Tuesday, September 30, 2008

LA RAGAZZA DEL VAGONE LETTO

Pogledao sam LA RAGAZZA DEL VAGONE LETTO Ferdinanda baldija, courtesy of Ginger. Baldija znam kao reditelja nekih vrlo edgy špageti vesterna sa kojime je stekao kultni ststus. Ovaj naslov snimio je u poznoj fazi, kada je već zagazio u šezdesete ali je ostao obešenjak italijanskog exploitationa.

LA RAGAZZA poznat i pod engleskim naslovom TERROR EXPRESS je rape & hostage ekstravagancija koja govori o trojici protuva koji odlučuju da malo po malo uzme sve putnike jednog vagona putničkog voza za taoce i da se malo zabave sa njihovim ženama.

Međutim, upravo je silovateljski element ovog filma najbizarniji pošto su sve žene osim one koja je prostitutka tražile đavola, Naime, prostitutka tokom putovanja primi dva kilejnta ali sa protuvama neće da ima posla sve dok je ostali putnici ne nateraju kako bi smirili otmičare ali sve druge žele da imaju posla sa njima u izvesnoj meri.

Baldi prvo parafrazira STRAW DOGS sa lakomislenom suprugom jednog od putnika koja bi da se zabavi sa jednim od otmičara ali silovanjem smatra fazu kada se snošaju pridruži njegov jaran. Zatim, imamo maloletnicu oko čije nevinosti se organizuje lutrija gde otmičari i putnici (uključujući i njenog oca) bacaju kocku, da bi potom njena nevinost otišla ne srećnom dobitniku već jednom od otmičara koji uzurpira svoj dobitak, ali se njoj to bogami svidi i ona ostaje zaljubljena u njega.

Ni sam otac koji se naizgled pravi da ne želi da je razdeviči nije nevin pošto uzima kćerkin veš i nosi ga u kupe prostitutki da ga ona obuče i za vreme seksa se predstavlja kao njegova kćer.

Sasvim je jasno da već ove prepričane scene ukazuju na to da imamo posla sa sočnim exploitationom. Međutim, Baldi uspeva da ovu količinu neuverljivog uživanja u seksualnom nasilju učini relativno uverljivom i na neki način bliskom jeziku mejnstrim filma.

Iako film obiluje dugim scenama seksa, i cela dramaturgija je koncipirana tako da objasni scene seksa, Baldi nikada ne zalazi u domen porno filma, a priča na kraju čak u izvesnoj meri postaje i zanimljiva kao hendikepirani triler.

Uvek je zanimljivo kada exploitation reditelj pokušava da u prvi plan stavi ono libidinozno naličje koje postoji u većini trilera i da na njemu bazira radnju svojih junaka. Sve ono što čitamo kao seksualni podtekst kod Hitchcocka ljudi u ovom filmu rade. Ipak, baldi nije klasa kao De Palma, a verujem da ni njegovi finasijeri nisu to imali na umu već da ih je zanimao čistiji exploitation.

U svakom slučaju, za razliku od mnogih rape & mutialtion exploitationa svoga doba, Baldijev je pismeniji i razigraniji.

* * 1/2 / * * * *

Monday, September 29, 2008

ŠIROKO JE LIŠĆE

Kunac i ja smo komisijski pogledali film Petra Latinovića ŠIROKO JE LIŠĆE.

Ovo je nažalost jedini celovečernji film Petra Latinovića. Ne mogu da kažem da je on u ovom filmu pokazao neki naročit kvalitet i da je veliki gubitak za naš film što nije snimao još. Ali, s druge strane, mislim da će u ovom naslovu naročito ljubitelji horora imati prilike da uživaju pošto je Latinović, izuzmemo li čuveno klanje kod Lordana u autobusu, snimio verovatno creepiest set-piece jugoslovenskog ratnog filma. Tome svemu jako pomaže vrlo italo skor Zorana Hristića koji daje prilično onostranu atnmosferičnost.

U dramskim scenama, Latinović je prilično strejt i prilično naivan. Ovo je film lošeg mejkapa kojim su postareni glumci, film u kome ljudi kada ih neko grdi čučnu u ćošak i šćućure se, lupaju rukom u sto, zid i sl. Sve te tipične boljke jugoslovenskog filma dopunjene su krajnje slabom igrom glavne glumice koja igra mladu novinarku, mnogim opštim mestima u podeli poput Mire Banjac i prilično nesigurnim tretiranjem vremena i prostora koji se graniče sa diletantizmom.

Ako se tome doda scenario koji je u formalnom smislu nedorastao pripovedačkom zahvatu koga se Latinović dotakao, pokušaja da ukršta vremenske tokove, da pravi dve podjednako napete priče u sadašnjosti i prošlosti, i da besramno ripuje tada vrlo svež film CZLOWIEK V MARMURU, ŠIROKO JE LIŠĆE obiluje raznim nedostacima.

Međutim, s jedne strane, Latinović gomila događaje koji ipak vode priču nekuda i film zbog same količine dešavanja nije nimalo dosadan.

A ono zbog čega se izdvaja jesu hororične scene u kojima se kamera odjednom oslobađa, postaje vrlo pokretna, Zoran Hristić krene da pumpa skor i nacisti napadaju malo selo u gotovo košmarnoj fakturi. Prvo dopbro rešenje je što Latinović konstantno pokušava da prikaže nacizam kao bolet tako da sve do poslednjeg trenutka izbegava da pokaže naciste već njihov dolazak porikazuje kroz simbole, poput vihora koji podiže crnu prašinu i sl.

Međutim, kada se nacisti neizbežno pojave, ni ustašama ni Nemcima ne pokazuje lica. Vide im se samo tela kao u Tom & Jerryju što svemu daje spooky crtu Ako imamo u vidu da ustaše po dolasku u selo imaju nameru da seku jezike ljudima koji neće da odaju partizane, da kastriraju dečake i da ih bacaju sa vrha crkvenog tornja, i da sve te akcije preduzimaju, a da je potom u još jednoj sceni prikazan poptuno torture porn momenat terorisanja meštana, sa sve bizarnom napravom koju koriste za ubijanje, film zaista dobija na naročitoj težini za sagitaše.

I što je najzanimljivije od svega, sve te horor scene su zaista vrlo efektne i solidno urađene. daleko su ispred dramskih scena koje su sporadično nenamerno smešne. Upravo je zbog tih scena ovo dragocen naslov.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, September 27, 2008

THE LAST SHOT

Pogledao sam THE LAST SHOT Jeff Nathansona, courtesy of Ginger.

Nathanson je poznat kao jedan od scenarista koji sarađuje na Spielbergovim projektima, serijama kao što je RUSH HOUR i sl. Moram priznati da za razliku od sličnih pisaca poput Koeppa, ja nekako nisam imao priliku da vidim film u kome se Nathanson naročito istakao. Uživao sam u izvsnoj mri u CATCH ME IF YOU CAN, ali to je otprilike to.

No, 2004. godine Nathanson je steao dovoljno specifičnu težinu da snimi svoj rediteljski debi. I snimio je komediju inspirisanu istinitim događajima o FBI agentu koji se predstavlja kao filmski producent kako bi skupio dokaze za mafijašku korupciju među Teamsterima. Producent pronalazi indie reditelja kroz čiji projekat želi da denuncira Teamstere.

THE LAST SHOT je satira o Holivudu na liniji GET SHORTY s tim što je Sonnenfeldov film daleko superiorniji pošto Nathanson želi da svaku poentu ukuca u gledaoca. Iako, nathansonu suptilnost nije jača strana, on ipak uspeva da dosta dobro zabeleži filmsku produkciju kao formu neizlečive zaraze i najboje donice film su upravo one kada ta zaraza krene da se širi. U tom smislu pšteta je što su likovi napravljeni da budu toliko idiosinkratični. Mnogo bi efektnije bilo da su likovi racionalni. Tada bi poenta o neodoljivoj moći filmmejkinga bila bolje plasirana.

Ovako THE LAST SHOT ostaje film koji je potrošio odličnu istinitu priču, koju bih BTW rado gledao u straight true story interpretaciji, i pretvorio je u jednu simpatičnu ali minornu komediju koja se izgubila kako na blagajnama tako i među kritikom i danas je gotvo zaboravljena.

* * 1/2 / * * * *

THE FOOT FIST WAY

Pogledao sam THE FOOT FIST WAY Jody Hilla.

Ovo je indie komedija koja je dobila podršku Adama McKaya i Will Ferrella. Iako je u suštini slična autsajderska priča kao HOT ROD, projekat koji su prethodno podržali, ovaj film ima drugačiji rediteljski koncept i mnogo je bliži serijama poput CURB YOUR ENTHUSIASM ili EXTRAS.

Glavni junak je provincijski trener tekvondoa koji je groteksan u svojoj mačo pozi dodatno naloženoj kredom ove borilačke veštine a komedija se generiše u njegovim konstantnim sudarima sa realnošću.

Ubrzo ova goofy komedija postaje vrlo zanimljvima melodrama, i junaci uspevaju da zažive nezavisno od humora.

Ja inače nisam ljubitelj ovog konceopta komedije, međutim u FOOT FIST WAY zaista funkcioniše i Jody Hill izvlači maksimum iz svog minimalističkog koncepta, i uspeva da napravi veći komični crossover od mnogih vrlo uspelih komedija ovog tipa.

Iako je reč o jednom malom filmu koji u suštini nema veliki domet, ovaj naslov stoji kao odličan showcase za svoju ekipu i sigurno ću ih pratiti dalje.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, September 24, 2008

100 FEET

Pogledao sam 100 FEET Erica Reda, courtesy of Ginger.

Verujem da smo Aca R. i ja verovatno jedina dvojica ljudi na svetu koji su smatrali da je novi film Erica Reda jedan od najočekivanijih filmova sezone. Ovaj alfa mužjak američkog horora osamdesetih je kao scenarista potpisao neke od najvažnijih žanrovskih filmova ove epohe, ali isto tako je kao reditelj radio neke potentne ali suštinski nezaokružene komade u kojima su se samo nazirali obrisi izvanrednog talenta. Međutim u svakom od ovih nastupa pokazivao je zašto je alfa mužjak ove epohe jer je barem u pojedinim deonicima ostvarivao jako ubedljive rezultate.

U tom smislu, reći da se Red sa filmom 100 FEET vratio bilo bi pogrešno. Kao scenarista HITCHERA i naročito NEAR DARKa Red je bio na ovim visinama, ali kao reditelj nije. Dakle, sa filmom 100 FEET Red je tek došao na jako visoko mesto među rediteljima.

100 FEET je što se mene tiče definitivno pronalaženje Svetog Graala za kojim se traga poslednjih godina u Holivudu, a to je mali napeti high concept film vezan za jednu lokaciju. Dešavali su se brojni poušaji da se snimi takav film, između ostalog PANIC ROOM Davida Koeppa je bio najskuplji scenario svih vremena a bavio se istraživanjem baš te teritorije, međutim, mahom su svi ti filmovi (uz časne izuzetke) pre ili kasnije padali na planu uverljivosti, logike zapleta i sl.

Redov prvi scenaristički rijumf u filmu 100 FEET jeste u tome što uzima jednu vrlo jednostavnu premisu i konsekventno je vodi od početka do kraja bez pribegavanja velikim melodramskim zaokretima. Film govori o ženi koja je ubila muža siledžiju koga policija nije htela da hapsi zbog zlostavljanja jer je bio zaposlen u policiji. Ona dolazi kući u kućni pritvor i biva vezana za elektonrski gadget koji joj onemogućuje da ode dalje od 100 stopa od kontrolne kutije tog gadgeta. Muž pšočinje da se pojavljuje kao duh i nastavlja da je maltretira i to na vrlo visceralan način.

Red pre svega uspeva da jako dobro logički zaokruži i motiviše priču. Svaki element i realnog i natprirodnog je savršeno logičan, prositiče iz priče i Red u scenarističkom smislu ne gubi kontrolu nad svojom premisom svih sat i po filma što mu se ranije dešavalo, setimo se BODY PARTSa, recimo. Gledajući ovaj film, gledao sam na sat, čekajući kada će Red po svom običaju izgubiti kontrolu, i nije je izgubio do kraja.

Ono što je još važnije jeste mudar tretman od već puno puta korišćene premise. Naime, Red se pridružuje liniji koja je meni jako draga, a to su autori koji jako brzo apsolviraju sva opšta mesta susreta racionalnog pojedinca sa natprirodnim. Junakinja vrlo brzo shvati da je reč o duhu i vrlo razumno ekonomiše sa tom informacijom, svesna da je ljudi neće baš razumeti i prihvatiti. U tom smislu sve obavezne figure tipa junakinja ne zna šta je to, pa onda sma ne može da veruje, pa kad ona poveruje, drugi joj ne veruju, svodi na minimum. Redova junakinja se ponaša apsolutno razumno kako bi se većina poznavalaca horora ponašala u toj situaciji i to čini ovaj film pravim uživanjem za gledanje.

Na metafilmskom nivou, podela sa Famke je odlična. Ne samo da je ona odlična glumica i da je personality actress koja može da iznese ovakvu rolu u kojoj nema scene bez nje već je zanimljivo i to da ona kao ovejana femme fatale iz brojnih filmova završava progonjena duhom muškarca koga je ubila što na odličan način zaokružuje njen korpus rola smrtonosnih crnki.

Ono zbog čega 100 FEET dobija ocenu manje jeste činjenica da film nije previše strašan, a to jeste jedan od zahteva žanra. Međutim, Red toliko maestralno priča priču da nedostatak istinske strave zaista ne predstavlja problem. Velika je šteta što B-filmovi ovog tipa nemaju priliku da budu pickupovani od strane nekog mejdžor studija pošto ovaj film nimalo ne zaostaje na nivou production valuesa za naslovima poput PANIC ROOMa ili DISTURBIAe (koja je doduše pre njega koristila kućni pritvor kao device ali je film mnogo slabiji).

Ipak, nadam se da energija ovog filma neće proći nezapaženo i da će Red uskoro dobiti priliku da nam pokaže da li je one hit wonder kao reditelj ili nešto više. Iako njemu nije do šale, uostalom pokušao je da se ubije kad se to desilo, Red je jedan od retkih horor reditelja koji je ubio ljude na vrlo brutalan i upečatljiv način. Očigledno je da mrtvi koji progone ubicu na njega imaju i terapeutsko dejstvo.

100 FEET što se mene tiče svakako ulazi u konkurenciju za jedan od najboljih filmova godine.

* * * 1/2 / * * * *

Tuesday, September 23, 2008

MINISTRY OF FEAR

Pogledao sam MINISTRY OF FEAR Fritz Langa, courtesy of Ginger.

MINISTRY OF FEAR je ekranizacija romana Grahama Greenea smeštena u London pod bombama. Ray Milland igra čoveka koji je u rastrojstvu svojevremeno ubio svoju ženu ali je izlečen, koga uvlače u neku vrlo komplikovanu špijunsku zaveru.

Sama priča sama po sebi nije previše važna. Iako nije reč o Hitchcockovom filmu, zaplet je na nivou MacGuffina. Međutim, za razliku od Hitcha, Lang ipak nema tu vrstu znakovitosti. Naime, Hitchevi filmovi iako su vrlo inhibirani uvek deluju prepunjeno zatomljenom erotskom energijom, subliminalnim simbolima, dok su Langovi filmovi pre svega značajni zbog njegovog vrlo modernog stila režije u kome vidimo koliko mu savremeni film duguje u tehničkom smislu. MINISTRY OF FEAR je sporadično u vizuelnom smislu začuđujuće moderan, naročito ako se ima u vidu kada je snimljen. U suštini, konvencionalni triler stilski nije previše napredovao ako se izuzme da današnji reditelji snimaju više pozicija kamere od Langa, ali u suštini to su ta rediteljska rešenja.

Upravo na tom nivou se vidi Langov značaj.

Kad je reč o samom pripovedanju, Langov film ima suštinski problem upravo u tome što se ne drži Hitchcockovog kncepta suspensea nego se oslanja na broje preokrete koji na kraju postaju arbitrarni i gube težinu. Funkcija preokreta u trileru ovog tipa je u tome da postavi novu dramsku situaciju pred junaka, međutim nijedna od tih situacija ne biva adekvatno razvijena, prosejavši ovaj film kroz gldalačko iskustvo ni ti preokreti koje Lang nudi nisu odoleli zubu vremena.

U svakom slučaju, kad je reč o inscenaciji i atmosferi, MINISTRY OF FEAR objašnjava zašto je Lang bitan autor.

* * * / * * * *

Sunday, September 21, 2008

OPERATION CROSSBOW

Reprizirao sam OPERATION CROSSBOW Michaela Andersona.

Reč je o jednom od kultnih WW2 trilera koji nažalost ne uspeva da odoli zubu vremena. Slično HEROES OF TELEMARKu, ovaj film u suštini prati više misija i stilski je neujednačen. Počinje kao špijunska intriga u kojoj paralelno pratimo nemački razvoj bespilotne bombe i britanski pokušaj da ih otkriju, zatim se pretvara u gotovo vodviljsku intrigu prilikom infiltracije agenata kod Nemaca i konačno zavšava se kao rutinska priča o uništenju nemačkog postrojenja iza neprijateljskih linija.

Ovi razni prilazi ne čine film raznovrsnijim već upravo razbijaju gledaočev fokus, a uprkos tome što su dobro realizovani pojedinačno, ne postoji nikakva vezanost za likove koja bi događajima dala težinu. Iako je film za svoje vreme vrlo spektakularan, on danas zaista ne može da drži pažnju na nivou tehničke senzacije, i tu se nedostaci likova ispostavljaju kao još očigledniji problem.

Ja inače jako volim Michael Andersona kao reditelja, i mislim da je jedan od najpotcenjenijih ljudi u istoriji filma. U tom smislu OPERATION CROSSBOW svakako spada među njegove značajnije projekte pošto uprkos tome što ne funkcioniše kao celina ima jako dobro i pažljivo realizovane segmente. U tehničkom smislu, iako povremeno ima ubacivanja dokumentarnih materijala, deluje kao jedan od ambicioznijih WW2 naslova svoje epohe.

Posebno zanimljiv touch je kenadamovsko scenografsko rešenje nemačke tajne fabrike. Upliv scenografskih rešenja koja su već tada a naročito kasnije krasila Bonda daju filmu naročito zanimljivu stilizaciju koja je retka unutar ovog žanra.

U svakom slučaju, OPERATION CROSSBOW je obavezna literatura za fanove žanra pošto uprkos nedostacima nudi dosta svežih rešenja. Isto tako, išao bi kao dobar double bill uz HEROES OF TELEMARK kao još jedan akcjaš o prečavanje Nemaca da dođu do detternt weapona.

* * * / * * * *

Friday, September 19, 2008

WEEKEND

Povremeno volim da se povredim kako bih proverio da li sam još uvek sposoban da osećam.

U to ime sam juče pogledao WEEKEND Jean Luc Godarda, courtesy of Ginger. Mni je ovaj film od svih Godardovih bio najzanimljiviji kada sam ga gledao svojevremeno kao klinac. Iz današnje vizure, sasvim je jasno da u njemu Godard predstavlja svoj najradikalniji vid obračuna sa gledaocima i ljubiteljima narativnog, iluzionističkog filma, ali isto tako, ovo je i najfilmičniji Godardov film.

Dok je većina njegovih ostalih filmova imala auru priličnog diletantizma, WEEKEND je sporadično zaista zanimljiv. Ne samo zbog kultne scene saobraćajne gužve koja je ušla u antologiju najčuvenijih scena u istoriji filma već i inače zbog sporadično vrlo ekpresivnih prikaza kraja civilizacije koje je ralizovao sa punom pažnjom što se takođe ne može reći za veći deo njegovog rada.

U tom smislu, iako u sebi sadrži nizelemenata francuskog art filma koji se mogu ismevati, WEEKEND ipak stoji vrlo dostojanstveno i svakako da on nije povod za sve predrasude koje postoje prema francuskom art filmu, najpre zbog svoje neprikrivene političnosti.

Ono što je još zanimljivije jeste kako MLAD I ZDRAV KAO RUŽA sasvim dobro stoji u poređenju sa WEEKENDom. Naravno, Joca ga je snimio 1971. godine, četiri godine kasnije što samo pokazuje koliko u proseku naša interpretacija određenih trendova kasni za svetom. Međutim, Jocin film je koherentniji, zanimljiviji, i u krajnjoj liniji u odnosu na srpsku političku situaciju relevantniji nego što je Godard koji je strašno insistirao na političkoj relevantnosti-iz današnje vizure, Jocin film više govori o tadašnjoj SFRJ nego što Godard govori o tadašnjoj Francuskoj, a i šire.

Godard je naravno jedan od najomiljenijih filmskih reditelja kod nas pošto je u svojim filmovima toliko malo mario za egzekuciju da su se naši diletanti identfikovali sa njim. Međutim, u WEEKENDu on ima neke scene u kojima pokazuje da itekako ume da snimi dobro kad hoće.

U svakom slučaju od svih uzoraka Godardovog rada za one koji nisu gledali, WEEKEND je najreprezentativniji jer u najboljem svetlu pokazuje njegove generalne tendencije.

* * * / * * * *

Thursday, September 18, 2008

HEROES OF TELEMARK

Pogledao sam HEROES OF TELEMARK Anthony Manna, courtesy of Ginger.

Reč je o zanimljivom guys on a mission flicku koji u izvesnoj meri osvežava već poznate formule WW2 filmova u kojima se Saveznici ubacuju iza neprijateljskih linija kako bi nacistima uništili fabriku.

U ovom filmu, fabrika je norveško postrojenje za pravljenje teške vode u kome je bio osnov trenutne nemačke nadmoći u trci za atomsku bombu. Kao što je poznato, Nemci se nisu dokopali atromske bombe a jedan od razloga su bile i sabotaže u Norveškoj.

Iako je film dobio norvešku pomoć reč je o holivudskom proizvodu u kome Kirk Douglas vodi glavnu reč a dodatnu težinu mu daje Kirk Douglas. Anthony Mann mahom poznat po vesternima pruža vrlo kompetentnu i pribranu režiju kojoj je jedina zamerka korišćenje crno-belih dokumentarnih snimaka aviona u scenama sa avijacijom. Iako mi je jasno da su verovatno budžetska ograničenja odredila ovo rešenje, te scene sa avionima su povrh svega nepotrebne, i Mann ih je vlo dobro rešio sa avionima čije se prisustvo oseća van ekrana. Ako tome dodamo da film sadrži vrlo solidne akcione scene od kojih su uvodni napad kada pokret otpora surva stenu na nemački konvoj i završnica na trajektu zaista odlični i odolevaju zubu vremena.

Moram priznati da je meni Kirk Douglas od svih klasičnih zvezda najmanje simpatičan. Ipak, veliki sa Harrisov fan tako da on nadoknađuje sve ono što mi smeta kod Kirka.

U strukturalnom smislu, film ima nekoliko problema. Pre svega, troši previše vremena na objašnjavanje odnosa između Douglasa i Harrisa, s tim što u suštini te scene ne bi bile opterećujuće kada bi bile iole istinitije. Meni je problem odnosa između gerilca i naučnika koga uključuje u pokret otpora sasvim jasan, ali ovaj film nam daje neiskren odgovor na to. Voleo bih da vidim film o WW2 u kome će se najzad objasniti zašto su zapravo neki ljudi činili herojske podvige. Ne osporavam ja moć ideala ali sasvim sam siguran da je bilo mnogih koji se želeli da im se zaborave neki predratni gresi, ili su očekivali da budu deo vlasti potom. To je načeo Verhoeven u ZWARTBOEKu ali mi se čini da ni on tu nije išao do kraja. Ja ne mislim da podvige iz WW2 treba tretirati sa cinizmom, čak naprotiv, ali ako se pravi hagiografski film, onda ne treba da nas laže da je polemičan jer postaje dosadan. Posle gledanja ovog filma jasnije je koliki je majstor Bahrudin Krvavac i kako je to mudro realizovao u MOSTu kad graditelj ne bi da razori svoje delo.

Za razliku od deugih WW2 filmova koji u sebi sadrže jednu misiju, HEROES OF TELEMARK sadrži u sebi dve misije i činjenica je da posle ispunjenja prve, gledaocu opasne tonus, iako je realizacija druge misije jači set-piece. Pošto su misije vezane za uništenje fabrike teške vode najzanimljivije su polemičke scene u kojima Kirkov lik ne sme da oda tajnu za šta se ona koristi a opet ne može da objasni lokalcima zašto je racionalno žrtvovati čak i nekoliko hiljada ljudi kako bi se fabrika uništila.

U svakom slučaju, HEROES OF TELEMARK je zanimljiv film pošto nudi WW2 akciju u novom ambijentu, i bavi se temom nemačke atomske bombe koja je uvek za razmišljanje. Inače, naravno da ova holivudizacija priče iz Norveške nema puno veze sa onim šta se tamo zaista dešavalo.

Među scenaristima ovog filma bio je i legendarni Ivan Moffat koji je kasnije napisao classiest diverzantski film BLACK SUNDAY u kome su mnoga rešenja koja vidimo u ovom filmu i razbijanja konvencije zaista proradila.

* * ½ / * * * *

USIJANJE

Pogledao sam USIJANJE Bore Draškovića, courtesy of Leon.

USIJANJE je film iz 1979. godine koji izgleda kao da je snimljen pedesetih, i to u SFRJ. To je dosta loš znak. Potencijalno zanimljiv predložak Mirka Kovača, čuvenog književnika koji je ostvario izvanredan opus u jugoslovenskom filmu, potpuno je ispušten tako da na kraju sukob glavnih likova na kome se temelji ceo film postaje čak i nejasan, ali na svu sreću razumljiv pošto iz iskustva znamo da jugoslovenski film ovog žanra ne može imati srećan kraj.

A žanr je melodrama smeštana u period pre, za vreme i posle rata, u selo u kome se narod bavi gajenjem duvana. Pošto država nepovoljno plaća duvan, seljaci ga švercuju. U celoj priči glavnu ulogu (premda po screentimeu i kvalitetu rola jedva da se primećuju) imaju dva prijatelja koji se tokom tog perioda pomažu ali i zavade...

Predmet sukoba mi je ostao nejasan. Film imako pokriva dug period ima jako duge scene tako da u suštini nudi malo događaja. Uprkos svemu ipak, ima to jedno retko svojstvo u našem filmu da se stvari kreću od tačke A do tačke B.

Ipak, najveća je krivica na Bori Draškoviću koji je u potpunosti rediteljski ispustio priču tako da ni osnovni sukob nije uspeo da predoči. Njegova inscenacija je spora i arhaična a poseban kemp momenat je kada seljaci prkosno svi zajedno puše istu cigaretu , to je već straight to YouTube materijal iz vremena kada su se džointi jedino viđalo u cautionary filmovima.

Bizarna koincidencije je da sam u ovom filmu gledao i Gordanu Kosanović, našu čuvenu glumicu koja je preminula 1986. godine u 33. godine a da je to treći film od četiri poslednja domaća u kome ona glumi. Nažalost, ona nije uspela da ostvari veliku karijeru ali je svakako igrala u u upečatljivim naslovima a još je čuvenija po pozorišnim ulogama i radu sa nemačkim rediteljem Roberto Ciullijem, za koga se udala i odselila u Nemačku. U ovom filmu, ona igra dosta marginalizovanu ulogu, ali pruža sasvim korektan rad.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, September 16, 2008

THE ONE THAT GOT AWAY

Pogledao sam THE ONE THAT GOT AWAY Paul Greengrassa.

Reč je o TV filmu koji govori o neuspeloj misiji osmočlane patrole SAS kojima je zadatak bio da unište konvoj sa Scud raketama tokom Pustinjske Oluje. Međutim, sudeći po Greengrassovom prilazu, koji je svakako iz liberalne vizure, njhiova akcija je bila nepažljivo planirana, puna javašluka u svim segmentima uključujući obaveštajce i logistiku.

Tako su se oni našli iza neprijateljskih linija, od osmorice trojica su poginula, četiri su zarobljena a jedan je uspeo da pobegne. Greengrass tumači njihov neuspeh kroz seriju grešaka koje su krunisane neslaganjem unutar jedinice. Na Greengrassovom filmu konsultant je bio Chris Ryan, onaj koji je uspeo da pobegne. Međutim 1999. izašao je film u kome je ekranizovana knjiga zarobljenog Andy McNabba komandanta jedinice koju je radio stari TV reditelj Tom Clegg a scenario je pisao pisac EDGE OF DARKNESSa, Troy Kennedy Martin. Još uvek nisam gledao taj TV film ali pogledaću i njega da bih kompletirao sliku.

Greengrassov film je vrlo uzdržan u pristupu, ne pokušava da stvori simpatije prema pripadnicima SASa tako da ova ratna priča deluje kao dosta suv, objektivan prikaz događaja. Videću da li se BRAVO TOW ZERO razlikuje u prilazu.

U svakom slučaju, u ovom TV filmu, Greengrass pokazuje da na TV budžetu, u Južnoj Africi može da postigne film look. Ipak, u ovom filmu još uvek nema njegovog kontrolisanog dokumentarizma po kome je poznat u svojim BOURNE filmovima.

Zaključenje sa natpisom da je i posle misije SAS, pet godina kasnije Saddam još uvek na vlasti, čini film malo konfuznim i približava ga klišeu patriotskih TV filmova. Naročito, ako imamo u vidu da su Iračani prikazani kao neprijatelj koji je prilično civilizovan, bez prevelikih odskakanja od ratnih konvencija. Moguće je da je takav natpis nametnula televizija ili da je Greengrass želeo da poentira besmisao Pustinjske Oluje.

U svakom slučaju, THE ONE THAT OT AWAY je odličan uvod u novi Greengrassov film o ratu u Iraku, GREEN ZONE.

U ZATVORU

U ZATVORU Gordane Boškov je zanimljiv film, koji iako je nedopustivo slab, deluje zastrašujuće kompetentno gledano iz današnje vizure. Moram priznati da me takav utisak pomalo plaši pošto je Gordana Boškov oduvek slovila za diletanta čije ime je sinonim za nešto najgore u našoj kinematografiji.

Međutim, to najgore se promenilo, imamo novi Šijanov film i sl. i sada ZATVOR deluje kao nešto što nije baš toliko loše a nije najgore.

U ZATVORU je film koji pokušava da se bavi problemski pozabavi stanjem kaznionica u SFRJ kroz jedan vrlo jednostavan zaplet o bivšoj sudiji i pokušaju da osveži atmosferu u zatvopru za žene. Umesto straha, ona pokušava da stvori mir u zatvoru tako što će se razumeti sa štićenicama; umesto cinkarenja, ona želi da stvori poverenje; umesto zaveta ćutanja, ona želi da se sazna istina o svakom zločinu koji žene robijaju umesto nekog drugog.

Upravo zbog takve istrage, upravnmica biva frejmovana, optužena za primanje mita koje nij počinila i gurnuta u ambis povratka svom ranijem poroku-čašici.

Imajući u vidu da film obiluje karakternim vinjetama svake od zatvorenica, nekadašnje čuvarke koja je iz ljubomore ubila koleginicu; simpatične prostitutke; mlade narkomanke koja je spremna na sve za drogu; stare lopuže koja ne može da se kontroliše ni u zatvoru; i čedomorke, moglo bi se reći da ovaj film ima prilično razvijenu priču. Iako se to po kvalitetu dijaloga ne vidi, njih je pisao čuveni dramski pisac Đorđe Lebović. Ova količina zapleta, paralelnih radnji, intrige i sl. deluje kao domaći zadatak za savremen srpske scenarije koji su pravolinijski bez zanimljivih zapleta i sukoba među karakterima. Scenario obiluje klišeima, oni naravno ne funkcionišu pošto film nije exploitation pa da može da ih andoknadi na drugom polju. Međutim, vrsta klišea, i taj minimalni sadržaj koji je inherentan formi, deluje krajnje bogato u poređenju sa našim savremenim filmom.

Kad je o glumi reč, ZATVOR ima tu old school rutinu većine glumaca koji su manje-više podnošljivi. Elizabeta Đorevska potpuno promašuje u ulozi narkomanke i nevešto prikazuje stanja krize i drogiranosti; Dragomir Bojanić Gidra se grčvito bori sa svojom dramskom ulogom koja je u tom trenutku već bila iskorak iz rableovskog pakla u koji je upao sa Čalićem, ali mu nema spasa. Svi ostali su na svom nivou. Taj stabilni SFRJ nivo je takođe nedosegnut u domaćim filmovima koji se oslanjaju na glumce koji nisu stasali u zajedničkoj kinematografiji.

Ipak, poseban ugođaj je bizarna režija Gordane Boškov. Naime, Godana Boškov mahom režira sve vrlo strejt na nivou tadašnjih TV serija, da se vidi šta rade i da se vidi ko govori. Međutim, ona u svakoj sceni dodaje jedan bizaran, gotovo Italo detalj. Naime, na kraju svake scene, napravi nagli zum na junaka koji je na njenom kraju ostavljen sa nekom dilemom ili pozvan da na neki način odreaguje. Ovo je u suštini takođe televizijsko rešenje, karakteristično pre za kraj epizode nego za svaku scenu, ali ona ga koristi u maltene svakoj sceni tako da zumovi poprimaju svojstvo banalnog ali kudikamo konsekventnog rediteljskog koncepta.

Tako bizarno jeftin rediteljski touch u spoju sa temom ženskog zatvora daje filmu izvesnu aromu eksploatacije. I nominalno, ovaj film ima sve landmark explotationa, lažnu žensku emancipaciju, zatvorenice koje manipulišu seksom kako bi od čuvara saznale tajne, scenu pod tušem i sl. Ipak, nijedna od tih scena nije adekvatno akcentovana i postavljena kako bi bila tumačena kao osvepšćen exploitation i pre bih rekao da su to klišei.

Ovaj film vapi za dubbovanom verzijom u kojoj bi junaci govorili zanimljivije stvari i tada bi se možda približio kemp klasiku. Ovako ostaje samo zabrinjavajući znak kako je dno ranije bilo pliće nego danas.

* * / * * * *

Monday, September 15, 2008

PIKNIK U TOPOLI

Pogledao sam PIKNIK U TOPOLI Zorana Amara.

Ovaj film je zanimljiv iz više razloga. Prvo, Zoran Amar je jedan od jugoslovenskih filmmejkera koji se dosta muvao po sceni, snimio je tri filma ali je svoje prisustvo ostvario kroz brojne cameo uloge u raznim naslovima. Amar je pored toga radio niskobudžetne filmove i snimio je jedan od prvih filmova na elektronici u našoj kinematografiji. Nažalost, njegovo prisustvo nije bilo ispraćeno kvalitetom tako da je ubrzo počeo da radi na televiziji i na kraju je i napustio zemlju. PIKNIK U TOPOLI je krajnje niskobudžetni film.

Drugi zanimljivi činilac ovog filma je scenarista Radoslav Pavlović koji je poznat po tome što je ušao u sukob sa Dušanom Kovačevićem i ovaj mu je u priličnoj meri zagorčao život. Na početku svoje karijere, pre fatalnog sukoba, Pavlović je bio poznat kao mladi pisac koji se bavio problemima mladih. Sa tim imidžom je došao i do saradnje sa Mišom Radivojevićem na filmu ŽIVETI KAO SAV NORMALAN SVET.

PIKNIK U TOPOLI je snimljen godinu dana pr nego što je Pavlović stigao do Miše.

U svakom slučaju, osnovna ideja koju su imali Amar i Pavlović bila je da snime jugoslovensku varijantu francuskih filmova o problemima mladih koji su poznati po svojoj jednostavnosti, dugim kadrovima u kojima ljudi hodaju i razgovaraju. U tom cilju angažovan je i Fanđo, čuveni snimatelj koji je osmislio kadar sekvencu kao rešenje za filmove Žike Pavlovića.

Nažalost, ipak francuski film, ma koliko bleferski bio, ipak nije tako jednostavan za imitiranje. Očigledno da u filmovima ljudi kao što je Rohmer ipak postoji još nešto sem ljudi koji blebeću u dugom neprekinutom kadru.

Naročito, ako su ti ljudi recimo Predrag Ejdus i Branislav Lečić.

Da nije reč o sasvim bezvrednom filmu, shvata se tek na kraju kada krene situacija sa neprijatnim meštanima Topole koji ne vole kada sa Beograđani igraju sa njima i pokušavaju da koketiraju kako bi kroz prkosne odnose sa njima rešavali svoje konflikte. Iako je sama tuča koja krene da se dešava između meštana i Beograđana heavyhanded, ona zapravo, iako bez reči govori mnogo više o karakterima nego prethodnih sat vremena filma. Isto tako, upravo u ovoj deonici imamo zanimljiv detalj kada jedan od tipova iz Topole iznenadi Beograđanina krnuvši mu žvaku.

Upravo zahvaljujući ovoj bizarnoj završnici u kojoj film malo oživi, PIKNIK U TOPOLI n može da se smatra apsolutno bezvrednim filmom.

Po IMDBu, film traje 80 minuta. Kopiju koju sam ja gledao su život i TV rip sa BNa premontirali na 68 minuta. Ipak, ne mogu da kažem koji delovi zapravo nedostaju, nije bilo nekih naročito nelogičnih skokova u priči. Najveće nelogičnosti se uglavnom dešavaju unutar kadra gde se junaci ponašaju kao idioti ne bi li nam autori pokazali da je reč o nepriklagođenim mladim ljudima.

U tom smislu, dodao bih da je upravo pozivanje na priču o neprilagođenim mladim ljudima, problemima mladih i sl. zapravo jedan od najsnažnijih blefova koji mogu da opravdaju razne dramaturške i rediteljske neveštine. U konkretnom slučaju PIKNIKA U TOPOLI, mislim da ni taj blef nije dovoljan pošto je Amarov diletantizam ipak dominantan, ali ovo je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo.

* 1/2 / * * * *

Friday, September 12, 2008

RECOUNT

Pogledao sam RECOUNT Jay Roacha, TV film snimljen za HBO koji govori o čuvenim izborima na Floridi koji su doneli vlast Son of a Bushu.

Ovaj film je izuzetno zanimljiv da se gleda iz srpske perspektive pošto su krađe na izborima kod nas česta pojava, ali ipak naši autori se do sada nikada nisu ovako eksplicitno pozabavili tom temom. Mislim da je kranje vreme da naše televizije kao HBO i BBC počnu da snimaju serije i TV filmove o našoj politici, naslove poput AFERE BODRUM i sl.

Ne samo da bi bilo zanimljivo i poučno videti dramatizaciju tih događaja, već bi oni svakako bili zanimljiviji i strancima od prikaza politike u nekim uglađenijim duštvima.

RECOUNT je sasvim jasno, na strani holivudskih liberala, i naprosto na nivou strukture "navija" za Demokrate pošto se njihova borba više prati od republikanske i njihovi članovi su prikazani kao simpatični i uporni likovi dočim su republikanci dosta rigidniji, prljaviji, isključiviji, a po ličnosti Katherine Harris bilo ih je i priglupih.

Ipak, kad se sabere utisak koji donosi Roachov film, čini mi se da su zaključci podeljeni. Ako imam na umu da mi je RECOUNT prvi i jedini ozbiljniji dokument koji sam sagledao o ovoj temi, i da nisam imao priliku da vidim išta što bi Republikanci izneli kao svoju istinu, ne mogu da kžem da je RECOUNT bio apsolutno pristrasan.

RECOUNT je pokazao pre svega da i u institucijama kao što su federalni i državni sudovi, pa čak i vrhovni sudovi postoje sudije koje su na strani partija koje su ih imenovale, a da isto važi i za lokalne administracije. Međutim, iako su u konkretnom slučaju Floride oni mahom na strani Republikanaca jer su tamo oni na vlasti, postoje i na Floridi i van oni koji su liberali i na strani Demokrata, tako da se ne može reći da su Republikanci uzurpirali čitav sistem i u tom smislu RECOUNT nikada ne zalazi u domen paranoia-trilera.

Međutim, sasvim je sigurno da RECOUNT kritikuje činjenicu što su institucije politizovane. S druge strane, uprkos svim manipulacijama, RECOUNT svedoči o tome da zakon i sistem ipak na neki način funkcionišu pošto uprkos svim teškoćama i opstrukcijama, Demokrate zamalo uspevaju da se izbore za ponovno ručno prebrojavanje glasova, a praktično Gore je pre potpunog okončanja svih potencijalnih pravnih procesa odlučio da obustavi pritisak kako se zemlja ne bi kompromitovala.

Nama može biti zanimljivo što neki od političara sa kojima smo i mi imali posla poput Warrena Christophera i Jamesa Bakera imaju učešće u filmu.

Ono po čemu se u krajnjoj liniji razlikuju Republikanci i Demokrate u Roachovom filmu jeste to što su Demokrate potegle sve moguće liberalne teze i zakonske mogućnosti ne bi li izbori bili što pošteniji pošto su shvatili da im to odgovara, a Republikanci su želeli da se prizna taj prvi, sporni rezultat pošto je njima odgovarao. Međutim, iako se ispostavlja da je sistem izbora vrlo bizaran, i Demokrate to maltene uspevaju da dokažu, u ceo proces su ušli tek kad se ispostavilo da ih je taj sistem koštao pobede. Iako u ovom filmu ličnosti iz Demokratske partije zastupaju liberalno, logično, istinski demokratsko razmišljanje, ipak treba imati na umu da su oni u tu euforiju upali tek kad su osetii da je to put koji ih vodi na vlast.

Što se Republikanaca tiče, oni su prikazani kao vešte, narodjačke hulje, međutim, isto tako, i njihovo antidemokratsko ponašanje je u suštini inspirisano pokušajem da se dokopaju vlasti, i sasvim je moguće videti iste te ljude kako zastupaju sličan stav kao i Demokrate. Za razliku od Demokrata koji su razjedinjeni i relativno zavađeni mđu sobom, Republikanci su prikazani kao ljudi koji su odaniji jedni drugima, a u sdeni kada james Baker objašnjava zašto je prešao iz Demokrata u Republikance vidimo da se njihova unutrašnja kohezija bazira na prisnijim međuljudskim odnosima.

Konačno, odlična poenta je sačuvana za kraj filma kada se oktriva da šefovi izbornih štabova zapravo ne veruju u svoje kandidate.

Roach je postigao pravi film look, i osim u par situacija u kojima mu prorade komediografski instinkti, naročito u scenama sa porodicom Bush. Međutim, mislim da je dostojno omdenio Sydneya Pollacka koji je trebalo da snima RECOUNT ali se razboleo.

U svakom slučaju, koga god zanima politika, preporučujem RECOUNT kao zreo primer prikazivanja jedne situacije koja je podatna za razna tendenciozna i uznemirena tumačenja.

Thursday, September 11, 2008

TRANCERS

Pogledao sam TRANCERS Charlesa Banda.

Ovo je jedan od naslova koji su bili callig card za ozbiljno shvatanja osnivača Full Moona. Istovremeno, u ovom filmu igrali su i radili neke kasnije vrlo relevantni ljudi kao što su Helen Hunt i Miguel Sandoval, stuntove je radio Dan Bradley, danas jedaod najtraženijih stunt coordinatora i second unit reditelja, za drugom kamerom je radio David Boyd koji je potom snimao serije FRIDAY NIGHT LIGHTS i DEADWOOD a kao asistent scenografa tu je bio Frank Darabont.

Dakle, TRANCERS nudi zanimljivu špicu kao i mnogi Cormanovi naslovi.

Iako je sasvim jasno da je reč o kombinovanom rip-offu BLADE RUNNERa i TERMINATORa, i da se radi o jednom B-derivatu, ono što je zarobljeno u ovom filmu a čega danas više nema jeste a toje velika snalažljivost ekipe koja radi niskobudžetni film. taj giddiness eksploatatora koji rade sa ekipom entuzijasta jeste nešto čega danas više nema.

On se oseća na svim nivoima, od pokušaja da se po svaku cenu, za svaku situaciju nađe što zanimljivija jeftina lokacija, preko svih mogućih obrta koji će oneobičiti situaciju i učiniti je inetersantnijom na nivou scenariju a sve pod uslovom da to košta što manje, sve do vešto koncipiranog početka koji nameće niskobudžetni, sporadično gotovo naivni ton filma, koji ne nudi visoka već čak malo snižena očekivanja pa ovaj naslov kako ide prema kraju postaje sve zanimljiviji.

U podeli se pojavilo taman onoliko dobrih glumaca koliko je potrebno da zadrže pažnju. Iako nisam neki fan Helen Hunt moram reći da se u ovom filmu vidi da je ona ipak čak i u ovakvom materijalu ozbiljna klasa u odnosu na ostatak grindhouse ekipe.

U svakom slučaju sa tom nodoljivom naivnošću i trajanjem od 76 minuta, TRANCERS je odličan primer efektnog niskobudžetnog explotation filma snimljenog kao showcase. Nažalost, ovakav film je mogao da prođe samo osamdesetih, danas više ne postoji dovoljno velika publika pred kojom bi ovakav tip B-filma mogao da bude relevantan, a sigurno da je to dovelo i do krize glavnog toka.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, September 10, 2008

SOS

Pogledali smo SOS Žika, mrkoye i ja danas, komisijski.

Pošto sam prethodno već bio pripremljen da će film biti užasan, i pošto su Leon i Macavity već elaborirali svu degradaciju i besmisao pojedinih scena, ja ću pokušati da o ovom filmu pišem hladne glave koliko je to moguće.

