Sunday, November 30, 2008

BELIEVER

Danas sam se podsetio jednog od klasika skinhead filma BELIEVER Henry Beana, courtesy of Žika. Odlučio sam da ga obnovim jer sutra idem na neki meet and greet sa Holanđanima koji su radili film SKIN, takođe o skinsima koji je bio na FAFu a ovog naslova se najslabije sećam.

Gledao sam ga u vreme kada je izašao, dakle pre sedam godina i bio mi je vrlo inrigantan, iz današnje vizure mi deluje konfuzno. Ryan Gosling je i dalje moćan u glavnoj ulozi, međutim Beanov tretman junakove psihologije znatno manje drži vodu nego što mi se ranije činilo. Naime, kada sam ga prvi put gledao, smetao mi je samo kraj, a ostalo mi je još imalo kakvu takvu logiku. Međutim, iz današnje vizure, iako vrlo intrigantan, taj koncept glavnog junaka se uopšte ne drži, samo ga magnetizam Ryana Goslinga drži na okupu kao smislen karakter.

Na VHSu mi svojevremeno nije toliko smetao ni Beanov relativno rudimentaran low budegt stil. Ipak, iz ove vizure, i Beanova inscenacija deluje prilično fejk. Konačno, iako BELIEVER nudi interesantnije konverzacije, ipak AMERICAN HISTORY X suštinski ima ubedljiviju tezu. a čak je i inspirator nacista iz AHX ubedljiviji i istinitiji od ovih iz BELIEVERa, ali ni njima se ne može poreći da su interesantni na svoj dekadentan način.

Štaviše, BELIEVER u stvari ubedljivije povezuje generalnu antiestablišment transverzalu sa neonacistima i skinhedima. U sebi taj film nosi nešto što je više evropska neonazi priča.

No, činjenica je da BELIEVER iako nije previše dobar, ipak ostaje jako pitak, intrigantan i gledljiv čak i danas.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, November 29, 2008

RED BALL EXPRESS

Pogledao sam RED BALL EXPRESS Budda Boettichera, courtesy of Ginger.

Boetticher je moj najdraži vestern reditelj i svakako među najdražim rediteljima svog vremena. Njegov svedeni, mišićavi stil postao je uzor za mnoge svari koje sam kqasnije voleo na filmu. To je naravno najbolje izraženo kroz njegove filmove sa randolph Scottom, inače jednim od najčuvenijih holivudskih homoseksualaca što celom Boetticherovom mačizmu daje posebnu dimenziju.

RED BALL EXPRESS nije kanonski Boetticher, pošto nije vestern,nema randolpha Scotta i muško-muški odnosi nisu toliko akcentovani. Film jeste smešten u vojsci i prirodno jeda film govori o muško-muškim odnosima, međutim, pošto se bavi nizom različitih sudbina nijedan odnos nije dovoljno razrađen da bi bio boetticherovski.

Film je s druge strane u njegovom maniru vrlo efikasan, zanimljiv, precizan i uspeva da od priče o vojnicima koji su kamionima donosili municiju, hranu i gorivu Pattonoj armiji u Francuskoj napravi solidan B-film. Isto tako, jasno je da ovaj film iako govori o WW2 zapravo kanališe propgandnu motivaciju za rat u koreji. Propblem je u tome što je od nekih B-filmova Boetticher pravio klasike, a od nekih propagandnih filmova (kao što je recimo dokumentarac o kamikazama) i više od jednostrane propagande.

Ovaj film naprosto pokazuje njegovu vrhunsku kompetenciju u časovima kada nije bio autorski nadahnut.

* * 1/2 / * * * *

Friday, November 28, 2008

CAPTAIN AMERICA

Najzad sam pogledao Pyunovu verziju stripa CAPTAIN AMERICA o kojoj sam dosta čitao ali je nikada nisam pogledao.

Ovaj film je nastao u periodu krize i bakrotstva Marvela kada se do njihovih prava između ostalih dokopao i Menahem Golan. Posle raspada njegove čuvene kompanije Cannon, i razlaza sa Yoram Globusom, on je nastavio rad sa firmom 21st Century. I ovo je bila njihova produkcija.

Neke od strip ekranizacija iz vremena kada snimaje filma po stripu nije podrazumevalo rađanje mečke, ogromne budžete, komunikaciju sa fandomom, i što je najvažnije dok još uvek nije postojalo barem tri pristupa junaku, donelo je neke zanimljive naslove kao što je recimo meni izuzetno drag Goldblattov PUNISHER.

Nažalost, CAPTAIN AMERICA nije bio te sreće. Ovo je film u kome Red Skullovog oca igra Mustafa Nadarević, dakle jasno je da smo off to a bad start.

Film je sniman u Jugoslaviji i Jadran Film je jedan od koproducenata a to svakako čini ovaj film curiom, naročito za nas. Lokacije na kojima se priča odvija su prepoznatljive, naročito kad se nalaze na Jadranskoj obali. Od naših glumaca, osim Mustafe, iz prve sam prepoznao još samo Relju Bašića koji igra jednog od zlih industrijalaca u zaveri sa Redom.

WW2 delovi su urađeni kao najslabili italijanski WW2 exploitation. Kasniji delovi kad se junak nađe u savremenom dobu pa se ne snalazi, liči na Cannonove flah omladinske filmove, da bi finale izgledalo kao neki slab eurotrash rip-off Bonda ili neki od nastavaka ARMOUR OF GOD u kojima nema kung fua.

Ono što je u ovom pristupu dobro jeste to što je Pyun izabrao da strip približi određenim filmskim konvencijama i da ga precizno stilski odredi. Ono što nije dobro je to što se opredelio za prilično neslavne tradicije i što je još gore ne dobacuje do reprezentativnijih primeraka italo exploatacije ili B-euro trasha.

Stoga, ovaj film ostaje kao krajnje opskurna fusnota i nije ni čudo što ga Marvel smatra mračnom stranicom svoje istorije koja je obilovala promašajima, ali ipak ne ovolikim.

* 1/2 / * * * *

BUSTING

Pogledao sam BUSTING Peter Hyamsa, courtesy of Kunac.

Ovaj film je u svoje vreme bio poznat po protestima gej aktivista koji su ga optuživali za homofobne izlive, za čitave deonice u kojima se homoseksualci ismevaju, i čini se da su te otpužhbe sasvim osnovane. BUSTING nij jedini film u kome Vice cops imaju susrete sa gay club scenom, i nije prvii u kome je ta scena prikazana kao karikirana, setimo se CRUISINGa.

S druge strane, opsiesija gay negativcima, iako su u BUSTINGu, negativca straight, karakteristična je za krimiće sedamdesetih. Štaviše, BUSTING dovodi neke od osobina krimića sedamdsetih do paroksizma, sniman je u dugim kadar sekvencama sa minimiomom krupnih planova, što dovodi do utiska kontrolisane dokumentarnosti; zatim tu je opsesija korupcijom u policiji gde bi se moglo činiti da se BUSTING kači na SERPICO fenomen, iako su zapravo filmovi izašli iste godine; tu je naravno platonska ljubav izmđu dvojice partnera kao osnov budy cop filma u čemu anticpira granddaddy tog žanra FEEBIE AND BEAN koji je izašao iduće godine.

Dakle, BUSTING je u evoluciji buddy cop filma značajan naslov.

Pre svega Elliott Gould je sjajan kao leading man a kasniji ženoubica Robert Blake ga solidno prati kao partner. Zatim, Hyams, koga ja inače ne cenim previše kao reditelja zaista donosi zanimljiv rediteljski koncept sa tim dugim koreografisanik kadrovima i izbegavanjam krupnih planova osim u najdramatičnijim tačkama.

Konačno, scenario je toliko arhetipski buddy script da bi se moglo reći da je Toddov STARSKY AND HUTCH zapravo na nivou priče najviše referisao na BUSTING.

U svakom slučaju, BUSTING je izuzetbo groovy seventies naslov koji maksimalno preporučujem.

* * * / * * * *

Wednesday, November 26, 2008

SAMO JEDNOM SE LJUBI

Sinoć smo Kunac, Žika, mrkoye i ja komisijski poglčedali SAMO JEDNOM SE LJUBI Rajka Grlića. Prišli smo o ovom filmu kao o jednom od bitnih remek-dela SFRJ filma, barem ja ga se takvog sećam iz vremena kada sam ga gledao kao klinac. Međutim, sinoć uopšte nije ostavio takav utisak.

Gledao sam ga dosta davno, kao klinac, i tada mi je film bio impresivan. Danas, hm, kao da to nije isti film. Ne samo da deluje praznije nego onomad, nego rekao bih da mi deluje i prilično nelogično. Iako smo imali prilične padove u pažnji praćenja filma, ceo preokret u kome glavni junak izgubi razum je potpuno nejasan.

Pri početku projekcije sam nešto prokomentarisao tipa "veliki film", a posle mi je bilo malo neprijatno. Iz ove vizure još uvek ne mogu da definišem šta je to ovaj film izgubio u međuvremenu. Naravno, i ja sam bio drugi čovek kada sam ga gledao, ali neverovatno mi je da toliko izgubi na kvalitetu. Biće da mi je kao malom činjenica da partizani nisu goodie two shoes delovalo kao senzacionalno otkriće i da su mi scene seksa delovale šokantnije.

Ipak, kada se ideološka provokativnost i ekskluzivnost scena seksa ostave po strani, SAMO JEDNOM SE LJUBI je jedan osrednji film koji se besramno oslanja na razne art house tradicije koje mahom neuspešno simulira. Ono što mu je saving grace, jeste to što je evidentno da je snimljen u najboljim danima SFRJ filma i ima izvesni tehnički nivo koga danas više nema, u svim domenima, od glume do fotografije i scenografije.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 25, 2008

TRES DIAS F.

Pogledao sam TRES DIAS F. Javier Gutierreza, courtesy of Ginger.

Reč je o vrlo zanimljivom filmu prepunom paradoksa. Naime, ono što sam prebacivao EDEN LAKEu i još nekim nedavnim naslovima, u ovom filmu nije problem. TRES DIAS ima vrlo razvijenu unutrašnju logiku i štaviše ima vrlo razuman ideološki stav.

Na početku filma se uspostavljaju propozicije Gutierrezove psihološke laboratorije - vlast je objavila da će za tri dana doći do smaka sveta usled udara ogormnog meteora. Lokalni gubitnik, moler odlazi sa majkom da se pobrine za bratovljevu decu. Majka naime strahuje da bi deci mogao da naudi serijski ubica koga je njegov brat strpao u zatvor a koji je sada na slobodi jer je usled raspada sistema ekipa iz zatvora izašla na slobodu.

Od te tačke se razvija zanimljiva psihološka igra koja je svakako manje zanimljiva od većine drugih priča koje bi se mogle razviti u miljeu sveta kome je ostalo još tri dana (a da svet to sazna, to je najmanje uverljiv deo priče, ali čini mi se da to prosto može gledati kao datost). Naime, igra je zanimljiva zato što je igraju dvojica psihotičara od kojih je jedan serijski ubica dece, dakle izopačenik ozbiljnog kalibra a drugi je čovek koji boluje od još teže psihoze tzv. “normalnosti”. I jedan i drugi planiraju da do kraja sveta dovedu do ekscesa svoju psihozu. Ubica želi da ubija decu i da se sveti, što mu je u uređenom svetu bilo onemogućeno, a gubitnik želi da bude “normalan”, da se ništa ne menja i da celu stvar privede kraju.

Međutim, kako ga situacija sa ubicom dovodi u sve dramatičnije pozicije a smak sveta se bliži, tako i “normalni” počinje da se ponaša sve hrabrije i da, prekasno, shvata kako može da promeni okolnosti u kojima živi, recimo da izjavi ljubav svojoj trudnoj komšinici, ili da ponovo zasvira gitaru, što je naravno patetično i banalno, ali je na nekom suštinskom nivou istinito. Isto tako, psihopatin eksces ga dovodi i do toga da pored hrabrosti otkrije i upornost sa kojom se trudi da sve vrati u normalu. Konačno, okolnosti razrešavaju i činjeničnu prirodu njegove traume iz detinjstva.

U tom smislu, najzad imamo film u kome se čovek koji je patološki “normalan” i realan najzad ponaša kao što bi se većina ljudi ponašala suočena sa apokalipsom. Gotovo sam siguran da bi nastupili dani lažnog pokajanja, emotivnih izliva pred porodicom, pokušaja da se simulira normalnost kako bi se prikrila histerija pred neumitnim krajem a da bi se samo mali broj ljudi prepustio incestu, pljačkanju, drogiranju i pravljenju nereda. Mene su dramatični događaji iz 1999. ubedili da je istinski odgovor na opasnost velikih razmera zapravo mir, spokoj, solidarnost. I to se negde oseća u ovom filmu.

I zato je TRES DIAS dragocen film pošto nastupajuću apokalipsu tretira pametno.

E sad, ono što je u neku ruku problem ovog filma jeste to zanimljivo psihološko profilisanje, logika priče i sve ostalo što je ovde dobro nisu primenjeni na nešto što već nismo videli milijardu puta. Ako bi se izuzeo taj dragoceni dopunski kontekst, TRES DIAS nije prvi film koji smo već gledali milijardu puta i po svom hardveru nam ne nudi nešto što bi ga izdvojilo. To što su sve te obavezne figure (bez previše žanrupa) date u jednom posebnom kontekstu ne čini ih iole gledljivijim. Štaviše, iako više volim žanr, mislim da je ovakvu slične priču Techine mnogo bolje obradio u svom filmu LES EGARES, upravo zato što mu je art house pristup dao više slobode. Što se zanata tiče, ja odavno propovedam da su Španci, u najboljem mogućem smislu, najbliži Americi od svih Evropljana i to se ovde vidi, iako je Guiterreza malo ponela emocija kad je reč o kolorkorekcijama.

U tom smislu, TRES DIAS je zanimljiviji za diskusiju nego za gledanje, no u krajnjoj liniji, lepo je da se pojavi film koji je bar za nešto zanimljiv, a ovaj svakako jeste.

* * ½ / * * * *

Monday, November 24, 2008

ROBOT JOX

Pogledao sam ROBOT JOX Stuarta Gordona, sa zakašnjenjem, velikim zakašnjenjem. Reč je o filmu koji suštinski potiče iz iste berbe kao i Manoogianova ARENA, tisti je producent i okolnosti snimanja u Italiji, i ponovo je reč o jedno bezobraznom i efektnom B-filmu. ROBOT JOX se sasvim jasno nadovezuje na dve histerija svoga doba. Jedna su Transformersi, druga su japanske mecha anime.

I u ovom filmu Gordon ima dovoljno muda da zaista smesti ljude u velike robote i da se priča dešava u postapokalitičnom svetu u kome se umesto ratova sukobi rešavaju kroz borbe ogromnih robota. U filmu suštinski postoje dve borbe robota, sve ostalo je priprema za borbu, intriga, dileme glavnih protagonista, i sve ove dramske deonice su urađene vrlo mišićavo i efikasno sa dosta campy energije. Štaviše, Gordon i scenarista, inače SF pisac, Joe Halderman stvaraju prilično zanimljiv koncept postapokaliptičnog sveta, u kome su zaraćena dva bloka, to jest dve konfederacije država od kojih je jedna slična NATOu a druga Varšavskom Paktu. iako se ne vidi kako se živi u ostacima Varšavskog, prikaz zapadne konfederacije je izrazito antiutopijski,

Što se samih borbi robota tiče, prijatno su me iznenadile. Ima dosta stop-motion animacije. Stop-motion me je obradovao jer borbe zaista podsećaju na one stop-motion animirane filmove sa igračkama, tipa Lego kockama i sl. Pošto me ionako ništa ne može uveriti da gledam stvarne robote koji se biju, ova stop-motion koncepcija daje svemu jednu arty dimenzija, gotovo arkhajmovsku, i meni se to u ovom slučaju dopalo.

Naravno, nisu svi efekti stop-motion, ima i drugih, ali naročit akcenat je stavljen na borbe robota i one su stvarno sjajne. Naravno, ja volim i Bayov TRANSFORMERS ali to je već nešto drugo i ova dva filma imaju potpuno različite pristupe.

Usled kraha Empire Picturesa, čini mi se da ROBOT JOX nikada nije stigao u bioskope već se odmah našao na videu što je šteta pošto je reč o izuzetno zanimljivom naslovu koji čini Gordonov žanrovski opus još inrigantnijim i značajnijim, i to u jednom podžanru u kome se FORTRESSom i SPACE TRUCKERSima nije ostavio značajnijeg traga. Sa ROBOT JOX svakako jeste.

* * * / * * * *

Sunday, November 23, 2008

GARDENER OF EDEN

Pogledao sam GARDENER OF EDEN Kevina Connollyja, courtesy of Ginger. Pre neko veče sam, posle gledanja BODY OF LIES govorio o respektu prema Di Capriu, i evo filma u kome se pokazuje da je vrlo lucidan producent.

GARDENER OF EDEN je film koji maltene nije ni imao distribuciju, ne znam ni da li je izašao u Americi van festivala. Ipak, radi se o vrlo zanimljivom indie filmu koji je znatno intrigantniji od većine koja dobija kakvu takvu pažnju.

Kevin Connolly je ugledan mladi glumac, Di Capriov ortak koji je najpoznatiji po ulozi Erica u ENTOURAGE. On u ovom filmu ponavlja deo hemije ENTOURAGE, pre svega kroz priču smeštenu u New Jersey odakle dolaze junaci ove HBO serije a i kroz pojavljivanje Jerry Ferrare. Ovaj film je smešten u milje u kome bi junaci ostali da nisu uspeli u Holivud. Čak postoji i jedna iroonična epizoda o jednom od drugova koji nije uspeo u Holivudu i izvršo je samoubistvo.

Connolly odlično gradi atmosferu izolovane zajednice u kojoj je klasni pritisak prejak, svaka greška pri pokušaju da se ode dalje se skupo plaća i sinovi su determinisani sudbinama svojih očeva koje su jedini neomit na koji mogu da se oslone. Glavni junak je pritisnut opskurantističkom sudbim dede veterana WW2 9i oca, veterana vijetnamskog rata čija energija ga gura preko ivice vidžilantizma kada sticajem okolnosti sasvim slučajno savlada i prebije čoveka za kog se ispostavi da je lokalni silovatelj. On postaje neka vrsta lokalne zvezde i pošto je već prilično besciljan odlučuje da postane lokalni vigilante.

U toj nameri nikada ne postane previše konkretan, iako ima par akcija, međutim odlično je kako se distancira od sistema. Ono što je još zanimljivije jeste to da kako se distancira od poroka i kako je sve kritičniji prema slabostima sistema, tako svi počinju da ga percipiraju kao nekoga ko je poludeo. I on na neki način i jeste poludeo pošto se gubi ta opna koja odvaja regularnog čoveka od psihotičara.

Evidentan uticaj na GARDENER OF EDEN je TAXI DRIVER,međutim dok je Travis Bickle bio u ratu, junak ovog filma nije i jako je frustriran zbog toga. Isto tako, GARDENER OF EDEN nema tako konačan fatalistički kraj kao TAXI DRIVER i koncipiran je kao origin story za nastanak nekog vigilantea. Prava je šteta što film nije privukao više pažnje pošto bi nastavak zaista mogao da bude interesantan.

najslabiji deo filma je ljubavna priča koja je bila potrebna i potpuno je u rdu da bude između ta dva lika, ali mislim da je ženski lik žrtve silovanja dosta bledo postavljen. Iako mislim da je u redu da junakinja ne bude preeksplicitno traumatizovana silovanjem, ovaj lik je prosto suviše bled i nije jasno kakvu kopču može danapravi sa junakom koji je toliko edgy...

Connolly na planu inscenacije ne donosi ništa novo ali solidno se drži linija koje su već ranije iscrtali Scorsese i ekipa koja je usledila potom. Iako je film mogao da postane talking heads drama, Connolly to vrlo efinasno razbija na filmične segmente. U tome mu pomaže i iskusni DP Lisa Rinzler čiji je opus zaista prava mala enciklopedija američkog nezavisnog filma.

Lukas Haas je vrlo indie kao troubled glavni junak, i pruža solidnu ulogu. Ipak, sasvim je jasno zašto haas ikada nije postao headliner major filmova. Giovanni Ribisi je briljantan u liku lokalnog narkodilera i to je možda i najbolje napisan lik sa vrlo ubedljivom i autentičnom filozofijom i porodičnim fatumom. David Patrick Kelly je freaky in a good way u ulozi oca glavnog junaka.

GARDENER OF EDEN je solidan film koji ima crossover potencijal i čudno je da je tako zanemaren u indie krugovima. Kevin Connolly pokazuje potencijal kao reditelj i nadam se da će snimiti još nešto.

* * * / * * * *

Saturday, November 22, 2008

PINEAPPLE ECPRESS

Pogledao sam PINEAPPLE ECPRESS David Gordon Greena, courtesy of Ginger.

Iako je moja ljubav za Judd Apatowa osvedočena, nažalost ovaj film spada među njegova minorna ostvarenja, u rangu DRILLBIT TAYLORa. Na nivou koncepta, Apatow i njegovi saradnici iz SUPERBAD Rogen i Goldberg pišu scenario koji nežalost na konceptualnom nivou negde više za Debelog nego za američki film. Nije problem u tome što je to pseudoakciona komedija o dva stonera koji dolaze u konflikt sa mafijom i što smo to videli već milijardu puta. Problem je u tome što na kraju cele priče, film se svodi upravo na akcioni momenat koji nije previše komično koncipiran i slabo je urađen.

Slično važi i za odnose među likovima koji tek sporadično imaju smisla zahvaljujući glumačkim improvizacijama. I u tom domenu svakako James Franco odudara od nivoa koji donosi Seth Rogen, čini mi se da mu nije ravnopravan partner, a obojicu porazi favorit iz senke Danny McBride kog sam zapazio još u FOOT FIST WAY a ovde pokazuje da ima sjajan potencijal za igranje priglupih wannabe mačo gubitnika.

Dok se kako za sam film tako i za glumce čini da su autopilotu, jedini McBride pokušava da stvari pomeri korak napred.

U pojedinim deonicama, naročito kada klišei nadvladaju glumu, PINEAPPLE je prilično težak za gledanje. Tome doprinosi i skoro dvočasovno trajanje koje krasi uspešne Apatow filmove ali ovde nije bilo potrebe za tim.

U svakom slučaju, moguće je da mi je filmova ovog tipa preko glave, ošto kako rekoh to je toliko potrošena formula da je stigla i do Srbije. Koliko god neke sporadične scene bile smešne i efektne, one ne mogu da prikriju suštinsku prazninu i promašenost ovog projekta. Nauk je da se iza smeha ne može baš sve sakriti.

* * / * * * *

Friday, November 21, 2008

BODY OF LIES

ogledao sam BODY OF LIES Ridleya Scotta. Poznato je da sam ja rezervisan prema Ridleyu i da mislim da je između ova dva brata, Tony ipak tatko.

Ipak, čiča povremeno ume da ubode i to je uradio sa ovim filmom. Propast filma BODY OF LIES na američkim blagjnama je nezaslužena iako sasvim očekivana. Naprosto, film koji je po suštini svog kasta i koncepta DEPARTED - ljudi su već gledali, situacija u Iraku već notorno nije komercijalna, uostalom čak ni ipak dosta bolji i svežiji KINGDOM nije uspeo na blagajnama a BODY OF LIES je vrlo sličan i pobuđuje unfavorable osećaj deja vua u odnosu na klasik Peter Berga.

No, BODY OF LIES je onima koji vole tu vrstu filma zaista pošten fiks. Naravno, tu ima nekih naivnosti i pretenzija koje mu onemogućuju da bude remek-delo kakvo je mogao da bude, i siguran sam da će Leova romansa sa jordanskom medicinskom sestrom ili pokušaj da ubedi teroristu da je licemer, smetati manje ili više, u zavisnosti od fandoma prema žanru, ali BODY OF LIES je zreo repertoarski film koji je proizvela jedna ozbiljna mašinerija i pokazuje kako izgleda kada se mašinerija potrudi.

Iako su meni filmovi u kojima ugledni reditelji i producenti žele da snime žanrovski film to rule them all obično zlabiji od nekih off-projekata, Ridley je ovde pokazao kako može da upregne zamašne Warnerove kapacitete, i velike glumačke zvezde u funkciji svoje priče.

Iako ne mogu da kažem da sam fan gledanja Lea Di Caprija, isto tako ne mogu da osporim da on pravi zaista sjajne izbore u supermarket projekata koji mu se nude svaki dan. Slično Brad Pittu, on je sada postao zvezda-producent koja može sebi da dozvoli da radi i manje komercijalne ali kvalitetne filmove. BODY OF LIES je još jedan primer toga.

Leo vodi ceo show u to ne treba imati sumnje, ali ovaj film je starmaking rola za Mark Stronga, britanskog glumca koji je sada lansiran u orbitu ozbiljnih villaina i sledeća rola će mu biti Moriarty u Ritchiejevom SHERLOCK HOLMESu.

Kad je o politici ovog filma reč, BODY OF LIES je film koji svoj imperijalizam pre svega bazora na iskazivanju moći u domenu zanata. On se ni ne bavi time da osuđuje Arape i njihove motive, ili da pravda Amere. Njegov imperijalizam je u tome što niko ne može da snimi takav film, naročito ne protivnici i tu prosto ni nema potrebe za nekim obrazlaganjem sukoba. U tom smislu, u filmu su svi pragmatični i surovi, s tim što su Arapi na neki način u snažnijem dodiru sa Iskonom za razliku od glavnih junaka pa odaju utisak da su opasniji negativci.

Dakle, BODY OF LIES je po svojoj supstanci naprosto propaganda i dokaz superiornosti jedne sile nad drugom, i to više čak ni ne mora da govori kroz sadržaj. U tom smislu sve je jasnije zbog čega sve kinematografije zemalja koje pretenduju da budu imperija tako uporno prave filmove o tajnim agentima, borbi protiv terorista koji su tako epigonski u odnosu na Ameriku, to je naročito slučaj sa Francuskom i Rusijom. Očigledno je da su filmovi ovog tipa pre svega pokazatelj moći. I u tom smislu je zanimljivo kako ih Rusi i Francuzi prave sve bolje i bolje.

BODY OF LIES je kako god bilo, zanimljiv, groovy akcioni film za odrasle, ali ne previše odrasle.

* * * / * * * *

Thursday, November 20, 2008

SZABADSAG, SZERELEM

Pogledao sam mađarsku pseudo-istorijsku melodramu SZABADSAG, SZERELEM Krzistine Gode, povratnički film čuvenog holivudskog producenta Andy Vajne i još čuvenijeg holivudskog scenariste Joe Eszterhasa.

Ovaj film je vrlo zanimljiv pošto je reč o klasičnom propagandnom filmu kakvi su kod nas snimani tokom šezdesetih i sedamdesetih, naivnom pravljenju istorijske freske od događaja iz 1956. godine. Pošto je sasvim jasno da je film suštinski pravljen za izvoz pod naslovom CHILDREN OF GLORY, tako ću ga i nazivati u daljem tekstu.

U zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, poznat je trend pravljenja antikomunističkih filmova u socrealističkom maniru. Praktično, posle propartizanskih partiozanskih filmova u Hrvatskoj su recimo počeli da nastaju antipartizanski patizanski filmovi. Pošto Mađarska nije imala iskustva sa spektaklom titoističkog tiopa, sasvim je jasno kako je kod njih ovakva forma kao CHILDREN OF GLORY uopšte mogla da prođe u današnje vreme.

S jedne strane imamo apsolutno pojednostavljenu i infantilizovanu situaciju između zlih Sovjeta, njihovih mađarskih marioneta s jedne i mladih mađarskih patriota s druge strane. Među patriotama se izdvaja zaljubljeni par mladog vaterpoliste, koji je nezamenjiv u mađarskoj reprezentaciji i njegove simpatije, mlade i borbene studentkinje. Ovaj alfa mužjak i ova lepa & pametna žena se spajajau što i simbolizuje veliko ujedinjenje Mađara u izbacivanju Sovjeta iz zemlje. Rastrzan između odlaska na Olimpijadu kao višegodišnjeg sna i samostalne Mađarske kao stogodišnjeg sna, mladi vaterposlista bira Mađarsku, i tek kada su stvari naizgled rešene, on odlučuje da se vrati u Bazen.

Međutim, kako vaterpolisti odlaze na Olimpijadu tako i Sovjeti ulaze u Mađarsku a dramatične scene kod kuće prikazane su u paralelnoj montaži u kojoj mađarski vaterpolisti pobeđuju favorizovane Sovjete dok kod kuće narod strada.

Krsztine Goda je učila režiju u Britaniji i ona sasvim dobro vlada spektaklom koji je potreban u masovkama a oko borilačkih scena je pomagao stari Vajnin saigrač Vic Armstrong. U tom smislu CHILDREN OF GLORY nudi prilično straightforward ugođaj partizanskog filma snimljenog 2006. godine.

Međutim, taj mindset propagandnog filma opterećenog naivnim prikazom ideala čini da CHILDREN OF GLORY odaje utisak začuđujuće zastarelog filma. Arhaizirana melodrama ponekad može da bude vrlo funkcionalna i komunikativna, setimo se uostalom TITANICa, ali problem je u tome što ne samo da je politika, odnoso pristup politici u ovom filmu arhaičan, nego se nesumnjivo oseća i da se prste upleli povratnici u Mađarsku.

U pozitivnom smislu, svakako je njihov uticaj doprineo da film bude visokobudžetni i da insistira na spektaklu. U scenarističkom smislu, jasno je da je priča konstruisana u holivudskom maniru, ne samo na nivou strukture već i na planu značenja, a naročito ako se ima u vidu političko i emotivno akcentovanje sportskog događaja što je karakteristično za holivudski high concept film kojim su se i Vajna i Eszterhas primarno bavili dok su bili aktuelni.

U tom smislu, CHILDREN OF GLORY bi se mogao smatrati jednim plitkim neautentičnim filmom koji jako podseća na projekte koje smo mi takođe imali a radili su ih ljudi koji su se vraćali u zemlju iz Amerike, tipa Dan Tanine produkcije SUTON i TAJNA MANASTIRSKE RAKIJE ili Antonijevićev SAVIOR. Ipak, razlika je u tome što su Vajna i Eszterhas svoj know how uložili u film koji je banalan, arhaična, bezvredan ali neuračunljivo gledljiv.

Iza svih ovih naslaga problema, CHILDREN OF GLORY je zaista izuzetno pitak film, i ja sam uprkos svim ovim nedostacima, uspeo da ga sa uživanjem privedem kraju. Iako je sasvim očigledno da Vajna nije uspeo da proizvede upečatljivu fresku o jednom istorijskom periodu, snimio je film koji sigurno ima perspektivu na televizijama širom sveta i na nekom low key nivou će širiti ideju koju su autori zastupali.

* * 1/2 / * * * *

KINO LIKA

Pogledao sam KINO LIKU Dalibora Matanića. Rekao bih da je to njegov najzanimljiviji film, pre svega zato što je najautentičniji na planu miljea u kome se dešava a zatim i po tome što od svih njegovih dosadašnjih filmova ovaj ima najživlji rediteljski postupak. Čini se da se u ovom filmu Matanić najzad opustio i u domenu kastinga i u domenu kadriranja i snimio je film koji na planu rediteljskog postupka pre svega nepretenciozan.

Međutim, sam naslov KINO LIKA sugeriše da Matanić svoje junake doživljava kao materijal za bioskop, i prema njima ima gotov uniformni prezir i spremnost da ih demistifikuje i da im se podsmeva. Ovih dana baš gledam britansku seriju SHAMELESS koja ima drugačiji pristup vrlo sličnom miljeu koji je isto tako socijalna margina, sa neobrazovanim junacima, oportunistima, pokvarenjacima, ali i u tom miljeu uspeva da definiše nešto što čini određene pojedince ako ne simpatičnim a ono barem dostojanstvenim. Toga kod Matanića nema, njegovi junaci žive svoje živote bez potrebe da išta iskomuniciraju publici, što je dobar koncept i sasvim je legitiman, ali na kraju svega ipak se oseća kako u priči postoji neka artificijelna melodrama, da u tom konceptu Matanić ne ide do kraja već ostaje na pola puta. Dakle, odsustvo komunikacije sa publikom nedostaje baš zbog toga što sama priča nije toliko distancirana, i što Matanić pre ili kasnije ne odoleva a da ne se ne okuša u konvencionalnom filmu, i tu sve pada.

Isto tako, izvesni segmenti priče ostaju nejasni, naročito priča sa bolesnim detetom koja je u svom većem delu prilično nemotivisana, niti je priroda detetove bolesti jasna, da li je reč o nečemu konkretnom ili o simbolici.

Zanimljiv je pogled na sukob između proevropskih i evroskeptičnih seljaka. Evroskeptike predstavlja najobrazovaniji seljak, lekar, koji je očigledno nacionalista na staroj liniji HDZa dok proevropsku ekipu predstavlja naivni seljak koji ima i naivnu oportunu ideju progresa. Iako je HDZ danas proevropska stranka u svom heydayu predvođen Franjom Tuđmanom bio je izrazito evroskeptičan, a danas tu liniju drži mala stranka Ivića Pašalića koja nastavlja Njofrin legacy.

