Sunday, April 29, 2007

PERFECT STRANGER

Sinoć sam u bioskopu pogledao PERFECT STRANGER James Foleya.

Moram priznati da sam se uželeo generic erotskih trielra, iako ovaj film nije baš erotski, ali jeste na toj liniji, post-BASIC INSTINCT kinematografije.

Naravno, iz ove vizure i COLOR OF THE NIGHT i JADE deluju kao klasici, tako da PERFECT STRANGER ima dosta oštru konkurenciju. Ipak, moramo imati na umu da je koncept osmislio čoevk koji ima mnogo veći staž u serial killer filmovima i smišljao je TAKING LIVES DJ Carusa, tako da je ta nineties estetika kontaminirana tim presahlim serial killer revivalom.

Pa ipak, film je insanely watchable iako u suštini nije ni napet, niti je nešto naročito enigmatičan. Međutim, Foley vrlo sigurno drži rediteljsku kontrolu priče i daje je maksimalno efikasno, pojačavajući sve to odličnim ulogama Bruce Willisa i Giovanni Ribisija zahvaljujući kojima uspevamo da prevaziđemo slabosti Halle Berry.

Koliko je kinematografija morala otići dođavola kada danas Bruce Willis igra support rolu Halle Berry koju je koliko u LAST BOY SCOUTu gledao kako je ubijaju plaćenici Shelly Marconea.

Međutim, još je tužnije što niko od mojih prijatelja sa kojima sam gledao film u Tuckwoodu, iako se bave filmom uopšte nemaju nikakav odnos 'prema tome da James Foley režirao film. Ja sam ga, vreovatno jedini, gledao sa dužnim respektom prema velikom reditelju.

Iako je reč o konfekcijskom proizvodu, osećao sam snažnu nostalgiju gledajući ovaj film pošto je evidentno da dolazi iz sveta reditelja-glumaca-koncepata-žanrova koji u ovom obliku izumiru i to me je malo ispunilo tugom.

* * 1/2 / * * * *

Thursday, April 26, 2007

GINGER

Pogledao sam GINGER, courtesy of Ginger, začetak trodelne franšize besramnih exploitation filmova kojima je Ginger ulio dostojanstvo nazvavši ih "belom CLEOPATROM JONES".

Međutim, filmovi o Cleopatri Jones su zaista high art u odnosu na ovo. Što ne znači da filmovi o Ginger nisu zanimljivi, premda nisu baš lagani za gledanje pošto i eksploatacija bez supstance ima neka pravila po kojima se radi a reditelj Don Schain ih se baš i ne drži.

Naime, GINGER je vrlo teatralno napisan krimić o undercover agentici koja raskrinkava kriminalni ring u Džersiju, sa ekstremno teatralnom postavkom fotografije, koja ubija potencijalnu atraktivnost radnje.

I ta teatralnost najviše podseća na dramske scene iz pornića, samo što za ovoliku količinu dijaloga i improvizacija, nema gotovo nikakvog pay-offa iako golotinje realtivno ima, međutim egzekucija je krajnje aseksualna.

Plašim se da je GINGER kao serije jedna fusnota koja ne nudi puno prostora za ponovno otkrivanje.

Doduše sa letvicom koju je podigao Bo Vibenius, teško je i naći dostojnog naslednika.

* 1/2 / * * * *

Wednesday, April 25, 2007

HOLD-UP

Pogledao sam, doduše, na 2x blockbuster Ajinog tatka Alexandre Arcadyja HOLD-UP koji sam voleo kada sam bio dete, mada mi je draži opet bio američki rimejk sa Bill Murrayem.

Arcadyjev film je dosta trom pokušaj euroamerikane, kompetentno režiran, ali bez glatkoće i underplaya koji donose američki glumci, sa dosta Belmondove gramzivosti da svoj ogroman evropski uspeh konvertuje i preko okeana, iako ovo zaista nije bio način.

Za razliku od onoga što će Letterier postići nekih dvadeset godina kasnije sa TRANSPORTERom, Arcady u ovom filmu aposlutno ne da nije ponudio nešto novo, nego nije ponudio čak ni novu kombinaciju poznatih elemenata, i ceo kanadski film je spao na nivo frabncuskog high koncepta.

