičkih klipova u pojedinim deonicama (in a good way) i realizmom ispred kamera, Huda uspeva da dokuči deo haosa koji se dešava u glavama njegovih zbunjenih junaka.

Uostalom, kao što su sami njegovi junaci sami sebe hiperdizajnirali (svi uglavnom slušaju grime i oblače se kao gangste) i Huda u pojedinim deonicama snažnim rediteljskim intervencijama dočarava u kom su gasu njegovi junaci u tom trenutku.

Film se dešava u dva dana i veliku količinu događaja uspeva da učini uverljivom time što se drugog dana ne ide u školu zbog samoubistva jedne školske drugarice koju su svi maltretirali. Taj slobodan dan koji je dat radi pijeteta pretvara se u haotičnu orgiju, lutanje po gradu i sve moguće nestašluke.

KIDULTHOOD je privukao pažnju i postigao je solidan uspeh. Iako je dosta mekša od KIDULTHOODa, ali u pojedinim segmentima međuljudskih odnosa i perverznija, na tu priču se nadovezala serija Channel 4 SKINS. Scenarista (i glumac Noel Clarke) prošle godine snimio je i nastavak KIDULTHOODa nazvan ADULTHOOD u kome iste junake prati nekoliko godina kasnije. Kritika je još bolje prihvatila ADULTHOOD od KIDULTHOODa, videćemo kako to izgleda.

U svakom slučaju, KIDULTHOOD je preporuka naročito za one koji prate nove stvari koje dolaze iz Britanije.

* * * / * * * *

Thursday, January 15, 2009

APPALOOSA

Pogledao sam film APPALOOSA Ed Harrisa i moram priznati da sam porpilično zbunjen ovim ostvarenjem.

Naime, APPALOOSA je omaž klasičnim vesternima iz vremena kada su vesterni bili punokrvna bioskopska zabava i po svom rediteljskom konceptu gotovo da se nimalo ne razlikuje od filmova koje su snimali reditelji pedesetih ili šezdesetih godina. Naravno, ti rediteljski koncepti su više citirani na nivou imitacije nego što APPALOOSA zaista uspeva da parira filmovima toga vremena na planu snage filmskog izraza.

Aproprijacija tog rediteljskog koncepta iz prošlih vremena izvršena je mahom samo na nivou vizuelnog stila dok je gluma poprilično moderna i samo Renee Zellweger zapravo igra kao što su glumice igrale u staro vreme. Naravno, Ed Harris je stara faca i nema sumnje da on ima personu koja bi se mogla porediti sa glumcima starog kova, međutim on ovde ne igra na način na koji su oni igrali. Dok je Renee potpuno na liniji starih glumica a što je u skladu i sa kadriranjem, edova tough guy perosna je nešto modernija i tek je eho onoga što su bili stari šerifi.

O Viggo Mortensenu da i ne govorim, on je aposlutno lišen bilo kakvog old school magnetizma i preuzimanje priče u njegove ruke na kraju filma je poprilično neobično imajući u vidu da je njegov lik dotle prilično pasivan i da nije do kraja jasno šta ga je prelomilo da odjednom postane lider.

APPALOOSA je dakle film koji je u popriličnoj stilskoj konfuziji jer je jasno da istovremeno pokušava da bude omaž klasičnom vesternu a da opet ne može sasvim da se distancira od činjenice da je prošlo vreme od klasične epohe i da autori moraju svoju poziciju drugačije da misle u odnosu na žanr.

Ja lično nisam neki naročiti zagovornik antivesterna ili demistifikacije vesterna. U tom smislu, meni je zanimljivo da neko dosledno pokušava da evocira vestern u njegovom klasičnom obliku. Međutim, iako nemam ništa ni protiv toga da se kao konceptualna umetnost potpuno transponiraju sve konvencije vesterna, prosto moramo imati u vidu da bukvalno prenošenje konvencije mora rezultirati filmom koji se ne može smatrati repertoarski relevantnim.

No, međutim, ako na sve to dodamo da film zaključuje pesma Tom Pettyja koji pravi pre svega rock sa snažnim uticajem countryja, i da uz svu moju ljubav prema Pettyju ne mogu da odolim utisku da je ova pesma na kraju filma APPALOOSA kič u ravni BLAZE OF GLORY iz YOUNG GUNS 2, onda sam zaista ozbiljno upitan nad tim šta je Ed zapravo imao na umu kada je snimao ovaj film?

Uprkos svim ovim kontradikcijama koji sprečavaju ovaj film da dostigne bilo kakav smisao, reč je o relativno podnošljivom iskustvu za gledanje a onima koji vole da gledaju ljude kako jašu konje po velikim imaginarnim prostranstvima Divljeg Zapada se može i više dopasti.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 13, 2009

REPO! THE GENETIC OPERA

Pogledao sm REPO! THE GENETIC OPERA Darren Lynn Bousmana. Posle godina rada na serijalu SAW, Bousman je najzad dočekao svoj happy end. Ne samo da je snimio šta je hteo nego je snimio tip filma kakav je danas gotovo istrebljen.

REPO! THE GENETIC OPERA zaista jeste rock opera po svojoj formi. U njemu su sve replike pevane. Dakle, nije reč o mjuziklu u kome ljudi u sred dramske scene počnu da pevaju. Ne, ovde junaci pevaju sve vreme.

Bousman zaslužuje tapšanje po ramenu što je na ovaj način pokušao da ispriča priču. U tome nažalost nije do kraja uspeo. Priču je definitivno uspeo da ispriča i sve je jasno šta se desilo, međutim izostala je drama.

Spoj groteskne priče, grotesknog dizajna i krajnje neobičnog pristupa pripovedanju, doveo je do toga da drama izostane. Međutim, u filmu postoji sasvim dovoljno muzičko-scenskog da sve to isključivo zbog svog hardvera bude gledljivo. Ja inače nisam mogao da izdržim duže od deset minuta SWEENEY TODDa tako da nisam tipična publika za ovu vrstu macabre mjuzikla.

Bousman nije previše uzbudljiv reditelj na nivou čistog filmskog jezika - kadriranja, montaže, ritma. Međutim, REPO! je vrlo ambiciozno i detaljno dizaniran čime Bousman reprezentuje vizuelnu kulturu Tim Burtona koji se u svojim poslednjim filmovima takođe ne opterećuje filmskim jezikom.

Iako koketira sa goth antiutopijom, usled odusutva emocije i čitave campy postavvke, REPO! se ne može nazvati goth uplivom u žanr filmskog mjuzika, međutim po svom hardveru, koketiranju sa ekspresionizmom, cyberpunkom, gothic dizajnom i dark stranom glam rocka, svakako ože biti interesantan i delu goth publčike.

Nisam siguran da bih imao interesovanja da ga opet gledam, pošto je REPO! najslabiji u domenu dramske tenzije koji mene ponajviše zanima, ali mu ne mogu osporiti da se nametnuo kao jedno od najautentičnijih ostvarenja 2008. godine.

* * 1/2 / * * * *

FULL ECLIPSE

Pogledao sam FULL ECLIPSE Anthony Hickoxa ponovo posle 15 godina. Ove godine su mi bile neverovatne kad sam ih sračunao. Međutim, da, gledao sam ga u ono vreme kad je izašao. I zaista nesumnjivo je da je tada B-film bio bolji. FULL ECLIPSE je bio film koji je u Americi tada uizašao pravo na video ali je na nekim teritorijama izašao u bioskope, sasvim zasluženo.

Pre svega na špici filma zanimljivo je videti logo HBO Films koji se danas mahom vezuje za britanske i američke art house projekte a tokom osamdesetih i početkom devedesetih se nalazio na nizu filmova B-vedeta poput Martin Campbella, Geoff Murphyja, Russell Mulcahyja, pa eto i Anthony Hickoxa. Ovi filmovi su meandrirali između high-class TV produkcije i bioskopskog filma, često samo van Amerike. Tako je i danas sa nekim filmovima ove kuće. Razlika je samo u tome što ona više ne radi pulp.

FULL ECLIPSE je prvoklasan pulp u postavci. Reč je o policijskom akcionom trileru sa twistom - rečju, FULL ECLIPSE je MAGNUM FORCE sa vukodlacima. Zaplet je identičan sa filmom Teda Posta, pravedni maverick policajac otkriva sektu unutar LAPD koja je uzela pravdu u svoje ruke i čisti grad od kriminalaca a tajna njihove efikasnosti i beskrupuloznosti je to što su vukodlaci.

Mario Van Peebles igra glavnog junaka i tada je još uvek bio u stanju da odigra nabildovanog akcionog heroja. Bruce Payne igra negativca kao u mnogim filmovima pre i posle toga. Patsy Kensit igra sexy damsel rasoolućenu između pozitivčevog magnetizma i odanosti negativcima, identično kao u LETHAL WEAPON 2.

Ovo je već vrsta filma sa kojom bi Anthony učinio ponosnim svog pokojnog oca Douglasa. Tony sasvim pošteno sastavlja ovu priču čineći je pre svega dinamičnom.

Jasno je da je scenario propustio nekoliko penala vezanih za premisu. Pre svega, negativčeva ambivalentnost nje podvučena jer on iako je monstrum eliminiše bad guyse bez zadnje namere (nema očekivanog suboplota da on u stvari radi za neki klan i likvidira konkurenciju i sl.). Igra dva alfa-mužjaka, koja je karakteristična za policijski film osamdesetih iz kog dolazi i ovaj naslov u suštini, nije iskorišćena a umesto da mu buddyjeva smrt bude okidač cele priče bolje bi bilo da Mariov lik gleda svog buddyja kako postaje njegov arhi-nemezis.

FULL ECLIPSE je sjajan property za rimejk jer je potentan a ostavlja puno prostora za nadgradnju.

Kao ni američki B-film tako se ni Hickox ni Mario ni Bruce ni Patsy nikada nće vratiti u formu u kojoj su bili kada su isporučili ovaj punokrvni B-film koji ima klasu i intrigantnost, uprkos svim svojim nedostacima.

* * 1/2 / * * * *

Monday, January 12, 2009

BLAST!

osle dužeg čekanja pogledao sam BLAST! Anthony Hickoxa.

Reč je o filmu čiji sam nastanak pratio pažljivo pre svega zbog toga što je to bio povratnički scenario Stevena De Souze, pisca akcijaša koji je obeležio moje detinjstvo. De Souza je poklekao sredinom devedesetih, i BLAST! je doživljen kao njegov comeback u eri kada je njegov stil već na neki način bio retro.

Sećam se informacija o filmu BLAST! koje su ga tretirale kao potencijalni bioskopski naslov. A onda su odjednom informacije presahle. I na kraju, BLAST! se pojavio kao DTV naslov.

Naravno, DTV status nije sramota, ali je šteta što je nekadašnji scenaristički superstar izgubio priliku da se vrati u bioskope. Kad je reč o samom scenariju, De Souza je napisao DIE HARD klon smešten na naftnu platformu sa negativcima koji se predstavljaju kao ekoteroristi a u stvari imaju zle pljačkaške planove, kao i uvek u ovoj seriji filmova. U tom smislu, De Souzin scenario je jasan, efikasan, i razlikuje se od standardnih DTV scenarija koji često umeju da budu prekomoplikovani na nivou zapleta i da donose nemotivisane preokrete. Ipak, De Souzin scenario je daleko od kvaliteta koji je isporučivao u svojoj major fazi.

Ipak, De Souza nudi par vrlo inventivnih scena, naročito novu foru u tipičnoj sceni zarobljavanja & mučenja glavnog junaka.

Uprkos tome što Anthony Hickox na nekoliko mesta uspeva da napravi scene koje su dostojne theatrical akcijaša, čak sporadično i vrlo interesantne u kontekstu akcionog žanra, sasvim je jasno da je BLAST! ispušten u realizaciji. Glumci su u nekom slučajevima sramotno loše dubbovani, generalna postprodukcija zvuka je užasna i potpuno u klasičnom maniru slabog B-filma, specijalni efekti su na granici kompetentnosti u pojedinim situacijama, scenografija je u određenim scenama dosta slaba i jasno je da je već na snimanju BLAST! krenuo DTV putem.

Kad je reč o glumačkoj podeli, ona je tek bizarna. Vinnie Jones je sasvim OK negativac. Breckin Meyer je sasvim OK goofy sidekick. Nadine Velasquez koju znamo kao Catalinu iz MY NAME IS EARL je classy ženski sidekick glavnom negativcu (zabavno je što je ona u tri tuče arhinemezis Breckin Meyeru). Međutim, komičar Eddie Griifin je akcioni heroj. Ovaj sitni foul mouthed komičar je učinio sve što je mogao, i vidi se da je bio pripremljen za ulogu, ali on ipak ne samo da nije Will Smith koji je fizički neuporedivo spremniji, nego nije ni Eddie Murphy ni Martin Lawrence. Iako se Griffinu kad je trud u pitanju ništa ne može prebaciti, čini se da je ipak on, uprkos svemu prelomio da BLAST! bude DTV jer sa nekim malo klasičnijim akcionim herojem, ovaj film je možda mogao imati nivo da bude theatrical. Uostalom setimo se naslova poput HALF PAST DEAD...

