Sunday, December 31, 2006

OMEGA MAN

Večeras sam odlučio da saznam zašto se agencija koju vodi Spencer Trilby u TRUE LIES zove OMEGA. U to ime pogledah OMEGA MAN Borisa Sagala.

Film je vrlo zanimljiv, naročito pošto sam ja sucker za apokaliptične sventies extravaganze, a naročito za Chucka Hestona.

Ovaj film je u suštini zaista nedostojan Mathesonovog romana, i zapravo ni blizu ne dobacuje do potencijala koji bi trebalo da ispuni film baziran na ovom inače izuzetno filmičnom predlošku.

Dakle film je po mnogo čemu potpuno idiotski, gneza apokalipse i problema od koga ghoulovi pate je dosta sumnjiva, kao i sam endgame koji ima žena prema glavnom junaku, pošto se na kraju ne dozna tačno da li je i kada bolest motivisala njenu izdaju, da li je to bio plan od početka, mada izgleda da ipak nije, itd.

Međutim, i pored ozbiljnog izneveravanja Mathesonovog romana i neispunjavanja ogromnog potencijala, OMEGA MAN je vrlo zabavan seventies flick sa larger than life Chuckom Hestonom koji ide okolo i ubija ghoulove koje predvodi Anthony Zerbe, i to na nekom čisto kinestetičkom nivou funkcioniše. Sagalova stilizacija radi posao, i sve što je nemoguće u datom kontekstu deluje uverljivo. Režija je vrlo simplifikovana i kao takva do te mere rudimentarna da može da isprati kako rudimentarne odnose među likovima, tako i rudimentarni dizajn i rudimentarnu priču.

Scenografija je naročito draga pošto te urbane strukture koje su karakteristične za apokaliptiične filmove iz sedamdesetih imaju neki spoj baroknosti i sive betonske depresije, i negde dobro odjekuju kod ljudi kojima su modernije zdanja u blizini otprilike iz iste epohe.

OMEGA MAN je hendikepiran film, ali kao takav je vrlo dosledan i zato funkcioniše kao gledalačko iskustvo.

U suštini, rane sedamdesete su zapravo poslednje vreme koje je moglo da proizvede tako autentičnog over the top junaka, u tako naivno stilizovanom univerzumu, sa relativno malo akcije, a da film bude i zabavan, i da čak, na nekom rudimentarnom nivou ideološki nešto i znači. OMEGA MAN bi do definicji morao da znači mnogo više naravno, ali i ovakav kakav je emituje neko značenje.

Zanimljivo je koliku enmergiju zrači Heston u jednom filmu koji je inferioran, i koliko se Arnie spoticao u filmovima koje su radili slabiji reditelji.

I AM LEGEND bi svakako bio idealan projekat za Arniea, mada ja ličnop nemam ništa ni protiv Willa Smitha, pošto i njega volim, i vidim kao neki produžetak Jima Browna koji je bio Hestonov savremenik. No, ipak Arnie bi zaista bio dosledan naslednik i šteta je što ga nema u novoj ekranizaciji...

E sad, u širem smislu, to što ima OMEGA MAN naravno nije dovoljno da nam pruži ono što mi zapravo tražimo od njega ali to je već drugo pitanje.

* * 1/2 / * * * *

P.S. Crnačko dete Ritchie iz filma je posle režiralo pilot serije LA CONFIDENTIAL i još štošta.

Saturday, December 30, 2006

TIME AND TIDE

Iako sam upozoren na TIME AND TIDE pre jedno pt godina, dakle, kada je to bio nov film, sticajem okolnosti jako dugo nisam uspevao da ga nabavim. Konačno, kada sam ga locirao prošle godine, nekako sam i zaboravio na njega, mada sam ga i kupio radi te stare preporuke.

No, konačno, eto, u vihoru prednovogodišnjeg pisanja besramnog šunda za nepismeni narod, stigoh da ga pogledam.

TIME AND TIDE Tsui Harka istovremeno pokazuje zašto je ovaj reditelj veliki patrijarh hiongkonškog filma, i zašto nikada nije uspeo da postigne slavu i reputaciju na Zapadu.

Unutar opusa koji je, ruku na srce, zaista vrlo nekonzistentan, TIME AND TIDE stoji kao verovatno najvažnija stvar koju je Hark rekao u domenu heroic bloodshed podžanra koji je rasdeći kao producent formulisao sa John Wooom.

TIME AND TIDE dolazi u taj žanr posle Tarantina i posle Yuen Woo Pinga, tako da umesto Wooove jasne sirkovske melodrame imamo prilično haotičnu i moralno ambivalentnu tarantinovsku priču, a posle Pinga, imamo dosta wireworka u miljeu u kome nije često viđan.

Kad je reč o samom zapletu, moram piznati da uopšte nisam razumeo o čemu se radi i tek sam u načelu razlikovao likove i glumce. U pripovedačkom smislu, dakle, harka ne zanima da se približi oksidentlnom gledaocu, ali mi se uprkos tome što nisam ispratio priču, čini da scenario prosto formalno nije baš skladan.

I to je jedan od razloga zašto je Harkov rad jako retko uspevao da cross-overuje na Zapadu.

Prosto u kulturi opterećenoj jasnom pričom, on ne može da prođe. S druge strane TIME AND TIDE se sve vreme pretvara da priča i priču tako da ume da bude malo naporan ako ne znaš o čemu se radi.

Međutim, kad se dođe do akcije, može se slobodno reći da je TIME AND TIDE jedan od uticajnijih filmova koji su se pojavili poslednjih godina. U ovom filmu Hark kombinuje obilje elemenata koji se do tada nisu sretali. U isto vreme imamo vrtoglave pokrete kamere sa wireworkom, wooovskim fetišizmom oružja, holivudskim stepenom devastacije scenografije i argentovskom sklonošću ka prikazivanju detalja mašinskih mehanizama.

U ovom ostvarenju Hark svakako započinje neke stvari po prvi put a potrebno je nekoliko gledanj da se utvrdi gde smo sve te stvari viđali ovih godina. Zanimljivo je da je TIME AND TIDE čak i imao američki release, i da je upoređivan sa CROUCHING TIGERom po komercijalnoj ambiciji, ali da je naravno nije ispunio. Međutim, am taj release garantuj da je film ipak bio gledan, naročito od strane action buffova i filmskih profesionalaca.

Iako je u tom trenutku već veteran, i iako TIME AND TIDE prosto ima puno nedostataka, deluje kao delo u kome stari učitelj daje smernice kako treba raditi određene vidove žanrovskog gradiva.

U svakom slučaju, drugi sat filma nudi neprekidnu i vrlo inventivnu akciju čiji eho možemo videti možda ponajviše kod Louis Letteriera i filmova koje producira Bessonov europa Corp a nekako mi se čini da će i taj toliko hypeovani SHOOT EM UP biti sličan ovim rešenjima.

U svakom slučaju, TIME AND TIDE je esencijalan naslov za sve ljubitelje akcionog filma.

* * * / * * * *

Tuesday, December 26, 2006

HEDWIG AND THE ANGRY INCH

Podsetio sam se kultnog HEDWIG AND THE ANGRY INCH i mogu reći da mi se sada manje dopao nego svojevremeno. Čini mi se da me je u međuvremenu Azija dosta razmazila, i dosta povisila rezistenciju na izopačenosti raznih vrsta i HEDWIG mi danas naprosto ne deluje onoliko hrabro.

To jest, kada se ogoli hrabrost, otkriva se suštinski slaba rediteljska i scenaristička adaptacija mjuzikla i činjenica da su ključni dramski i emotivni momenti zapravo sakriveni od nas, a da je mjuzikl dat nedijegtički. U krajnjoj liniji, iako važi za filmotvora koji se ne stidi radikalnih i eksplicitnih sadržaja, John Cameron Mitchell i previše pravi big deal od pederastije i travestije, i ovom jako zanimljivom konceptu zapravo treba autor Almodovarovog kalibra koji potpuno neobične i bizarne junake i situacije tretira kao najredovniju pojavu, sasvim relaksirano

Kako bilo, HEDWIG je barem za okolnosti studija New Line koji ga je proizveo radikalan pomak, i korak bliže art i exploitation paradigmama sa početaka, i zbog mesta u širem kontekstu američkog filma, ipak važan naslov.

* * * / * * * *

Sunday, December 24, 2006

PARENTS

Pogledao sam PARENTS Boba Balabana, courtesy of Kunac, i nije mi jasno kako ovaj film nikada nije imao viši profil. Možda ću ispasti glup u društvu, ali ja nisam ranije ni znao da je reč o važnom filmu.

PARENTS je mešavina Watersa i De Palme u najboljem smislu. Balaban uzima radikalnu hiperstilizovanu imaginarnu deceniju pedesetih i prepliće je sa zapletom o klincu koji sumnja da su mu roditelji kanibali, što je negde Waters (mada nije rip-off Watersa jer film kalendarski koincidira kada je Waters izvorno radio na ovu temu) i tretira ga izuzetno filmično, sa izuzetbno veštom inscenacijom, oniričkom atmosferom, vrlo fokusiranim trilerskim izborom i pokreta kamere, sa jako puno subjektivnih planova i gezibicija u kadriranju i sa generisanjem istinskog suspensea kroz spoj opasnosti i gađenja na kojima baziora tenziju.

Iako do kraja filma, Balaban ne uspeva da zaokruži ideju i odmakne PARENTS od jednog relativno jednosmernog toka, spoj ideje i egzekucije su uzorni, sa odlinčnom glumom.

U svakom sčučaju PARENTS je bitan film sa kraja osamdesetih, kakav je, po ko zna koji put ponavljam, danas nezamisliv.

* * * / * * * *

Saturday, December 23, 2006

SRETNO DIJETE

Sticajem okolnosti trebalo je eda skinem neku foku i pogledao sam ponovo SRETNO DIJETE Igora Mirkovića, courtesy of Ginger.

Gledao sam ga svojevremeno na FESTu a sećam se i kako sam se ludo proveo sa divljim taurus-jorom na svirci Le Cineme.

Na novo gldeanje još sam uvereniji u stav koji sam tada a to je da SRETNO DIJETE nosi u sebi niz dragocenih dokumenata i da svaki poštovalac jugoslovenskog rokenrola treba da ga vidi prosto da bi na jednom mestu video žive slike nekih od velikana iz te pojave.

Međutim, kada se to apstrahuje, SRETNO DIJETE nije sveobuhvatan dokument pošto najpre zanemaruje riječku i slovenačku scenu koje su imale još štošta da ponude u tom trenutku. S druge strane, to se može pravdati Mirkovićevim ličnim pristupom celoj stvari.

Ipak, kao politički novinar, Mirković nije smeo tek tako apstrahovati učešće jugoslovenskih novotalasovaca u raspadu to jest razaranju bajke koja ih je iznedrila i čiju je iluziju njihova pojava na neki način kreirala, i konačno čiji su oni deo do te mere da je Novi talas deo imaginarne istorije SFRJ.

S fruge strane, tek u jednoj kratkoj deonici Davorin Bogović sugerišu besramnu prodaju koju su neki od njih obavili, a u ovom aranžmanu koji je Mirković odabrao svakako su u tome prednjačili Prljavo kazalište, sa besprekornim početkom karijere i serijom bizarnih i neizbrisivih kreativnih i ideoloških devijacija (?) potom.

Mirković je u ovom filmu relativno prikazao zašto je bio srećan, ali nas je slagao oko ishoda cele priče i učešća njegovih heroja u njemu.

U tom smislu Mirkovićevo SRETNO DIJETE je deo, kako rekoh imaginarbne istorije SFRJ koju j producent ovog filma Rajko Grlić, započeo pišući GRLOM U JAGODE Srđana Karanovića. Očigledno, Grlić regrutuje mlađe ljude da falsifikuju epohe kao što su radili on i Karanović.

Zbog obilja dokumenata

* * / * * * *

Wednesday, December 20, 2006

WEIRD SCIENCE

Podsetio sam se na WEIRD SCIENCE, courtesy of Ginger, u kome je John Hughes dostigao totalnu dekadenciju, značajno podstaknut exploitation instinktima Joel Silvera koji su odveli put agresivnog high concepta i nadolazećim razvaljivanjem blagajni od strane BACK TO THE FUTURE.

WEIRD SCIENCE ne spada u kanonske Hughesove uspehe, ali je do te mere high concept da opstaje barem ko fusnota u istoriji teen filma.

Ovaj komad istovremeno spaja Hughesovu suptilnost i didaktičnost sa besramnim ispunjavanjem fantazija i suštinski mačističkom apologijom kapitalizma. I to sve dobijamo unutar jednog filma.

Hughes nam naime ponovo servira priču o tome kako su geekovi ljudi kojima sve ide na ruku samo su suviše mladi da to shvate. I kako je njihov kvalitet unutar njih samih i kako samo treba da se pojavi simpatija koja će taj kvalitt prepoznati. To je na površini i to je vintage Hughes ideologija.

I kada se pojavi žena koju oni stvore frankenštajnovskim procesom, oni ne idu sad odmah daje tucaju nego im ona posluži kao mentor, što je takođe poučno.

Međutim, ta "golema" žena je zapravo katalizator i da nije nje oni ne bi uspeli da nametnu to što je u njima. A ona je njihov tehnološki izum, što prevedeno na značenje kaže: 2geeku, treba da pšronađeš nešto što će biti revolucionarno, ali kad to uradiš nemoj angažovati prostitutke, to jest ići linijom manjeg otpora, već tad će se neka i zaljubiti u tebe."

Međutim, bez tog revolucionarnog pronalaska apsolutno nema ništa, tako da njihov duhovni sadržaj u suštini nije bitan, bitan je katalizator odnosno delo kojim će se nametnuti u društvu i opravdati svoj geekdom.

U međuljudskim odnosima u filmu takođe postoje deonice bezumne amoralnosti kakva se takođ retko sreće, no to možda nije autorska namera već samo omaška.

Kad je reč o entertainment values, one su srednje, ništa posebno, mada ima neke fundamental skills koje često nedostaju savremenim teen komedijama.

Takođe ima mladog Downey Juniora koji u sasvim maloj epitzodi pokazuje da je izuzetno magnetičan i vešt glumac i krade šou.

U svakom slučaju WEIRD SCIENCE je zanimljiv zeitgeist film za proučavanje sa izuzetno zanimljivim soundtrackom na kome možete naći i OMD sa pesmom TESLA GIRLS...

* * / * * * *

ACCEPTED

Pogledao sam ACCEPTED Steve Pinka courtesy of Ginger.

Reč je o vrlo zabavnoj i energičnoj omladinskoj komediji koja s jedne strane satirično prilazi obrazovnom sistemu a sa druge ima zadatak i nadahne i naloži omladinu na privatnu inicijativu.

Taj dvosekli mač je postignut high conceptom o klincu slackeru odbijenom na svim koledžima koji odlučuje da umiri svoje roditelje tako što će osnovati lažni koledž. Odjednom, svi luzeri iz Ohaja dolaze u njegovu školu.

Najzabavniji je svakako politički humor koji ispaljuje Justin Long i time se ovaj film uzdiže iznad standarda savremene teen komedije.

U svakom slučaju, dobra preporuka za ljubitelje žanra.

* * * / * * * *

Monday, December 18, 2006

ALL OVER GUY

Sinoć sam pogledao ALL OVER GUY, gay romcom koji je režirala Julie Davis. Iako je reč o romcomu u kome dominantno pratimo pederski par, mada oni imaju svoje straight drugove koji se takođe smuvaju, ipak bih rekao da je film pravljen za straight populaciju. Neobično malo za pederski diskurs potzencira seksualni element i apostrofira ljubav i koncept dugotrajne veze iako taj koncept nije toliko izražen u pederskoj populaciji.

S druge strane, iako je straight-oriented, pokušava da malo razbije filmske prekoncepcije o pederima i ne pokazuje ih kao feminizirane, travestirane ili tragikomične figure.

Žanrovsku čistoću gubi pred kraja kada odlazi u potpuno nepotrebnu patetiku, opterećujući likove nerešivim problemima koji apsolutno ne pripadaju dotadašnjem žanru filma.

Ipak, film se može posmatrati kao sofisticirani date movie za gledanje sa intelektualkama.

Treba ga imati u arsenalu radi tih potreba.

* * / * * * *

THE HOST

Pogledao sam THE HOST, courtesy of Kunac, i mogu reći da je reč o jednom od najmomačkijih filmova ove godine.

Kada je reditelj pominjao SIGNS kao uzor, verovatno je mislio na neku optimalnu verziju SIGNS, to jest kako bi SIGNS izgledao da je dobar film. i taj SIGNS element je prisutan kroz medijski tretman monstruma kroz koji se takođe gradi tenzija.


Međutim, THE HOST donosi itekakve ripper sekvence. I nema na tom planu apsolutno nikakve veze sa Shymalanovim (zlo)delom. Prvih 20 minuta spadaju među nešto najvisceralnije što sam video ove godine, i u krajnjoj liniji tajk prvi napad čudovišta je i daleko najdinamičnija i najuzbudljivija scena filmu koju posle ne uspeva da dosegne, što dovodi do izvesnog disbalansa, jer publika spontano traži još takvih senzacija.

Ono čega apsolutno nema su lovecratovski elementi. Geneza čudovišta potiče iz Lewis Teagueovog ALLIGATORa. I vrlo je jednostavna. Film je vrlo političan upravo u tom cormanovskom maniru gde se na bazi jedne pulp teze razvija ozbiljna politička polemija.

Režija je maestralna. Iako su ripper sekvence napete, iako ima dosta jump scareova, iako ima obilje jako dobrih specijalnih efekata, film je zapravo rađen u jednom apdejtovam landis ključu, a to prevedeno na savremeni filmski jezik znači Edgar Wright does Korea. Dakle, tradicionalne korejske kadar sekvence, blaga formalna dekompoizicija scene sa edgarwrightovskom upotrebom drugog plana.

U svakom slučaju THE HOST obesmišljava potrebu da Edgar Wright snimi svoj azijski monster film. To je već urađeno za njega.

THE HOST raduje pošto pokazuje da je Koreja još živa i zdrava, i da još uvek postoje potencijali da se snime značajni naslovi koji mogu da istinski uplaše i nasmeju, a taman se učinilo da je sve presahlo.

* * * 1/2 / * * * *

AMERICAN DREAMZ

Pogledao sam AMERICAN DREAMZ Paula Weitza.

Negde po konceptu, a naročito po konceptu glumačke podele gde je lead zvezda komedija i romcoma a partnerka mu je teen pop zvezda, jako je sličan BRAND HAUSERu, s tim što su u BRAND HAUSERu Amerikanci gosti na terorističkom terenu dok je ovde obrnuto.

Weitz je uzeo izuzetno potentnu pre svega trilersku premisu o arapskom teroristi koji se prijavljuje na Američki Idol ne bi li došao do finala i detonirao se kao mučenik i ubio američkog predsednika, i pretvorio je u satiru koja zbog trilerske strukture, i u suštini vrlo realistične motivacije, nije dovoljno smešna, odnosno suviše je bliska stvarnosti.

Ako se zanemari generalno oboljenje filma koje je definisano u toj omaški unutar žanrovske baze scenarija, reč je o vrlo zabavnom i precizno realizovanom filmu koji se nadovezuje na Weitzovu low key fazu započetu još u IN GOOD COMPANY gde je po prvi put overio Quaida.

Weitz je prošao zanimljiv put od reditelja AMERICAN PIE, preko asa etikete Working Title, sa vrlo solidnim filmom ABOUT A BOY po Hornbyju, da bi u poslednja dva filma pokušao da vrlo secira ozbiljna američka društvena pitanja.

ako tome dodamo da za New Line Weitzovi rade neki fantasy, HIS DARK MATERIALS, koji će verovatno biti osplativ, reč je o zanimljivoj i dobro osmišljenoj karijeri, koja isporučuje solidna ostvarenja.

* * 1/2 / * * * *

Tuesday, December 12, 2006

HIGHLANDER III

Podsetio sam se malo Andy Morahanovog HIGHLANDERA III.

Iako podsećanje na ovaj film deluje kao potpuno jalova akcija, zanimljivo je videti prvo na koga se računalo da će biti novi Russell Mulcahy.

Iako je bio izuzetno popularan i bitan reditelj spotova, Morahan nije ostvario značajniju karijeru, verovatno baš zahvaljujući tome kako je ispao HIGHLANDER III.

Iz ove vizure,  stoji kao prilično kompetentano realizovan film, a uzevši u obzir Morahanovu MTV prošlost, čak i vrlo konzervativno, da ne kažem old-school realizovan film. Štaviše u pojedinim deonicama, HIGHLANDER III emituje snažan eighties vibe i od svih nastavaka HIGHLANDERa najbliži je Mulcahyjevom izvorniku.

Štaviše, iako je ENDGAME z nijansu zabavniji,. SORCERER se čini kao poristojan nastavak, za razliku od QUICKENINGa.

Još je zanimljivija priča scenario koji je napisao Brad Mirman, gospodar rip-ofa. u SORCERERu je ripovao TERMINATOR 2, i njegov besramni opus može biti tema zanimljivog eseja o istoriji rip-offova u A- i B produkciji, u poslednjih 20 godina.

I konačno, naravno tu je, tada još neafirmisana, Deborah Unger u vrlo eksplicitnoj ulozi Connorove dugogodišnje ljubavi.

U svakom slučaju HIGHLANDER III je solidan materijal za tradicionalna godišnja podsećanja na Russella Mulcahyja i iščekivanje njegovog povratka na veliki ekran sa RESIDENT EVIL III.

* * / * * * *

Thursday, December 7, 2006

CASINO ROYALE

Pogledao sam CASINO ROYALE na vrlo dobrom skrineru i mislim da mogu iznesem neki preliminarni utisak.

Film je izuzetno zanimljiv i pruža dosta tema za diskusiju, a opet s druge strane onemogućujeda se jednostavno oceni.

Naime, ovaj film poprilično iskoračuje van okvira serijala o agentu 007, da samim tim mora da se tumeči i po nekim kriterijumima koji važe van tog serijala. Histerična potreba da se Bond unapređuje i modernizuje je izmišljena i potpuno nepotrebna. Meni je lično vrhunac Brosnanove faze upravo bio DIE ANOTHER DAY, to je Bond koji je zaradio najviše novca, bio je film koji je kritika sasvim solidno prihvatila, i konačno, kada se već zagazilo dvadeset filmova u serijal, zašto ne reći - 007 je zaista mogao da igra po svojim pravilima.

Iz nekog razloga se stvorila atmosfera da nemogućnost da privole Brosnana na još jedan film znači potpuni remiks serijala i približavanje nekim novim herojskim trendovima. 007 se naravno kroz svoju istoriju više puta oslanjao na aktuelne trendove, i nekoliko puta gubio svoj identitet, da se razumemo, ali u CASINO ROYALE se na tome baš insistira, iako serijal, kako rekoh, nije bio u krizi.

U kontekstu filmova o Bondu, CASINO ROYALE najviše podseća na LICENSE TO KILL. Dok je poslednji film sa Timothy Daltonom bio neka vrsta produžene epizode MIAMI VICE (i meni lično zaista solidan) sa low-tech attitudeom, osvetničkim zapletom baziranom na ličnom motivu - CASINO ROYALE na podjednak način pokušava da se udalji od filmova sa Roger Mooreom, koje je režirao Lewis Gilbert, i da u okrvirima savremenih trendova tumači lik Bonda dajući mu krv i meso.

Savremeni trendovi na koje se CR najviše osvrće su dva junaka sa istim inicijalima kao što su Bondovi, to su Jack Bauer i Jason Bourne. Međutim, potšo je Bond ipak unekoliko stilizovan, mogli bi reći da je CR produžena epizoda serije ALIAS.

U najboljem mogućem smislu te reči.

Postavljanje Bonda u realstičniji kontekst dovelo je do problema na dve ravni - scenarističkoj i rediteljskoj.

Scenaristički problem je uglavnom ršen i film na tom planu pije vodu, iako postoje segmenti koji su slabo napisani, a tu pre svega mislim na slabo razvijenu tenziju tokom partije pokera u Crnoj Gori i na neosmišljene manifestacije Bondove i Vesperine veze.

Prosto, taj poker je morao biti veštije osmišljen, morao je biti napetiji, psihološki produbljeniji, pošto poker jeste i igra nerava. U CR, ta partija zaprema mnogo vremena a u suštini je vrlo mehanička.

Isto tako i njihova romansa se repetitivna. Oni se, da citiramo Galiju ljube "filmski, nestvarno" ne nekim raznim mestima, nekoliko scena više nego što bi zaista trebalo.

Mimo toga, scenarističkih problema sa ključem stilizacije, zaista nema. Simpatično je ripovana 24ka sa scenom zaustavljanja srca.

Kad je reč o rediteljskim problemima, oni su već znatno prisutniji.

Najpre, neke scene pate od Campbellovih ličnih opsesija, kao što su neke swashbuckling konvencije u ambasadi na Madagaskaru. Scena je brutalna i dinamična, sve dok Bond ne zbuni gomilu čuvara sa kalašnjikovima time što pusti paru iz cevi. To je stilskiveć nešto što n priliči realističkom pristupu akciji.

Zatim, problem tajminga. Akcija u BOURNEu i 24ci ima drugačiji tajming nego akcija u Bondu i funkcioniše na nekim drugim pricipima, gde protagonistu pored neprijatelja opstruiraju i predstavnici sistema. Ovde toga nema i to naročito u sceni na aerodromu smeta. Ta scena deluje prazno, a još je u nekim deonicama i usko kadrirana pa čak deluje i oskudno.

Kad je reč o nekim drugim scenarističkim problemima, to su pre svega dijalozi. Scenario pokušava da bude emotivan i sporadično catchy u bondovskoj tradiciji, uzdignutoj na nivo realizma, ali taj koncept ne pali, i ta jezgrovitost iskaza pošto nije ubojita, čini likove antipatičnim i izveštačenim.

S druge strane, dijalozima nedostaje intriga, taj neki zaverenički-špijunski element kojim su dijalozi u Bondu uvek začinjeni.

Kad je reč o drugim rediteljskim problemima, oni nisu brojni ali su na nekoliko mesta evidentni.

Prvo, samo otvaranje sa liftom, koji će zaigrati na kraju i tako to, iako je dobro zamišljeno, u suštini je vrlo skromno realizovano. samo ubistvo pištoljem je ipak svedeno do nivoa srpskog filma.

Zatim, parkour potera. kao veliki fan ove tehnike i filmova snimljenih na tu temu, mogu da kažem da Campbell, koga inače cenim kao reditelja, i čoveka treniranog u britanskim kapacittima, nije razumeo u čemu je štos sa ovom tehnikom. Umesto da integralno, sa što manje rezova prikaže autentičnu tehniku kretanja i veranja po urbanim strukturama, on je seče kao neki običan holivudski "stunt" u kome se laganje postiže i kroz upotrebu montaže. lepo je što se parkour našao kao tehnika u novom Bondu, međutim, nepravilno je iskorišćen, i paradoksalno, umesto da je dignut na viši nivo, kao što je rađeno sa wire fuom u BLADEu ili MATRIXu, on je lošije slikan nego u niskobudžetnim francuskim filmovima.

U sceni potere na aerodromu, u nekoliko navrata, Campbell kao da ne ume da razdvoji važno od nevažnog u sceni i akciju usporava nizom nepotrebnih digresivnih kadrova.

Daniel Craig mi se čini kao daltonovsko rešenje za Bonda. s tim što za razliku od Daltona on nije imao toliko šarmantan materijal i okolnosti, i toliko nameštenih dijaloških penala.

Ukratko, mislim da Craigu treba pružiti šansu ali ga ne vidim kao neki Second Coming.

U krajnjoj liniji mi to što Craig liči na Flemingovog Bonda apsolutno ne znači ništa, pošto su Flemingovi romani ionako minorna literatura, pa ako već Craig liči na lik iz knjige, neka ga lepo stave na korice.

U svakom slučaju, CR nije toliko dobar koliko je zanimljiv film, i zaista spada u red najuspešnijih realističnih origin storyja privoljenih na ekran.

* * * / * * * *