Međutim na 2x sa solidnim prevodom, plus Kim Catrall u besramno ranoj roli (mada ne onoliko radikalnoj kao PORKY'S) film može da prođe kao usputna nostalgija.

* * / * * * *

Sunday, April 22, 2007

1990: I GUERRIERI DEL BRONX

Pogledao sam 1990: I GUERRIERI DEL BRONX Enza G. Castellarija, courtesy of Ginger.

Reč je o vrlo zanimljivom filmu, pre svega zbog toga što u njemu vidimo susret jednog superiornog reditelja sa apsolutno besmislenim, da ne kažem besprizornim materijalom. Iako castellari svakako nije neki naročit velikan sedme umetnosti, on nije reditelj bez izvesnog dara, čak i određene veštine, a baš u ovom filmu možemo videti koliko zapravo jedna potpuna budalaštima može opstati povezanma isključivo rditeljskom veštinom.

BRONX je snimljen u jako skromnim produkcionim okolnostima i Castellari je celokupnu anti-utopiju, to jest carpenterovski separatisani BRONX izgradio kao pastiš već postojećih kostima i lokacija, a opet sa jasnom namerom da stvori neku oneobičnu atmosferu. castellari dosta drži do naci dizajna, junaci nose nemačke uniforme i šlemove u eraznim dezenima, i iako je banda multirasna, označava se kukastim krstovima. U ovome se jasno može prepoznati logika eksploatacije pošto je Castellari očigledno odlučio da iskoristi kostime iz nekog B-filmskog fundusa i postavio ih je u novi kontekst. Jako je zanimljivo kako castellari grčevito insistira na nekim sitnim detaljima, referencama na pop kulturu, nacizam i hipi pokret ne bi li stvorioneki apartan filmski univerzum vredan cene karte.

I u tom na nekom nivou uspeva. BRONX je ako uzmemo u obzir derivativnost scenarija koji je najviše rip-off ESCAPE FROM NEW YORK i WARRIORSa, ipak nekako gledljiv, čak na nekom retro nivou i privlačan za gledanje.

A onda opet kada tako savlada produkcione okolnosti, Castellari dozvoli sebi da u glavnoj ulozi ima tu nesretnu spodobu, nekog visokog mršavog kosijanera u pripijenim farmerkama, i korsetiranih bilderskih grudi, sa potpuno suludim hodom, koji čitavu pričui potpuno obesmisli u glumačkom smislu, naročito suočen sa ozbiljnim glumcima kao što su Vic Morrow ili Fred Williamson. Taj čovek daje zaista novo značenje etiketi unappealing lead, i iako je naravnop dragocenije da ga vidimo nekad na ekranu, nego da ostane zaboravljen, takva podela je u svakom smislu nedopustiva i protivna svakoj logici.

Ne znam da li neko pobliže poznaje biografiju ovog filma i zna li, da li je do njegovog kastovanja doveo neki vanfilmski interes.

U svakom slučaju, BRONX je vrlo zabavan film, koji bi da nije tog užasnog glavnog glumca bio egitman exploitation a ovako je ostao najpre kuriozitet.

* * / * * * *

Thursday, April 19, 2007

GRINDHOUSE

Počeo sam da gledam GRINDHOUSE.

Prtvo ću se osvrnuti na trejlere.

Trejleri su najbolji deo ovog filma. Tepško ih je rangirati pošto su svi odlični.

THANKSGIVING - genijalan trejler ali gde je ovakav Eli Roth kada treba da se radi celovečernji film?

DON'T - savršeno skinut šmek dubbovanog Giallo filma sa hammer atmosferom. Wright sjajno koristi glas spikera i odlično stvara atmosferu dabovanog filma koji zato nema dijaloge u trejleru a sa svojim senzacionalističkim kadriranjem i rezovima stvara pravu bavijansku atmosferu. Voleo bih da gledam ovaj film.

WEREWOLF WOMEN OF THE SS - najpotcenjeniji trejler od svih. Meni je fenomenalno legao zato što odlično simulira tu kabaretsku, dekadentnu atmosferu serioznih scena u ovakvim filmovima koje uvek u sred totalnog exploitationa imaju te dodire snažnog pijeteta. Vrlo je autentično skinuo atmosferu tako da mi se čini da ovaj film ne bi gledao pošto znmam, kako to izgleda kad traje stotinak minuta. Trejler malo kvari anarhičan twist ending.

MACHETE - izuzetno zanimljiv trejler, odlično skinuta atmosfera iako Rodriguez u nekoliko situacija citira štošta što smo vć videli u DESPERADOu. zanimljivo je da stvarni film SHOOTER Antoine Fuque sada ide u bioskopima i ima isti plot kao MACHETE.

PLANET TERROR - Ovaj Rodriguezov film me je najviše podsetio na jedan film koji niko od nas do sada nije gledao, pa ni Rodriguez, ali se nadam da ćemo ga svi gledati, a to je pančevački zombi horor ZONA MRTVIH.

No osnovu Todorovićevog i Konjevićevog scenarija, a sada i na osnovu Rodriguezovog filma, vidim kakve posledice može ostaviti nekontrolisano gledanje Cannon filmova.

Mislim da bi ovaj film trebalo da bude jako dobra škola ekipi ZONE MRTVIH da izbegne neke od grešaka koje je napravio Rodriguez pošto u suštini pokušavaju da naprave istu stvar.

Mislim da će ekipa ZONE biti douševlčjana kada bude videla koliko Rodriguez misli na njihovoj frekvenciji, ne samo u filmu već i u trejleru za MACHETE. I PLANET TERROR zaista može biti jako dobra lekcija, i tu se uopšte ne šalim.

Prvo ni sam Rodriguez, iako živi u zemlji u kojoj su svi filmski kanoni izmišljeni, ima malo problem da nam proda određene segmente svoje stilizacije. Naime, njegov film se dešava sada, ove godine, a on povremeno, spontano kliza nmazad u sedamdesete i osamdesete i ne samo da stilski evocira te filmove već ih evocira i po sadržaju, ui po izvesnim elementima dizajna. Otud, na nivou dizajna Rodriguez jako meandrira između nečega što je savremeni film i nečega što je izvorni grindhouse i paradoksalno najbliži je izvornom grindhouseu onda kada i snima predele, ljude i automobile koji liče na to vreme.

Isto tako u odnosima među likovima, Rodriguez ne uspeva da postavi jasnu liniju iz kog su oni filma. Tu ima i De Palme, i Carpentera i raznih nekih Cormanovih pravaca, i sve je to na svoj način grindhouse ali je jako nekoherentno. Za razliku od KILL BILLa gde su takođe pravljene posete raznim žanrovima ali je to sve bilo savršeno spojivo u Tarantinovoj viziji.

Rodriguezov film se zbog nedostatka tog unutrašnjeg tkiva, i zajedničkog stilskog ključa pretvara u jednu papazjaniju raznih atrakcija, koje su spopradično genijalne, ali nisu emotivno pripremljene i samim tim nemaju adekvatnu težinu. I to je šteta pošto je ovaj film, iako prepun ripper skevenci, akcije, gorea, suspense momenata u suštini dosadan, a u sebi na nivou samih scena ima odličnih ideja i rešenja za dva filma.

U svakom slučaju, PLANET TERROR je zanimljiva diverzija, koja se bavi atraktivnim stvarima, sa odličnim glumcima, na odličćnim lokacijama, ali ne uspeva da dobaci ni do trećuine zbira tih kvalitetnih elemenata.

* * 1/2 / * * * *

Monday, April 16, 2007

ŽIŽEK

Pogledao sam dokumentarni film ŽIŽEK! Astre Taylor, i iako su mi osnovne teze uglavnom bile poznate iz čitanja njegovih dela, jako sam se dobro proveo zbog Slavojeve zaista izuzetne filmičnosti.

Vrlo mi je zanimljivo i to što neke od svojih ključnih poenti koristi na više mesta, recimo, neke od uspelih momenata sa predavanja u Argentini imali smo i u intervjuu na HRTu, mada je gotovo sigurno da je Aca Srbin prethodno pogledao dokumentarni film.

U svakom slučaju pored toga što je jako inspirativan, Slavoj je zanimljiv pre svega zbog toga što bilo da ga posmatraš kao šarlatana ili kao ozbiljnog mislioca, on sam snažno podstiče na razmišljanje i interpretiranje, najpre sebe samog pa onda i svega drugog.

* * * / * * * *

Friday, April 6, 2007

ALPHA DOG

Pogledao sam ALPHA DOG, courtesy of Ginger.

Znajući koliki je Cassavetes kreten, očekivao sam da ću zateći nešto jako strašno, međutim, na kraju se ispostavilo da je ovo sasvim pristojan film o maloletničkoj delinkvenciji, u kome su Bruce Willis i Sharon Stone protraćeni ali cela stvar ipak stoji kao relativno legitiman pokušaj da se snimi neka vrsta studio verzije filma BULLY Larry Clarka.

Cassavetes uspeva da stvori zavodljivu atmosferu mladalačkog gangsterizma u LA, podgrejanoh narkoticima i kultovima nasilja, oružja i ikonografijom repa.

Iako u par momenata možda malo i preteruje apostrofirajući medijske uzroke ovakvih devijacija, uspeva da stvori uveljiv univerzum u kome se sve dešava.

Još je zanimljiviji detalj to što iako je reč o poznatoj istinitoj priči, i za se da će kraj biti tužan, i negde je jasno zašto se film snima, Cassavetes uspeva da stvori čak i neku vrstu emocionalnog attachmenta u celom procesu.

Justin Timberlake je genijalan u ulozi mladog delinkventa. I baš mi je milo što sam ALPHA DOG pogledao posle filmova sa Sinatrom pošto je Justin možda najbliži da bude Sinatrin naslednik po zabavljačkoj raznovrsnosti.

Emile Hirsche je takođe zajeban i mračan kao glavna zlica koja je dovela do nepotrebnog nasilja. Nešto manji scene-stealer je Hirschov sidekick iz THE GIRL NEXT DOOR Chris Marquette koji je zaista izuzetno upečatljiv i šarmantan kao brat Justionove devojke a bio je scene stealer i u Kumbleovom instant-klasiku JUST FRIENDS.

Sa ovolikom količinom talenta ispred kamere, i relativno dobrim uzorom u Larry Clarku, Nick uspeva da ne upropasti film. I otud je ALPHA DOG prijatno iznenađenje kome sam jako dugo oklevao da priđem.

* * * / * * * *

TONY ROME

Posle dobrog iskustva sa LADY IN CEMENT pogledao sam i TONY ROME iz iste serije, courtesy of Kunac, again.

Iako TONY ROME ide pre LADY IN CEMENT odlučio sam se da prvo pogledam ovaj drugi zato što kraće traje. TONY ROME je ipak 110 minuta i računao sam da je život suviše kratak za tu vrstu eksperimenata. Međutuim, TONY ROME mi je takođe legao.

Štaviše, TONY ROME donosi i poseban bonus, a to je pesma Nancy Sinatre sa soundtracka za film odnosno sa same špice. Koga zanima stavih je na rapidhttp://rapidshare.com/files/24533405/Nancy_Sinatra_-_19_-_Tony_Rome.mp3.html.

TONY ROME je donekle seriozniji u tonu od LADY IN CEMENT i pokušava možda još snažnije da unutar bubblegum noira razobličuje neke stvari i da neku vrstu realističnijeg prikaza nekih miljea, naročito recimo narkomanskog.

Režija Gordona Douglasa je podjednako vešta i efikasna kao i kasnije, a Frank Sinatra odlično spaja seriozne deonice i lagane prizvuke moralnih dilema sa zabavom.

TONY ROME je za nijansu opterećeniji cameo ulogama Frankovih ortaka, a najnepotrebnija je svakako pojava Rocky Graziana u ulozi ostarelog boksera koji sada prodaje kravate i pomera film u neki neorelistički ključ bez ikakvog razloga.

Iako mislim da stilski format ovog serijala više trpi trajanje od 90 minuta nego 110, TONY ROME opravdava svaki minut i stoji podjednako dobro kao i LADY IN CEMENT.
* * * / * * * *

Wednesday, April 4, 2007

LADY IN CEMENT

Pogledao sam LADY IN CEMENT Gordona Douglasa, courtesy of Kunac. Top jemarginalni krimić iz 1968. godine, deo serije ekranizacija romana o detektivu Tony Romeu, od kojih je film DETECTIVE najbitniji pošto uvodi motiv miljea bogatih homoseksualaca u detektivski film.

Iako je lagani komični ton sa primesama ironije i cinizma uvek spočitavan Sinatrinim filmovima, i iako je baš zbog toga veliki broj njegovih filmova diskreditovan, iz ove vizure ti filmovi deluju potpuno legitimno, naročito pošto je comic relief toliko već inficirao žanr.

I u tom smislu LADY IN CEMENT je zapravo znatno svedeniji od private eye filma koji danas gledamo. veliki razlog leži i u tome što je ovo studio film dok je današnji neo noir pa samim tim i PI film vrlo čest poligon za indie reditelje i debitante.

Dok je tempo filma određen by the numbers PI pričom, ono što ovaj film izdvaja jeste serija edgy ciničnih ispada, i maštovitih sirtuacija, i osvežavajuće bizarnih likova, te sporadični neočekivani izleti u pederastiju i travestiju koji se ne bi očekivali od studio filma iz 1968. godine.

Douglas je kompetentno i pre svega pošteno obavio egzekuciju ovog filma. Iako nema nekih naročitih rediteljskih bravura, sve je urađeno bez grešaka, u maniru ovog tada već preiskusnog profija koji je u ovoj fazi službovao kao Sinatrin privatni reditelj.

Ono što je najimpozantnije u ovom marginalnom old fashioned filmu je svakako visoka klasa kojom sve odiše čak i kad je rutina.

* * * / * * * *

Tuesday, April 3, 2007

THE KOVAK BOX

Pogledao THE KOVAK BOX Daniela Monzona, courtesy of Ginger.

Reč je o obećavajućem trileru u kome se jedna holivudska zvezda u posrtanju uparuje sa lokalnom radnom snagom u kreativnom i izvođačkom smislu, a sve u cilju pravljenja rentabilnog žanrovskog filma. Naravno, lokalna radna snaga nije bilo ko, nisu neki moldavski čobani budale, već Filmaxovci koji po mnogo čemu već pervazilaze i vrhunske američke žanrovske tvrtke.

U tom kontekstu KOVAK BOX mi je jako blizu odličnog dometa koji je po sličnom principu imao MUTE WITNESS Anthony wallera, danas nažalost potpuno zaboravljen film, neopravdano zaboravljenog reditelja.

KOVAK BOX je dopadljiv triler hičkokovske paranoje koji se graniči sa racionalnim De Palmom. Monzon vrlo solidno i pošteno odrađuje sve potrebne rutine s tim što je za nijansu sporiji od holivudskih žanrovskih velikana koji imaju ipak veću rutinu i bolje uslove. Prosto u Monzonovim kadrovima uvek ostaje taj neki wannabe gloss, međutim čak i tamo gde lobuje, vidi se da su ideje bile vrlo dobre. Tu bi možda pomogao i neki američki montažer da u nekim momentima samodopadljivosti prosto podseče delove kadrova.
Jorge Guerricaechevarria, inače de La Iglesijin scenarista i Monzon ubacuju sasvim dovoljno preokreta da celu ovu krajnje McGuffinoznu priču isteraju do kraja i da generišu dovoljnu količinu napetosti.

Ono što je možda najvažnije to je koliko su Monzon i Guerricaechevarria bliži paradigmi koju su uspostavili Gil i Amenabar, a upravo u onom ključu urbane postavke euro-trilera.

Naravno, njihove postavke su, kako se i moglo očekivati za jedan stepen eksplicitnije, kako u samom izlaganju tako i u podtekstu. Neretko, Monzon i Guerricaechevarria dupliraju Huttonu radnju, a opet on je već i sam duplira polemišući sa likom iz DARK HALFa.

Da parafraziram Lush, we know the score, we've seen it all the before. Ali, ovo je jedan od onih žanrovskih arhetipova koje rado gledam ponovo.

* * * / * * * *

Monday, April 2, 2007

SPECTRE

Ogledao sam SPECTRE Mateo Gila, treći PELICULA PARA NO DORMIR, a svakako među njima onaj koji sam najviše očekivao. Naime, Mateo Gil je po meni jako važan scenarista zato što je u svojim saradnjama sa Amenabarom, i u svojim solo komadima uradio jako puno na definisanju nekih ključeva stilizacije savremenog evropskog žanrovskog filma.

Gil je u tim filmovima uspeo da definiše jedan jasan precizno stilizovan urbani svet, da pruži neke dobre smernice kako da se takvi svetovi inače konstruišu.

Otud je SPECTRE priličan pad, pošto film odlazi put ruralne, arhaizirane estetike, put nekih zakonitosti herc-romana i klišetiziranih folklornih elemenata (koji bi se lako mogli sabiti u stihu Strašnih haremskih čuvara, "Igraj i dalje đavolju igru, Ciganko vatrena").

Međutim, ono što je zanimljivo zo je da film, ma koliko predvidljiv i lišen preterano zanimljive radnje i setinga, uopšte nije dosadan. Gilovo pisanje i egzekucija su dovoljno uglađeni da sve nekako prođe i da sve liči na jedan ozbiljan saveremeni film, iako to zapravo nije.

Možda mi je najnepodnošljivija scena ona najhororističnija u kupatilu kada se krv preliva iz kade. Ja zaista više ne znam koga mogu da zainteresuju takvi zahvati i ko još ima obraza da nam posle svega prodaje taj tip ghost storyja, i scene koja je unutar celine filma BTW poptuno nepotrebna.

Iako je reč o ljubavnom trileru sa mističnim elementom, ovaj film ne uspeva da generiše emociju pošto između dvoje glavnih junaka postoji jedna toliko fishy situacija da nema opuštanja, i Gil nas tu toliko pogrešno lažno navodi da svoje preokrete sam odaje. Štaviše, valjda shvativši koliko nije uspeo strateški da nas zavara, uvodi i taktički preokret na kraju kojim samo podcrtava da je samo nekako pokušavao da privede ovu priču kraju i da ona u stvari uopšte ništa ne znači.

SPECTRE prosto nije imao dovoljno supstance za nešto više, i Gil je tu učinio dosta da se sve lakše proguta. i naravno ovaj film ne umanjuje očekivanje sledećeg Gilovog nastupa. Pa ipak, prilično sam underwhelmed ovim filmom.

Prosek.

FIDO

Pogledao sam FIDO Andrew Curriea i mogu reći da je reč o simpatičnom, ali u suštini minornom filmu, čiji osnovni problem predstavlja pogrešno žanrovsko opredeljenje.

Naime, Currie je duhovit i maštovit reditelj, ali ovaj film naprosto nije onoliko smešan koliko misli da jeste, i velilki broj punktova žrtvuje nekoj vrsti urnebesnog smeha koji ne uspeva da postigne, a za tim nema potrebe, reč je o filmu koje je imao neke druge potencijale koji su se mogli bolje istražiti.

Naime, FIDO u sebi ima materijala za kaprijansku satiru o svetu u kome su ljudi uspeli da pacifikuiju zombije, koji je, ako je to već potrebno zarobljen u kanonskoj eri SF filma, mada, paradoksalno ne i u kanonskoj eri kada su zombiji na romerovski način zapravo zaživeli, što je zanimljivo. Međutim, Currie se opredelio da ode u all out komediju, hiperstilizujući sve na tragu Watersa i Balabanovog PARENTS samo bez hard-R oštrice.

I tako smo dobili Pg-13 zombi satiru smeštenu u pedesete koja nije mnogo smešna, a opet na nekom fundamentalnom nivou zapleta i odnosa među karakterima ima potencijala da bude nešto drugo i da u malo smirenijoj varijanti bude uspeliji film.

Ovakvu vrstu lobovanja su uspeli da izbegnu Edgar Wright i Simon Pegg u SHAUN OF THE DEAD gde su samo neki međuljudski odnosi stilizovani, ili pak zemeckis u DEATH BECOMES HER koji je kroz još zaoštreniju stilizaciju, ali bez skrivanja u epohi, smestio subverzivnu zombi priču unutar mejnstrima.

Čini mi se da je i Currie ciljao negde između ove dve paradigme. I promašio je možda baš zato što nije uspeo da opravda zašto je FIDO opterećen time što je smešten u pedesete.

Međutim, ono što je suštinski kvalitet filma to je hemija među likovima i promena odnosa prema zombiju koja se stalno razvija. Currie je slab na polju komedije ali je negde vrlo efektan na polju porodične drame, i ima dar da postavi čak i poneko ozbiljno pitanje.

Za razliku od LES REVENANTS koji bio film pitanja a ne film odgovora, i koji je bežeći od stava na kraju propustio odličnu priliku da bude veliki film, FIDO propušta svoju priliku zato što zanemaruje svoje seriozne aspekte i zatrpava ih neuspelim stilizacijama i mlakim humorom.

Pa ipak, bar zbog potencijala, ovo je zanimljiv film.

* * * / * * * *

Sunday, April 1, 2007

PERFECT CREATURE

Pogledao sam PERFECT CREATURE Glenna Strandinga, courtesy of Ginger.

Već sam jedanput gledao dosta sličan film, nazvan THE BREED u režiji Michaela Oblowitza sa Adrian Paulom, i taj film je bio nižerazredni ali relativno gledljivi rip-off Norringtonovog BLADEa.

PERFECT CREATURE se dakle nadovezuje na taj put preformatiranja ALIEN NATIONa ali ovog puta u Alan Mooroevskom kontekstu. PERFECT CREATURE je smešten u neko vreme koje ja nisam do kraja razumeo. Reč je o jednom retrofuturističkom settingom koji je ili alternativna istorija, ili pak neka retro-stilizovana budućnost.

U svakom slučaju, vampiri žive kao prihvaćena aristokratija u tom svetu, dizajniranom kao mešavina Britanije tridesetih i šezdesetih. Vampiri su neka vrsta crkvenih poslenika koji predstavljaju nadu i moralni stub čovečanstva kao predstavnici nadmoćne rase. Svetom vladaju fatalne epidemije gripa, a vampiri su kao rasa ne samo otporni već su nastali prilikom jednog od eksperimenata da se nađe vakcina. Oni nisu u klasičnom smislu vampiri pošto ne love, a bloodlust zadovoljavaju time što im narod daje krv u crkvama.

Po predanju nijedan vampir nije povredio čoveka. Ali, kada se pojavi vampir serijski ubica, onda detektivka i jedan član vamprirskog Bratstva kreću u poteru za njim ne bi li se cela vampirska rasa oprala na optužbe za ubistvo.

Pošto volim ALIEN NATION, i PERFECT CREATURE mi je legao. Stranding pokušava da puca iz svih mogućih oružja, od svedene engleske režije dijaloških scena, do arty poigravanja detaljima, starinskih montaža atrakcija, stilizacije pa sve do matriksoidnih borilačkih scena. Naravno, jasno je da film ponajvuiše pada u tim matriksoidnim poterama i borilačkim scenama, pošto su one nešto što smo od svega ostalog najčešće viđali u poslednje vreme, i što je najvažnije upravo se takvi zahvati najviše i koriste u poslednje kako bi se pokazala vamprirska akcija, a to je sve negde započeo BLADE.

Stranding dosta ide na jump scares i na šok efekat, ne gradeći previše suspense. Ton je miksovan tako da zastrušujući šumovi dominiraju nad ostatkom zvučne slike.

Gluma je klasičan produžetak engleske otmene šmire gde se svaki segment društva i svaki lik kroz stari engleski izgovor fetišizuje i poprima utisak ekranizacije nekog klasičnog dela.

Strandingov film ukratko po formatu pokušava da bude nešto epohalno ali po svom sadržaju i po realizaciji zapravo nije. Film ponajviše pada na planu scenarija i karaktera. Dok se karakteri još donekla zabašuruju gustim britanskim akcentima, scenario je krajnje rudimentaran i jedva da može da dobaci do neke generic 80s krimi-priče.

U najboljim deonicama Stranding evocira uspomenu na Stephena Hopkinsa, naročito kad se lati simsa, a po tretmanu stilizacije vuče i na Alexa Proyasa iz vremena DARK CITYja.

U svakom slučaju PERFECT CREATURE je po svojoj ambiciji nešto što se mora ubeležiti kao bitan detalj u slagalici prošlogodišnjeg/ovogodišnjeg žanrovskog rada.

* * 1/2 / * * * *