Sunday, March 16, 2008

SOUTHLAND TALES

Pogledao sam SOUTHLAND TALES Richarda Kellyja, courtesy of Ginger.

Reč je o vrlo zanimljivom sophomore slumpu za koji moram reći da je za mene prijatno iznenađenje pošto ne spadam među one kojima se DONNIE DARKO dopao. U SOUTHLAND TALESu, Kelly se kreće jednom mid-nineties liberalnom linijom koju su reprezentovali ozbiljni SF projekti poput serije WILD PALMS i filma STRANGE DAYS, s tim što ih on dodatno opterećuje svojom potrebom da bude divlje relevantan, pop kulturno referentan i sl. Kelly intencionalno pravi ambicioznu psihodeličnu antiutopiju koja se dešava 2008. (film je trebalo da izađe 2006. kada je i prikazan u Kanu) sa dosta refrenci na philipkdickovski radikalizam, sva moguca aktuelna
medijska izopačenja i skretanja i jako bogatu tradiciju pop kulture.

Imajući WILD PALMS u vidu, iako je WILD PALMS koherentniji i bolji jer je više old school, SOUTHLAND TALES bi bolje funkcionisao kao vrlo ekskluzivna mini-serija za HBO nego kao film. Isto tako čini mi se da u ovom filmu ima dosta radikalnih dickovskih koncepata koji su svojstveni savremenom američkom stripu, piscima kao što je Grant Morrison (ne očekujte previše od ove
reference), tako da na nivou strukture, Kelly nudi sve sem klasične filmske dramaturgije. Otud toliko digresija, veliki broj
karaktera sa svojim apartnim pričama i povremena konfuzija i zapletu.

Iako je dosta stvari u zapletu bazirano na opštim mestima, a dosta na elementima koji su nam već poznati ako smo gledali STRANGE DAYS, WILD PALMS i čitali stripove, i film ima nimalo nežno trajanje od 145 minuta, ipak uspeva da bude sasvim engaging u celom toku i da na kraju uprkos sveprisutnoj, mada sasvim sigurno delimično nametnutoj atmosferi promašaja, da se izbori za status jednog ipak upečatljivog, pa i važnog filma.

Konfuzija u vođenju likova, prilično negližozan odnos prema smenama lokacija i protoku vremena, čest prazan hod, slabo
razlikovanje važnog od nevažnog, apsolutni gubitak kompasa pred kraj u kome treba doći do poente, sve su to veliki problemi, ali opet čini se da su manji od vrlina. Kelly je evidentno tip koji uživa u tome da bude maverick, i sve do ovog filma je delovalo da je to bez pokrića. No, sad možda i nije.

Čini mi se da su i mnogo slabiji filmovi uspevali da steknu kultni status pa zašto ne bi i ovaj koji je na hardverskom nivou
vrhunski uređan. Kelly je iznenađujuće pismen reditelj u ovom filmu, odlično koristi Los Anđeles kao lokaciju, i SOUTHLAND TALES je zaista vrlo privlačan za gledanje i nudi niz visceralnih zadovoljstava.

U tom smislu, rekao bih da me zanima ova linija Kellyjevog rada i da mnogo bolje vlada formatima epskih razmera nego kamernim
pričama na koje bi vrlo lako mogao biti osuđen posle ovog flopa. SOUTHLAND TALES je kritika sahranila potpuno nepravedno, ako imamo u vidu šta se inače hajpuje, međutim negde je jasno da je ovakav film teško etiketirati pošto je art u nameri ali je pulp u egzekuciji, i sasvim je dovoljno trapav da bude riskantan ulog za uglednog kritičara.

Međutim, iako tehnički ne mogu reći da je reč o dobrom filmu, ovih dana su sve ređi naslovi koji zaslužuju ovoliku pažnju.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment