Tuesday, July 25, 2006

OPEN WATER

Verovatno sam totalni late bloomer ali tek sad sam pogledao OPEN WATER (courtesy of Plissken).

Film počinje kao totalni kinoamaterizam, sa glumačkim elipsama iz rutinskog narativnog filma, i kadriranjem i fakturom slike iz nekog Hanekeovog pokušaja da pravi low budget film. To me je u najmnaju ruku obeshrabrilo, naročito pošto nisam neki fan BLAIR WITCH PROJECTa pošto smatram da je dobar ultra low budget film samo onaj koji uspe da prevaziđe to ograničenje. Ne da ga zaobiđe kao što je učinio BLAIR WITCH nego baš da ga prevaziđe.

Ono što me je na bazičnom nivou filmskog izraza prvo prijatno iznenadilo bila je rediteljeva veština da prosto manipuliše filmskim vremenom u cilju izduživanja filma do forme celovečernjeg filma. Očigledno na ovako malom budžetu nije mogao da pravi intenzivniji film sa kraćom ekspozicijom, iako je priča to diktirala, već je celu stvar veštački produžavao tako što je iznašao relativno atraktivne duge kadrove i rezao ih tačno u momentu kada postaju dosadni. Ovaj film je zaista uspeo da razvuče svoje trajanje vešto dovodeći gledaoca do same ivice dosade ali ne prelazeći je. To je prvi trijumf.

Sledeće što koristi je psihološki momenat a to je beznadežnost situacije kada se čovek nađe na otvorenom moru, nošen strujom, bez puno izgleda da prizove pomoć. Taj psihološki momenat zatim eksploatiše do određene minutaže.

Konačno, u priču na otvorenom moru uključuje meduze i ajkule koje izazivaju toliko snažan psihološki efekat da se strah i gađenje prevode u fizičko, i tu negde OPEN WATER zaokružuje svoj spoj filma, duha i tela.

I da, film opstaje na ta tri stuba i tako funkcioniše.

Da li je dobar?

Posle Zemeckisovog CAST AWAYa kog sam nedavno reprizirao i koji mi je stvarno sve bolji sa svakim gledanjem, u kome je sličan vid straha ekranizovan da zaista maestralan način, i što je još važnije na način koji u sebi sadrži apsolutno najveći mogući stepen veštine, OPEN WATER zaista deluje potpuno kalkulantski, ma koliko to pradoksalno zvučalo.

Naime, Zemeckisov CAST AWAY je beskrajno drzak mejdžor film, pravi povratak autentičnom filmmakingu i eksperimnentisanju unutar mainstreama, dok OPEN WATER pomalo liči na niskobudžetnu koketeriju sa radikalnošću koja je zapravo duboko utemeljena u avangardnom načinu mišljenja.

CAST AWAY je film od 100 miliona dolara o čoveku koji je sam na pustom ostrvu, i film nema hepiend jer se ispostavlja da čovek koji je jednom izopšten iz društva jedino može da fizičku odvojenost zameni usamljenošću a  profesionalno bavljenje svojim poslom filantropskim obavljanjem tog posla, i tu se depresivni krug savremene tragedije (koju odlikuje činjenica da junak ostaje u životu, životu gorem od smrti, za razliku od antičke tragedije) u CAST AWAYu završava.

OPEN WATER se oslanja na apsurdnu tragediju beckettovskog tipa, s tim što on Beckettovog GODOTa zapravo pokušava da smesti u racionalne okolnosti i samim tim je obesmišljava.

Dok je CAST AWAY mejnstrim blokbaster koji u sebi krije ekspresionističku tragediju, OPEN WATER je supermarketska verzija Becketta, remiksovana u pametan paket i ojačana pijetetom koji sa sobom nose niskobudžetni filmovi.đ

I zato paradoksalno, koliko je CAST AWAY škola holivudske režije vrhunskog stila, koja je nedostižna ne samo zato što Zemeckis ima budžete, jer ih imaju i drugi pa ne režiraju tako, već zato što je Zemeckis genije, pa je to u stvari više artefakt nego škola, OPEN WATER je dosetka koja čak i može biti upotrebljiva za neku indie konceptualizaciju i nadahnuće.