Prvo, SOS je jasna replika formule KO TO TAMO PEVA. Reč je o studiji karakternih i etničkih tipova u svetlu prelomnih istorijskih događaja, formula koja je dala filmu KO TO TAMO PEVA naročitu težinu i oplemenila njen u suštini gross out mentalitet. U ovom slučaju, Šijan je pokušao da kickstartuje svoju karijeru jednom potpuno identičnom pričom, međutim imao je scenario znatno slabijeg kvaliteta i glumce sa znatno manje harizme i talenta. Rezultat svega toga je spoznaja da Šijan očigledno ipak SAM nije dovoljan da bi snimio dobar film, i mislim da nam SOS vrlo jasno daje do znanja koliko su Duško Kovačević i narečeni glumci bili bitan deo Šijanovog dometa.

Međutim, ono što je pored spoznaje o tome koje su Šijanove mogućnosti još važnije jeste to da on očigledno više ni nema moć da prepozna dobar materijal koju je imao u vreme rada sa Kovačevićem i da je potpuno izgubio kompas.

Vrlo sporni scenario Miloša M. Radovića (to nije THE Miloš Radović koji je radio OTVORENA VRATA, MALI SVET i PAD U RAJ) još je dodatno upropašćen iživljavanjem glumaca a naročito Lazara Ristovskog koji je reprezent nečega sa čime ne može da se nosi niko pa ni Slobodan Šijan a to su pomahnitali glumci koji su potpuno preuzeli našu kinematografiju.

Konačan skor, ako se još ima u vidu da je film rađen u srednjebudžetnim uslovima bez filmske trake i svih benefita onoga što film ima sam po sebi u smislu glossa, i da izgleda dosta shabby je poražavajući.

Što se mene lično tiče, pošto sam odavno odustao od ideje da ću od srpskog filma ikada ponovo dobiti neko punokrvno gledalačko iskustvo, moram priznati da sam u SOSu video ponešto zanimljivo vođen kineskom poslovicom da je pametnom čoveku i komarac muzika. Činjenica je recimo da film postaje prililčno giddy u fazama kada se kuju zavere o podizanju krajiškog ustanka a da jako padne kada krene potpuno besmislen character study takmičara. Ili recimo ima tu i solidnih uloga gde bih naročito istakao Bjelu i Katarinu (izuzev njenog nestajućeg ruralnog akcenta) koji su sporadično vrlo solidni, a njihove scene kada se dogovaraju za nagradu izgledaju kao dokumentarni materijal sa niškog festivala 2002. godine.

U panteonu Lošeg srpskog filma, SOS mi je bio zanimljivije gledalačko iskustvo od recimo ČITULJE ZA ESKOBARA koji je možda kudikamo bezbolniji za gledanje, paušalno rečeno bolji, ali i manje sadržajan. Iako nisam jedan od onih koji smatra da postoje vrednije i manje vredne teme, SOS ipak ima zanimljiviju temu od ESKOBARA, i u najmanju ruku manje eksploatisanu temu. SOS sasvim dosledno spada u tu grupu staračkih filmova naših velikana tipa ODBAČEN, TURNEJA i sl. U krajnjem skoru da li je film dosadan zato što u njemu Laza šmira ili Cvele baulja pa kao ovo kad Laza šmira je šund a kad Cvele baulja je umetnost pa je zato opravdano što je dosadno, meni ne pravi preveliku razliku.

U poređenju između NA LEPOM PLAVOM DUNAVU i SOSa, SOS mi je ipak bolji. Iako DUNAV ima još zanimljiviju temu i bolju produkciju utoliko što je sniman na filmu, svaki ima svoju šmiru, svaki ima svoju tezu, a SOS je ipak kudikamo uljudniji svemu tome. Ipak, činjenica je da je između njih mrtva trka.

Naravno, ono što je posebno zanimljivo to je kako je film SOS uopšte snimljen kada nikada nije pobedio ni na jednom Konkursu?

Ovo je film oko koga nikada nije bilo priče, nikada nije pominjan među dobitnicima konkursa, na neki fantomski način je dobio novac, i moram priznati da me jako zanima da saznam koji su ljudi bili upleteni u tu zakulisnu radnju jer je ovo vrsta promašaja koja bi im se mogla natrljati na nos. U tom smislu, osećam kako i među gledaocima a i u esnafu vlada atmosfera da je ovo ozbiljan misstep, a odsustvo bilo kakvog traga o tome kako je Šijan i na osnovu čije procene dobio pare poprilično diskvalifikuje njegove žalopojke o tome kako mu niko ne pruža priliku. Videćemo kako će se ovaj film reflektovati na Šijanovu već narušenu reputaciju.

Što se mene tiče, SOS je fatalan udarac za Šijanovu karijeru. Kritika nažalost neće imati snage da kaže punu istinu zbog tog strahopoštovanja koje ima prema njemu, međutim, kad je o staroj gardi reč, nažalost oni više nemaju čime da podupru to strahopoštovanje koje prema njima postoji. Oni se još uvek vrzmaju po našoj produkciji samo zato što je novim rediteljima onemogućeno da se nametnu i steknu tu vrstu ugleda koju oni imaju.

Žao mi je što oni neće biti smenjeni time što će doći neko novi nego što će nestati sa scene tako što će snimati besmislene filmove i na kraju sami sebe uništiti kao što je to uradio SOS.

* 1/2 / * * * *

Monday, September 8, 2008

KRVOPIJCE

Žika, Kunac i ja smo komisijski pogledali KRVOPIJCE Dejana Šorka. Ovaj danas već zaboravljeni naslov nije izgubio previše na relevantnosti, naročito ako uzmemo u obzir da u vreme svopg izlaska nažalost nije bio previše relevantan.

KRVOPIJCI su na liniji šijanovskog, i kovačevićevsko-pajkićevskog tretmana horor žanra i porodičnih odnosa, i mislim da je prilično jasno da je Šorak pre svega pokušao da se vodi šijanovskim putem u reinterprtaciji žanra, mešajući high gothic motive sa hipertrofiranom pseudo-aristokratskom crtom i sukob urbanog-ruralnog i aristokratskog-malograđanskog u savremenom okruženju.

Porodični odnosi među Šorkovim junacima su na liniji MARATONACA i BALKANSKOG ŠPIJUNA, dakle kovačevićevski, a žanrovski detalji su na tragu DAVITELJA dakle pajkićevski. Ipak, kada se koristimo ovim definicijama treba imati na umu da porodični odnosi nisu toliko radikalni i bizarni kao kod Kovačevića a da odnos prema žanru nije toliko pun referenci kao kod Pajkića.

Ono što je sprečilo Šorkov film da bude totalni crowd pleaser ili barem cult klasik kao Šijanov rad jeste prilična uzdržanost njegove glumačke podele koja celu osu stvar igra vrlo ozbiljno. što je odlično, ali je problem u tome što je kadriranje arhaično, gotovo naivno i mnogo bliže upravo nekoj vrsti komedije bazirane na glumcima. A glumci su suviše uzdržani da bi tu komediju isporučili.

Drugi problem je svakako sama struktura priče. Iako film nije dosadan, čini se da glavbi zaplet filma počne prekasno u odnosu na minutažu, tako da zanimljivi detalji ostaju nerazvjeni, uključujući i sam kraj koji je bio pripreman da bude velika poenta a na kraju od toga nije bilo ništa.

Ipak, KRVOPIJCI, naročito izmešteni iz konteksta trenutka u kome su izašli i tretirani kao retro, deluju kao vrlo zanimljivo gledalačko iskustvo. Film donosi barem dva zaista ingeniozna scenaristička rešenja na nivou pojedinačnih scena koji daju naročit dah svežine filmu i dostojni su američke produkcije.

Isto tako taj retro šmek mu daje i izvesni goofiness u kome smo sinoć, uz odličnu lojaničku rakiju zaista uživali.

* * 1/2 / * * * *

THE INFILTRATOR

osle deset godina sam pogledao THE INFILTRATOR John Mackenziea.

Nije toliko dobar kao prvi put kad sam gledao. I tada mi je delovao prilično naivno, sada mi deluje podjednako naivno s tim što zaplet sa nacistima koji očanički traže finansijera iz Amerike deluje razumljivije, tako da mi njihovo odavanje tajni u zamenu za kontakt sa bogatim nacistom deluje uverljivije, znajući srpski NGO sektor.

Ako imamo na umu da je film baziran na knjizi Yarona Svoraya, sagitašima poznatog pre svega po svojim nalazima o snuffu koji su često citirani u vreme promotivne kampanje za 8MM, pitanje istinitosti cele priče postaje dubiozno, pošto Svoray ima imidž oportunog tabloidnog novinara. Ipak, centar za istraživanje Holokausta Simon Wiesenthal se pominje u filmu tako da valjda nije sve izmišljotina.

U svakom slučaju, ova tema je na HBO tretirana prerano. Imajući u vidu sadašnji nivo ove produkcije siguran sam da bismo dobili klasik. Ovako, meni inače ekstremno drag reditelj Mackenzie uporno pokušava da Yaronovu priču smesti u okvire pitkog trilera sa jasno defiisanim pozitivcima i negativcima. Pošto je ograničen istinitom pričom, Mackenzie ne uspeva da napravi istinski uzbudljiv triler, a s druge strane formula pitog trilera čini da se izgubi utisak istinite priče.

Ipak, uprkos svemu INFILTRATOR je gledljiv TV film, i vrhunski prioizvod u kontekstu vremena u kome su zahtevi bili manji.

Sunday, September 7, 2008

ONE DAY IN SEPTEMBER

Pogledao sam ONE DAY IN SEPTEMBER Kevina Macdonalda, sa kojim je osvojio oskara za dokumentarni film.