Ipak, sa Griffinom, iako nije theatrical, BLAST! ostaje da stoji kao interesantan eksperiment i pokušaj da se od jednog komičara napravi akciona zvezda. Odmah posle ovog filma, Hickox je sa Jonesom snimio SUBMERGED koji je već bio klasičan Seagalov DTV naslov, i više nije bilo dileme gde Hickox nadalje pripada.

Kad je o njegovom doprinosu reč, sama pripadnost lozi Hickoxovih, Tonyju daje kredibilitet. Nažalost, on za razliku od svog oca nije toliko vešt da može da prevaziđe materijal kojim se bavi i da ga obeleži na bilo koji način.

* * 1/2 / * * * *

Sunday, January 11, 2009

NOT QUITE HOLLYWOOD

Pogledao sam odličan i vrlo energičan dokumentarni film NOT QUITE HOLLYWOOD Mark Hartleya.

Ovde je reč o vrlo zanimljivoj konstrukciji u kojoj se reafirmiše jedna bitna struja australijskog filma a to je exploitation. Rad autora kao što su George Miller ili Richard Franklin pa konačno i Russell Mulcahy, a uostalom i Simon Wincer je opšte poznat. Konačno, i sam Brian Trenchard-Smith je odavno u raznim B i DTV filmskim kombinacijama širom sveta. Australijski exploitation je dakle zaista uspeo da lansira razne zvezde ne samo u svet glume kao Mela Gibsona nego i u svet filmmakinga. George Miller danas spada u prvu ligu holivudskih reditelja, a drugi su imali svoju šansu da snime prestižne filmove. Još su impresivniji DPjevi koje su intervjuisali autori filma. To su redom danas najprestižnije face u ovom poslu.

Međutim, kada se sakupi na jednom mestu sve ono što se u domenu exploitationa radilo u Australiji, očigledno je da je reč o mnogo ozbiljnijoj strukturi nego što se činilo kada se pogledaju samo njeni peakovi. Ovaj film pored autora intervjuiše i gledaoce filmova i tumači recepciju. U tom smislu je zanimljiv utisak Quentina Tarantina koji oduševljeno govori o Ozploitationu nasuprot par kritičara iz Australije koji se zgražavaju.

Hartley je uz pomoć zaista sjajne ekipe koju između ostalih čini i Jamie Blanks u ulozi montažera uspeo ne samo da sjajno sastavi sagovornike i filmove već i da film obogati izuzetno duhovitima animacijama. Znajući nekoliko Ozploitationa koje sam gledao (ne računajući Millera, Mulcahyja ili Franklina, naravno), inseri iz filmova su iskorišćeni kao ready made, i toliko su efektno izabraani da te naslove reklamiraju bolje od bilo kog trejlera. U tom smislu NOT QUITE HOLLYWOOD, barem što se mog iskustva tiče poprilično i laže, i više spada u domen igranog nego dokumentarnog filma.

No, kako je Godard govorio, najbolji dokumentarni film liči na igrani i obrnuto tako da mu to neću uzeti za zlo.

Ipak, ono što je ključna interesantna linija ovog filma to je da pored ponovnog susreta sa starim znanicma, današnjih sredovečnih MILFova koje se prisećaju kako su nekada bile zanosne bimbos, holivudskih igrača koji se sećaju kako nekada radila bez obraćanja pažnje na bezbednost i u teškim uslovima i sl. jeste njegova funkcija u sadašnjosti.

Naime, nije NOT QUITE HOLLYWOOD samo jedno prisećanje ili reinterpretiranje istorije australijskog filma kako bi se afirmisali velikani exploitationa već i jedna prilično lucidna promocija sadašnje generacije tamošljih žanrovskih autora kao što su sam Blanks (koji je već ispucao svoju holivudsku šansu i sada radi rimejk jednog od filmova koji se elaborira u filmu LONG WEEKEND), McLean (WOLF CREEK, ROGUE) i Whannel/Wan (SAW).

U tom smislu, ne samo da je reč o dragocenom dokumentu, odličnoj zabavi i jednoj interesantnoj kontemplaciji prolaznosti ljudi koji su tu da bi nas zabavili, već se radi i o objašnjavanju tradicije u ključu interesa jedne sada aktuelne grupe autora, i to čini ovaj film jednim kompleksnim delom vrednim pažnje.

* * * * / * * * *

ROCKNROLLA

Pogledao sam novi Guy Ritchiejev film ROCKNROLLA. Iako se u ovom filmu prepoznaju njegovi prethodni filmovi, čini mi se da je počeo da sazreva.

Iskreno rečeno, nikada nisam bio neki njegov fan. Mislim da je Matthew Vaughn u toj ekipi zapravo talentovaniji čovek i da će vreme to pokazati. Međutim, Guy je zaslužan što je uopšte otvorena pandorina kutija crowd pleasing britanskog gansgterskog filma iz koje su izašli autori superiorniji od njega poput Jonathan Glazera i Matthew Vaughna pa čak i nekih marginalnijih ali zanimljivih poput Nick Lovea ili Paul McGuigana. Nesumnjivo je Ritchie sa svojim visokooktantskim vickastim naslovima pokazao da britanski pseudogangsterski film može biti zabavan a oni su taj osnov nadgradili. U tom smislu, Ritchie jeste jedna nesumnjivo autentična pojava u istoriji filma poznih devedesetih i ranih dvehiljaditih, koliko god se njegovi filmovi ne mogu ceniti kao istinski zaokružena dela.

Ipak, prošlo je skoro deset godina od trenutka kada je to što je Ritchie radio bilo novo i sveže a trend koji je započeo ostao je samo kao fusnota u poređenjima savremenih gangsterskih komedija sa njegovim ranim radom. I on sam je u međuvremenu pokušavao da se odmakne od svojih korena, neuspelim eksperimentom SWEPT AWAY i nesumnjivo zanimljivim promašajem REVOLVER.

ROCKNROLLA je nominalno povratak na staro. Međutim, iza kompleksne priče prepune slučajnosti, gangsterskog miljea i humora, krije se zapravo film koji je suštinski zreliji od Ritchiejevih ranijih filmova. Naime, s jedne strane, da, u njemu postoje formalna rešenja iz LOCK STOCK i SNATCHa. Ali sa druge strane postoji pokušaj da se svet kriminala sagleda filozofski kao u REVOLVERu. Postoji pokušaj da se uhvati autentična atmosfera Londona koji menjaju ruski tajkuni kao u LAYER CAKE, postoji porkušaj da se proširi asortiman ortaka u glumačkoj ekipi uvođenjem holivudskih geezera Jeremy Pivena i Ludacrisa.

Nevolja je naravno u tome što se svi ovi elementi ne mogu kombinovati tako lako kako je Ritchie mislio. Primera radi, ključni višak u glumačkoj podeli su Piven i Ludacris. Ali, nije samo to problem. Problem je i to što npr. Ritchie osmisli zanimljivu scenu potere kada dva nepobediva Rusa jure glavne junake, ali je onda ispriča u flešbeku kao sećanje jednog od junaka što dakle znači da je on tu poteru preživeo i da ona neće generisati aposlutno nikakvu napetost već će samo poslužiti kao komična ilustracija. I to je recimo neoprostiv dramaturški faul. Međutim, ono što raduje je da Ritchie prilično zanimljivo i inventivno snima tu poteru i onda ona pokazuje da je najzad snimio film čije scene mogu da funkcionišu čak i kad se poslažu po redu.

Isto tako, Ritchie majstorski uspeva da ubrizga energiju u film pred kraj čime u maniru vrlo darovitog komercijalnog reditelja učini da film ostavlja bolji utisak nego što je ostavljao za vreme gledanja. To su sve odlični touchevi i ne čudi me što mnogi smatraju da je ROCKNROLLA veliki Ritchiejev comeback.

Ja ne mogu da kažem da je ovo comeback iz prostog razloga što mislim da Ritchie nije nigde ni odlazio i da su mu filmovi posle SNATCHa u stvari bili filmska škola u kojoj je učio kako da dostigne skill sa kojim bi eventualno opravdao poziciju na koju su ga doveli LOCK STOCK i SNATCH.

I ROCKNROLLA je u tom smislu uspešno položen ispit što primećuje i sam Joel Silver koji je očigledno odabrao Ritchieja da mu bude novi go-to guy. Mislim da bi HOLMES mogao biti prvi pravi ozbiljan Ritchiejev film, pošto će ga potisnuti iz prvog plana i naterati ga da se ozbiljnije bavi pričom i da svoj solidni dar inscenacije upotrebi u nove svrhe. Isto tako, ukoliko se Ritchie odluči da svojom tehnikom priča o Holmesu, to će biti podjednako autentično jer u principu epoha nikada nije bila rađena na taj način kako je on radio SNATCH i LOCK STOCK.

Mark Strong je ponovo scene stealer, s tim što on u ovom filmu kanališe Harry Starka, junaka iz serije THE LONG FIRM u kojoj igra harizmatičnog londonskog gangstera. Gerard Butler je simpatičan u glavnoj ulozi uprkos svim svojim ograničenjima, iako sam ubeđen da bi Statham u njoj bio još mnogo bolji i interesantniji.

Jako me zanima da li će se ROCKNROLLA pojaviti kod nas. Ritchie je popularan reditelj kod nas, jednim delom i zato što je imao veliki grassroots hit sa filmom LOCK STOCK. SNATCH je takođe koliko se sećam ne samo dobro prošao nego je i otvorio Cinemaniju ili tako nešto. Moram da proverim hoće li novi Ritchiejev film uopšte biti prikazan kod nas.

* * 1/2 / * * * *

Friday, January 9, 2009

ALIEN RAIDERS

Pogledao sam ALIEN RAIDERS Bena Rocka. Ovo je prvi film sa Warnerove etikete Raw Feed koji sam pogledao iako sam o njima ranije dosta čitao i delovali su mi vrlo interesantno. Na osnovu ALIEN RAIDERSa čini mi se da Raw Feed zahvaljujući Tony Krantzu i Daniel Myricku ispravno shvata funkciju DTV filma. Oni ne pokušavaju da imitiraju skupe theatrical filmove već zabavljački koncept theatrical žanrovskog filma apliciraju na niskobudžetne okolnosti. Dakle, umesto da koriste niskobudžetni horor kao poligon za umetničko istraživanje, oni u njemu prave entertainment i po tome se razlikuju. U om smislu Raw Feed filmovi neće izroditi novog Lucky McKeeja ali se kod njih može pojaviti novi Scott Spiegel. Štaviše, ALIEN RAIDERS najviše podseća na Spiegelov rad s tim što je za razliku od njega osvežavajuće ozbiljan u doživljaju samog sebe.

Ne liči samo setting u supermaketu na Spiegela i INTRUDER. Cela žanrovska ortodoksnost u low-budget uslovima je na njegovoj liniji. Reditelj Ben Rock vrlo vešto i ekonomično raspolaže resursima na svim nivoima.

Naime, ALIEN RAIDERS je urađen po Raw Feed metodologiji da filmmejkeri dobiju dva miliona dolara i sedam sedmica snimanja. Jasno je da za takav novac neće dobiti vrhunski high concept scenario - njega je ili kupio veliki studio ili ga autor gura kao svoj art-house horor ali zato Rock ima vrlo kompetentan, klišetiziran ali precizan scenario u kome je fokus na svemu onome što u produkcionom smislu manje košta a to su intrige, motivacije i konflikti među likovima. Te likove glume solidni profiji. Ovo je DTV film i ne treba mu zvezda kako bi privukao distributera ili publiku za opening weekend. Stoga, ako produkcija nema para za Jack Bauera, ima za Tony Almeidu i Carlos Bernard radi odličan posao kao leading man i akcioni heroj u ovom filmu. Čak je i na nivou muzike film ekonomičan, ima jednu skupu pesmu od Siouxsie i nju iskoristi na početku kako nabacio atmosferu gledaocu od prvog trenutka.

Što se moneyshotova tiče, njih praktično ni nema iako film ostavlja utisak da je action-packed zbog tenzije među karakterima koju Rock sjajno pumpa. U suštini film na početku ima jednu elaborate pucnjavu i jednu dužu ripper sekvencu uz niz kratkih jump scareova između.

Dok se gleda, ALIEN RAIDERS definivitno jeste film koji bez žaljenja možeš prekinuti svakog sekunda ali isto tako nije dosadan i prijatan je, što cenim. Kad je reč o reditelju, iako je kompetentno uradio ovaj film, nisam siguran da će mu ovo biti ulaz za major film, delom zato što se više ne rade theatrical filmovi ovog tipa ali verujem da će se probiti na TV.

Za razliku od Avi Lernerovih produkcija snimljenih u Bugarskoj, sa nominalno većim zvezdama i budžetima, ALIEN RAIDERS ne samo da je bolji film već se u njemu ogleda i bolja radna etika ekipe koja ga je snimila u LA. U tom smislu, uporedio bih ALIEN RAIDERS sa ZONOM MRTVIH pošto i ZONA donosi taj novi dah entuzijazma u niskobudžetni horor koji ne pretenduje da je art već entertainment.

Upravo naslovi poput ALIEN RAIDERSa jesu ono s čim će se ZONA suočiti na američkom DVD tržištu i mislim da u tom poređenju ZONA bolje stoji jer je mnogo bogatija događajima, egzotična je zbog srpskog settinga i većeg broja lokacja a zanatski nema zaostataka. Iako ALIEN RAIDERS ima odličnu producentsku reputaciju, Raw Fed i Carlos Bernarda iza sebe, mislim da bi ZONA, imajući u vidu konkurenciju, u žanrovskim krugovima mogla biti tretirana kao slična vrsta osveženja.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, January 8, 2009

FROSTBITEN

Pogledao sam FROSTBITEN Andersa Bankea.

Reč je o švedskom vampirskom filmu iz 2006. godine. Naravno, po svom kvalitetu i ambiciji se ne može porediti sa ovogodišnjim Alfredsonovim pogotkom ali moglo bi se reći da je u ovom filmu bilo izvesnih pozajmica iz romana po kome je snimljen LAT DEN RATTE KOMMA IN. Naime, priča sa ruskom devojčcom koju je glavni junak-vampir- vukao sa sobom predstavljaući je kao svoju kćerku delimično podseća na motiv iz romana.

Isto tako, cela priča je smeštena u 30 DAYS OF NIGHT milje, odnosno dešava se za vreme polarne noći kada ja vampirima omogućeno da mesec dana budu u tami i da vršljaju. Nažalost, taj motiv uopšte nije iskorišćen pošto je priča sabijena u samo par dana, i vampiri ni u tih par dana zapravo nemaju nikakav enefit od toga što je stalno noć pošto se masovna vampirska zaraza dešava u nekoliko sati.

Što se samih vampira tiče, moram priznati da oni više liče na pobesnele ljude iz Boyleovih filmova nego na vampire pošto su poprilično neuračunljivi. Totalna neuračunljivost nije isto što i snažna glad, a u FROSTBITENu ima dosta konvencije zombi filma u suštini.

Ono što je lep detalj u tretmanu vampira jeste to da kod Bankea, slično kao i kod Alfredsona, vampiri maksimalno koriste svoju sposbnost da se kreću pritivno sili gravitacije, penju po zidovima, plafonima i sl. i to nije svedeno samo na pojedine scene već je masovno i pruža dobru distinkciju između vampira i ljudi. Mene moram priznati uvek raduje kada autori koriste prednsti moderne tehnologije kako bi klasične filmske monstrume udaljili od humanoidnosti.

Što se mene tiče, Banke se u dizajnu određenih likova previše oslanja na CGI, ali jasno mi je da je to deo njegove globarlne rediteljske strategije. Naime, za razliku od LAT DEN RATTE KOMMA IN, Banke snima svoju varijantu konfencijskog entertaninment horora u kome su efekti ne samo alat za pričanje priče već i senzacija sami po sebi. Sigurno je da animirani monsrum koji je svakodnevna pojava u holivudskom filmu, u švedskom filmu deluje kao velika inovacija koja zaslužuje punu pažnju i privlači publiku.

Isto tako i sama struktura priče je postavljena na tragu popcorn filma sa tinejdžerima kao prenosiocima i genetičarima kao tvorcima vampirske zaraze. Banke u tom smislu stvara dosta solidnu euroamerikanu, i kao u brojnim recentnim sluajevima ulaže mnogo veću energiju nego što bi u takav projekat uložio neki američki reditelj. Bankeiove scene su umešno realizovane, sporadično sa sjajnim smislom za humor, dosta eklektičnosti. On ne nudi svežinu i inovaciju kao Alfredson ali isto tako sasvim korespondira sa prvom ligom filmova tog tipa.

Ipak, u krajnjoj liniji, izuzev švedskog settinga i solidne zanatske kompetencije FROSTBITEN istina ne nudi zaista ništa što već ranije nismo videli nego ostaje u kanonu što je sasvim u redu u kontekstu tradicije i njegove funkcije u miljeu švedskog žanrovskog filma. No, gledaocima to nije dovoljno objašnjenje. Paradoksalno, poznavaoci horora će ovaj film u istorijskom i zanatskom smislu više ceniti od onih koji bi po definicji u njemu mogli više da uživaju jer ne znaju čiji je sve epigon u stvari.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, January 7, 2009

THE PSYCHOPATH

Pogledao sam THE PSYCHOPATH Freddie Francisa. Iz lige Hammerovih horor i triler reditelja, Francis mi je najdraži pošto je i kao snimatelj i kao reditelj pokušavao da nadgradi B-naslove koji su nastajali u britanskom filmu. Otud ga je Scorsese i angažovao da snima CAPE FEAR.

THE PSYCHOPATH je snimljen 1966. godine po romanu Roberta Blocha. Bizaran odnos majke i sina i sam naslov su vrlo slični sa Blochovom najuspelijom ekranizacijom koju je radio Hitchcock. Nažalost, za razliku od Hitchcockovog filma koji ima sjajnu dramaturgiju THE PSYCHOPATH je nema. Pre svega film nema junaka za koga se publika može vezati, ni među žrtvama ni u liku ubice. Nominalno, jedini junak koji povezuje sve epizode u priči je policijski inspektor koji rešava slučaj serije ubistva. Problem je u tome što niti je ovo film o tom isnpektoru niti o njegovoj dovitljivosti. Štaviše, pošto postavka patologije glavnih junaka ima veze sa filmom PSYCHO, jasno je koliko su po definiciji policajci uljezi u ovom tipu filma. Nažalost, dakle, iako je inspektor najprisutniji pik u filmu, daleko je od suštinski nosećeg lika. Odustvo "ljudskog fakotora" koji bi vezao gledaoca za priču ne biva nadoknađen patologijom, koje ima - ali tek u obliku semena iz kog će izrasti giallo filmovi i autori kao što je Dario Argento (u to vreme Mario Bava uveliko radi, doduše ali se još uvek ne bavi toliko slasherima). Dok kod Argenta sama tehnologija smrti i užasa može da nosi film, ovde je ona vredna hvale ali je tek u embrionalnom obliku. Isto tako, vizuelna pismenost i lucidnost reditelja Freddie Francisa su prisutne ali zatomljene i pre bi se u njima moglo uživati u nekom njegovom plot-heavy trileru poput HYSTERIAe iz 1965. godine. Ipak, nesumnjivo je THE PSYCHOPATH bitna karika u kontekstu evolucije žanra i u njemu se mogu naći razni koncepti koji su potom razvijani.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, January 6, 2009

TOWELHEAD

Pogledao sam TOWELHEAD Alana Balla. Kada sam čitao kritike za ovaj film, one su bile negativne pre svega zato što su kritičari bili šokirani odsustvom delikatnosti u pristupu priči o seksualnom sazrevanju mlade arapskoameričke devojčice u teksaškom predgrađu za vreme prvog Zalivskog rata. Film je optuživan da je eksploatacija (kao što je recimo i IRREVERSIBLE u Americi etiketiran kao eksploatacija) i da njegov tretman incesta i seksa sa maloletnicima nije poučan.

Međutim, u tim kritikama osim tona Ballove priče niko nije previše osporavao druge kvalitete. Što se mene tiče, bio sam privučen takvim komentarima.

Alan Ball je pisao AMERICAN BEAUTY i što se mene tiče to nije referenca koja me naročito privlači. Posle inicijalnog cinizma i humora u tom filmu sve se pretvaralo u prilično naivno poigravanje stereotipima u liberalnom ključu sve dok film nije postao naivan u svojim predrasudama.

U TOWELHEADu, Ball nije odustao od svog liberalizma, naprotiv, ne samo da je stav tu, nego su i jedini junaci koji su sasvim oslobođeni svih frustracija i zadnjih namera liberali. No, to je normalno, u zaoštrenoj političkoj borbi, Ball očigledno nije želeo da baci bilo kakvu senku na populaciju kojoj pripada. Međutim, za razliku od AMERICAN BEAUTY Ball je u ovom filmu politički zreliji tako da praktično socijalne okolnosti igraju bitnu ulogu u filmu i sami junaci su zapravo pozitivni, samo povremeno jedni drugima čine grozne stvari u pokušaju da dostignu sreću i ostvare neku svoju potrebu. U tom smislu, za razliku od fatalističkog kraja AMERICAN BEAUTY koji je baš zbog tog fatalizma ne samo naivan nego i arhaičan jer savremena tragedija nema ishodište u smrti nego u produžetku nepodnošljivog života, Ball u TOWELHEADu ostavlja mogućnost katarze koja proističe iz priznavanja društvene represije.

Univerzum u kome se priča dešava je blago stilizovan, kao u AMERICAN BEAUTY i jasno je Ballovo nadovezivanje na tradiciju Ibsenove mračne građanske drame. Isto tako, Alan Ball kao deklarisani homoseksualac, dakle čovek koji je spreman na razne potencijalne neprijatnosti kako bi ispoštovao svoje seksualno opredeljenje, podrazumeva da su i njegovi junaci u tom smislu skloni da zabranjena maštanja sporovode u praksi te bi se moglo reći da u njegovom univerzumu junaci imaju puno inhibicija ali i vrlo otvorene ventile da se opuste.

Ono što je po meni ključno bilo za otpor prema ovom filmu, to je Ballova spremnost da mladu junakinju koju maestralno igra Summer Bishil takođe okrivi za lanac strasti u koji je uplela mnoge muškarce. Čini mi se da je kritika očekivala da će klinka biti poptuno abolirana od svake odgovornosti, ali Ball, sasvim ispravno ne misli da je tako. Istovremeno, Summer Bishil, koja inače ima 20 godina, u isto vreme ima atribute i seksualnog objekta i deteta, što je verovatno kritičarima delovalo previše perverzno i šokantno.

U svojoj suštini, Ball je snimio film koji se bavi temama karakterističnim za američki nezavisni film. Međutim, u njemu je prešao granicu i u nekim aspektima pristupa poneo se kao da snima evropski film. Umesto holivudskog filma sa nešto kamernijom pričom i povišenijim intelektualnim tonusom, što bi bila definicija onoga što publika i kritika očekuju od nezavisnog filma, isporučio jenešto što je po ikonografiji američki nezavinsi film ali po odnosima među likovima više liči na neki perverzniji nemački ili francuski film.

Inače, nedavno ukinuti Warner Independent je u 2008. godini imao najzanimljiviju ponudu. Pored TOWELHEADa, imali su Hanekeov FUNNY GAMES (kojim sam bio užasnut ali nesumnjivo je perverzno dati Henekeu da snima holivudski film) i Boyleov SLUMDOG MILLIONAIRE koji je imao šifru za komunikatvni film izvan holivudskog kalupa (ili paradoksalno baš unutar holivudskog kalupa starog kova koji je izgubljen u skladištu nekog od studija).

U svakom slučaju, TOWELHEAD me je zabavio i peporučujem da ga pogledate.

* * * 1/2 / * * * *

SSD

Pogledao sam SSD Vadima Šmeljeva, o kome sam već pisao povodom filma KOD APOKALIPSISA. Kunac i ja smo ga pogledali u poluregularnim uslovima na DVD ripu ali bez titlova tako da smo ostali uskraćeni za većinu informacija koje se prenose kroz dijalog.

Ipak, čini mi se da nam je u osnovi jasno o čemu se tradi u filmu pošto se radi o prilično jednostaavnom slasheru. Po svom stilskom opredeljenju SSD je glossy slasher smešten u pionirski kamp u kome se 1984. još u vreme SSSR desilo brutalno ubistvo. Danas, 24 godine kasnije u tom kampu se organizuje reality show. Takmičare međutim neko počinje da likvidira jednog po jednog i ubistva počinju da se nadovezuju na davno zabravljeni zločin.

Sama koncepcija je osvežena utoliko što se ova priča sa preplitanjem reality showa i masakra (više na liniji WRONG TURN 2 nego MY LITTLE EYE) dešava u socrealističkoj scenografiji i što su najzad Rusi glavni junaci dok su u mnogim savremenim slasherima i hororima snimanim po Istočnoj Evropi ruski likovi samo dekor.

Međutim, u suštini ovaj ruski film snimljen za Ruse po svojoj egzekuciji i korespondiranju sa savremenim tokovima komercijalnog konfekcijskog horora najviše liči na high profile američke slashere kakvih je sve manje. U stvari film sa kojim bi se po tehničkoj usavršenost SSD najviše mogao porediti je Rennyjev MINDHUNTERS, a u stvari kad se pogleda Vadimov opus on i jeste neka vrsta ruskog Harlina.

Štaviše, ne samo da je po veštini kadriranja i montaže ovaj film jako blizu američkog slashera, već je čak u poređenju sa recentnim naslovima vrlo classy. Moglo bi se reći da u američkom hororu više ni ne obraćaju previše pažnje na naslove ovog profila.

Ono što definitivno smeta u filmu jeste što su ubistva mahom offscreen iako Vadim isporučuje i nekoliko dobrih ripper sekvenci. Ukoliko je to bio njegov dramaturški pokušaj da učini stvari misterioznijim i zanimljivijim, onda je on bio pogrešan pošto u ovoj vrsti filma nasilje slobodno može da počne odmah a kalkuliše se eventualno sa likom ubice ili procentom prikaza čudovišta.

U svakom slučaju SSD je jako prijatan i pitak film za ljubitelje žanra ali i za one koji su samo vikend poklonici pošto ima crossover potencijal ravan američkim naslovima tog tipa.

U Rusiji je zaradio oko milion dolara, što za ruske filmove nije neka rekordna cifra ali nije ni zanemarljiva. Što se budžeta tiče, ne znam koliki je bio ali film definitivno ne oskudeva ni u čemu. Ipak, u odnosu na KOD APOKALIPSISA ovo je kamerniji film za Šmeljeva.

U svakom slučaju, u svom rekonstruisanju dostignuća američke kinematografije u ruskim uslovima, SSD može da stoji kao film koji je preskočio letvicu koju su postavili američki konfekcijski slasheri.

* * 1/2 / * * * *

Monday, January 5, 2009

STEEL AND LACE

Pogledao sam STEEL AND LACE Ernesta Farina, naslov koji pamtim iz slavnih dana VHSa. Iako se vreme VHSa još uvek ne može smatrati klasičnim DTVom, naročito ne period 1991. iz kog dolazi ovaj film, realno reč je o naslovu koji je i u to vreme bio namenjen video tržištu.

STEEL AND LACE sam konkretno pogledao zbog istraživanja opusa Josepha Doughertyja. Iako ovaj film ima svakako dosta interesantan scenario u odnosu na tipične VHS projekte iz tog vremena, ovo nije showcase Doughertyjevog dara kakav je pokazivao u naslovima poput CAST A DEADLY SPELL i WITCH HUNT. Ovde nema transgresivnosti tih filmova, i uprkos tome što ima nekoliko kinky detalja, uostalom David DeCoteau je bio jedan od producenata te ne čudi što je kinkiest detalj upravo iz njegovog faha.

Ernest Farino je specijalista za specijalne efekte koji je želeo da se okuša kao reditelj sa ovim naslovom i na svu sreću nije ga iskoristio kao tipičan SFX showcase već je zaista, u skladu sa svojim skromnim moćima pokušao da ispriča priču.

Iako kada se sve sabere i oduzme, STEEL AND LACE ne prevazilazi svoj C-produkcioni milje, i ima mnogo više exploitation elemenata negop nekog eventualnog indie šarma, reč je o pristojnom ostvarenju u okvirima onoga što su diktirali uslovi. Ipak, u toj vrsti produkcije jedini smisao imaju oni koji je prevazilaze a STEEL AND LACE ne spada među njih.

* * / * * * *

Sunday, January 4, 2009

TRUCK STOP WOMEN

Pogledao sam TRUCK STOP WOMEN Mark L. Lestera. Ovo je film iz Lesterove rane faze kada se tek probijao kroz AIP filmove prema major projektima i ovo je nažalost jedan od najslabijih među njima.

Iako u filmu ima nekoliko zanimljivih akcionih situacija, uglavnom baziranih na poterama kamiona i automobila, a ima i ponešto potpuno besmislene i ničim izazvane golotinje, TRUCK STOP WOMEN je jedna poprilična exploitation papazjanaija koja je vrlo epizodična bez jasne priče i strukture, karaktera reda i smisla, te mi se čini da je ovaj film koji inače ima krajnje tolerantne ocene u literaturi jako precenjen.

Lesterovi uspeliji naslovi od ovoga su nailazili na oštrije osude, i čini mi se da jedan deo njegovog usuda leži i u tome što je njegov rad pogrešno vrednovan, odnosno slabiji filmovi su mu afirmisani a bolji su marginalizovani.

No, TRUCK STOP WOMEN pripada tom precenjenom domenu njegovog opusa. Film nije sasvim lišpen interesantnih ideja i scena (scena kada stoka u prikolici pobije mafijaške goonove i sl.) ali ukupan utisak je nepovoljan, i ovih 88 minuta ostavljaju utisak kao 188 minuta.

Kad smo već kod Lestera, ima li neko njegov izuzetno zanimljivi film MISBEGOTTEN? Rado bih ga reprizirao...

* 1/2 / * * * *

SPECIAL EFFECTS

Sa izvesnim zakašnjenjem pogledao sam film SPECIAL EFFECTS Larry Cohena.

To je film koji sam žarko pokušavao da nabavim odavno a onda kada sam ga nabavio stalno su se pojavljivali neki naslovi koji su mi bili važniji ili su mi pak delovali kao manje zahtevni pa sam ih gledao pre njega. Ipak, najzad sam se nakanio da ga pogledam i mogu reći da je u priličnoj meri ispunio moja očekivanja.

Znao sam da taj film neće biti nešto naročito jer meni je Cohen doista sumnjiv kao reditelj, koliko god da je superioran kao scenarista a ovo jeste koncept koji zahteva superiornog reditelja. Naprosto, film o reditelju koji snima film se po definiciji dotiče odnosa između filma i strvarnosti i potreban je vrhunski majstor da bi odlično rediteljski koncipirao tu razliku.

Larry Cohen nije takav majstor, to je sasvim jasno. Međutim, u ovom filmu se trudio u jednom njujorškom ključu o čemu svedoči i odabir Erica Bogosiana i Ferrarine muze Zoe Tamerlis, tako da je ovaj film na granici između exploitationa i arta. Štaviše reklo bi se da je u njemu, slično Ferrari u najboljim danima, Cohen uzeo pare od onih koji žele da dobiju exploitation i pokušao da snimi art.

Cohen je kao jedan od ortodoksnih žanrovskih autora koji se bave transformacijom formula u ovom filmu nesumnjivo otišao više put žanrovskog eksperimenta nego put nekog istinskog art pristupa, i u rukama reditelja kao De Palme ovo bi mogao biti klasik profila DRESSED TO KILL. Međutim, sa Cohenovom režijom koja svojom robusnošću još više vuče film na exploitation veći deo kontemplacije se gubi i ogoljava se zanimljiv koncept, u suštini hitchcockovski, o grupi ljudi koji kroz prerušavanje, preplitanje iluzije i istine, maske i stvarne ličnosti pokušavaju da vrate smisao u svoje izgubljene živote i vrate se na pravi put.

Osnovni element perverzije leži u tome što Cohen na kraju ni ne osuđuje koncept pretvaranja i presvlačenja. Štaviše on pokazuje da je reč o potpuno legitimnom modelu ukoliko se koristi u prave svrhe.

Kad je reč o samom procesu filmmakinga, Cohen kao i mnogi reditelji dosta simplifikuje samo snimanje filma, ali zato podvlači snažnu privlačnost koju snimanje nosi za ljude izvan posla, u liku policajca koji nadgleda snimanje. Privlačnost snimanja filma nije ilustrovana samo, sada već oveštalim scenama mešanja neznalica u proces rada već i činjenicom da radeći na filmu policajac uspeva da potpuno zaboravi svoj inicijalni poziv.

SPECIAL EFFECTS sasvim sigurno nije vrhunski film ali nesumnjivo jeste reč o jednom vrlo zanimljivom naslovu čija egzotičnost i arty klasa koju je u njega doneo Eric Bogosian nisu bili dovoljni da afirmišu Cohena u art krugovima. Ipak, mislim da ovaj film dosta dobro ilustruje veliki talenat koji je Cohen imao, a danas tek povremeno pokazuje pimpujući neke sjajne premise koje potom eksploatiše do besmisla.

Ono što je meni ipak nesumnjivo važno jeste to da SPECIAL EFFECTS ima energiju da inspiriše i da svojom impozantnom jednostavnošću izraza u kojoj je utkano dosta kompleksnih detalja za razmišljanje može ipak biti neka vrsta putokaza za nove filmotvore.

* * * / * * * *

Friday, January 2, 2009

CHAIN REACTION

Pogledao sam CHAIN REACTION Ian Barryja, jedan od navodno cenjenijih Ozsploitationa. Reč je o filmu koji je u Maltinu bolje ocenjen od Andrew Davisovog imenjaka, koji je loš, ali ipak je visoka ocena (u Maltinu koji nije naklonjen Ozploitationu) obećavala.

Nažalost, Davisov film je ma koliko loš ipak bolji.

Izuzev činjenice da je film producirao George Miller, tata australijskog žanrovskog filma, i da ga je slikao Russell Boyd, jedan od eminentnijih lokalnih snimatelja, kao i da se Mel Gibson pojavljuje na kratko kao jedan od mehaničara u radionici glavnog junaka, što su sve kurioziteti, THE CHAIN REACTION nije ništa više od solidno realizovanog pokušaja da se sa ozbiljnošću Alana Pakule radi besmislen exploitation sa junakom vozačem trkačkih kola kakav bi radio neko poput Hal Needhama.

U tom spoju Pakule i Needhama, ni jedna ni druga struja nije zadovoljena. Film je prejednostavan da bi bio na liniji ozbiljnog zavereničkog trilera sedamdesetih, a premalo je akcije da bi se nametnuo kao upotrebljiv exploitation.

Ako svemu tome dodamo, seriju besmislenih lirskih pasaža koji su potpuno van konteksta, gotovo kao kultna scena sviranja klavira u filmu USLOVNA SLOBODA (i ovde ima sviranja klavira), jasno je da ovde ne samo da imamo posla sa slabim filmom, nego i sa autorom koji pokušava da prevaziđe konvencije nečega što ni sam nije sposoban da dostigne.

Ti pokušaji genre bendinga kod neveštih autora su mi jako odbojni, a kod Barryja ih ima.

Šteta je što film nije bio bolje osmišljen pošto je Boyd uspeo da prilično solidno uslika priču i da joj da te neke karakteristike exploitationa snimanog van Amerike u kome se oseća da se ekipa mnogo više trudi nego u američkom explitationu. Ipak, na snimanju se ne mogu popraviti neke greške napravljene u pripremama.

* 1/2 / * * * *

Thursday, January 1, 2009

BLEDI MES

Smokijeva vizija da snimi seriju filmova koji će pričati jednu veliku priču i čine veću celinu je poprilično suluda u našim uslovima. Iako postoje serije filmova u kojima pojedinačni nastavci nemaju autonomiju kao samostalni filmovi, svaki od tih naslova nudi nešto atraktivno čime se nameće.

Međutim, kada je reč o generic melodrami najjeftinijeg tipa kojom se bavi Smoki onda ti pojedinačni naslovi nemaju previše smisla pošto im nedostaje zaokružena priča, a u melodrami ovog tipa upravo je zaokružena priča koja uspeva da izmuze neke suze jedini eventualni adut.

Ipak, posle prvog filma, njegovi nastavci sa recastovanim glavnim glumcem su najpre pratili od toga što su bili krajnje lapidarni, bez razvijene priče, bez ikakve zaokruženosti. Delovali su kao epizode neke ne previše zanimljive TV serije koja sporadično ima film look.

Smokijeva old school ekspertiza omogućila je i KONJIMA VRANIMA pa i BLEDOM MESECU da na nivou glumačke igre budu bliži oprobanim formulama srpskog šunda od jalovih pokušaja koje su doneli predstavnici istočnoevropske fondacijske struje u našem filmu. Paradoksalno, baš zbog tog old schoola lakše je gledati Smokija od Stefana Arsenijevića.

Ipak, odustvo zaokružene priče i name casta dovelo je do toga da KONJI VRANI krahiraju na blagajnama, a BLEDI MESEC je overio festivale a nije ni stigao da se nađe u bioskopima. Ne znam tačno šta je ripovano kako bi ova kopija dostigla do mene, no u svakom slučaju, film je overio hrvatsku televiziju u formi TV serije.

U regionalnom kontekstu, zbog film looka kome stremi Smoki, verujem da ovo može da prođe kao upmarket proizvod. BLEDI MESEC je na nivou priče prilično nerazvijen, međutim interesantniji je od KONJA VRANIH pošto uvodi motiv ljubavnog trougla i junaka koji razmišljaju o tome da se zbog ljubavi međusobno ubijaju, kao da ih već nije dovoljno postradalo u prvom filmu.

U svakom slučaju BLEDI MESEC je na nivou scenarija pristojniji od KONJA VRANIH, ali i dalje nije na nivou da stoji kao samostalni film. međutim, isto tako Smokiju se mora odati poštovanje zbog pokušaja da čuva duh old school rutine u filmmejkingu.

U BLEDOM MESECU se čini da je Đorđe Milosavljević čak malo opustio svoje scenarističke mišiće u žanrovskom ključu tako da je recimo ubacio subplot o tome kako Aničin ljubavnik pokušava da ubije njenog muža, zatim verovanje Aničinih sluga da im je mlin naselio vampir, pa i završnicu sa velikim plot revelationom koji se završava ubistvom. U tom smislu i Miladin Čolaković je imao priliku da ubaci neke interesantnije shotove nego što je inače imao kod Olega i Smokija ranije.

Overall, BLEDI MESEC je samo za kompletiste srpskog filmskog taloga, ali nije lišen prijatnih momenata.

Dakako, franšiza će samo napredovati pošto će se Marta Uzelac pretvoriti u Mirku...

* 1/2 / * * * *