Kad je o kadriranju reč, Matanić koristi dosta pokreta kamere, snimanja iz ruke, praćenja junaka dok se kreću kroz priču, i time postiže priličnu dinamiku koja je u njegovim ranijim konvencionalnije kadriranim filmovima bila odsutna zbog statičnosti. Čini mi se da su recimo autori serije VRATIĆE SE RODE pokušavali da postignu taj vibe sa dosta steadicam shotova ali ovde je to ipak povezano sa smislenijom pričom.

Negde oko polovine filma, priču počinju da opterećuju matanićizmi, neke potpuno besmislene žanrovske kontaminacije, avangardni touchevi i niz nepripremljenih preokreta. Isto tako, negde oko polovine se oseti da Matanić ne zna tačno kuda je krenuo sa ovom pričom.

Ipak, sve ono što je interesantno u ovom filmu je sasvim dovoljno da se KINO LIKA ne može tako lako otpisati. Ovaj film je još jedan primer kako je hrvatski film počeo na neki način da se približava svom nacionalnom biću u smislu artikulisanja problema zajednice, dočim se srpski film od toga udaljava. Iako na kraju ovog filma, Matanić ne uspeva da artikuliše jasnu poentu, a čini mi se da je njoj stremio, naročito u završnici, KINO LIKA u svojim zanimljivijim delovima izgleda kao intrigantan hrvatski slice of life film.

Iako sam od početka smatrao da je Matanić prilično slab potencijal, i iako KINO LIKA taj utisak nije promenila, činjenica je da je sa ovim film on zreliji i zanimljiviji nego pre. To je takođe jedna od karakteristika savremenog hrvatskog filma, a koja se ne vidi samo kod Matanića nego i kod Brešana a to je da reditelji iz filma u film napreduju i sazrevaju. Od ovogodišnje hrvatske ponude pogledao sam dva filma, KINO LIKU i NIJE KRAJ i oba su bila zanimljiva, a koliko vidim to uopšte nisu bili filmovi koji su dominirali Pulom i sl. Sad svakako da mi preostali naslovi iz ovogodišnje hrvatske ponude deluju još zanimljivije.

* * ½ / * * * *

Tuesday, November 18, 2008

L' AVOCAT DE LA TERREUR

Pogledao sam L' AVOCAT DE LA TERREUR Barbeta Schroedera, courtesy of Ginger i oduševljen sam.

Ne samo da je Schroeder napravio najkompletniji pogled na Jacques Vergesa (a nije prvi koji je to pokušao da uradi), nego je uspeo da zaista zarobi tu erratic atmosferu thirdworldisma u Evropi od pedesetih pa sve do kraja osamdesetih.

Ništa što se danas dešava na planu politike i terorizma nije suštinski novo, izuzev masovne spremnosti arapskih terorista da se žrtvuju. Štaviše, svet je u određenim periodima kao što pokazuje ovaj film imao čitavu mrežu najrazličitijih ideoloških koncepcija čije su se energije slivale u jednu veliku antiimperijalističku pesnicu.

Verges je bio u centru tog vrtloga zbog sme prirode svoga posla. On je na sudu branio ljude sa prve linije koji su obavljali terorističke zadatke, ali je isto tako bio i posrednik između odmetnika i zapadnih vlada i osmišljavao je pravne moduse ispunjavanja raznih ciljeva.

Schroeder je od jedne poznate priče ponovo uspeo da napravi uzbudljiv narativ. Političku priču koju manje-više svi znamo obogatio je intenzivnim ljubavnim pričama od kojih Verges nije prezao ni u najdramatičnijim situacijama, ili suočen sa najnezgodnijim ljudima kao što je recimo Carlos Šakal.

Isto tako Schroeder je imao priliku da snima visokobudžetni dokumentarni film tako da je zaista mogao da poseti mnoge lokacije i ljude, među kojima su najzanimljviji svakako visoki funkcioneri Crvenih Kmera, a među njima i Brat #2 lično.

Ipak, moj favorit je stari švajcarski nacista Genoud koji je u svojoj istrajnoj borbi zanacistčku stvar, smatrao da su Arapi nasavljači Hitlerove politike protiv Jevreja i bio je umešan u finansiranje Palestinaca kao i odbrane nacističkih zločinaca na sudu.

Svakako, za nas je zanimljiva i Neda Vidaković. Jedan moj poznanik je poznaje tako da ću se uskoro javiti sa detaljnijim backgroundom od ovoga što nudi film. Gde je akcija, tu su uvek i Srbi. Inače, svojevremeno sam upoznao pilota koji je vozio avion kojim je Carlos napustio Beograd. sa njim, Nedom, dolascima Abu Nidala u SFRJ, itd. mislim da već ima dovoljno materijala za dokumentarac o ulozi SFRJ u arapskom terorizmu.

Ljubitelji teorija zavere će naročito uživati kad vide da se u filmu, na sve ovo još pominje i jerusalimski muftija.

* * * * / * * * *

Monday, November 17, 2008

EDEN LAKE

Pogledao sam EDEN LAKE Jamesa Watkinsa, courtesy of Ginger.

Ovaj film je stigao do mene sa dosta hypea. Ali, nažalost, don't believe the hype.

U ovom filmu postoje neki zanimljivi koncepti, neke ideje koje su mogle biti osnov nekog zanimljivog filma, to priznajem. Isto tako pruznajem da James Watkins ima potencijala da bude solidan reditelj žanrovskog filma. Ali, ti potencijali su u ovom naslovu ostali neostvareni.

Kad je reč o zanimljivom konceptu, ideja je da se pomeša backwoods chase slasher sa time da su deca negativci, sa svim onim potencijalom koji u tome postoji, da se sukobe klase kroz to što su žrtve viša a napadači niža klasa, i da se sve to u pojedinim deonicama naizmenično ajaizuje i hanekeizuje, sa sve twist završnicom u kojoj sistem kazni žrtve jer sistem čine roditelji koji su raspustili decu.

Ovo je odličan koncept. Film međutim govori o dvoje nedužnih, neupečatljivih ljudi iz sredje klase koje u nekoj neobjašnjivo beskrajnoj šumi maltretira grupa tinejdžera koji se ni po motivima ni po načinu mučenja ne razlikuju od mase zlih nemotivisanih provincijalaca koji napadaju putnike namernike inače u filmovima. dakle, motiv da su to klinci je neiskorišćen. Njih sticajem okolnosti igraju mladi glumci ali se po ponašanju ne razlikuju od nekih potencijalnih odraslih negativaca.

Backwoods slasher je dosta aljkavo postavljen, ne na nivou ame egzekucije već u konceptualnoj neveštini ispunjavanja vremena. Likovi naprosto mehanički bivaju uhvaćeni, i uspevaju opet da pobegnu, šuma je beskrajna, nema izlaza, junaci nemaju čemu da se nadaju, a samim tim i gledalac gubi interesovanje jer gleda jednu sizifovsku slasher situaciju.

U likovima se ništa naročito ne prelomi, čak ni ona konvencija da se smene uloge lovca i lovine nije konsekventno realizovana.

Klasni sukob nije dovoljno objašnjen, izuzev kroz kranje ogavan kulturrasistički prikaz naroda koji je izrodio takvu decu. isto tako, između junaka nema autentične klasne tenzije, niti ima suštinskog nerazumevanja (ono je zamenjeno nemotivisanošću), niti ima klasnog sukoba (on je zamenjen klišeom).

Konačno, preokret sa porodicama je trebalo da bude osnov filma a ne twist ending. Tretirajući ga kao twist ending, Watkins jdan potentan koncept ne samo da podređuje najotrcanijem klišeu jednog vrlo banalnog podžanra, već se čini da ni sam nije svestan pregnantnosti ideje koju je napipao i da je za njega ona tu više radi ironije nego zbog svoje znakovitosti.

* * / * * * *

Saturday, November 15, 2008

DONKEY PUNCH

Pogledao sam DONKEY PUNCH Olivera Blackburna, courtesy of Ginger.

Ovaj film počne vrlo zanimljivo, sa vrlo efektnim prikazivanjem provoda raspusne britanske omladine po Majorki, ali onda kada krene da se dešava ono zbog čega gledamo film a to je stradanje devojke za vreme seksa i dileme šta i kako sa njom, priča počinje da se raspada.

Odjednom sva ta efektna postavka pada u vodu i film se pretvara u jedan vizuelno kompetentan ali potpuno isprazan, čak i infantilan pseudotriler. To što su junaci ništarije bez ikakvih naročitih vrednosti ne mora samo po sebi biti problem. Međutim, kada devojka nastrada od donkey puncha za vreme seksa, sva ispaznost tih junaka izlazi na videlo. Odjednom se ispostavlja da je gledaocu potpuno svejedno šta će se sa njima desiti, da njihova sloboda nije nikakav ulog, da svet neće biti uskraćen time što će neko od njih završiti na robiji. Štaviše, njihovo ponašanje je takvo da ni sam strah od zatvora kao takvog ne igra. Čini se čak da bi nekima od njih zatvor dobro došao. Štaviše, neki od ovih karaktera deluju da im susreti sa policijom nisu strani. U tom smislu, DONKEY PUNCH ne samo da nema ubedljive junake koji će se povezati sa gledaocem nego nema ni do kraja definisane ljude iz miljea kojima je ubistvo strano.

Međutim, ako izuzmemo postavku karaktera koja onemogućuje ne samo identifikaciju nego ni uspostavljanje bilo kakvog odnosa, Blackburn i Bloom u scenariju gube i ono što je ključni adut ovih filmova o leševima kojih se treba rešiti, a to je moralni highground junaka. Ne samo da na nekom emotivnom ili intelektualnom nivou gledalac ne brine za ove junake, nego ni sama priča objektivno nije previše smislena. Cela situacija se otvara sa ubistvom iz nehata i pozicijom u kojoj su svi zajedno manje-više nedužni. A onda Blackburn potpuno artificijelno pokušava da raslojava likove. Neki od njih postaju neobjašnjivo zli i gori od drugih. Likovi upadaju u potpuno neopravdane napade histerije a neka od daljih ubistava iz nehata su potpuno nemotivisana.

Iako se može reći da je eto nešto tako iznnađujuće i traumatično kao što je smrt devojke od donkey puncha probudila nešto u junacima po čemu je počelo da se poznaje da li su suštinski dobri ili ne, i da se likovi zato raslojavaju, ipak bilo je potrebno još dosta motivacije za neke akcije koje nastupaju kasnije.

DONKEY PUNCH sve vreme na sve to još pokušava da bude ozbiljan, tako da čak nema ni crnohumornu crtu kao VERY BAD THINGS i njemu slični naslovi o odbacivanju leša koji uvek mogu da se oslone na samu apsurdnost ili ekstremnost situacije. Štaviše, da Blackbun nije tako ozbiljno počeo film, da je sve od početka bilo žovijalnije, dalja psihološka naivnost bi se lakše podnela.