Reč je o izvanrednom dokumentarnom filmu o palestinskom napadu na izraelske sportiste u Minhenu 1972. godine. Macdonald se u svom filmu isključivo fokusira na događaje koji su se zbivali u Olimpijskom selu, i sve zakulisne radnje koje su se događale oko otmice, gledano iz vizure porodica sportista, nemačkih zvaničnika koji su imali jednu agendu i izraelskih koji su imali sasvim drugu, ali i iz vizure jednog od Palestinaca otmičara koji je do snimanja filma uspeo da preživi sve pokušaje Izraelaca da ga našu i ubiju.

Uz BBCjev BAYONET koji se bavi izraelskom odmazdom, ONE DAY IN SEPTEMBER čini odličan dokumentarni uvod u gledanje igranog double billa SWORD OF VENGEANCE i MUNICH.

Neki kritičari su zamerali Macdonaldu što je određene tragične trenutke a naročito snimke leševa prikazao kao montažnu sekvencu urađenu na pesmu Deep Purple. Primetio sam to rešenje ali ga zaista nisam našao ni neukusnim, ni banalnim, već sasvim funkcionalnim pošto muzika jako dobro uspeva da evocira period u kome se sve ovo dešavalo.

I uopšte, Macdonald odlično bira dokumentarni materijal sa kojim barata tako da je u filmu ostvario briljantnu rekonstrukciju perioda u svakom smislu, i zato ne čudi što je kasnije vrlo lako prešao u svet igranog filma gde podjednako uspešno stvara fikcionalne svetove i sveukupnost njihove atmosfere što je na primer uspeo u LAST KING OF SCOTLAND koga karakteriše odlična rekonstrukcija atmosfere.

ONE DAY IN SEPTEMBER je odličan, kaloričan dokumentarac koji u svojim najboljim delovima, po Godardovoj paradigmi uspeva da funkcioniše kao igrani film.

* * * * / * * * *

DANTE 01

Pogledao sam DANTE 01 Marca Caroa, courtesy of Ginger.

Iako nisam neki preveliki fan Jeuneta i Caroa, moram priznati da sam užasnut ovim filmom. Nisam očekivao ništa od Caroa, ali ipak me je iznenadilo što je pokušao da u svemirskim uslovima ponovi svoju kič estetiku širokougaonih objektiva i hiperdizajna, a da kao novitet uvede naivnu i slabu psihologizaciju baziranu na mešavini duševnih bolesti, izolacije u svemiru i antiutopijske budućnosti.

Ne samo da DANTE 01 nije previše originalan film već bih rekao da od svih klaska od kojih pozajmljuje, uzima najgore delove uključujući i kraj koji liči na ozloglašeni Kubrickov kraj 2001.

* 1/2 / * * * *

Saturday, September 6, 2008

TWILIGHT

Pogledao sam TWILIGHT Roberta Bentona. Taj film sam želeo da gledam još u vreme izlaska 1998. godine, ali mi je nekako stalno izmicao. Nadao sam se da će taj film biti neka vrsta zaključenja filmova o Lew Harperu, ali glavni junak nije Lew i TWILIGHT nije na toj liniji.

Pošto Harpera gledamo iz vizure Newmanovog opusa, ovaj film je više na liniji NOBODY'S FOOL, uostalom pisali su ga Russo i Benton, a u Bentonovom opusu je blizak naslovu THE LATE SHOW.

Međutim, LATE SHOW je bolji pošto u njemu mlad i vitalan Benton tumači starost, dok u TWILIGHTu umoran Benton tumači starost i pokušava da je učini lažno vitalnom, kao što ju je mladi Benton u LATE SHOW tretirao gotovo tugaljivom. Međutim, LATE SHOW je uspevao da iskomunicira snažniju emociju, a TWILIGHT s druge strane, ne ne nudi previše zrelosti i ostaje banalan u većini ključnih situacija.

Naravno, nesumnjivo je da Benton i Russo nude par tačaka koje su zanimljive i relevantne, ali one su suviše retke u ovoj hardboiled misteriji koja je suviše rutinska u svom žanrovskom okrilju, previše naivna u kontekstu savremenog filma, i suviše lišena kontemplativostio da bi nadomestila te nedostatke.

* * / * * * *

TIME AFTER TIME

Pogledao sam TIME AFTER TIME Nicholasa Meyera, courtesy of Kunac.

Ovaj film iz 1979. o H.G. Wellsu koji juri Jack the Rippera po savremenom (doduše tada savremenom San Francisku) može se smatrati pretečom velikih time ravel blockbustera osamdesetih kao što su TERMINATOR i BACK TO THE FUTURE.

Međutim oba navedena naslova su neuporedivo superiornija i jedino što daje eventualni kvalitet ovom predugom, sporom i sporadično nejasnom filmu jeste izvesna arhaiziranost pripovedanja pošto sve gledamo iz vizure H.G. Wellsa pa Meyer povremeno uspeva da stvori utisak kako gledamo neku avanturu iz viktorijanskog perioda.

Iz ovog filma se sada svakako mogu čitati razni potencijalni uticaji koje ćemo kasnije sretati, međutim, zaista ne mogu biti toliko siguran da je iz jedno zaista poluuspelog filma toliko sjajnih stvari moglo biti derivirano. Pa ipak, recimo koncepcija za LEAGUE OF EXTRAORDINARY GENTLEMEN je svakako mogla biti inspirisana ovim romanom/filmom.

Ono što se eventualno, ako ne na nivou gledalačkog uživaja a ono barem na nivou pokušaja mora poštovati, to je Meyerov uporni pokušaj da celoj priči da izvesni društvenokritički kontekst koji je je verovatno i u ono vreme delovao potpuno besmisleno ali sigurno je dodavao odeđeni kredibilitet filmu.

Što se podele tiče, David Warner je moj stari favorit, mada sam očekivao da će biti zabavniji kao Jack the Ripper. Inače, u Meyerovoj postavci dok se Wells slabo snalazi u svetu budućnoti i nailazi na razne teškoće, Ripper izgleda kao da mu sve ide od ruke, i to malo deluje fake. Štaviše bilo bi zanimljivo da nam je Meyer pružio glimpse toga kako se serijski ubica starog kova snalazi u San Francisku.

Isto tako, očekivao sam da će Ripperova ubistva biti povezanija sa Zodiacom, ali na kraju ta veza se povezala samo na jedno pominjanje.

* * / * * * *

Friday, September 5, 2008

THEATER OF BLOOD

Reprizirao sam THEATER OF BLOOD Douglasa Hickoxa.

Ako uzmemo u obzir da sam ga prvi put gledao prilično intoksikovan za vreme studija jer nam je bilo zabavno da se šegačimo uz film o glumcu koji simulčra šekspirijanske scene kako bi ubijao kritičare koji su njega ubijali u svojim kritikama, utisak koji sam imao na prvo trezno gledanje je znatno drugačiji.

Nažaost THEATER OF BLOOD je možda i najslabiji Hickoxov film koji sam gledao. Moram reći da sam ja jedan od retkih ljudi, uz Aleksandra Radivojevića koji su genuine Hickoxovi fanovi, on je mahom doživljavan kao marginalni exploitation reditelj iz sedamdesetih, nije snimio puno filmova, oni mahom nemaju kultni status, i tek poneki dobija svoj revival, tipa BRANNIGAN koga hypuje Edgar Wright.

Meni je lično najdraži Hickoxov film SITTING TARGET koji je potpuno ispod radara i retko ko ga pominje. Međutim,, narečeni THEATER OF BLOOD se smatra kultnim Hicoxovim filmom zbog svog high concepta, zahtevne uloge Vincenta Pricea u kojoj on na neki način pravi metafilmski zahvat itd.

Ali, ako se izuzme zaista dobar koncept i Price u glavnoj ulozi koja nije onoliko dominanatna kao što bi se očekivalo, dobija se jedan monoton film oslonjen na ređanje set-pieceova ubistava koji su prilično mediokritetski i ne ispunjavaju ni petinu svog potencijala.

Potencijalni sukob između simpatičnog kritičara i glumca nije valjano izdiferenciran i izuzev toga što je simpatični kritičar mlađi čovek, nije do kraja jasno zašto zli glumac ima nešto popustljiviji odnos prema njemu.

Kad je reč o Hickoxovoj režiji, izuzev slidne scene mačevanja u kojoj je isuviše jasno da se dubleri nalaze pod zaštitnim maskama, sve ostale scene su mahom arhaično režirane, daleko od standarda koji je Hickox postizao u to vreme.

Stoga, THEATER OF BLOOD je zanimljiv koncept i deo istorije žanra, ali realno ne nudi ništa više od toga.

* * / * * * *

Wednesday, September 3, 2008

ZONA MRTVIH - PRVA RUKA MONTAŽE

Kunac i ja smo kao najvatreniji fanovi sinoć imali priliku da pogledamo prvu ruku montaže filma ZONA MRTVIH Milana Konjevića i Milana Todorovića.

Što se mene tiče, Milani su premašili čak i moja najoptimističnija očekivanja i mislim da će Sagitaši biti više nego prijatno iznenađeni krajnjim rezultatom.

Pre svega, mislim da je ZONA MRTVIH jedinstven film kada se uzmu u obzir razmere zahvata koji su Milani preduzeli. U zemlji u kojoj postoji samo par make up stručnjaka a samo Lakobrija u suštini radi horor, prava je hrabrost snimiti film o sveopštem ustanku zombija. Štaviše, čak i u svetskim okvirima u poslednje vreme su retki filmovi koji se bave invazijom zombija ovih razmera, i što je još važnije još je manje filmova koji to rade na ovako solidan i energičan način.

U kinematografiji u kojoj glumci izbegavaju transformaciju, raduje da vidimo ovoliko masovne transformacije.

Pored krvoprolića i zombifikacija, film obiluje pucnjavama koje u ovom broju nismo videli još od partizanskih filmova kod nas, i sve to je urađeno bez ikakvog kompleksa i zaista funkcioniše.

Čini se da je na mnogim nivoima, slično ŠEJTANOVOM RATNIKU pre toga, ZONA MRTVIH porušila još neke tabue. Ako se uzme u obzir da je film snimljen u razumnom roku i za razumne pare, ubeđen sam da će ZONA u pozitivnom smislu pomeriti odnos prema žanru i spektaklu kod nas.

Ja ne mogu da kažem da pratim baš sve naslove sa zombijima, mahom gledam one koji ipak stižu s nekom preporukom, ali u ovom trenutku ZONA MRTVIH sigurno može da se plasira u sam vrh vanholivudske ponude. Kunac će o ovome sigurno dati još detaljniju elaboraciju pošto on gleda sve sa zombijima.

Međutim, ono što je možda i najveći adut filma, a sigurno najveći kompliment Milanima i ekipi, jeste to da na nivou ritma, već i verzija od 110 minuta odlično funkcioniše. Odavno u srpskom filmu nisam video film koji tako dobro teče na nivou čistog storytellinga, nema praznog hoda, svaka situacija ima neku funkciju, priča se pomera od tačke A do tačke B, karakteri su u okvirima svoje funkcije definisani. Ovo je zaista najveće priznanje koje može da dobije bilo koji filmmejker.

Pri tom, film ima vrlo dobar razvoj, jasno definisan početak, sredinu i kraj, sa gradacijom situacija, promenama odnosa i transformacijama karaktera što takođe retko viđamo u srpskom filmu.

U okvirima žanra, a vabnholivudskog zombi filma naročito, ova priovedačka veština i ekonomičnost stoje kao adut pošto su savremeni zombi filmovi mahom statični, imaju duge, neopravdane karakterne uvode i sl. ZONA MRTVIH ima strukturu u najboljem maniru američkog repertoarskog filma, sa preciznim i lakim uvođenjem likova i efikasnom eskalacijom krizne situacije.

Često se dešava da uzmem da gledam neki horor koji je baziran na formuli ove ili one pretnje i da onda moram da čekam na tu pretnju tokom artificijelnog uvoda. ZONA MRTVIH je u tom smislu vrlo poštena i može biti zanimljiva čak i onima koji su siti filmova o zombijima.

U ZONI MRTVIH je uspostavljena idealna pripovedačka ekonomija u tom smislu, i moram priznati da do sada nisam sretao filmove u ovako ranoj fazi montaže da toliko dobro funkcionišu na planu ritma.

U predstojećem periodu Milani će imati samo slatke muke kako još da doteraju film što je sjajno.

Ja sam zadovoljan ovim filmom i mislim da će on iduće godine dostojno reprezentovati Novi srpski film i pokazati šta je sve moguće snimiti kod nas. Što se stranih producenata tiče, verujem da će oni biti prezadovoljni ovim naslovom jer slutim da će ga žanrovska kritika dobro prihvatiti i preporučivati kao vrlo prijatno iznenađenje. Ono što nikakav budžet ne može da kupi je upravo pozitivna enerija koju većina savremenog vanholivudskog exploitation horora nema. iako mnogi naslovi tog exploitation ranga imaju veći budžet i resurse, retko kada su obogaćeni tom pozitivnom energijom i entuzijazmom koji filmu dodaju production value. To nije samo moj subjektivni stav već se to objektivno vidi, primera radi na statistima koji su odlično uradili svoje zadatke kao zombiji što se recimo u tim projektima retko viđa. U ZONI MRTVIH svi zombiji imaju neku svoju personalnost i u svakom se ogleda neki trzaj života koji je vodio ranije, a to se ne bi moglo postići da nije bilo masovne regrutacije zombija među kolegama i fanovima.

Mislim da je srpska kinematografija u Milanima dobila vrlo kvalitetne reditelje koji su svojim prvim filmom pokazali da imaju veliki potencijal, i nadam se da će uskoro dobiti novu priliku.

LOOKER

Pogledao sam LOOKER Michaela Crichtona, courtesy of Ginger.

Ovaj film je odbačen kao slab i marginalan, međutim mnogi nedostaci su mu u međuvremenu postali vrlina ili simpatičan retro element.

Reč je o pulpy SF premisi koja je u vreme izlaska filma 1981. godine delovala apsurdno, dok danas sa ekspanzijom performace capture animacije deluje kao neka premisa vezana za blisku, najbližu budućnost. Ideja da se modeli koriste za modelovanje savršenih animacija za reklame koje će savršeno manipulisati potrošačima danas deluje kao sasvim realan projekat.

Svakoa da ni savremena tehnologija ne objašđnjava zbog čega bi neko ubijao te devojke potom i sebi navlačio policiju i druge samarićane na vrat, ali film definitivno u današnjem CGI miljeu deluje relevantno.

Kad je reč o paranoidnom prilazu televiziji, on je retro i po svojoj naivnosti dostie ravan carpenterovog THEY LIVE s tim što je Crichtonova smrtna ozbiljnost u tako paničnom pristupu zaista draga na poseban način.

I uopšte, čini se da je naglašena ozbiljnost Crichtonovog pristua ovoj pulpy priči snažan recidiv socijalno dogovornog SFa sedamdesetih koji je imao sklonost da upozorava na razne nuklearne, ekološke, populacione rizike. Samim tim šte ja što umesto žanrovski nedefinisanog Albert Finneya u filmu ne glumi Charlton Heston. On je ipak pravi heroj kada treba da se brane stare vrednosti.

Retro feelu doprinose i ambiciozni, gotovo kenadamovski setovi na kojima se film odigrava.

Iako je Crichtonova režija sasvim pristojna, šteta je što ovaj projekat nije radio neko poput Brian De Palme ili Richarda Frannklina ko bi svojim stilskim zaokretom uspeo da izleči sve kontradikcije scenarija.

Međutim, i ovakav, možda više straight nego pšto je trebalo, LOOKER stoji kao simpatično gledalačko iskustvo u kome ima mnogih kvaliteta koji nedostaju savremenom filmu.

* * 1/2 / * * * *

Monday, September 1, 2008

THE STRANGERS

Pogledao sam THE STRANGERS Bryan Bertina, courtesy of Ginger.

Ovaj film je hypeovan kao važno žanrovsko ostvarenje ove sezone. Reći da smo isti taj film videli već nebrojeno puta je understatement. Meni je sasvim jasno da žanr mora da se osloni na formule. I ja nemam ništa protziv toga. Neke formule čak i volim. Uostalom žanr povremeno nke formule mora i da reinventuje. Međutim, VACANCY Nimroda Antala se još nije ni dobrano pomerio na zadnje police u videotekama kada se pojavljuje THE STRANGERS koji je potpuno identičan film.

Čini mi se da čak i u okvirima industrije koja je bazirana na repeticiji uspelih formula, ovako brzo ponavljanje formule nema previše smisla. Isto kao i VACANCY, film počinje nekim pseudo odnosom dvoje junaka a onda krenu da ih zlostavljaju nadmioćni seoski sadisti. Za razliku od VACANCY mi ne saznajemo koja je njihova agenda, ali u suštini ta agenda nije ni važna. Isto tako, za razliku od VACANCY ne saznajemo najtačnije ni šta i kako junaci razmišljaju o bekstvu nego se njihovi pokušaji dešavaju na mahove.

Ono što je gimmick koji tobože izdvaja ovaj film od stotina drugih jeste natpis o tome da je baziran na istinitoj priči o kojoj se ne zna prava istina. To je jedna poprilično apsudna teza i mogu smatrati pohvalnim to što Bertino misli da je život imitirao film u tom nazovi istinitom slučaju. Međutim, osim ovog već potrošenog gimmicka još iz Castleovih dana, Bertino ne čini ništa više da simulira bilo kakvu vezanost za istiniti događaj.

Kad je reč o samoj egzekuciji, Berrtino se oslanja na cheap thrills i jump scares, i radi u dovoljno velikoj industriji da ima ljude koji mu to isporučuju. Međutim, u svim onim segmentima u kojima on treba da se pokaže nudeći nešto novo van puke mehanike, THE STRANGERS pada.

Na kraju, ovaj film me je više iznurio nego što bi mogao da me zabavi. Sasvim mi je jasno da na svetu uvek ima dovoljno onih kojima je ovo prvi & jedini film ove vrste koji gledaju, a glumačka podela svakako čini da ovaj film iskorači u neku vrstu crossovera, ali ipak kad se blizina VACANCYja (inače ne naročito kvalitetnog naslova) uzme u obzir, ipak pomalo i čudi takav komercijalni skor a zaista šokiraju hype i pozitivne kritike.

* * / * * * *