I tek na tom nivou, OPEN WATER postaje koristan.

CAST AWAYu možeš samo da se diviš, a OPEN WATER može i da inspiriše.

I to je nešto.

* * 1/2 / * * * *

Monday, July 24, 2006

CRIMINAL

Pogledao sam CRIMINAL Gregory Jacobsa, rimejk argentinskog filma NUEVE REINAS Fabiana Bielinskog.


Reč je o vrlo efektnom neo noiru, smeštenom u pakleni losanđeleski setting, koji se stilski oslanja na tradiciju realističke drame, bez suviše noir stilizacije, tretirajući priču kao apsolutnu stvarnost, dok je sam zaplet strukturalno blizak visokooktanskom suspense trileru poput serije 24 gde se pred junaka neprestano postavljaju novi nerešivi zadaci i teške dileme.

U vreme Mametovih ludističkih neo noir filmova, i velikog mejnstrim pokušaja Ridley Scotta sa MATCHSTICK MEN, CRIMINAL je neopravdano ostao u senci. Međutim, ono što su svi navedeni konkurenti ostavili CRIMINALu u amanet jeste sklonost likova da neprestano podmeću jedni drugima, i zato se CRIMINAL gleda širom otvorenih očiju i sa velikom pažnjom pošto nas traduicija neo noira uči da se junacima ni u jednom trenutku ne sme verovati.

U ranijem noiru, više baziranom na konvencionalnoj trilerskoj strukturi sa paralelnim radnjama, moglo se uspostaviti poverenje u doslednost likova, čak i kod onih koji tradicionalno prevrtljivi. Posle inicijalnog neo noir talasa ppredvođenog John Dahlom sa glupim muškarcima i fatalnim ženama, najnoviji neo noir talas donosi opštu hipokriziju u kojoj su svi na neki način pokvareni.

Time se u pitanje dovodi sama etika noira pošto, lenjinistički rečeno, kada su svi pokvareni, više niko nije pokvaren.

* * * / * * * *

LUCKY NUMBER SLEVIN/CHAOS/NABOER/THE SENTINEL/FUN WITH DICK AND JANE/AMERICAN PIE PRESENTS BAND CAMP

Pogledao sam LUCKY NUMBER SLEVIN (courtesy of Ginger) i moram priznati da je film opravdao i moja ocekivanja i moje slutnje.

Slutnje su se obistinile posto sam vec od ranije, preko serije KAREN SISCO, spin-offu filma OUT OF SIGHT bio upoznat sa soft noir scenaristickim radom Jasona Smilovica. Vec u toj seriji, a i sad ovde u filmu, on pokazuje sklonost ka noir stilemama ali ni u likovima ni u atmosferi ne postize potreban intenzitet i na kraju mi se cini da njegovim tekstovima fali jos neko zanrovsko gradivo koje bi upotpunilo film, a u ovom slucaju to bi trebalo da bude akcija. LUCKY NUMBER SLEVIN je po postavci i likovima mogao biti odlican akcioni film na tragu THE BIG HIT Kirka Wonga, ali nije. Ostaje jedan nedorecen soft-noir.

Glumacka podela sa Josh hartnettom i Bruce Willisom, deluje kao SIN CITY reunion. Podela je odlicna i ono sto je najvaznije Josh deluje da je u dobrom fazonu i da ce uspeti da iznese svoj kljucni masterstroke THE BLACK DAHLIA koji nestrpljivo ocekujem.

Paul McGuiganova rezija je moderna i egikasna, i nekako mi se cini da bi vec nekako trebalo da se spoji sa nekim potpunijim scenaristicko-konceptualnim polazistem kako bi se ziasta nametnuo kao reditelj. Posle ubedljivog poctka u Britaniji, McGuigan vec drugi film za redom u Holivudu pokazuje da je potencijal. Ukoliko uskoro taj potencijal ne konvertira u neki zaokruzen film, plasim se da njegov pun talenat nece biti proznat.

U svakom slucaju, LUCKY NUMBER SLEVIN je mekan ali prijatan konfekcijski noir koji na kraju ponajvise ostavlja utisak hendikepiranog akcijasa, ali stoji i kao solidan repertoarski film.

* * 1/2 / * * * *

 Pogledao sam novi B-film Tony Giglioa CHAOS (courtesy of Ginger) sa Jason Stathamom, Ryn Philippeom i Wesley Snipesom i mogu priznati da mi uopste nije jasno zato taj film nije bio theatrical release, narocito u svetlu oskudice dobrog policijskog filma koga jako dugo nema. Ako se malo podsetimo na blizu proslost lagano su uspevali da se prosvercuu odlicni filmovi poput James Foleyevog THE CORRUPTOR kao neki B-theatrical filmovi, studija kao sto je New Line. Sada toga vise nema iako je Jason Statham A- ili bezmalo A zvezda.

Ipak, dosta je solidno prosao na blagajnama van-USA poput Francuske gde je uzeo 1,5 milion dolara.

CHAOS je vrlo dinamican, rutinski ali vrlo pristojan i misicav, efikasan policijski triler koji pokusava da ide linijom Michael Mannove zaostavstine i to radi vrlo solidno. Vrlo je ocuvan taj Mannov vibe iako Mann ipak nije kanonski autor za buddy filmove.

Snipes ima malu ulogu, dok je Statham zaista u izuzetnoj formi i isporucuje rolu sa lakocom. Jos od Lewis Collinsa, Britanija nije isporucila ovako samouverenog akcionog heroja.

Naravno, CHAOS pre svega u akcionom smislu ne moze da odrzi intenzitet mejnstrim policijskog akcionog trilera, zbog ipak skromnog budzeta od 25 miliona dolara, medjutim ni u jednom momentu ne opada ispod solidnog theatrical nivoa i uspeva da vise puta jako prijatno iznenadi... Svakako bi bolje funkcionisao da je nekih 15 minuta kraci, to mu ne bi ugrozilo theatrical integritet a ucinilo bi ga intenzivnijim.

* * 1/2 / * * * *

 Overio sam NABOER (courtesy of Ginger) i žao mi je što film u drugoj polovini svog vrlo ekonomičnog trajanja od 75 minuta propusti da bude nešto uzbudljiviji i maštovitiji već se rasplete kroz najpredvidljiviji obrt. Otud bi se ovaj, s jedne strane mogao opisati kao nedosegnuti ideal KROJAČEVE TAJNE, to jest kako bi taj film optimalno izgledao, a s druge strane kao simpatična nordijska neo-ekspresionistička vežba koja u ključnom momentu, uprkos dobroj intonaciji postaje arhaična.

* * 1/2 / * * * *


Pogledao sam THE SENTINEL (courtesy of Ginger) i ako bi ga trebalo jezgrovito definisati, mogao bih reći da je IN THE LINE OF FIRE - lite.

S druge strane, to je mejdžor film sa mejdžor zvezdama i mogao bih reći da nema dovoljnu inovativnost i specifičnu težinu da bi opravdao tako visok profil i angažman tako atraktivnih glumačkih imena.

Međutim, film ima jednu solidnu B-atmosferu i u sebi nosi dosta mišićavu isporuku raznih klišea koji sa ovakvom ekipom deluju prilično funkcionalno.

Prilično sumnjivi scenarista Goerge Nolfi ne napisao adaptaciju romana Geralda Petievicha koji je pored srpskog junaka u TO LIVE AND DIE IN L.A. Williama Friedkina, imao i solidna ekspoze rada Secret Servicea koja se inače pored obezbeđenja predsednika bavi još samo pitanjima krivotvorenja novca. Vrlo zanimljivo opredeljenje službe. Scenario je konvencionalan, ne naročito ubedljiv ali upotrebljiv.

Režija Clark Johnsona, TV veterana jako liči na TV i čini se da je Johnson naslednik B-reditelja koji su pedesetih počeli na tivi. Ali, Clarkov rad ovde, za razliku od S.W.A.T. liči na dobar episodic - TV, ne kao MI3.

Kiefer je prilično underused, naročito znajući njegove domete, a i 24ku koja se bavi sličnim miljeom.

Da, voleo bih da su napravili važan i svež film, ali i ovaj mi je nekako OK, iako većina ljudi zaista nema razloga da mari za SENTINEL...

* * 1/2 / * * * *

 FUN WITH DICK AND JANE Dean Parisota
.
Najpre da naglasim da je reč o rimejku koji po svemu prevazilazi svoj neupečatljivi izvornik.
Ovaj film je odavno završio svoju bioskopsku karijeru, međutim, u tom periodu nisam stigao da ga vidim. Sada na kućnom formatu se ispostavio kao vrlo inteligentna, energična i subverzivna komedija koja na najbolji mogući način koristi star kredibilitet Jima Carreya, i njegov Midin dodir da pretvara sve komedije u hitove, investira u film koji na vrlo vispren način istražuje pitanje ekonomske sigurnosti i emotivnih odnosa u svetlu velikih korporativnih razočaranja u post-enronovskoj Americi.

Od sat i po vremena svog trajanja, Parisot i pisci, među kojima je i hottest pisac savremene holivudske high concept komedije, Judd Apatow, uspševaju da jedno sat vremena funkcionišu gotovo bez greške, i da film dostojanstveno, iako ne i perfektno (što je u ovom žanru, a naročito u holivudskom miljeu i teško) privedu kraju.

Parsiotov film je duhovita, dinamična i pre svega odlična posveta dramaturgiji termita koja je i učinila Holivud tako velikim i važnim.

* * * / * * * *

 Jedan od vrlo promovisanih straight-to-DVD naslova je AMERICAN PIE PRESENTS BAND CAMP koji je iz meni nepoznatog razloga iz vrlo lukrtaivne bioskopske franšize prešao na DVD. Naime, straight-to-DVD sequeli su ili nastavci filmova koji ne opravdavaju investiciju u bioskopski sequel a sam koncept nudi mogućnost repliciranja (HOLLOW MAN, WILD THINGS) ili je pak reč o nastavcima filmova koji više ne mogu kao koncept da generišu dovoljno interesovanja za theatrical release, ali imaju solidnu probojnost na kućnim formatima.

Međutim, AMERICAN PIE franšiza je poput FINAL DESTINATION (čak dele i istog producenta) mogla da se bazira na stalnoj smeni glumaca. što bi limitiralo investiranje u zvezde i natezanje sa njima a mogućnosti za zaplete su nepresušne, i još je reč o vrlo vitalnom žanru.

Ipak, kako god bilo, Universal se opredelio za DVD opciju i u izvesnom smislu smo dobili film koji je na nekim nivoima zanimljiviji od theatrical nastavka a na nekim drugim nije.

Nije zanimljiviji zato što je scenarista Brad Riddel uzeo odličan koncept gde Stiflerov brat želi da se uključi u bratovljev porno biznis i da ga nadmaši koristeći kazneni boravak na muzičkoj nastavi kao priliku za snimanje skrivenom kamerom, i jako ga slabo realizovao. Ovo je scenario kome nedostaje baš ono što čini da studiji često unište film a to je umešanost više pisaca i specijalista za gegove koji bi prosto razvili tekst.
Zatim, čini se da je glumačka podela mogla biti marljivije birana, i da bi sigurno bili stroži kriterijumi za theatrical film.

Ipak, glavni kuriozitet koji čini BAND CAMP zanimljivim filmom je činjenica da ga je režirao Steve Rash, reditelj kultnih filmova poput BUDDY HOLLY STORY i CAN'T BUY ME LOVE. On se sada nalazi u vrzinom kolu direct-to-DVD produkcije, vidim da radi i treći BRING IT ON u tom miljeu, no to je ipak respektabilan reditelj čije filmove treba gledati.

BAND CAMP u krajnjem skoru, zbog scenarija koji promašuje prilike i glumaca koji su mogli biti bolje selektirani, ipak nekako uspeva da ostane pitak zahvaljujući žanrovskoj dinamici koja je neodoljiva i old school rutini Steve Rasha koji i u mediokritekskom materijalu, i sa negde arhaičnijim rediteljskim pristupom ipak uspeva da napravi efektnih scena, koje su prosto jako vešto postavljene na fundamentalnom nivou, i čini mi se da pokazuju njegovu neprolaznu veštinu.

Nažalost, AMERICAN PIE PRESENTS BAND CAMP nije uspeo da dostigne izuzetne domete filma EURO TRIP, u kome se videlo kako i abortiran nastavak može da bude spektakularan.

* * / * * * *