Thursday, January 24, 2008

SILENT HILL

Sa velikim zakašnjenjem pogledao sam SILENT HILL Christophe Gansa, courtesy of Kunac.

Ovoliko kašnjenje je nedopustivo, ali u početku su bile neke konfuzije oko kopija, bilo je nekih kraćih bioskopa, tako da kad se pojavio DVD rip, nekako sam zaboravio na ovaj film.

U svakom slučaju, dosta sam propustio što ga nisam pogledao na vreme pošto je reč o jednom vrlo zanimljivom i vrhunski realizovanom filmu čija je usavršenost zaista atipična za današnje žanrovske filmove.

Gans i njegov DP Dan Laustsen su u saradnji sa grčkim scenografom Patrick Tatoupulosom zaista napravili jedan koherentan univerzum čiji se dizajn u pojedinim momentima zbog svoje visoke estetizacije zaista graniči sa artom.

Ja nisam igrao SILENT HILL igru, ali generalno znajući igre, mislim da Gans uspeva da postigne atmosferu igranja igre kao takve. Prvo kroz kadriranje i dosta pokreta kamere koji liče na pokrete kamere iz igre, zatim kroz dešavanja u kadru sa krupnim pahuljama pepela koje jako podsećaju na grafiku iz igara, i konačno kroz samu dramaturgiju filma koja je vrlo atipična.

Naime, SILENT HILL je atipičan po tome što se ne koristi mnmogim konvencionalnim elementima holivudskog storytellinga već smešta svoje junake u misteriozne okolnosti u kojima nema jasnih pravila, nema jasnih definicija ko je ko, šta je kakva opasnost, već se sve otkriva kroz radnju i ostale vidove ekspresije.

I u tom konceptu Gans je do te mere dosledan da čak i na nivou ovog tkiva SILENT HILL može dostići prerogative art filma. Upravo po tom insistiranju na vizuelnom i fizičkoj radnji kao načinu pripovedanja, SILENT HILL je blizak Fulcijevim uspelijim radovima, sa kojima deli i tematiku.

Međutim, za razliku od Fulcija koje je sklon takvom narativu ali je istovremeno i vrlo konkretan i sveden na set-piece, Gans je dosledan kroz ceo film i iako SILENT HILL nudi set-pieceove, analogne nivoima u igri, nijedan od njih nije konačan po svom ishodu (set-piece kojim se rešava sudbina lika ili zapleta), mada paradoksalno jeste konačan na tragu igre pošto kada se jedna situacija apsolvira na nju se u princpu nikada više ne vraćamo, i praktično retko šta iz neke deonice zaigra kasnije u filmu što je mentalitetski slično konceptu igre.

U tom smislu, čini mi se da je SILENT HILL na psihološkom planu možda najbliži ugođaju koji pružaju igre, pošto vodi junaka iz situacije u situaciju u kojoj svka ima neku svoju unutrašnju logiku i cilj.

Ono što se ispostavlja kao problem jeste to što sam gledalac nije do kraja upoznat sa unutrašnjom logikom situacija. Pre svega, za razliku od tipičnog horora, što SILENT HILL svakako nije, mi prvo ne vidimo sa kakvim Zlom se junak zapravo suočava pošto ne vidimo ispunjenje pretnje koja se nadvija. SILENT HILL je pun nekih raznih gadnih stvorenja, međutim mi izuzev toga što su stvorenja gadna nemamo neko prethodno iskustvo koje bi nam pokazalo šta ona u stvari učine nedužnim ljudima.

Stoga kada junakinja beži, mi ne znamo ni šta će joj desiti ako ne uspe da pobegne, niti kako može da se odbrani od frikova i moram priznati da su me te potere, a neke od njih su vrlo vešte ostavila ravnodušnim, a pošto se ponavljau uglavnom sam uživao u vizeulnosti umesto u napetosti, što svakako nije kompliment za scenu potere.

Isto tako, iako sam svestan da se SILENT HILL dešava u nekoj pomerenoj realnosti, ona ipak mora imati neku unutrašnju logiku koja bi nama kao gledaocima pomogla da se u njoj snađemo. U stvari, možda i ne mora da ima unutrašnju logiku, ali s druge strane, onda film ne sme da traje dva sata, već sat i po, koliko u principu traju Fulcijevi filmovi.

Ovako SILENT HILL nudi niz zaista zanimljivih scena koje uglavnom predugo traju pošto se brzo iscrpe u vizuelnoj intrigantnostia posle toga moraju da isprate i svoju pripovedačku funkciju.

U svakom slučaju, SILENT HILL je jedan od najzanimljivijih žanrovskih filmova nastalih u poslednjih nekoliko godina, i pokazuje šta bi evropski autori trebalo da donesu Holivudu.

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment