Wednesday, December 31, 2008

THE NUDE BOMB

Pogledao sam THE NUDE BOMB britanskog veterana Clive Donnera, i mogu reći da je to jedan od najboljih Bond-spoofova ikada snimljenih. Reč je o dugometražnom filmu baziranom na seriji GET SMART u kome agenta Maxwella Smarta igra Don Adams glumac iz serije.

THE NUDE BOMB je izuzetno duhovit spoof koji se delom oslanja na mušičavu melbrooksovsku komedju (uostalom Brooks i Buck Henry su i kreirali seriju) a delom na izuzetno dinamičan i kreativan slapstick sasvim dostojan starih majstora.

Ova stilizacija toliko dobro funkcioniše da je zaista bila prava hrabrost izmestiti Smarta iz ovog retro konteksta i baš zato Peter Segal i zaslužuje sve pohvale za to što je u priličnoj meri uspeo da naše dobar ključ stilizacije za novog Smarta i da ne potpadne pod uticaj retro tematizacije na tragu AUSTIN POWERSa.

Kao što je ključ stilizacije jako bitan za akcionu komediju, jako je bitan i za špijunske akcione trilere poput Bonda. Otud je jasno koliko tek ključ stilizacije mora da bude važan onima koji pokušavaju da iz žanra komedije polemišu sa akcionim trilerima bondovskog tipa u kojima neumitno moraju da se dotaknu i akcije. U GET SMARTu, Peter Segal čak uspeva da snimi neke akcione scene koje su čak možda i previše ozbiljne imajući u vidu ostatak stilizacije i humora. U THE NUDE BOMB, akcija je data kao slapstick koji povremeno postavlja isskušenja pred kaskadere ali u suštini i dalje ostaje slapstick.

Isto tako, u Segalovom SMARTu, ceo svet je manje-više normalan i racionalan u ključu konvencionalne akcione komedije, jedino je Smart potpuno otkačen, dok je u NUDE BOMB ceo univerzum karikiran s tim što je Smart u svemu tome još i samouveren i nekompetentan.

U svakom slučaju, ljubitelji retro-bondastih stvari treba da vide THE NUDE BOMB kao odličnu old-fashioned zabavu.

* * * / * * * *

Tuesday, December 30, 2008

CHE

Pogledao sam Soderberghovog CHEa, courtesy of Ginger.

Nemam šta puno da kažem o ovom filmu. Soderbergh je uspeo da razvodni uzbudljivu biografiju jedne od ikona 20. veka. Iako to nisam očekivao, Soderbergh je snimio film o Cheu koji u svom većem delu izgleda kao pokušaj snimanja partizanskog filma od strane nekoga ko nije najbolje shvatio postulate art house filma.

Tako da na kraju CHE deluje naizmenično naivno i pamfletski, ne uspeva da zagrebe površinu Cheovog lika i dela, u pojedinim scenama dijalozi u kojima Che i Fidel časte u maniru "ja tebe serdaru, ti mene vojvodo" deluju kao da su prepisani iz neke vrlo cenzurisane istorijski čitanke.

Soderbergh je imao priliku da snimi veliki emancipatorski film koji samo gostujuća rediteljska zvezda može da snimimpoput Gilla Pontecorva u filmu BATTLE OF ALGIERS koji je istovremeno brzo reagovao na istorijske događaje u Alžiru i, bio žanrovski inovativan jer je spojio cinema verite i politički/ratni film.

Ili je imao priliku da kao Richard Lester u filmu CUBA snimi arty kontemplaciju o kubanskoj revoluciji.

Međutim, Soderbergh se uprkos zavidnom budžetu opredelio da u svom poprilično istrošenom i nezanimljivom pseudorealističkom maniru snimi neke poluzanimljive događaje iz Cheove svakodnevice, kontrastirajući Chea političkog supserstara i Chea borca koji je neustrašivo krvavio gaće po Kubi.

Pogledaću i drugi deo čisto da bih video kako je Soderbergh tumačio dalje odnose Chea i Fidela. Međutim, ovaj prvi me je zaista obeshrabrio, i zaprepašćen sam kako se ovaj naslov našao na brojnim kritičarskim listama.

* * / * * * *

Sunday, December 28, 2008

SLUMDOG MILLIONAIRE

Pogledao sam SLUMDOG MILLIONAIRE Danny Boylea, courtesy of Ginger.

Reč je o jednom od najboljih filmova godine, ali istovremeno i o jednom od zanimljivijih slučajeva koji su se pojavili u savremenom filmu u poslednje vreme. Naime, SLUMDOG MILLIONAIRE je film koga nije zaobišao uspeh, nominovan je za razne nagrade, pomogao je reputaciji Danny Boylea, naizgled, sve je u redu. Međutim, ono što nije u redu jeste to da je Boyle u suštini snimio jedan punokrvi repertoarski film sa dickensovskom pričom, romansom na egzotičnom mestu, bajkovitom pričom o putu od dna do vrha, odličnim avanturističkim situacijama i uzbudljivim scenama, a da je na kraju ta old school avantura koja bi ranije bila tretirana kao pravi bioskopski film, sada tretirana kao art house.

Film je snimio Warner Independent, da bi zatim zbog nedostatka termina prepustio ovaj film Fox Searchlightu što samo znači kako su bili ubeđeni da je to art house film koji donosi prestiž (ostalo im je ime na špici, osvojili su prestiž) ali da tu nema ozbiljnog biznisa. I to pokazuje koliko je doživljaj filma danas među holivudskim studijima.

SLUMDOG MILLIONAIRE je više nego išta baš grand adventure koji bi ranije bio sasvim legitimno prikazivan u bioskopima nezavisno od toga što u njemu ne glume zvezde. Čak je i pitanje koliko u ovom filmu baš ne glume zvezde jer recimo glavnu ulogu igra mladi Dev Patel koji inače igra u popularnoj britanskoj seriji SKINS (koju inače gleda Boyleova ćerka, pa ga je on tim putem i regrutovao). O bolivudskim glumcima da ne govorimo.

Upravo je i sam film pre svega jedno furiozno postavljanje avanture i romanse u surove uslove savremene Indije, mnogo više nego što je istinski ekspoze života u Indiji. I Boyle zaista mastralno uspeva da unese sve pozitivne atribute oksidentalnog filmmejkinga u priču, nabijajući dobar tempo, kastujući glumce koji se razlikuju i dovodeći priču u parametre koji su svim gledaocima jasni bez prevelikog oslanjanja na neke lokalne kodove koje samo lokalci prepoznaju.

Boyle ne propušta da u sradnji sa svojim snimateljem mezimcem Anthony Dod mantleom, koji je obeležio Boyleov comeback posle lutanja po Americi, odradi niz izuzetno zanimljivih kadrova i da priču kadrira podjednako interesantno i senzacionalno kao što je i sam tempo. Boyleov doživljaj Indije je očigledno vrlo snažan, sa posebnim insistiranjem na gužvi, ogromnim kretanjima masa ljudi i vozil. isto tako, Boyle ne pepoušta da u duhu egzotične melodrame i avanture unese nešto glamura u svoj ghetto faboulous milje mumbajskih slumova, što u ovom konkretnom žanrovskom kontekstu ima smisla.

Važnu ulogu, kao u svim Boyleovim filmovima ima pop muzika. kažem pop muzika pošto Boyleovi filmovi uvek imaju kultne soundtrack albume a ovaj nije izuzetak. Glavni stožeri SLUMDOG MILLIONAIREa su MIA (inače šrilankanka) i AR Rahman. I Boyle sa njima filmu daje posebnu energiju i magnetičnost.

Dev Patel ima makings zvezde, i to je bilo jasno u SKINSu, a u SLUMDOGu to rutinski prenosi na veliki ekran i pokazuje da može da funkcioniše u dugometražnoj priči. Što se ostalih glumaca tiče, oni su odlični, a Boyle odlično koristi specifičan jezik osmišljn za potrebe filma koji je mešavina kolonijalnog i broken Englisha sa hinduom koji je podržan titlovima. Upravo ova manipulacija jezikom potvrđuje da je SLUMDOG bio pripremljen za široku eksploataciju i da čak nije imao ni prepreku stranog jezika opterećenog titlovima.

kad je reč o eventualnim nedostacma filma, meni je u dramaturškom smislu problem bio u tome što se priča pomalo mehanički odvija na bazi flash-backova koji prositiču iz jedne situacije u kojoj ima dosta ponavljanja. Sam mehanizam povezanosti kviza i policijskog isleđivanja na metaforičnom (i konkretnom nivou) je u redu, ali mislim da se možda mogao naći efektniji trigger za prisećanja čak i u tom kontekstu.

Ipak, ono što je meni najzanimljivije to je što u stvari SLUMDOG MILLIONAIRE na neki način ima svoje paralele u našem filmu. Dok sam gledao ovaj film imao sam fleševe na DOM ZA VEŠANJE i RANE. iako bi s moglo reći da us DOM ZA VEŠANJE pre svega ali i RANE bili na neki način prokaženi zbog toga što su se bavili pitoresknijim ali ipak manjinskim delovima našeg društva, kada se pogleda kinematografija koja je kasnije pokušala da izobražava urbane okolnosti i građanski milje, pitanje je čiji su filmovi bili zanimljiviji i energičniji.

Iako je SLUMDOG jedna u suštini racionalna interpretacija ponašanja jednog iracionalnog naroda u iracionalnim okolnostma, ne može se pobeći utisku da je Kusta zapravo prepoznao tu liniju pre 20 godina, ali da je ipak bio potreban britanski i holivudski reditelj kako bi to upakovao u jedan solidan i svima razumljiv bioskopski proizvod.

Ipak, šteta je što na kraju taj bioskopski proizvod nije tako i tretiran nego će završiti manje ili više getoiziran kao art house film i neće doći do klasa koje bi se mogle identifikovati sa pričom.

Izuzetno bizaran detalj jeste to da je koproducent filma Celador, firma koja licencira MILIONERA, iako ovaj kviz ima prilično kontroverznu ulogu u filmu i Boyle ga sigurno ne glorifikuje.

* * * 1/2 / * * * *

Saturday, December 27, 2008

BRANNIGAN

Pogledao sam BRANNIGAN Douglasa Hickoxa. Moja ljubav prema matorom i danas već pokojnom Hickoxu je dobrano dokumentovna na ovom forumu.

Ovaj film je njegov pokušaj da se ubaci u holivudski mejnstrim. Nažalost, sam film je takav da je više na liniji nekog kempa nego ozbiljnog ulaza u prvu ligu iz prostog razloga što je reč o pokušaju da se John Wayne, u tom trenutku već prilično oronuo i mator ubaci u milje Clint Eastwooda.

Samim tim John Wayne deluje kao uljez u vlastitom filmu zato što ga Hickox režira u tempu koji Wayneu ne odgovara, sa pričom i likovima koji su svi od reda intrigantniji od Wayneovog lika i čini se da kako film odmiče, Wayne biva istisnut iz samog filma. Sa podelom u kojoj je John Vernon negativac, BRANNIGAN jako vuče na Siegelove filmove iz tog perioda tipa BLACK WINDMILL i sl. Sam Siegel je uspeo da snimi kvintesencijalni Wayneov film u tom periodu, Hickox se u tome nije snašao i u suštini nije uspeo da reši zadatak koji je postavljen pred njega a to je integrcija Waynea u savremene kimenatografske tokove u domenu kriminalističkog filma.

Sam film samim tim ostaje kao prilično zabavan curio sa nekoliko energičnih i vešto postavljenih scena kakve bi se i očekivale od Hickoxa. Edgar Wright ga je prikazivao na Hot Fzztivalu, reviji filmova koja je pratila izlazak filma HOT FUZZ kao preteču susreta mitosa američkog i britanskog policijskog filma. BRANNIGAN to svakako jeste, ali suštinski to preplitanje nije dosledno i dovoljno sprovedeno.

No, na kraju krajeva, kao majstor repertoarskog filma Hickox čini da ovo ostvarenje bude zabavno i a posluži kao solidan fix ljubiteljima 70s krimića kojima Wayne dolazi još samo kao dodatni egzotični dodatak.

* * 1/2 / * * * *

Friday, December 26, 2008

ESKALOFRIO

Pogledao sam ESKALOFRIO Isidra Ortiza.

Reč je o efikasnom i ekonomičnom exploitationu koji vrlo rano uspostavlja neku svoju unutrašnju logiku i ritam i drži ih se do kraja.

Iako nikada osnovni zamajac zapleta vezan za junakovu fotofobiju zapravo ne zaigra u priči, i čini da ESKALOFRIO izgleda kao španska DISTURBIA, što u suštini i jeste, kasnije svojom nepretencioznom pričom i tempom uspeva da zabašuri taj nedostatak.

Moja fascinacija španskom filmskom industrijom je poznata. Iako sam ubeđen da je Holivud na prvom mestu, i ne verujem u one priče da "Holivud nije sposoban da snimi ovo ili ono", ovaj naslov pokazuje da je Španija sposobna da snimi bolju DISTURBIU od američke.

Ortiz je vešt reditelj koji vlada zanatom, i uspeva da snimi film koji bez kompleksa može da se prikazuje uz američki. Ono što njegovom filmu može da ndostaje u kontekstu očekivanja koja publika gaji u odnosu na španski film jeste to što ovde nema više genre bendinga kojim bi se nametnuo.

Ipak, sasvim je očigledno da to Ortizu nije ni bio cilj, da je on želeo da snimi pošten i energičan repertoarski film i da je u tome i uspeo.

ESKOLAFRIO je film posle koga ću potražiti i druge Ortizove naslove. Što se njega samog tiče, on ovim filmom pokazao da je dorastao za Holivud, međutim kada bolje osmotrimo ovaj film, jasno je da Ortiz svoj Holivud već ume da proizvede i u Španiji.

* * * / * * * *

Thursday, December 25, 2008

LAT DEN RATTE KOMMA IN

LAT DEN RATTE KOMMA IN Tomasa Alfredsona je švedski film o vampirima. Dakle to je istovremeno i švedski film i film o vampririma.

U tome da je reč o švedskom filmu kriju se određeni stereotipi, i ovaj naslov se ne usteže od toga da nam te predrasude ostvari. Ovo nije švedski film u maniru Bo Arne Vibeniusa. Ovo je švedski film na tragu Bergmana. I to zaslužuje svako poštovanje. Naime, umesto aproprijacije žanrovske matrice i transformacije svog izraza u epigonskom maniru, Alfredson je snimio film koji je kvintesencijalno u duhu art house kinematografije njegove zemlje obogativši ga mitologijom vampira.

Šta rade švedski vampiri? Švedski vampiri se smaraju. Švedski vampiri dele sudbinu ostatka napaćenog švedskog naroda s tim što je njima kao i svakoj manjini još teže jer pored toga što se smaraju moraju da nabavljaju krv i ne izlaze na dnevno svetlo. Ovaj film spada u onu grupu ostvarenja čija je poruka da to što pripadaš nekoj ekskluzivnoj, glamuroznoj grupi ne znači da nemaš probleme kao i najobičniji građani.

Isto tako ovo je film povezanosti dve grupe koje svi odbacuju, to su starci i deca, s tim što je ovde starica u stvari u telu deteta od dvanaest godina i bonduje se sa dečakom istih godina. Ovaj bond je vrlo istinit i psihološki je utemeljen. Za razliku od našeg filma AGI I EMA, koji ima nešto od te skandinavske sporosti u sebi te ga ovaj naslov i evocira, ovaj ipak ima razvijenu priču u izvesnom smislu i tom bondu daje hardver u solidnoj priči. Paradigmatično je da u TWILIGHTu imamo starca u telu mladića koji ostvaruje vezu sa seksualno zrelom devojkom, i da je ta veza psihološki paradigmatična na jedan drugi način. Tu se paralele između ovih filmova ne završavaju, barem na nivou priče.

E sad, nažalost, da je film ostao dosledan u tom konceptu švedskog art housea i vampirizma ne bi bilo problema. Međutim, on nije dosledan u tome. Kad se reditelj žalio da ne treba da se radi američki rimejk, on je prenebregao da nam kaže kako je on sam posadio klice najtrošenijih tradicija američkog filma u svoj film. Recimo, ceo subplot sa bullyjima koji muče malo dugokoso Šveđanče, kao da je preslikan iz nekog B-koncepta. I u takvim detaljima, ovaj film izmiče svojoj švedskoj autentičnosti.

Ne kažem ja da u Švedskoj nema maltretiranja slabijih. Sigurno je da ima. Međutim, taj subplot je preočigledno sličan već potrošenim uzorima i preočigledno služi kako bi nam objasnio character arc glavnog junaka. Smatram da je autor morao da osmisli neki zanimljiviji proces kroz koji će se iskazati promena glavnog junaka u odnosu sa vršnjakinjom vampiricom.

Isto tako, da se ne lažemo emocija koju autor cilja između dvoje dece, nezavisno da li radi posao ili ne je besramno manipulativna. Čovek treba da stvarno ima kameno srce kako bi joj odoleo. Međutim, ta emocija nije zarađena autorovom veštinom već samom bestidnom postavkom, što u principu nikada ne bismo oprostili američkom filmu a ovom Švedu se toleriše.

Naravno, neću biti licemer, da sam malo skloniji art house filmu ovog tempa, tu emociju bih popio na keca, bez analize. Nemam da nameru da previše degradiram emociju koju proizvodi ovaj film. Samo želim da naglasim da je ona malo ready made, što ne umanjuje njen efekat.

Što se mene tiče, ja mislim da je sam film i na ovom nivou bez bullyja nudio sasvim dovoljno sadržaja koji bi mogli pokazati dečakovu transformaciju, naročito započeti pa potom zanemarne aspekt dečakove salonske fascinacije nasiljem nasuprot devojčicinoj potrebi da se okreće nasilju kako bi preživela. Čini se da je film prenatrpan motivima. Isto tako bolje bi funkcionisao da se manje bavio odraslim likovima komšija koji su devojčicine žrtve. Zanimljiv je recimo subplot sa ženom koju ujede, ali u suštini, nismo morali da ispratimo i njenu predistoriju pre ujeda. Od ujeda do smrti je sasvim dovoljna deonica koja se mogla inkorporirati u film.

Zatim, film je smešten u prošlost. Osim ukoliko u to vreme u Švedskoj nisu živela deca vampiri ne znam zašto je smešten u epohu, doba Brežnjevljeve vladavine. Ta epoha ni u jednom momentu ne zaigra kao značajan faktor u priči i deluje kao suvišna šminka bez ikakve znakovitosti. Moguće je naravno da u lokalnim švedskim okvirima ta epoha ima neku funkciju. Naravno, film je baziran na romanu, i verovatno je roman smešten tada, no film je po meni samo opterećen tom temporalnom dislokacijom zato što dizajn i detalji odvraćaju pažnju od priče. Dok sam gledao film mislio sam da se radi o epohi kako bi videli ostarele junake u današnje vreme ali to na kraju nismo dobili.

Moram priznati da meni kao nekome ko inače slabije vari švedski art house ovaj film uglavnom nije bio prijatan za gledanje, međutim siguran sam da će biti pravo uživanje onima koji to vole. U tom smislu, smatrajte se upozorenim da oni koji nisu ljubitelji švedskog art blefa nemaju šta da traže u ovom filmu. Pa ipak, verujem da bi svi trebalo da ga pogledaju, a ko mora i nek istrpi pošto u ovom filmu se nazire model ubedljive euroamerikane i solidne reinterpretacije vampirskog mitosa u okvirima serioznog filma bez ikakvih intervencija u kanonu.

Ripper sekvence su vrlo efektno urađene i mislim da u njima Alfredson odlično koristi kontrast između dešavanja u kadru i pristupa kadriranju koji forsira tako da mismatch radnje i tipa kadriranja čini ove scene energičnim i svežim. Što se mene tiče, ja volim dobru ripper sekvencu i ovaj film ih momački isporučuje u vrlo modernom maniru. Scena na bazenu je recimo nešto čega ni se južnokorejanski majstori ne bi postideli.

Ja u principu čak i kada neku tradiciju ne volim, imam sklonost da je poštujem. Ovaj film je pored toga što mi je bio teško snošljiv za gledanje, mogao da zasluži još veće poštovanje da je barem u tom svom švedskom blefu bio dosledan. Međutim, uvodeći bullyje, koncept susreta dva autsajdera, sve te jeftine sentimentalne elemente američkog filma (koji sami po sebi nisu loši ali u jednoj odlično koncipiranoj autohtonoj celini kao što je ova naprosto smetaju), a izbegavajući skupe sentimentalne trikove švedskog filma, ne mogu da kažem da ga poštujem u onoj meri u kojoj je koncept obećavao. No, ne mogu da kažem da ne zaslužuje quantum of respect.

Glumci su odlični. Deca su dobro odabrana i solidno su odigrala svoje uloge. Mislim da je bilo još potencijala da se igra na to da je devojčica starija od svog izgleda, i mislim da je to mogao biti adut filma. Isto tako, mislim da je bilo potencijala da se razradi odnos između devojčice i pratioca, da je možda on u stvari dečak koji je prethodno pošao sa njom, s tim što je on stario a ona nije i da je na kraju taj odnos nekako uveo. Uostalom, ja sam i ovaj odnos u ovakvom filmu čitao tako, da klinac ostaje kao provider za devojčicu koja će ostati večito takva a da se on u tako nepovoljnu pogodbu upušta jer je mali i naivan. Uostalom, devojčica se i upoznaje sa dečakom onda kada matori više ne uspeva da provajduje krv kada počne da pravi greške. Ipak, za takvu radikalnu postavku, devojčica bi morala biti malo veštiji igrač nego što je sada i mi bi to nekako morali da vidimo. No, u svakom slučaju, ovo sa objašnjavanjem prirode muško-ženskih odnosa je vrlo zanimljiva dimenzija filma

Nažalost, ovaj film nije mnogo više od TWILIGHTa za pretenciozniju publiku a svakako je mogao da bude. Manipulativnost koncepta u više navrata zamenjuje težak rad koji mora da se uloži kako bi se u manje manipultivnim okolnostima postigao efekat. No, ja mislim da svako ima pravo na svoj TWILIGHT. U razredu će deo dece voleti TWILIGHT a ona malo pretencioznija koja nose mantile dok svi nose perjane jakne će voleti ovaj švedski film. Ali, oba filma su u suštini manipulacija vampirskim mitosom radi jednog vanžanrovskog cilja. U prvom slučaju to je najbanalniji populizam, u drugom to je art blef koji je imao potencijal da bude zaista remek-delo. Meni je okej i jedno i drugo. U svakom slučaju je švedski film interesantniji jer se ovakvi filmovi pojavljuju mnogo ređe, i za razliku od TWILIGHTa koji je pop cinema karakterističan za Ameriku, Alfredsonov film je poučan nama van Amerike kako da spojimo lokalno sa ortodoksnim žanrovskim koncepcijama.

* * * / * * * *

Wednesday, December 24, 2008

LOS CRONOCRIMENES

Pogledao sam Nachov LOS CRONOCRIMENES.

Moram priznati da je ovo jedan od retkih žanrovskih hype naslova ove sezone koji je uspeo da doraste do svog hypea i da ga zaista opravda. Iako se ne može reći da je reč o punokrvnom klasiku kako ga predstavlaju, reč je o vrlo inteligentnoj žanrovskoj egzibiciji koja čini da se Nacho nametne kao zanimljiv reditelj za budućnost. Kao i većina španskih žanrovskih filmova, iako je snimljen na malom budžetu LOS CRONOCRIMENES ima jako preciznu i dobru egzekuciju.

Nacho je napisao odličan scenario, vrlo inteligentan i približio sve Sgetom Gralu niskobudžetnog a efektnog trilera, slično Ericu Redu nešto ranije ove sezone. Za razliku od Redovog filma koji uspeva da zahvaljujući zvezdi u glavnoj ulozi ima junaka koji biolje komunicira sa publikom, Nacho kreira junaka koji je dosta ubedljiv everyman sa svim svojim manama i vrlinama. Isto tako, iako scenario pledira da nudi dosta iznenađenja, mnoga od njih sam anticipirao, ali ne zato što su banalna već više iz varijante "bilo bi dobro kada bi se sada desilo to" i tako je i bilo. Mislim da je to kompliment za film kada na taj način zabavi gledaoca. Ako imamo u vidu da je ovo tip filma u kome gledalac zbog same teme putovanja kroz vreme očekuje preokrete, jako je važno da film uspeva da funkcioniše i pred vrlo koncentrisanim gledaocem.

Na rediteljskom planu, nacho gradi sjajnu atmosferu. Izražava se vrlo ekonomično. LOS CRNONOCRIMENES nema minimalistički izraz ali ima vrlo ekonomično kadriranje u kamernim okolnostima. Jedini ambiciozniji shot Nacho ubacuje na samom kraju. Ako imamo u vidu "vreme koje uništava sve2 iz IREVERSIBLE Gaspar Noea, ovaj ambiciozni kraj Nachovog filma deluje kao polemika sa Gasparom.

Ono što u svojoj vremenski oneobičenoj košmarnoj viziji Nacho nema to su izgrađeni odnosi među likovima kao kod Gaspara i zato njegov film nema emotivnu težinu pravog remek-dela već ostaje samo vrhunska žanrovska igra, što samo po sebi nije loše. Ako imamo u vidu da u nekim deonicama nacho polemiše i sa Hitchcockom, moglo bi se reći da su njegovi citati osvešćeni, pa me ne bi čudilo da ni ovo poređenje sa Gasparom nije učitavanje. Sasvim je moguće da je film savršen ovakav kakav jeste jer zaista jako dobro funkcioniše, međutim Nacho ne uspeva da prikrije kako iza vešto koncipirane mehanike, ne ostaje puno softvera.

Mađutim, meni to nije smetalo da se u okvirima onoga što jeste lepo zabavim gledajući Nacha. No, to ga onemogućuje da dobije najvišu ocenu. Što se mene tiče iako je reč o vrlo interesantno koncipiranom filmu koji je u svojim okvirima maksimalno iskoristio potencijal i zaslužuje * * * 1/2 na mene je lično ostavio utisak filma koji zaslužuje * * * .

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, December 23, 2008

HIGHLANDER: SWORD OF VENGEANCE

Pogledao sam najzad i animirani nastavak HIGHLANDERa. Ovaj vrlo inspirativni film je dobar povod da se da jedna generalna ocena dosadašnje sudbine ovog serijala.

Naime, HIGHLANDER je od svih trenutno DTV serijala verovatno najduže uspevao da bude thetrical. Imajmo na umu da je Dimension u bioskopima distribuiro ENDGAME i da je samo SOURCE bio striktni DTV. Čak je i animirani Kawajiri, kao i DEGENERATION imao limited release u Japanu. Inače, Japan je fasinantno tržište, u njemu je recimo STARSHIP TROOPERS 3:MARAUDER bio theatrical i zaradio je preko 400 000 dolara.

Panzer i davis su se tokom čitavog trajanja srrijala istinski dtrudili da filmove rade relevanti ljudi. Mulcahy je snimio prvi film kao jedan od najuspešnijih reditelja spotova, zatim je njegovu ulogu preuzeo Andy Morahan, takođe jedan od najrespektabilnijih reditelja spotova koji je bio zreo za bioskopski film (radio recimo NOVEMBER RAIN), poom je ENDGAME radio Doug Aarkiokoski koji nije previše poznato ime ali u to vreme je važio za veliku nadu pošto je bio poznati asistent Roberta Rodrigueza. SOURCE je režirao Brett Leonard koji ne samo da je u svoje vreme imao hitove (LAWNMOVER MAN) i kajor projekte (VIRTOUSITY, HIDEAWAY) nego je i SOURCE radio posle velikog umetničkog kambeka sa filmom FEED.

Dakle, HIGHLANDERi su uvek započinjani sa velikom ambicijom. Osnovni problem filmova bio je u slaboj priči, čestim slučajevima da moraju da se retkonuju raniji filmovi, nedoumicama ko je kanonski Highlander Lambert ili Paul i sl. Stoga, velika ambicija producenata se retko kada isplatila, ali je postojala.

Paradoksalno, animirani DTV nastavak radi možda i umetnik sa najvećom reputacijom od svih, uprkos tome što se uključuje u šestom delu. To je Yoshiaki Kawajiri, jdna od najbitnijih figura ortodoksne, žanrovske anime, potpisnik klasika NINJA SCROLL i WICKED CITY kao i ambicioznog VAMPIRE HUNTER D. Kawajiri je u poslednje vreme aktivniji na Zapadu putem, recimo ANIMATRIXa, i uopšte uspeh Braće Wachowski mu je pomogao u afirmaciji.

U svakom slučaju, Kawajiri je napravio zaista impresivan HIGHLANDER film. Iako se ne bi moglo reći da je scenarista David Abramowitz rešio pitanje priče, napisao je scenario u kome nema priče već se ilustruje višemilenijumski sukob dva Highlandera koji obiluje flešbekovma podstaknutim u futurističkom svetu u kome se sprema njihov završni obračun.

U priču o dorbom i zlom besmrtniku, unosi se i klasni momenat. Onaj zli je uvek na strani tirana i okupatora, bilo da je u ulozi Rimljanina ili naciste dok je pozitivac uvek na strani potlačene raje.

Tako je i u budućnosti koja je vrlo karpenterovski, da ne kažem italoapokaliptično urađena. U budućnosti kako negativac postaje dementan, tako je i dizajn mešavina antičkog Rima i nacizma, i taj koncept je sproveden vrlo dosledno u jednom 80s ključu koji je na razmeđi Carpentera i Camerona.

Kao i uvek na nivou priče, Kawajiri je naklonjen Cameronu, tako da i ovde imamo spoj snažn melodrmae i akcije sa motivima žrtvovanja ljubavnika zarad višeg dobra i sl.

Sam stil animacije je vrlo retro, anime iz najboljeg vremena. Jasno je da Kawajiri u Japanu više nije prva liga, pre svega zato što ne radi family friendly stvari, međutim isto tako odlično je što radeći za Zapad, nije prestao da bude zanimljiv i u najboljem smislu oslonjen na japansku tradiciju.

U tom smislu HIGHLANDER je ako uzmemo stilske reference italoapokalipse, Carpentera, Camerona, nekih Kawajirijevih ranijih landmarkova (roboti sa nogama pauka) vrlo apartan film koji po mnogo čemu nema veze sa onim što običan zapadni naručilac očekuje od japanimacije.

* * */ * * * *

RUSKO MESO

Pogledali smo Kunac i ja hrvatski krimić RUSKO MESO Lukasa Nole. Iako je teško žanrovski definisati ovaj film, najpre bih ga definisao kao krimić.

Naime, priča prati devojku koja želi da istraži i osveti ubistvo svoje sestre koja se bavila prostitucijom. Smatra da je najbolji način za to ukoliko se zaposli u bordelu i sama počne da radi kao kurva.

U bordelu međutim shvata da je vlasnik zapravo umešan u mnogo kritičnije poslove koji će mu doći glave i da mora da stane u red kako bi ga ubila.

Nažalost, sve ono što su ključni elementi zapleta se uglavnom prepriča ili se prebrzo odvija dok nevažne stvari poput dugih priča među kurvama i sl. zauzimaju i previše vremena. U tom smislu RUSKO MESO je odličan primer kako reditelj ne ume da razdvoji važno od nevažnog i koliko je jednu premisu imao kad je pisao a drugu kad je režirao film.

Priča je smeštena u vreme Domovinskog rata tako da su zanimljivi detalji u kojima se sporadično pominju i Srbi, i nabavka oružja za vojsku uz pomoć krimosa i sl. Međutim, suštinski film je na bizaran način potpuno temporalno izmešten pošto ima deonica u kojima javna kuća izgleda kao neki pogrešno shvaćen remiks vestern ikonografije, a ulice Zagreba povremeno dobijaju potpuno sulud exploitation oreol carpenterovskog tipa.

Očigledan uticaj na Nolu ostvario je Tony Scottov TRUE ROMANCE, ima lik narkodilera koji je preslikan Gary Oldman iz ovog filma, kao i završni obračun. Nažalost, Nola je jako pogrešno shvatio Scotta. Gotovo je neverovatno kako neko ko pravi film po uzoru na TRUE ROMANCE može da snimi ovakav film.

Nola je okoreli erotoman pa ne čudi da je rediteljski najzainteresovaniji za scene seksa. Iako ni one nisu poreviše uspešne i začuđujuće malo mesa se vidi, ipak u njima je evidentna snažna rediteljeva zainteresovanost.

U odbranu filma, mogu reći i to da je kopija filma bila prilično užasna, tako da bi možda na očuvanijoj kopiji delovao pristojnije. Ovako, RUSKO MESO ostaje kao nepretenciozna hrvatska preteča Bajićevog LEPOG PLAVOG DUNAVA.

* 1/2 / * * * *

Sunday, December 21, 2008

THE SILENCERS / MURDERERS ROW

Posle dugogodišnje potrage, konačno sam uspeo da lociram filmove o Matt Helmu. Serija filmova o Matt Helmu je Columbijin pokušaj da istovremeno parodira i reinterpretira Bobnda kraje šezdesetih. Nastala su četiri filma sa Dean Martinom u glavnoj ulozi a piotom i TV serija sa Anthony Franciosom.

U ovom periodu bilo je još nekoliko pokušaja da se bondolika koncepcija odvuče u nekom drugom pravcu. U Americi su bili Matt Helm i ultrapsihodelični filmovi o Flintu sa James Coburnom, u Britaniji harry Palmer sa Michael Caineom i sl. Bond je bio fenomen koji je zaista inspirisao ne samo druge studije nego i sam United Artist da ga replicira.

Matt Helm je baziran na romanima Donalda Hamiltona i ukratko bi se mogao opisati kao rat packovski susret s Bondom, pun humora, ili pokušaja humora, poigravanja sa Helmovim alkoholizmom, pošto ga igra Dean Martin, pevanja ili slušanja Dinovih pesama i sporadično vrlo zanimljive akcije.

Iako je AUSTIN POWERS nominalno parodija na Bonda, u suštini Matt Helm je mnogo veći uzor, pošto je zbog Dina ceo hedonistički život ovog superagenta doveden do paroksizma.

Ono što je meni bilo takođe zanimljivo jeste to da su partnerke Matta Helma, iako nude znatno vulgarniju seksualnost od Bondovih, u suštini mnogo upečatljivije. Stella Stevens u THE SILENCERS je uspela da napravi sjajan i upečatljiv karakter i da Dinu ukrade show, dok je Ann-Margret u MURDERERS ROW takođe vrlo solidna.

Za sada sam pogledao prva dva filma THE SILENCERS i MURDERERS ROW iz 1966. Prvi je režirao Phila karlson, kasnije jedan od godfathera exploitation filma, a drugi je radio Henry Levin, jedan od iskusnijih holivudskih rutinera koji je radio sve i svašta u svojoj karijeri.

U THE SILENCERS bih istakao Stellu Stevens koja je napravila sjajnu komičnu ulogu, kao i neka rešenja u postavci doomsday plota koja su kasnije citirana u Bondu, pa čak i neka scenografska rešenja koja su kasnije preslikana u igri FROM RUSSIA WITH LOVE, iako nisu nikada viđena u Bond filmovima. I uopšte reklo bi se da je Helm dosta uticao na Bonda kasnije, iako nijedan od Helm filmova suštinski ne dostiže Bonda.

MURDERES ROW je intresantniji u akcionom smislu i ima internacionalne lokacije za razliku od SILENCERSa koji je smešten u Americi. U domenu potpunog austinpowersovskog kempa jesu scene kada Dino otkriva instituciju diskoteke.

U MURDERERS ROW negativca igra karl malden, kao i godinu dana kasnije u BILLION DOLLAR BRAIN o kome sam već pisao. Iako filmovi o Helmu zaista bude nostalgiju za dekadentnim Technicolorom, poređenje između ovih filmova i onoga što Ken Russell radi u filmu o Harry Plameru, koliko je zaista Stari Holivud bio na izdisaju i van svih tokova u odnosu na potencijale filmsog izraza u tom trenutku.

Naravno, danas, kada je to sve retro, sve deluje nekako drago, ali ovakva poređenja žanrovski bliskih filmova odlično pokazuju okolnosti u kojima je Novi Holivud postao nužnost.

Oba filma o Matt Helmu koja sam do sad pogledao, dobijaju

* * 1/2

Friday, December 19, 2008

TRANSPORTER 3

Pogledao sam TRANSPORTER 3 Olivier Megatona, courtesy of Ginger.

Dovoljno me poznajete da znate kako je reći da mi je RANSPORTER 3 jedan od najočekivanijih filmova godine understatement. Puno sam očekivao od novog TRANSPORTERa i mogu reći da sam deo toga i dobio.

Za Olivier Megatona sam znao da je najslabiji u Bessonovoj rediteljskoj ekipi. Njegov film sa jean Marc Barrom i Asiom Argento SIRENE ROUGE je bio prilično slab, a s duge strane, koliko god da mi je HITMAN bio drag, a na njemu je Megaton asistirao Gensu, to je bila jedna od slabije realizovanih Bessonovih produkcija.

Iako je meni prvi TRANSPORTER bi cool, iako ništanaročito, drugi je zaista dao naročit kvalitet seriji. Louis letterier ga ja zaista maestralno napravio i tek sa drugim delom je serija dobila identitet a Louis je i završio u Holivudu snimajući HULKa i započinjući mainstream karijeru. TRANSPORTER2 je isto tako bio u Stathamov uvod u ozbiljan action stardom koji je potom zacementiran CRANKom.

Treći TRANSPORTER je slabiji od drugog, ali što se mene tiče, bolji od prvog dela. Ipak, ove sezone, nije uspeo da bude najbolji Besson-related akcijaš, tu titulu ipak zadržava maestralni Morelov TAKEN. Očiglwedno je kako TRANSPORTER 3 nailazi na razne prepreke koje mu onemogućuju da se istakne.

Ipak, rekao bih da je TRANSPORTER 3 sasvim solidan film. Megaton, kao najslabiji reditelj u serijalu čini da se vide mnogi šavovi u rediteljskom postupku. Recimo, dopušta da ima dve vrlo slične fistfight scene, u jednoj poteri je vrlo očigledno da su slike ubrzane (kako se inače i rade automobilske potere, s tim što se kod majstora to ubrzavanje ne provaljuje), ima najslabije međuljudske odnose u priči, no isto tako u finišu filma isporučuje izvanredna dva set-piecea, sa padom Stathama u reku kojom prilikom ne sme da se odvoji od automobila koji tone, i napad Stathama kolima na voz koji je ludicrous u najboljoj tradiciji drugog dela i moćno urađen.

Inače, TRANSPORTER 3 se dosta oslanja na WEDLOCK koncept narukvice koja onemogućuje junake da se udaljavaju od kola i jedni od drugih, čime se približava koncepciji CRANKa. Postoji čak jedna scena kada Statham pokušava da sustigne auto koji su preoteli koja je vrlo solidna i kao da je preuzeta iz CRANKa.

Ono što je takođe vrlo zanimlivo to je da Megaton još i više od Paul WS Andersona koristi Stathamovu moćnu figuru i u TRANSPORTERu 3 ima još više scena u kojima je Statham u old school maniru go do pojasa. I zaista Statham je verovatno posldnji akcioni heroj koji ima impresivnu fizičku pojavu, naravno ne u maniru Slya i Arnieja, ali definitivno u nekom novomilenijumskom obliku toga. Slično, Arnieju, Statham se trudi da u domenu akcijaša radi što zanimljivije high concpt naslove, kao što je u najboljim danima radio i Arnie, s tim što sama indusrija više nije onako vitalna kao što je bila u njegovo vreme, i lako se sklizne u DTV.

Kao što postoje deonice koje vuku na CRANK tako i napad kolima na voz ima eho Timurovog WANTEDa s tim što je WANTED naravno skuplji i ambiciozniji u toj deonici.

No, TRANSPORTER 3 jeste ono što je nedostajalo fanovima akcionog filma ove sezone, jedan solidan fiks prljave akcije sa harizmatičnom zvezdom. Nadam se da će ukupni zbir omogućiti da se ova serija nastavi.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, December 18, 2008

CAPRICORN ONE

Zahvaljujući Gingeru, podsetio sam se jednog od graddaddyja conspiracy filma CAPRICORN ONE Peter Hyamsa.

Gledajući njegove naslove iz sedamdesetih, počinjem da shvatam te očetne uspehe koji su doveli Hyamsa do pozicije u Holivudu koja me je kasnije mahom nervirala. Nije Hyams oduvek bio mediokritet. Pored BUSTINGa, dobar primer toga je upravo CAPRICORN ONE.

Hyams je pisao scenario za ovaj film u kome meša rollercoaster poteru sa paranoia trilerom u kome se iskazuje skepsa prema establišmentu, nasleđena iz naslova kao što su PARALLAX VIEW. Naravno, CAPRICORN ONE nije toliko pretenciozan kao Pakula ali kao što se ovaj na mala vrata bavi ubistvima Kenneddyjevih, i Hyams ekranizuje jednu od najčuvenijih teorija zavere a to je teorija da ljudi nkad nisu sleteli na Mesec nego da je sve inscenirano u TV studiju.

U ovom slučaju, on govori o futurističkoj misiji na Mars. U samom zapletu Hyams uspeva da postavi jednu briljantno crnohumornu postavku, a to je kako jedna poluplemenita prevara može da postane fatalna i kako lako pozitivni junaci, čak i heroji mogu postati ubice.

Iako je reč o filmu koji u početku ima vrlo komplikovan zaplet, Hyams uspeva da drći relativnu relaksiranost u glumačkoj igri kroz ceo film i da je podrži duhovitim dijalozima.

Šteta je samo što film biva ispušten u razrešenju gde postaje previše neuverljiv, pa gotovo i banalan u svom avanturističkom štihu. Međutim, i kada nastupi taj raspad, ono što su aduti su dobro postavljeni likovi i neke maestralno inscenirane akcione scene.

Naročito je sugestivna upotreba helikoptera MD-500 koji su u istoriji filma poznati kao simbol demonskih futurističkih letilica. Iako ovaj helikopter ne spada u sam vrhunac ponude na tržištu u samom realnom svetu helikoptera, i nije vrhunska borbena mašina, zbog svog futurističkog, gigerovskog dizajna je masovno korišćen na filmu i to mahom kao mašina koju koriste negativci.

Recimo, u filmu FIRE BIRDS terorista vozi MD-500 protiv Cobri i Apachea i svi imaju silne muke da ga pobede iako bi ga u stvarnosti oduvali sa neba. Ovaj dizajn star 40 godina još uvek uzbuđuje filmmejkere.

A Hyams je među prvima fetišizovao ovaj helikopter, i u jednoj sceni maltene uspeva da ostvari utisak kao da dve mašine ovog tipa komuniciraju među sobom i ta scena jeste jedan od vrhunskih primera filmmejkinga u kome autor uspeva da mašini da utisak duše.

CAPRICORN ONE je izuzzetno zanimljiv, vrhunski realizovan film koji uprkos svojim brojnim pre svega dramaturškim nedostacima stoji i dan-danas. Upravo su ti nedostaci ono što autorima naja+vljenog rimejka daju za pravo da pokušaju i da ga usavrše u drugom pokušaju.

* * * / * * * *

Monday, December 15, 2008

RESIDENT EVIL: DEGENERATION

Pogledao sam RESIDENT EVIL: DEGENERATION Makoto Kamiye, i beskrajno sam uživao. Doduše, ja sam fan i RESIDENT EVIL filmova, i Andersonovog i Wittovog i Mulcahyjevog. Ipak, DEGENERATION je ne samo odličan animirani dodatak ovim filmovima već se može posmatrati kao ravnopravan naslov.

Meha bi moglo zanimati to što je scenarista ovog filma Shotaro Suga pisao i igru DEVIL MAY CRY 4.

Iako se ni po budžetu, ni po ambiciji ne može porediti s BEOWULFom, DEGENRATION ima dosta skičnosti sa ovim filmom Roberta Zemeckisa. Naime, bespoštedna akcija koju omogućuje animacija je u ovom filmu dovedena do savršenstva, i što se ambicije u akcionim scenama tiče, retko koji aktuelni igrenjak može da mu parira ne samo po sadržaju akcionih scena nego i po kadriranju.

Kamiya zaista briljantno kadrira akcione scene i svaka od njih je vrlo razrađen set-piece što se retko sreće u animiranim filmovima, a upravo je BEOWULF dobar primer toga. Dok je mo-cap odličan, performace capture je daleko slabiji od BEOWULFa, međutim kada krenu akcione scene, DEGENERATION uopšte ne zaostaje previše.

Još je zanimljivije to što u akcionim scenama Kamiya zaista jako ozbiljno kadrira i nema previše iživljavanja sa pokretima kamere koji su u animiranim ambijentu mogući. Kamiya je na nivou izraza izrazito funkcionalan, i vrlo mudro koristi tehniku koja mu je na raspolaganju.

Što se scenarija tiče, on je vrlo rudimentaran kad je reč o osnovnom zapletu filma, međutim unutar tri čina filma, unutar samih scena, film je jako dobro napisan i osmišljen, a scenarista se odlično izmakao Kamiyi i prepustio mu da puca penale.

Obe akcione scene na aerodromu (uz eho Pekićevog BESNILA) i završna u high tech zgradi korporacije koja je nasledila Umbrellu su sjajno scenaristički postavljene na nivou odnosa likova, koji Kamiya zaista sjajno inkrporira u širu akcionu sliku.

Iako ova animacija nije po svom tonu toliko horor koliko akcijaš, i nije mnogo bliža igra od filmova, Kamiya upeva da napravi i odličan horor momenat koji je u neku ruku filmovima izmicao u monumentalnoj sceni kada inficirani ljudi tupavo izlaze iz olupine aviona. Film obiluje takvim off the wall momentima koji čine da DEGENERATION apsolutno prevazilazi nivo animiranog spin-offa RESIDENT EVIL serije.

Štaviše, nadam se da će producenti istrajati i da će sa ovom ekipom raditi još animiranih filmova na ovu temu, odnosno da neće odustati kao producenti animirane serije STARSHIP TROOPERS.

Da priča nije tako lapidarna u odnosu na RESIDENT EVIL univerzum, DEGENERATION bi imao punokrvni theatrical potencijal, a čini mi se da bi ga mogao imati i sada na tržištima gde je RE serija filmova i igara jako popularna. U Japanu je imao limited release u bioskopima i zaradio je 300ak hiljada dolara.

U svakom slučaju DEGENERATION mi je jedno od najprijatnijih iznenađenja ove sezone. Jedini razlog zašto nije dobio veću ocenu je to što su autori prepričali neke bitne stvari za rasplet priče koje bi po meni morale da budu pokazane čime je, čini se svesno, umanjen theatrical potencijal i generalni "umetnički dojam" filma.

* * * / * * * *

Saturday, December 13, 2008

BABYLON AD

Pogledao sam BABYLON AD Mathieu Kassovitza. Moram priznati da me je ovaj film prijatno iznenadio iako mi se sasvim jasno zašto je Kassovitz napravio onoliku frku u vreme izlaska i distancirao se od filma.

U BABYLON ADu krije se Kassovitzov pokušaj da sa holivudskim zvezdama snimi dvoipočasovni genrebending epic koji će možda biti slavljen kao remek-delo a možda i ismejan u Kanu, ali će u svakom slučaju delo biti delo koje je po svojim dimenzijama dostojno ovog nekadašnjeg vunderkinda francuskog filma. I kassovitz je u ovoj priči video priliku da snimi tako nešto. Holivud je i u toj priči a i kasnije kad je pogledao materijal video nešto drugo, SF akcIjaš od 90 minuta sa Vin Dieselom i to je na kraju i prikazao u Americi (to je verzja koju sam i ja gledao).

Iskreno rečeno, iako je sasvim jasno koje su deonice skraćivane, kao i da određeni likovi nemaju razrešenje, ova verzija od 90 minuta je sasvim legitimna. Ipak, s druge strane, sasvim je jasno šta intimno smeta Kassovitzu u njoj. On je naprosto želeo da BABYLON AD bude njegov FIFTH ELEMENT a na kraju je ispalo da je to njegov TRANSPORTER. I ta degradacija od pokušaja da snimi film kao Besson a da na kraju izgleda kao Bessonov minion ga je dotukla.

Ipak, BABYLON AD je vrlo dinamičan i simpatičan film, naročito u prvoj polovini dok se dšava u bivšem Sovjetskom Savezu pošto je to lokacija koja koliko god da je česta u novijim akcijašima, retko kada je dobro realizovana a ovde jeste. U tom segmentu ima niz dinamičnih scena poput recimo prenošenja automobila helikopterom što je inače direktno preuzeto iz igre MERCENARIES na koju me je navukao Meho, čak je vrlo slično i kadrirano.

Isto tako, scena sa nuklearnom podmornicom koja prevozi izbeglice je sjajna.

Iako hand-to-hand combat nije Kassovitzova jača strana, BABYLON AD u celom svom toku odaje utisak jedne solidne classy produkcije. Štaviše, pažljiva realizacija određenih scena, naročito tretman enterijera upravo pokazuje ono po čemu se izdvajaju evropski reditelji kad je reč o kreiranju atmosfere.

Što se gejminga tiče, nekoliko setova neverovatno podsećaju na setove iz igara i čini se da ih je Kassovitz koristio kao referencu. Ipak, za razliku od Paula Andersona, kod njega igre nimalo ne utiču na dramaturgiju filma.

U svakom slučaju, ja sam na onim nivoima na kojima je to moguće zaista uživao u BABYLON AD.

* * 1/2 / * * * *

Friday, December 12, 2008

JCVD

Pogledao sam dugo očekivani JCVD Mabrouka El Mechrija, courtesy of Ginger. Ovaj film je bio dugo i ozbiljno iščekivan pošto se činili da je El Mechri otkrio Sveti Gral filmova sa Van Dammeom u ovoj fazi.

Naime, El Mechri je u ovom filmu pretendovao da adresuje dve ključne opsesije Van dammeovih fanova a to je a) zašto Van Damme kad toliko snima ne pokuša da snimi dobar film b) zašto neko ne pokuša da snimi film o Van Dammeovom životu koji je ionako zanimljiviji od zapleta njegovih renectnih filmova.

Nažalost, El Mechri je samo dotakao ove dve premise a onda je obe upropastio vodeći se sličnim mehanizmom kojim se vodio i Van Damme dok je uništavao svoju karijeru. Prvi kliše pod koji je Van Damme potpao bio je pokušaj da posle par promašaja u najuzbudljivijoj i najkreativnojoj deonici svoje karijere, pokuša da se oživi nastavkom svog najvećeg hita UNIVERSAL SOLDIER, čime se totalno pokopao, a drugi kliše je navlačenje na kokain zbog koga su članovi ekipe nazivali Van Dammea Van Gram. Dakle, Van Damme je čovek klišea koji je propao ponavljajući uspele forme svojih uspelih filmova i poznate klišee sunovrata velikih zvezda.

El Mechri je ponovio slične klišee tako što je svoj film strukturirao kao što kažu kalupi post-RESERVOIR DOGS indie filma, na nejasnoj razmeđi između meta i repertoarskog filma, sa nepotrebnom mešavinom fantazije i realizma, pseudo-anrovske priče i filma-eseja, pokušavši da jedan naslov ugura sve moguće ready made postavke Sundance filma.

Samim tim JCVD je frustrirajući film zato što kako koji sekund odmiče tako se ovaj film udaljava od ogormnog kvaliteta koji je mogao da ima.

Na kraju, postaje čak i prilično mučan nezavisni film u kome negativni apsekti dominiraju nad pozitivnim.

Međutim, svežina koncepta a u kontekstu Van Dammeovog trenutnog stanja omogućuje da se ovaj naslov posmatra kao neka vrsta preokreta u njegovoj karijeri. Naravno da pravi fanovi znaju još od Ringo Lamovog REPLICANTa da on zna da glumi, no lepo je da ovaj festivalski hit sa tim upozna i kritiku koja ne prati DTV ponudu.

Nažalost, El Mechri, koliko god da je uspeo na nivou gimmicka, nije uspeo da istinski snimi bolji film od onoga što Van damme sada snima. Međutim, iza žaljenja nad propuštenom prilikom ipak ostaje osmeh na licima fanova koji su sada sa ovim prehvaljenim filmom, a koji je u suštini lošiji od mnogih DTV naslova, dobili potvrdu da ni Van Dammeov uspeh niti njegov neuspeh nisu bazirani na realnim rezultatima.

I to je negde tačno, Van Damme je u DTV fazi snimio naslove poput SECOND IN COMMAND, REPLICANT ili IN HELL koji su bolji od njegovih najvećih komercijalnih hitova iz theatrical faze, da ne govorim o tome da je Van Damme bio učilo u holivudskim debijima John Wooa, Tsui Harka i Ringo Lama a da je recimo potpuno zaboravljeni KNOCK OFF jedan izuzetan film u njegovom opusu.

Stoga, JCVD će nadam se Van Dammeu doneti još poneku respektabilnu ulogu u Evropi, u koju bi, a imajući u vidu uspon francuske i ruske industrije industrije akcijaša trebalo i da se preseli.

* * / * * * *

Thursday, December 11, 2008

HOW TO LOSE FRIENDS & ALIENATE PEOPLE

Pogledao sam HOW TO LOSE FRIENDS & ALIENATE PEOPLE Roberta B. Weidea.

Ne samo da je output Simona Pegga kada ne radi sa Edgar Wrightom, očekivano slabiji od nivoa koji su zajedno uspostavili nego mi se čini da je iznenađujuće bled čak i za neke prosečne standarde produkcija u kojima se Pegg kreće. Naime, neverovatno je da Pegg kada se već opredelio za žanr romantične komedije koji je generalno vrlo razvijen, naročito u Britaniji odakle on dolazi, mahom glumi u naslovima koji su ispod proseka čak i u okvirima žanra, dok u nekom širem kontekstu uopšte ni ne mogu da privuku pažnju.

HOW TO LOSE za razliku od RUN FATBOY RUN barem pokušava da bude solidna classy produkcija, ali to ne uspeva da ga izleči od toga da je suštinski potpuno besmislen i šupalj film. Ne samo da ne uspeva da prevaziđe konvencije romcoma što uporno pokušava, nego ne uspeva ni da ih dostigne.

Simon Pegg u svemu tome, uspeva da unese izvesnu harizmu i pokrene stvari, ali HOW TO LOSE je tipičan primer velikog talenta zarobljenog u projektu koji je daleko isod njegovih mogućnosti. U jednoj od kritika, Simona Pegga porede sa Dudley Mooreom, i da, kada se pogledaju projekti bez Wrighta, Pegg ima sličnu putanju sjajnog talenta u mediokritetskom materijalu.

HOW TO LOSE je gledljiv, ali svakako nije film na Peggovom nivou, niti je film koji mu je bio potreban u ovoj fazi.

* * / * * * *

Wednesday, December 10, 2008

MAJSTORI, MAJSTORI!

Podsetio sam se klasika Gorana Markovića MAJSTORI, MAJSTORI! Iako su u istoriji SFRJ filma retka spotless remek-dela, a ovo svakako nije jedno od njih, uprkos svim svojim greškama ovaj naslov spada u sam vrh onoga što je kod nas snimano.

Ovaj film Gorana Markovića pre svega odlikuju jako dobro osmišljena konceptualna rešenja na svim nivoima. Na planu priče, sjajno je rešenje što je film smešten u jedan dan, i što praktično prati 24 sata u jednoj školi u koja prilično uverljivo uspeva da smesti niz događaja koji mahom funkcionišu. Zatim, na planu zapleta, odlično je što se film nadovezuje na prepoznatljivu matricu Gogoljevog REVIZORA što čini da se u priču unese neka vrsta ready made znakovitosti koja proističe iz samog Gogoljevog izvornika.

Zatim, na planu režije, lokacja novosagrađene škole je sjajna. Ne samo da je arhitektura sedamdesetih u Jugoslaviji izuzetno fotogenična nego bi se moglo reći da izgleda istovremeno i kao savršen reprezent duha vremena a istovremeno i kao simbol Jugoslavije kao jedne too good to be true platforme što će ona na kraju postati. U samom filmu, u jednom trenutku direktorka počinje da priča kako je škola počela da se kvari kada je postala savremena, dobila novu zgradu, puno učenika i postala ustanopva za uzor. Zar to nije zapravo prilča o Jugoslaviji koja je u svojoj najdekadentnijoj fazi bila najzabavnija.

Na rediteljskom planu, Marković sve radi školski, vrlo precizno i jasno sa rediteljskom kulturom koju ima malo koji naš reditelj.

O glumačkim bravurama i harizmi stavljenim u funkciju da ne govorimo. U filmu su vrlo odmerene i ozbiljne uloge ostvarili čak i Ljuba Moljac i Zoran Radmilović koji su poznati kao sjajni glumci koji razaraju celinu, dok su Berček i Paja Vuisić prosto ponovili ono što ih čini zvezdama a Semka Sokolović Bertok i Pepi Laković su napravili autentične karaktere. Kad je o radu sa glumcima reč, Goran u ovom trenutku svoje karijere nije imao premca.

Uloga Radeta Markovića u ulozi Miloja je briljantno pripremljena, po uzoru na Gogolju i shodno tome Nušića. "Miloje je sila!", naglašava na početku Pepijev lik i ovaj lik je toliko dobro pripremljen kroz reakcije drugih likova da kada se Rade pojavi zaista dominira.

Ono što je u glumačkom smislu najslabiji deo filma jeste Goranova posveta praškoj školi odnosno radu sa naturščicima, a to je sama Keva koja je prilično nezahvalan lik za naturščika jer je pasivna.

Kad je o slabim delovima reč, i deonica sa Milojem i direktorkom ima tendenciju da bud malo konfuzna pošto Milojeva agenda tu postaje malo nejasna.

Takođe, trebalo je izbaciti i prebukvalnu, i isto tako konfuznu poentu filma sa Berčekovom recitacijom pesme o majstorima koja sve zaokružuje na jedan istovremeno i prebukvalan i nejasan način. Sličan problem Goran ima i u TURNEJI sa monologom Jelene Đokić.

Treći nedostatak je prilično preposterous seksualna praksa profesora fizičkog tarzanofila koja nije ni autentinčno perverzna ni smešna.

Međutim, izvan toga MAJSTORI, MAJSTORI! je zaista izvanredan film koji pokazuje šta je zapravo dalo kredibilitet tadašnjoj i kasnijoj dominaciji praške škole koja nažalost kasnije nije postizala ovakve rezultate a iznedrila je i prilično slabe epigone.

Ipak, njihov uspeh nije potpuno proizvoljan a MAJSTORI, MAJSTORI! jeste jedno od objašnjenja.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, December 9, 2008

THE LOVE GURU

Pogledao sam THE LOVE GURU Marca Schnabela.

Ovaj film je bio planiran kao veliki comeback Mike Myersa, i pokušaj da se sa originalnim materijalom vrati na visine svojih uspešnih franšiza SHREK i AUSTIN POWERS. U tom pokušaju sa ovim filmom nije uspeo, i LOVE GURU ne samo da nije franchise starter nego nije ni bio ni hit, štaviše nije ni vratio uložene pare.

Neuspeh je sasvim opravdan. LOVE GURU svakako nije dobar film, međutim, nije ni toliki promašaj kao što se čini. Štaviše, LOVE GURU je gross out gromada. Myers u njemu uspeva da podigne gross out na nivo autorskog koncepta. Evidentno je da se Myers u ovom filmu sa puno uživanja posvećuje grossoutu koji povremeno dostiže ekstremne razmere i apsolutno prevazilazi rutinsku upotrebu grossouta radi eksploatacije. Za LOVE GURU se može reći sve sem da je reč o rutinskom proizvodu.

Koliko god bizarno zvučalo, u ovom Myers istinski pokušava da istražuje teritoriju grossouta i iako LOVE GURU nije naročito dobar film, sporadično je toliko smešan da zaista potvrđuje Myersa kao jednog od najinteresantnijeg komičara na mejnstrim sceni.

Ne samo da sa ovim filmom potvrđuje svoj status "second best Peter Sellersa" nego zaista čini da sa iščekivanjem pratimo šta će raditi na sledećim projektima. Svi veliki komičari,uključujući i samog Sellersa su snimali filmove koji su povremeno zgražavalči kritiku ali u tim filmovima su probali neke nove stvari koje su kasnije ugradili u klasike. LOVE GURU je takav film.

Inače, ako se ima u vidu potpuni trijumf Boyleovog SLUMDOG MILLIONAIREa i potpuni debakl LOVE GURUa, čini se da je Indija ove godine u raznim domenima obeležila Holivud.

* * 1/2 / * * * *

Monday, December 8, 2008

BILLION DOLLAR BRAIN

Pogledao sam BILLION DOLLAR BRAIN Kena Russella. Ovo je film iz serijala o tajnom agentu Harry Palmeru, o kome je pisao Len Deighton. U kanonskoj fazi, snimljena su tri filma o njemu, a pored Russella režirali su Sidney J. Furie i Guy Hamilton.

Kasnije su snimljena i dva DTV nastavka u kojima je igrao Caine.

BILLION DOLLAR BRAIN je svakako najbolji u seriji. Tokom šezdesetih vrlo često su avangardni filmmejkeri radili špijunske filmove. Već sam pominjao QUILLER MEMORANDUM koji je pisao Harold Pinter i koji vrca od off the wall rešenja.

Međutim, kao reditelj, Russell dovodi celu art priču do totalnog ekscesa. BILLION DOLLAR BRAIN je više Russellov film nego što je klasičan repertoarski naslov. Unutar samih scena na nivou mizanscena, Russell je potpuno raspojasan, u celu priču ubacuje dosta arty slapsticka, ali isto tako svojim vrlo zanimljivim kadriranjem oplemenjuje neke od tipičnih situacija iz ove vrste filmova.

Ukoliko ponekad zamišljamo, kako bi recimo izgledao neki Bond film kada bi ga radio neko tipa Kuste u najboljoj formi, onda je BILLION DOLLAR BRAIN odgovor na to pitanje.

Ono što je još luđe jeste da BILLION DOLLAR BRAIN koliko god ekscentričan jeste zapravo jedan od politički najinteresantnijih filmova u svom žanru. Naime, negativac u ovom filmu je američki penzinoisani general koji je postao naftni magnat i sada pokušava da sruši SSSR tako što će izazvati secesiju Letonije, uz pomoć tamošnjih disidenata od kojih su neki, međutim, ranije bili simpatizeri nacista.

Zvuči poznato?

Tokom Palmerovog susreta sa svojim ruskim kolegom, ovaj mu kaže "Možda želiš da nam neko uništi državu, ali ne želiš da to bude neka banda..." Za razliku od nekih zapadnih vlada kasnije, Harry Palmer se složio sa dežmekastim Sovjetom, i stao je na put ratnom pohodu teksaškog naftnog magnata.

Stoga, kao što su neki autorski filmovi Kena Russella istali večito aktuelni, tako se čini da je imao tu sreću da mu i film, koji bi se mogao smatrati "tezgom" bude aktuelan i dan-danas, i da se jedna hiperstilizovana vizija ispunila u stranosti.

* * * / * * * *

D'AUTRES MONDES

Pogledao sam, zahvaljujući Žikinom požrtvovanju D'AUTRES MONDES Jana Kounena.

Ovaj dokumentarni film bi se mogao podvesti po žanr ego-trip dokumentaraca, slično Kustinom MARADONA BY KUSTURICA. Ne samo da se u njemu reditelj bavi svojim iskustvom, već pokušava da određeni fenomen prikaže kroz primere iz svojih filmova.

Iako je kod Kuste taj ego-trip intenzivniji i Kounen priču o šamanizmu ilustruje svojim insertima. DOBERMANN mu služi kao primer pogrešne, banalne upotrebe droge a animacije iz BLUEBERRYja mu služe kako bi objasnio stanja u koja su ga dovodili šamani.

U tom smislu, D'AUTRES MONDES je companion piece u odnosu na BLUEBERRY pošto objašnjava Kounenovo stanje kada je snimao ovaj film. U tom smislu, Kounen ima i više prava da se koristi svojim insertima od Kuste koji prilično nategnuto pravi paralelu između svojih likova i Maradone.

U svakom slučaju, gledajući film shvatamo da Kounen vrlo lepo zabavljao na svom izletu u šamanizam, ali ni nas nije ostavio kao puke posmatrače. Dokumenti o njegovim iskustvima ispraćeni su vrlo zanimljivim polemikama sa naučnicima koji šamanizmu prilaze sa psihijatrijske, sociološke ili farmakološke strane.

Sigurno je da D'AUTRES MONDES nije kompletan uvid u šamanizam, ali jeste prilično zaokruženo štivo za one koji se tak upoznaju sa temom i zato ga iskreno preporučujem. S druge strane, kao što je poznato, da je ljubav prema Kounenu greh, ja bih goreo paklu te uzmite moju preporuku sa rezervom.

* * * / * * * *

Saturday, December 6, 2008

THE DAY THE EARTH STOOD STILL

Reprizirao sam THE DAY THE EARTH STOOD STILL Roberta Wisea u sklopu priprema za gledanje rimejka. Ovaj film ima nesumnjiv značaj u panteonu SF kinematografije kao primer jednog angažovanog socijalnog pogleda na žanr koji je izašao u vreme kada takav pristup nije bio masovno prisutan u filmovima.

Međutim, gledano iz današnje vizure, sa masom još boljih i zrelijih filmova koji su snimljeni potom a sa istim angažovanim pristupom SFu i vanzemaljcima, reklo bi se da je ovaj naslov sazreo za rimejk. Naprosto, za razliku od mnogih klasika iz tog perioda koji u sebi uspevaju da stvore utisak da su na svakom nivou neponovljivi, da su čak i tehnički impresivni za današnje standarde, Wiseov klasik je isključivo bitan na nivou svog high concepta.

Ono što je najvažnije za njegov koncept je svakako to da je reč o matrici koja se može reinterpretirati u svakoj epohi pošto svako doba nosi svoje tenzije, kao što su u originalnoj verziji tretira pitanje nuklearnog naoružanja i hladnog rata.

Ipak, originalna Wiseova verzija ostaje naslov koji je zanimljiviji kada se o njemu čita nego kada se gleda.

EAGLE EYE

Sinoć sam se u Tuckwoodu podvrgao gledanju filma EAGLE EYE DJ Carusoa. Jako sam voleo SALTON SEA, smatram da je taj film klasik. Ipak, čini mi se da za ovog reditelja više nemam strpljenja.

U međuvremenu je Caruso nažalost prešao na mračnu stranu,među bezlične reditelje koji snimaju konfekcijske filmove. Čak i ja koji najviše uživam u konfekcijskim filmovima, čak i ja koji nemam ništa protiv filmova pravljenih za morone, ne mogu da svarim film pravljen za morone koji su pravili moroni, a to je EAGLE EYE.

Uopšte nema svrhe ulaziti u pitanja uverljivosti ove priče i logičke rupe u njemu. Ovaj film nije ni pravljen kako bi imao smisla. Uostalom neki od meni najdražih filmova su upadljivo neopterećni smislom. Sebe smatram publikom koja je verovatno najblagonaklonija prema ovoj vrsti mindless zabave.

Čak je i Billy Bob Thornton postao predvidljiv u tipičnoj bruckheimerovskoj ulozi za kredibilnog glumca čiji je zadatak da se povremeno pojavi i zabiberi dijaloge.


Ipak, i za mindless zabavu je potrebno imati kakav-takav mind.

EAGLE EYE je u scenarističkom smislu spoj gomile filmova koje smo gledali, što bi bilo u redu da ti filmovi nisu svi od reda bolji od EAGLE EYE, i da ih nismo, što je, realno još važnije gledali relativno nedavno. Dakle, iao u suštini nije greh nahraniti letnji rollercoaster film nekim ranijim uspešnim rešenjima, zašto da ne, ja ne verujem u romantičarski princip originalnosti. Ipak, u poslovnom smislu je potpuno besmisleno snimti rip-off filma koji su ljudi nedavno gledali.

Prošle godine smo imali LIVE FREE OR DIE HARD koji ne samo da je superiorniji od EAGLE EYE, nego u sebi obuhvata većinu rešenja iz potonjeg filma. I onda je sasvim logična reakcija publike da ne ode da gleda EAGLE EYEjer je jako sličan, a uz to još bolji film nedavno gledala.

Međutim, čak i da postoje ti adikti koji žele da vide pomešanu reprizu četvrtog DIE HARD, ENEMY OF THE STATE, TERMINATORa, SEVEN DAYS OF MAY i još mnogo toga drugog, i čak ako su svi oni spremni da gledaju inferiornu mešavinu toga, nisam siguran koliko su nisko spremni da idu.

Prvo, EAGLE EYE je surovo underbudgeted film u odnosu na spektakl koji pokušacva da nam pruži. Stoga su akcione scene bazirane na apstraktnom quick cuttingu koji gotovo sve prepušta mašti. Ne samo da postoje scene u kojima nije jasno šta se zapravo dešava, to nije tako retko, nego postoje scene u kojima nisam siguran ni šta je snimano.

Nemam ništa protiv midbudget akcijaša, štaviše među njima se kriju neki dragi naslovi, pa ipak barem bi DreamWorks trebalo da zna iako postoji mogućnost da se film jeftino snimi, ne postoji mogućnost da se film jeftino gleda.

Osnov promašenosti ovog filma jeste u scenariju i egzekuciji koja ja ograničena kako budžetom tako i rediteljskim moćima, ali nepravedno je zaboraviti glumce. Neke od najvećih holivudskih ikona su se potvrđivale time što su davale smisao besmislenim filmovima. shia definitivno nije taj čovek. Štaviše i Shia je u suštini repriza, kako iz DISTURBIE tako i iz TRANSFOREMERSa. Naravno, i Seagal ceo život igra ex-CIA agente, ali Shia niti ima takvu personu niti ima tako kodifikovane uloge. On već treći put igra isti lik, zbunjenog mladića koji biva uvučen u zaveru koja nadilazi njegove moći ali on nalazi snage da sa njom izađe na kraj. Kada glumac već treći put igra anonimusa tog tipa, onda ili prestaje da bude anonimus u filmu, ili svojim likovima daje neko drugačije svojstvo. Ovako, Shia izgleda kao da je počeo da glumi još u DISTURBIJI a da se kamere nisu zaustavljale ni u TRANSFORMERSima pa sve do EAGLE EYE.

E sad, ja moram da se osvrnem na neke gluposti iz priče koje su me zabavljale tokom filma. Ponavljam, sve ove nelogičnosti o kojima ću da dalje pričati su sasvim prihvatljive za ovu vrstu filma, ali se mogu popiti tek ako je film dobro realizovan. Međutim, kada nije, kao EAGLE EYE, onda ukoliko su dovoljno ekstremne barem mogu biti neamenrno smešne.

ČUVAJTE SE SPOILERA

Dakle, glavni negativac filma je kompjuter. Kompjuter je zao zato što je shvatio da Predsednik i kabinet rade protiv interesa američkog naroda i hoće da ih pobije i smeni pozivajući se na Deklaraciju nezavisnosti i ustav. U tom ime, u dalje tekstu, kompjuter ćemo zvati Koštunica.

Koštunica je dizajniran kao iz neke antiutopije sa Chuck Hestonom. Sasvim je prihvatljivo da kompjuteri a naročito interfejsi u filmu budu malo leši nego u stvarnosti, ali hardversko rešenje zlog kompa u EAGLE EYE je dementno za 2008. godinu.

Kompjuter u cilju likvidiranja vrha SAD osmišljava plan u kome su mu ključni jedan mlad momak, to je Shia, i jedna mlada žena, to je Michelle.

Shia mu je bitan zbog svog DNK jer je jednojajčani blizanac vojnika koji je kontrolisao Koštunicu i sada mu je potreban da bi ga otključao, a žena je važna jer je njeno dete bitno za izazivanje eksplozije koja če ubiti predsednika. Međutim, iako su u celom plotu ovih dvoje ljudi nezamenjivi, kompjuter ih izlaže seriji potpuno besmislenih događaja kako bi ih doveo do pozicije u kojoj će učiniti ono što mu treba. Količna nevažnih a riskantnih zadataka koji oni moraju da učine za Koštunicu pre nego što likvidiraju vrh države je apsurdan, naročito kada se uzme u obzir Koštuničina aposlutna moć nad većim delom američke vojne i civilne elektronike. Jedini komplikovaniji način da dovuče čoveka sa sličnim DNK kako bi ga otključao bio je da natera Shiinog oca da napravi novog sina, pa da ga odgaji u tom pravcu da jednog dana dođe do Koštunice pa da ga otključa...

Ono što je još apsurdnije je to da je Koštunica u pravu, i da ukoliko je film pretendovao na neku političku poentu, američka vlast zaista radi na štetu američkog naroda, tako da kad konačno isključe Koštunicu i film praktično kaže, "Super je da ne postoje nerazumni poštovaoci zakona već da na čelu ostaje oligarhija sklona ljudskim greškama i oportunizmu..."

Moram priznati da me je i toliki rezultat ovog filma u američkim bioskopima iznenadio.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, December 3, 2008

HAJDE DA SE VOLIMO

Reprizirali smo HAJDE DA SE VOLIMO Aleksandra Đorđevića, u kome je spotove radio Stanko Crnobrnja.

Reč je o jednom vrlo specifičnom i sasvim pristojno realizovanom star vehicleu za veliku pop zvezdu koji čak i u svetskim okvirima filmova pravljenih kao vehicle za pop zvezda zauzima značajno mesto. Ovi filmovi nisu poznati po nekom naročitom kvalitetu, i vrlo često su se svodili na to da se zvezda silom pojavljuje u nekakvoj ulozi koja joj odgovara. S druge strane, postoje i odlični primeri ovakvih filmova kao što su recimo oni sa Elvis Presleyem ili Frank Sinatrom u kojima se star vehicle često pretvarao u autohtoni bioskopski klasik.

HAJDE DA SE VOLIMO međutim ima potpuno drugačiji koncept. U njemu ne samo da Brena igra samu sebe već bi se moglo reći da je ovaj film pravljen kao pokušaj da se oko Brene izgradi kult ličnosti. Elementi onoga po čemu smatrali da je Brena larger-than-life sadržani su u ovom filmu, i on je svakako pomogao da se stvori takav utisak.

Ljubav koju osećaju svi junaci ovog filma prema Breni je bezgranična i bezuslovna. Breni u ovom filmu ne mogu da odole čak ni negativci koji žele da je otmu. Brenini susreti sa narodom se jedino mogu porediti sa susretima Tita i Miloševića sa narodom u propagandnim prilozima. Brena ne samo da je fizički superiorna u odnosu na svoje otmičare, da ako treba može da svalada i pilotiranje sportskim avionom, već je sposobna da svojim magnetizmom pobedi i slot mašinu u hotelskoj kockarnici u Kosjeriću.

Takav kult ličnosti prema jednoj pop zvezdi potpuno bi bio nemoguć u nekoj drugoj kulturi osim u slučaju da ova nije imala velikog vođu koji je prethodno uspeo da uspostavi kult ličnosti kao prihvatljiv. Iako danas možda eventalno Bata Živojinović može da emituje takav kult ličnosti oko sebe, ali i on je bačen u blato zajedno sa Titom i Miloševićem sa kojima je bio blizak i u čijoj senci se izgrađivao, takvih zvezda više nema.

Ovaj film je upravo bio smišljen kako bi izgradio kult Brenine ličnosti. U njemu naravno postoji i jasan komični element same Brene koja je u pojedinim situacijama nezgrapna i sl. ali to doprinosi celokupnom homegrown utisku koje je ona gajila, a još više tom komičnom tretmanu sekusalnosti koji je omogućio da Brenini fanovi masovno budu deca.

Druga funkcija filma bila je da predstavi Brenine pesme široj publici putem bioskopa pošto u onom trenutku nije mogla da izvršava dovoljno veliku indoktrinaciju putem televizije koja je tek počinjala da se širi mimo dva kanala. U tome film ne samo da uspeva već pruža Breni i niz spotova spremnih za televizijsku eksploataciju kasnije a da film zaista funkcioniše kao celina.

Sama struktura priče je vodviljska i scenarista & producent Jovan Marković je realizuje rudimentarno ali pristojno, sasvim u skladu sa opštim potrebama filma. Aleksandar Đorđević iskusno hendluje zabunu & slapstick dok Crnobrnja realizuje solidno inkorporirane visokostilizovane videoklipove.

U kasnijim nastavcima nažalost, filmsko pripovedanje ustupa mesto prilično nekoherentnom showcasingu Rakinih zabavljača, iako s druge strane možda ima i veštije dramaturške momente, u fazi kada je pisao Lale Pavlović.

U svakom slučaju, HAJDE DA SE VOLIMO je pop stra vehicle koji u poređenju sa paramerima koji u tom podžanru važe stoji sasvim pristojno i reprezentje jedan trenutak u istoriji Jugoslavije koji je po mnogo čemu neponovljiv.

* * 1/2 / * * * *

THE BRAVE ONE

Neil Jordan mi je jedan od najdražih reditelja, ali njegove filmove poslednjih godina gledam sa velikim zakašnjenjem pošto mi se često čine da će biti fijasko i pokušavam da izbegnem razočarenje. THE BRAVE ONE je film od koga sam u prvi mah puno očekivao da bih onda video trejler, konstatovao koliko traje i shvatio da to nije film koji mogu da podnesem u bioskopu. U međuvremenu sam zaboravio na taj film i pre neki dan sam ga se setio, pa sam ga pogledao.

Sve ono od čega sam strahovao u trejleru se ostvarilo. U suštini, reč je o vrlo generic pokušaju da se napravi ozbiljan osvetnički film u savremenim okolnostima koji bi mogao da crossoveruje i kod mainstream publike. Reč je o plemenitoj želji i THE BRAVE ONE po svom zamahu svakako jeste jedan od primera kada studio finansira film sa namerom da snimi nešto više od potrošnog bioskopskog proizvoda. Uostalom, upravo je Neil Jordan u studiju Warner radeći filmove kao što su MICHAEL COLLINS ili BUTCHER BOY i snimao tu vrstu filma.

Isto tako mislim da je Neil Jordan pravi čovek za to. Uostalom, on je upravo u holivudskim okolnostima snimio i neke od svojih najboljih filmova, a neke vrlo generic koncepte je uspevao da učini ekstremno intrigantnim kao što je slučaj sa filmom IN DREAMS, recimo. IN DREAMS je Jordanov RAISING CAIN što se mene tiče.

THE BRAVE ONE od Jordana dobija sve ono što je studio hteo, pre svega jako veštu inscenaciju svega, vrhunski nivo umetničkog i tehničkog rešavanja svakog kadra, ritam koji sugeriše da je reč o nekoj ozbiljnoj priči, dobru glumu.

Međutim, od samog scenarija dobio je jedan nižerazredni scenario koji bi tokom sedamdesetih bio samo jedan od rip-offova DEATH WISHa koji traju 90 minuta, a ovom prilikom je uzdignut na nivo pseudoozbiljnog genrebendera od dva sata. Po neskladu kapaciteta scenarija i filma THE BRAVE ONE svakako liči na NO COUNTRY FOR OLD MEN, s tim što je NO COUNTRY nekako ipak interesantniji.

U tom pogledu, sve ono što Jordan izgradi besprekornom inscenacijom, scenario utuče opštim mestima. I to ne samo na nivou toga što ta opšta smetaju kao sadržaj, već su paradoksalno sve scene koje su opšte mesto tipa policijski uviđaj, isleđivanje i sl. slabije rediteljski rešena od onih scena koje se mogu smatrati svežim ili u neku ruku doprinosom ovog naslova žanru u širem smislu.

Ipak, Jordanova kompetencija u ovom slučaju čini da THE BRAVE ONE ima dovoljno visok nivo da nekome ko nije toliko upoznat ili zadojen vengeance filmom zaista i može da se dopadne. Štaviše, na nivou zamisli, ovaj seriozni vigilante film je legitimna ideja. Nažalost, ne uspeva da prevaziđe nivo samo dobre ideje.

Isto tako na značenjskom planu, THE BRAVE ONE je prilično konfuzan, i moram priznati da meni cela priča sa uzimanjem oružja u šake pa čak i samog incidenta koji će pokrenuti vendetu deluje prilično diskutabilno. Iako pokušava da simulira kako ima zrelo sagledavanje stvari, BRAVE ONE je psihološki i ideološki začuđujuće naivno i površno intoniran, slično kao APSOLUTNIH STO Srdana Golubovića. 

U tom smislu moram priznati da na kraju cele priče BRAVE ONE upravo pada u onom domenu u kome je imao zadatak da se izdvoji. Na svu sfeću, iako nije bio hit, ovaj naslov nije bio ni debakl i čini mi se da je Jordanu omogućio da se održi u Holivudu i da posle ovoga ima major projekte.

Moram priznati da se od saradnje Neil Jordana i Joel Silvera više očekivalo, naročito kada se u opticaju našla etiketa vengeance flicka. Ipak, Jodie Foster posle Zemeckisovog maestralnog CONTACTa u suštini mahom kvari projekte odličnih reditelja, i Fincher i Jordan su poklekli u njenim komercijalnim pokušajima, s tim što je PANIC ROOM barem bio veći hit.

* * 1/2 / * * * *

Monday, December 1, 2008

HEROIC TRIO

Pogledao sam HEROIC TRIO Johnnie Toa, courtesy of Ginger.

Iako sam među prvima pokazivao veliko interesovanje za Toa, smatram da je on izuzetno precenjen HK reditelj i ne mogu reći da volim njegovu HK kanonsku fazu. Međutim, HEROIC TRIO nije kanonski To. Kao reditelj akcionih scena potpisan je Ching Siu Tung, a sudeći po količini akcije u ovomk filmu, ovo bi se pre mogao definisati kao Ching Siu Tungov film.

U honkonškoj kinematografiji, Ching Siu Tung spada među meni najdraže reditelje i uprkos uspehu CHINESE GHOST STORY smatram da je vrlo potcenjen. Pre svega, on se uprkos tome što je počeo da solo režira i dalje potpisuje kao akcioni reditelj i koreograf filmova, i mnogi svoju slavu stiču zahvaljujući njemu tako da je recimo Zhang Yimou svoje wuxia filmove radio uz njegovu veliku pomoć.

Ching Siu Tung je međutim samostgalno odličan i vrlo univerzalan reditelj. Ne samo da su mu filmovi u epohi senzacionalni već su mu i filmovi smešteni u sadašnjost jako zanimljivi. O tome svedoči i činjenica da je upravo on režirao najbolji Seagalov DTV film BELLY OF THE BEAST.

HEROIC TRIO je oslonjen na Ching Siu Tungov spektakl, dakle borbe koje obiluju letenjem, rušenjem, susretima sa poludelim evnusima iz daleke prošlosti i savremenom policijom, akrobacijama sa motorciklima i vozovima i sl. Ali, s druge strane, oslonjen je i na sjajnu glumačku podelu u kojoj tri heroine igraju Michelle Yeoh, neprežaljena Anita Mui i Maggie Cheung. Maggie je lako najveći scene-stealer u ovom filmu pošto pokazuje izuzetan dar za komediju. Što se Michelle Yeoh tiče, o njenom crossover uspehu se sve zna i ona u ovom filmu pruža svoju tipičnu "sentimentalnu" borilačku ulogu. Što se Anite Mui tiče, njen prerani odlazak je potresao sve HK fanove, i ovaj film je još jedan od podsetnika na njen značaj.

Treeći adut filma je edgy premisa u kojoj se koncept Hensonovog LABYRINTHa prenosi u savremeni HK u čijem podzemlju žive demoni koji kradu bebe za svoje opskurantističke akcije. U tom smislu film prikazuje smrt dece, ne samo kao slučajno i tragičlno stradanje već ima i jednu moćnu scenu kada Maggie Cheung ubija decu namerno, i to ne neku agresivnu decu, nego na spavanju, a publika treba da bude ubeđena kako je to neizbežan i pozitivan gest ma koliko da je težak.

U urbanim scenama, HEROIC TRIO je sličan BLACK MASKu. U scenama u podzemlju je blizak BRIDE WITH WHITE HAIR i CHINESE GHOST STORY.

Da se Johnnie To držao ovog pravca, sigurno ne bi imao toliko uspeha na Zapadu, ali sticajem okolnosti i zahvaljujući Ching Siu Tungu, ostavio je značajan trag i u ovom žanru.

* * * / * * * *