Ono što je vrlina filma DONKEY PUNCH je odlična fotografija i solidna režija, kao i izvesna dinamičnost događaja. Naravno, to što se nešto stalno dešava ne znači da film nije povremeno dosadan ali ta dosada ne proističe iz sporosti ili odsustva dešavanja nego iz banalnosti radnje koja je poverena junacima.

Ipak, DONKEY PUNCH je pristojan debi za Olivera Blackburna koji ima dar za pravljenje atraktivnih filmova i u budućnosti bi mogao biti solidan profi. Ono gde je njegov film pao su ipak elementi koji se inače ne sreću često i koji su karakteristični za vrhunske majstore.

* * ½ / * * * *

WHILE SHE WAS OUT

Bio sam raspoložen za jednoiposatni žanrovski fiks i pomislio sam da bi film WHILE SHE WAS OUT mogao biti to. Susan Montford sam znao kao producenta ne uvek uspešnih ali svakako zanimljivih žanrovskih eskapada a ime Guillerma Del Tora na špici mi je obećavalo da bi ovo mogao biti neki zanimljiv low-profile projekat.

Međutim, WHILE SHE WAS OUT je film posle koga se čovek zaista divi srpskoj žanrovskoj sceni koja koliko god da je provincijalna u odnosu na svet i tek u povoju, ipak sebi ne bi dopustila ovakav fijasko kakav su dopustili ne samo ozbiljni producenti i glumci, već i neko kao što je Del Toro. Potpuno je neverovatno da neko na američkoj žanrovskoj sceni razmišlja u pravcu ovakvog filma. Ne zato što je ideja generic, ili zato što je loše realizovana, nego nije jasno u kojoj je fazi uopšte ovaj projekat pokazivao bilo kakvu perspektivu.

Postoje oni filmovi za koje se kaže da se u njima krije dobar film, ali da eto nije izašao na videlo. U ovome što su se autori WHILE SHE WAS OUT odlučili da snime, gotovo da uopšte nema filma a nekmoli dobrog.

Da li je bilo potencijala u ideji da se Kim Basinger konfrontira sa grupom huligana po napuštenim delovima i periferiji neke američke varošice. Ne previše, i ne za neki naročit film. Ali ni taj mizerni potencijal u ovom filmu nije ostvaren zato što se priča mahom bazira na sakrivanju, a sve snima reditelj koji ne ume da reši pitanja akcije i napetosti, dok je dosta akcentovana psihološka pozadina enigma ne samo za neveštu rediteljku nego i za pisce scenarija koji su likove očajno postavili.

I to sve zajedno ne bi bilo tragično, bio bi to još jedan besmislen film, kada ne bi dolazilo od ljudi koji se proglašavaju kao da su neka žanrovska avangarda, zvezde koje ipak koliko-toliko imaju izbora, producenti koji rade ozbiljne projekte. Zar zaista nisu umeli da prepoznaju koliko je ovo prazan komad? Zar zaista nisu imali ništa bolje u ponudi?

Friday, November 14, 2008

THE APPLE

Pogledao sam mjuzikl Menahema Golana THE APPLE. Golan je kao vlasnik kuće Cannon bio poznat kao otac 80s exploitationa, ali je neretko upravo baš ova kompanija pokušavala da se etablira i na art tržištu. I sam Golan je posle početaka vezanih za neke prilično solidne žanrovske filmove pokušavao da koketira sa artom, naročitop u periodu svoje najveće moći.

Kompanija Cannon je nesumnjivo jedna od retkih filmskih kuća u poslednjih 30ak godina koja je zaista uspela da bude profilisana i da pod svojim logom zaista nosi neki identitet filma. Samo su kuće poput New Line ili Miramax uspeli da se približe takvoj profilisanosti a da istovremeno rade zaista raznovrsne filmove. Na Internetu sam viđao sajtove koju su osvestili značaj kompanije Cannon i mislim da bi neko kao što je Dath Wish mogao da napiše knjigu o njima za doktorat. Uostalom, sada u Srbiji imamo dostupne ljude koji su u nekoj fazi sarađivali sa Cannonom poput Đorđa Milićevića ili Slobodana Šijana.

Kao i u akcionom žanru, tako je i artu, Cannon biop sklon produciranju ekscesa i pokušavao je da ide do ekstrema kako bi atrakcija bila što veća.

THE APPLE je u tom smislu bizaran film pošto je reč o atipičnom, suštinski midnight movie mjuzilu koji na tragu naslova kao što je pre svega PHANTOM OF PARADISE pokušava da ispriča bajku o mladim muzičarima anđeoskog talenta koje pokušava da proguta demonska korporacija.

S jedne strane sam žanrovski profil ovog mjuzikla u muzičkom smislu je bizaran. Demonska muzika je neki glam rock sa elementima disco tradicije, dočim je anđeoska muzika akustičarski pop. Dakle, moglo bi se reći da THE APPLE svesno vrši neku vrstu temporalnog izmeštanja svoje priče, ne samo denotativno (pošto se film dešava u anmtiutopijskoj budućnosti 1994.) već i konotativno pošto se ne vezuje za neki aktuelan muzički žanr ili projekat (kao što su pre radili u TOMMYju ili potom u BREAKIN').

U tom smislu, THE APPLE zaista mora snažno da se bori za opstanak jer iza sebe nikakav ready made muzički koncept i nema oprosta za slabosti.

Campy postavka sa snažnim religijskim tonovima naravno sama po sebi čini da se THE APPLE kreće po klizavom terenu. U trnutku izlaska, film je bio potpuno odbačen kao koještarija. Ipak, iz današnje vizure, pre bi se reklo da je reč o zanimljivom neuspehu koji je bio znatno ambiciozniji od većine muzičkog filma ili mjuzikla svog vremena.

Pre svega, Golan u maniru vrhunskog eksploatatora sjajno koristi nemačke lokacije kao neku vrstu futurističkog seta. Nemačka arhitektura sedamdesetih zaista deluje krajnje atipično i strano.

Na nivou dizajna i kostimografije, Golan insistira na tome da je estrada budućnosti sleazy a da je represivni režim sličan nacističkom. Pozitivni junaci su s druge strane ili relikt prošlosti, poput hipi komune koju predvodi Joss Ackland ili su u vanvremenskom džinsu kao skromni glavni junaci.

Pretencioznije religiozne deonice su urađene u campy psihodeličnom maniru, a pomaže im to što je reč o dijegetičkom mjuziklu sa sasvim solidnim numerama.

Po pretencioznosti, reklo bi se da Golan dosta duguje američkim SF filmovima sedamdesetih poput LOGAN'S RUN ili SOYLENT GREEN nego rock mjuziklima čijim se stilemama u suštini služi. Stoga, smatram da se sreća ovog filma preokrenuti da je Golan imao neku pop zvezdu koja bi se pojavila u glavnoj ulozi i rešila muzička pitanja, ili barem da je film radio neki kredibilniji reditelj a ne on, već tada etiketiran kao bestidni izraelski eksploatator.

U svakom slučaju, THE APPLE je za ljubitelje žanra vrlo zanimljiv film i naslov vredan pažnje.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, November 13, 2008

UNACCOMPANIED MINORS

Pogledao sam UNACCOMPANIED MINORS Paul Feiga, courtesy of Ginger. Paul Feig je jedan od najznačjnijih reditelja televizijskih komedija u Americi, poznato po svojoj vezanosti za kultnu seriju FREAKS AND GEEKS a kasnije i za ARRESTED DEVELOPMENT.

Njegov bioskopski debi je jedan od onih dečjih filmova koji iz nekih neobjašnjihih razloga nije uspeo kada je izašao u bioskope. Doduše, ovde svbakako ne govorimo o filmu formata kao što je CITY OF EMBER, ali s druge strane reč je o zabavnom filmu za publiku koju čine deca u fazi latencije.

Film je smešten na jednu lokaciju i to je aerodrom na kome su letovi obustavljeni a mi pratimo avanture nekoliko neposlušne dece koja putuju bez roditelja.

Paul Feig solidno radi komediju, ali kad je reč o drugim cartoonish avanturama, tu je pitomiji nego što bi se očekivalo od ambicioznog dečjeg filma. Postoji nekoliko set-piece situacija koje su bile potentne a realizovane su tek solidno. Ipak, celu stvar popravlja DP Christopher Baffa koji je celu stvar snimio vrlo glossy i učinio da izgleda još ambicioznije.

Feig izvlači maksimum iz glumačke podele i šteta je što scenario nije ponudio još neka zanimljiva rešenja, kako bi Feig mogao da pokaže još više u onome što najbolje radi. Međutim, na kraju, kada se sve sabere, iako UNACCOMPANIED MINORS nije ekspozivni debi koji se očekivao od Feiga, svakako jeste reč o natprosečno kvalitetnom holiday filmu koji će imati dug rok trajanja na DVDu i televizijama.

* * * / * * * *

Tuesday, November 11, 2008

EXTENSION DU DOMAINE DE LA LUTTE

Pogledao sam Philippe Harelovu ekranizaciju Houellebecqovog romana EXTENSION DU DOMAINE DE LA LUTTE.

Hm, moram priznati da sam ja jedva pogledao ovaj film za tri dana. Forma sa toliko upliva naratora, i to čak dva naratora, jednog u liku generalnog pripovedača i drugog u liku glavnog junaka, sama po sebi nije ni nezanimljiva niti strana evropskom art-filmu, ali teško funkcioniše u filmu koji traje 115 minuta.

Uostalom, ima dosta baš francuskih filmova koje volimo a kod kojih je omniprezentan naratore, setimo se recimo ranih radova Gaspara Noea, ali tu se radilo o filmovima koji su najduže trajali sat i po. Film od skoro dva sata teško da može da funkcioniše u toj formi.

Ukoliko se apstrahuje to što je skoro nepodnošljiv za gledanje, ovaj naslov je paradoksalno meni kao filmofilu dostojan poštovanja pošto stoji kao jedan dosledno napravljen artefakt. Sve ono kako zamišljamo francuski art film maltene postoji u ovom filmu. Ponekad mi se učini kao da je ovo Tarantinov film u kome pokušava da ispuni konvencije francuskog art filma.

I na tom nivou artefakta, ovaj film u meni budi neku vrstu perverznog poštovanja. Ne mogu da kažem da bih ga opet rado gledao ali ga nesumnjivo izuzetno poštujem jer je uspeo da na jednom mestu ostvari sve strahove koje imam od francuskog art filma.

Jedina vrlina francuskog art filma koju u sebi nosi to je relativno dobra ilustracija atmosfere. Kome je to dovoljno možda može da uživa u ovom filmu, meni nije.

Kad je reč o poređenju romana i filma neću da se upuštam u to. Ja sam drugačije zamišljao likove i stuacije, ne samo konkretno nego i u konotativnom smislu, no Harel ima legitimno pravo na svoju viziu, naročito jer je i sam pisac učestvovao u radu na scenariju.

Što se samog sadržaja tiče, Houellebecq je težak za ekranizaciju zbog toga što njegovi romani imaju priču i naizgled su podatni za ekranizaciju, međutim njihova snaga nije u priči već u nadgradnji priče kroz niz antidramskih detalja. Isto tako, on je jedan od retkih evropskih pisaca čiji je maltene kompletan opus ekranizovan a da za te filmove niko ni ne zna jer su minorni. Očigledno je da njegov opus snažno privlači filmaše.

U Harelovom slučaju, reditelj je pokušao da očuva Houellebecqovu nadgradnju priče kroz napadne voiceovere, pa je u tom smislu meni ovo ipak doslednije od nemačkog filma ELEMENTARLICHEN ili kako se već zove.

No, zaista film treba gledati na svoju odgovornost.

* * 1/2 / * * * *

Monday, November 10, 2008

THE COTTAGE

Pogledao sam THE COTTAGE Paul Andrew Williamsa. Sticajem bizarnih okolnosti pogledao sam i njegov prethodni, inače potpuno različit film LONDON TO BRIGHTON koji je u suštini bio socijalna drama sa tragovima nekog spooknessa pe svega u liku mistifikovanog gangstera pedofila.

Međutim, dok je LONDON TO BRIGHTON u najboljem slučaju bio jedan polovičan film, THE COTTAGE je bestidan oportuni promašaj u kome je Williams pokušao da spoji slasher i krimi komediju u ruralnim okolnostima na jedan ne samo kompilatorski način, čak bi se moglo reći plagijatorski način, već kroz upotrebu postupka koji je kao takav već potpuno potrošen.

Aproprijacija detalja sama po sebi nije problem ali nekritičko rabljenje postupka koji je previše puta viđen zaista nije put do uspeha. A uspeh je jedino što zanima Williamsa sa ovim filmom, a što je najtragičnije, neka vrsta statusa mu nije izmakla u žanrovskim krugovima što je zaista žalosno.

Indie upliv u žanr je uspevao da produkuje razno smeće, no ipak neverovatno je da nešto ovakvo dobije bilo čije preporuke.

* 1/2 / * * * *

Sunday, November 9, 2008

BANGKOK DANGEROUS

Pogledao sam rimejk BANGKOK DANGEROUS Braće Pang. Sećam se koliku je senzaciju napravio njihov originalni film na FESTu, a isto tako vidim da je rimejk denunciran kao nešto najgore ikada snimljeno. Takav ishod zvuči logično ako se imaju na umu nepovoljna iskustva sa rimejkovima azijskih klasika. Međutim, možda baš zbog izrazito negativne predrasude koju sam imao, meni rimejk uopšte nije loš.

Doduše, ja sam mnogo očekivao od Pangovih, onomad u vreme tog FESTa, i original mi nije bio ništa naročito. U tom spoju izneverenih očekivanja onomad i očekivanja najgoreg sada, ja mislim da su Braća Pang napravila vrlo dostojanstven rimejk vlastitog filma.

Štaviše, ako se izuzme sasvim legitimno integrisan Nic Cage u bankoški milje, rimejk apsolutno ima atmosferu tajlčandksog filma. Štaviše, jezička barijera između stranca u gradu i domaćih je apsolutno realistična. Svi lokalni junaci su titlovani.

Kad je o akciji reč, ja sam sucker za Aziju čak i kad se rimejkuje. Ja sam čak fan i REPLACEMENT KILLERSa. Braća Pang međutim nikada nisu bili John Woo. Oni su u akciji uvek bili skloniji arty rešenjima, i tako je manje više i u ovom filmu. Ako neko očekuje tipičan azijski hitman film sa obiljem akcije, u BANGKOKu će ga relativno dobiti. Akcionih i suspense situacija ima, ali ovo nije Tsui Hark vć je aposlutno na liniji Braće Pang, sa dosta elipsi i fokusiranjem na specifične detalje unutar akcione scene. Ipak, pravi saldokusci su nagrađeni sofisticiranijom hard-R akcijom koja između ostalog uključuje amputaciju ruke i kidanje čoveka na dva dela.

U smislu pristupa akciji, Braća Pang su ostali na svojoj liniji, digli su svoj Third World cinema koncept na holivudski nivo ali nisu još uvek poklekli pred holivudskom konvencijom. I u ovom filmu to funkcioniše, i Cageu čak omogućuje da što se mene tiče ubroji još jedan krajnje atipičan i solidan žanrovski film u svoj skor.

Kad je o melodrami reč, ona je hipertrofirana, sirkovska, i to svakako može da smeta. Međutim, ni za to nije kriv Holivud. Štaviše,. Holivud bi verovatno zatomio tu melodramu koja u ovom filmu jeste bestidna i opet je apsoluno na liniji azijskog hitman filma. Koliko je KILLER patetičan, toliko je patetičan i BANGKOK DANGEROUS. Dakle, jako je patetičan. Ali, meni je i to OK, to je stvar sa kojom se računa, i koja je kako rekoh bliža originalnom miljeu nego što je krivica rimejka.

Cage je u filmu potpuno okružen tajlandskim glumcima tako da se ovaj film može čitati i kao holivudski film sniman na Tajlandu ali i kao tajlandski film sa američkim glumcem, i to uklapanje dveju kinematografija je sjajno urađeno tako da niko tu ne odskače.

Kada se sumira položaj ovog filma u širem žanrovskom kontekstu, sasvim je jasno da je reč o naslovu koji je po svom konceptu danas poprilično deplasiran jer se HK histerija završila, štaviše Holivud je sažvakao i ispljunuo nazad u Kinu najveće tamošnje reditelje, a što se hitman žanra tiče, publika sada traži nešto drugo. Međutim, sam film za to nije kriv i ja mislim da će vremenom, kada izgubi auru filma kome je zapalo da ga svi opljunu, biti rehabilitovan.

* * * / * * * *

Friday, November 7, 2008

QUANTUM OF SOLACE

Pogledao sam QUANTUM OF SOLACE Marca Forstera. Reći da je ovo novi Bond film je krajnje upitno. Tehnički, da, ovo jeste novi film o Bondu, ali suštinski revampovan, bornizovan i bauerizovan Bond više nema previše veze sa onim po čemu je Bond bio poznat. Nije problem samo u tome što više nema catchphraseova, gadgeta i glamura, nije problem ni u tome što je sve postalo previše realistično, problem je naprosto u tome što se Bond više nimalo ne zabavlja radeći to što radi.

Naravno, serija o agentu 007 je imala slične devijacije, setimo se filma LICENSE TO KILL Johna Glena, koji ja volim ali koji je nesumnjivo nastao pod optrerećujućim uticajem MIAMI VICEa. Ali, kako su se i junaci u izvornom MIAMI VICE dobro zabavljao tako se i Bond tada dobro zabavljao. Međutim, u Mannovom filmu MIAMI VICE junaci se nimalo nisu zabavljali. Sve je bilo smrtno ozbiljno, a priča je tek povremeno tome davala za pravo.

U novom Bondu se glavni junak više uopšte ne zabavlja. Šarm je nestao. Bond je postao kao Bauer i Bourne, mašina koja juri da se sveti, muči i ubija. Čak ni njegovi odnosi sa ženama u ovom filmu nemaju puno veze sa ranijim. Ovaj Bond ih ne odvodi u krevet što je šarmantan nego zato što je nezgodan i neprijatan, iako ruku na srce, odvodi ih u krevet zapravo samo zato što je to konvencija serijala. Ovakvom liku u suštini ne bi trebalo da bude do seksa i zavođenje britanske špijunke u Boliviji je potpuno van karaktera, ako ćemo realno.

Dakle, Bond više nije ono što je bio. E sad, naravno, ovo su dani nasilnog uozbiljavanja, pogledajmo strip ekranizacije. Nije neočekivano da i Bond dobije takvo čitanje. Međutim, ma koliko to ne funkcionisalo u DARK KNIGHTu, Bruce Wayne se u nekom trenutku ipak obuče u čoveka-šišmiša, dok u Bondu takvog povratka na staro nema.

Prvo, akcija je potpuno drugačija nego što je bila u ranijim filmovima. U CASINO ROYALE svi pamte onaj dosta slab rip-off parkoura koji je tada bio flavopr of the month. Već se tada osetilo da je odlazak Vica Armstronga iz ekipe doveo do toga da Bond izgubi svoj akcioni identitet. Vic je bio napravio svoje remek-delo u DIE ANOTHER DAY i možda i jeste bio trenutak da ga zameni neko nov, ali CASIONO ROYALE je bio epigonski film sa krajnje neopredeljenim konceptom akcije.

QUANTUM OF SOLACE u tom smislu barem ima koherentan koncept. Secong unit su radili Simon Crane i Dan Bradley, američki eksperti koji stoje iza raznih recentnih akcionih hitova. Crane je nominalno Britanac, ali njegov rad je kvintesencijalno američki. Bradley je stekao slavu radeći MATRIX i BOURNEa.

I njihov akcioni koncept se ovde vidi. To je dakle dosta shaky cama, dosta pseudo-realističnostio u borbi, kapoere u hand-to-hand combatu, trešenja kamere u trenutka kada neko padne ili bude udaren. Ja ne mogu da kažem da to u ovom filmu ne radi posao. Ima nekoliko sjajnih scena. Ali, one nisu u Bondovom duhu. U njima nema uživanja, preterivanja, šarma, duhovitosti. Ne, to je odmah hvatanja za gušu.

Štaviše u ovom filmu Bond gotovo da ni nema neki relativno šarmantan susret sa negativcem. Postoji jedna scena, sve ostalo je ćutanje i tuče i pretnje i maltretiranje.

Naravno, to su sve elementi koji su meni dragi ali nisu nešto po čemu se Bond izdvojio svih ovih godina. Ja sam prvi koji će uživati u takvom filmu i poznat je moj hype za naslove kao što su BOURNE SUPREMACY ili TAKEN i u QUANTUM OF SOLACE sam uživao u pojedinim deonicama, ali to nije bio Bond.

Marc Forster s druge strane je classy izvikani reditelj koji se potrudio da od QUANTUMa napravi naročit artefakt. Iako je potpuno omašio u uvodnoj sekvenci gde je umesto tradicionalnog spektakularnog, duhovitog otvaranja stavio jednu krajnje generic auto poteru, u kasnijim scenama zaista pokazuje kako pokušava da od novog Bonda napravi work of art. Naravno takva transformacija forme se jedino može definisati kao kič, ali ovaj Bond je solidan kič. Forster pomalo podseća na reditelje emisija o kulturi na RTSu koji u kadar stave neku vazu kako bi se znalo da je to emisija o umetnosti. Tako i Forster, svaku lokaciju gazi do maksimuma, da se ne zaboravi gde se film dešava, atipično miksuje ton sa čestim dugim periodima, paralelno montira tuču i operu, a zvuk je iz opere, i tako, Forster se kao stari kičlija raspojasao ovde.

Forsterov pristup dopunjen doprinosima Bradleya i Cranea odovodi do toga da se QUANTUM ne može osporiti kao loš film. Ne, film kao film je vrlo dobro urađen.

Iako je za scenario koji je ponovo radio CASINO tim jasno da pati od te raspojasane MUNICH i BOURNE ULTIMATUM strukture u kojoj se mnogo priča kad se priča i ćuti se kad se radi, i onda sve deluje nekako kvalitetnije nego što jeste jer se ozbiljno priča i ćutke radi (što nikada nije bio Bondov modu operandi), nesumnjivo je da je velika pažnja uložena u scenario.

O pažnji svedoče neke lepe simetrije u sudbinama likova, koje sada ne bih spoilovao i nesumnjiv topicality filma. U situaciji kada je u Boliviji Moralesov režim, film tematizuje pokušaj puča protivu aktuelne neimenovane vlade u kome učestvuje CIA, dok s druge strane opskurna organizacija koju predvodi Francuz ima zli plan vezan za komunalne službe te zemlje (plot negativca u QUANTUMu je jedan od pitomijih i liči kao na jednu od manjih optužbi između Mlađana Dinkića i Velimira Ilića) a to je jasna aluzija na argentinski fijasko posle privatizacije vodovoda.

Dakle, scenario je precizan i vrlo topical a topicality u tom dnevnopolitičkom smislu takođe nije osobenost Bonda iako 007 nije ni bežao od aktuelnosti.

Omaž GOLDFINGERu sa curom ubijenom crnim zlatom i Ken Adamovim setovima u završnici su odlični. Ipak, Bondov povratak na Walther PPK je apsurdan, imajući u vidu da je već u Brosnanovim filmovima promenio lično oružje. Nositi PPK danas je kao da se nosi Luger, drugo taj pištolj je kompromitovan još u vreme onog incidenta sa kraljičinim obezbeđenjem. Meni je simptično da vidim PPK u akciji ali on je u suštini zaista nešto što je dozvoljeno menjati.

Nažalost, izmenjene su neke mnogo važnije stvari koje su dovele do toga da Bond u priličnoj meri izgubi svoj identitet. No, s druge strane, ljubitelji akcije su dobili jedan solidan naslov koji nudi dosta radosti.

* * * / * * * *

Thursday, November 6, 2008

DANGEROUS PARKING

Pogledao sam DANGEROUS PARKING Peter Howitta. Reč je o autorskom, vrlo ličnom, i krajnje atipičnom naslovu za Howitta koji je pored glumačke karijere snimao krajnje mainstream naslove poput SLIDING DOORS, JOHNNY ENGLISH ili LAWS OF ATTRACTION.

DANGEROUS PARKING je film u kome sam Howitt igra glavnu ulogu reditelja koji pokušava da pronađe spokoj, usput se lečeći od alkoholizma i droge. Film je pun autobiografskih elemenata s tim što oni nemaju veze sa Howittom kao rediteljem. Naime, glavni junak je arty reditelj, zvezda britanskog filma, neko sličan recimo Terry Gilliamu. A Howitt to svakako nije. Biografski elemnti su preuzeti od Simon Brownea, preminulog pisca knjige na osnovu knjige po kojoj je film snimljen.

Howitt je upečatljiv u glavnoj ulozi i činjenica da reditelj i glumi glavnu ulogu u jednom rediteljski vrlo zahtevnom filmu jeste vrlo zanimljiva. U glumačkom smislu Howitt uspeva da donese svežinu koju verovatno neki poznatni glumac ne bi mogao. Još je zabavnije to što Howitt nema nikakav problem ni da se skine ako treba i ponaša se kao najposlušniji glumac.

U tom smislu, ako bi DANGEROUS PARKING došao u konkurenciju za neke nagrade, Howitt možda i ponajviše zaslužuje nagradu za glumu.

Što se oistaka glumačke ekipe tiče, Saffron Burrows je kao i uvek upečatljiva i ubedljiva kao i Sean Pertwee u ulozi Howittovog najboljeg druga. Svakako da bi efekat Howittove uloge bio manji da je imao slabije partnere.

Kad je reč o scenarističkom konceptu, Howitt je vrlo zanimljivo prelomio jednu vrlo jednostavnu priču, mešajući vremenske tokove kako bi prikrio jednostavnost i banalnost priče. To je vešto urađeno u smislu držanja pažnje publike ali se na kraju razaznaje osnovni problem priče koji se ne može prikrivati zauvek veštinom pripovedanja. Međutim, Howitt je u tehničkom smislu učinio sve što je mogao.

Ono što je osnovni emotivni problem u recepciji ovog filma jeste to što glavni junak ni u jednom trenutku istinski ne postaje srećan tako da samim tim njegov slom nosi manji emotivni odjek.

Na planu inscenacije, nikada nije bilo sporno da Howitt zna posao. Film je rađen u kolažnom, energičnom ključu na tragu već pomenutog Gilliama. Solidnu fotografiju u filmu pruža naše gore list Zoran Veljković koji je kod nas snimio samo jedan dugometražni film i to zlosrećnog DZIGU VERTOVA Bate Petrovića. Ipak, u Engleskoj je došao do ovog prilično ozbiljnog projekta.

Ne znam kojim putem će ići Howittova karijera posle ovog filma ali činjenica je da britanski reditelji posle malo rada u holivudskom mainstreamu dobijaju potrebu da snime lični parabiografski film o rediteljima.

* * 1/2 / * * * *

AKCIJA STADION

Vukotićeva AKCIJA STADION je nesumnjivo jedan od najzanimljivijih filmova snimljenih o Drugom svetskom ratu u SFRJ.

Ono po črmu se ovaj film izdvaja jeste pre svega Vukotićeva izvrsna vizuelna kultura. Ovaj film je vrhunski kadriran, sa vrlo preciznim vizuelnim konceptom, pokretima kamere i montažnim sklopovima koji pokazuju da je film brižljivo planiran i da je Vukotić jako dobro razumeo gramatiku savremenog filma. AKCIJA STADION je jedan od naših malobrojnih filmova koji su zaista vrhunski kadrirani i praktično je na nivou američkog filma na tom planu.

Vukotić i unutar samih scena uspeva da pruži zanimljiva mizanscenska rešenja. Primer su scene kada mlade ustaše vežbaju gađanje na živim ljudima ili sjajna, napeta scena kada mladim partizanima ne uspeva eksperiment kada prave bombe za spaljivanje stadiona.

I sama završna scena je maestralna kada se uzme u obzir kada & gde je snimana. U poslednje vreme riot scene su zasitile publiku, a ova uopšte nije monotona i u sebi ima sjajnu energiju, u koreografiji kretanja masa, pokreta kamere i montaže.

Drugi značajan segment filma je tretman nacizma. Scenario za film je pisao čuveni Slavko Goldstein, jedan od najvećih čuvara sećanja na Holokaust u Hrvatskoj. Goldstein je prethodno sarađivao sa Žikom Mitrovićem, i imao je dosta izleta na film, ako uzmemo u obzir da mu film nije izvorna vokacija.

Goldstein prvo zaista uspeva da iskaže svu monstruoznost ustaškog rasističkog projekta i njegove razmere. U jednom segmentu, on i Vukotić zaista uspevaju da naprave niz spooky scena koje svakako kultminiraju scenom upada u kuću u silovanja mlade majke. Međutim, s druge strane, Goldstein ne zanemaruje ni rasnu teoriju, deo ekipe koja se istinski ložila na to, ali ni socijalni, odnosno ekonomski momenat vezan za uzimanje jevrejske i srpske imovine, odnosno dolaska rustikalaca iz Hercegovine.

Konačno, Goldstein vrlo dobro beleži i negližozan, čankolizački odnos zagrebačke gospode prema ustašama.

U tom smislu, AKCIJA STADION, iako je reč o filmu koji se bavi vrlo konkretnim gestom otpora u ustaškom Zagrebu 1941. godine, dosta pažnje polaže u genezu nacizma i ustaštva. U ovom filmu, naravno, nema sumnje ko je negativac, niti ima ambivalencije, ali ti junaci su vrlo jasno definisani i nikako nisu amorfni kao u mnogim drugim WW2 filmovima kod nas.

Ono gde Vukotić nešto slabije kontroliše priču jeste generalna izgradnja karaktera. Iako film ima vrlo precizan pripovedački zamajac i profilisanog glavnog junaka, polaz priče je pomalo disperzivan i mnogi likovi imaju svoje arije. Ne može se reći da je film digresivan, štaviše vrlo je fokusiran, ali je naprosto raspored likova korz scene mogao biti konvencionalniji.

AKCIJA STADION je jedan od vrhunskih jugoslovenskih filmova koji zaslužuje punu pažnju.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, November 4, 2008

BORDER PATROL / SECOND IN COMMAND

Posle uživanja u all-around kvalitetnom filmmakingu Gila Kenana, odlučio sam da potpuno promenim ritam i da se sasvim uvaljam u blato uz jedan double-bill Jean Claude Van Dammea.

Reč je o novoj Van Dammeovoj DTV fazi i pogledati dva takva filma za redom je specifično iskustvo. Naime, ja kao akcioni fan stalno kukam da je akcioni žanr na izisaju, samrti ili je već mrtav, zavisno od raspoloženja. Pre svega, sve je manje naslova koji uopšte dolaze do bioskopa a postoji i izvesna kriza kvaliteta koja se usled oskudice ne prepoznaje.

S druge strane, u DTV svetu ima dosta akcije, u njoj glume akcione zvezde, neke od njih su još uvek upotrebljive, sve je to OK, ali povremeno je zaista teško snaći se unutar tog univerzuma pošto je produkcija obimna, opusi reditelja se teško prate i parametri kvaliteta su krajnje sumnjivi.

Stoga, u tom haotičnom miljeu, utisak gledanja DTV filmova je dosta sličan utisku gledanja srpskog filma. Nekako ih tretiraš kao hendikepirane filmove, pokušavaš da apstrahujepš nedostatke i raduješ se svakom dobrom detalju.Kao pasioniranom ljubitelju srpskog filma, to mi nije strano ali mi je kao ljubitelju akcijaša malo teško da te kriterijume apliciram na svoj omiljeni žanr koji je u vreme svog procvata upravo bio karakterističan po tome što je nudio zaokružena trendseterska ostvarenja.

Isto tako, gledajući Van dammeove DTV naslove, čovek razmišlja o nekim stvarima koje mu ne bi pale na pamet. Recimo, pišući o ZONI MRTVIH napomenuo sam kako je prednost tog filma što je sniman u zemlji u kojoj DTV biznis još uvek nije uzeo maha tako da ljudi sa entuzijazmom i radoznalošću rade žanrovski film. U Bugarskoj i Rumuniji to očigledno više nije slučaj. Tamo se tome pristupa industrijski. U nekim stvarima su postigli visok nivo ali su s druge strane u nogim stvarima ušli u kalup i postali jednolični. Očigledno je nestalo entuzijazma i čak je i lokalna radna snaga shvatila na kojim su granama Van Damme, Seagal i Snipes.

U tom smislu, vidljive su nevolje u novom filmu SHEPHERD: BORDER PATROL Isaaca Florentinea, u kome Van Damme glumi njuorleanskog policajca premeštenog u Teksas. Bugarska zaista ne može da prođe kao Teksas. Uprkos tome što su napravili solidnu scenografiju koja fingira Teksas, postoje putokazi, granični prelazi i sve što treba, očigldno je da lokacije ne liče na Teksas kakav poznajemo iz filmova, da nebo nema tu boju, da se ponavljaju glumci koje znamo kao ruske mafijaše iz ranijih filmova i da ne liče na Meksikance.

Siguran sam da bi u situaciji da je to prvi film koji se radi u Bugarskoj, pokušali da urade novi casting, da ne zovu usual suspectse iz svakog Avi Lernerovog filma i da bi stvari išle bolje. Ovako tačno se oseća kako čak i lokalna istočnoevropska radna snaga ima neki svoj star sistem u DTV produkciji.

Sam film je dekadentan. Pogledao sam ga iz dekadentnih poriva da bih ispratio šta novo radi Isaac Florentine, reditelj koji je privukao pažnju sa UNDISPUTED 2. Čini se da Florenbtine napreduje na Avijevoj lestvici.

Međutim, u ovom filmu on mahom ponavlja spoj dosta rutinskih dijaloških scena i akcije koja je bazirana na ekstenzivnoj upotrebi slomoa, ubrzavanja, širokougaonih objektiva i solidnih koreografija JJ Perryja (koje se u izvesnoj meri već pomalo ponavljaju).

Međutim, ostatak filma je toliko neupečatljivo režiran da akcione situacije uglavnom previše stilski odudaraju, naročito zbog upotrebe različitih objektiva. To je inače problem koji ima Isaac Florentine.

Međutim, u ranijim borilačkim filmovima tonije bilo toliko očigledno, ali u naslovu koji ima i obiman zaplet i dosta akcije, to ume da bude nezgodno.

Negativca u filmu igra Scott Adkins. O njemu sam pisao povodom UNDISPUTED 2. Nesumnjivo je da ima leading man quality. Odlično izgleda i odlično se bije. Nažalost njegov završni fight sa Van dammeom nije ništa više od OK.

Scena po kojoj će film biti upamćen je set-piece sa autobusom, u vizuelnom i rediteljskom smislu.

U scenarističkom smslu, vrhunac je svakako situacija kada van damme završi u meksičkom zatvoru. Umesto kratke pasažne scene dobijamo situaciju u kojoj iako samo noći u zatvoru, Van Damme biva primoran da se bori na zatvorskom turniru koji organizuje korumpirani warden. Ovakav detalj nema cenu.

U svakom slučaju, pre svega produkciono a ni rediteljski BORDER PATROL nije vrhunski DTV film.

* 1/2 / * * * *

Drugi film na double billu je SECOND IN COMMAND Simon Fellowsa. Ovaj film je sniman u Rumuniji, i kao po pravilu, DTV sniman u Rumuniji je bolji od onog snimanog u Bugarskoj. Ne znam šta Death Wish kaže na to.

U svakom slučaju, Fellows je reditelj koji sa filmom BLESSED nije pretendovao na DTV već na indie horor uspeh a sa novim filmom MALICE IN WONDERLAND pokušava da se iz DTVa izvuče, tako da je samim tim za očekivati bilo da njegov film prevazilazi standarde DTV produkcije.

Film je slikao Doug Milsome, DP kojije radio Cimina u poznoj fazi, a što se mene tiče, najdraža mi je njegova fotka u IF LOOKS COULD KILL. On i fellows su išli tragom serije 24, dakle sa dosta pokreta kamere, švenkova, snimanjem sa više kamera, unošenjem pseudodokumentarnosti.

Fellows je time uspeo da postigne da SECOND IN COMMAND sporadično ima film look i zaliči na bioskopski film. Iako takav tip režije ne bi trebalo da pogoduje Van dammeovoj borilačkoj personi, Fellows je pronašao ključ u kome i Van Damme može u tom okruženju da odradi ono po čemu je poznat.

Kada se tome doda sasvim pristojan siege scenario koji maksimalno koristi smeštane pirče u Moldaviju, SECOND IN COMMAND postaje zaista jedan od najprijatnijih DTV filmova poslednjih godina.

Naročita poslastica je što negativca igra Hrvat Velibor Topić koji živi & radi u Engleskoj, a znamo ga po ulozi Vijalija u Milićevom filmu ŽIVI I MRTVI. Topić je i u ovom filmu odlična faca.

* * 1/2 / * * * *

Monday, November 3, 2008

CITY OF EMBER

Pogledao sam Cinemaniji CITY OF EMBER Gila Kenana.

Puno sam očekivao od ovog filma. I moram priznati da mi je film dosta i pružio. Kenanov prethodni film MONSTER HOUSE je meni jedan od najdražih koje sam gledao u životu i to zaista jeste tough act to follow. Međutim, u CITY OF EMBER on polazi potpuno drugim putem, kako u tehničkom tako i u pripovedačkom smislu.

Dok je MONSTER HOUSE bio veseo spooky dečji animirani film, CITY OF EMBER je elegičan dečji igrani film. Taj live action momenat je naročito podvučen pošto Kenan insistira na fizičkom prisustvu scenografije u kadru. Naravno, u filmu ima digitalnih efekata, ali sve što može Kenan snima kao live action i u tom smislu CITY OF EMBER je potpuno suprotan MONSTER HOUSEu.

Naravno, Kenanovo vrlo precizno kadriranje, karakteristično za ljude koji dolaze iz sveta animacije je i ovde prisutno. Logično, nema onoliko divljanja sa kamerom kao u MONSTER HOUSE, ali što se pokreta kamere tiče, Kenan dovodi do ekstrema neke tekovine pre svega klasičnog Holivuda.

Njegov princip kadriranja u ovom filmu je više na tragu naslova kao što su LOGAN'S RUN nego Tony Scotta, s tim što je naravno sve modernizovano u skladu sa sadašnjim trenutkom. Kroz takav pristup materijalnosti scenografije i kostima i klasicističkom kadriranju, Kenan već na nivou fakture filma pokazuje kako je ovo jedna, hajde da kažem, ozbiljna priča, sa ozbiljnom poentom.

Svet u kome odrastaju mladi junaci je uzbudljiv, ali uopšte nije veseo i detinjast. Štaviše, klinci su pritisnuti tjeskobom kao u nekom Dickensovom romanu. U tom smislu, Kenan baš dickensovski stalno balansira između forme filma sa decom i filma za decu. Mislim da je upravo u toj serioznosti pristupa sakriven i razlog toga što je CITY OF EMBER potpuno krahirao na američkim blagajnama, što inače nije bilo prevelik premet analize jer je iste sedmice krahirao i BODY OF LIES što je zatim bilo predmet itekakve analize.

Slično kao i u MONSTER HOUSE, Kenan dakle snima film iz osamdesetih, s tim što u ovom konkretnom slučaju ne radi Amblin već neku vrstu ozbiljnijeg dečjeg filma, onog dečjeg filma koji roditelji malo moraju da nameću deci.

Glumci su sjajni. Devojčicu znamo iz ATONEMENTa, a i glavni momak (inema su im prekomplikovana da bih se sad setio kako e pišu) ima veliku karijeru pred sobom. Odabir dece glumaca je briljantan. Oni izgledaju baš kao ideal potrebnih klinaca za tu ulogu. I odlično igraju. U tom smislu, Kenan je zaista uspeo da in the flesh nađe likove koji su idealni, kao da ih je crtao.

Iza vrlo uzbudljive i zanimljive priče krije se ideološki momenat koji je u ovom trenutku u Americi sigurno bio primećen, i sigurno je opteretio film. Kenan naravno nije pokušavao da pobegne od ideološke implikacije, ali moguće je da je i taj segment malo iznervirao publiku. U bioskopima je W. i zaista im verovatno nije bilo potrebno da i u jednom dečjem filmu imaju politiku.

A ideološki koncept je sledeći, film je smešten u izoloani grad sagrađen kako bi sačuvao ljude od Apoaklipse (krajnje nedefinisane). Izlazak u okolinu je zabranjen. U jednom delu građanstva vlada praznoverje (slično televanđlistima) a obožavaju se Graditelji koji su napravili grad. Gradom vlada korumpirani i nekompetentni predsednik. Konačno, rok trajanja grada je 200 godina, što je direktna aluzija na srpsku državnost, dakako.

Dakle, film je ideološki vrlo pregnantan i to ne na način koji je ppularan u Americi i među family oriented publikom koja bi trebalo da ga gleda.

Prava je šteta što je Kenan sa ovim filmom izašao u tako nezgodnom trenutku, i što ovaj rad nije legitimisan velikim rezultatom na blagajnama, ali čini mi se da visok nivo ovog filma u svakom pogledu neće proći nezapaženo.

* * * * / * * * *

Saturday, November 1, 2008

BURN AFTER READING

Pogledao sam BURN AFTER READING Braće Coen.

Što se mene tiče, koliko god da neke njihove filmove volim, podjednako sam nezadovoljan skorašnjim outputom a BURN AFTER READINGsadrži neke paradigmatične nedostatke ove faze. Naime, BURN AFTER READING je, ako zanemarimo očiglednu visoku kompetenciju Braće Coen u zanatskom smislu i uticaj u Holivudu koji im je obezbedio vrhunske zvezde, na nivou nekog indie showcase filma kojim se predstavlja reditelj koga svakako na osnovu ovoga neću upamtiti, niti ću sa nestrpljenjem čekati njegov sledeći film.

Ovaj film je naprosto nezreo, na nivou scenarija je nezaokružen, u pojedinim aspektima čak i naivan u izvedbi, usled čega gubi svaku znakovitost, a na nivou farse je suviše sterilan i konvencionalan. Stoga, ja ne znam čak ni u grupu njihovih filmova ovaj spada. Svakako nije bioskopska komedija kao O BROTHER a nije ni neo noir kontemplacija kao FARGO, a ono što sigurno nije ni linija novotkrivenog patosa iz NO COUNTRY.

Štaviše, BURN AFTER READING je negde između FARGO i recimo INTOLERABLE CRUELTY, između indie mušičavosti i mejnstrim umivene komedije. Ipak, vreme ih je pregazilo i za to su sami krivi. Kada su producirali film BAD SANTA, nesvesno su snimili film koji ni sami ne mogu dadostignu a u komediju su uveli novitete koji njihov rad čine suvišnim.

Naprosto, Coenovi su do te mere uticali na mejnstrim i toliko su apsorbovani u glavno tkivo američkog filma da su se sami pretvorili u vlastite epigone.

A u voom konkretnom ostvarenju se oseća kako ni njihova vlastita podela više ne veruje u projekat. Clooney i pitt šmiraju kao nikada u karijeri, možda baš zato što im s jedne strane drago da rade sa Coenima a s druge, paradoksalno odavno nisu glumili u ovako banalnom filmu. Ma koliko to žalosno zvučalo za Coene ali i Pitt i Clooney regularno i vrlo često rade sa autorima koji su zapravo danas zajebaniji od njih.

Prošlo je vreme kada su zvezde dolazile kod Coena po edge. Štaviše, današnje zvezde poput Pitta i Clooneya sve manje i rade neku fluffy komercijalu, a i kad se radi komercijala rade sa respektabilnim rediteljima.

Stoga, naravno, kumovi američkog nezavisnog filma i ljudi koji su među zaslužnima što je došao u žižu interesovanja zaslužuju pun respekt, međutim čini se da upravo oni imaju najmanje koristi od revolucije koju su pokrenuli.

Štaviše, pozitivne promene koje su pokrenuli u Holivudu čine da su oni sami postali suvišni.

U takvom kontekstu njihov minoran film 8za razliku od ranijih) zaista nema kapacitet da na bilo koji način privuče ozbiljnije interesovanje.

* * 1/2 / * * * *