Friday, October 12, 2007

SAN O RUŽI

Pogledao sam SAN O RUŽI Zorana Tadića. Ovaj film sam prethodno upoznao tako što sam u Biblioteci FDU našao scenario u odeljku sa scenarijima za jugoslovenske filmove i pročitao ga, znajući da mi film verovatno neće uskoro doći pod ruku.

I to se ispostavilo kao tačno, pošto sam u međuvremenu praktično zaboravio scenario, tako da nije bilo nekih naročitih spoilera kada sam gledao film.

U ovom filmu maltene možemo naći sve dobre namere i stranputice koje krase jugoslovenski krimić.

Naime, Zoran Tadić i Pavao Pavličić su poznati po tome što su u RITMU ZLOČINA uspeli da stvore zaista evropski relevantan triler, i u svom celokupnom opusu su držali liniju vrlo zanimljive interpretacije krimića.

Međutim, upravo je SAN O RUŽI potvrda da ni oni nisu sve vreme išli pravom linijom i da su i oni umeli da zalutaju.

Ono gde su ponajviše u SNU O RUŽI pogrešili jeste pokušaj da priču situiraju što ubedljivije u jugoslovenske okolnosti. Naime, oni su u ovom filmu hteli da pobegnu od pavlilčićevog magijskog realizma u totalni naturalizam i film je smešten u auralno nepodnošljivom crnotalasovskom univerzumu koji se graniči sa bihnerovskim dimenzijama socijalnog užasa. Rade Šerbedžija, at his slowest, igra radnika-livca, koji često kad se vraća kući zastane ispred mesare i divi se ruži od telećeg buta, što je i naslov filma. To je već lobovanje, ne zato što ne mislim da u SFRJ nije bilo gladnih, ali sam ipak siguran da ni u jednom momentu nije bio baš takav all-around dread margine, osim možda u danima kada se izvorni Crni talas dešavao. Kako ovaj film datira iz 1986. a sniman je 1985. pre bih rekao da je reč o stvaranju slike SFRJ kao svojevrsne tamnice naroda, i u svom pokušaju da bude autentičan i da junak bude naturalistički motivisan na svoj čin, zapravo liči više na neki poljski ili čak možda britanski film, u svakom slučaju na neki milje gde su klasne i proleterske okolnosti izraženije nego u SFRJ.

U svakom slučaju zaplet je vrlo jednostavan, livac nailazi na gangsterski obračun, vrlo realistički objašnjen kasnije i vezan za neke mahinacije sa sanitarnom inspekcijom, i uzima novac koji je bio u kesi kod jednog od leševa. To je sve video Fabijan Šovagović.

Znam da zvuči posprdno kad to tako opišem ali stvarno je tako i urađeno, Šer krade kesu, a onda dug kadar u kome vidimo, i valjano utvrdimo da ga je Fabjan video. A Fabijan igra mesara. Mesar ubrzo počinje da nabacuje livcu da zna šta je on uradio, naravno vrlo dikretno, a livac se pravi lud.

Novac bi pak livcu rešio sve probleme koje žena nemilosrdno nabacuje ali on ne želi da ga načne. Ubrzo se ispostavlja da za novcem traga grupa gangstera koji se sastaju o obližnjoj krčmi.

Tadić i Pavličić nepotrebno uvode subplot o kasapinovoj kćeri koja se zabavlja sa livčevimdrugom, koji ne služi ni za šta drugo do da nam livčev drug izogovara tazbinu i objasni neke od kasapinovih aktivnosti.

Zatim, sam krimi zaplet u sebi nosi ogromnu naturalističku tenziju koja se ni na koji način ne olakšava kroz mehanizam krimića pošto krimi deo zapleta ne nosi snažne događaje i preokrete.

Sve se završava katarzičnim obračunom livca i gangstera koji nas ostavlja u vrlo nejasnoj poziciji, koja ne priliči ni naturalizmu ni krimiću.

Paradoksalno, Tadić i Pavličić odlaze u nadrealno kroz pokušaj forsiranja naturalizma, a krimi zaplet degradiraju na nivo repetitivnog mehanizma bez ikakve ideološke ili pripovedačke funkcije.

Filmu se ne može osporiti snažna atmosferičnost koja se graniči sa fizičkim ugođajem. I ne može osporiti da j film specifičan curio unutar jedne predvidljive kinematografije, no istovremeno reč je o krajnje jalovom ostvarenju.

Alfi Kabiljo je uradio odličan synth skor koji korespondira sa skorovima iz osamdesetih.

U filmu se pojavljuju tadašnji reditelj a sada kolumnista Nacionala, Srećko Jurdana i poznati umetnik i takođe školovani reditelj Tom Gotovac a.k.a. Antonio Lauer.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment