Wednesday, February 28, 2007

THE LAST KING OF SCOTLAND

Pogledao sam THE LAST KING OF SCOTLAND Kevina MacDonalda, courtesy of Ginger.

Mogu reći da je to vrlo solidan film, koji postiže solidnu istorijsku autentičnost, spajajući fiktivne zaplete sa istinitim događajima, ne bi li došao do uverljivog pseudo-istorijskog sklopa.

Uverljivost opada pri kraju koji vuče u pravcu klasičnog suspense filma sa žrtvovanjima koja se nalaze u comic book ravni, ali nikada ne prelazi granicu u kojoj to postaje opterećenje. U svakom slučaju finale u Entebeu je moglo biti veštije postavljeno.

MacDonald je film odlično izrežirao. Očigledni su koreni koji vuče iz rada sa Danny Boyleom, i iz vrlo jasne skorsezijanske note u Boyleovom rukopisu na koju MacDonald, inače Boyleov producent, referiše. U tom smislu, THA LAST KING OF SCOTLAND ima jednu vrlo svežu anti-establišment notu koju je Boyle doktorirao u svojim britanskim filmovima, u spoju sa izvanrednim afro-šikom nesvrstanih, koji ja inače jako volim pošto su mi brojni rođaci gradili Afriku, i skorsezijanskim melanžom stilova u vizura kako bi se ispričala priča.

Ono što je možda najzanimljivije, ali je i najveća mana filma ia zato je ovaj film samo solidan ali ne i veliki, jeste to što je macDonald nekako uspeo da dosta dinamičnom učini zapravo minornu priču o Idi Aminu, u kojoj mi nismo dobili ni trećinu njegove opšte perverzije i patologije. Međutim, THE LAST KING OF SCOTLAND je dovoljno vešto urađen da zabašuri ovaj nmedostatak i na kraju zaista stoji kao old school holivudski filmmaking fundiran u istoriji, i film kome ćemo se ponekad vraćati zbog dobre atmosfere, energičnih likova i odlične rekontrukcije nesvrstane Afrike.

Ovo je odličan double-bill sa DREAMGIRLS.

* * * / * * * *

Monday, February 26, 2007

KLOPKA

Pogledao sam KLOPKU Srdana Golubovića i moram priznati da sam otišao da ga gledam sa žarkom željom da mi se iole dopadne.

Naime, čini mi se da je KLOPKA film koji je na neki poseban način odabran da bude ovogodišnji DOBAR SRPSKI FILM, kao što su prošle godine bili SUTRA UJUTRU i SEDAM I PO. Oni su strateški bili odabrani da budu javno plasirani kao razlog zašto treba da o(p)stane ovo stanje i kao biva kako sve nije izgubljeno i mrtvo.

Ove sezone je to Srdanov sophomore film, koji u sebe, još dodatno ima utkanu sterilnost Srdanovog lika & dela, gde je on praktično nezameren ni sa kim, relativno filmski pismen, ozbiljan i ambiciozan momak, čiji (naravno, ne preteran) uspeh, strateški svima odgovara.

E sad, nažalost, film ne isporučuje čak ni za mediokritetske potrebe ove lakirovke, započete mesecima pre filma, plasirane kako sa strane Tucka, tako i sa brojnih "internih" projekcija sa kojih su stizali samo znaci zadovoljstva i egzaltacije iako niko "relevantan" ili bar "zajeban" nije bio pripušten u montažu, zatim sa pripovestima iz Berlina koje su u našim medijima iracionalno napumpane. Za vreme berlinskog festivala apsolutno nije bilo relevantnih kritika koje su na bilo koji način izražavale egzaltaciju povodom filma. Film je možda solidno prošao u okvirima svog programa ali prosto morate se staviti u kontekst i programa i publike koja ga je gledala. To je ipak sporedni program na kome se ceo dan prikazuju neki sporedni filmovi. Uostalom o dometu ovog filma najbolje govori neka zvaničnica berlinskog festivala koja je sad gost FESTa i koja je rekla kako filmovi poput KLOPKE pokazuju da će se iz Srbije "možda nekad", kao u The Cure pesmi MAYBE SOMEDAY, naći neki film i u zvaničnom programu.

Dakle, nemojmo se zajebavati. KLOPKA je sranje, za koje smo mi primorani da poverujemo kako je second coming, iako to nije čak i za srpske okvire. I SUTRA UJUTRU i SEDAM I PO su ma koliko užasni znatno zanimljiviji i bolji filmovi.

Dakle, nisam čitao roman ali verujem da nije filmičan. Ne znam zašto je uopšte ovaj roman i ekranizovan, osim iz koristoljublja spram pisca, budući da ne nudi ama baš ništa originalno, što se ne bi moglo potpisati i scenaristinim imenom.

Kako znam da nije filmičan? Pa, možda po tome što scenario nije filmičan. Naravno, Srđan Koljević jeste moj arhinemezis, i to možda umanjuje kredibilitet mog komentara, ali ovim scenarijem je ponovo pokazao da nema talenta. A opet s druge strane, to smo znali i pre, i ne može se naprasno postati talentovan. Doduše, ovaj scenario je pisao sa svojom suprugom Melinom, koja je zanimljiva žena, pa sam pomislio da će ona blagotvorno delovati na Srđana ali nije.

E sad, zašto uopšte uzeti Srđana? Na osnovu kog Koljevićevog teksta je Srdan uopšte mogao pomisliti da ovaj upropastitelj srpskog filma ume da piše? na osnovu KAŽI ZAŠTO ME OSTAVI, SIVOG KAMIONA CRVENE BOJE ili pak adaptacije Valjarevića u NORMALNIM LJUDIMA? Golubović jeste doduše u svom debiju overio Đorđa Milosavljevića, Koljevića koji operiše sa tzv. "žanrovske" strane i u tom smislu uništava naš film, dok je Kolčjević pak više ruski tip pisca, dakle on je i pripovedač i prorok i istoričar, i filozof, ako treba.

Pored toga, sada je Koljević go-to guy pošto su ga Nemci zavoleli tako da je on sad prčkao i po scenariju Stefana Arsenijevića. Ukoliko hoćeš fondacijski keš, Kolja je srpski Paul Haggis.

Well, Kolja took us for a ride. Prvo, u ovom filmu uopšte ne znamo u kom pravcu oni hoće da nas vode. Naime, šta je tema filma? Bolest deteta? Problem kako naći 26 000 evra za operaciju? Da li ubiti čoveka kako bi spasao dete? To što mu nisi platili kad je ubio čoveka? To što će mu pomoći žena ubijenog čoveka? To su sve teme ovog filma. Na sreću dete na kraju preživi, ali film nažalost umire u teškim mukama, i čini mi se da je 26 000 trebalo dati dobrom scnaristi.

Sve ove teme koje sam naveo, one su DAKLE, sve odreda zastupljene u filmu. O da. Mi prvo polazimo iz situacije kada je dete zdravo. Pa pratimo razvoj bolesti. Pa gledamo kako traže pare na raznim (mada ne i svim) mestima. Pa gledamo dilemu. Mi pola filma čekamo ubistvo. E onda se ubistvo desi. E onda lik ima malo sam svoje dileme. Pa ga onda zajebu za keš. Pa se onda žrtvina žena (koju smo u najboljoj tradicije dekadentnog Siniše Pavića već upoznali kao ljupku komšinicu) ponudi da pomogne. Pa onda on nađe naručioce. Pa onda tako sve po redu.

U svakom slučaju, film smatra da treba da obuhvati SVE ove teme. E sad, okej, to je možda dobar skorsezijanski pristup, ali ne. Najveći broj scena spadaju u Srdanovu "Zašto ćutiš?" dramaturgiju. dakle sve su ove teme na stolu, ali junaci pretežno ćute i puše i pričaju o tako nekim nesaznatljivim stvarima iz arsenala gde si bio, šta si radio, zašto ćutiš. A onda važne plotpoint izbambusaju u montažnoj sekvenci, pa se vratimo u ćutanje. Glogman is in the house and he fuckin' rules the screen.

E sad, naravno Koljević je kao Radiohead. Taman misliš ne može da te iznenadi. Kao, sve smo videli, sve smo čuli. Ali onda ti on naiđe iz potpuno neočekivanog ugla i zada opak aperkat. Glogovac izgovara replike tipa, "Ja sam nikakav otac, ja ne mogu da pomognem svom detetu..." pa onda sve te soc-replike, Mladen Nelević igra građevinskog radnika u gunju koji se raspituje o privatizaciji, Natašu Ninković cimaju ohola bogata deca u školi, lekar i Glogovac kao jadni predstavnici srednje klase voze "reno 4", kao na tom nivou se bonduju, ...

Kao us against them. Inače, potpuno licemeran pristup temi, ako uzmemo da film radi hip reditelj reklama za banke i ostale vidove otimanja para od naroda i sin jedne od najuglednijih srpskih porodica sa velikim kontaktima i vezama. Sad oni nas uče, kako je teško biti srednja klasa.

Dakle, film je besramno loše napisan. zatim je besramno sporo glumljen, sa nepodnošljivom teskobom filmske glume koju isporučuju Glogovac i Nataša Ninković. Dete je BTW antipatično do koske i potpuno j pogrešan izbor. Glogman i Nataša su uzeli ova materijal i odlučili da razgibaju svoje glumačke mišiće. Sagoreli su u ovim ulogama.

Svakako najkkretenskija scena između njih dvoje je scena kada joj Glogovc ispriča šta se sve desilo. Mi smo to već videli, naravno. Ali ona ne zna. E sad, u američkom filmu ta scena se radi tako što on počne, a mi onda odemu u eksterijer, snimimo ih kroz prozor, vidime neku karakterističnu reakciju junaka na bolnu istinu i zatim se vratimo, u elipsi, kada je sve gotovo. Ne kod Srdana. on zna bolje od američkih reditelja. On će prikazati jednu scenu koju nikada ne vidimo. On će prevazići formu. Glogman sve ispriča, Glogman deliveruje. Nataša Ninković na to reaguje pateći u krupnom planu, Dreyere pojedi svoja muda, i forma je prevaziđena. Ali, Srdane, druže, te scene se u američkom filmu ne vide ne zato što oni nešto kriju od nas, nego zato što su nepotrebne.

Ili epizoda, Glogmanu dokurči i on lomi stvari po kući. Naravno, šta bi drugo. kad je frka dobijaš poriv da bacaš nameštaj po kući, šta bi drugo. Glogman čak i pusti suzu, onu mušku najtežu. A u paralelnoj montaži, mali potpuno ničim izazvano pobegne iz bolnice. Dođe kući. Glogman popriča sa malim, izhendluje celu stvar. Glogman je in control kad treba. Ujutru dolazi Nataša Ninković iz fazona "Jel mali tu?'" Tu je mali. Vrate ga u bolnicu. Zašto je mali begao iz bolnice? Ne znamo. Šta će nam ta scena? Da bi mali odradio rutinu, "Sve je to zbog mene..." Hm. Kolja, skoncentriši se.

Miki manojlović nudi ubistvo Glogmanu u hotelu "Moskva". hilarious dijalozi. Miki između ostalog kaže, 2računam na vašu diskreciju i u slučaju da odbijete ponudu." Tipa, "molim vas, ako ne budete ubili za mne, nadam se da nikom nećete pričati." jeste, to baš tako može.

I uopšte, otkud ta varijanta da se za ozbiljan hit bira čovek koji nije specijalista. Okej, Miki je skorman čovek, grebe sa dna. kapiram. Ali ipak, teško će high class krimosa ubiti neki civil. Miki valjda računa da je Glogman zapamtio kako se hendluje "tetka" kad je učio u vojsci. Očekivao sam repliku da će Glog izgooriti, "Ovo je CZ-57, 7,62 milimtara, najmoćniji pištolj proizveden kod nas. sada se sigurno pitaš koliko sam metaka ispalio pošto čitavih devet staje u šaržer (plus jedan u cev). Koliko sam iskoristio kad sam ubio tvog poslovnog partnera i koliko sam sada ispalio osam ili devet metaka. ja ni sam ne znam. malo sam se zabrojao u ovoj gužvi. Misliš li da imaš sreće'?"

Srdanova režija je daleko ispod očekivanja. Na B92, Gavrilo priča gluposti, to što on piše uopšte ne postoji u filmu. Kakav crni Tony Scott, kakvi crni vešti dramaturški trikovi, kakva najava mračnog trilera, flm je rađen kao bosanski Hallmark, vrlo svedeno, vidi se šta rade, vidi se ko priča. u jednom momentu sam se prenuo i rekao drugu, "Ej, u ovoj sceni Srdan režira... " Drug me umiri, "Nije, nego stavili kameru u kola..."

Film je urađen pismeno, u tom smislu da nije urađen usmeno, ali tu o nekom reditljskom pregnuću ne možemo da pričamo. Uopšte, nema tu žanra nikakvog. Ovaj film nema žanrovske elemente. ovo je srpski pseudo-realizam, sa ubistvom, scenom u policiji, praćenjem i tim nekim stvarima, ali to nije žanr. Ovaj film ne pokušava da manipuliše našim emocijama na tom nivou. Ovaj film pokušava da ispriča jednu realističku priču, mada e zna tačno koju, i u stvari nam je nepriča već pušta Glogu i Nataši da se izživljavaju, a Srdan i Koljević su možda imali neku deluziju da ćemo sad svi da se usremo od sreće što ima scena praćenja kolima.

U svakom slučaju KLOPKA je jako slab, i što je još važnije naporan film, koji ne dobacuje do evropskog standarda o kome se priča.

Monday, February 19, 2007

VICE SQUAD

Na pragu ulaska u jednu košmarnu poslovnu sedmicu, posle koje ću, ako je preživim odigrati jig, odlučio sam da se počastim punomasnim eighties filmom, Gary Shermanovim VICE SQUADom, koji sam zaista odavno gledao, courtesy of Ginger.

U ovom filmu, Sherman spontano kreira nešto što bi danas, u vreme COLLATERALa, PHONE BOOTHa ili CELLULARa bilo doživljeno kao vrhunski high concept triler. A u suštini je reč o jednoj jednostavno postavljenoj i efikasno, mišićavo, realizovanoj policijskoj priči sa ponešto hitchcockovskog suspensea koja je uspela da maksimalno iskoristi plodne okolnosti early eighties kinematografije.

Sherman se kreće linijom vrlo legitimne jednostavnosti sa početka osamdesetih, koju su danas svi zaboravili i izgubili. Sa minimalizmom koji seže još iz Boetticherovih vesterna i potpunom profanošću miljea koja vuče korene iz soc faza Novog Holivuda, prosto je neverovatno sa koliko malo izražajnih sredstava, pa na neki način i ideja, Sherman isporučuje energičan komad.

Wings Hauser je prava zver u ulozi zlog, beskrajno surovog pimpa, i da je u ulozi Gary Swansona bio neki teškaš, ovaj film bi bio testosteronski vatromet. Sa Gary Swansonom u jamesstewartovskoj roli policajca, koja je postavljena kao kontrapunkt Hauserovom užarenom liku, Sherman namerno propušta ovu priliku. I to je negde problem pošto je film ipak stilizovan i dozvoljavao je mogućnost neke over-the-top momčine u ulozi glavnog policajca.

U ideološkom smislu, Sherman ima stav da je prostitucija legitiman ali težak način zarađivanja novca, i nigde nema Mannovog pesimističnog marksizma koji je recimo karakterisao THIEF. Štaviše, Sherman ostavlja mogućnost uspešne mimkrije i ostvarenog porodičnog života za glavnu junakinju, pa čak na kraju ne dovodi u pitanje njen povratak na ulicu.

Štaviše, čini se da je uklanjanje zlog pimpa Ramroda od strane policije u stvari neka vrsta omogućavanja fer tržišne utakmice u kojoj seksualni radnici najzad mogu na miru da hrane svoje porodice.

Sherman nije empatična prema korisnicima usluga, ali recimo, prikazuje i lik invalida prema kome i Princess i publika imaju neku vrstu empatije. Zanimljivo je podsetiti da je Danska pre neku godinu imala inicijativu da invalidi dobijaju kupone za prostituttke i da bi im određeni broj odnosa godišnje finansirala danska država.

To bi bilo užasno zanimljivo da se desi u Srbiji, ti bonovi bi se preprodavali, neke najgore agencije bi ih uopšte priznavale i čini mi se da bi to bio fijasko,.

* * 1/2 / * * * *

Saturday, February 17, 2007

BLACK CHRISTMAS

Pogledao sam BLACK CHRISTMAS, courtesy of Kunac, i mogu reći da mi je krivo što ovaj film nije prošao zapaženije.

Naime, film ima izuzetno dobar attitude i vrlo je maštovito realizovan, i uz sve svoje nedostatke uspeva da bude dragocen dodatak jednom dosta potrošenom podžanru.

U stvari, sorority slasher, to jest, ultimativni sorority slasher je na neki način sveti gral popcorno-horora i do sada, zapravo nije snimljen. Jedan od razloga za to je i pokušaj filmova da uhvate zeitgeist, i njihova istovremena efemernost baš zbog tog pokušaja.

Štaviše, sa sadašnjim konceptom međuljudskih odnosa i društvenih konvencija, i frustracija koje razdiru društvo, veliko je pitanje na čemu se sorority slasher i može bazirati kada je reč o moralno-ideološkoj matrici.

U ovom rimejku, svi odnosi su postavljeni filmofilski. Dakle, data je vrlo eksplicitna motivacija slashera u flashbacku, koja je ujedno na idejnom planu možda i najinovativniji deo filma, iako se dobrano na oslanja na neke od prvih klasika. Na planu postavke sorority univerzuma, nastavlja se Clarkov film, samo znatno ubrzan (mada ne i znatno bogatiji) a režija se oslanja na Argenta u teoriji, mada ne i u praksi.

To jest, ovo je film u kome vidimo kako bi izgledala Argentova TALES FROM THE CRYPT. TALES FROM THE CRYPT se naravno ne može porediti sa MASTERS OF HORROR, pa stoga još uvek ne možemo reći da smo videli Argenta i u tom izdanju.

Ono gde film ne uspeva do kraja, to je pre svega to ubrzavanje radnje, koja je bukvalno fizički ubrzana, umesto da je obogaćena u odnosu na prilično traljavi Clarkov izvornik. Ubistava je znatno više nego u prvom filmu, i kako rekoh sve je ubrzano, dakle više je scena, međutim, svakako bi dinamika bila još bolje izlečena da je film bogatiji živopisnijim događajima umesto što se sve velo na kvantitet.

Ipak, iako ne postoje svu fundamentalna unapređenje BLACK CHRISTMAS rimejk je izuzetno prijatno gledalačko iskustvo. U odnosu na originalni film ga ne bih pordio pošto je Clark radio u jedno drugo vreme i samim tim je njegov film nudio neke druge adute u duhu svog vremena. Kao rimejk, BLACK CHRISTMAS je napros manje značajan ali ne i manje kvalitetan film.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, February 13, 2007

CATCH A FIRE

Opet mi nalete jedna Working Title produkcija, CATCH A FIRE Phillipa Noycea, courtesy of Ginger.

Noyce mi je u detinjstvu bio jedan od držih reditelja. Voleo sam DEAD CALM i PATRIOT GAMES, i uopšte uživao sam u njegovim filmovima. Međutim, kako je posle SAINTa skliznuo van A-produkcije i počeo da radi političke etno-filmove, čini mi se da je nekako na silu raskrstio sa vrlo preciznim i efektnim filmskim izrazovm koji je bio foprmativan za neke savremene holivudske oblike.

Noyceovi sadašnji filmovi su naprosto inferiorni, i ako čak i zanemarimo krajnje sumnjiv ideološki angažman i umetničku pretenziju, čini se kao da bi i oni sami imali koristi od onog snažnog i dinamičnog rediteljskog pristupa koji je Noyce ranije nosio.

Sve kritike koje baš za CATCH A FIRE kažu da nosi mehaniku koju je Noyce razvio u holivudskom mejnstrimau početkom devedesetih, greše, iako se mogu konstatovati kojekakve paralele sa njegovim filmom PATRIOT GAMES.

Pre svega, iako je PATRIOT GAMES, mainstream film i sequel i sve što uz to ide, to nije delo koje je prošlo bez političkih žrtava. Reditelj John McTiernan i glumac Alec Baldwin su protivno svom poslovnom intresu napustili taj projekat pošto su smatrali da vređa njihova nacionalna osećanja.

Za reditelja koji u svojoj biografiji ima PATRIOT GAMES i CATCH A FIRE možda i najveći smisao ona ona priča o tome kako je nečiji terorista drugome borac za slobodu.

CATCH A FIRE pokušava da funkcioniše na tri koloseka. Kao triler, istorijska hronika i politička teza.

Na planu istorijske hronike, ovaj film nije do kraja tačan pošto zanemaruje načaj Komunističke partije Južne Afrike na militantno krilo ANC i još važnije uticaj militanata unutar organizacije koju je na kraju preuzeo Mandela, praktično gandijvskim metodama. Inače, i sam Gandhi je rodom iz Južne Afrike.

CATCH A FIRE je u istorijskom smislu naivan i nedorastao film.

Na planu trilerskog zapleta, CATCH A FIRE zabašuruje ključne momente priče. Iako Noyce mudro forsira paralelnu radnju, koja je više nabacana nego spregnuta, što je greška, mi u suštini ne dopiremo do ključnih tačaka dramskog sukoba. Ne vidimo prelomnu scenu u kojoj se glavni junak radikalizuje i priključuje grupi. Nije baš tačno definisan sistem doušnika južnoafričke policije kao bi se stvorila napetost. Nije prikazan napaf na policajčevu kuću u kome zaigra njegova obuka porodice da rukuje vatrenim oružjem.

Konačno, sa davanjem humane crte obojici junaka, sa zlim aparthejd policajcem koji junaka nije maltertirao nešto puno više nego što se ljudi u sličnim okolnostima i sličnim režimima maltertiraju, čak nemamo ni dovoljno zaoštren sukob. I njihov sukob u suštini ima hepiend.

Kad je o političkoj tezi reč, CATCH A FIRE se zapravo ne bavi južnoafričkim pitanjem, već pitanjem koje sada tišti oksidentalne liebarle, a to su mehanizmi kojima ljudi bivaju gurnuti u radikalizaciju sukoba. Noyce dakle ovde koristi jednu istorijsku okolnost ne bi li počešao aktuelan svrab zapadne liberalne scene.

U svakom slučaju, film nije vredan pažnje onima koje ne zanima milje i istorijski kontekst ove priče.

* * / * * * *

EDMOND

Pogledao sam EDMOND Stuarta Gordona, courtesy of Ginger, i podsetio me je malo na novi film Miše Radivojevića ODBAČEN, iako je reč o potpuno različitim formama.

Čini mi se da je napredak tehnologije i uvođenje novih produkcionih okolnosti, paradoksalno, jako puno pomogao autorima-veteranima i svojom jednostavnošću izrade filma, omogućio im je da snimaju par excellence lične male filmove. U ovom ostvarenju, Gordon se vraća svojoj prvoj ljubavi, pozorištu, i Mametu, koga je praktično otrkio kao pozorišnog pisca.

Dok je Gordonu u izvesnoj meri otvoren put ka srednjebudžetnom filmu ako radi horor ili triler, "intimnije" sadržaje mora da radi u low budget okolnostima. Ipak, Mamet mu je u ovom filmu doneo mogućnost da radi sa prvoklasnom glumačkom podelom koju predvodi mametov veteran William H. Macy, a Gordon je zauzvrat prilično solidno ekranizovao Mametovu jednočinku.

Adaptacija za ekran je solidno uspela. Na planu hardvera i mehanike priče, Mamet i Gordon uspevaju da pretvore mehanizam jednočinke u solidan narativan drive, a ekspresionističko potonuće u ludilo i neuračunljive predrasude je uspelo gorivo za kretanje priče o tačke A do tačke B.

U samim tačkama, kada se u njih stigne, osetimo poneku manu softvera. Nije problem čak ni u količini dijaloga, niti u mametovim replikama koje zbog svog ritma mogu da postanu monotone. Problem je prosto u preeksplicitnim teatralnim replikama koje u nekim fazama ne priliče filmu. To je recimo Foley uspeo da izleči u GLENGARRY GLEN ROSSu, ali Gordon ovde nije, niti je ruku na srce, imao tako visoku produkciju i tako teškašku glumačku podelu za tako nešto.

Međutim, Gordon nabija solidan tempo, i ta izvesna teatralnost u razmeni replika svemu daje neku osobenu art-house melodiju i naivnost.

U svakom slučaju, EDMOND je solidan i koherentan art-house film po Mametu koji pitko i filmično dokumentuje jedan od njegovih dramskih tekstova.

* * 1/2 / * * * *

Monday, February 12, 2007

SMOKIN' ACES

Pogledao sam SMOKIN' ACES Joe Carnahana, courtesy of Ginger, i kao njegov veliki fan, mogu reći da sam očekivao ovaj film sa umerenim nestrpljenjem pošto mi se od starta činilo da nije reč o projektu koji može da prikaže sve njegove potencijale.

I bio sam u pravu. Carnahan je snimio svoj treći debitantski film. Prvi je bio no budget uvod u karijeru. Drugi je bio pokazna vežba koji ga sadržaji zanimaju i kako može formalno da ih zaokruži. Treći je isključivo baziran na formi i odnosu budžeta i utiska koji film ostavlja. Međutim, tu se negde njegovi dometi završavaju.

Film je ubeđen da je jako zabavan, i pokušava da bude jako zabavan, i strukturiran je tako da bude jako zabavan, ali kada se sve sabere i oduzme nije. Prosto nedostaje mu izvesna spontanost i originalnost koji bi ga učinili istinski zabavnim.

Takođe, u izvesnim scenama, Carnahan užasno samouvereno pokušava da nam proda neke ekstremno predvidljive scene, pa na tom nivou film postaje pomalo i dosadan.


Scenario je poprilično lišen duhovitosti. Grčevito pokušava da bude hardboiled i to mu nikako ne uspeva. Po stavu spram izvorne inspiracije, dakle naslova poput TRUE ROMANCE i sl., SMOKIN' ACES recimo jako podseća na WILD THINGS John McNaughtona kada se postavi u odnosu na neo noir koji pokušava da suptilno parodira, premda je naravno WILD THINGS neuporedivo bolji film.

Ipak, kao novi debi SMOKIN' ACES ohrabruje, pre svega u tom smislu što pokazuje da Carnahan vlada vizuelnim aspektom i da ume da isporuči energičnu sekvencu, na tragu Tony Scotta.

Ono što je još zanimljivije, to je da se ispostavilo kako je SHAUN OF THE DEAD otvorio neku novu, exploitation liniju u radu kompanije Working Title koja je do sada bila poznata po britanskim romantičnim komedijama i serioznim istorijskim rekonstrukcijama. Oni ove sezone, ne samo da imaju SMOKIN' ACES i HOT FUZZ već vidim najave i za neki horor.

Ipak, SMOKIN' ACES mi je neuporedivo slabiji od THE BIG HIT Che Kirk Wonga.

* * 1/2 / * * * *

THIEF

Podsetio se večeras THIEFa Michaela Manna, courtesy of Ginger, i uživao više nego prvi put. naime, prvi put sam ga gledao sa idejom da beležim reference i autorske detaje koji nagoveštavaju HEAT, a sada mi je legao kao marksistički pogled na kriminal, i prikaz fatuma podzemlja u kome se zapravo, jako slično američkoj svakodnevici potpisuju doživotna kreditiranja iz kojih nikako ne možeš da se izvučeš.

Naravno, u ovom aranžmanu, tu su još i krv i lojalnost, ali mannov THIEF govori o čoveku čiji je osnovni problem u tome što neko trguje njegovim radom i on ne može u punoj meri da uživa u plodovima tog rada. mann štaviše postavlja ovu kriminalističku priču u jednu čistu marksističku potpuno amoralnu, hladnokrvnu ravan, u kojoj se čak i decom i porodičnom srećom trguje.

Mannov junak, u maniru ekspresionističke tragedije, nije miran i slobodan kada umre. On je slobodan tek onda kada se odrekne svega što je u životu želeo a što je proisteklo iz njegovog rada.

Dakle, Mann jasno pravi marksističku poentu o otuđenom radu koji ne može da produkuje sreću i spokoj za čoveka. I što je još važnije, ovo nije neko pajkićevsko učitavanje, ovo je sve prilično jasno u filmu.

Kad je reč o samoj egzekuciji, Mann se nastavlja na Siegela, Aldricha i Peckinpaha i na smenu je elegantan, efikasan i krvavo razigran kada treba. Iako ovaj film sa sve Tangerine Dream i svjetlima neona u noćima punim detektiva, anticipira osamdesete, njegovo meso je izraslo u sedamdesetim.

Pored ovog mesa, ima tu ponešto i od Mannovog evropskog školovanja. Iako su gorenavedeni autori, naročito Siegel, imali faze sofisticiranosti, Mann ovde unosi pomalo Hodgesove, i Melvilleove atmosfere, mada samo u tragovima.

Jedino što u ovom filmu ne uspeva, to je da kao Siegel jednu ovakvu initimističku priču uzdigne na nivo vrhunske zabave kao što je genije uspeo u remek-delu CHARLEY VARRICK. No, to je već ravan na koju se nikada ne stiže.

* * * / * * * *

Tuesday, February 6, 2007

DEČAK KOJI OBEĆAVA

Sinoć sam se malo podsetio na DEČKA KOJI OBEĆAVA Miše Radivojevića, jedan od undisputed klasika srpskog urbanog filma, pa i filma uopšte.

Vrlo je zanimljivo pogledati taj film iz vizure njegovog uticaja na naše oblikovanje konstrukta imaginarnih osamdesetih. Naime, DEČKO KOJI OBEĆAVA govori o Beogradu u obliku koji nikada nije postojao, to jest govori o onome čemu je Beograd stremio u to vreme, a to je danas prihvaćeno kao dokument o životu tog perioda. Ako još u obzir uzmemo da je ovu bibliju imaginarnog Beograda osamdesetih, i pobunu protiv malograđanskog morala, uradio scenarista iz Visokog sa rediteljem iz Čačka, shvatamo da su iluziju hiperurbanog Beograda osamdesetih napravila dvojica ljudi iz unutrašnjosti.

Ovaj film je dakle jedinstven po tome kako je melanž urbanih legendi, i neostvarenih vizija uspeo da bude prihvaćen kao istina i dokument o jednom dobu. Pošto je i DAVITELJ PROTIV DAVITELJA, film na sličnom mentalnom tragu (i deli istog scenaristu sa DEČKOM), sa potpirivanjem sluičnih iluzija, praktično možemo reći da je Novi Val pre svega bio savršena medijska manipulacija, toliko savršena da je uspela da prevari objektive autora koji su čak stariji od samog fenomena, što Šijan i Radivojević jesu, oni su stariji od svojih aktera i novotalasnih ikona o kojima njihovi filmovi govore.

Sunday, February 4, 2007

APOCALYPTO

Pogledao sam APOCALYPTO, courtesy of Ginger.

Mogu reći da se radi o izuzetnom ostvarenju, pre svega na nivou koncepta a zatim i realizacije.

Intimno mi je drago što se ispostavilo da su Mel Gibson i Robert Zemeckis, oslonci holivudskog mejnstrima osamdesetih, danas glavni vizionari i nosioci avangardnih ideja u Holivudu, u koje bez ustezanja investiraju svoj autoritet i kredibilitet.

APOCALYPTO je već na nivou samog koncepta nepredvidljiv film. Reč je o filmu koji je snimljen na majanskom, ali zapravo ne govori o svetu Maja već je jedna priča iz sveta Maja. da su Maje imale svoju kinematografiju, snimili bi ovakav film. Gibson ih ne posmatra kao kuriozitet, on ih posmatra kao ljude čija civilizacija postoji i ovo je jedna od priča iz nje. Mnoge žive civilizacije, poput srpske, recimo, to je shvataju. Naši autori na primer još uvek snimaju filmove u kojima se pored toga što je priča smeštna u Srbiju, još pomalo i objašnjava šta je to Srbija. Gibson nema tu vrstu rasističke egzotike u svom filmu. Priča je jednostavna, sve je jasno šrta se zbiva, i na dva i po sata sam gledajući ovaj film živeo sa Majama.

Koga ova vrsta civilizacijskog tretmana jednog naroda manje zanima, APOCALYPTO je i vrlo solidan, energičan, mišićav akcioni film, koji se oslanja na old school sisteme saspensa, vrlo je krvav i brutalan, kako u samim borbama tako i u međuljudskim odnosima.

Ono što APOCALYPTO čini specifičnim što u svojoj dramaturgiji pored najinstinktivnije holivudkse dramaturgije, možda bi se pre moglo reći čistog filmskog jezika, u sebi na sadrži puno oksidentalnih doživljaja sveta na planu dramaturgije, tako da u svojoj celini deluje pomalo uvrnuto i distancirano.

Međutim, energičnost priče i prizora uspeva da prevaziđe tu distancu.

APOCALYPTO je zaista nešto od najavangardnijeg što je viđeno u svetskom filmu u poslednje vreme. Razne umetnosti su se kroz istoriju u periodima krize okretale paganizmu, ritualima i izumrlim kulturama. APOCALYPTO je filmski pokušaj da se u medijum uvede jedan potpuno apartan i svež pogled na svet, za koji se na kraju ispostavi da itekako ima relaciju sa fundamentalnim vrednostima filmskog pripovedanja.

Zemeckis će nam do kraja godine prikazati svoj BEOWULF, malo nordijskog paganizma u interpretaciji velikog genija, a 2008. da nas i Zeka obraduje sa ČEKIĆEM SVAROGA.

* * * * / * * * *